Pratite nas

Religija i Vjera

Nadbiskup Rino Fisichella: Predaj Bogu svoje siromaštvo i Bog će te promijeniti

Objavljeno

na

Foto: Digital Foto Video Studio ĐANI

Pred početak misnog slavlja, u ponedjeljak 5. kolovoza, posljednje večeri 30. Festivala mladih u Međugorju, mladi su na oltar prinijeli sto metara dugo platno na kojemu su posljednjih dana ispisivali svoje molitve.

Međugorski župnik fra Marinko Šakota zahvalio je nadbiskupu nadbiskup Rinu Fisichelli, predsjedniku Papinskog vijeća za novu evangelizaciju na dolasku u Međugorju. Mons. Fisichella imao je popodne i katehezu mladima na temu nove evangelizacije, a jutarnju katehezu mladima je držao nadbiskup Henryk Hoser, apostolski vizitator s posebnom ulogom za župu Međugorje, prenosi Radiopostaja Mir Međugorje.

Nadbiskup Rino Fisichella misno slavlje predslavio je u koncelebraciji sa 714 svećenika, a prijenos je uživo gledan s 2.856.000 jedisntvenih IP adresa, uz brojen kabelske televizijske kuće diljem svijeta koje su se uključile u prijenos. Mons. Fisichella u svojoj propovijedi osvrnuo se na evanđeosku priču o jednom čudu – umnažanju kruha, pojašnjavajući što ej Isus želio reći čineći ovo čudo.

-Prije svega, moramo vidjeti da Isus čini ovo čudo nakon što su mu javili o smrti Ivana Krstitelja. Smrt Ivana Krstitelja je za Isusa jedan dodatni znak da bi i Njega mogla čekati takva smrt. Pred smrću Ivana Krstitelja Isus razumije i svoju eventualnu smrt, ali Isus se ne boji! Isus se ne plaši snage ljudi! Isus zna da mora izvršiti poslanje koje mu je Otac povjerio i tu ima jedno prvo značenje i za nas – ne plašimo se poteškoća! Uvijek uzmimo s uvjerenjem i odgovornošću ono poslanje koje nam je Bog povjerio.

Foto: Digital Foto Video Studio ĐANI

Ima i druga točka… Večer je… Kao za nas ovdje, zajedno smo. Isus vidi tisuće ljudi oko sebe, ljudi koji su ga slijedili. Isus je zabrinut, ali Isus se ne zaustavlja na zabrinutosti. Isus, također, brine o svome narodu. Također i mi, nemojmo se zaustaviti pred poteškoćama i zabrinutostima života. Svakako da smo pozvani podijeliti poteškoće s našim suvremenicima i isto tako imamo odgovornost brinuti za njih, kazao je u svojoj propovijedi nadbiskup Fisichella, dodajući kako u Evanđelju učenici govore Isusu da otpusti ljude i pošalje ih kući.

-Ali Isus ne misli tako. Isus nas uči da ne mislimo kao ljudi, nego da tražimo Božju misao, na što nas podsjeća i apostol Pavao – u nama je Božja misao, kazao je mons. Fisichella, pozivajući da se “dopustimo oblikovati od Duha Božjega koji je u nama”.

-Da bi se nešto dogodilo moramo nešto ponuditi. Da bi se dogodilo čudo, učenici moraju ponuditi pet kruhova i dvije ribe. Tako i mi. Moramo ponuditi svoje siromaštvo. Našu bijedu, naše granice, naša proturječja, ali Bog će to sve promijeniti jer Bog čini čudo. Bog umnaža malo kruha i malo ribe da bi svi bili nahranjeni. Predaj Bogu svoje siromaštvo i Bog će te promijeniti. To vidimo u našemu životu svaki dan, kazao je nadbiskup Fisichella, koji je potom pojasnio te svakodnevne velike promjene.

-Posve je dovoljno da izlijem nekoliko kapi vode na glavu djeteta i da ono postane dijete Božje. Dovoljno je da ispružim ruku nad glavom grešnika i njegovi su grijesi oprošteni. Dovoljno je da pomažem čelo krizmanika i udijelim taj sakrament i dar Duha Svetoga. I moje riječi malo kruha pretvaraju u Tijelo Kristovo. I naše riječi, iako smo slabi, pretvaraju vino u Krv Kristovu. Kada udijelimo bolesničko pomazanje bolesniku, darujemo mu snagu. Kad ispružim svoje ruke nad mladićem on postaje svećenik u službi Crkve ili kada dvoje mladih razmijene bračne zavjete za cijeli život, vidimo tu Kristovu ljubav. Daj Bogu svoje siromaštvo i Bog će to promijeniti. Bog će promijeniti tvoj život. Bog mijenja i obnavlja svijet, kazao je Fisichella pozivajući da ne kažemo kao Mojsije da je to prevelika težina za nas.

-Mi smo uzeli Kristov jaram, jer Isus nam je rekao uzmite jaram moj na sebe. Jer je taj jaram Njegov ljubav. I ta blaga, nježna ljubav mijenja. Nastojmo da se ove molitve koje smo stavili pred oltar, a tu su i vaše želje, vaše obveze, vaši planovi za buduće dane… Krist će sve to promijeniti na oltaru. Priđimo s povjerenjem da bi primili Njegovo Tijelo i Njegovu Krv. Stari oci su govorili: ‘uzmi snagu koja silazi s visina i to će promijeniti tvoje srce’, zaključio je nadbiskup Fisichella svoju propovijed.

Nakon mise je bilo Klanjanje pred Presvetim i veliki svećenički blagoslov. Na kraju je bilo i poslanje uz meditaciju. Predstavnici svih zemalja primili su simboličan dar – krunicu i hodočasnički štap iz ruku nadbiskupa Henryka Hosera i nadbiskupa Rina Fisichelle. Fra Marinko je na kraju misnog slavlja zahvalio mladima i svima koji su sudjelovali u organizaciji.

-Došli smo do konca 29. Mladifesta. Samo jedna riječ dolazi – Hvala! Bogu hvala, hvala dragoj Gospi, Kraljici mira. Hvala svima koji su sudjelovali u pripremi i realizaciji cijeloga programa. Ovo su bili dani velike milosti, kazao je fra Marinko Šakota i pozvao sve mlade da ujutro u pet sati budu i na misnom slavlju na Križevcu, kojim će na blagdan Preobraženja Gospodnjega završiti trideseti jubilarni Festival mladih.

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Religija i Vjera

Fra Mario Knezović: Priča Isusu o časnim sestrama s koronavirusom

Objavljeno

na

Objavio

Dragi Isuse, nemoj mi zamjeriti, a kako i hoćeš kad si samo milosrđe. Došao sam tebi nešto reći što me boli i ne zanima me što će ljudi kazati. Nekako osjećam da trenutno nema uha i srca koje bi ovo moglo bolje čuti i razumjeti od tebe.

Ti znaš Isuse u kakvom zemaljskome vrtu živimo i kakvi sve dobri plodovi i kukolj u tom vrtu rastu. Ti imaš strpljenja i ne želiš kao mi ljudi taj kukolj odmah iščupati jer ne bi htio povrijediti one dobre plodove. A mi ljudi žurimo. I ja sam Isuse, moram Ti to reći, jer si sama Istina, u srcu požurio za osudom osobe koja je tako zlurado, s onim podrugljivim podsmjehom, onim istim podsmijehom koji si Ti slušao na svome križnome putu, slavodobitno objavila svjetini kako je jedna časna sestra zaražena koronavirusom.

Uh, kako je taj glas bio bez empatije, bez ljubavi, bez osjećaja, gorak. Taj glas si Ti Isuse vjerojatno toliko puta na sličan način čuo. Ču si to kad su Tebe vrijeđali, čuo si kad su Ti, sjećaš se, rekli da Si od Zloga i samo zlo. Da Isuse, čak su Ti rekli da želiš učiniti samoubojstvo. A Ti si šutio. Šutio si kao ono pred Pilatom. Ti si šutio jer si znao da će Istina u djelima Tvojim progovoriti.

No, Isuse, prije nego nastavim svoju priču, molim Tebe oprosti mi što u ovom trenutku ne mogu šutjeti. Jer nekako osjećam ako zašutimo mi pastiri, ja kao tvoj svećenik, da će kamenje progovoriti. Isuse, usuđujem se, klečeći pred Tobom, dići svoj bijedni glas u znak ljubavi prema časnim sestrama koje je pogodila bolest zaraze. Isuse čuo si Ti kako kažu da su to časne sestre, gotovo namjerno – neodgovorno, raznijele zarazni virus drugima.

Nitko ništa nije provjeravao, samo se redala laž na laž, trač na trač. Sjećaš se Isuse ono kad si Ti stajao u dvoru Pilatovu a svjetina, ona svjetina s Cvjetnice, te nije htjela na slobodi. Izabrali su Barabu. O Isuse, u javnoj osudi koju danima trpe tvoje djevice – časne sestre, baš se to događa. O Barabama se šuti, tu se ne postavljaju pitanja.

Opet su oni neznatni, nezaštićeni, nemoćni izloženi ruglu. Znam Isuse da Ti ne čitaš novine, znam da nemaš facebook profila, ne koristiš WhatsApp, ali još više znam da sve čuješ i vidiš. Vidio si i čuo Isuse kako su se tiskovine raspisale o časnim sestrama. Kad smo očekivali da će novine i Internet portali zapisati kako su časne sestre zaražene zato što su nesebično služile napuštenu djeci i mlade u Majčinu Selu, mi smo čuli i pročitali osudu. A te djevice, koje su tebi posvećene, svoj cijeli, baš cijeli život, dadoše tuđoj djeci, a svoje su se biološke djece radi Kraljevstva Božjega i djevičanstva odrekle.

Isuse, ne znam, što ne znam, znam da si čitao komentare na internetu. Ti si te komentare Isuse vjerojatno usporedio s onim kad si Ti hodio putem križa i kad su se natjecali tko će Te u tvojoj gorkoj muci i nevolji bolje i jače udariti i pljunuti. Isuse, popljuvali su časne sestre. Sad ih hoće gledati kao neprijateljice koje šire zarazu.

Svi su preko noći zaboravili koliko su lijeka za dušu i okrjepe za tijelo upravo one dale. Komentatori su se skrili iza svoje anonimnosti, a javno druge blate. Ti nas Isuse nisi tako učio, ili se meni to samo tako čini!? U usta tih istih časnih sestara, Isuse moj, stavljali su riječi koje nisu izgovarale. O Isuse ne znam smijem li Ti reći, čak su kazali da lažu. Sve to trpe tvoje službenice. One nemaju moć zaštite. Izložene su vjetrometini. One nemaju nikog da ih zaštiti doli tebe Isuse. Želim ti Isuse reći i kako su i u ovoj muci časne sestre susrele neke Veronike i Šimune Cirence.

Dobri ljudi ne žive od medijskih laži, nego se hrane Tvojom riječju i čuju glas: Što god učiniste jednome od onih najmanjih meni učiniste. Te najmanje su sada časne sestre. Te sestre su mogle ući u svoj strah, ući u svoj komotluk, ući u svoju oazu samostana i kazati: Mi nećemo služiti ostavljene i zapuštene u vrijeme krize. Ti to Isuse znaš. Riskirale su svoje zdravlje. Pa Ti si Isuse čuo riječi da siđeš s križa. Nisi sišao. Časne sestre nisu sišle s križa. Vise i sada na njemu. Ostale su službenice i u službi do kraja. I dok vise neki im gorku žuč daju.

Isuse, znaš što. Najvažnije je da Ti oprostiš svima koji bolesnike i patnike zlurado prokazuj i ismijavaju. Ti Isuse oprosti svjetini bez savjesti. I nemoj se Isuse ljutiti na mene što sam Ti iznio muku svoga srca. Nisam ja zavrijedio da Tebi pričam priču. Moje je pred tobom šutjeti. Ali ja sam progovorio jer me Sveti Pavao na to potakao kad je pisao Timoteju: Propovijedaj Riječ, uporan budi – bilo to zgodno ili nezgodno – uvjeravaj, prijeti, zapovijedaj sa svom strpljivošću i poukom.

Zato Isuse poslušaj vapaje svojih službenica, zaštiti ih i zakrili. Znam ja Isuse da će sad časne sestre, koje uvijek služe, trpe u šutnji i osami, kazati da je i ovo bolje bilo skriti i ne objaviti javnosti. Ali Isuse znaš ti mene, ja ne mogu šutjeti. Smiluj mi se!

Fra Mario Knezović

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Riječ u vremenu neriječi

Riječ u vremenu neriječi

Objavljeno

na

Objavio

Objavljivat ćemo do daljnjega svako jutro razmišljanje na temelju misnih čitanja od dana. Razmišljanje piše fra Miljenko Stojić, vicepostulator postupka mučeništva hercegovačkih franjevaca

 ON SE BRINE ZA NAS

5. KORIZMENA (A), subota, 4. travnja

Ez 37, 21-28
Otpj. pj.: Jr 31, 10-13
Iv 11, 45-56

Nakon Jeremije Crkva nam pred oči stavlja proroka Ezekijela, koji je ujedno bio svećenik. Ime mu znači »Bog jača«. Inače spada među 4 velika proroka, a to su: Izaija, Jeremija, Ezekiel i Daniel. Njegovo proroštvo nadovezuje se na ono Jeremijino od jučer i ima za svrhu u trenutcima velikih nesreća i iskušenja za židovski narod vratiti mu i učvrstiti vjeru u Boga i u sama sebe.

Hram, središte židovskog društvenog i vjerskog života, je razoren. Nigdje nade na vidiku, osim u riječima proroka Ezekiela. Govori svojim sunarodnjacima da će ih Bog ponovno skupiti odasvud i odvesti ih u njihovu zemlju. Dogodit će se to po zakonima koje im je dao i koje trebaju oživotvoriti ako se žele spasiti. Tada će s njima sklopiti i Savez mira, ne na nekoliko godina nego vječno. Uvjet je samo da mu budu vjerni.

Sve ovo Bog nije samo nekada i nekom narodu govorio. On to danas govori svojoj Crkvi, svakom čovjeku u bilo kojem kutku svijeta. U ovom vremenu na jedan način je i naš hram razoren. Sv. mise se govore bez naroda, tom narodu je uskraćena redovita ispovijed i pričest. A Uskrs je pred vratima. Nema nam druge nego se spustiti u najdublje kutke svoje duše i prepustiti se razmišljanju. Koliko smo sami svemu ovomu krivi, svojim stavovima i svojim postupcima? Jesmo li odbacivali od sebe misao da sve završava na ovoj zemlji, jesmo li Boga propovijedali svojim govorom i postupanjem? Naravno, još mnogo toga ima što sebi možemo postaviti. Učinimo to u tišini svoje sobe, a nakon toga počnimo moliti. Nema jačeg oružja od svih napasti zloga. A sada je zaista Zli na djelu. Nije važno je li to zbog narušenih prirodnih odnosa ili zbog djelovanja zavedenih ljudi. Naše je pobijediti u ovoj bitci.

Prisjetimo se ovih dana i Carigrada te crkve Aje Sofije (Svete mudrosti). Osvojili su ih Turci 1453. Moglo je biti bez toga da su kršćani bili složni, da su se utekli svome Bogu. Ali nisu. Ubijanje zarobljenih trajalo je danima. Do tada najveća crkva u kršćanskom svijetu, postala je džamija. Slično kao u Ezekielovo vrijeme, samo s nekim drugim narodima.

Možemo sve ovo primijeniti i na naš izlazak iz ropstva zvano jugokomunizam. Vjerovali smo Bogu, nakon toga se opustili pa su nas ponovno stali porobljavati. Čak smo im i sami pomagali pristajanjem na slušanje njihovih laži i podvala, a znalo se dogoditi i da kažemo da bi tu moglo biti nešto ili smo čak postali uvjereni. Nije to put koji nas može izvesti na slobodu. Pokajmo se i otvorimo se svome Bogu koji se želi brinuti za nas, samo mu to trebamo dopustiti.

Sve velike stvari zaista počinju otvaranjem svoga srca Bogu. Tko drukčije kaže zavodi nas zbog nekih svojih skrivenih nauma. U tom duhu promatrajmo i ovo vrijeme pošasti. Sve više ima dokaza da ono nije nastalo slučajno. No, nemojmo se izlagati niti opasnosti niti krivnji. Slijedimo razumne odluke i ukazujmo na ispravne stvari. Postupio je tako i Isus u evanđelju. Zbog onoga što je govorio odlučili su ga ubiti. Nije se bojao, nije se izložio, sklonio se ispred njihovih očiju jer još nije došao Njegov čas. Vjerojatno još nije ni naš, ima Bog još nauma s nama na ovoj krhkoj zemlji.

SAMO SVOJIM PUTEM

5. KORIZMENA (A), petak, 3. travnja

Jr 20, 10-13
Ps 18, 2-7
Iv 10, 31-42

Negdje tamo u VII. st. pr. Krista, živio je i prorokovao Jeremija, čovjek koji je odgovorio Božjem pozivu pa ma što ga to stajalo. Vrijeme mu nije bilo naklonjeno. Sunarodnjaci mu zastranili u grijehu. Opominje ih s bolju u srcu za voljenom domovinom i voljenim Bogom. I zbog toga su ga progonili.

U svim nesrećama i nevoljama Jeremija ostaje prijatelj sa svojim Bogom. Pojavljuju se i lažni proroci koji govore protiv Jeremije, koji ugađaju kraljevim ušima. Zbog toga je Jeremija dvaput bio osuđen na smrt, kao što je dvaput Izrael bio osvojen, a Jeruzalem i hram razoreni. Babilonski kralj Nabukodonozor, koji je znao za njega, pita ga na početku novoga ropstva hoće li zajedno s drugima u Babilon ili će ostati? Izabire ostajanje. Tješi preostalu sirotinju govoreći im da će doći kraj zatočeništvu, da će se Izrael ponovno obnoviti i uzdići, samo se treba vratiti svome Bogu. Hrabrio ih je da grade kuće, da rađaju djecu, iako je i sam bio neženja, ako ne misle izumrijeti. No, nije sve to išlo lako. Na kraju svega sunarodnjaci su ga kamenovali.

Nema nam druge nego zamisliti se nad svime ovim. Odavno su nas napali raznorazni virusi. Jedan je od njih svakako jugokomunistički. Tko mu je otvorio svoja vrata pogriješio je i protiv Boga i protiv svoje domovine ili brata do sebe. Nikakva isprika tu ne važi, samo pokajanje i ništa više. Drugi virus je naoko bezazleniji. Otvorili smo se tzv. suvremenom vremenu. Umjesto da se služimo tehničkim dostignućima, mi služimo njima pa zato neki vele da je od Korona virusa opasniji Smart virus sa svim svojim Facebookima, Instagramima, Whatsappima… Nerazumnom njihovom uporabom počeli smo se udaljavati jedni od drugih, zaboravljati na događanja oko nas, živjeti u nestvarnom svijetu. I tako smo postali porobljeni, razoreni. Da nismo, ne bismo se, između ostaloga, uklanjali onima koji su prije vikali da smo kao društvo podijeljeni, kao država propali, da su naši junaci i naša povijest za osudu. Trenutno istina šute, čekajući da sve ovo prođe. Ne možemo reći sredit će to Bog. Hoće, ako mu pružimo ruku, inače bi sve bilo samo iskušavanje Boga.

Ta zar nam Jeremija nije pokazao kako treba postupati!? Naravno, i Isus iz evanđelja. I hoće ga kamenovati jer je govorio istinu. Otišao je od njih i time k sebi privukao one kojima je do Riječi Božje. Učinimo i mi tako. Odbacimo sve lažne riječi i stavove, a priklonimo se samo Božjoj riječi. Tada ćemo znati obnoviti svoju domovinu te je učiniti jakom i uzornom.

Psalam nam kaže da nas Gospodin uslišava kad mu se obratimo. Sjetimo se takvih trenutaka u svome životu. Zahvalimo mu na njima i odredimo što ćemo svaki dan moliti kao znak i kao način svoje povezanosti s Njim. To će nas preobraziti i izvesti na pravi put. Pokušajmo!

UZ BOK BOŽJI

5. KORIZMENA (A), četvrtak, 2. travnja

Post 17, 3-9

Ps 105, 4-9

Iv 8, 51-59

Dok traje ovaj prigušeni život, neki nam obećavaju brda i doline. Tu su filmovi koje, navodno, nismo gledali, puno manje knjige koje nismo čitali, a ponajviše ponavljanje zabave i utakmica koje smo već prije gledali. Da nam olakšaju ove dane. Pa da im povjerujemo!

Abram, kasnije prozvanim Abraham, nije vjerovao takvima u svoje vrijeme, tamo negdje pred 4.000 godina. A bilo ih je, samo su rabili druge oblike. On vjeruje Bogu, na njega se oslanja u svim životnim okolnostima i tako korak po korak izgrađuje sebe. Itekako je u tomu uspio. Zbog toga mu Bog dolazi i kaže mu da će od njega poteći veliko potomstvo. A ne zaboravimo da su i on i žena mu Sara već bili u poodmaklim godinama. Jedini uvjet da se sve to zbude jest da bude vjeran Savezu koji Bog sklapa s njim.

Oni naprijed spomenuti očito nisu vjerni Božjem Savezu. Zapravo, on njih uopće ne zanima. Da jest, onda bi progovorili u ovo vrijeme o Bogu, u najmanju ruku o ozbiljnim temama, a ne bi se ponašali po uzorku »pusti brigu na veselje«. Neke čak plaćaju i porezni obveznici zbog čega bi se oni prema njima trebali drukčije odnositi.

Ali njima je se lakše ponašati poput Isusovih sugovornika u evanđelju. Umislili sebi da sve znaju i mogu. I tko je onda taj Isus da im »soli pamet«. Treba mu začepiti usta. Nisu uspjeli. On je otišao propovijedati Živu Riječ, a oni su ostali u svome jadu.

Gospodin nikada ne će zaboraviti svoje obećanje, ne će razvrgnuti Savez. On hoda s nama, oslobađa nas, pokazuje nam put. Ako smo se ikada prepustili njegovoj ruci, onda znamo što to znači. Ako nismo, vrijeme je da to učinimo. Bit ćemo tada i duhovno i tjelesno zdravi, što će nam pomoći da pobjedonosno istrčimo ovu trku, kako kaže Sv. Pavao, i da se jednoga dana pred Bogom pojavimo kao pobjednici.

Sve možemo vidjeti i na primjeru ponašanja našega hrvatskog naroda ovih dana. Oni koji su se trpali u prve redove i koji su nas nastojali podučavati u svakoj prilici, sada su odjedanput ustuknuli. Te prve redove prepustili su drugima. I unatoč svoj strci stvari krenuše na bolje. Pa se čudimo kako nije moglo tako biti i prije. Već smo na to odgovorili. Jedino bismo trebali pripaziti da se nakon svega ovoga stvari ne vrate na prijašnje stanje.

Do nas je, dakle, kakvi će nam dani izgledati. Možemo se tužiti na Boga i druge, možemo se prepustiti nepotrebnoj zabavi, a možemo i zaroniti u dubinu svoje duše, stati pred svoga Boga i s njim sklopiti savez poput Abrahama. Nešto ćemo od toga zacijelo morati učiniti.

SLOBODOM OKOVANI

5. KORIZMENA (A), srijeda, 1. travnja

Dn 3, 14-20.24-25.28

Otpj. pj.: Dn 3, 52-56

Iv 8, 31-42

Negdje na nekom novinskom portalu pročitah da jedna tv kuća u našoj sredini pod plaštem brige za djecu naloži im da crtaju dugu, ne sunce nego baš dugu. Ne da mi se tražiti joj ime, ali joj svejedno hvala na tomu. Neka to više ne čini, bolje da se prihvati nekih drugih, ozbiljnijih tema.

Poručili bi im to i Sadrak, Mešak i Abed Nego iz današnjeg čitanja iz Knjige proroka Daniela. Nisu se htjeli pokloniti kralju Nabukodonozoru, voljeli su slobodu i svoga Boga. Zbog toga su dospjeli u ognjenu peć, ali uzalud.

I mi smo ovih dana u jednoj vrsti ognjene peći koja i dalje riga svoju vatru. Uskrs se približava, naše su crkve zatvorene. Tako odredili zdravstveni stručnjaci i drugi s njima povezani. Ponetko se toga ne pridržava govoreći da je Bog s njim i da se on ne boji ove pošasti. Ne znam, vremena su zgusnuta i teško je ulaziti u nečiju savjest, ali da u Svetom pismu ima da ne iskušavamo Boga, ima. S druge strane, ako želimo možemo se mi snaći i u gorim vremenima od ovih. Poručuje to jedna poruka koja ovih dana kruži društvenim mrežama. Tamo u 11. st. naše crkve također su bile zatvorene. Kalif Al-Hakim naredio je da tako bude za 9 godina. Ne treba objašnjavati da se naredba morala poštivati. Nakon nekog vremena htio je pogledati plodove pa je prošetao četvrti gdje su živjeli kršćani. Zaprepastio se onim što je doživio. Iz svake kuće odjekivale su molitve i hvalospjevi Bogu. Odmah je naredio otvaranje crkvi uz zaključak da je u svakoj ulici želio zatvoriti po jednu crkvu, a umjesto toga otvorio je po jednu crkvu u svakoj obitelji. Odgovoriti nam je na pitanje što bi zaključio da ovih dana prođe našom ulicom.

Pitaju nas to Isusove riječi iz današnjeg evanđelja. Pred njim je skupina njegovih sunarodnjaka koji su očito držali da slijede svoju vjeru. Ali on je prepoznao da ih je grijeh okovao, da su se dragovoljno odrekli svoje slobode iako se ljute kada im se to spomene. A jedini okovi koje možemo nositi jesu okovi slobode koja nas otvara za sve ono što je dobro i lijepo. Ti nas okovi zaštićuju od utjecaja zla i zato prelaze u niti ljubavi, srž božanskog bića.

Možemo sve ovo izreći i suvremenim rječnikom. On bi nam poručio da se trebamo resetirati ili, po hrvatski, vratiti na tvorničke postavke. A one jamačno nisu plod slučajnosti kao što bi to, po samoproglašenim suvremenicima i naprednjacima, trebao biti ovaj svijet i mi u njemu. Kažu da je odjedanput ničim izazvan nastao neki prasak i eto mi se pojavismo. Sveto pismo, pak, ozbiljnije sve to tumači. Stvorio nas je Bog na svoju sliku i priliku. Kao čovječanstvo sve smo uprskali prvim grijehom, ali to nije kraj. Govorit će se o tomu i ovih korizmenih i uskrsnih dana, makar crkve bile zatvorene. Isus Krist nam je došao otvoriti oči. Imamo priliku biti ono što jesmo, čisteći onu Božju sliku u sebi. Ne bilo kakvim sredstvom, nego svojim ispravnim životom. Ako ga već ne vodimo, vrijeme je početi ga voditi u ova vremena pošasti koja dolazi iznebuha i škodi našemu zdravlju. Samo gdje se namjeri »na tvrdo«, na zdrav život, odstupa. Učinimo zaista tako s grijehom koji neprestano šetucka oko nas.

PRAVI SIMBOLI

5. KORIZMENA (A), utorak, 31. ožujka

Br 21, 4-9

Ps 102, 2-3.16-21

Iv 8, 21-30

Kako nam kaže Sv. pismo Židovi su 40 godina išli kroz pustinju dok nisu stigli do Obećane zemlje. Trajalo bi to manje da su unatoč svemu slijedili svoga Boga. Ali nisu. Govori nam o tomu današnje prvo čitanje iz Knjige brojeva. I onda su kažnjeni. Kad su se dozvali pameti, sve se mijenja. Mojsije kroz molitvu spoznaje da treba podići zmiju u obliku tau kako bi se zaufanim pogledom u nju spasili ujedeni. Ne radi se tu o poganstvu. Ovo je prikrivena naznaka Isusova križa. Židovi još nisu došli dotle da to mogu shvatiti pa im je trebalo ovim načinom, kojim su se služili okolni narodi, dozvati u pamet da nisu svemoćni na ovoj zemlji. A i mnogo toga drugoga u Starom zavjetu izrečeno je po istoj matrici. Bog Židove polako odgaja da preko njih svim ostalim narodima navijesti svoju Riječ.

U ovo suvremeno vrijeme naš je hrvatski narod u ulozi tih starih Židova. Kako kažu vidioci, Kraljica mira došla je u naše krajeve, počela nas odgajati da bismo Božju riječ kasnije prenijeli svim drugim narodima. Ona nas ni na što ne sili, ali ako ne ćemo moramo biti spremni podnijeti i posljedice. Prisjetimo se samo jedne očite. Puno prije Domovinskog rata vidioci su rekli da je Gospa poručila da se molimo, jer se molitvom i ratovi mogu zaustaviti. Koliko nas je to shvatilo? Ta komunizam je izgledao tako stamen, nepobjediv po čitavom svijetu. Ako ništa drugo, posjedovao je atomske bombe i tko mu je što mogao. No, kada je sve počelo, shvatili smo što nam je bilo poručivano. Budući da smo se obratili, na kraju smo postigli pobjedu. Ali jesmo li ostali u duhu današnjega psalma koji govori: »Neka se zapiše ovo za budući naraštaj, puk što nastane neka hvali Gospodina«. Bojim se da smo mnogo toga zaboravili te naš put kroz pustinju traje i traje.

Vratimo se još mrvicu Mojsijevoj mjedenoj zmiji. Simbol je liječničke struke još od antičkih vremena, jer svlačenjem svoje kože predstavlja ponovno rođenje i plodnost, a štap oko kojega se omotala predstavlja autoritet. Ne govori li nam ovaj Mojsijev potez da bismo danas trebali poslušati liječnike koji nam razumno govore? Ne da se podložimo, ne da prestanemo razmišljati, već da se počnemo odgovorno ponašati. Ovo nije vrijeme kada se trebamo praviti junacima i izazivati sudbinu kao pri ruskom ruletu. Ovo je vrijeme kada trebamo biti odgovorni prema sebi da bismo na taj način tu odgovornost proširili i na druge. Nije važno koliko nam se čini da je sve prenapuhano, ili ono to možda zaista jest. Važno je da nam savjest ostane čista i da još više nego prije nastojimo prodrijeti u događanja oko nas. Jer, pokušat će neki neodgovorni sve ovo iskoristiti i zarobiti nas. Bit će tu i nametanja obvezne vakcinacije, ovoga i onoga, ali nije to trenutno važno, važno je da ova vremena završe.

Dok čitamo današnje evanđelje, pogledajmo kakve simbole nosimo oko vrata, kakve simbole držimo u svojoj sobi i u obiteljskom domu, u svome vozilu. Kazat će nam to jesmo li na pravom putu ili ne, lutamo li još pustinjom ili uživamo s Bogom negdje u oazi.

NAŠA LICA

5. KORIZMENA (A), ponedjeljak, 30. ožujka
Dn 13, 1-9.15-17.19-30.33-62
Ps 23, 1-6
Iv 8, 1-11

Bitka protiv koronavirusa bije se na sve strane. Jedni čuvaju zdravlje, drugi gospodarstvo, treći vjeru… Svi imamo nešto zbog čega nam je stalo da se stvari promijene na bolje.

Potiču nas na to i današnja čitanja. U središtu su dvije žene, a mogli su jamačno biti i muškarci, nisu oni nimalo bolji. Jedna žena je nevina, druga kriva. Jedni suci su nepravedni, drugi sudac je pravedan. Točka prijepora je 6. Božja zapovijed, blud. Kako tada, tako danas.

Dok ovo pišem, čitam o jednom noćnom klubu na portalu s vijestima. Hvale se ti klubaši da su istina zatvorili vrata, ali ih se može pratiti preko interneta. Poručuju nam da ni u izolaciji ne smijemo biti sami, tu je najbolja glazba u »regiji«. A koronavirus vani, a korizma u punom jeku! U ovim našim hrvatskim, katoličkim krajevima!

Stvarno, što nam je važno u životu? Raspojasanost ili život po Božjim zakonima? Skrušenost ili uvjerenost u svoju nepogrješivost? Odgovorit nam na to može naš stav ovih dana. Da pustimo one raspojasane po strani, ta valjda su nam takvi svima jasni. Uzmimo ove nas druge koji se molimo. Kakva je to molitva? Tražimo li od Boga samo ovo i ono ili se znamo i zahvaliti te zamoliti Boga da obrati i nas i druge oko nas? Zar molitva uopće može biti uspješna ako nije u duhu obraćenja? Razmislimo malo o svemu tomu u ove prisilno mirne koronaste i korizmene dane.

Obraćeni zacijelo nisu oni koji unatoč svemu i dalje psuju. U hercegovačkim biskupijama ovaj 5. korizmeni tjedan posvećen je molitvi protiv psovke. Psuju najprije stariji, pa onda mladež i djeca jer su vidjeli od njih. Na taj način uništavaju i svoju i budućnost svoje djece, budućnost svoga naroda, ljuteći se još usput na Boga što ih ne čuje. Pa kako će ih čuti kad su prilaz k sebi zapriječili zlom! Psovači sliče na ona dva starca iz prvog današnjeg čitanja. Jamačno su išli u hram i sinagogu, jamačno su bili poznati kao pobožni i pravedni ljudi. Ali stvarnost je bila drukčija. Bog je progovorio preko nevine duše i spasio jednu drugu nevinu dušu. Ne može se, dakle, biti pravedan i psovati. Mreža je to zla oko našega tijela.

I u evanđelju zlo želi pobijediti. Naizgled je imalo pravo. Žena je sagriješila te po tadašnjem društvenom i vjerskom zakonu trebala je biti kažnjena. Ali Isus misli drukčije. Okupljeni, pak, nisu gledali u raskajano ženino srce, oni su gledali u svoje srce koje je išlo istim i sličnim putem. Zbog toga im je trebala kazna za ženu, da se sami skriju. No, Isus, pravedan, to nije dopustio.

Bez obzira što smo učinili u životu, zaključimo polako, Bog je spreman to nam oprostiti. Jedino se trebamo pokajati kao ona žena iz evanđelja, makar i podnijeli ovozemaljsku kaznu za ono što smo učinili. Zemlja je, naime, prolazna. Važno je što će biti gore na nebesima. Tamo će se otkriti naše pravo lice. Umijmo ga dok nije posve kasno.

Samo smo prolaznici

5. korizmena, nedjelja, 29. ožujka

Misna čitanja
Ez 37, 12-14
Ps 130 (129)
Rim 8, 8-11
Iv 11, 1-45 ili 11, 3-7.17.20-27.33b-45

Ovu 5. korizmenu nedjelju nazivamo još i Gluhom ili Nedjeljom prve muke. U Crkvi se, ne toliko u našim krajevima, ovoga dana pokrivaju sve oltarne slike, križevi i kipovi, prestaje se pjevati. Na taj način iskazujemo poštovanje svome Spasitelju Isusu Kristu koji je za nas otišao u smrt.

Ima već neko vrijeme da su nam dani na jedan način gluhi. Ne samo nama kršćanima. Crkve su ili zatvorene ili samo pojedini mogu nazočiti sv. misi, nema pružanja mira, jedni smo od drugih razmaknuti oko 2 metra, ne dijeli se uvijek pričest, ne možemo nekome otići u posjet, nema dokolice, sve kao da je stalo. Nad našim glavama nadvila se neka pošast. Čak nije niti živa, tek je samo bjelančevina. Ali prijeti čitavom čovječanstvu.

Ovako bi mogla ukratko izgledati slika našega sadašnjega života. Ali gledana Božjim očima, ta slika je jamačno drukčija. Konačno imamo priliku doživjeti korizmu kao korizmu, doživjeti svijet oko sebe kao taj svijet. U vremenu prije ovoga nismo imali vremena ni za što. Žurili smo, morali smo ovo i ono. Sada odjedanput imamo vremena za sve. Kako kršćani tako i oni koji ne vjeruju. Otkrili smo da postoji život i mimo onoga što smo si pod raznoraznim utjecajima zacrtali da moramo postići. Ne moramo. Kao kršćani shvaćamo da smo samo prolaznici na ovoj zemlji, kao nevjernici manje smo uvjereni da sve završava ovdje gdje jesmo; ma moramo nešto biti i iza ovoga svega, ta nije moguće da ova ljepota koju osjećamo u našoj nutrini odjedanput bude pretvorena u ništa.

Isus Krist nam to govori oživljujući u današnjem evanđelju prijatelja Lazara. No, nije Lazar njegov jedini prijatelj. Proteže se Isusova ruka na svakoga od nas. Pokazao nam je to nebrojeno puta, samo mi nismo uvijek shvaćali. Znalo se dogoditi da je mrtvac počeo živjeti u nama. Dopustili smo grijehu da nas obuzme, da nas prevari, da ubija onaj vječni životni plam duboko u našoj nutrini. Počeli smo se nerazumno brinuti za ovo vidljivo koje ima svoj ograničeni vijek trajanja. Zbog toga Krist dolazi, pruža nam ruku i želi proći s nama naš dio puta na ovoj zemlji. Kad on stigne svome kraju, s njim ćemo opet proći onaj most koji nas vodi u vječni život. Kako lijepo, kakva sigurnost u ovoj nemiloj nesigurnosti!

Tu su i odgovarajući lijekovi koji mogu izbrisati sve životne pošasti. Još prije 3.000 godina Bog Otac nam je dao 10 zapovijedi, prije 2.000 godina Isus Krist nam je upravio svoju Riječ u duhu tih zapovijedi, nakon toga došao je Duh Sveti koji do dana današnjega djeluje u Katoličkoj Crkvi. Samo trebamo uzeti ponuđeno te se razumski brinuti za ovo vidljivo, a žarkom zauzetošću za ono duhovno. I tada smo zacijelo pobjednici.

Dok se ovih dana budemo molili za sebe i svoje bližnje, pomolimo se i za katekumene, one koji se namjeravaju krstiti u predstojeće uskrsno vrijeme. Svaki katolik naš je brat, svi smo mi jedna Crkva. Rekao nam je to jučer i Papa dok se molio pred čudotvornim križem da nas mine ova pošast. Kad se to zbude, pitat ćemo se zacijelo gdje smo bili u ta vremena.

fra Miljenko Stojić,
vicepostulator postupka mučeništva hercegovačkih franjevaca

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari