Pratite nas

BiH

Načertanije, Crna ruka, Slavko Goldstein i “borac za slobodu” Gavrilo Princip

Objavljeno

na

“Atentati su tada bili prilično uobičajeni i u ono vrijeme je to bio trend koji je njega učinio borcem za slobodu – kazao je Goldstein. “

[ad id=”68099″]

Garašanin je u svome Načertaniju napravio prilično detaljan program širenja Srbije, uzimajući u obzir tadašnju situaciju u jugoistočnoj Europi (pa i šire, razmatrajući u tom kontekstu međusobne odnose velikih sila: Rusije, Austrije, Francuske i Engleske), te prilagođavajući metode velikosrpske politike uvjetima koji su na pojedinim područjima vladali.

rep-Garasanin

Ilija Garašanin

[dropcap]O[/dropcap]n radi operacionalizacije ovih ciljeva predlaže stvaranje državnog administrativnog aparata koji će rukovoditi tim aktivnostima i koordinirati ih, mrežu “agenata”  koji bi špijunirali za račun Srbije i vrbovali ugledne ljude, a također punu pažnju poklanja i značaju propagande koju treba voditi preko izdavanja novina i tiskanja crkvenih molitvenih knjiga, i što je posebno zanimljivo – daje naputke za pisanje “srpske verzije”  povijesti Bosne i Hercegovine(!). Detaljne “inštrukcije”  po pitanju špijunske djelatnosti srpskih agenata, metodama pridobijanja uglednih ljudi i načina “posrbljivanja”  muslimana, katolika, i “Bošnjaka istočnog veroispovedanija”  (jer, on ne spominje Srbe u Bosni i Hercegovini, nego samo pravoslavce!), sve skupa nalikuje na neku vrstu onoga što će se kasnije nazivati “specijalnim ratom”  ili “prikrivenom agresijom” .

Čini se da je Garašanin u toj domeni bio jedan od pionira na prostorima jugozapadne Europe. No o Garašaninu neki drugi put.

Drugi dokument, koji na eksplicitan način iznosi velikosrpske ideje i otvoreno govori o ciljevima karakteru ove ideologije, jesu : “Ustav organizacije ‘Ujedinjenje ili smrt’ ”  i “Poslovnik”  iste Organizacije, ili (kako se to obično naziva: “Statut ‘Crne ruke’).

Organizaciju “Ujedinjenje ili smrt” (odn. “Crna ruka” ), osnovao je 29.V.1903. godine srpski oficir Dragutin Dimitrijević Apis sa skupinom istomišljenika, s ciljem stvaranja “Velike Srbije”  nasilnim sredstvima, tj. terorističkim i drugim oružanim akcijama. Kako bi se skrile prave namjere, tajna organizacija je nazvana imenom koje sugerira “ujedinjenje svih južnih Slovena” . No, kada se dokument pročita, sasvim je jasno o čemu se radi.

“Ustav” organizacije “Ujedinjenje ili smrt”  sadrži ukupno 37.,  a “Poslovnik”  28. članaka

  • Evo pojedinih članaka (kako bi se dobio uvid u ciljeve organizacije i način njezinog djelovanja):

    USTAV ORGANIZACIJE ‘UJEDINJENJE ILI SMRT’

    I. CILJ I NAZIV

    Čl.1. U cilju ostvarenja narodnih ideala – ujedinjenja Srpstva – stvara se organizacija, čiji član može biti svaki Srbin, bez obzira na pol, veru, mesto rođenja, kao i svaki onaj koji bude iskreno služio ovoj ideji.

    Čl.2. Organizacija pretpostavlja revolucijonu borbu kulturnoj, stoga joj je institucija apsolutno tajna za širi krug.

    Čl.3. Organizacija nosi naziv ‘Ujedinjenje ili Smrt’.

    Čl.4.

    Za ispunjenje svoga zadatka, organizacija:

    1) Prema karakteru svog bića utiče na sve službene faktore u Srbiji kao Pijemontu, i na sve društvene slojeve i celokupni društveni život u njoj; 2) Sprovodi revolucijonu organizaciju po svim teritorijama na kojima Srbi žive; 3) Van granica, bori se svim sredstvima protivu svih neprijatelja ove ideje; 4) Održava prijateljske veze sa svima onim državama, narodima, organizacijama, i pojedinim ličnostima, koji su prijateljski raspoloženi prema Srbiji i srpskome plemenu; …

    II. NADLEŠTVA ORGANIZACIJE

    Čl.5.

    Najstarija vlast organizacije jeste Vrhovna Centralna Uprava, sa sedištem u Beogradu. Ona se brine o izvršenju zaključaka.

    Čl.7.

    Vrh. C. Upravu sastavljaju pored članova iz Kraljevine Srbije, i jedan opunomoćeni delegat organizacije svih srpskih pokrajina: 1) Bosne i Hercegovine, 2) Crne Gore, 3) Stare Srbije i Makedonije, 4) Hrvatske, Slavonije,i Srema, 5) Vojvodine, 6) Primorja.

    Čl.8. Sprovođenje organizacije u Srbiji spada neposredno u zadatak Vrh C. Upravi.

    Čl.9.

    Sprovođenje organizacije u pokrajinama srpskim van granica Kraljevine Srbije spada u dužnost svakoj pokrajinskoj upravi za njenu pokrajinu …

    III. ČLANOVI ORGANIZACIJE

    Čl. 23.

    Kao princip pri sprovođenju organizacije u detalju ima važiti pravilo: saobraćaj i opštenje vršiti samo preko naročito određenih i legitimisanih lica.

    Čl.24.

    Dužnost je svakog člana da vrbuje nove članove, pri čemu on svojim životom jamči za one koje uvodi u organizaciju.

    Čl.25.

    Članovi organizacije među sobom lično se ne poznaju. Samo članovi uprave poznaju se lično.

    Čl.26.

    U organizaciji, članovi se vode po brojevima. Ali Vr. C. Uprava treba da ih zna poimence.

    Čl.27.

    Članovi organizacije moraju se bezuslovno pokoravati svim naređenjima svojih uprava, kao i same uprave neposredno višim upravama.

    Čl.28.

    Svaki je član dužan da nadležnim putem dostavlja sve ono što dozna, kako privatno tako i u svojoj službenoj funkciji, a što ima interesa za organizaciju.

    Čl.29.

    Interes organizacije stoji nad svim ostalim interesima.

    Čl.30.

    Pri stupanju u organizaciju, – svaki član treba da zna da stupanjem u organizaciju gubi svoju ličnost: on ne može da očekuje nikakve slave, nikakve lične koristi, bilo materijalne bilo moralne. Prema tome, ko od članova pokuša da iskoristi organizaciju za svoje lične, klasne, ili partijske interese, kazniće se smrću.

    Čl.31.

    Ko jednom stupi u organizaciju, iz nje ne može više izaći, niti mu ko može uvažiti ostavku. …

    IV. PEČAT I ZAKLETVA …

    Čl.34.

    Organizacija ima svoj pečat: U sredini pečata snažna savijena ruka drži razvijenu zastavu, a na njoj (kao grb) mrtvačka glava sa ukrštenim kostima; pored zastave nož, bomba, i otrov. Okolo je natpis s leva na desno: ‘Ujedinjenje ili smrt’, a ozdo ‘V. C. Uprava’. Čl. 35.

    Pri stupanju u organizaciju polaže se zakletva, koja glasi: ‘Ja, N.N. (ime dotičnika), stupajući u organizaciju ‘Ujedinjenje ili smrt’, zaklinjem se suncem što me greje, zemljom što me hrani, Bogom, krvlju svojih otaca, čašću i životom, da ću od ovog časa pa do smrti verno služiti zadatku ove organizacije i uvek biti gotov da za nju podnesem sve žrtve…’

    POSLOVNIK ORGANIZACIJE ‘UJEDINJENJE ILI SMRT’ … Čl.3.

    … Soba u kojoj se vrši zakletva, nalazi se u mraku. U sredini sobe je sto zastrt crnim platnom. Na stolu je krst, nož i revolver. Sobu osvetlava samo jedna mala voštana sveća …«

     

    “Ujedinjenje ili smrt” osnovana je 9. V. 1911.g… od 11 osnivača: Dragutin Dimitrijević – major, Vojin Tankosić – vojvoda, Bogdan Radenković – konzul, Ljuba Jovanović – novinar, M. Gr. Milovanović – pukovnik, režiser Žika iLić, Velimir Vemić – kap. (vjerojatno: kapetan), sekretar Radoje Lazić; upisano 517 članova. Poslednji članovi zakleti i rekviziti ostali u stanu Žike Ilića – režisera, u Bosanskoj ul. Br. 22. Srpska vojska 1918 g. ostvarila program Crne Ruke Oslobođenje i Ujedinjenje.

    Kako je vidljivo (mada su citirani samo pojedini članci), u odnosu na Iliju Garašanina, Apis i njegovi istomišljenici su očito napravili kvalitativan pomak u smislu praktičnog provođenja velikosrpske osvajačke politike. Ova podzemna teroristička djelatnost, osmišljena je tako, da su dozvoljena sva sredstva – od bombaških napada, ubojstava i atentata kao načina izazivanja kriza, preko vrbovanja ljudi i špijuniranja, do ucjenjivanja vlastitih pripadnika i smrtnih osuda. Mada mnogi srpski povjesničari nastoje relativizirati značaj i ulogu Apisove organizacije (“Crne ruke”), treba imati na umu da ona nije bila niti bezazlena niti bezopasna, te da je ostavila krvave tragove, sa dalekosežnim posljedicama ne samo na prostorima Balkana, nego i šire. Da ovi dokumenti nisu bili samo “mrtvo slovo na papiru”, jer su se umnožavali i distribuirali širom “srpskih zemalja”, radi ostvarivanja konkretnih ciljeva na terenu, dokazuje i njihovo pojavljivanje u Bosni i Hercegovini. Djelatnost ove zločinačke organizacije podrazmijevala je nužno proširenje na ostale balkanske zemlje, prije svega Bosnu i Hercegovinu, koja je bila stalni predmet srpskih aspiracija; to se, međutim, nastojalo prikriti i prikazati kao pravedna borba za južno-slavensko ujedinjenje i oslobođenje od Austro-Ugraske.

    Tako, primjerice, pišući o slavnom srpskom piscu Jovanu Skerliću i njegovoj suradnji s pokretom “Mladobosanaca” (Gavrilo Princip, Vladimir Gaćinović, Dimitrije Mitrinović, Danilo Ilić,Vasa Čubrilović, Jovo Varagić, Nedeljko Čabrinović i ostali), Vladimir Dedijer kaže:

    “.. Jovan Skerlić je znao da i organizaciono i idejno pomogne svoje mlade jednomišljenike u Austro-Ugarskoj. U Sarajevu je od 1911. godine delovalo tajno udruženje ‘Srpskohrvatska napredna organizacija’. Ideju uzajamne pomoći među Srbima i Hrvatima, koje je zastupalo ovo udruženje, Dimitrije Mitrinović, jedan od intelektualno najjačih mladobosanaca, želeo je da proširi i u druge južnoslovenske zemlje. Zato je s grupom hrvatskih studenata u Zagrebu, izradio jedan program, služeći se tekstom Milana Pribićevića ‘Statut Organizacije u cilju oslobođenja Južnih Slovena: Slovenaca, Hrvata i Srba’, izrađenim još 1906. godine. Prilikom posete hrvatskih studenata Beogradu, u proleće 1912. godine, Mitrinović je, takođe, bio u Beogradu i doneo svoj nacrt programa. Pokazao ga je i Jovanu Skerliću, koji je na taj tekst dao svoje primedbe. Kasnije, u toku prvog svetskog rata, austrougarske vlasti otkrile su tu činjenicu i unele je u nekoliko optužnica protiv srpskih intelektualaca u Bosni i Hercegovini.” ( Vladimir Dedijer, Književnost i istorija, Beograd 1985., str. 175.).

    Očito je da se radi o istom dokumentu, samo što Dedijer (kao i velika većina drugih srbijanskih publicista i intelektualaca) to neće priznati. Ovdje “Statut” terorističke organizacije “Crna ruka” postaje “Statut Organizacije u cilju oslobođenja Južnih Slovena: Slovenaca, Hrvata i Srba” i treba tobože poslužiti “ideji uzajamne pomoći među Srbima i Hrvatima….”, a samo udrženje se naziva: tajna “Srpskohrvatska napredna organizacija”.

    Vrlo providna igra. Naime, jasno je da se u Bosni i Hercegovini nije moglo javno ići na tvrdu velikosrpsku opciju, jer to u višenacionalnoj sredini, čak niti u to vrijeme ne bi prošlo. Stoga se prišlo modificiranju dokumenta i njegovom prilagođavanju tim specifičnim okolnostima. Dok su “mladobosancima” (među kojima je zasigurno bilo i idealista koji su u to sve ušli iz humanističkih pobuda), poturane velike ideje o “pravednom, demokratskom, humanom i slobodnom društvu”, koje će se u Bosni i Hercegovini uspostaviti nakon rušenja Austro-Ugarske (za što su ovi ginuli i robijali) velikosrpska centrala “Crne ruke” i kraljevski Dvor u Beogradu (uz pomoć Rusije)*, vukli su konce i očekivali pripajanje te “srpske pokrajine”

  • ——————————————————————————-

  •    * Draguti Dimitrijević Apis bio je šef kontraobavještanje službe srpske vojske, imao je vrlo prisne kontakte s visokim ruskim dužnosnicima, koji su njegove akcije podupirali. Rusija je, dakako, činila to iz svojih strateških interesa, pa je Apisa i suradnike ostavila na cjedilu kad su uhićeni.

  • ——————————————————————————–

    Srbiji. Pored toga, Dedijer izmišlja neke “hrvatske studente” koji su kao članovi Organizacije (jer, kako bi ona uopće mogla biti “tajna Srpskohrvatska napredna organizacija” ako u njoj ne bi bilo Hrvata…?), na papiru: “Statut Organizacije u cilju oslobođenja Južnih Slovena …”, radili skupa s Dimitrijem Mitrinovićem – i to manje ni više nego u Zagrebu!?, a “služeći se tekstom Milana Pribićevića”!!!

  •    Milan Pribićević i njegova braća su bili autori crnorukaškog “Statuta”, koji je, kako i Dedijer točno navodi, u Beogradu izrađen 1911. godine. Za svaki slučaj, ti “hrvatski studenti” ostaju kod Dedijera bezimeni ,a za pretpostaviti je da su, ako su postojali imali svoja osobna imena kao i srpski studenti i ostala “napredna omladina” – koji se uglavnom navode po imenima i prezimenima. Kad se, međutim, stigne do suđenja, onda opet, nema “hrvatskih studenata”, nego samo “srpskih intelektualaca” . Samo su Srbi osuđeni zbog antimonarhističkog djelovanja (a sve što su radili radili su skupa s Hrvatima – i ostalima – u okviru “tajnog udruženja ‘Srpskohrvatska napredna organizacija’  ?).

    Uistinu, zanimljivi “istorijski ogledi” Vladimira Dedijera! Povijesna istina je u ovom slučaju ipak nešto sasvim drugo, i nije baš tako komplicirana kako to Dedijer i slični njemu žele prikazati, a sastoji se u slijedećem:

    Da bi se prikrio pravi karakter ovih događanja i negirao utjecaj velikosrpske politike na “mladobosance”, sarajevsku ekspozituru Apisove “Crne ruke” treba prikazati kao autohtonu “bosansku” (pa time i višenacionalnu), i dati joj prigodan naziv “Srpskohrvatska napredna organizacija”, crnorukaški “Ustav” i “Poslovnik” postaju “Statut ‘Organizacije u cilju oslobođenja Južnih Slovena: Slovenaca, Hrvata i Srba'”, izmišljaju se nepostojeći “hrvatski studenti” koji tobože rade svoj “Statut” (koji inače nema “nikakve veze” s crnorukaškim dokumentom iz 1911. – osim što im je autor isti: Milan Pribićević, Srbin, porijeklom iz Hrvatske), skupa sa srpskim studentima, i to u Zagrebu!

    Kada, međutim, treba odati priznanje onima koji su ostvarili to “herojsko djelo” (atentat na nadvojvodu Ferdinanda i njegovu suprugu), onda nema “hrvatskih studenata”; njima se čak ni ne sudi!

    Tomu se zaista nema što dodati.

    U istoj knjizi Dedijer na istu temu kaže: “…(…) A kada je Jovan Skerlić bio sahranjivan u Beogradu, 16. maja 1914.godine, u ime bosanskohercegovačke omladine venac mu je nosio i Gavrilo Princip, samo nekoliko dana pre nego što će napustiti Beograd u pravcu Sarajeva da bi ubio nadvojvodu Franju Ferdinanda. S Principom su venac nosili Đulaga Bukovac i Vladeta Bilbija. Tom prilikom su bili fotografisani i ta fotografija je bila izložena u izlogu Cvijanovićeve knjižare u Beogradu. Svome bratu Nikoli, Gavrilo Princip je povodom Skerlićeve smrti napisao pismo, počinjući ga rečima: ‘Umro je najveći čovek Srbije'”. (autor je kao izvor naveo vlastito djelo: Sarajevo 1914, Beograd, 1966., str.354.).

    Sasvim je sigurno da je Jovan Skerlić uživao posebnu karizmu među omladinom i intelektualcima velikosrpskog usmjerenja i bio neka vrsta njihovog “mentora”. Osim intelektualne potpore, “mladobosanskom pokretu” je pružao i organizacionu, idejnu i svaku drugu pomoć, uključujući izradu već spominjanog “Statuta” i drugih političkih dokumenata. Ovaj velikosrpski logističar koji je u Sarajevo iz Beograda došao po zadatku Dvora, vodio je opsežnu propagandu za račun tih ciljeva, preko brojnih listova i časopisa. U tim svojim istupima, on je često apelirao da se moraju više isticati srpski nacionalni interesi, što nije bilo u skladu s javno proklamiranom orijentacijom “mladobosanaca”. I mnogi drugi srpski pjesnici i pisci tvrde nacionalne orijentacije imali su značajan upliv na “mladobosance”, a i srpski mitovi iz prošlosti također. Tako jedan od istaknutih aktivista ove organizacije Jovo Varagić 14.03.1914. godine, među ostalim piše (govoreći o utjecaju Petra Kočića na mladobosance i njihovu borbu): ” … U njemu su bile žive tradicije naših predaka koji su umirali na kocima i čengelama, ali popustiti nisu hteli. I u tome je ta tajna velikog Kočićevog uticaja na nas. On je u nama oživio tradicije koje smo neposredno nasledili i otresao plesan popustljivosti sa naših duša, kojima su tako prijemčive naše narodne pesme o Starcu Vujadinu i o gorskim hajducima. Nikad nam nisu možda potrebnije te tradicije nego u današnje vreme, vreme vladinih stranki i kompromisa sa savešću “. (V. Dedijer, isto, str. 84.; ). Ni današnji srpski intelektualci crnorukaškog ideološkog usmjerenja ne zaboravljaju zasluge Jovana Skerlića i njegov doprinos njihovoj zajedničkoj ideji. To dokazuje činjenica da je na pompezan način, u režiji SANU (Dobrica Ćosić, Antonije Isaković i ostali) podignut spomenik, ovome “velikom čoveku Srbije i srpskog naroda” – krajem osamdesetih godina; neposredno pred krvavi rat koji je upravo ta politika i ideologija osmislila i pokrenula. O značenju i karakteru djelovanja “Mlade Bosne”, a napose i o samome činu atentata koji je počinio Princip, postoje (i postojat će) sasvim oprečne ocjene i stajališta. Ima, međutim i na srpskoj strani povjesničara koji potvrđuju tezu da je sve bilo u službi Kraljevine Srbije i njezine službene politike. Povijesničar Dušan Bataković (kojemu se ne može odreći pro-srpska orijentacija), u jednome od svojih interviewa novinarki beogradskog lista Politika Stani Ristić, sredinom devedesetih godina (govoreći o uzrocima Prvoga svetskog rata) kaže slijedeće:

    “… Atentat je izvršio Srbin Gavrilo Princip i on jeste naš heroj, ali ga je organizovao šef kontraobaveštajne službe potpukovnik Draguti Dimitrijević Apis. Dakle, zvanično lice Kraljevine Srbije. To demokratski svet na Zapadu nije mogao, bez obzira na okolnosti, da oprosti”.

  •    U širem kontekstu promatrano, sve skupa je bilo u funkciji provođenja ruske politike ma području Balkana jer, kako to kaže Miroslav Krleža u svojoj zbirci eseja Deset krvavih godina :

    “..’Crna ruka’ je po Sarajevu pucala rukom ruskog dvora…”,

    u okviru koje je, kao i uvijek do sada, i velikosrpska politika htjela nešto “ušićariti”.

    Historiografska istraživanja koja su uslijedila nakon Prvoga svjetskog rata, nepobitno su dokazala da je i atentat u Sarajevu (1914. godine) organizirala ruska državna tajna služba preko svoje ekspoziture u Srbiji (tajne terorističke organizacije “Crna ruka” predvođene glavnim čovjekom srpske kraljevske obavještajne službe.

    Ne treba zaboraviti, da su nositelji “crnorukaške” ideje u Srbiji pobijedili, jer su nakon ubojstva kralja Aleksandra Obrenovića (1903. godine u Obrenovcu), na vlast doveli dinastiju Karađorđevića, što im je bio jedan od osnovnih ciljeva.

  •   Ideolozi i nositelji velikosrpskih programa su, razumljivo, za svoju ideju nastojali pridobiti što veći broj ljudi, posebice onih koji su nešto značili u javnom životu, bilo na kulturnom, književnom, političkom ili nekom drugom polju. To je ideji koju su zastupali, a i njima samima davalo veću težinu i ozbiljnost, pa u konačnici i veću mogućnost postizanja krajnjeg cilja. U razno-raznim povijesnim  “ogledima” , esejima, raspravama, životopisima slavnih i poznatih ljudi, publicističkim i beletrističkim književnim djelima, nastoji se povezati te znamenite ljude s onima koji su kroz povijest zastupali ili provodili ovaj politički koncept.

Ovaj put nositelji velikosrpskih programa imaju novoga eksponenta Slavka Goldsteina .

Daran Bašić/kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

BiH

BiH: Uhićen vehabija s velikom zalihom oružja

Objavljeno

na

Objavio

Foto: Arhiva

U akciji “Nišan” uhićen je Enver Lilić (41), koji je ranije povezivan s vehabijskim pokretom, kao i Hilmo Hodžić (45), obojica iz Han Pijeska.

Tijekom ove akcije je policija pronašla veliku količinu pušaka i ostalog naoružanja, uključujući i – optičke nišane, saznaju neslužbeno Nezavisne novine nakon što je iz Policijske uprave Istočno Sarajevo potvrđeno da su u toj akciji, u kojoj su sudjelovali i pripadnici Uprave za borbu protiv terorizma i ekstremizma Ministarstva unutarnjih poslova RS, pronašli oružje i streljivo.

“U pitanju su aktivnosti na sprečavanju nelegalnog posjedovanja i prometa oružja i minsko-eksplozivnih sredstava”, precizirali su jučer u priopćenju iz Policijske uprave Istočno Sarajevo.

Policajci su jučer, tijekom pretresa kuće, pomoćnih objekata i vozila koje koristi ovaj dvojac pronašli i privremeno oduzeli veću količinu oružja, dijelova oružja i municije različitog kalibra.

“Policajci su uhitili dvije osobe i u tijeku je rad na dokumentiranju predmeta”, priopćeno je iz policije. Nezavisne neslužbeno saznaju da su nađene automatske i poluautomatske puške, radenici, ali i malokalibarske i lovačke puške i ostala oprema.

Provjerava se je i oružje bilo namijenjeno za šverc ili za druge svrhe. “S obzirom na to da je Lilić uhićen ranije i povezivan s terorizmom i selefijama, istraga je jako temeljna. Na nekoliko bitnih pitanja treba pronaći odgovore”, pojašnjava sugovornik “Nezavisnih”.

Lilić je sigurnosnim agencijama u BiH poznat odranije. Protiv njega i još 11 radikalnih islamista iz BiH je Sud BiH prije nekoliko godina potvrdio optužnicu zbog ratovanja na području Sirije i Iraka te podrške terorističkoj organizaciji Islamska država.

Iz policije je jučer priopćeno da će protiv uhapšenog dvojca biti podnesen izvještaj za ilegalnu proizvodnju i prodaju oružja.

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

BiH

Kardinal Puljić: Bez jednakopravnosti svakog čovjeka i svih naroda u ovoj zemlji nema stabilnosti i budućnosti

Objavljeno

na

Objavio

Veliku Gospu 2018. godine vjernici dočekuju u ozračju godine izbora i političkih prijepora, prijetnji, nestabilnosti te ekonomskih iskušenja. Neizvjesnost za budućnost najčešći je razlog odlazaka ljudi iz zemlje. Vrhbosanski nadbiskup kardinal Vinko Puljić govoreći u intervjuu za Večernji list BiH poziva katolike na hrabrost, kako u svjedočenju vjerničkog života tako i u odlučnosti da se zaštiti vlastiti nacionalni identitet.


Portal Nedjelja.ba proveo je nedavno anketu o tome vole li se Hrvati dičiti svojom ljubavlju prema Blaženoj Djevici Mariji. Većina je odgovorila “da”. No, Uzoriti Oče, jesu li Hrvati “najmarijanskiji” narod?

– Takav superlativ ne bih upotrijebio, ali bih mogao potvrditi kako se kroz cijelu povijest naše Crkve u hrvatskom narodu posebno provlači jaka pobožnost Majci Božjoj. U posljednjim vremenima to se posebno očituje kroz pohađanje marijanskih svetišta i obavljanje zavjeta. Tu se zaista događaju i obraćenja i uslišanja. Ali, moramo priznati da nismo do kraja poslušali njezine riječi izrečene u Kani Gailejskoj: “Što god vam kaže, učinite!”. Nismo Božju riječ usvajali i živjeli. Uočavamo kako smo zanemarili Božju riječ, što posebno treba shvatiti nakon iskrene pobožnosti Mariji.


O Gospi su mnoge pjesme ispjevane i u čast posvećene mnoge župe, crkve i kapelice. Posvećena joj je čak 71 župa. Zašto je to tako?

– Razumljivo je da čovjek pjeva o onome što ga u srce dira i što istinski voli. Također je razumljivo da je gradio tolike crkve Gospi u čast nakon te odane pobožnosti. Barem prije nije bilo ni jedne obiteljske kuće bez Gospine slike na zidu, a vrlo često u kućama bi postojao i obiteljski oltarić pred kojim se obavljala večernja obiteljska molitva.


Često se u javnosti vode rasprave za i protiv pobačaja, a počesto zagovornici podržavaju pravo žena da donesu odluku. Mislite li da se tu radi o izboru ili pak ubojstvu?

– Bog je stvoritelj života, a čovjek je samo suradnik Božji. Tu nema izbora, nego život valja prihvatiti i poštivati. Treba jasno reći da je svaki namjerno izazvani pobačaj ubojstvo nevinog čovjeka. Propaganda za pobačaj toliko se puta služi neistinama kako bi se ozakonilo ubojstvo. Teška je hipokrizija to da osnivamo međunarodne sudove za procesuiranje nevinih žrtava, a ovdje donosimo zakone po kojima se smije ubijati nevinog, koji se ničim ne može braniti. Još je teže pitanje posljedice na psihi žene i majke koja zbog pobačaja nosi teške traume. O tome se ne smije govoriti, a osobito tisak i elektronički mediji ne usude se o tim posljedicama govoriti. To znamo mi koji imamo kontakt s tim dušama koje pate nakon učinjenog pobačaja.


Žene su počesto slabije plaćene od muških kolega, teže se zapošljavaju, nisu na vodećim pozicijama. Često se tvrdi kako i Crkva podupire takav odnos prema ženama. Je li to tako?

– Ovdje treba dobro razlikovati posao i učinak posla. Trebalo bi se plaćati prema učinku, a ne prema spolu. Zato je krivo o plaćama pristupiti kroz tu prizmu spola. Ujedno, kada je pitanje o zapošljavanju, onda treba promatrati sposobnost zaposlenog i prikladnost posla, a ne procjenjivati kroz pitanje jesam li muško ili žensko. Iz bivšeg sustava nam ostala nam je uravnilovka. Treba poštivati jednaka prava, ali također i različitost psihe, kao i fizičkih mogućnosti.

U Crkvi su učinjeni veliki pomaci i na tom području. Iskreno treba reći kako je psiha žene za neka područja prodornija od one muškaraca, pa čak izdržljivija, dok muškarci češće proračunato gledaju na svoju djelatnost. Svi ističu kako je važna jednakopravnost, a u praksi se vidi da se time samo opterećuje žena u njezinu poslanju. Potrebno je stvarati zdravu socijalu u kojoj će se izbjeći ta nejednakopravnost.


Nedavno je u Međugorju, za kojega se vezuju nepriznata ukazanja Gospe, imenovan apostolski vizitator nadbiskup Henryk Hoser. Neki tumače kako se radi o najznačajnijem događaju u toj župi u posljednja gotovo četiri desetljeća. Kako vi shvaćate ovaj događaj?

– Ovaj događaj je u slijedu prve odluke naše Biskupske konferencije o fenomenu Međugorja, koja je odlučila o potrebi asistencije prikladnog pastorala. Sada je Sveta Stolica imenovanjem nadbiskupa Hosera kao vizitatora s posebnim ovlastima upravo stavila naglasak na pastoralnu pratnju onih koji tamo dolaze i tamo se ispovijedaju i mole. Time se ne stavlja nikakav naglasak na viđenja i na poruke. To vidim kao skrb Svete Stolice za duše i njihovo spasenje.


Može li se uskoro očekivati pravorijek Svete Stolice o međugorskom fenomenu?

– Crkva se nikada ne žuri niti čini brzoplete poteze. Mislim da uskoro neće biti cjelovito prosuđivanje, nego naglasak na pastoralnu pratnju.


Ovakvo političko, sigurnosno, ali i ozračje ekonomske nestabilnosti ne ohrabruje. U nekoliko posljednjih intervjua pitao sam vas o tome, ali svejedno i ovoga puta inzistiram. Kako ohrabriti ljude na ostanak, kako promijeniti jednu nezdravu klimu i masovno uvjerenje kako je ovdje sve trulo?

– Nažalost, truleži ima. To se može ozdraviti samo moralnom obnovom. U javnost valja unijeti odgovornost. Ta moralna vertikala i odgovornost trebaju biti na svim razinama, pa će i javno mnijenje ozdraviti i politika biti humanija. Nije to slučaj samo kod nas, nego i na globalnoj razini. No, nas, naravno, boli ono što se događa na našim prostorima. Treba znati voljeti ovu zemlju i sve ljude u njoj. Jadna je država koja ne voli svoj narod. I ljudi koji se deklariraju kao vjernici moraju biti hrabriji u borbi protiv kriminala i korupcije. Ako istinski Boga mole, treba znati čovjeka vrednovati. Valja nam graditi humanije društvo, ali to treba činiti iz vlastite humanosti i moralnosti. Poremetili smo vrednote pa je nastala utrka za što više imati, trošiti i uživati. To istinski ne usrećuje čovjeka. Na poseban je način važna tema slobode i odgovornosti medija. Tužno je vidjeti da nitko ne odgovara za činjenicu što određenu stvar slaže i “zalijepi” ljude neistinama. Isto se tako i u javnom životu toliko toga nekorektnog i neistinitog izrekne i na taj se način lako širi mržnja. Time se sije nesigurnost među ljude.


Nedavno sam slušao jedno svjedočanstvo ljudi koji su otišli živjeti u inozemstvo. Sve im nedostaje odavde, samo ne – loša uprava i organizacija, nedostatak posla. Koliko smo svi pojedinačno odgovorni kao ljudi? Zašto je to tako, što radimo na osobnom planu da se stanje promijeni ili svi radije čekaju čarobni štapić ili pastira da ih povede?

– Mnogi koji su otišli vani sigurno imaju više za trošiti, ali im nedostaje društva, netko s kime mogu popričati i kavu popiti. A naše društvo ne izgrađuje pojedinac nego svi zajedno. Previše je sebičnosti i oholosti u izgradnji društva, treba više samoprijegornosti i poštenja, kao i odgovornosti, kako kod svakog ponaosob tako i kod svih zajedno!


U propovijedi je dubrovački biskup Mate Uzinić u Kupresu istaknuo kako je dijeljenje, odnosno solidarnost, najbolji način da se zaustavi egzodus ljudi. Čini se kako to vlastodršci, novopečeni gazde, ne čuju…

– Bez međusobne solidarnosti teško je premostiti ovu tužnu stvarnost. Treba shvatiti da nitko nije dovoljan sam sebi, nego trebamo jedni druge i biti upućeni jedni na druge. Dobro je papa Franjo napisao: “Zabranjeno kukanje!”. Potrebno je shvatiti kako se, napadajući i optužujući jedni druge te kukanjem nad ovom stvarnošću, stvari neće promijeniti nabolje. Stara je poslovica da zdrav bolesnoga ne razumije. Tako i u ovom društvu više kukaju baš oni koji više imaju i više troše, dok oni koji skromno žive zrače plemenitošću.

Nedavno je poglavar Islamske zajednice u BiH Husein Kavazović rekao kako BiH treba biti građanska država, dok su vaša zauzimanja posve suprotna. Zašto je to tako?

– Imamo mi dobro iskustvo iz bivše države što to znači građanska država. U njoj je uvijek jači u pravu, a iako se govorilo kako smo svi jednaki, bilo je jasno da su neki jednakiji. Poštujem različito razmišljanje, ali treba biti realan: bez jednakopravnosti svakog čovjeka i svih naroda u ovoj zemlji nema stabilnosti i budućnosti.

Bošnjačke stranke masovno su visoko pozicionirale Hrvate na svoje liste, a jedan od glavnih programa, koji su čak istaknuli donošenjem neustavnog zakona, jest izbaciti hrvatske stranke iz vlasti. Kamo to vodi?

– To je, nažalost, sadašnja stvarnost do koje je došlo politiziranjem i uz pomoć međunarodnih čelnika koji ne razumiju našu zemlju u kojoj smo različiti i svi smo kao takvi u ovoj zemlji kod kuće. Zločesta politika htjela bi navedenim nastojanjem izgurati nas iz ove zemlje. Ali, sada je na nama znati biti mudri i složno raditi na zajedništvu i opstanku, ali ne duhom jednoumlja, nego duhom sloge, solidarnosti i zajedništva.


Uputili ste poziv na glasovanje za predstojeće izbore. Zašto je važno da Hrvati katolici izađu na izbore i što kao poglavar Crkve očekujete od novoizabranih vlasti?

– Samim izlaskom na izbore ostvarujemo svoje građansko pravo i dužnost. Time svjedočimo svoju stvarnost da tu jesmo i da volimo svoj opstanak na svojoj grudi. Ne gradimo budućnost iz mržnje, nego iz sloge i zauzetosti. Demokratski izbori su jedan od načina kreiranja vlasti. Boljeg, nažalost, za sada nemamo, ali nije to savršen put. Nova vlast treba opravdati povjerenje naroda i za taj se narod zauzeti. Ne smije stranka biti preča od naroda.


Sveti Otac razriješio je nedavno svećenika pedofila iz Splita. Koliko je ova pojava prisutna u Crkvi i kako s druge strane komentirate toliku “medijsku pozornost” vezanu uz ovakve događaje?

– Taj jasan i beskompromisan stav pomoći će da se u Crkvi dogodi jedna katarza, čišćenje, i da budemo vjerodostojniji u svjedočenju i naviještavanju evanđelja. Teško je reći koliko tih zala ima. Kad god čitam te negativne napise o nama u Crkvi, uvijek pomislim kako je bolje da lažu, nego da je to istina. Mene uvijek boli kada je istina, a laž neka ide njima na dušu. Ta “medijska pozornost” samo govori kolika je “ljubav” prema Crkvi, ali smatram kako se ne treba bojati tih izazova, nego ozbiljno se suočiti s tom rak-ranom među nama.

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari