Pratite nas

Priče

Najstrašnije poglavlje njemačke tragedije u Jugoslaviji

Objavljeno

na

Foto: Stefan Jäger / Protjerivanje 1944.

Naši djedovi švapskih predaka stoljećima su živjeli u etničkim njemačkim zajednicama okruženim drugim narodima, poput otoka u moru. Bili su daleko od svoje matične zemlje, ali čvrsto su čuvali vlastiti identitet, običaj i jezik. Stoljećima su ostali netaknuti političkim događajima na mjestima svojih izvornih korijena. Za njih je jezik bio jedini identitet.

Sve se promijenilo kada su vjetrovi Drugog svjetskog rata proletjeli nad njima, a za nekoliko dana izgubili su sve što su stvarali naraštajima. Nakon bijega iz mjesta svog rođenja, bili su mnogo siromašniji nego kada su njihovi preci stigli tamo prije 250 godina. Tako su još jednom ostali bez svega, još jednom su morali početi ispočetka.

Oni koji su uspjeli pobjeći prije nego što je Crvena armija napala podunavske zemlje, bili su sretni. U Austriji i opustošenoj Njemačkoj nisu se susreli s neprijateljstvom, ali nitko nije vjerovao u njihove priče o bogatstvu koje su ostavili. No, od svih poteškoća i genocida nad Nijemcima, najokrutnija i najstrašnija tragedija je sudbina naše izgubljene djece u komunističkoj Jugoslaviji.

Danas znamo da je između 40 tisuća i 45 tisuća djece Nijemaca mlađih od 14 godina poslano u Titove logore, a najmanje šest tisuća (13 posto) izgladnjelo je do smrti. Posebno okrutno bilo je brutalno uzimanje djece od majki budući da su gotovo sve mlade žene otpremljene kao ropkinje u Rusiju.

Također je dokumentirano kako je više od 20 tisuća djece odvedeno iz tih logora i poslano u sirotišta diljem Jugoslavije. Braća su odvojena, većina djece dobila su slavenska imena i poslana su na područja daleko od domova svojih predaka kako bi se susrela s novom ideologijom koja bi od njih napravila prave patriote Titove države. Ovaj proces renacionalizacije protivi se ljudskim pravima i osobnom dostojanstvu prema deklaraciji UN-a iz 1948. godine. To je bilo prije 73 godine i sada ništa ne možemo promijeniti. Ali, naša je dužnost da ih ne zaboravimo.

Kako je rat uzeo maha, naši ljudi savjetovali su narod da ode dok se još može. U Slavoniji i Srijemu, gdje su seljaci bili bliže ratnoj izloženosti, većina stanovnika izbjegla je na zapad. Oni koji su naviknuli na različite prirodne katastrofe kao što su glad, gubitak žetve, poplave i potresi raznih vrsta, odlučili su ostati jer su mislili da će doći bolja vremena.

Naravno, pretpostavili su da će nakon rata završiti političke promjene, a već stoljećima uspješno su živjeli s motom lojalnosti prema etničkoj pripadnosti i odanosti državi. Kako su Sovjeti zauzimali Panonsku nizinu, gdje je živjelo više od pola milijuna etničkih Nijemaca, njihovu sudbinu prepustili su partizanima. Ti partizani nisu pripadali discipliniranoj vojsci, već gruboj skupini razbojnika iz bosanskih i srbijanskih planina koji su imovinu etničkih Nijemaca prisvajali kao ratni plijen i tako su postupali.

Jesu li se ti partizani bojali otpora? Naravno da nisu! Svi su bili na fronti, samo su žene, djeca i starci ostali kod kuće i nisu imali nikakvih sredstava za otpor.

Titova uprava u Beogradu 21. studenoga 1944. objavila je sljedeće:

1. Svi etnički Nijemci koji su živjeli u Jugoslaviji od tog dana izgubili su svoje državljanstvo i prava građanstva

2. Svu imovinu osoba njemačke narodnosti, pokretnine i nekretnine država je tog dana zaplijenila

S tim zakonom 200 tisuća Nijemaca u Podunavlju ostalo je izvan zakona. Sovjetsko vodstvo ustrajalo je da jugoslavenska vlada plati troškove za njihovu okupaciju Podunavlja odnosno, kako su rekli, “slobodnu Jugoslaviju”. Beograd je bankrotirao i nije mogao ispuniti te zahtjeve. Ipak, Sovjeti su ustrajali. Ako Beograd ne bi mogao platiti u zlatu, mogao bi platiti radnicima koji su očajnički bili potrebni u ratno razorenom Sovjetskom savezu. Plaćanje radnicima? Sada je to bilo lako!

Svi Nijemci bili su izvan zakona, mogli su uzeti koga god su željeli. Tako su razgovarali o radnim odštetama (Arbeitsverpflichtungen) i otišli u njemačka mjesta kako bi skupljali radnike. Samo u banatskom gradu Apatinu 2400 žena deportirano je u Sovjetski Savez, a u cijelom Banatu, ne računajući žene iz Bačke, Slavonije, Srijema i Bosne, više od 40 tisuća žena. Na Božić 1944. svi muškarci od 18 do 45 godina i sve žene od 18 do 30 godina, poslije do 35 godina, bili su deportirani. Izbačeni su iz svojih domova i poslani vlakom u stočnim vagonima. Putovali su 17 dana kroz rusku zimu do rudnika u Krivij Rihu i Stalinu. U većini slučajeva njihova djeca ostala su sama.

Kakve su noćne more imale te majke, zabrinute zbog svoje djece? Kakve su noćne more imale duboko u rudnicima, a nisu se mogle čuti s obitelji? Samo se jedna od tri žene vratila kući. Dom? Nije bilo doma. Poslani su u Istočnu Njemačku, slomljeni i očajni. Za njih je započelo novo teško iskušenje (Leidensweg): traženje supruga, djece i rodbine.

Za djecu koja su bila rastavljena od majki bio je to neizreciv užas. Ta rana ne može se izliječiti do kraja života. Život male djece pomalo je postao bolji tamo gdje su bila starija braća i sestre koji su se mogli brinuti o njima. U kućama u kojima su djeca ostala sama, ljubaznost susjeda ublažila je bol. Ovisni jedni o drugima, Nijemci su razvili međusobnu solidarnost u protekla dva i pol stoljeća življenja među drugim narodima.

Ali sada su partizani bili gospodari, a nitko nije bio siguran od njihovih zločina. Sakupili su sve preostale Nijemce koji su još bili tamo, djecu i starce te ih stavili u logore. Oni koji su mogli raditi završili su u radnim logorima, a ostali u Titovim najozloglašenijim logorima smrti kao što su to Rudolfsgnad (Knićanin) i Gakovo. AVNOJ (Antifašističko vijeće narodnog oslobođenja Jugoslavije) planirao je da za tri godine (do 1947.) u cijeloj Jugoslaviji ne opstane ni jedan Nijemac.

Prema statističkim podacima, do 1948., kada je većina logora bila zatvorena, od 200 tisuća zatočenih Nijemaca, ostalo je živo samo nekoliko desetaka tisuća ljudi.

Bijela smrt – tako se nazivala glad – bio je jednostavan način Titove uprave da se riješi Nijemaca. Svakog dana iskopana je rupa veličine dnevnog boravka u koju su bacani mrtvaci. Beogradski sustav funkcionirao je za njih savršeno. Najmanja djeca bila su prva koja su umrla.

Otac Wendelin Gruber iz Filipova (Bačka) proveo je neko vrijeme u logoru smrti Gakovo kao zatvorenik. Posjetio je dječje nastambe u logoru. Dvadesetak mališana u svakoj sobi ležalo je na slami i bilo slabo pokriveno. Samo koža i kosti, bolesni i zaražene rane. Nitko nije brinuo za njih. Preživjeli su razgovarali o starcu iz Filipova, djedu, koji je prikupio sve svoje unuke. Njih 28 završilo je u logoru smrti.

Izbrisan narod L. Rohrbacher 

Još jedan starac opisuje situaciju napuštenih mališana: “Djeca su sjedila, plakala, a ako im je netko bacio lubenicu za jelo, bili bi sretni ostatak dana.”

Do 1947. glasine o logorima došle su do Amerike i Titova administracija konačno je bila prisiljena učiniti nešto. Tražili su “humanistički” način suočavanja s djecom i odlučili da bi ih bilo pametnije indoktrinirati u vlastitu komunističku ideologiju. Mališani od tri godine i mlađi ne bi se sjećali imena, svojih roditelja ili odakle su došli, pa su ih poslali u sirotišta gdje su bili odgojeni da imaju averziju prema svemu što je njemačko.

Jedna od djece, Katharina Sesko, udana Mandel iz Sekitscha (Lovćenca), zapisala je u svom dnevniku: “U ljeto su zaprežna kola prolazila kroz logor Gakovo i skupljala svu djecu koja više nisu imala rođake. Dovezeni smo u kuću u Gakovu, gdje su već čekala i druga djeca. Malo poslije svi smo odvedeni. Dovezeni smo u Staru Kanjižu. Tamo je bilo okupljeno oko 400 djece iz različitih logora. Prvi obrok kruha i mlijeka nakon tako dugo vremena primili smo u Kanjiži. Vidjevši kruh, naše oči su ispadale. Svi smo bili grubo pothranjeni i izgladnjeli, a nekolicina nas je bila bolesna. Sada smo dobili medicinsku njegu i također imali dovoljno hrane. Nakon što smo se oporavili, sa srbijanskom djecom bili smo raspoređeni po različitim sirotištima, samo nekoliko etničkih Nijemaca u svakom sirotištu, kako bismo učili srpski jezik. Bila sam u sirotištu u Somboru.”

U otvorenom pismu Salzburger Nachrichten (Salzburg’s News) u siječnju 1950. godine izvijestio je o tragediji 45 tisuća njemačke djece i njihovih roditelja u Jugoslaviji, no Eleanor Roosevelt, koja je u UN-u bila zadužena za ljudska prava, nije reagirala.

Profesor Adalbert Gauss iz Bačke 1950. godine opisao je više od 40 sirotišta o kojima je pisao u knjizi “Kinder im Schatten” (“Djeca u sjeni”). U svojoj knjizi tvrdio je kako su odgojeni na ideologiji da je država njihova majka i otac, kojima su dužni apsolutnu poslušnost.

Sutra pročitajte drugi dio priče…

Uredila: Cornelia Brandt, pripremio: Željko Hamata/mojahrvatska.vecernji.hr

Izvori

Gauss, Adelbert K. “Kinder im Schatten”, 1950.
Geiger, Vladimir (prir.) “Radni logor Valpovo 1945. – 1946. Dokumenti”
Geiger, Vladimir “Logor Krndija 1945. – 1946.”
Geiger, Vladimir “O sudbini folksdojčerske djece u logorima komunističke Jugoslavije”
Gruber, Wendelin “In den Fängen des Roten Drachen. Zehn Jahre unter der Herrschaft Titos”, 1989.
Haltmayer, Josef “Die verlorenen Schwabenkinder”
Hirsch, Helga and Erika, personal letter to the author
Laubach, Andreas “Nur mit meinen Kindern”
Rohrbacher, Leopold “Ein Volk ausgelöscht”
Rohrbacher, Leopold  “Die Ausrotung des Donauschwabentum in Jugoslawien in den Jahren von 1944 bis 1948”, Salzburg, 1949
Rohrbacher, Leopold  “Völkermord der Tito-Partisanen 1944. – 1948.
Schetterer, Johann, personal letter to the author.
Springenschmidt, Karl “Janitscharen? Die Kindertragödie im Banat”, Wien 1978.
Wolf, Brigitte, personal letter to the author

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Priče

DINOSAUR NA IZBORIMA

Objavljeno

na

Objavio

Sve nešto mislim, ali bolje je da ne mislim. Kako je nekoć davno zapisao A. G. Matoš: „Trsim se da ne mislim, a ipak mislim, teže je ne misliti, no misliti. Eto, kad se prošlost dotegli u budućnost, skorašnju budućnost, imam dojam da se ovdje stvarno ništa ne mijenja!

DINOSAUR: Dobar dan, gdje je onaj listić na kom se može zaokružiti esdepeovac?
ČLAN IZBORNE KOMISIJE: Gospodine, imate jedan izborni listić sa svim kandidatima, pa zaokružite jednog od njih.
DINOSAUR: Ja ću zaokružiti esdepeovca.
ČLAN IZBORE KOMISIJE: To je vaše pravo.
DINOSAUR: Nemojte mi govoriti o mom pravu, pa znate li tko sam ja?
ČLAN IZBORE KOMISIJE: Znam, dajte mi osobu iskaznicu.
DINOSAUR: Ako znate tko sam ja, što će vam moja osobna iskaznica?
ČLAN IZBORE KOMISIJE: Moram zapisati vaše podatke.
DINOSaUROVA ŽENA: Jožek, daj čovjeku osobnu.
DINOSAUR: Nije li kod tebe moja iskaznica, osobna?
DINOSAUROVA ŽENA: Čekaj da pogledam u torbici…
DINOSAUR: Sad će moja zakonita pronaći osobnu, samo budite strpljivi.
ČLAN IZBORE KOMISIJE: Nema problema, strpljiv sam.
DINOSAUR: Rekao sam ti jutros da spremiš moju i tvoju osobnu u torbicu.
DINOSAUROVA ŽENA: Znam, da, rekao si, spremila sam.
DINOSAUR: Znam da si spremila jer sam ti ja rekao da ih spremiš.
DINOSAUROVA ŽENA: Evo našla sam ih.
DINOSAUR: Evo našla ih je.
ČLAN IZBORE KOMISIJE: Dajte mi ih, molim vas.

DINOSAUR: Daj mu ih. Znate, mladiću, ja znam što je zakon i red. Ja sam sudjelovao u zakonu i redu od kad znam za sebe, a to je bilo davno…
ČLAN IZBORE KOMISIJE: Znam, gospodine.
DINOSAUR: Znate? A ja vama kažem da ne znate ništa, mladiću. Kad smo mi nekada birali, znalo se je za koga treba glasati, nije to bilo ovaj ili onaj, nego jedan i gotova stvar!
ČLAN IZBORE KOMISIJE: Druga su vremena, gospodine.
DINOSAUR: Kakva druga vremena? Što to govorite? Pa odkad ja znam za sebe ovdje se ništa nije promijenilo i ne treba da se mijenja jer esdepe i antifašizam moraju pobijediti u prvom krugu.
ČLAN IZBORE KOMISIJE: Evo vaše osobne iskaznice…
DINOSAUR: Uzmi, ženo, i spremi ih u torbicu. Neka budu na sigurnom, nikad se ne zna.
ČLAN IZBORE KOMISIJE: … i vaši glasački listići.
DINOSAUR: A je li na listiću naš esdepejac?
ČLAN IZBORE KOMISIJE: Znam na koga mislite, da, i on je na listiću.
DINOSAUR: Znači mogu zaokružiti našeg esdepejca? Ja sam protiv gospođe.
ČLAN IZBORE KOMISIJE: To je vaše pravo za koga ćete glasovati, gospodine.

DINOSAUR: Ja ću glasovati za esdepejca. A znate zašto? Zato jer će on vratiti bistu druga Tita tamo gdje mu je mjesto – na Pantovčak! Esdepe zajedno s antifašistima mora pobijediti.
DINOSAUROVA ŽENA: Idemo, Jožek, da to obavimo.
DINOSAUR: Da to obavimo. Vidiš, čitavog života smo nešto obavljali, to je smisao našeg života i u politici i u privatnosti. Uvijek treba obavljati nešto…
DINOSAUROVA ŽENA: Sjedi tu, Jožek.
DINOSAUR: A gdje je esdepeovac, koji je po redu?
DINOSAUROVA ŽENA: Evo tu je, tu zaokruži.
DINOSAUR: Aha. Evo, zaokružio sam. I ti zaokruži esdepeovca… Da vidim, da vidim…
DINOSAUROVA ŽENA: Evo, jesam.
DINOSAUR: Tako treba. Neka si oni ustaše **bu ma*er ustašku, mi ćemo pobijediti. A što to radiš?
DINOSAUROVA ŽENA: Savijam glasačke listiće; tako treba da ih metnemo u glasačku kutiju.
DINOSAUR: Dobro je, tako treba. Sada neka svi znaju da će naš esdepejac pobijediti… Mladiću, evo mi smo dali glas esdepejcu.
ČLAN IZBORE KOMISIJE: To je vaše pravo, gospodine.
DINOSAUR: Znate, mladiću, esdepe je napravio jednu stratešku platformu, da kandidira jednog čovjeka, jer se bira jedan predsjednik, a iza njega stati će čitav esdepe i čitav antifašizam.
ČLAN IZBORNE KOMISIJE: Gospodine, ovo je izborno mjesto…
DINOSAUR: Znam, ja uvijek tu glasam, ali vas ne poznam.
ČLAN IZBORNE KOMISIJE: …i ne možete danas ovdje propagirati svog kandidata.

DINOSAUR: A kako, zašto ja ne mogu? Ja sam dao glas esdepeovcu i nemojte vi mene učiti jer ja znam kako se glasa.
ČLAN IZBORNE KOMISIJE: Gospodine, vi ste obavili svoju građansku dužnost, molim vas da omogućite drugim glasačima da pristupe izboru, ljudi čekaju.
DINOSAUR: Ja znam da oni čekaju da glasaju i znam da će glasati po svojoj savjesti za esdepeovca.
DINOSAUROVA ŽENA: Idemo doma, Jožek.
DINOSAUR: Idemo, ali samo da mu još nešto kažem. Znate, mladiću, ako ne pobijedi esdepeovac, to će ići na vašu odgovornost i svih vas ovdje na ovim izborima. Ne smijete to dozvoliti.
ČLAN IZBORE KOMISIJE: Gospodine…
DINOSAUR: Pazite što vam ja govorim. Ne smije pobijediti gospođa. Ili onaj koji pjeva. Samo esdepeovac dolazi u obzir.
DINOSAUROVA ŽENA: Idemo, Jožek.
DINOSAUR: Kam idemo?
DINOSAUROVA ŽENA: Doma pemo, leka budeš popil.
DINOSAUR: A, da, da… Drugarice i drugovi, zapamtite što sam vam rekao. Vidjet ćemo se mi opet na izborima, ako vi budete tu!

..ba te led, nikad konca i kraja!

Siniša Posarić

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Priče

Predvidljivost i naivnost hrvatske politike

Objavljeno

na

Objavio

Znate li priču o dva ovna i stadu ovaca. Priču koja u politički ne dozrelom i političkom nepismenom društvu uvijek prolazi.

U dolini velikih pašnjaka nastade suša, nestade trave i stari iskusni ovan odluči svoje stado povesti na nove pašnjake. Vodeći tako svoje stado u jednom trenutku s visoravni ugledaše dva velika pašnjaka. Jedan pašnjak izgledao je uobičajeno, a drugi žive zelene boje, prepun sočne trave i mladi ovan iskoči i zaviče – Idemo na ovaj, tko je lud da pase staru travu. Gleda to stari ovan i mudro reče – Tamo ima zvijeri, jer da nema netko bi pojeo tu travu.

Otprilike tako funkcionira hrvatska politika i razmišljaju hrvatski birači. Nije važno što ima zvijeri, važno je da ima trave, a trava je u ovoj priči nada, nada u što.
Nadu hrvatskim građanima uvijek ponude nekakvi politički projekti i hrvatski građani u pravilu se uhvate te nade, koja je uvijek imaginarna i neostvariva, ali puni građanima unutarnju prazninu nastalu događanjima u društvu. Treba li žrtvovati nadu da bi kratkotrajno ispunili svoju nutarnju prazninu i čežnju za nekim neostvarivim promjenama.

Trebaju li ti građani biti žrtve nečije opsesije uzrokovane interesima pojedinca. Jesu li građani postali žrtve nečijeg projekta, koji se u hrvatskoj ne pojavljuje slučajno, to je već viđeno i bit će viđeno sve dok hrvatski građani ne prestanu vjerovati lažnim mesijama koji su stvari proizvod, proizvod ljudi koji stoje u sjeni ali duboko utječu na živote tih građana kojima se manipulira vješto kao majstori iluzije i imaginacije.

Ne tako davno 2015 ta grupa ljudi iz sjene, ti majstori iluzije gurnuli su grupu mladih ovnova da razbiju stado i prepuste plijen hijenama koje su vrebale iz prikrajka da rastrgaju plijen. Sve je bilo spremno za veliku promjenu, za restart hrvatskog društva, a onda su se umiješali Oni.

Oni su ti koji vladaju masama, kroje narodu prošlost, sadašnjost i budućnost. Pišu i provode zakone, mijenjaju povijest i utječu na mase. Dijele nas na Mi ili Oni, određuju tko je podoban i ponizan. Pripadaju intelektualnoj i materijalnoj vrhušci, prilagođavaju društvo svojoj potrebi, a narodu uvijek ostavljaju samo Nadu , a i nju doziraju u mrvicama sve u cilju da hijeni ostane plijen i vlast.

Nada je uvijek nasušna potreba, zato se nadam da narod neće biti naivan i povesti se za mladim ovnom prepunim rupa u svojoj biografiji da ih povede na zelene pašnjake okružene zvijerima. Nadam se da neće dozvoliti da ih majstori iluzije prevedu žedne preko vode i razbiju stado da bi plijen ostao gladnoj hijeni koja vreba iz prikrajka. Ne dozvolite da vam neke bradate i ćosave spodobe vade zeca iz šešira, ne vjerujte u mudrost Sove već se okrenite dobroti golubice u čiju dobrotu ljudska vrsta vjeruje tisućljetima.

Ako vam ovaj tekst nije jasan, vratite se na priču s njegovog početka.

Ante Rašić

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari