Pratite nas

Povijesnice

Najveća i najstrašnija sramota mirovnih snaga UN-a i EU

Objavljeno

na

Kako su britanske i francuske snage 1995. godine pokušale zaustaviti Oluju i spasiti Srbe

Za odluke britanskih političara često su vrlo važna bila mišljenja različitih vojnih i političkih stručnjaka i analitičara. Dobar je primjer Johna Zametice, kojega je britanska vojska početkom rata u bivšoj Jugoslaviji zaposlila kao „nezavisnoga stručnjaka” za pitanje sukoba u bivšoj Jugoslaviji. Kasnije je John postao Jovan Zametica i pojavljivao se kao savjetnik Radovana Karadžića!

Nakon Tuđmanova otkazivanja mandata snagama UN-a, radi nametanja svojih interesa sile Zapadnoeuropske unije bez mandata UN-a poslale su u BiH i Hrvatsku Snage za brzo djelovanje (RRF – Rapid Reaction Forces). Odmah po dolasku u Hrvatsku u lipnju 1995. godine, Snage za brzo djelovanje Zapadnoeuropske unije, čiju su glavninu činile britanske i francuske snage, ponovno, bez mandata UN-a, počele su iz Splita i Ploča svoje nasilno razmještanje po Bosni i Hercegovini u području Tomislavgrada pod krinkom izvođenja vježbi. Dio britanskih snaga za brzo djelovanje već se nalazio na području Herceg-Bosne i prije 16. lipnja 1995, tj. prije no što je uopće donesena rezolucija koja im to omogućuje (inače, rezolucijom 998 UN-a predviđen je dolazak 12.500 vojnika iz sastava interventnih snaga). Te su snage trebale oružjem štititi zaštićene zone Sarajevo, Bihać, Tuzlu, Srebrenicu, Žepu i Goražde, a, zanimljivo da su se razmještale samo na mirnome području pod kontrolom hrvatskih snaga i snaga Armije BiH, izbjegavajući raspored na područja koje je okupirao srpski agresor.

Dok su se do zuba naoružani Europljani samozadovoljavali vježbama, čekajući „prave zadatke“, srpski je agresor u BiH kao taoce držao veliki broj vojnika Ujedinjenih naroda. Još od 26. svibnja bosanski Srbi uzeli su za taoce više od 300 pripadnika mirovnih snaga UN-a, nakon napada NATO-a na skladišta strjeljiva bosanskih Srba u blizini Sarajeva. Fotografije poniženih UN-ovih vojnika vezanih lancima za jarbole u kompleksima srpskih skladišta strjeljiva obišle su svijet. Zbog nesposobnosti zapovjednika snaga UN-a, francuskoga generala Bernarda Janviera, srpski general Mladić imao je potpunu kontrolu. Klasičnim srpskim metodama, slijedeći upute iz Beograda, Mladić je jednom odbijao svaki sastanak s Janvierom, onda bi postao kooperativan postavljajući mu svako malo neke nove uvjete, da bi ga zatim optuživao da laže… Taj vješti srpski igrokaz pred međunarodnom zajednicom ne bi bio moguć da nije postojalo jedinstveno stajalište između Pariza i Londona. Podsjetimo, to stajalište, koje će slijediti i Snage za brzo djelovanje, iznio je francuski Predsjednik Mitterrand kada je ranije tijekom rata javno rekao da Francuska nikad ne bi išla u rat sa Srbima. Iako su Srbi držali vojnike UN-a kao taoce, od kojih su mnogi bili Francuzi, pozicija francuskoga generala prema Srbima ostala je ista, a njegova pogodba sa Srbima otvorila je put masakru u Srebrenici.

Tajni dogovor francuskoga generala Janviera sa Srbima

Kako bi riješio krizu sa zarobljenim vojnicima UN-a, general Janvier u hotelu Vidikovac u Zvorniku dana 4. lipnja SrebrenicaUmjesto da spase Srebrenicu i spriječe genocid, Snage za brzo djelovanje (francuske i britanske mirovne snage) pokušale spriječiti Oluju. Dok je u Srebrenici krv tekla u potocima, Snage za brzo djelovanje kod Tomislavgrada bile su u slavljeničkome raspoloženju, slavile su nacionalni praznik, poznat kao Dan Bastilje!1995. održao je tajni sastanak s Ratkom Mladićem na kojemu mu je obećao obustavu zračnih udara po srpskim snagama i skladištima u zamjenu za oslobađanje vojnika UN-a. Taj je dogovor potvrdio sedam dana kasnije javnom izjavom u Splitu Yasushi Akashi, koji je zapravo bio Janvierov „civilni šef“ i specijalni predstavnik glavnoga tajnika Ujedinjenih naroda Boutrosa Ghalija, rekavši da će se “Ujedinjeni narodi striktno pridržavati principa očuvanja mira i nemaju namjeru za zračne udare”. Nakon toga taoci su oslobođeni do 18. lipnja, a Srbi su, računajući da ne će biti zračnih udara, mogli nesmetano nastaviti svoj krvavi pir i koristiti se svim snagama na raspolaganju od Vojske Jugoslavije do tzv. Vojske Republike Srpske Krajine u narednim napadima. Na redu su bile zaštićene zone UN-a na istoku Bosne i Hercegovine od kojih će Srebrenica doživjeti najstrašniju sudbinu.

Gledajući sa srpske strane, ratovanje za strateške ciljeve srpske politike približavalo se kulminacijskoj točki u srpnju 1995. U tome trenutku imali su zeleno svjetlo od međunarodne zajednice da se pod pokroviteljstvom UN-a obračunaju s muslimanskim enklavama u istočnoj Bosni pa je ostalo samo još pitanje zauzimanja područja Zapadne Bosne i grada Bihaća. Realizacijom dogovora srpskoga generala Mladića i francuskoga generala Janviera, Srbi su nametnuli logističku blokadu prema svim „zaštićenim zonama UN-a“, od Srebrenice preko Sarajeva do Bihaća. Osim sramnoga dogovora s Madićem, general Janvier tjedan dana prije početka srpske ofenzive na Srebrenicu, kontaktirao je s generalom Smithom, zapovjednikom snaga NATO-a, što je vrlo indikativno, konstatirajući „da će i pored toga što je čitava kriza s taocima završena, naredba od 29. svibnja ostati na snazi i da RRF ne smije postati instrumentom za nametanje mira”, drugim riječima, rekao mu je da RRF ne smije intervenirati u predstojećoj srpskoj ofenzivi na zaštićena područja UN-a. Isto tako, Janvier je rekao Smithu kako „on predano proučava nove opcije što se tiče nazočnosti UN-a u istočnim enklavama”, odnosno sigurnim zonama Ujedinjenih naroda u istočnoj Bosni. O kakvim je opcijama bila riječ, govori srpska ofenziva u istočnoj Bosni: Kada su se Srbi uvjerili da su stanovništvo i Armija Bosne i Hercegovine u „zaštićenim zonama“ dovoljno oslabljeni, krenuli su u napad, a da UN nije ni na koji način spriječio genocid. Dakle epilog toga generalskog sporazuma Janviera i Mladića bio je najveći pokolj u Europi od Drugoga svjetskog rata. Od 11. srpnja do 22. srpnja 1995. Srbi su neometeno izvršili genocid u istočnoj BiH nad Bošnjacima u Srebrenici. Genocid se sastojao od masovnih, planski provedenih ubojstava zarobljenih bošnjačkih muškaraca i dječaka između 12 i 77 godina, protjerivanja cijeloga stanovništva, planskoga uništavanja njihove imovine, planskoga prikrivanja, a zatim i sustavnoga srpskog negiranja toga strašnog zločina do današnjih dana. Podsjetimo, ubijeno je više od 8300 ljudi, od maloljetnika do staraca. Istodobno, dok traje obračun sa zaštićenim enklavama na istoku Bosne, u Srebrenici, Žepi i Goraždu, hrvatski Srbi pokreću ponovo operaciju protiv zaštićene zone Bihaća. Ti su tragični događaji oko Srebrenice imali značajnu ulogu i za okončanje rata u Bosni i Hercegovini, ali i za dalji razvoj političkih događaja na prostoru bivše Jugoslavije. Događaji koji će uslijediti, odredit će sudbinu zaraćenih strana.

Za vrijeme pokolja slavili

IzetbegovićVodeće svjetske sile, uključujući i sve članice Europske unije, raspolagale su s podatcima o napadu na Srebrenicu, „zaštićenu zonu“ Ujedinjenih naroda, o tome su ih obavijestile i hrvatske obavještajne službe, međutim, nisu ništa poduzele da to spriječe – ništa nije učinjeno da se obrani „zaštićena zona“ Ujedinjenih naroda, niti spriječi genocid. Dogodilo se upravo onako kako je Janvier dogovorio s Mladićem, nije razmatran nikakav plan obrane Srebrenice, a više zahtjeva za zračnu potporu i napad na agresorske srpske snage odbijeno je na raznim razinama u sustavu zapovijedanja Ujedinjenih naroda. Dok je krv tekla u potocima na istoku Bosne i Hercegovine, Snage za brzo djelovanje kod Tomislavgrada bile su u slavljeničkome raspoloženju, slavile su nacionalni praznik, poznat kao Dan Bastilje!

Maske su pale nakon Srebrenice, Krešimir Zubak, predsjednik Federacije BiH u dogovoru s Alijom Izetbegovićem 19. srpnja 1995. zabranjuje daljnji raspored tih snaga bez jasnoga mandata UN-a. Njihove „vježbe“ oko Tomislavgrada bile su priprema za raspored na prorijeđene srpske položaje zbog angažmana srpskih postrojba oko Bihaća želeći time stvoriti situaciju da Hrvatska vojska zapravo mora napasti Snage za brzo djelovanje (RRF) ako želi bilo što poduzeti. Zamislite, ista ta formacija koja se nije pomakla ni centimetar za vrijeme pokolja u Srebrenici, sada je žurno planirala helikopterima prebaciti šest (6) haubica 105 mm na Dinaru kako bi topničkom vatrom mogla „sprječavati širenja sukoba” u slučaju hrvatskoga napada na Knin! Dok su britanski vojnici neuspješno pokušavali ući u Livanjsko polje – HVO je odlično obavio posao sabotiranja njihova pokreta – Hrvatska vojska upravo u tom dijelu duž Dinare planirala je izvesti operaciju „Ljeto-95“ i doći Kninu i 7. korpusu Vojske Srpske Krajine iza leđa. Britanski brigadir Andrew Pringle nije uspio sa svojom specijalnom misijom na Dinari zaustaviti operaciju „Ljeto-95“, spasiti Srbe i spriječiti „Oluju“.

Ono što moramo zapamtiti, svakako je sramotna činjenica da je general Janvier, s francuskim i britanskim časnicima koji su bili najbrojniji u UN-u, pokušao prikriti svoju ulogu u zločinima u Srebrenici i poslije, tako da je onemogućio neovisno izvješćivanje vojnih promatrača UN-a (UNMO) Vijeću sigurnosti. Uveo je praksu izvješćivanja preko svoga zapovjedništva (što je izravno protivno pravilima UNMO) kao i posve kolonijalno načelo da bez obzira na čin, britanski ili francuski časnik mora biti na čelu svakoga tima UNMO. Tim protuzakonitim potezom omogućeno je da zapovjednici vojne komponente misije kao izravni sudionici događaja prepravljaju informacije radi prikrivanja ili pogodovanja određenoj strani u sukobu. Ta je zapovijed imala devastirajuće posljedice za Hrvatsku jer je u operaciji „Oluja“ prvi put u povijesti UN-a vojnim promatračima UN-a bilo onemogućeno neovisno izvješćivanje. Da zapovjednici borbenih snaga u središtu UN-a u Zagrebu nisu zabranili vojnim promatračima UN-a izravno izvješćivanje Vijeću sigurnosti UN-a, optužnica protiv hrvatskih generala vjerojatno nikada ne bi bila napisana. I na kraju, da hrvatske obavještajne službe nisu uspješno djelovale i protiv snaga UN-a i RRF-a te njihovih komunikacija, krivotvorine iz izvješća UNMO bilo bi vrlo teško osporiti na haaškome sudu.

Sporazum između generala Mladića i Janviera zapravo je sporazum UN-a i Vojske Jugoslavije!

Tajnim dogovorom u Zvorniku između Ujedinjenih naroda i Vojske Jugoslavije, odnosno komandanta UNPF-a (francuskog generala Bernarda Janviera) i komandanta Glavnoga štaba 30. kadrovskog centra Generalštaba Vojske Jugoslavije i Glavnog štaba “Vojske Republike Srpske” (generala Ratka Mladića), omogućen je genocid u Srebrenici. Tijekom ratova Vojska Jugoslavije sve srpske vojske vodila je kao svoje dijelove pa je tako tzv. Vojska Republike Srpske vođena pod tajnim nazivom 30. kadrovskog centra Generalštaba Vojske Jugoslavije, a tzv. Vojska Republike Srpske Krajine pod tajnim nazivom 40. UNOno što se mora zapamtiti svakako je sramotna činjenica da je general Janvier, s francuskim i britanskim časnicima koji su bili najbrojniji u UN-u, pokušao prikriti svoju ulogu u zločinima u Srebrenici i poslije, tako da je onemogućio neovisno izvješćivanje vojnih promatrača UN-a (UNMO) Vijeću sigurnosti.kadrovskog centra Generalštaba Vojske Jugoslavije. To je izravni dokaz o odgovornosti tadašnje Jugoslavije, Crne Gore i Srbije za ratove, zločine i štetu koja je prouzročena tim ratovima. Posve je nevjerojatno da se ta činjenica o izravnome vođenju zločinačkih srpskih vojska u Hrvatskoj i BiH od strane Vojske Jugoslavije gotovo nikad ne spominje. Za svaku tužbu protiv Jugoslavije, danas Srbije, to je jedan od najjačih dokaza (uz dokaze o ulozi MUP-a Srbije – ne Jugoslavije, nego Srbije – u organiziranju “pobune” u Hrvatskoj.

Nepobitan dokaz odgovornosti Srbije

Ova zapovijed, koju su presrele hrvatske obavještajne službe, a koja se koristila u Haagu u predmetu Martić, nepobitan je dokaz da su Srebrenicu napadali i srpski teroristi iz Hrvatske. Štoviše, iz nje je vidljivo da je postojala „združena“ četa specijalnih jedinica MUP-a Srbije, tzv. MUP-a Republike Srpske i tzv. MUP-a Republike Srpske Krajine. Predsjednik srpskoga entiteta u BiH, Republike Srpske (RS), Milorad Dodik zatražio je ovih dana od zastupnika u parlamentu toga entiteta da izvješće vlade RS iz 2004. o genocidu u Srebrenice i odgovornost vojske i policije bosanskih Srba za pokolj nad više od 8 300 bošnjačkih muškaraca i dječaka nakon pada te enklave pod zaštitom Ujedinjenih naroda proglase ništetnim! Na ovako sramotno i razbojničko srpsko ponašanje reagirale su samo Sjedinjene Američke Države, optuživši srpski entitet Republiku Srpsku za pokušaj negiranja ovoga strašnog zločina. Kao i uvijek do sada, iz nama neznanih razloga nije se oglasilo Ministarstvo vanjskih poslova Republike Hrvatske! Koliko se o tome ministarstvu zna, vjerojatno zato što dijele Dodikove ili Vučićeve stavove. Neshvatljivo je kako institucije hrvatske države, koje u svom posjedu imaju nepobitne dokumente, poput ovoga, ne poduzimaju ništa da Srbija prije ulaska u EU plati Hrvatskoj ratnu štetu. To bi sigurno moglo urazumiti razbojnike kakvi su Vučić i Dodik. Dodik se sad očito vješto koristi savezništvom s Hrvatima protiv Bošnjaka za svoje ciljeve od kojih je jedan i revizija povijesti grada Srebrenice. Ako smo toliko pragmatični i ne diraju nas stara neprijateljstva, kakva je korist za Hrvate i Hrvatsku od takva savezništva? Što to tražimo zauzvrat? Znajući kakvi su naši političari kad se radi o nacionalnim interesima – ništa.

Joško Buljan
Hrvatski tjednik

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Povijesnice

10. studenog 1991. – Pad Bogdanovaca (VIDEO)

Objavljeno

na

Objavio

Na današnji dan 1991. godine okupirani su Bogdanovci koji su se nakon pada Marinaca, još početkom listopada, našli u okruženju. Povlačenje hrvatskih branitelja iz Bogdanovaca poznato pod nazivom “Štafeta smrti” jedna je od najherojskijih priča iz Domovinskog rata.

Tijekom opsade Vukovara jedina veza s vanjskim svijetom bio je takozvani „kukuruzni put“. Bio je to poljski put skriven kukuruzom koji je išao preko Bogdanovaca, Marinaca i Nuštra. Padom Marinaca potkraj listopada ta je veza pukla.

Na prostoru duljine 6 kilometara, a širine oko 150 metara Bogdanovci su doživjeli sudbinu Vukovara. Ostali su u okruženju punih 40 dana. Za to su vrijeme branitelji trpjeli svakodnevne pješačke i tenkovske napade od mnogostruko jače naoružanijeg neprijatelja, piše HRT

Bogdanovce je branilo oko dvjesto pripadnika Zbora narodne garde, Hrvatskih obrambenih snaga, policije i sami mještani. Kada su ostali bez streljiva, donesena je odluka o povlačenju. Zajedno s ranjenicima i civilima 10. studenog krenuli su u više skupina u proboj. U jednoj od njih bila je i trudnica.

Iako je do slobodnog ali žestoko granatiranog Nuštra samo 6 kilometara, proboj je za neke od njih trajao više dana i noći. Povlačili su se preko minskih polja i okupiranog hrvatskog područja.

Pripadnici Hrvatskih obrambenih snaga formirali su takozvanu štafetu smrti. Idući kroz minsko polje hrabro su hodali na čelu kolone kako bi drugima omogućili prolaz. Kada bi prvi stao na minu, na njegovo je mjesto, svjestan da mu svaki korak može donijeti smrt, dobrovoljno stao drugi HOS-ovac. Do danas nije utvrđeno koliko ih je točno poginulo u smrtonosnoj štafeti.

Za to su vrijeme agresorska JNA i četničke parapostrojbe ušle u Bogdanovce s preko tisuću i pol do zuba naoružanih ljudi.

Poubijali su i masakrirali 130 branitelja, civila, žena i djece te stare i nepokretne mještane koji su ostali u selu. Potpuno su uništili sve obiteljske, kulturne i sakralne objekte pa je nekad lijepo pitomo slavonsko selo poprimilo jeziv izgled.

Sve muke i patnje koje su prošli nisu obeshrabrile mještane Bogdanovaca da se od prvog dana progonstva počnu pripremati za povratak. Bogdanovčani su najvećim djelom bili smješteni u Prognaničkom naselju Rokovci gdje su samo tri kilometra zračne linije od sela sedam godina čekali povratak kućama.

 

Dokumentarni film ”Štafeta smrti” – heroji se nikad ne zaboravljaju

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Povijesnice

‘Kristalna noć’ – događaj koji je označio početak holokausta

Objavljeno

na

Objavio

Prije točno 80 godina u nacističkoj Njemačkoj započeo je masovni progon Židova koji se najprije manifestirao uličnim nasiljem (razbijanjem izloga njihovih radnji), a potom je nastavljen uhićenjima, deportacijama, ubijanjima i kasnijim pomorom u brojnim koncentracijskim logorima.

Već u listopadu te 1938. godine, iz Njemačke je protjerano 15.000 poljskih Židova koji su iskrcani na poljskoj granici, a od kojih je oko 5.000 ostalo na “ničijoj zemlji”, budući da ih tadašnja vlada Poljske nije htjela primiti. Apsurd nacističkog totalitarnog ludila jasno je vidljiv u svoj svojoj nakaznosti i izopačenosti, uzme li se u obzir kako su mnogi od protjeranih bili zaslužni građani Njemačke, jedan dio čak i s državnim odličjima stečenim u Prvom svjetskom ratu.

U znak protesta protiv ovakvoga postupanja nacista, malodobni Židov Herschel Grünspan ubio je 7. studenoga hicima iz pištolja konzula njemačkog veleposlanstva u Parizu, što je od nacističke stranke bilo proglašeno međunarodnom židovskom urotom i iskorišteno od njihove propagande kao dodatno opravdanje za nastavak još masovnijih progona.

Nacističko vodstvo odredilo je sumu od milijardu tadašnjih njemačkih maraka kao odštetu koju Židovi moraju platiti zbog izvršenog atentata u Parizu.

U noći 9/10. studenoga inscenirani su “spontani” protužidovski protesti građana u kojima su razbijani izlozi i prozori na židovskim trgovinama i obrtničkim radnjama, što je kasnije nazvano Kristalnom noći.

Kristalna noć bila je uvod u još jaču represiju obilježenu ubijanjem, pljačkom, oskvrnućem grobalja i paljenjem sinagoga. Za kratko vrijeme ubijen je 91 Židov, spaljeno 177 sinagoga i opljačkano više od 7.000 trgovina. Sve je to pokrivala nacistička propaganda koja je stvarala masovnu histeriju plašeći građane “židovskom opasnošću” i predstavljajući ta zločinačka nedjela kao “obranu njemačkog naroda”.

Koliko god bili surovi, ovi događaji predstavljali su tek uvod u masovne likvidacije Židova kojima je bilo namijenjeno istrebljenje. U sljedećih 7 godina njih su nacisti deportirali u logore u kojima su bili izvrgnuti različitim oblicima tortura – od mučenja do izgladnjivanja, te masovnim smaknućima u plinskim komorama, krematorijima i organiziranim strijeljanjima. Nikada do tada u svojoj povijesti civilizacija se nije srela s tako organiziranim, institucionaliziranim zločinom u čiju su funkciju stavljene čitave “tvornice smrti” – od Auschwitz-a preko Treblinke do Dachau-a i drugih.

Naročito su surove i neljudske bile metode eksperimenata na živim ljudima što su ih nacisti provodili u nakani ostvarivanja svojih bolesnih teorija “nad-rase”, pri čemu su Židovi, Slaveni i istočno-europski narodi uopće smatrani nižim rasama kojima je u ime stvaranja “životnog prostora” za njemačku “arijsku” rasu namijenjeno potpuno uništenje.

U isto vrijeme dok traje uspon Hitlera i nacizma na Zapadu, na Istoku se razvija jednako pogubno zlo: boljševički komunizam u liku Staljina i njegove klike.

Taj sustav smišljeno i planski ubija na desetke milijuna vlastitih građana (u tadašnjem SSSR-u), pri čemu su posebno okrutnim metodama izgladnjivanja do smrti i masovnim deportacijama u sibirske gulage izvrgnuti Ukrajinci, Kozaci i brojne druge etničke zajednice. Jedna od bitnih crta Staljina bio je i antisemitizam, kao dio ruske tradicije iz razdoblja carskih režima, što se ne rijetko zanemaruje.

Dva jednako monstruozna sustava (nacizam i komunizam) čiji su lideri bili u savezu (čak i formalnom, budući da su 1939. godine potpisali sporazume o suradnji, nenapadanju, prijateljstvu i demarkaciji u Europi) planirajući podjelu svijeta, uzrokovala su do tada neviđene patnje i stradanja čovječanstva.

Svima nama i onima koji dolaze poslije nas, to bi morala biti opomena i podsjećanje kako je svako nasilje i svaki totalitarizam jednako opasan i poguban po čovjeka i svijet u kojem živimo, bio on lijevi, desni, skrivao iza liberalnog, demokratskog, globalističkog ili kojega god drugog sustava, svjetonazora ili ideologije.

Ljudsko pravo na život, slobodu, razvoj i djelovanje, na slobodu mišljenja i izražavanja, neotuđivo je i ni jedno se od tih prava ne može niti smije kršiti u ime bilo kojih “viših ciljeva”.

Danas se ne rijetko u nekim krugovima smatra kako je lijevi ekstremizam “manje zlo”, pa čak i nešto “pozitivno” u odnosu na “desni” – što je apsurdno i neodrživo već radi samih povijesnih činjenica. To što se komunizam skrivao iza humanističke “marksističke” ideologije čini ga još monstruoznijim. Ubijati čovjeka u ime “svijetle budućnosti” i masovne pomore ljudi pravdati težnjom za stvaranjem “boljeg i pravednijeg svijeta” vrhunac je hipokrizije i prijetvornosti koja se ničim ne može opravdati.

Uostalom, kakva je razlika ubijalo se u ime klase ili u ime rase? Zločin je zločin, žrtva je žrtva, nasilje je nasilje, zločinac je zločinac.

Lijepo je to rekla i napisala (ne jednom) židovska intelektualka čija je obitelj bila žrtvom nacističkih logora a ona sama izvrgnuta torturama Gestapo-a, Hannah Arendt:

“Nitko nema moralno pravo smatrati se antifašistom ako istodobno nije i antikomunist”.

Ona je najveći dio svoga života posvetila proučavanju fenomena totalitarizma i korijena zla i zacijelo je znala o čemu govori.

Mjerimo li zločine nacizma, fašizma i komunizma prema broju žrtava – a to ni u kojem slučaju nije nešto nevažno i sporedno kako neki tvrde – prva dva totalitarizma uzrokovala su 40 do 45 milijuna žrtava, a komunizam najmanje 150 milijuna (samo u SSSR-u i Kini oko 130 milijuna).

Jedna izreka kaže kako ni jedna ideologija ni bilo koji politički cilj nisu vrijedni kapi ljudske krvi.

Jesmo li danas, kad se sjećamo Kristalne noći i holokausta, nakon svih povijesnih iskustava što ih je svijet stekao tijekom krvavog XX stoljeća, spremni suočiti se sa svakim zlom i zločinom i iskreno, bez zadnjih namjera i lišeni svake ideološke ograde izreći:

Ne ponovilo se. Nikada i nikomu više.

Zlatko Pinter/Kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari