Pratite nas

U potrazi za Istinom

Nacionalizam kao još jedan instrument u negiranju hrvatske državotvornosti

Objavljeno

na

NACIONALIZAM ŠTO JE TO?

Nacionalizam ima više značenja

  • Nacionalizam (njem. Nationalismus< franc. nationalisme), ideja i politički pokret u modernoj epohi koji naglašava jedinstvo nacije,njezinih interesa, prava ili političkih  ciljeva, razumijevanja zajedničke prošlosti, te odnosa prema drugim nacijama ili državama, odnosno njezin kolektivni identitet.
  • Voljeti svoj narod, boriti se za njegova prava i nezavisnost
  • Služiti ne samo svom narodu, nego i svim narodima i općem napretku.

Povijesni kontekst nacionalizma

  • Nacionalna svijest, vezana s borbom mlade građanske klase protiv feudalizma, odnosno apsolutizma.
  • Poslije pobjede buržoazije ( Francuska revolucija ) nacionalizam postaje agresivan i osvajački prema malim i slabijim narodima.
  • Prema internacionalnom radničkom pokretu, nacionalizam predstavlja reakcionarnu buržoasku ideologiju i politiku.

Općenito, nacionalizam se vezuje za različite ideologije, od socijalističkih do fašističkih, pa se može smatrati načinom njihove izvedbe na domaćem prostoru (Michael Mann).

Nacionalizam svijet vidi zauvijek podijeljen na nacije te inzistira na trajnoj razlici među njima. Nacionalne razlike sačuvale su se danas najviše u kulturi, i to u jeziku, umjetničkom stvaralaštvu i kulturnoj  baštini. U drugim područjima sve više nestaju, prije svega u gospodarstvu, a također u politici, društvenim običajima i životnim stilovima, te velikom dijelu masovne ili popularne kulture i supkulture mladih. Preostale simboličke razlike među nacionalnim kulturama često služe kao osnova politike nacionalizma ili se samom tom politikom produbljuju. Tako nacionalizam obnavlja tvorbu kolektivnog identiteta, čime ono što je tuđe, a nametnuto je kao premoćno i neizbježno (npr. slobodno tržište), također ono što je nerazumljivo ili je proizvod teških kriza na ishode kojih se ne može utjecati (npr. zastoji u gospodarstvu uvjetovani prilikama na međunarodnim  tržištima) dobiva »patetičnu osnovu« (M. Weber) i prevodi se u kategorije »mi« i »oni«. Gubitci ili dobitci u jednom u osnovi anonimnom i bezličnom društvu ili gospodarstvu projiciraju se tako što se »nacionaliziraju«, pa se čini kao da postoje samo nacionalni »gubitnici« ili »dobitnici«.

http://www.enciklopedija.hr/natuknica.aspx?id=42695

NACIONALIZAM  U BIVŠOJ JUGOSLAVIJI

Enciklopedija Jugoslavije iz 1978. godine daje sljedeću definiciju nacionalizma: “Nacionalizam je kult vlastite nacije kojeg karakterizira šovinistički odnos i raspirivanje mržnje prema drugim nacijama, a svoj najviši domet doseže kroz genocid i fizičko istrebljenje drugih naroda.”

Osvrnuti ću se najviše upravo na tu definiciju nacionalizma, jer je najviše zastupljena u još uvijek nelustriranim,   yugokomunističkim i yugofilskim  glavama u Hrvatskoj, putem medija, političkih stranaka i samim time vlasti i javnosti.

Nacionalizam izvire iz domoljublja, ali su ga komunisti i njihovi nasljednici ljevičari stavili u negativan kontekst, koji je zastupljen u marksističkoj ideologiji kao pojavu protivnu njihovom internacionalizmu.

Nacionalizam je u bivšoj Jugoslaviji bio neprijatelj broj jedan, jer je bio u suprotnosti sa proklamiranim bratstvom i jedinstvom, svih naroda i narodnosti u SFRJ. Preko optužbi i kažnjavanja za nacionalizam, jugovlastodršci su držali u pokornosti i strahu sve narode u Jugoslaviji. Na taj način im je bilo olakšano održati privid međunacionalne ljubavi, ispod tinjajuće netrpeljivosti.

Međutim nacionalizam se mogao  držati pod kontrolom izvjesno vrijeme, ali je u punoj snazi izbio 1971. godine sa „hrvatskim proljećem“ kada su pod optužbom za nacionalizam mnogi istaknuti hrvatski intelektualci bili kažnjeni strogim i dugogodišnjim zatvorskim kaznama.

Hrvatski nacionalizam nije ekspanzionistički, kao na pr. velikosrpski. Hrvatski nacionalizam proizlazi iz tisućljetne težnje hrvatskog naroda za svojom državom, dok srpski nacionalizam traži proširenje na tuđi teritorij, obrazloženjem zaštite vlastite  nacije.

Velikosrpska  ideologija naišla je na plodno tlo kod  komunista, posebno srpskih, koji su pod izlikom nacionalizma negirali  čak i postojanje hrvatske nacije.

„ Jugoslavenski strah od hrvatskog nacionalizma zapravo i nije bio neosnovan, jer je Jugoslavija kao unitaristička država (federalizam je bio privid) počivala na negiranju hrvatskog prava na neovisnu državu. Taj je strah onda i mogao oblikovati sotonsku sliku o hrvatskom nacionalizmu .“

Pročitajte više na: https://www.vecernji.hr/nacionalizam-nije-protivan-demokraciji-406743 – www.vecernji.hr

Hrvatski nacionalizam je uvijek bio usmjeren ka obrani svog naroda i teritorija, za razliku od srpskog koji je od “Načertanija” usmjeren prisvajanju tuđeg. Nacionalizmi svakog naroda određeni su i njihovim geopolitičkim položajima u prirodnoj borbi za opstanak i to im daje njihovu konačnu definiciju. S obzirom na geostrateški položaj Hrvata, hrvatski nacionalizam je oduvijek bio usmjeren obrani svog – “svoje ne damo tuđe nećemo”. Dakle srpski nacionalizam i hrvatski nacionalizam dva su različita pojma.  Nacionalizam s negativnom konotacijom je izmišljena etiketa kako bi se diskreditirao bilo kakav oblik povezivanja jedinki u zajedništva koje bi ih činilo snažnijom u otporu protiv porobljavanja. To se posebno brani Hrvatima. Najveći propagatori nacionalizma kao nečeg negativnog su upravo i najveći fašisti i kolonijalisti. U Hrvatskoj su to mentalni yugofili,, velikosrbi , yugokomunisti i yugonostalgičari, koji samostalnu Hrvatsku državu nikako ne mogu smisliti, ni prihvatiti.. Velikosrpska politička doktrina definirana  putem Memoranduma SANU  i hranjena 70 godišnjom neprekidnom propagandom optuživanjem Hrvata za ustaštvo i  genocidnost, proizvod su upravo srpskog ekspanzionističkog nacionalizma.

Hrvatski medijski prostor još uvijek je ispunjen yugofilima, yugonostalgičarima i razno-raznim ideolozima  koji nikako ne mogu prihvatiti hrvatsku državu ,pa je na sve moguće načine nastoje ocrniti i diskreditirati  perfidno koristeći svaki i najmanji povod.

Tako je u stilu 70-tih godina prošlog stoljeća svoju kolumnu napisao i Branimir Pofuk,  ustvari običan  pamflet o radikalnom nacionalizmu, perfidno izjednačavajući hrvatski i srpski nacionalizam. Doduše po njemu je hrvatski malo umiveniji od srpskog, ali u konačnici su ipak  isti.

Tipično razmišljanje o nacionalizmu u negativnom kontekstu, kao pojavi koja je protivna dobro uređenim međunacionalnim odnosima koje je Tito uspio uspostaviti u SFRJ, ne uzimajući uopće u obzir povijesni kontekst, ni mogućnost da postoje i druge definicije nacionalizma.

https://www.vecernji.hr/premium/nakaza-seselj-je-posljednji-stadij-razvoja-i-prava-slika-srpskog-ali-i-svakog-drugog-nacionalizma-1242036

 Još jedan svijež primjer nacionalizma potrudio se prikazati Ivica Dačić srpski ministar vanjskih poslova  i to čak iz Indije:

http://www.index.hr/vijesti/clanak/dacic-porucio-plenkovicu-tocno-je-da-nismo-isti-srbija-nije-bila-uz-hitlera/1042126.aspx

Dana 1.svibnja 2018.godine  je „ mali Slobo“  iliti ministar spoljnih poslova Srbije Ivica Dačić  izrekao još jednu u nizu laži, kojima se neprestano služi on i srpski političari.

To je tipična nacionalistička izjava, kojom se lažnom propagandom drugoga optužuje za ono što oni ustvari rade.

Da je analiziram:

„”Točno je da nismo jednaki, mi nismo bili na strani Hitlera, nismo provodili holokaust nad Židovima i Hrvatima, nismo tjerali Hrvate da nose obilježja kao što su Srbi i Židovi morali nositi tijekom Drugog svjetskog rata – Židovi žute, a Srbi plave trake”, uzvratio je Dačić Plenkoviću.

E Dačiću , Dačiću prošla bi ta izjava da mi ne znamo povijest. A povijest kaže ovako;

Nedićeva Srbija je popularan naziv za profašističku srpsku državu koja je nastala 1941. i nestala je sa svjetske pozornice 1944. pred slomom Hitlerova 3. Reicha.  Unutarnja politika  Nedićeve Srbije bila je pod utjecajem nacističke ideologije  i Ljotićeve profašističke stranke ZBOR. Odmah nakon proglašenja Vlade nacionalnog spasa, unutar Srbije počinju djelovati njemački rasni zakoni. Osnivaju  se i prvi logori Banjica, i  Sajmište i započinje progon i interniranje Židova i Roma.

Šef civilne administracije Srbije Dr. Harald Turner u kolovozu 1942. izjavio je da je Beograd bio prvi grad u Europi koja je postala Judenfrei, te da je Srbija prva  zemlja koja je  riješila židovsko pitanje.

Nedićeva Srbija imala je utjecaj na tijek zbivanja u 2. svjetskom ratu.

Najveći utjecaj bio  je  razbijanje partizanskih jedinica i Užičke republike u prvom redu, te održavanje tog stanja sve do 1944. kada su se na granicama Srbije pojavile Sovjetske vojne jedinice.

Isto tako Nedićev režim je razdvojio četnički pokrete unutar Srbije, tako da su mnogi postali kolaboracionisti s okupatorima, dok je ostatak (Ravnogorski četnici) ostao između kolaboracije s Nijemcima,  i išćekivanja  savezničkog iskrcavanja te proganjanja partizanskih snaga. Nedićeva Srbija je organizirala sve ekonomske snage u podržavanju vojnog napora Sila osovine, kao i u zadovoljavanju okupatoru kroz brzo uspostavljanje rasnih zakona kroz uništavanje nepodobnih kao Židova i Roma u koncentracijskim logorima   Banjica  i Sajmište u kojima je nastradalo oko 150,000 ljudi.

Pravoslavna crkva u Srbiji bila je lojalna Nedićevu režimu. Nikada se od Srpske pravoslavne Crkve nije čula ni riječ osude genocida, logora smrti, rasizma i likvidacija. Predstavnici SPC su se odmah po dolasku Njemaca  išli pokloniti i pismeno izjavili lojalnost.“ Sveti Arhijerejski Sinod će lojalno izvršavati zakone i naredbe okupatorskih i zemaljskih vlasti i uticaće preko svojih organa na potpuno održanje reda, mira i pokornosti“ Također su tri episkopa, preko 500 srpskih intelektualaca  u kolovozu 1941 javno dali podršku kvislinškoj Vladi i Njemcima.

Eto vam Dačiću opet ste uhvaćeni u laži!

 

“Srbija ne negira zločine, nego ih kažnjava”

Dodatna razlika je u tome što “Srbija ne negira zločine, nego ih kažnjava”, smatra šef srbijanske diplomacije.

Pa da vidimo kako Srbija kažnjava zločine?

  • svibnja 2015.

Viši sud u Beogradu danas je donio odluku o rehabilitaciji četničkog vođe Draže Mihailovića. Sud je, usvojivši zahtjev za rehabilitaciju koji je 2006. podnio Mihailovićev unuk Vojislav Mihailović, poništio presudu tadašnje Federativne Narodne Republike Jugoslavije od 15. srpnja 1946. godine, kojom je Mihailović bio osuđen na smrt zbog izdaje, suradnje s fašističkim okupatorima i ratnih zločina, a dva dana kasnije strijeljan i tajno pokopan

https://www.telegram.hr/politika-kriminal/5-stvari-koje-morate-znati-o-rehabilitaciji-draze-mihailovica-i-sto-to-ustvari-znaci/

 

  • Veći dio svećenstva i skoro cijeli episkopat SPC-e surađivao je sa Dražom Mihajlovićem, vođom četničkog pokreta. I dan danas SPC rehabilitira četnički pokret, pa čak i proglašava svetim. Tako je episkop Nikolaj Velimirović, vjerski ideolog srpskog antisemitizma, svetac SPCe,a slavi ga se kao svetog Nikolaja Žičkog.
  • A o Vojislavu Šešelju i njegovu „ kažnjavanju“ ne treba trošiti ni riječi.

I to je kažnjavanje zločina po ministru spoljnih poslova Ivici Dačiću!

Vjerodostojno nema što!

ZAKLJUČAK

Gledajući iz moje perspektive, nacionalizam u biti predstavlja privrženost vlastitoj naciji, državi i njenim interesima, ali se isto tako odnosi na doktrinu ili politički pokret po kojoj nacija definirana u okvirima etničke pripadnosti ili nacionalne kulture, ima pravo na stvaranje nezavisne, suverene ili autonomne političke zajednice, temeljene na zajedničkoj povijesti i sudbini.  Nacionalna svijest podrazumijeva ljubav prema svojoj naciji, dobro poznavanje nacionalne povijesti i kulture, isticanje nacionalnih obilježja, nacionalni ponos i zdušno zalaganje za nacionalni prosperitet. Time ničim ne osporavam pravo i drugim narodima da budu nacionalisti po principu uvažavanja, mirnog života i ne posezanja za tuđim, ni teritorijem, ni nacionalnim blagom.

Tuđe nećemo, svoje nedamo!

Lili Benčik

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

U potrazi za Istinom

Srbi Hrvatima zamjeraju čak i to što su ih spašavali od istrebljenja!

Objavljeno

na

Objavio

Zaharija se, kad je saznao da nova velika vojska polazi na njega, poplaši, ostavi Srbiju bez boja i pobegne u Hrvatsku, a Bugari pozovu, pod zakletvom, srpske župane, da dođu i da prime Časlava za vladara. Kad im srpski župani, verujući zakletvi, dođu, oni ih verolomno i na prevaru pohvataju i odvedu u Bugarsku, a Srbiju užasno opustoše, opljačkaju i rasele. Narod se razbegne na sve strane, osobito u Hrvatsku.“ (Vidi: (http://www.audioifotoarhiv.com/Da_li_ste_procitali/Stanoje%20Stanojevic%20-%20Svi%20srpski%20vladari.pdf; str. 6.)

Silan su svet Bugari tom prilikom pobili, a što je ostalo živo i što je moglo izmaći bugarskom maču i konju, razbeglo se na sve strane, osobito u Hrvatsku. Srbija je bila sva opustošena i opljačkana, i u njoj zavlada grobna tišina.

Srpske izbeglice bile su u Hrvatskoj bez sumnje dobro primljene, te bugarska vojska, preko pogažene Srbije, napadne na Hrvatsku; ali, Hrvati je satru.

(…) Stanje u kome je on zatekao svoju otadžbinu bilo je strašno. Zemlja je bila opustošena i gotovo bez stanovnika. Za sedam godina bugarske vlasti nestalo je bilo i ono malo života što je još bilo ostalo posle bekstva Zaharija. Za to vreme izvođeno je sistematsko pustošenje i istrebljenje u zemlji. Uništeno je bilo sve, i Časlav je, tako se pričalo, kad je došao u Srbiju, jedva našao pedeset ljudi, i to bez žena i dece, koji su živeli od lova.“ (Isto, str. 7.; istaknuo: Z.P.)

Kad je Časlav počeo da organizuje u zemlji vlast, povrvele su u Srbiju izbeglice sa svih strana, iz Hrvatske, Bugarske, Vizantije i iz drugih zemalja. Ubrzo je Srbija dobila opet svoje stanovništvo, i u njoj je počeo živ i intenzivan rad na obnavljanju.“ (Isto, str. 8.; istaknuo: Z.P.)

Za vreme velikih promena, koje je izazvao dolazak Mađara, Tomislav je zauzeo i pridružio svojoj državi t. zv. Panonsku Hrvatsku, sve do Drave. To ga je dovelo u sukob sa novim neprijateljem, sa kojim će posle za vekove biti vezana sudbina hrvatskog naroda.

Posle pokorenja Srbije, bugarski car Simeon poslao je jednu vojsku protiv Hrvata, zbog toga što se tamo bilo sklonilo mnogo naroda iz Srbije; ali, Hrvati su tu bugarsku vojsku razbili. Zbog te uspešne akcije protiv Bugarske, dobio je Tomislav od Vizantije, koja je u to doba svuda tražila sebi saveznike protiv Bugara, na upravu dalmatinske gradove. (Isto, str. 37.; istaknuo: Z.P.)

Navodi su prilično jasni, tako da neki poseban komentar i nije potreban.

Citati su ovo iz knjige Svi Srpski vladari (prvi put objavljena u Beogradu 1927., ćirilica) što ju je napisao jedan od najvećih srpskih povjesničara kojega je Srbija ikad imala, Stanoje Stanojević, član Srpske kraljevske akademije (preteče SANU), prvi srpski enciklopedist, dugogodišnji redovni profesor Beogradskog univerziteta, autor značajnih djela iz povijesti, sudionik Balkanskih ratova i Prvoga svjetskog rata, član srpske delegacije na Mirovnoj konferenciji u Parizu 1919. godine.

Stanoje Stanojević sasvim pouzdano nije bio croatofil, a (koliko je meni poznato) ni „srbomrzac“.

Naprotiv, ne rijetko je čak podlijegao i mitskom pogledu na povijest vlastitog naroda i povodio se za velikosrpskom matricom poput većine srpskih historiografa. Ipak, za pretpostaviti je da je raspolagao i nekim povjesnim izvorima dok je pisao knjigu iz koje potječu navedeni citati, te da ove epizode iz kojih je posve bjelodano kako su naši preci spašavali Srbe od istrebljenja i potukli Bugare zbog njih nije izmislio iz ljubavi prema nama Hrvatima i kralju Tomislavu. Njegova knjiga prepuna je opisa koji potvrđuju kako su se srpski vladari i narod po potrebi sklanjali u Hrvatsku kad god su bili izloženi pogibelji, prije svega od Bugara. A nije naveo ni jedan jedini obrnut primjer: da su Srbi naše vladare ili narod uzimali u zaštitu. Iz toga zaključujem kako se takvo što i nije događalo, jer ne postoji ni jedan razložan motiv zbog kojega bi srpski povjesničar takvo što prešutio.

Stanojević baš i nije previše omiljen kod srpskih „tvrdolinijaša“. Oni imaju selektivnu memoriju i selektivni pristup prema povijesti i iz nje „biraju“ samo ono što im treba. Budući da ga se ne može prešutjeti, najčešće zaobilaze pojedina njegova djela, pogotovu kad je riječ o eksplicitnim opisima prilika na Balkanu i u jugoistočnoj Europi koji im ne idu u prilog – kao u ovom slučaju.

Tako se Stanoje Stanojević najčešće nalazi u krugu još dvojice vrlo značajnih srpskih povjesničara (sa stanovišta tamošnjih nacionalista također „kontroverznih“), Sime Ćirkovića i Vladimira Ćorovića, koji se najčešće smatraju „ne-Srbima“, „anti-Srbima“, „izrodima“ ili „autošovinistima“, iako bi srpska nacionalna povjesnica bez njih bila poprilično okljaštrena, budući da su sva trojica napisala značajna djela (Sima Ćirković: Srednjevekovna srpska država, Zagreb, 1959.; Istorija srpskog naroda – u 6 knjiga; Srbi među europskim narodima, englesko izdanje 2004.; hrvatsko izdanje Zagreb, 2008. itd.; Vladimir Ćorović: Istorija Srba, Beograd 1989.;  Istorija srpskog naroda – tiskano izdanje Banja Luka 1997., internet izdanje Beograd 2001. itd.; Stanoje Stanojević: Istorija srpskog naroda – prvi put objavljena u Beogradu 1908.; Narodna enciklopedija Srba, Hrvata i Slovenaca u 4 knjige itd.)

Koliko god Ćorović i Stanojević bili skloni velikosrpskom diskursu i jednostranim prikazima mnogih procesa i događaja, u svojim radovima su ipak napravili brojne „pogreške“ koje im „nacionalno svjesni“ zemljaci i velikosrpski historici nikako ne mogu oprostiti.

Onaj tko ne veliča „svetorodnu lozu Nemanjića“, ne cijeni u dovoljnoj mjeri „srpsko junaštvo“, zanemaruje „činjenicu“ da su „Srbi jeli zlatnim kašikama dok su Germani i Franci živeli u zemunicama i hranili se sirovim mesom“, pa još usput navodi kako su najistaknutiji pripadnici „svetorodne loze Nemanjića“ bez pardona skidali glave jedni drugima radi vlasti (otac sinu, sin ocu, brat bratu), osljepljivali i slali u roblje vlastitu djecu (kako bi udovoljili svojim gospodarima – Bugarima ili Bizantincima), kako su se vladari iz te „slavne“ dinastije ženili djevojčicama od 5 godina i s njima imali spolne odnose (poput toliko slavljenog kralja Milutina), pa još povrh svega toga prikaže u pravom svjetlu Rastka Nemanjića (svetog Savu) koji je bio bludnik i razvratnik (do odlaska na Svetu Goru u Grčku, a po povratku s ocem i braćom ubijao i progonio Bogumila) o čemu govore i njegova „žitija“…, e, taj nema što tražiti u povjesnici „nebeskog naroda“ čije su uzdanice Nikolaj Velimirović, Dačić, Vučić, Vulin i Šešelj!

Za razliku Stanojevića i Ćorovića, Sima Ćirković nikad nije podilazio velikosrpskoj struji. Jedan je od rijetkih (ako ne i jedini) srpski povjesničar XX stoljeća kojega i kolege na Zapadu smatraju stručnim, objektivnim i kompetentnim. On je uspio napraviti odmak od nacionalnog romantizma i mita i bavio se poviješću kao znanošću.

Još jedan razlog više da ga srpski nacionalisti odbace.

Među brojnim „grijesima“ ovog povjesničara je i to što je uspio dokazati kako Vlasi nisu nikakva „socijalna  kategorija“ i „grana srpskog stabla“ nego poseban narod (koji je uostalom opstao do danas).

Budući da su Srbi u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini svoj identitet u zadnjih 150 godina vezivali za ovu etničku skupinu, takve teorije im nikako ne idu u prilog – pa kad se već ne mogu promijeniti činjenice, treba „ubiti“ glasnika.

No, to su teme koje zaslužuju poseban osvrt.

Zlatko Pinter

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

U potrazi za Istinom

Srpski ratni zločinci idoli su najgorih svjetskih masovnih ubojica

Objavljeno

na

Objavio

Patološki masovni ubojica, rasist Anders Behring Breivik, koji je u srpnju 2011. godine u Norveškoj ubio ukupno 77 osoba, u svome je manifestu od ukupno 1.500 stranica izrazio posebno divljenje prema Radovanu Karadžiću, Srđi Trifkoviću, srpskim paravojnim formacijama i njihovim zapovjednicima i Vladimiru Putinu, a ultranacionalista Trifkovića na nekoliko mjesta i citira.

(Vidi: https://www.dagbladet.no/nyheter/de-var-breiviks-helter/63567058)

Za razliku od Putina koji je nastojao distancirati se od takve vrste „reklame“ o čemu je 25. srpnja 2011. godine opširno pisao i The New York Times (u tekstu Russia Youth Group and Putin Distance Themselves From Killer’s Compliments; vidi: https://www.nytimes.com/2011/07/26/world/europe/26russia.html?_r=1&adxnnl=1&hpw=&adxnnlx=1311615134-jF0mBc5a4czMpVmfesu4YQ), u Srbiji, koliko je poznato to nije učinio nitko (osim što se oglasio S. Trifković s tvrdnjom kako „nikad nije bio u kontaktu s Breivikom“ – što nema nikakve veze s temom, jer Breivik je citirao njegove teze i bio poklonik ideologije koju zastupa, a zato mu nije trebao nikakav izravan kontakt).

A i kako bi kad oni koje Breivik spominje uživaju status „nacionalnih junaka“ po kojima se imenuju ulice, trgovi, škole…i kojima se svake godine (11. srpnja) plakatima izlijepljenim na javnim mjestima diljem „republike srpske“ i Srbije zahvaljuje za Srebrenicu.

Neki mediji prenijeli su i informaciju po kojoj se Breivik 2001. godine u Liberiji susreo s jednim od najpoznatijih srbijanskih kriminalaca i ratnih zločinaca Miloradom Ulemekom Legijom (osuđen na 40 godina robije zbog organiziranja ubojstva premijera Srbije Zorana Đinđića, likvidacije Ivana Stambolića i pokušaja ubojstva Vuka Draškovića). (Vidi: https://www.jutarnji.hr/vijesti/svijet/breivik-na-mene-su-utjecali-srpski-nacionalisti-a-ne-nacisti-u-liberiji-se-susreo-s-legijom/1517778/)

Očito je norveški monstrum imao poseban sentiment i respect prema srpskim „junacima“ i u njima nalazio inspiraciju za svoje zločine (o čemu piše i Radio Slobodna Evropa u tekstu „Kako su srpski nacionalisti inspirisali masovnog ubicu Brejvika“; vidi: https://www.slobodnaevropa.org/a/kako_su_srpski_nacionalisti_inspirisali_masovnog_ubicu_brejvika/24553346.html)

Svojedobno je povodom spomenutih zapisa norveškog masovnog zločinca, poznati srbijanski intelektualac židovskog podrijetla, Filip David (kojega tamošnji ultranacionalisti progone već više od 30 godina, stavljajući ga svaki čas na neki od popisa za „odstrel“) rekao:

To u svakom slučaju govori o prirodi srpskog nacionalizma 90-ih i tome na kakve je ljude mogao da utiče. I mi, koji smo se protivili toj vrsti nacionalizma, stalno smo tvrdili da je to nešto što će Srbiju na neki način osramotiti i vidimo da se do danas ti repovi vuku, da u Srbiji još uvek nije raščišćeno sa prirodom tog nacionalizma. Naprotiv, sad u predizbornim danima ponovo se čuje retorika s početka 90-ih, ta retorika je upravo uticala i izvan Srbije na ljude kao što je Brejvik. A ne treba zaboraviti da smo mi imali ovde od Arkana, preko Bokana ljude koji su vrlo slični po uverenjima Brejviku. (Vidi: isto; istaknuo: Z.P.)

Pametnima dosta – a onim drugima i ne vrijedi objašnjavati.

Zlatko Pinter

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari

No Recent Comments Found