Pratite nas

BiH

Najlakše je reći da je problem samo u pločama

Objavljeno

na

Jesen je pred vratima! Kiše dolaze. Kanalizacija se tu I tamo začepi I govna isplivaju na površinu. Domaća. Nostalgična. Uvijek je bila dobra vijest kako ne pada snijeg da prekrije brijeg već ….

Opet famozni IFIMES iz Ljubljane. Predložili Mesić, Lončar, Grahovac i Kosorica ovogodišnjeg lauerata za Nobela nikog drugog doli glavnog haškog tužitelja, Serga Brammerteza. Svaka čast, svirači! Oni drmaju svjetskom politikom k’o majmun s plotom! Kao prvi cilj odredili su maknuti predsjednika Haškog suda Theodora Merona jer je, po njima, djelovao “konzervativno i anticivilizacijski”. Meron se, naime, prvi usprotivio “civilizacijskoj praksi” da koga god Tužiteljstvo optuži, taj mora biti i osuđen. To se odnosilo i na Gotovinu i Markača, pa i na Hrvatsku kao agresora i državu osnovanu na zločinačkom pothvatu. Toj oznaško-boljševičko-kumrovačkoj inicijativi za smjeru Merona odmah se pridružio I tužitelj Serg. Kad je Meron ipak ponovno izabran za predsjednika Haškog suda, Buda, Stipe i Jaca predložiše Serga za nobelovca. Jaca sanja kako gomila gledatelja Žikine dinastije uzvikuje “Tužioca za nobelovca!”. Evo zore, pa i dana i Jaca se izvuče ispod jorgana. Od tog njenog sna ostala je samo jugo-magla. Nobela za mir nije dobila ni hrabra djevojčica Malala, a ni tužitelj Sergo koji je, po našim prodavačima magle, djelovao “realno i pozitivistički”. Pazite za njih realno i pozitivistički djeluje osoba koja za tzv. prekomjerno granatiranje Knina, u kojem je poginula jedna jedina osoba, traži kaznu za Gotovinu od četrdeset godina zatvora! Tvrdim da, ako je djelovanje Stipe, Bude i Jace sukladno hrvatskim nacionalnim interesima, onda Nobela za mir mogu dobiti i Šešelj, Karadžić I Mladić. Ako je sudac Meron djelovao anticivilizacijski onda se bojim da je u ogromnoj masi onih koji su na Jelačić placu dočekali hrvatske generale civilizacijski sukob nastao upravo između cijele te mase oduševljenih građana Hrvatske i Bude, Stipe i Jace. Svi koji su pročitali esej američkog intelektualca Samuela Huntngtona “Clash of Civilisations” u časopisu Foreing Affairs, a koji je preveden na sve jezike svijeta, shvatit će kako je u Hrvatskoj na djelu permanentni sukob dvaju svjetonazora: hrvatski i srednjoeuropski pogled na svijet i dogođaje u njemu, te neojugoslavenski koncept onih koji se nikako ne mogu pomiriti s gubitkom Juge I nastankom neovisne hrvatske države. Jedna od zadnjih nada bila je neojugoslavenima upravo osuđujuća presuda Gotovini i Markaču te osuda Hrvatske da je nastala na udruženom zločinačkom pothvatu. Međutim, Serge Brammertez, pišući optužnicu protiv hrvatskih generala, doista nije bio krajnje zlonamjeran. Optužio ih je samo za prekomjerno granatiranje, prekomjernu upotrebu nuklearnog ili kemijskog oružja blagonaklono je izostavio.

Suđenje Ivi Sanaderu u aferi Planinska teče sporo i uspavljujuće. Na TV uvijek standardna slika. Pompozni Sanader i preplašeni, oprezni i nepovjerljivi svjedoci. Sve dok se nije pojavila supruga Fiolića, gđa Katica. Na licu su joj se jasno ocrtavali tragovi duševnih boli kad se počela prisjećati kako je suprug Štef izlazio iz kuće s kartonskom kutijom u kojoj je bilo 10 milijuna kunića i 1 milijun eura. Sve to za dragog Ivu. Iz njenog se iskaza dalo zaključiti kako se Štef Fiolić itekako pokajao što je uzeo 24 milje kunića za zgradu u Planinskoj. Kako to suđenje, između ostalih, prate I moji bolski prijatelji Pikolo, Ufo, Štujo, Veva I Puko koji su mi odmah dali do znanja da su se odmah spremni pokajati za daleko manji iznos.

Hrvatski atletski savez je krajem 2011. g., ponovno postao ponosni član Balkanske atletske federacije (BAF). Homo balkanicus athleticus! BAF će slijedećeg mjeseca proglasiti najbolje atletičare u ovoj sezoni. Već se sad zna kako će u ženskoj konkurenciji mjesto najbolje atletičarke pripasti srpskoj skakačici u dalj Ivani Španović. Zasluženo, jer je Ivana ovog ljeta na Svjetskom prvenstvu u Moskvi osvojila brončanu medalju u skoku u dalj. Mala balkanska nezgoda sastoji se u tome što Hrvatska ima Sandru Perković koja je na istom prvenstvu u Moskvi osvojila zlatnu medalju u bacanju diska, a ujedno je i pobjednica Dijamantne lige. Direktor HAS-a Siniša Ergotić šizi “odabir je notorna glupost. Ako se bira najbolji onda neka doista budu izabrani najbolji.” Kvaka je u tome da onaj koji nije nastupio na prvenstvu Balkana ne može biti najbolji pa makar bio prvak svijeta, olimpijski pobjednik, dvostruki europski prvak I dvostruki pobjednik Dijamantne lige. To je sve osvojila naša Sandra Perković. A kako Hrvatski atletski savez m,ože biti član Balkanske atletske federacije kad politički I dijelom zemljopisno nije na Balkanu već na Mediteranu I u srednjoj Europi? Molim atletske slijepce da malo pažljivije pogledaju globus.
Ovo me sve podsjeća na jedan stari vic iz Juge. Hodaju Hrvat i Srbin cestom I nalete na poveći grumen zlata. Uze Hrvat zlato, oči mu zasiju dok Srbin reče: “Uh, koja sreća! Podijelit ćemo ga bratski!” Hrvat ga nepovjerljivo pogleda I odvrati: “Ja bih, ako se ikako može, da ga podijelimo po pola!”

Nije me sram reći da se potajno i u sebi divim Srbima. Nema teorije da bi Srbi zatražili glavu suca koji je oslobodio Perišića i ostale osumnjičene za ratne zločine. Nema teorije da Srbi predlože Carlu del Ponte za Nobela. Da je ona malo dulje ustrajala sa svojim blefovima na mjestu tužiteljice, Zoran Pusić i Oliver Frljić, ako ne i Bude, Stipe i Jaca, bi je sigurno predložili za Nobela. U Srbiji se to ne bi usudio ni Čedomil Jovanović. Srpski političari nisu pronašli nikakve “četničke zmije” kao što naš Predsjednik posvuda vidi “ustaške zmije”. Četničke su se zmije već odavno u Srbiji pretvorile u umiljate kućne životinjice koje vole I deca I matori. Divim se stoga i Aleksandru Saši Miloševiću, potpredsjedniku Pupovčeve stranke. On je neki dan na korporacijskoj HRT izjavio otprilike ovo: prosto ne mogu da verujem da Srbi u Hrvatskoj nemaju status žrtava rata. I meni nije jasan taj propust hrvatskih vlasti. Srbi su valjda u povijesti ratovanja prvi agresor koji, nakon što je rat završio, nije dobio status žrtava rata. Taj su status već odavno dobili Francuzi u Rusiji nakon što je Napoleon dobio po prstima pred Moskvom. I Nijemci su nakon 1945. g., dobili status žrtava rata u Rusiji, Britaniji i napose u bivšoj Jugi kod Tite. Japanci takav status uživaju još I danas u Kini, na Tajlandu i Filipinima. Ameri u Vijetnamu, Rusi u Afganistanu itd. Jedino Hrvati tvrdoglavo ne daju taj status žrtve Srbima već zatvaraju oči pred općepoznatim činjenicama da su nas prvo počastili balvanima, razorili Vukovar, pobili ranjenike na Ovčari, okupirali više od 1/3 hrvatskog teritorija. Saša misli da kad Srbi dobiju status žrtava rata, da će s Hrvatima – koji taj status već imaju – osnuje Klub žrtava rata. Rječnik kojim bi se sporazumijevali u tom klubu bio bi onaj srpsko-hrvatski Snježane Kordić. Ako bi našli grumen zlata, dijelili bi ga u klubu bratski. Sašu Miloševića je inače ustašoidni Vrdoljak 1991.g., šupirao s Prisavlja. Za Sašom i novinarima tog profila novinarska lijeva falanga nariče k’o seoske narikače već punih dvadeset godina. Mrki diktator Tuđman osakatio je HRT otjeravši vrhunske profesionalce. Za ružnom i netalentiranom Karolinom Vidović Krište nitko ne nariče, osim oko 50 000 ustaške zmijice na Facebooku. Saša je sad navodno čak i kandidat da postane voditelj emisije Dobro jutro Hrvatska I to od Virovitice, Karlobaga i Zadra do Karlovca. Sjećam se jedne dramatične izjave srpskog političara Milana Đukića kad je otprilike izjavio da su srpski civili nakon Oluje bili šikanirani, a kao kruna svega I razoružani.

Nedavno su novinari upitali jednog naprednog saborskog zastupnika: “Što je novoga u Vukovaru?” “Mislim”, reče on, buljeći u mikrofon “da je tamo još uvijek status quo vadis!” Slažem se! Pusićka tvrdi kako se radi o maloj i opasnoj grupici. Ministar Matić bez namjere da se istakne misli da Stožer želi zavladati Hrvatskom prvo tako da smjeni gradonačelnika Sabu, onda njega Freda, i na kraju da pometu Zokija i Josipovića. Diogen je svijećom tražio čovjeka. Nije naletio na Freda, ali su njega počeli tražiti vatrogasci. Izgleda kako je svima najlakše reći kako je problem samo u pločama. Što ćemo kad se problem ploča pojavi i u Pločama? Najmudriji mi se ovaj čas čini Čedo Prodanović. On je, nakon duljeg razmišljanja, došao do važnog zaključka: “Prosvjedi u Vukovaru nisu spontani. Ne kažem da ih organizira HDZ, ali ih koristi za politički dobitak.” Bravo, kolega! Logika k’o armirani beton! Stožer ima svog predsjednika, taj nika, vodstvo i članstvo koje ujedinjuje isti svjetonazor i cilj. Međutim, Čedo ipak misli da se ljudi ne bune spontano. To je istinski kompliment vodstvu Stožera. Čudi me da Čedo nije bacio oko na članak 8. Ustavnog zakona o pravima nacionalnih manjina. Članak 8., je ispred članka 12. Da bi se primijenio članak 12., trebaju se ispuniti pretpostavke iz članka 8. A taj članak kaže da uvođenje dvojezičnosti ne smije dovesti do pogoršanja međunacionalnih odnosa između većinskog i manjinskog stanovništva, itd. Jeste li ikada čuli od vladajućih, lijevih medija ili kolumnista naših novina nešto o članku 8., Ustavnog zakona? Ako niste, upitajte se sami zašto je tomu tako? Što se tiče Čedinog komentara o spontanosti, podsjeti me na jednu predratnu američku karikaturu. Kartaški stol. Trojica sjede, a jedan s crnim povezom preko oka. Četvrti stoji i govori: “Gospodo, jedan od nas vara na kartama! Ne želim ga imenovati, ali ako odmah ne prestane, izbit ću mu i drugo oko!”

Zvonimir Hodak

facebook komentari

Sponzori
Komentiraj

BiH

Biskup Komarica: Zašto se prešućuju i ne procesiraju zločini nad katolicima

Objavljeno

na

Objavio

Foto: Večernji list

Visoki predstavnik u BiH Valentin Inzko pohodio je u ponedjeljak u Biskupskom ordinarijatu u Banjoj Luci, banjolučkog biskupa dr. Franju Komaricu.

U dužem, informativnom i otvorenom razgovoru najviše su se zadržali na aktualnoj situaciji u kojoj žive katolici na području Banjolučke biskupije u oba entiteta, te općenito u BiH. Biskup Komarica je Visokom predstavniku Inzku usmeno i pismeno podastro „ponovljenu molbu za ažuriranje nekih aktualnih problema katoličke populacije“.

Podsjetio je, između ostalog, i na intervencije glede brojnih pitanja Zajednice Udruga prognanih Hrvata sa šireg banjolučkog područja koje su predstavnici Zajednica imali u kancelariji OHR-a u Banjoj Luci sredinom rujna o. g. od koje još uvijek nema obećane im pomoći. Biskup je naveo i više primjera grupa prognanih katolika Hrvata, ne samo s područja njegove biskupije nego i vrhbosanske nadbiskupije, koji su mu se obraćali za materijalnu pomoć u obnavljanju njihovih porušenih kuća i stvaranju radnih mjesta u pokretanju male privrede, prenosi Večernji list

Ponovno je pitao Visokog predstavnika zašto općinske i županijske vlasti uporno ustrajavaju u nepoštivanju pozitivnog Zakona države i u gaženju jednog od temeljnih ljudskih prava, prava na vlastitu bogomolju, župnu crkvu u stoljetnoj župi Drvar? Zašto se uporno prešućuju i ne procesiraju zločini učinjeni nad katoličkim vjerskim službenicima, svećenicima i redovnicama na području njegove biskupije, kao i na stotinama nevino ubijenih i izmasakriranih civila-katolika.

Visoki predstavnik Inzko je pozorno saslušao izlaganje i kritičke primjedbe biskupa Komarice, složivši se da, nažalost, ni domaći političari ni predstavnici međunarodne zajednice ne mare mnogo za obespravljene ljude i ne pružaju prijeko potrebnu pomoć za mnoge prognanike željne održivog povrataka, koji traže pravdu i život dostojan čovjeka i za njih. Izrazio je nadu da će se hrvatski političari konačno više angažirati u pružanju učinkovite pomoći ovdašnjim Hrvatima u duhu preuzetih međudržavnih obveza.

Obećao je biskupu da će njegove molbe ozbiljno razmotriti i potražiti način za pružanje potrebne pomoći brojnim nevoljnicima, koji se obraćaju za pomoć biskupu Komarici i njegovim najbližim suradnicima, a oni im najčešće nemaju čime pomoći, osim da ih saslušaju i pokušaju negdje pronaći barem djelomičnu pomoć i utjehu, javlja TABB.

Biskup Komarica: Katolici u BiH sustavno su izvrgnuti nepravdama i diskriminiranju i to u gotovo svim dijelovima te zemlje u kojima predstavljaju manjinu

 

MLADEN PAVKOVIĆ: Biskup Komarica nema podršku. Zašto?

 

facebook komentari

Nastavi čitati

BiH

Trebalo je čak 22 i pol godine da se počne rasvjetljavati nestanak i ubojstvo generala HVO-a

Objavljeno

na

Objavio

Pripadnici Federalne uprave policije uhitili su jučer Hamdiju Abdića Tigra, nekadašnjeg zapovjednika vojne policije Armije BiH u Bihaću i najbližeg suradnika generala Atifa Dudakovića, pod sumnjom da je odgovoran za smaknuće generala Hrvatskog vijeća obrane (HVO) Vlade Šantića u proljeće 1995.

Trebalo je čak 22 i pol godine da se počne rasvjetljavati nastanak i ubojstvo generala HVO-a koji je bio i jedan od utemeljitelja Hrvatske zajednice Herceg-Bosne te HDZ-a BiH. Uz Tigra, uhićeni su još pripadnici Armije BiH Dedo Karabegović, Jasmir Topal, Ramiz Bajramović i Enver Keranović, a istragu vodi županijsko tužiteljstvo u Bihaću.

Uhićeni su osumnjičeni da su između 8. i 9. ožujka 1995. ubili generala Šantića, a u bijegu su Indian Alibegović i Ramiz Ružnić, piše Večernji list

Pogrešan sud i tužiteljstvo

Obitelj Šantić nebrojeno je puta prosvjedovala i upozoravala na zataškavanje ubojstva, koje je od ratnoga zločina makinacijama dospjelo u područje civilnog ubojstva. Iako je riječ o generalu HVO-a kojeg je u ratnim okolnostima otela Vojna policija Armije BiH, zaključeno je da je riječ o civilnom ubojstvu?! Odvjetnik Josip Muselimović, koji zastupa obitelj Šantić, izjavio je da su za ovaj predmet morale biti nadležne državne institucije.

– Nadležno je županijsko tužiteljstvo u Bihaću, a ja mislim da je nadležnost za ovaj slučaj kao ratni zločin moralo imati Tužiteljstvo BiH – rekao je Muselimović. Upitan što obitelj očekuje, Šantić je objasnio da nakon 22 godine i dalje traže pravdu. – Obitelj očekuje pravednu odluku i uvjerena je da su upravo osumnjičene osobe na čelu s Hamdijom Abdićem Tigrom počinitelji tog kaznenog djela te da postoji previše dokaza u tome pravcu – objasnio je Muselimović.

Za vrijeme prošlogodišnjeg prosvjeda supruga pokojnog generala Jagoda Šantić izrazila je sumnju da će dočekati pravdu kazavši kako je čak i sadašnji proces otišao u krivome smjeru. General Šantić posljednji put viđen je živ 8. ožujka 1995. u bihaćkom hotelu Sedra gdje je bio u društvu s tadašnjim zapovjednikom Petog korpusa Armije BiH generalom Atifom Dudakovićem, kojega obitelj također smatra odgovornim za njegov nestanak.

Lažna obećanja obitelji

Ovaj armijski general bio je u sukobu sa zapovjednikom HVO-a, a prethodno mu je polomio zube. Šantić se u više navrata suprotstavio podčinjavanju. No Dudaković dosad nije obuhvaćen istragom. Obitelj se s gorčinom prisjeća kako je bivši bošnjački član Predsjedništva BiH Ejup Ganić uputio sućut samo dva dana nakon generalova nestanka.

Ništa nije otkrilo ni mješovito povjerenstvo BiH i RH koje je provodilo istragu. U međuvremenu obitelj je u više navrata dobivala lažna obećanja, izjave, dojave, prekopavala su se groblja, istraživala željeznička postaja u Bihaću u potrazi za posmrtnim ostacima. Zaštićeni svjedok otkrio je i gdje je mučen general Šantić i zakopano tijelo, no bilo je toliko uništeno da se nije moglo utvrditi pripada li njemu čak ni analizom DNK.

Zoran Krešić / Večernji list

Obitelj Šantić zadovoljna uhićenjima za ubojstvo generala, ne i što to nije okarakterizirano kao ratni zločin

 

Obitelj Šantić: Tragamo za istinom i pravdom već 22 godine

 

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori

Podržite nas

Podržite našu novu facebook stranicu jednom sviđalicom (like). Naša izvorna stranica je uslijed neviđene cenzure na facebooku blokirana.

Komentari