Pratite nas

Religija i Vjera

Nadbiskup Puljić: Bleiburške žrtve bile su osuđene na ‘osudu zaborava – damnatio memoriae’

Objavljeno

na

“Žalosni petak”, čišćenje Crkve, uloga Katoličke Crkve u objektivnom pristupu povijesti i žrtvama XX. stoljeća, posljedice vatikanskog skupa o “Zaštiti maloljetnika u Crkvi”, hodočašća u Međugorje – aktualne su teme o kojima je u emisiji “Jeste li znali” Laudato.tv u petak, 12. travnja govorio zadarski nadbiskup mons. dr. Želimir Puljić, predsjednik HBK.

Iako je svaki petak u korizmi žalostan zbog pobožnosti križnoga puta kojega s Isusom prolazimo, petak uoči Cvjetnice naziva se Žalosnim petkom, jer je poseban, pred Nedjelju Muke Gospodnje. Ali od godine Velikog jubileja 2000. ima posebnu dimenziju kod nas, podsjeća mons. Puljić, i to je tako “zbog samog obreda čišćenja pamćenja i memorije, te slavlja naših mučenika, koje je u Požeškoj biskupiji požeški biskup Škvorčević uveo upravo uz ovaj petak. Tako je Žalosni petak’ postao prisutniji u medijima.”

Na pitanje što smo pozvani čistiti i obnoviti, mons. Puljić se vraća u pontifikat sv. Ivana Pavla II. koji je napravio čin priprave za Veliki jubilej, a 1994. godine izdao je posebnu pobudnicu (Tertio millennio adveniente) u kojoj je naznačio što se treba učiniti i što se očekuje od Jubileja? “Jedna od važnih stvari u tom Jubileju, uz oprost i pokoru, bilo je čišćenje pamćenja. Ivanu Pavlu II. dugujemo tu temu, jer je i sam tijekom svojega pontifikata dugog gotovo 27 godina, u više navrata govorio o toj temi, i u Rimu i u svijetu. U pojedinim prigodama osjetio je potrebu reći ‘ispričavam se’, ‘žao nam je’, ‘u ime Katoličke Crkve – mea culpa!’

Jedan talijanski pisac zbrojio je sve te njegove ‘mea culpa‘, i primijetio da je 94 puta tražio da očistimo naše pamćenje od loših sjećanja i iskustava. I među njima je tražio neka nam Jubilej bude prigoda da se očistimo – od loših primisli, stvari, djela, ne samo individualno, već i kolektivno kao Crkva i narod. I kad je došao kod nas 1994., kada je izdao spomenutu pobudnicu ususret velikom jubileju, rekao je jednu rečenicu. Nas koji smo u to vrijeme proživljavali strašnu kalvariju pripravljao je za ovo što će u Jubileju posebno doći do izražaja – oprostiti i tražiti oproštenje.

I na neki način je rekao: ‘Očekujem da Jubilej bude sveti događaj u kojem ćemo biti kadri i oprostiti i tražiti oproštenje. Bit ovoga čišćenja memorije je osloboditi se svih loših primisli i negativnih iskustava koje nosimo sa sobom. Čišćenje pamćenja je u tome – biti kadar oprostiti i biti kadar tražiti oproštenje.” Vezano uz spomen mjesta stradanja, mise i molitve, predsjednik HBK je nastavio: “Ono što je nakana bilo kojeg mjesta stradanja bilo kojeg naroda, bilo koje žrtve, važna nam je objektivna istina, ali nam je neobično važna svaka žrtva. Svaka je vrijedna poštovanja.

Ne želimo da se spomen žrtava politizira, da se ideološki pristupa tome činu, jer žrtva je žrtva. I stradalima treba pristupati s osjećajima strahopoštovanja, i s preporukom Gospodinu da ih primi u svoje Kraljevstvo.”

Kao posebno mjesto stradanja, osobito svećenika u vrijeme druge polovice XX. stoljeća spomenuta je Stara Gradiška gdje su komunističke vlasti zatvorenim svećenicima naredile 1948. godine srušiti župnu crkvu sv. Mihaela. Zato je obnova te crkve postala važan projekt i hrvatski biskupi su je odlučili obnoviti kao sjećanje na Jubilej i tamošnje žrtve. Jednako tako važna je i Crkva hrvatskih mučenika na Udbini. Tako su crkva u Staroj Gradišci i ova na Udbini dva spomenika plod Velikog jubileja i našeg nastojanja da svim žrtvama odamo pijetet, poštovanje.

Tema razgovora bila je i napetost nastala u odnosima Biskupije Gurk-Klagenfurt i Crkve u Hrvatskoj nakon što je tamošnji dijecezanski upravitelj odbio dati dopuštenje HBK za slavljenje mise u sklopu komemoracije na Bleiburškom polju ove godine.

Mons. Želimir Puljić bio je prvi predvoditelj mise kada su njezino vođenje preuzeli hrvatski biskupi (2003.), te je predvodio misu i prošle godine (2018.). Podsjeća: “Ovi su ljudi stradali bez osude i presude. Ne ulazimo u ničiju krivnju, ali njima ni procesa nije bilo. Činjenica jest da smo mi, dolaskom demokracije, tome posvetili veću pozornost. Jako puno obitelji bilo je ranjeno tim zločinom bez presedana nakon Drugoga svjetskog rata. Sve više se otkriva kako su i gdje stradale te žrtve.

Dovoljno je spomenuti kako je do sada otkriveno oko tisuću 700 grobnica. I to je strašan podatak. Bleiburške žrtve bile su osuđene na ‘osudu zaborava – damnatio memoriaedamnatio memoriae’. Zahvaljujući Bleiburškom vodu koji je u Austriji postojao kao svjetovna organizacija koja je to stradanje obilježavala svake godine, to stradanje nije otišlo u zaborav, posebice dolaskom demokracije otkrivaju se sva moguća stratišta.”

Prisjetio se prošlogodišnjeg strožeg režima austrijske policije, a ono najvažnije bilo je na visokoj razini. “I zato mi je žao da je uprava u Klagenfurtu podlegla tom pritisku određenih medija i ideoloških skupina da to proglase kao da to više šteti Crkvi nego što koristi.” Mons. Puljić je ponovio da će ove godine biti Komemoracija, procesija, molitva odrješenja na groblju i misa za žrtve, kao i do sada.

I dodaje: “Žao nam je da je to medijski jako loše odjeknulo, a nije trebalo. Jer Crkva se ne miješa u politiku niti podržava nikakav sustav, pogotovo ne totalitarne sustave. Zato smo odmah reagirali čim je došla zabrana. Oni su rekli: ‘Ukupna slika ove manifestacije šteti ugledu Katoličke crkve i mogla bi s pravom poslužiti kao osnova da se, u slučaju da se izda dozvola za održavanje mise, Katoličkoj crkvi u Koruškoj predbaci instrumentalizacija jedne mise u političke svrhe…’ Mi smo odmah odgovorili da to ne prihvaćamo, ovo je politički govor i ne želimo ići u polemiku s potpisnikom ove izjave.”

Razgovor za Laudato.tv bio je prilika i za osvrt na posljedice nakon skupa održanog u veljači u Vatikanu na temu “Zaštita maloljetnika u Crkvi” na kojem je mons. Želimir Puljić sudjelovao kao predsjednik HBK. Rekao je kako su zločini nad maloljetnicima “takva mrlja da je to bilo strašno slušati”. Zato pozitivnim smatra Papinu gestu okupljanja nadležnih na ovu temu.

“Pravila su jasna, sve biskupske konferencije ih imaju, ali sada smo bili zajedno i čuli smo muku jedni drugih. I najpotresnije je bilo to što smo imali priliku čuti i same žrtve.” A za Hrvatsku kaže: “Mislim da se ovo uzima jako ozbiljno, pogotovo nakon ovoga susreta i medijskih napisa. To je obveza broj jedan. Najprije se tom činu slušanja treba pristupiti jako ozbiljno. I dobro je da je Kongregacija sebi zadržala prosudbu, traži izvješće, pa sama vodi ili nekoga delegira da proces dovede do kraja. Dobro je da se ovaj susret dogodio, jer smo osjetili da to nije samo europska ili američka stvar, niti afrička ili azijska. U pojedinim mentalitetima je lakše ili teže, ali svugdje bi se trebala provesti ista metodologija – slušanje i brzo reagiranje.”

Na pitanje ima li Crkva snage za svoje poslanje kad o njoj izlazi toliko slabosti i sablažnjivih djela, mons. Puljić je podsjetio da su se i na skupu u Vatikanu suočili sa stvarnošću problema zlostavljanja, ali i s otajstvom koje je Bog povjerio nama slabima: “Mi smo slabi, ali Bog nam nudi veliko otajstvo. I to nije samo za nas u Crkvi, nego za svijet. Ako se ovo dogodilo u Crkvi, a dogodilo se jest, kajemo se, žao nam je, poniženi smo time. Benedikt XVI. svećenike u Irskoj koji su činili takva djela nazvao je izdajicama. Ali Crkva nisu samo izdajice. I Papa je zahvalio većini svećenika koji se trude u ovom svijetu donijeti Radosnu vijest. Zahvalio je na vjernosti i službi koju obavljaju. Crkva nije u izrabljivačima, ona je nešto veće, ona je otajstvo Božje povjereno nama ljudima. Susret je imao nakanu pomoći svijetu da se oslobodi ove ljage.”

U emisiji “Jeste li znali” Laudato.tv mons. Želimir Puljić govorio je i o hodočašćima u Međugorje, osobito otkako je ta hercegovačka župa pod upravom Papinog posebnog izaslanika mons. Henryka Hosera.

“Međugorje ima svoje vrlo pozitivne stvari i to ne treba zanijekati. Ima i nekih problematičnih stvari zbog čega je mjesni biskup svojevremeno sugerirao, a mi smo to kao biskupska konferencija držali do sada, da nije preporučljivo da se ide na hodočašće u Međugorje.

Međutim, sada nakon što je Papa poslao svoga delegata i ‘odriješio’ zabranu hodočašća, dapače Papa preporuča a mons. Hoser poziva, time ne ulazimo u pitanje viđenja. To je mjesto gdje se ljudi okupljaju, rado dolaze i mole se. Prema tome, zašto bismo ljudima priječili Bogu se moliti ako žele ići ondje?”

A vezano na odluku biskupa (tadašnje Jugoslavije) iz 10. travnja 1991. potpisanu u Zadru mons. Puljić kaže: “Do sada nismo povukli tu izjavu, ali samim time da je papa to učinio, ona je otišla ‘ad acta’.”

Na kraju emisije prisjetio se “Branimirove godine 1979.” i važnih događaja koji su pratili jubileje kršćanstva u kršćanskom narodu. No, ukazao je i na novu situaciju Crkve danas: “Svako vrijeme ima svoje breme. I svako vrijeme ima svoje izazove, nade i pozitivne strane. Nisam pesimist što se tiče našega vremena.” Kao primjer je spomenuo hodočašće stotinjak mladića pod vodstvom jednog franjevca u Zagrebu koji su hodočastili sv. Krševanu i to što su bili oduševljeni njime kao vitezom, muškarcem koji vjeruje: “Bilo mi je drago u njima vidjeti pravu mušku pobožnost. Nije im poniženje moliti krunicu, brevijar, moliti, klanjati se i ići na misu. Nije sve negativno. Možda nije kao u vrijeme kada smo bili pod pritiskom i iz prkosa išli na hodočašća, ali nisam pesimist što se tiče našeg čovjeka i naše vjere.” (IKA)

Damnatio memoriae – ‘Proročka’ propovijed biskupa Perića na komemoraciji Bleiburških žrtava i Hrvatskoga križnoga puta

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Religija i Vjera

Uskrsni ponedjeljak

Objavljeno

na

Objavio

Neka nam je blagoslovljen uskrsni ponedjeljak! Blagdan je Uskrsa iza nas, ali je život ispred nas. Isusov uskrs smo proslavili, ali nam naš dolazi ususret.

Znam, teško je bolesnika, patnika, vojnika, ranjenika i prognanika uvjeriti da je uskrs tu, pred vratima, da će sve biti drugačije i da život više nema kraja. Patnja često zatvori ljudsko srce a čovjeka ostavlja kao u grobu, nemoćnog da vjeruje u život. Patnja zna odbijati svaku pomoć, svaku nadu, svaku riječ.

Nakon lijepo provedenih godina svi se mi prije ili kasnije nađemo na uzmaku. Dolaze trenuci razočaranja kada se prijatelji razdvoje, kada se brak razbije, kada se dom i obitelj razdijele, kada te napusti najdraža osoba, kada djeca odrastu i odu, posao se mora napustiti i poći u mirovinu. Dođu dani kada se raspe novac, kada odijelo postaje pohabano, kada su kosti teške i kada se glava prigiba prema zemlji.

Dođu dani jeseni, kada je teško nositi vlastiti život. Tada odlazimo, bježimo od sebe, tad se izgubimo od središta života. Dok smo bili mladi, kada nas je radovalo sunce, i kad smo trčali proljetnim raspjevanim livadama, sve je bilo naše i vjerovali smo da ćemo graditi drugačiji svijet nego naši roditelji i djedovi. A onda dođe dan kada ptice i laste odlaze, kada priznajemo: mi smo se nadali, ali sve je drugačije završilo.

To je trenutak kada je Bog blizu, kada hoda za nama da nas stigne na bijegu od života, kada ti prilazi iza leđa da ga jedva primijetiš, kad te nađe umorna na jastuku, teška za stolom bez teka i volje za jelom, kad te prihvati za ruku razočarana, zagleda ti se u oči i zove da se vratiš.

Povratka nema, tako misle ljudi. Ne možeš se vratiti u mladost, ne možeš opet iznova početi brak, ne možeš vratiti djecu na ognjište, kako opet započeti posao? Zar se može vratiti zdravlje u neizlječivoj bolesti, zar se mogu smanjiti godine, promijeniti društvo, zaustaviti ratovi?

Nada je na umoru, jer ljudi misle zemaljski. A nada je božanska, vječna, duhovna. Čim malo pogledaš prema gore, podigneš oči, nada ti se već smiješi, dolazi ti ususret, grli te, uzima na ruke, i nosi u nepoznato.

Nada nikad ne umire. Ona vječito uskrsava. Naći ćeš je uvijek iza tugom ispunjenog plača, iza gubitka, iza nepro-spavane noći, iza razgovora koji te duboko ranio, iza izgubljene utakmice, pokraj spaljenog doma, na kraju prognaničkog puta. Nada je tamo gdje je nema, tamo gdje je nikako ne možeš zemaljski naći, tamo gdje je sve izgubljeno.

Uskrsni se ponedjeljak obično naziva ponedjeljak odlaska u Emaus. Evanđelist Luka nas naime izvještava da su dvojica učenika otišla iz Jeruzalema razočarana što je Isus umro i nije ispunio njihova očekivanja i nade.

On je bio velik, kažu oni, prorok, silan’ na djelu, liječio je sve bolesti i nemoći, oživljavao je mrtvace i vraćao ih majkama, govorio kako nitko govorio nije, iz njega je izlazila sila koja je sve liječila.

On je pokazao da ima vlast nad prirodom, bolestima, smrću, krivicama i beznađima. A sad je mrtav, treći dan u grobu, kažu oni. I upravo na grobu njihovih nada Isus ih živ, uskrsli, nov, susreće. Odlazi s njima u gostionicu gdje im znakom euharistije očituje svoju prisutnost, tako da se oni vraćaju natrag u Jeruzalem i započinju novi život. Ono što ne mogu ljudi, može Bog. Uskrsnuće nije ljudski, nego Božji čin.

Na putovima života nisi sam, jer je Bog s tobom. On te prati šireći ruke iza tebe kao majka za djetetom. On te štiti i nadahnjuje mislima na povratak kući. Nismo izgubljeni, iako je sve oko nas u svemiru hladno.

Na ovom je planetu toplo, ovdje stanuje s nama svemogući Bog koji u rukama drži svaki detalj svemira i našeg života. On nas zove da se vratimo u središte svoga srca, da mu uputimo riječ povjerenja i da očekujemo preobražaj svoga života. Ništa nije izgubljeno.

Uvijek se možemo vratiti, uvijek možemo doći kući, jer nas Otac čeka. Nebo je tu i zove te. Tvoje srce i tvoje tijelo zovu te da pođeš na izvore uskrsnuća, mira. Ljudi oko tebe vape da im dovedeš Isusa iz Nazareta, kako bi dokinuo njihovu patnju i darovao im izvor novog svjetla, nadu, život bez ugrožavanja.

Opet je čovječanstvo jedna obitelj oko stote svoga Oca. Zemlja je ponovno poprište čovjekoljubivosti. Možda si se i ti udaljio od Boga, u bijegu od Crkve, više ne vjeruješ i ne moliš. Ti znaš razloge tome. Svatko od nas ima razloga da se udalji od Boga. Pa ipak, samo povratak Bogu donosi život. On te neprestano čeka.

Sretan ti drugi dan Uskrsa!

 

MOLIMO: NEKA KRIST USKRSLI BUDE UZ NAŠU PROGONJENU KRŠĆANSKU BRAĆU

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Religija i Vjera

Urbi et Orbi – Krist živi. On je naša nada i najljepša mladost ovoga svijeta

Objavljeno

na

Objavio

Foto: EPA

Papa Franjo nakon svete Mise na svetkovinu Uskrsa, na trgu svetog Petra, održao je tradicionalni govor Urbi et orbi.

Govor prenosimo u cijelosti:

Draga braćo i sestre, sretan Uskrs!

Danas Crkva obnavlja pozdrav prvih učenika: „Isus je uskrsnuo!“ I od usta do usta, od srca do srca odjekuje poziv na hvalu: „Aleluja! Aleluja!“ Na ovo uskrsno jutro, višegodišnju mladost Crkve i cijeloga čovječanstva, želio bih da do svakoga od vas dopru uvodne riječi nedavne Apostolske pobudnice koja je na osobit način posvećena mladima.

„Krist živi. On je naša nada i najljepša mladost ovoga svijeta. Sve što on dotakne postaje mlado, postaje novo, ispunja se životom. Stoga prvim riječima pobudnice želim poručiti svim mladim kršćanima da Krist živi i da te želi živoga!

On je u tebi, On je s tobom i nikada se ne udaljava. Koliko god se ti možeš udaljiti, uz tebe je Uskrsnuli, koji te zove i koji te čeka da ponovno kreneš. Kada se osjećaš starim zbog tuge, mržnje, strahova, sumnji ili neuspjeha, On će uvijek biti uz tebe da ti ponovno da snage i nade“ (Christus vivit, 1-2).

Draga braćo i sestre, ova je poruka istodobno usmjerena svakom čovjeku i cijelom svijetu. Kristovo uskrsnuće početak je novoga života za svakog muškarca i svaku ženu, zato što istinsko obnavljanje kreće uvijek iz srca, iz svijesti. No, Uskrs je ujedno i početak novoga svijeta, oslobođenoga od ropstva grijeha i smrti: svijeta koji je konačno otvoren Kraljevstvu Božjem, Kraljevstvu ljubavi, mira i bratstva.

Krist živi i s nama ostaje. On pokazuje svjetlo svoga lica, lica Uskrsnuloga koji ne napušta one koji su u teškoćama, u bolima i u borbi. Neka On, Živi, bude nada ljubljenom narodu Sirije, koji je žrtva sukoba koji još uvijek traje, i zbog kojeg postoji opasnost da se predamo i čak postanemo ravnodušnima.

No, sada je trenutak da obnovimo zauzetost za pronalaženje političkog rješenja koji će odgovoriti na pravedne težnje za slobodom, mirom i pravdom, za suočavanje s humanitarnom krizom i za siguran povratak raseljenih, kao i onih koji su izbjegli u susjedne zemlje, osobito u Libanon i Jordan.

Uskrs nas poziva da upremo pogled i na Bliski istok, rastrgan neprestanim podjelama i napetostima. Neka kršćani u tom području ne prestanu svjedočiti strpljivom upornošću uskrslog Gospodina i pobjedu života nad smrću. Osobitu misao upućujem narodu Jemena, posebno djeci iscrpljenoj glađu i ratom.

Neka uskrsno svjetlo rasvijetli sve vođe i narode Bliskoga istoka, počevši od Izraelaca i Palestinaca, da olakšaju tolike patnje i nastoje stvarati mir i stabilnost.

Neka prestane teći krv u Libiji, gdje ponovno mnogi bespomoćni ljudi umiru posljednjih tjedana i gdje su brojne obitelji prisiljene napustiti vlastite domove. Pozivam zainteresirane strane da odaberu dijalog umjesto progona, izbjegavajući tako da se ponovno otvore rane desetljetnog sukoba i političke nestabilnosti.

Neka Živi Krist daruje svoj mir čitavom ljubljenom afričkom kontinentu, koji je još uvijek pun socijalnih napetosti, sukoba i povremeno nasilnog ekstremizma koji stvaraju nesigurnost, razaranje i smrt, osobito u Burkini Faso, Maliju, Nigeru, Nigeriji i Kamerunu. Svoje misli upućujem i Sudanu, koji prolazi kroz političku nesigurnost i kojem želim da sve razine mogu doći do glasa te da svatko nastoji osigurati toliko dugo željenu slobodu, razvoj i dobrobit zemlje.

Neka uskrsli Gospodin prati napore civilnih i vjerskih vlasti u Južnom Sudanu, i neka ih prate plodovi duhovnih vježbi održanih prije koji dan ovdje u Vatikanu. Neka se okrene nova stranica povijesti zemlje, gdje će se na političkoj, društvenoj i vjerskoj razini aktivno raditi za zajedničko dobro i pomirenje naroda.

Ovoga Uskrsa neka utjehu nađe i stanovništvo istočnih regija u Ukrajini, koje i dalje pati zbog sukoba koji još traje. Neka Gospodin ohrabri humanitarne inicijative i one kojima je cilj postizanje trajnoga mira.

Radost Uskrsa neka ispuni srca onih koji na američkom kontinentu trpe posljedice teških političkih i ekonomskih situacija. Osobito ovdje mislim na narod Venezuele: na tolike ljude lišene osnovnih uvjeta dostojanstvenog i sigurnog života, zbog krize koja traje i koja se produbljuje.

Neka Gospodin vodi one koji nose političku odgovornost kako bi priveli kraju društvene nepravde, zlostavljanja i nasilje te kako bi učinili konkretne korake koji će omogućiti zacjeljivanje podjela i ponuditi narodu pomoć koju treba.

Neka uskrsli Gospodin olakša napore kojima bi se u Nikaragvi što prije pronašlo mirno rješenje i donijela korist svima žiteljima Nikaragve.

Pred tolikim patnjama našega vremena, neka nas Gospodin života ne pronađe hladnima i ravnodušnima. Neka od nas učini graditelje mostova, a ne zidova. On, koji daruje svoj mir, neka učini da prestanu oružani sukobi, bilo u kontekstu ratova, bilo u našim gradovima.

Neka nadahne vođe naroda kako bi zaustavili utrku za naoružanjem i zabrinjavajuće širenje oružja, osobito u ekonomski naprednijim zemljama.

Uskrsnuli, koji je širom otvorio vrata groba, neka otvori i naše oči za potrebe nebranjenih, siromašnih, nezaposlenih, marginaliziranih, onih koji kucaju na naša vrata u potrazi za kruhom, skloništem i priznavanjem njihova dostojanstva.

Draga braćo i sestre, Krist živi! On je nada i mladost svakoga od nas i za čitavi svijet. Dopustimo da nas On obnovi! Sretan Uskrs!

 

Biskup Košić: Pravi vjernik se bori i ne odustaje jer zna da je pobjedu već izvojevao Krist naš Gospodin

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari