Pratite nas

U potrazi za Istinom

Nacionalizam kao još jedan instrument u negiranju hrvatske državotvornosti

Objavljeno

na

NACIONALIZAM ŠTO JE TO?

Nacionalizam ima više značenja

  • Nacionalizam (njem. Nationalismus< franc. nationalisme), ideja i politički pokret u modernoj epohi koji naglašava jedinstvo nacije,njezinih interesa, prava ili političkih  ciljeva, razumijevanja zajedničke prošlosti, te odnosa prema drugim nacijama ili državama, odnosno njezin kolektivni identitet.
  • Voljeti svoj narod, boriti se za njegova prava i nezavisnost
  • Služiti ne samo svom narodu, nego i svim narodima i općem napretku.

Povijesni kontekst nacionalizma

  • Nacionalna svijest, vezana s borbom mlade građanske klase protiv feudalizma, odnosno apsolutizma.
  • Poslije pobjede buržoazije ( Francuska revolucija ) nacionalizam postaje agresivan i osvajački prema malim i slabijim narodima.
  • Prema internacionalnom radničkom pokretu, nacionalizam predstavlja reakcionarnu buržoasku ideologiju i politiku.

Općenito, nacionalizam se vezuje za različite ideologije, od socijalističkih do fašističkih, pa se može smatrati načinom njihove izvedbe na domaćem prostoru (Michael Mann).

Nacionalizam svijet vidi zauvijek podijeljen na nacije te inzistira na trajnoj razlici među njima. Nacionalne razlike sačuvale su se danas najviše u kulturi, i to u jeziku, umjetničkom stvaralaštvu i kulturnoj  baštini. U drugim područjima sve više nestaju, prije svega u gospodarstvu, a također u politici, društvenim običajima i životnim stilovima, te velikom dijelu masovne ili popularne kulture i supkulture mladih. Preostale simboličke razlike među nacionalnim kulturama često služe kao osnova politike nacionalizma ili se samom tom politikom produbljuju. Tako nacionalizam obnavlja tvorbu kolektivnog identiteta, čime ono što je tuđe, a nametnuto je kao premoćno i neizbježno (npr. slobodno tržište), također ono što je nerazumljivo ili je proizvod teških kriza na ishode kojih se ne može utjecati (npr. zastoji u gospodarstvu uvjetovani prilikama na međunarodnim  tržištima) dobiva »patetičnu osnovu« (M. Weber) i prevodi se u kategorije »mi« i »oni«. Gubitci ili dobitci u jednom u osnovi anonimnom i bezličnom društvu ili gospodarstvu projiciraju se tako što se »nacionaliziraju«, pa se čini kao da postoje samo nacionalni »gubitnici« ili »dobitnici«.

http://www.enciklopedija.hr/natuknica.aspx?id=42695

NACIONALIZAM  U BIVŠOJ JUGOSLAVIJI

Enciklopedija Jugoslavije iz 1978. godine daje sljedeću definiciju nacionalizma: “Nacionalizam je kult vlastite nacije kojeg karakterizira šovinistički odnos i raspirivanje mržnje prema drugim nacijama, a svoj najviši domet doseže kroz genocid i fizičko istrebljenje drugih naroda.”

Osvrnuti ću se najviše upravo na tu definiciju nacionalizma, jer je najviše zastupljena u još uvijek nelustriranim,   yugokomunističkim i yugofilskim  glavama u Hrvatskoj, putem medija, političkih stranaka i samim time vlasti i javnosti.

Nacionalizam izvire iz domoljublja, ali su ga komunisti i njihovi nasljednici ljevičari stavili u negativan kontekst, koji je zastupljen u marksističkoj ideologiji kao pojavu protivnu njihovom internacionalizmu.

Nacionalizam je u bivšoj Jugoslaviji bio neprijatelj broj jedan, jer je bio u suprotnosti sa proklamiranim bratstvom i jedinstvom, svih naroda i narodnosti u SFRJ. Preko optužbi i kažnjavanja za nacionalizam, jugovlastodršci su držali u pokornosti i strahu sve narode u Jugoslaviji. Na taj način im je bilo olakšano održati privid međunacionalne ljubavi, ispod tinjajuće netrpeljivosti.

Međutim nacionalizam se mogao  držati pod kontrolom izvjesno vrijeme, ali je u punoj snazi izbio 1971. godine sa „hrvatskim proljećem“ kada su pod optužbom za nacionalizam mnogi istaknuti hrvatski intelektualci bili kažnjeni strogim i dugogodišnjim zatvorskim kaznama.

Hrvatski nacionalizam nije ekspanzionistički, kao na pr. velikosrpski. Hrvatski nacionalizam proizlazi iz tisućljetne težnje hrvatskog naroda za svojom državom, dok srpski nacionalizam traži proširenje na tuđi teritorij, obrazloženjem zaštite vlastite  nacije.

Velikosrpska  ideologija naišla je na plodno tlo kod  komunista, posebno srpskih, koji su pod izlikom nacionalizma negirali  čak i postojanje hrvatske nacije.

„ Jugoslavenski strah od hrvatskog nacionalizma zapravo i nije bio neosnovan, jer je Jugoslavija kao unitaristička država (federalizam je bio privid) počivala na negiranju hrvatskog prava na neovisnu državu. Taj je strah onda i mogao oblikovati sotonsku sliku o hrvatskom nacionalizmu .“

Pročitajte više na: https://www.vecernji.hr/nacionalizam-nije-protivan-demokraciji-406743 – www.vecernji.hr

Hrvatski nacionalizam je uvijek bio usmjeren ka obrani svog naroda i teritorija, za razliku od srpskog koji je od “Načertanija” usmjeren prisvajanju tuđeg. Nacionalizmi svakog naroda određeni su i njihovim geopolitičkim položajima u prirodnoj borbi za opstanak i to im daje njihovu konačnu definiciju. S obzirom na geostrateški položaj Hrvata, hrvatski nacionalizam je oduvijek bio usmjeren obrani svog – “svoje ne damo tuđe nećemo”. Dakle srpski nacionalizam i hrvatski nacionalizam dva su različita pojma.  Nacionalizam s negativnom konotacijom je izmišljena etiketa kako bi se diskreditirao bilo kakav oblik povezivanja jedinki u zajedništva koje bi ih činilo snažnijom u otporu protiv porobljavanja. To se posebno brani Hrvatima. Najveći propagatori nacionalizma kao nečeg negativnog su upravo i najveći fašisti i kolonijalisti. U Hrvatskoj su to mentalni yugofili,, velikosrbi , yugokomunisti i yugonostalgičari, koji samostalnu Hrvatsku državu nikako ne mogu smisliti, ni prihvatiti.. Velikosrpska politička doktrina definirana  putem Memoranduma SANU  i hranjena 70 godišnjom neprekidnom propagandom optuživanjem Hrvata za ustaštvo i  genocidnost, proizvod su upravo srpskog ekspanzionističkog nacionalizma.

Hrvatski medijski prostor još uvijek je ispunjen yugofilima, yugonostalgičarima i razno-raznim ideolozima  koji nikako ne mogu prihvatiti hrvatsku državu ,pa je na sve moguće načine nastoje ocrniti i diskreditirati  perfidno koristeći svaki i najmanji povod.

Tako je u stilu 70-tih godina prošlog stoljeća svoju kolumnu napisao i Branimir Pofuk,  ustvari običan  pamflet o radikalnom nacionalizmu, perfidno izjednačavajući hrvatski i srpski nacionalizam. Doduše po njemu je hrvatski malo umiveniji od srpskog, ali u konačnici su ipak  isti.

Tipično razmišljanje o nacionalizmu u negativnom kontekstu, kao pojavi koja je protivna dobro uređenim međunacionalnim odnosima koje je Tito uspio uspostaviti u SFRJ, ne uzimajući uopće u obzir povijesni kontekst, ni mogućnost da postoje i druge definicije nacionalizma.

https://www.vecernji.hr/premium/nakaza-seselj-je-posljednji-stadij-razvoja-i-prava-slika-srpskog-ali-i-svakog-drugog-nacionalizma-1242036

 Još jedan svijež primjer nacionalizma potrudio se prikazati Ivica Dačić srpski ministar vanjskih poslova  i to čak iz Indije:

http://www.index.hr/vijesti/clanak/dacic-porucio-plenkovicu-tocno-je-da-nismo-isti-srbija-nije-bila-uz-hitlera/1042126.aspx

Dana 1.svibnja 2018.godine  je „ mali Slobo“  iliti ministar spoljnih poslova Srbije Ivica Dačić  izrekao još jednu u nizu laži, kojima se neprestano služi on i srpski političari.

To je tipična nacionalistička izjava, kojom se lažnom propagandom drugoga optužuje za ono što oni ustvari rade.

Da je analiziram:

„”Točno je da nismo jednaki, mi nismo bili na strani Hitlera, nismo provodili holokaust nad Židovima i Hrvatima, nismo tjerali Hrvate da nose obilježja kao što su Srbi i Židovi morali nositi tijekom Drugog svjetskog rata – Židovi žute, a Srbi plave trake”, uzvratio je Dačić Plenkoviću.

E Dačiću , Dačiću prošla bi ta izjava da mi ne znamo povijest. A povijest kaže ovako;

Nedićeva Srbija je popularan naziv za profašističku srpsku državu koja je nastala 1941. i nestala je sa svjetske pozornice 1944. pred slomom Hitlerova 3. Reicha.  Unutarnja politika  Nedićeve Srbije bila je pod utjecajem nacističke ideologije  i Ljotićeve profašističke stranke ZBOR. Odmah nakon proglašenja Vlade nacionalnog spasa, unutar Srbije počinju djelovati njemački rasni zakoni. Osnivaju  se i prvi logori Banjica, i  Sajmište i započinje progon i interniranje Židova i Roma.

Šef civilne administracije Srbije Dr. Harald Turner u kolovozu 1942. izjavio je da je Beograd bio prvi grad u Europi koja je postala Judenfrei, te da je Srbija prva  zemlja koja je  riješila židovsko pitanje.

Nedićeva Srbija imala je utjecaj na tijek zbivanja u 2. svjetskom ratu.

Najveći utjecaj bio  je  razbijanje partizanskih jedinica i Užičke republike u prvom redu, te održavanje tog stanja sve do 1944. kada su se na granicama Srbije pojavile Sovjetske vojne jedinice.

Isto tako Nedićev režim je razdvojio četnički pokrete unutar Srbije, tako da su mnogi postali kolaboracionisti s okupatorima, dok je ostatak (Ravnogorski četnici) ostao između kolaboracije s Nijemcima,  i išćekivanja  savezničkog iskrcavanja te proganjanja partizanskih snaga. Nedićeva Srbija je organizirala sve ekonomske snage u podržavanju vojnog napora Sila osovine, kao i u zadovoljavanju okupatoru kroz brzo uspostavljanje rasnih zakona kroz uništavanje nepodobnih kao Židova i Roma u koncentracijskim logorima   Banjica  i Sajmište u kojima je nastradalo oko 150,000 ljudi.

Pravoslavna crkva u Srbiji bila je lojalna Nedićevu režimu. Nikada se od Srpske pravoslavne Crkve nije čula ni riječ osude genocida, logora smrti, rasizma i likvidacija. Predstavnici SPC su se odmah po dolasku Njemaca  išli pokloniti i pismeno izjavili lojalnost.“ Sveti Arhijerejski Sinod će lojalno izvršavati zakone i naredbe okupatorskih i zemaljskih vlasti i uticaće preko svojih organa na potpuno održanje reda, mira i pokornosti“ Također su tri episkopa, preko 500 srpskih intelektualaca  u kolovozu 1941 javno dali podršku kvislinškoj Vladi i Njemcima.

Eto vam Dačiću opet ste uhvaćeni u laži!

 

“Srbija ne negira zločine, nego ih kažnjava”

Dodatna razlika je u tome što “Srbija ne negira zločine, nego ih kažnjava”, smatra šef srbijanske diplomacije.

Pa da vidimo kako Srbija kažnjava zločine?

  • svibnja 2015.

Viši sud u Beogradu danas je donio odluku o rehabilitaciji četničkog vođe Draže Mihailovića. Sud je, usvojivši zahtjev za rehabilitaciju koji je 2006. podnio Mihailovićev unuk Vojislav Mihailović, poništio presudu tadašnje Federativne Narodne Republike Jugoslavije od 15. srpnja 1946. godine, kojom je Mihailović bio osuđen na smrt zbog izdaje, suradnje s fašističkim okupatorima i ratnih zločina, a dva dana kasnije strijeljan i tajno pokopan

https://www.telegram.hr/politika-kriminal/5-stvari-koje-morate-znati-o-rehabilitaciji-draze-mihailovica-i-sto-to-ustvari-znaci/

 

  • Veći dio svećenstva i skoro cijeli episkopat SPC-e surađivao je sa Dražom Mihajlovićem, vođom četničkog pokreta. I dan danas SPC rehabilitira četnički pokret, pa čak i proglašava svetim. Tako je episkop Nikolaj Velimirović, vjerski ideolog srpskog antisemitizma, svetac SPCe,a slavi ga se kao svetog Nikolaja Žičkog.
  • A o Vojislavu Šešelju i njegovu „ kažnjavanju“ ne treba trošiti ni riječi.

I to je kažnjavanje zločina po ministru spoljnih poslova Ivici Dačiću!

Vjerodostojno nema što!

ZAKLJUČAK

Gledajući iz moje perspektive, nacionalizam u biti predstavlja privrženost vlastitoj naciji, državi i njenim interesima, ali se isto tako odnosi na doktrinu ili politički pokret po kojoj nacija definirana u okvirima etničke pripadnosti ili nacionalne kulture, ima pravo na stvaranje nezavisne, suverene ili autonomne političke zajednice, temeljene na zajedničkoj povijesti i sudbini.  Nacionalna svijest podrazumijeva ljubav prema svojoj naciji, dobro poznavanje nacionalne povijesti i kulture, isticanje nacionalnih obilježja, nacionalni ponos i zdušno zalaganje za nacionalni prosperitet. Time ničim ne osporavam pravo i drugim narodima da budu nacionalisti po principu uvažavanja, mirnog života i ne posezanja za tuđim, ni teritorijem, ni nacionalnim blagom.

Tuđe nećemo, svoje nedamo!

Lili Benčik

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kronika

10 činjenica o zločinu nad strijeljanim Hrvatima na Bikošima

Objavljeno

na

Objavio

Nakon 25 godina od strijeljanja Hrvata na Bikošima nadomak Travnika jučer su DNK analizom identificirani posmrtni ostatci 18 od ukupno 39 žrtava. Pronađeni su dijelovi kostiju, ali još uvijek nijedno kompletno tijelo.  Osim što još uvijek nema kompletnih posmrtnih ostataka svih žrtava zločina na Bikošima, pred Sudom BiH nema presuda, odnosno, nema ni optužnice. Haaški tribunal utvrdio je kako su “mudžahedini izmišljotina srednjobosanskog HVO-a” i kako generali tzv. Armije BiH koju su bili optuženi za zločin na Bikošima, nisu imali kontrolu nad mudžahedinima.  Bikoši su još jedna u nizu masovnih grobnica koje je bošnjačka Armija BiH ostavila iza svog „osloboditeljskog pohoda u Središnjoj Bosni“.

U prosekturi travničkog groblja “Prahulje” jučer su putem DNK-a analize identificirani posmrtni ostatci 18 Hrvata strijeljanih 8. lipnja 1993. godine u mjestu Bikoši nadomak Travnika.  Sve je to prošlo mirno i tiho – bez osobite pažnje u sarajevskim medijima osim nekoliko objava agencijske vijesti  kako je riječ o “žrtvama proteklog rata”.

Ovo je pregled 10 ključnih činjenica o zločinu nad Hrvatima na Bikošima:

1. Identifikacija se obavila u prosekturi travničkog groblja Prahulje 

– Prahulje su lokalitet iznad glavne prometnice u Lašvanskoj dolini. Udaljene su svega tri minute vožnje. Do proljeća 1993. godine Prahulje su bile još jedno, ni po čemu posebno, brdo u Bosni. Nakon proljeća 1993. godine Prahulje postaju najveće groblje u Lašvanskoj dolini. Tijekom opsade Središnje Bosne, Prahulje je kontroliralo Zborno područje HVO-a Vitez pa su tamo, uglavnom noću, sahranjivani u borbama poginuli pripadnici HVO-a i hrvatski civili čija su tijela razmjenjivana između HVO-a i tzv. Armije BiH. Nakon 1995. godine Prahulje postaju i građansko groblje u koje se pokapaju Hrvati-katolici s prostora Travnika.

2. Identifikacija posmrtnih ostataka 18 Hrvata strijeljanih na Bikošima 

Identifikaciju putem DNK-a analize obavili su po naredbi Županijskog tužiteljstva Županije Središnja Bosna predstavnici Instituta za nestale osobe BiH. Dakle, identificirani su tek pojedini dijelovi tijela poput prstiju jedne ruke, potkoljenice, nadlaktice i dijelova lubanje. Ukratko – ni nakon 25 godina nema kompletnih tijela strijeljanih Hrvata na Bikošima jer od lipnja 1993. godine bošnjačko-muslimanski vojni, politički i policijski vrh skriva skelete. Masovna grobnica na mjestu Bikoši u selu Maljine premještena je očito bezbroj puta. 25 godina je trebalo institucijama BiH da nađu nekoliko hrvatskih kostiju po bosanskim brdima. “Brzina i angažman” policijskih i pravosudnih institucija koje bi se trebale baviti i hrvatskim žrtvama rata jednaka je “brzini i volji” da se podignu kaznene prijave, optužnice protiv nalogodavaca i počinitelja.

3. Ne postoje fotografije strijeljanih Hrvata na Bikošima 

Hrvati strijeljani na Bikošima bili su podrijetlom iz hrvatskih sela oko Travnika. Maljine, Pode, Postinje, Orašac. Njihove i kuće njihovih obitelji su nakon 8. lipnja 1993. godine opljačkane i zapaljene. Obitelji žrtva u pohodu tzv. Armije BiH i mudžahedina nisu uspjele spasiti ni privatne obiteljske uspomene, a tako očito ni foto-albume. Hrvati se u ta sela nisu vratili. U medijskom Sarajevu sigurno postoje oni koji to smatraju “zločinačkom politikom ekstremista iz HVO-a”, jer, tko se ne bi vratio ponovno živjeti u okruženje gdje su tragovi mudžahedinskog terora vidljivi i dan danas?

4. Obitelji žrtva strijeljanja na Bikošima su bile zarobljene u logoru tzv. Armije BiH i mudžahedina u Mehuriću

Nakon što su pripadnici tzv. Armije BiH krenuli u “oslobađanje” hrvatskih sela Maljine, Pode i Postinje od “ekstremnog dijela HVO-a”, u tom, gotovo pa nadljudskom činu spašavanja odlučili su zarobljene pripadnike HVO-a i hrvatske civile osloboditi odvođenjem u logoru pod upravom mudžahedina u susjednom bošnjačko-muslimanskom selu Mehurić. O tome kako je sigurno bilo lijepo u logoru u Mehuriću, hrvatski logoraši su govorili kako su tamo odvedeni prisilno, dok su “osloboditelji” govorili da su išli dobrovoljno. Pa tko uz povike “Allahu Ekber i Tekbir” nakon što vidi da mu kuća gori ne bi otišao na dobrovoljno izgladnjivanje i premlaćivanje koje vrše državljani Pakistana u Središnjoj Bosni?

5. Na Bikošima je bio ratni zločin 

Iako se strijeljanje Hrvata na Bikošima tih ratnih devedesetih u dokumentaciji tzv. Armije BiH prezentiranoj pred Haaškim tribunalom predstavljalo kao “smrti u borbenim dejstvima”, činjenice govore bitno drugačije. Nije jasno ni 25 godina kasnije kako je Ana Pranješ, djevojka od 19 godina s oznakom Crvenog križa na nadlaktici, stradala u “borbenim dejstvima” kada je s drugom skupinom od 39 Hrvata oteta i odvedena na Bikošima. Možda su “borbena dejstva” bila to što nije dala Arapinu da joj strgne s vrata lanac na kojem je bio medaljon Blažene Djevice Marije?

U “borbenim dejstvima” stradali i mahom mladići, od 16 do 25 godina iz obitelji Barać, Volić, Tavić, Balta i drugih.
Nije jasno ni zašto se 25 godina kasnije ne mogu pronaći kompletna tijela strijeljanih na Bikošima ako su zaista, kako je to tumačio Džemal Merdan, dozapovjednik 3. korpusa tzv. Armije BiH u Haagu, “stradalo u borbenim dejstvima”. Bikoši, Maljine, Pode i Postinje govore i svjedoče “borbena dejstva” “osloboditeljske vojske koja nije ubijala civile i palila kuće”. Svaka kuća u tom dijelu Travnika je 1993. godine spaljena, a ranije opljačkana. Dobro, nije baš svaka. Netaknute su ostale one u kojima su se uselili pripadnici tzv. Armije BiH iz zemalja islasmkog svijeta.

6. U redovima tzv. Armije BiH borili su se i mudžahedini

Kada analiziramo zločin na Bikošima, dođemo i do činjenice da su njemu sudjelovali mudžahedini. Šokantno saznanje koje se i 25 godina poslije hrvatsko-bošnjačkog sukoba u FBiH i svih terorističkih aktivnosti tzv. Armije BiH, u dijelu bh. javnosti – negira. Obično bošnjačka politička elita voli tvrditi kako nisu bili pod kontrolom tzv. Armije BiH i vrhovnog zapovjednika, Alije Izetbegovića. Sigurno je da su Pakistanci, Iračani i drugi mogli znati tko su očevi i braća otetih Hrvata i strijeljanih na Bikošima. Uloga komšija u otmici i zločini i danas neriješena. Bio je to jedan “udruženi patriotski čin”.

7. 25 godina poslije nađeni tek dijelovi tijela 

Tijekom 1996. godine republike u BiH kandidirale su masovne grobnice u kojima su njihovi narodi žrtve. Hrvatska Republika Herceg-Bosna kandidirala je masovnu grobnicu na Bikošima. Istrage i ekshumacije su sabotirane mjesecima, a na koncu i prekinute. Bošnjačka je strana ponavljala kako su “stradali u borbenim dejstvima”, a Amor Mašović tvrdi kako nije sigurno tražiti posmrtne ostatke jer su mudžahedini u selima. Tu se suočavamo s dvije “bolne” činjenice: mudžahedini su zaista bili u Središnjoj Bosni, a Amor Mašović je danas šef kolegija Instituta za nestale u BiH. Riječ je o fenomenu “patriotizam u kontinuitetu”.

8. Tko je, gdje i kako “stradao”? 

U službenim zapisnicima obitelji žrtava su jučer na Prahuljama dobile dokument u kojem je navedeno da su članovi njihovih obitelji “stradali”. Što bi bilo “stradanje”, jasno je samo onima koji su to jučer objašnjavali riječima kako je u pitanju “igra riječi”. Riječima se igrati ne smije u slučaju Srebrenice, Sarajeva, Ahmića. A kada su u pitanju Bikoši, ne samo da se igralo riječima, nego i kostima očito. Naposljetku, ispravljeno je u “strijeljani”. Mala je to zadovoljština koju se institucije BiH pružile oštećenima s velikom vjerojatnošću da će ostati i jedina.

9. Haag i Bikoši – problem satnice 

Haaški tribunal u zimu 2017. donio je presudu u predmetu Prlić i ostali prema kojoj je HVO u Središnjoj Bosni izmislio mudžahedine kako bi iselio Hrvate iz tog dijela BiH u Hercegovinu. Inače su Hrvati u Središnjoj Bosni maštanju i fantazijama sklon narod, pa i ne čude ovakve kvalifikacije jednog “uglednog”, “međunarodnog” suda. Nekoliko godina prije presude o HVO-ovim izmišljotinama Haag je sudio Rasimu Deliću i Enveru Hadžihasanoviću. Deliću su stavljali na teret zločin na Bikošima.

Ovdje smo suočeni s još jednom bolnom činjenicom – pa Armija BiH je činila zločine. Ipak, ne dovoljno teške zločine da bi ih Haaški tribunal presudio. Haag je odlučio da Delić kao zapovjednik Glavnog stožera tzv. Armije BiH nije kriv za Bikoše jer je tog dana, 8.6.1993. zapovjednikom postao tek navečer, a zločin bio u jutarnjim satima. Problem Haaškog tribunala i satnica se nastavio i kroz presudu Enveru Hadžihasanoviću.
U dijelu optužnice protiv zapovjednika 3. korpusa tzv. Armije BiH Haag je tvrdio kako je zločin na Bikošima bio u poslijepodnevnim satima.

Dakle, nije problem strijeljanih 39 Hrvata nego vrijeme u koje se to dogodilo. Ako se uopće dogodilo jer je HVO u Središnjoj Bosni, “izmislio mudžahedine”.

10: Hrvati i institucije BiH 

Tužiteljstvo BiH s radom je počelo 2004. godine. Rekordnih 14 godina još uvijek nema optužnice za zločin na Bikošima, pa tako ni presude. Institut za nestale osobe BiH djeluje od 2005. godine. Nakon 13 godina pronašli su nekoliko kostiju od 18 žrtava. Kao da tragaju za posmrtnim ostatcima i sastavljaju optužnice po principima: zločina nije bilo, stradali su u “borbenim dejstvima”, ako je i bilo, to je sporadični incident, ako tražite posmrtne ostatke, poturit ćemo ovčje kosti. Nekoliko su puta već to i učinili.

Dnevnik.ba 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

U potrazi za Istinom

‘Bosnom hodi Sefer paša, Bosnu čisti od ustaša’

Objavljeno

na

Objavio

Danas je 17. rujna što znači da je prošlo točno 25 godina od nastanka dokumenta na prvoj slici – zapovjedi glavnog štaba koju potpisuje “zamjenik komandanta” Stjepan Šiber.

Inače, Šiber, po nacionalnosti Hrvat, kao i Srbin Jovan Divjak, bivši je jugo-oficir koji je tobože odlučio “braniti Bosnu” a Muslimanima je dobro došao, kao i Divjak, dakle kao smokvin list koji bi trebao prekriti činjenicu da je tzv. ABiH bila jednonacionalna vojska. Prema tome, angažman ove dvojice je čisto peglanje svoje slike prema vani.

Odmah u točki 1. zapovjeda se “obustava borbenih dejstava” (dakle opet jugo-oficirska retorika)

U točki 2. govori se o slučajeva kad “Armija BiH ima pravo dejstvovati”, pa u zadnjoj rečenici kaže “…ukoliko dođe do ugrožavanja stanovništva na teritoriji koju kontroliraju jedinice Armije BiH od strane srpskih agresorskih paravojnih formacija ili udruženih snaga ovih formacija i postrojbi HVO.”

Postoji izreka “s kim si takav si”.

Pa je Šiber, očito provodeći previše vremena sa Sunitima i sam postao Sunit, pa bestidno izvrće, i to upravo dok njegova Armija BiH “u sadejstvu” sa srpskim agresorskim paravojnim formacijama napada HVO na području Mostara.

A to dokazuje i druga slika, to je isječak iz knjige Esada Šejtanića “Hercegovci na ognjenim vratima Bosne”. Inače, Esad Šejtanić je bio nekakav oficir ABiH u Mostaru, nekakav nižerangirani “komandant” kao što piše u tekstu, ove njegove citate u Haagu rabio je i general Praljak, jer tu se jasno vidi o čemu je zapravo riječ:

Odmah u prvom odjeljku piše kako su “linije prema Srbima bile borbeno neaktivne” pa je “cvjetao šverc”.

Odnosno, za razliku od onog sporazuma s Tuđmanom kojeg je Izetbegović potpisao 14. rujna, a isti taj dan njegovi rade pokolj u Uzdolu (koji se u hrvatskim medijima prikriva možda i zato jer ga je predvodio bivši pripadnik HOS-a Enver Buza) a sutradan Arif Pašalić izdaje zapovjed za napad na Hrvate uz pomoć srpskog topništva, ovaj put, nakon potpisanog sporazuma sa Srbima, Alijini jurišnici poštuju prekid vatre, crta bojišnice prema Srbima se umiruje, a počinje “cvjetati šverc”. Pametnom dosta.

Desno u drugom odjeljku po sredini jasno se piše o “direktnoj artiljerijskoj podršci” srpske strane kao i o “isporuci kritičnih MS” (MS su materijalna sredstva, uglavnom se pod tim podrazumjeva prije svega streljivo a zatim i druga oprema za vojne namjene).
Skroz desno dolje u zadnjem odlomku čovjek sam svjedoči kako je bio na liniji dodira sa Srbima gdje je dogovarana srpska topnička potpora, a Muslimane je u tom dogovaranju sa Srbima predvodio Safet Oručević, a to je pak isti onaj koji danas izigrava nekakvog humanitarca i borca za ljudska prava pa ima nekakvu udrugu koja se zove “Centar za mir” i svake godine dodjeljuje nekakve nagrade “zaslužnima” za njihovu stvar i kad navedem činjenicu da je prošle godine tu nagradu dobio Stjepan Mesić a ove godine Carmel Agius, time sam sve rekao.

Također, na današnji dan prije točno 25 godina Hrvatska vojska se nakon enormnog pritiska međunarodne zajednice povukla iz medačkog džepa.

I time sam završio s iznošenjem kronologije događaja koja je dovela do “pisma šestorice” kojom se traži ostavka Predsjednika Tuđmana, a koje je u “Erazmus Gildi” lansirano 20. rujna 1993. godine, i bilo uvod u pokušaj državnog udara koji je, hvala dragom Bogu, bio neuspješan, jer da je uspio, danas ne bi bilo ni Hrvatske ni Hrvata u BiH.

I zato ja tvrdim da ta današnja “desnica” kojoj je idejni vođa Ivo Banac koji je bio kolovođa te svinjarije i to po narudžbi Josipa Manolića nije nikakva desnica nego obična nakupina detuđmanizatorske pro-AVNOJ gamadi, kojoj bi u svakoj normalnoj državi bilo suđeno za veleizdaju, jer kad ti koristiš međunarodni pritisak koji je nastao zato jer si od srpskih terorista u čistoj operaciji zauzeo tri sela u svojoj državi, dok ti u isto vrijeme muslimanski teroristi hrvatskoj djeci pucaju u zatiljak iz neposredne blizine, ti to koristiš da bi rušio demokratski izabranu vlast i provodio puč, to ne može biti ništa drugo nego teška veleizdaja.

I ako je general Praljak vagao hoće li popiti onaj otrov ili neće (za slabije informirane, da general nije popio onaj otrov on bi danas bio na slobodi) ovakve stvari mogle su biti jezičac na vazi. Jer, što će ti život kad se ne možeš nastaviti boriti za istinu, kad nemaš s kim?

Dana 19. ožujka 1998. godine Predsjednik Tuđman je posve učvrstio svoje uvjerenje o tome što se izvodi na haškom sudu i gdje to smjera, a to je završilo točno tamo gdje je on i pretpostavljao da će završiti ako se to ne pokuša spriječiti svim mogućim sredstvima. I zato je utemeljio skupinu pod nazivom “OA Haag”, koja je trebala opertivno pratiti sve događaje na haškom sudu i štiti hrvatske interese onako kako su Srbi pred istim sudom štitili svoje a Muslimani svoje interese. I dobro nam je krenulo, Ivo Josipović i Ivan Šimonović dobili su za nas proces za sub-poenu kojom se tražila kompletna dokumentacija Ministarstva obrane RH u sklopu predmeta Blaškić, čime smo dobili dobru podlogu za zaštitu svojih interesa. Međutim, 2000. godine vlast se mijenja, na Pantovčak stižu Stjepan Mesić i Tomislav Karamarko, Mesić dila dokumente dok Karamarko pod krinkom “reforme obavještajnog sustava” “razvaljuje OA Haag”.

I to je dijagnoza hrvatskog društva i dan danas, a terapija i lijek za to su samo jedno, a to je da se restaurira OA Haag kojem na čelu ima biti osobno Markica Rebić (i nemojte me više pilati da vam nikad nisam dao niti jedno ime) i da provedu lustraciju detuđmanizacije svim sredstvima ognjem i mačem, i da se više nikad ne dogodi da nekakvi mesići-manolići, banci-karamarci dođu u situaciju određivati stanje stvari u hrvatskoj državi!

Predrag Nebihi

Srbi su topništvom pomagali Bošnjacima protiv Hrvata u napadu na Mostar!

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari