Pratite nas

Religija i Vjera

Nadbiskup Želimir Puljić: Uplitanje SPC u Stepinčevu kanonizaciju predstavlja presedan u Katoličkoj Crkvi!

Objavljeno

na

Pismo koje su hrvatski biskupi nedavno napisali srpskom patrijarhu Irineju, hrvatski episkopat istovremeno je poslao i papi Franji, rekao je zadarski nadbiskup Želimir Puljić, predsjednik HBK, u osvrtu na komentar pape Franje o Stepinčevoj kanonizaciji s povratka njegova pohoda Bugarskoj i Sjevernoj Makedoniji.

Nakon razgovora za Hrvatsku katoličku mrežu, nadbiskup Puljić u srijedu 8. svibnja dodatno je komentirao za Hrvatski katolički radio izjavu pape Franje „koja je uznemirila javnost“. Odluku da se Srpska pravoslavna Crkva konzultira u slučaju kanonizacije jednog katoličkog blaženika, u ovom slučaju Stepinca, nadbiskup Puljić naziva presedanom. „To je zaista presedan. Ja još nisam čuo da se neka Crkva uplitala (u proces kanonizacije) i da je Papa (to) uvažavao. Dakle, to je jedan presedan!

Ali to pokazuje dvije stvari. Jedno, da su se ovim presedanom (iz Srpske pravoslavne Crkve) htjeli iskoristiti da blokiraju (kanonizaciju). Ali, to nije samo protiv Stepinca, to je dalje. To je već politika. I to mi se ne sviđa.

Stepinac je kod Kongregacije obrađen kao sveti čovjek. Osim toga, potvrđeno je i čudo. Tko će sad govoriti protiv Neba? Ali uplela se politika samom rečenicom: ‘Nije (Stepinac) dovoljno činio, mogao je više’. A bio je hrabar, činio je na vlastitu štetu i riskirao je svoj život“, istaknuo je mons. Puljić.

Budući da papa Franjo ističe potrebu utvrđivanja povijesnih činjenica, a patrijarha Irineja spominje u pozitivnom smislu, novinarka je u razgovoru s nadbiskupom podsjetila da je dio novije povijesti zabilježen i u nedavnom pismu Irineju hrvatskih biskupa, čiji dokumentirani zapis činjenica demantira mnoge izjave srpskog patrijarha koje su klevete na račun Crkve u Hrvata i hrvatskog naroda. „Pismo koje smo mi pisali patrijarhu Irineju naš je osvrt na neke neprimjerene izjave sa strane Srpske pravoslavne Crkve i samog patrijarha Irineja.

Smatrali smo korektnim i poštenim (to učiniti). Nismo to davali u javnost nekoliko mjeseci, a onda smo, kad već nije bilo nekog odgovora, (to pismo) pustili u javnost. I već smo ga poslali u Vatikan, tako da Vatikan zna za to pismo.

Jer, smatram da kad se tiče naših odnosa, tu ne treba previše u rukavicama. Treba govoriti jasno! Nama je stalo do ekumenizma. I mi se trudimo s pravoslavcima njegovati dobre odnose, pogotovo s voditeljima Pravoslavne Crkve u Hrvatskoj i izvan Hrvatske. Ali, u tom kontekstu, nije nam drago kad se Stepinca stavlja u neko podneblje politike. Stepinac je činio u ono vrijeme što je mogao. Stepinac je bio takav kritičar NDH, da možda ni Srbi nisu bili tako kritični prema poglavniku. I Stepinac je jadnik patio zbog toga.

On je volio državu. On je pozdravio stvaranje hrvatske države, ali nije podržavao režim. On je vrlo oštro nastupao u pogledu nekih postupaka koje je tadašnji režim činio. Stepinac je, mislim, najmanje preko trideset puta intervenirao, tražio audijenciju kod Pavelića. Pavelić nikad nije došao na Kaptol. A kritičari koji ne vole Stepinca i ne vole hrvatsku državu, kažu: ‘Mogao je on više učiniti, on je bio ‘sljubljen’ s Pavelićem’. Nije istina! On je bio pravi pastir u pravo vrijeme! Mi smo Bogu zahvalni za Stepinca i ponosni na njega, makar postoje krive predrasude“, istaknuo je nadbiskup Puljić.

Predsjednik HBK podsjeća da je knjiga ‘Magnum crimen’ Viktora Novaka „nažalost, još uvijek knjiga baze za kritičare hrvatske države, Stepinca i Crkve. Nažalost! Jer to nije knjiga, to je pamflet. U jednom razgovoru sa mnom, patrijarh Irinej pozvao se na tu knjigu. Ja sam ga pitao: ‘Gdje ste Vi našli te podatke?’. Patrijarh je rekao: ‘U Magnum crimen’. A ‘Magnum crimen’ je pamflet protiv Katoličke Crkve.

Postoje stotine stranica Stepinčeva zauzimanja za djecu, pravoslavce, Židove, sve dokumentirano. Brojni kritičari hrvatske države u to vrijeme i Crkve u Hrvatskoj idu na tu liniju. Stepinac je bio vrlo kritičan prema ustaškom režimu i onome što je režim u to vrijeme činio. I bio je jedan od malobrojnih biskupa u ono vrijeme u svim fašističkim zemljama koje su bile u Europi, a koji je imao hrabrosti reći protiv rasnih zakona: ‘Ne postoje rasni zakoni. Postoje Božji zakoni’. Njemački veleposlanik to je komentirao: ‘Da je to rekao jedan biskup u Njemačkoj, već sutradan bi bio u zatvoru’. Stepinac se usudio! I jasno je govorio, i protiv postupaka ondašnjeg režima, u obrani čovjeka i obrani svake nacije, svakog naroda.

Rekao je: ‘Ne postoje rase, nego postoje Božji narodi’. U tom kontekstu, Stepinac je zaista ponos Hrvatskoj, hrvatskom narodu i Katoličkoj Crkvi! Mi se s njime s te strane zaista ponosimo. I ako bi bilo nekada da se skupe svi mučenici iz vremena totalitarnih režima, fašizma, nacizma i komunizma, siguran sam da bi Stepinac zaslužio da nosi barjak takvim mučenicima, da on bude na njihovom čelu“ poručio je nadbiskup Puljić.

Predsjednik HBK smatra „da nema ništa spornoga glede traženja istine, jer Papa je rekao da mu je stalo do istine, zajedno s patrijarhom želi doći do istine. Do toga je zaista svima stalo. No, glede Stepinca i onoga što je Kongregacija već učinila i zaključila, nema ničega spornoga što bi, po mom sudu, dovelo u pitanje njegovu svetost i kanonizaciju“.

„Htio bih reći nešto što je neuobičajeno, a to je uplitanje Srpske pravoslavne Crkve, jedne druge Crkve, odnosno samoga patrijarha, u proces kanonizacije Katoličke Crkve. To je neprimjereno, moram reći. I to nije uobičajeno. Usudio bih se reći, to je politikanstvo. Dakle, Stepinca se stavlja u neku poziciju koja njemu ne pripada. Stepinac je bio vjernik, biskup, kardinal, on je bio službenik Katoličke Crkve i kao takav je zaslužio, najprije naslov blaženika, a sada je u procesu da bude i svet.

Znam da je ta Papina izjava uzburkala javnost i izazvala je naše vjernike, pa bih ja uputio u svoje ime i uime kolega biskupa, neka (vjernici) budu strpljivi i mirni.

U Papinim je rukama sam datum i čin proglašenja svetim. U nekoliko navrata, papa Franjo je rekao: ‘Nije upitna Stepinčeva svetost’. Ali mu je jako stalo do ekumenizma, do razgovora, evo, on je pohvalio patrijarhe u tom razgovoru. Znači, njemu je jako stalo do pravoslavlja. I nama je stalo. I Stepincu je bilo stalo! Dakle, svima nam je stalo do toga jedinstva. U tom kontekstu treba shvatiti i ovo. Nadam se da će i ovaj čin pridonijeti nečemu što je već pridonijelo.

Naime, usprkos ovoga protivljenja i toga prigovora, mi smo sigurni i vidimo na terenu kako je glas o svetosti Stepinca tako prisutan među vjernicima, kao nijedan drugi svetac. U tom kontekstu, ovo čekanje ima i pozitivnu notu. Jer Bog i po krivim crtama i nedobronamjernih kritičara zna pisati svojim načinom“ poručio je mons. Puljić.

Izrazio je slaganje s onim što je mostarsko-duvanjski biskup Ratko Perić napisao u svojoj najnovijoj knjizi ‘Nada koja ne postiđuje’, a to je da je Stepinac fenomen.

„Moramo prihvatiti činjenicu da je Stepinac fenomen. Fenomen u različitim izdanjima, različitim područjima, kako od ređenja, tako i proglašenja blaženim, tako i sada u osporavanju dana proglašenja njegove svetosti. Pred tim višestrukim fenomenom, nama ne preostaje drugo nego reći Bogu hvala za toga vrijednoga i silnoga viteza koji je bio prisutan među nama kada nam je bilo najpotrebnije. I sada nam je potreban! On je na nebu i zato mu se molimo, častimo ga i volimo“, zaključio je u razgovoru za HKR predsjednik HBK, zadarski nadbiskup Želimir Puljić.

 

Hrstić: Papa Franjo i patrijarh Irinej 
od Stepinca traže čudo nad čudima

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Religija i Vjera

Biskup Šaško: Nositelji zaštite komunističkih zločina trebaju se suočiti s prošlošću

Objavljeno

na

Objavio

Uvod i homilija zagrebačkog pomoćnog biskupa Ivana Šaška u euharistijskome slavlju za žrtve pogubljene na stratištu jame ‘Jazovka’ (Sošice, Žumberak), subota, 22. lipnja 2019.

Braćo i sestre, u Isusovu pozdravu mira u ovo naše zajedništvo donosim molitvenu blizinu svih biskupa Zagrebačke crkvene pokrajine.

Ispunjeni vjerom u vječni život, povezani u Bogu sa svojim pokojnima, gajeći ljudsko suosjećanje prema bližnjima, zahvalni za sve koji su očuvali spomen i koji se zalažu za istinu, upućujemo svoju molitvu svemogućemu Stvoritelju i milosrdnomu Ocu ponajprije za pogubljene, kojima zemni ostatci leže na ovome stratištu; zatim za sve kojima su ovdje i na tisućama drugih mjesta u Hrvatskoj i izvan nje zločini tijekom Drugoga svjetskog rata i poraća nanijeli bol i nepravdu.

Današnjom molitvom i duhovnim prinosom u Kristovu žrtvu Bogu prikazujemo svoju hrvatsku domovinu, osobito njezine otvorene rane, tvrdoću srca prema istini, nemar za trpljenja bližnjih, zaborav i nezahvalnost.

Preporučujemo Gospodinu svoje živote, da ne zanemarimo poticaje njegova Duha, pouzdajući se u njegovu blizinu i moleći spremnost da svoje živote ugradimo njegov providnosni plan.

Ovdje je mržnja očitovala snagu otajstva zla. Ovamo smo došli da bismo Božjom milošću očitovali otajstvo ljubavi. U tome raspoloženju molimo Gospodina da nam pročisti srce, oprosti naše grijehe i da nas ispuni svojim mirom, kako bismo u prolaznim mukama vidjeli proslavu i radost Kristova križa.

Homilija

Liturgijska čitanja:

1Kor 15, 1-14; Ps 9, 19; Iv 15, 18-21.25-27

1. U nedavnome razgovoru s jednim vjernikom dotaknuli smo se molitve i liturgijskoga spomena žrtava u Domovinskome ratu, kao i žrtava komunističkoga režima nakon Drugoga svjetskog rata. Spomenuo sam mu tada da ću danas biti na ovome hodočašću i u ovoj molitvi pokraj jame ‘Jazovka’. Malo je zastao i s prepoznatljivom razočaranošću rekao mi: „Biskupe, mislim da će i to biti uzalud.“

Tada sam taj odgovor prekrio jednostavnom mišlju: Niti jedna molitva nije uzalud. Nikada ne molimo uzalud. Ipak, od toga razgovora tu riječ – uzalud – nosim u srcu i u molitvama. I danas ju stavljam pred Gospodina, pred vas, braćo i sestre, pred žrtve kojima je ovdje skončan zemaljski život i pred hrvatsku javnost. Stavljam ju kao dvojbu, kao ranu i kao pitanje: Jesmo li ovdje uzalud?

Budući da svaki odgovor kao vjernici tražimo u Božjoj Riječi, ona nam je upravo izišla ususret. Čuli smo čitanje iz Prve poslanice Korinćanima, onaj odlomak u kojemu smo, u kratkome tekstu, čak četiri puta čuli riječ ‘uzalud’. Tako je naš hrvatski prijevod preveo dva pojma iz izvornika (eikē – bezrazložno, nepromišljeno; kenos – isprazan, neplodan, nerazuman).

Apostol upućuje na evanđelje, kao polazište i kao životno ozračje. Ono je takvo, osim „ako uzalud povjerovaste“. Kakvo je to uzaludno vjerovanje? Pavao smjera na Kristovo uskrsnuće, na ono što je primio na dar, a to je spomen Kristove smrti i puno svjedočanstava o uskrsnuću. I on je jedan od onih koji su Krista susreli živa.

U svome govoru o tome doživljaju predivna je ispovijed poniznosti. Pavao, taj nekada gordi i gorljivi, učeni i neumoljivi progonitelj, sebe smatra nedonoščetom, najmanjim u otajstvu Kristove Radosne vijesti. Ništa sebi ne pripisuje darujući i nama smjerokaz za življenje u izrijeku: Milošću Božjom jesam što jesam. U tome smislu je zahvalan što Božja milost u njemu nije bila uzaludna.

Zadivljujuće što je Bog učinio u njegovu životu; što je Bog darovao Crkvi i nama danas po njegovu životu. Mržnja koja ga je zaslijepila i Isus koji mu je otvorio oči omogućuju Pavlu da mjerodavno odgovori na pitanje što je uzaludno: „Ako Krist nije uskrsnuo, uzalud je doista propovijedanje naše, uzalud i vjera vaša.“

2. Braćo i sestre, Kristovo uskrsnuće i naša vjera u njega, njegov dar vječnoga života u euharistiji lijek je koji liječi uzaludnost. Tu je ispunjenje ljudske čežnje i proročkih navještaja; tu svoje opravdanje dobivaju riječi psalma koje smo molili: „Jer siromah neće pasti u zaborav zauvijek, ufanje ubogih neće biti zaludu dovijeka.“ To je naša vjernička sigurnost koja unosi smisao u puno događaja koji djeluju uzaludno. Među tim uzaludnostima svakako je križ našega Gospodina. U njemu je zemaljska uzaludnost dobila smisao.

Zato ne smijemo zanemariti razočaranost onoga čovjeka koji mi je rekao da ćemo danas ovdje biti uzalud. Svjesni smo te uzaludnosti; dobro ju je danas staviti pred nas. Tim više, što je prevoditelj na latinski jednu od Pavlovih riječi za uzaludnost preveo riječju: frustra. Ona nam je tako bliska. Usvojili smo ju u često spominjanim frustracijama i frustriranostima.

Frustriran je čovjek kojemu se čini da nešto radi, da se oko nečega trudi – uzaludno. Frustriran je čovjek koji je pogođen razočaranjem, prevaren i iznevjeren; kojemu je oduzet smisao i srušene nade, koji se ne raduje budućemu.

Frustracije pojedinca mogu biti opravdane i neopravdane. No, bile kakve bile, one slabe volju, guše radost i oduševljenje, zatvaraju pogled i zarobljavaju u bespomoćnost. Posebno su bolne kada zahvate duh naroda i kada se prošire cjelokupnim društvenim životom. Taj duh danas nije teško osjetiti. Osim što ima svoje izvorište duboko u neriješenim pitanjima, on se očito sustavno namjerno promiče kao pogubna ‘kultura uzaludnoga’.

3. I nije se lako boriti protiv te kulture, a jedan od početnih uzroka takvoga duhovnog stanja suvremene Hrvatske nalazi se u onome o čemu govori ova zastrašujuća jama, brižno sakrivana kao mjesto partizanskoga i komunističkoga zločina, ponovno otkrivena i otvorena prije trideset godina. Bila je izabrana da bude mjesto odbačenih, kao smetlište namijenjeno neprijateljima i neistomišljenicima, pokazatelj smišljeno provođene nepravde i gaženja ljudskoga dostojanstva.

Kada je Hrvatska izborila slobodu, očekivalo se da će se žrtvama dati dužno poštovanje, ali ni nakon trideset godina ništa se bitno nije promijenilo, ni ovdje ni na drugim komunističkim stratištima; niti jedna hrvatska vlast do sada ono što su komunisti odredili za jezovito i ponižavajuće ‘odlagalište’ nije preobrazila u doličan spomen i pokopala žrtve. Nad time se lako čuje podrugljiv glas nalogodavaca, počinitelja i njihovih sljednika: Uzalud vam pokušaji. I dalje vladamo mi…

Bol se pojačava pred činjenicom da se ta uzaludnost preslikala i na vrijeme stradanja i zločina u Domovinskome ratu protiv hrvatskoga naroda i svih koji vole Hrvatsku kao svoju domovinu. Tko je tada, kada se urušavao komunistički sustav, mogao pomisliti da će ostatci žrtava i dalje biti jednako zanemareni, da će se istina i dalje iskrivljavati, da će izgledati uzaludnim pokušaji uspostave sustava vrjednota?

4. Ova jama i odnos prema njoj sažetak su suvremenoga stanja u našoj domovini. A bilo je dovoljno istražiti što se zbilja dogodilo; osloniti se na vrjednote koje ne dopuštaju prihvatljivost zločina; poučiti o uzrocima i posljedicama totalitarističkih sustava i tako odgajati nove naraštaje.

Umjesto toga, što imamo? Nije li ovdje moguće pronaći načine sadašnjega ophođenja u društvu, počevši od odnosa prema savjesti koja se tako lako pregazi? Ovdje je višestruko ugušena savjest u širokome rasponu. Ne radi se o odlukama pojedinaca, nego o zatiranju slobode, o prijetnjama i strahu, o sustavu koji je brisao nutarnji Božji glas i mislio da je moguće navaljenim kamenom prekriti otajstvo čovjeka.

Ali, ovdje, gdje je čovjek, pregazivši savjest i prihvativši zlo, jednu prirodnu ljepotu pretvorio u neprirodnu strahotu, ovdje nije moguće ne pitati se o sadašnjosti. A nismo li svjedoci da i najviši državni dužnosnici, pod pritiskom političkih naloga, podižu ruku za odluke s kojima se u dubini svoga bića ne slažu i za koje znaju da su štetne za čovjeka i za vlastiti narod?

5. Puno se toga može vidjeti, ako se čista srca zagleda dublje u mrak ove jame, ali pritom se čuje i jeka koja pojačava riječ – ‘uzalud’. Budući da se ljudi bačeni u nju ne poštuju u njihovoj ljudskosti, zaključak je da su prihvatljiva i djela njihovih ubojica. Štoviše, prihvatljive su i posljedice toga njihova čina, koristi koju su imali od vjernosti zlu. Zato uzalud zahtjevi da se poštuju europske rezolucije i saborske deklaracije. Uzalud vam je o tome zločinu, koji je izražaj najveće neljudskosti, čekati neki pravorijek pravosudnih tijela.

U trenutku kada se druge može ukloniti na takav način otvorena je ne samo jama u zemlji, nego ponor u duši i provalija u društvu; ‘podobnošću’, koja je bila spremna masakrirati nemoćne, raskriljena su vrata svakoj korupciji.

Nad ovom jamom lakše se odgovori na pitanje: Zašto nakon toliko godina neki ne mogu ni izgovoriti istinu o tim zločinima? Razlog je vjerojatno puno površniji od onih do kojih žele doći duboke raščlambe.

Reći i slijediti istinu zahtijeva priznanje o materijalnim dobitcima, o imovini koja je oteta i o čijemu podrijetlu se šuti baš kao i o ovoj jami; zahtijeva istinu o povlasticama koje su u svakome pogledu bile pružene ne samo komunistima, nego i njihovim obiteljima; zahtijeva istinu o polazištima onih kojima su bile zajamčene blagodati školovanja, radnih mjesta, utjecaja i ugleda; zahtijeva preispitivanje akademskih i drugih titula, postignuća, iskorištavanja položaja.

6. Ne trebamo se čuditi što se s toga izvorišta neljudskosti i mržnje šire valovi koji nastoje prekriti stvorenost čovjeka, potopiti uporišta obitelji; isprati obilježja hrvatskoga identiteta. Jer, to su se vjerojatno i ovdje nadali: da će podzemne vode isprati tragove divljaštva.

I, kako će netko tko se desetljećima hranio tim komunističkim plodovima, među kojima je laž na zavidnome mjestu, moći iskreno izražavati ljubav prema istini?

Opet ćemo se naći u čuđenju, ako netko ne bude poštovao simbole koji sažimaju hrvatsku slobodu, simbole koje vidimo na ljudima koji su svojim tijelima otvarali put kroz minska polja za starce, žene i djecu. Čudit ćemo se, jer se neće čuti glas onih kojima je povjerena odgovornost za obranu istine o ljubavi i odgovornost za osudu zločina.

Toliko se puta ponavlja da se moramo suočiti s prošlošću. No, čini se da se to na neke ne odnosi. Ovo nam mjesto govori da se trebaju primijeniti isti kriteriji za sve, osobito kada se radi o zločinima.

Ako želimo da ‘kultura uzaludnosti’, koja ne samo da nagriza nego proždire Hrvatsku, da ta kultura ne jača, tada se nositelji zaštite komunističkih zločina, počevši od političkih partija i stranaka, trebaju suočiti s prošlošću.

Tu ponajprije mislim na sve koji su izravno odgovorni da se utvrdi istina, da ta istina bude prisutna na svim razinama hrvatskih vlasti i ustanova, a osobito u odgoju i obrazovanju. No, jednako tako mislim na potomke nalogodavaca i počinitelja, te njihove duhovne i materijalne nasljednike: da se suoče sa svime što im je donijelo pogodnosti u vrijeme socijalizma, dok je drugima oduzimano najnužnije.

Jasno nam je da se računa s time da izravni krivci umru, a da se njihovi potomci predstavljaju u novome ruhu držeći lekcije o poštivanju ljudskih prava onima koji od tada trpe nepravdu do trećega naraštaja.

7. Ako se to ne dogodi; ako se prema ovim i drugim žrtvama nastavi postupati kao do sada, neizbježno je da ćemo sve više slušati o uzaludnosti: poštenja, rada, žrtve za druge, služenja; o uzaludnosti ostanka u Hrvatskoj, građenja zajedništva, povezanosti s iseljenim Hrvatima… To je očito i cilj onih koji su Hrvatsku vidjeli i, s gorčinom valja reći: vide ju i danas samo u tami jauka i krvi.

Načelno se čuje govoriti da su vrijednosti za koje su se žrtvovali hrvatski branitelji u temelju našega društva i države. Uz to se pokušava s njima izjednačiti pripadnike onih snaga koje su provele ovakve ‘junačke operacije’.

Sve je više u Hrvatskoj potrebno postavljati izravna, u biti jednostavna pitanja i ne odustati od izravnih odgovora. Među njima je i ono koje pita: Jesu li hrvatski branitelji odlazeći na bojišnicu mislili da će netko braniti ovakva zlodjela? Barem je taj odgovor jasan. Zašto ga onda slobodna Hrvatska ne poštuje?

8. A mi se, uz sve to, vraćamo na početno pitanje: Jesmo li, braćo i sestre, još jedanput nad ovom jamom uzaludno? Je li ovo samo još jedan izražaj naših frustracija?

Vjerujem da niste zaboravili riječi Evanđelja koje ovdje odjekuju snažnije od riječi ‘uzalud’: Ne budite zabrinuti za život svoj. Baš tu, gdje se čini da je u trenu sve postalo uzaludnim, mi svjedočimo da ljubav nikada nije uzaludna i da Gospodin ne ostavlja one koji ga ljube. Ni u kakvoj nevolji.

U svojoj vjeri znamo da je u ubijanju nedužnih ubijan i Krist, da je u tami boli koju možemo samo naslućivati s njima bio i Krist; da je u ostavljenosti i danas nad njihovim kostima Kristov Duh koji oživljuje suhe kosti svoga naroda. S tim pouzdanjem smo pozvani živjeti svoj danas. U tome pouzdanju u našoj domovini ništa što progovara ljubavlju nije uzalud, uz bilo kakvu nevolju i siromaštvo.

Ako grčevito misliš na sutra, tvoj ‘danas’ ne postoji. Kao vjernici se pouzdajemo u Boga koji jedini vidi ‘sutra’ onakvim kakvo jest. Ako ti je duh grčevito prikovan za ‘sutra’, tada ne vidiš, ne osjećaš i ne prepoznaješ ono što ti je dano danas.

Isus kaže: „Sutra će se samo brinuti za sebe.“ Svakomu danu njegov teret. Suvremenost nam zarobljava srce time da nas tjera na gledanje sutrašnjih nevolja, kako ne bismo vidjeli današnje radosti. Jer, ne živiš, ako misliš pribaviti sigurnosti koje ti trebaju da bi se osjetio sigurnim. Jedina istinska sigurnost jest pouzdanje u Boga koji ti daje da bolje živiš vrijeme koje ti daje.

To je razlog zašto Isus blaženima zove siromahe, siromahe duhom, jer se ne prepuštaju ničemu prolaznom; nemaju se na što osloniti. Zamka leži u tome da se ne želi živjeti u potrebi: u potrebi za bližnjima, za susretom, za prijateljstvom. Ako dijeliš s drugima, život se obogaćuje, jer i drugi dijele s tobom. Ako uzimaš i držiš samo za sebe, nitko te ne će smatrati ‘potrebitim’ i ostaješ sam. Ovdje smo svi potrebiti Božje ljubavi koju smo došli primiti u daru euharistije za sebe i za svoje pokojne.

Ovdje smo u ljepoti zajedništva ljubavi do koje ne može doprijeti ruka zločinaca.

Amen.

(IKA)

 

Spomen-pohod i komemoracija kod Jazovke, izviždan Ante Deur

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Religija i Vjera

Blagdan svetog Ivana Krstitelja

Objavljeno

na

Objavio

Sv. Ivan Krstitelj iznimno je poštovan u kršćanskom svijetu. U srednjem vijeku, njegov blagdan zvali su „ljetni Božić“. U čast sv. Ivanu Krstitelju, podignute su mnoge crkve počevši od Lateranske bazilike u Rimu, papinske katedrale. U Rimokatoličkoj Crkvi njegovo se rođenje slavi kao svetkovina 24. lipnja, a mučeništvo, nekad nazivano i Glavosjek sv. Ivana Krstitelja, kao spomendan 29. kolovoza.

Sveti Luka u svom Evanđelju, opisujući rođenje Gospodinova preteče Ivana Krstitelja, predstavlja nam ga kao vrlo znakovit i značajan događaj. Znakovit je na način kako se odvio, jer je tim rođenjem Bog želio ostaviti znak u kojem će se prepoznati njegovo djelovanje i skrb za spasenje ljudi.

Ivan je doista bio Božji dar, ne samo Zahariji i Elizabeti nego i cijelom Božjem narodu kojemu je bio poslan da pripremi njihova srca za Mesijin dolazak. U tom smislu sveti Luka predstavlja znakovitima sve događaje vezani uz njegovo rođenje, te davanje imena dječaku. A koliko je trebala biti značajno njegovo rođenje, govori činjenica da mu je povjerena uloga Mesijina preteče i blagovjesnika.

Razmišljajući pozorno o Ivanovoj ulozi i značenju u onom vremenu, može nam dakle biti očito i jasno što je Bog htio kad ga ja pozvao na svijet. Međutim postavlja se pitanje može li on imati ikakvu važnost za nas danas, jer je on ipak ispunio svoju ulogu prema Mesiji, nakon čega je otišao s povijesne scene. Čak bi se moglo postaviti pitanje koliko je uopće njegovo rođenje bilo neophodno i potrebnu u odnosu na Mesiju.

Je li Mesija mogao bez njega ispuniti svoje poslanje? Je li Ivan trebao imati ikakvo značenje u narodu, kad se ima u vidu da on u striktnom smislu riječi nije u ničemu izravno doprinio djelu Spasenja koje je izvršio Gospodin? Osim toga iz perspektive nas koji živimo već kao članovi novoga saveza i novoga naroda Božjega, što može predstavljati i značiti netko tko je bio na prijelazu iz staroga u novi?

Nije li činjenica da je Gospodin Isus i sam redimenzionirao njegovu ulogu kad je rekao da je i najmanji u kraljevstvu Božjemu veći od Ivana Krstitelja, premda je on najveći od rođenih od žene? A ako je to istina, što onda nama može značiti primjer jednog čovjeka koji je imao bio zadaću da srca otaca, to jest starozavjetne nade, usmjeri prema Kristu Gospodinu, kad smo mi i tako već započeli svoj život crpeći iz njega, kad živimo u novom savezu i ne trebamo se vraćati u stari?

Treba li nam sada preteča, kad već imamo Gospodina, kad je i sam preteča znao, nakon pojavka Gospodnjega, da se treba umanjivati, kako bi dopustio Kristu da raste? Nije li okretanje prema Ivanu Krstitelju okretanje od Mesije, pa čak i korak nazad u odnosu na novozavjetnu Gospodinovu ekonomiju spasenja? Nije li usmjeravanje prema Krstitelju bijeg od punine, prema djelomičnome?

Naravno, sva postavljena pitanja mogla bi se sagledati i iz te perspektive, te bi doista mogla dovesti u pitanje značenje i ulogu Ivana Krstitelja među nama proglašavajući ga suvišnim. No s druge pak strane kad znamo da je nama ljudima neophodna dobra priprava, ako želimo dobro napraviti neki posao, to bismo trebali primijeniti i na duhovno stanje napredak.

Svatko zna kako se teško može uspjeti i doći do cilja, ako se nije dobro predvidjelo sve što treba napraviti pri svakom koraku, to jest ako se nije vodilo računa o tome što je neophodno kako bi se savladalo pojedine dionice puta. Uostalom, nitko ne ulijeva tekućinu u probušenu posudu, jer je svakome jasno da je nikad ne bi napunio, to jest da bi izgubio sve što bi u nju ulio.

Iz toga možemo povući zanimljive paralele s duhovnim životom. Svjesni smo da je neophodan proces sazrijevanja i rasta, jer se mi ne rađamo s urođenom puninom, nego blago duhovne punine pabirčimo iz dana u dan u mukotrpnom naporu, onda je razvidno kako nam može biti vrlo koristan primjer nekoga tko je imao iskustvo postupnog rasta prema punini. Ivan Krstitelj, kao preteča Gospodinov, može nam onda u tome biti vrlo dragocjena pomoć.

On sam je primjerom svoga života pokazao što treba činiti kako bismo prihvatili Mesiju, ali ne samo formalno nego i plodonosno. On je pokazao primjerom koje su neophodne predradnje kako bi se uopće moglo biti kršćaninom na način na koji to Gospodin očekuje od svojih vjernika. Čitamo to u Evanđelju koje nam ga predstavlja kao isposnika koji je živio u pustinji rastući u mudrosti Božjoj, kako veli sveti Luka: Dječak je rastao i duhom jačao, ili pak: Ruka Gospodnja bijaše s njime. Ivan je primjer duhovnog rasta i kreposnog života pred Bogom koji je neophodan kako bi se potom moglo osjetiti Božju puninu i njegovo milosno djelovanje.

Nije stoga na odmet i danas reći da nam njegov primjer može i treba biti dragocjen, jer je Preteča svjedočio o univerzalnim vrijednostima koje i sami trebamo usvojiti kako bismo dobro razumjeli poruku Krista Gospodina. A, na žalost, mnogi kršćani žive svoju vjeru kao obični formalni ili usputni čin. Mnogi kršćani nemaju ni temelje duhovnog života niti poštuju osnovne ćudoredne principe, kojima je Krstitelj znak i svjedok, a bez kojih je nemoguće razumjeti Krista Gospodina i njegovu božansku snagu.

Govoriti o Kristu onima koji u ćudorednom smislu nisu nimalo osviješteni, koji ne mare ili se protive zdravim načelima duhovnosti, doslovno bi bilo kao da netko ulijeva tekućinu u probušene spremnike.

Ivan Krstitelj je bio svjedok ove velike istine kako treba pripraviti vlastito srce u cjelovitosti ćudorednog življenja. On je i bio preteča koji je pokazao da obraćenje i asketski život prethodi punini koju daje Krist. A mi smo danas, na žalost, kršćansku vjeru sveli na nekoliko naučenih informacija, a ne stvarne življene stavove neporočna života.

Međutim, samo neporočnost života poput Gospodinova preteče Ivana Krstitelja, može biti dužni okvir u koji se može smjestiti i Gospodinova evanđeoska punina, te kraljevstvo Božje u naš ljudski život.

Često nam nedostaje upravo ovaj bitni preduvjet kršćanskog života, te nije stoga čudno da toliki polažu pravo zvati se kršćanima, a ne razumiju da bi to pretpostavljalo i podrazumijevalo istinsku cjelovitost duhovnog i ćudorednog življenja. Neka nas stoga nadahne današnja svetkovina da u svom kršćanskom životu prepoznamo bitne preduvjete, te da ih ne smatramo suvišnima, nego doista značajnim čimbenicima rasta prema punini u Kristu Gospodinu, kojemu onda i sami tako postajemo preteče.

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari