Pratite nas

Povijesnice

Najveća i najstrašnija sramota mirovnih snaga UN-a i EU

Objavljeno

na

Kako su britanske i francuske snage 1995. godine pokušale zaustaviti Oluju i spasiti Srbe

Za odluke britanskih političara često su vrlo važna bila mišljenja različitih vojnih i političkih stručnjaka i analitičara. Dobar je primjer Johna Zametice, kojega je britanska vojska početkom rata u bivšoj Jugoslaviji zaposlila kao „nezavisnoga stručnjaka” za pitanje sukoba u bivšoj Jugoslaviji. Kasnije je John postao Jovan Zametica i pojavljivao se kao savjetnik Radovana Karadžića!

Nakon Tuđmanova otkazivanja mandata snagama UN-a, radi nametanja svojih interesa sile Zapadnoeuropske unije bez mandata UN-a poslale su u BiH i Hrvatsku Snage za brzo djelovanje (RRF – Rapid Reaction Forces). Odmah po dolasku u Hrvatsku u lipnju 1995. godine, Snage za brzo djelovanje Zapadnoeuropske unije, čiju su glavninu činile britanske i francuske snage, ponovno, bez mandata UN-a, počele su iz Splita i Ploča svoje nasilno razmještanje po Bosni i Hercegovini u području Tomislavgrada pod krinkom izvođenja vježbi. Dio britanskih snaga za brzo djelovanje već se nalazio na području Herceg-Bosne i prije 16. lipnja 1995, tj. prije no što je uopće donesena rezolucija koja im to omogućuje (inače, rezolucijom 998 UN-a predviđen je dolazak 12.500 vojnika iz sastava interventnih snaga). Te su snage trebale oružjem štititi zaštićene zone Sarajevo, Bihać, Tuzlu, Srebrenicu, Žepu i Goražde, a, zanimljivo da su se razmještale samo na mirnome području pod kontrolom hrvatskih snaga i snaga Armije BiH, izbjegavajući raspored na područja koje je okupirao srpski agresor.

Dok su se do zuba naoružani Europljani samozadovoljavali vježbama, čekajući „prave zadatke“, srpski je agresor u BiH kao taoce držao veliki broj vojnika Ujedinjenih naroda. Još od 26. svibnja bosanski Srbi uzeli su za taoce više od 300 pripadnika mirovnih snaga UN-a, nakon napada NATO-a na skladišta strjeljiva bosanskih Srba u blizini Sarajeva. Fotografije poniženih UN-ovih vojnika vezanih lancima za jarbole u kompleksima srpskih skladišta strjeljiva obišle su svijet. Zbog nesposobnosti zapovjednika snaga UN-a, francuskoga generala Bernarda Janviera, srpski general Mladić imao je potpunu kontrolu. Klasičnim srpskim metodama, slijedeći upute iz Beograda, Mladić je jednom odbijao svaki sastanak s Janvierom, onda bi postao kooperativan postavljajući mu svako malo neke nove uvjete, da bi ga zatim optuživao da laže… Taj vješti srpski igrokaz pred međunarodnom zajednicom ne bi bio moguć da nije postojalo jedinstveno stajalište između Pariza i Londona. Podsjetimo, to stajalište, koje će slijediti i Snage za brzo djelovanje, iznio je francuski Predsjednik Mitterrand kada je ranije tijekom rata javno rekao da Francuska nikad ne bi išla u rat sa Srbima. Iako su Srbi držali vojnike UN-a kao taoce, od kojih su mnogi bili Francuzi, pozicija francuskoga generala prema Srbima ostala je ista, a njegova pogodba sa Srbima otvorila je put masakru u Srebrenici.

Tajni dogovor francuskoga generala Janviera sa Srbima

Kako bi riješio krizu sa zarobljenim vojnicima UN-a, general Janvier u hotelu Vidikovac u Zvorniku dana 4. lipnja SrebrenicaUmjesto da spase Srebrenicu i spriječe genocid, Snage za brzo djelovanje (francuske i britanske mirovne snage) pokušale spriječiti Oluju. Dok je u Srebrenici krv tekla u potocima, Snage za brzo djelovanje kod Tomislavgrada bile su u slavljeničkome raspoloženju, slavile su nacionalni praznik, poznat kao Dan Bastilje!1995. održao je tajni sastanak s Ratkom Mladićem na kojemu mu je obećao obustavu zračnih udara po srpskim snagama i skladištima u zamjenu za oslobađanje vojnika UN-a. Taj je dogovor potvrdio sedam dana kasnije javnom izjavom u Splitu Yasushi Akashi, koji je zapravo bio Janvierov „civilni šef“ i specijalni predstavnik glavnoga tajnika Ujedinjenih naroda Boutrosa Ghalija, rekavši da će se “Ujedinjeni narodi striktno pridržavati principa očuvanja mira i nemaju namjeru za zračne udare”. Nakon toga taoci su oslobođeni do 18. lipnja, a Srbi su, računajući da ne će biti zračnih udara, mogli nesmetano nastaviti svoj krvavi pir i koristiti se svim snagama na raspolaganju od Vojske Jugoslavije do tzv. Vojske Republike Srpske Krajine u narednim napadima. Na redu su bile zaštićene zone UN-a na istoku Bosne i Hercegovine od kojih će Srebrenica doživjeti najstrašniju sudbinu.

Gledajući sa srpske strane, ratovanje za strateške ciljeve srpske politike približavalo se kulminacijskoj točki u srpnju 1995. U tome trenutku imali su zeleno svjetlo od međunarodne zajednice da se pod pokroviteljstvom UN-a obračunaju s muslimanskim enklavama u istočnoj Bosni pa je ostalo samo još pitanje zauzimanja područja Zapadne Bosne i grada Bihaća. Realizacijom dogovora srpskoga generala Mladića i francuskoga generala Janviera, Srbi su nametnuli logističku blokadu prema svim „zaštićenim zonama UN-a“, od Srebrenice preko Sarajeva do Bihaća. Osim sramnoga dogovora s Madićem, general Janvier tjedan dana prije početka srpske ofenzive na Srebrenicu, kontaktirao je s generalom Smithom, zapovjednikom snaga NATO-a, što je vrlo indikativno, konstatirajući „da će i pored toga što je čitava kriza s taocima završena, naredba od 29. svibnja ostati na snazi i da RRF ne smije postati instrumentom za nametanje mira”, drugim riječima, rekao mu je da RRF ne smije intervenirati u predstojećoj srpskoj ofenzivi na zaštićena područja UN-a. Isto tako, Janvier je rekao Smithu kako „on predano proučava nove opcije što se tiče nazočnosti UN-a u istočnim enklavama”, odnosno sigurnim zonama Ujedinjenih naroda u istočnoj Bosni. O kakvim je opcijama bila riječ, govori srpska ofenziva u istočnoj Bosni: Kada su se Srbi uvjerili da su stanovništvo i Armija Bosne i Hercegovine u „zaštićenim zonama“ dovoljno oslabljeni, krenuli su u napad, a da UN nije ni na koji način spriječio genocid. Dakle epilog toga generalskog sporazuma Janviera i Mladića bio je najveći pokolj u Europi od Drugoga svjetskog rata. Od 11. srpnja do 22. srpnja 1995. Srbi su neometeno izvršili genocid u istočnoj BiH nad Bošnjacima u Srebrenici. Genocid se sastojao od masovnih, planski provedenih ubojstava zarobljenih bošnjačkih muškaraca i dječaka između 12 i 77 godina, protjerivanja cijeloga stanovništva, planskoga uništavanja njihove imovine, planskoga prikrivanja, a zatim i sustavnoga srpskog negiranja toga strašnog zločina do današnjih dana. Podsjetimo, ubijeno je više od 8300 ljudi, od maloljetnika do staraca. Istodobno, dok traje obračun sa zaštićenim enklavama na istoku Bosne, u Srebrenici, Žepi i Goraždu, hrvatski Srbi pokreću ponovo operaciju protiv zaštićene zone Bihaća. Ti su tragični događaji oko Srebrenice imali značajnu ulogu i za okončanje rata u Bosni i Hercegovini, ali i za dalji razvoj političkih događaja na prostoru bivše Jugoslavije. Događaji koji će uslijediti, odredit će sudbinu zaraćenih strana.

Za vrijeme pokolja slavili

IzetbegovićVodeće svjetske sile, uključujući i sve članice Europske unije, raspolagale su s podatcima o napadu na Srebrenicu, „zaštićenu zonu“ Ujedinjenih naroda, o tome su ih obavijestile i hrvatske obavještajne službe, međutim, nisu ništa poduzele da to spriječe – ništa nije učinjeno da se obrani „zaštićena zona“ Ujedinjenih naroda, niti spriječi genocid. Dogodilo se upravo onako kako je Janvier dogovorio s Mladićem, nije razmatran nikakav plan obrane Srebrenice, a više zahtjeva za zračnu potporu i napad na agresorske srpske snage odbijeno je na raznim razinama u sustavu zapovijedanja Ujedinjenih naroda. Dok je krv tekla u potocima na istoku Bosne i Hercegovine, Snage za brzo djelovanje kod Tomislavgrada bile su u slavljeničkome raspoloženju, slavile su nacionalni praznik, poznat kao Dan Bastilje!

Maske su pale nakon Srebrenice, Krešimir Zubak, predsjednik Federacije BiH u dogovoru s Alijom Izetbegovićem 19. srpnja 1995. zabranjuje daljnji raspored tih snaga bez jasnoga mandata UN-a. Njihove „vježbe“ oko Tomislavgrada bile su priprema za raspored na prorijeđene srpske položaje zbog angažmana srpskih postrojba oko Bihaća želeći time stvoriti situaciju da Hrvatska vojska zapravo mora napasti Snage za brzo djelovanje (RRF) ako želi bilo što poduzeti. Zamislite, ista ta formacija koja se nije pomakla ni centimetar za vrijeme pokolja u Srebrenici, sada je žurno planirala helikopterima prebaciti šest (6) haubica 105 mm na Dinaru kako bi topničkom vatrom mogla „sprječavati širenja sukoba” u slučaju hrvatskoga napada na Knin! Dok su britanski vojnici neuspješno pokušavali ući u Livanjsko polje – HVO je odlično obavio posao sabotiranja njihova pokreta – Hrvatska vojska upravo u tom dijelu duž Dinare planirala je izvesti operaciju „Ljeto-95“ i doći Kninu i 7. korpusu Vojske Srpske Krajine iza leđa. Britanski brigadir Andrew Pringle nije uspio sa svojom specijalnom misijom na Dinari zaustaviti operaciju „Ljeto-95“, spasiti Srbe i spriječiti „Oluju“.

Ono što moramo zapamtiti, svakako je sramotna činjenica da je general Janvier, s francuskim i britanskim časnicima koji su bili najbrojniji u UN-u, pokušao prikriti svoju ulogu u zločinima u Srebrenici i poslije, tako da je onemogućio neovisno izvješćivanje vojnih promatrača UN-a (UNMO) Vijeću sigurnosti. Uveo je praksu izvješćivanja preko svoga zapovjedništva (što je izravno protivno pravilima UNMO) kao i posve kolonijalno načelo da bez obzira na čin, britanski ili francuski časnik mora biti na čelu svakoga tima UNMO. Tim protuzakonitim potezom omogućeno je da zapovjednici vojne komponente misije kao izravni sudionici događaja prepravljaju informacije radi prikrivanja ili pogodovanja određenoj strani u sukobu. Ta je zapovijed imala devastirajuće posljedice za Hrvatsku jer je u operaciji „Oluja“ prvi put u povijesti UN-a vojnim promatračima UN-a bilo onemogućeno neovisno izvješćivanje. Da zapovjednici borbenih snaga u središtu UN-a u Zagrebu nisu zabranili vojnim promatračima UN-a izravno izvješćivanje Vijeću sigurnosti UN-a, optužnica protiv hrvatskih generala vjerojatno nikada ne bi bila napisana. I na kraju, da hrvatske obavještajne službe nisu uspješno djelovale i protiv snaga UN-a i RRF-a te njihovih komunikacija, krivotvorine iz izvješća UNMO bilo bi vrlo teško osporiti na haaškome sudu.

Sporazum između generala Mladića i Janviera zapravo je sporazum UN-a i Vojske Jugoslavije!

Tajnim dogovorom u Zvorniku između Ujedinjenih naroda i Vojske Jugoslavije, odnosno komandanta UNPF-a (francuskog generala Bernarda Janviera) i komandanta Glavnoga štaba 30. kadrovskog centra Generalštaba Vojske Jugoslavije i Glavnog štaba “Vojske Republike Srpske” (generala Ratka Mladića), omogućen je genocid u Srebrenici. Tijekom ratova Vojska Jugoslavije sve srpske vojske vodila je kao svoje dijelove pa je tako tzv. Vojska Republike Srpske vođena pod tajnim nazivom 30. kadrovskog centra Generalštaba Vojske Jugoslavije, a tzv. Vojska Republike Srpske Krajine pod tajnim nazivom 40. UNOno što se mora zapamtiti svakako je sramotna činjenica da je general Janvier, s francuskim i britanskim časnicima koji su bili najbrojniji u UN-u, pokušao prikriti svoju ulogu u zločinima u Srebrenici i poslije, tako da je onemogućio neovisno izvješćivanje vojnih promatrača UN-a (UNMO) Vijeću sigurnosti.kadrovskog centra Generalštaba Vojske Jugoslavije. To je izravni dokaz o odgovornosti tadašnje Jugoslavije, Crne Gore i Srbije za ratove, zločine i štetu koja je prouzročena tim ratovima. Posve je nevjerojatno da se ta činjenica o izravnome vođenju zločinačkih srpskih vojska u Hrvatskoj i BiH od strane Vojske Jugoslavije gotovo nikad ne spominje. Za svaku tužbu protiv Jugoslavije, danas Srbije, to je jedan od najjačih dokaza (uz dokaze o ulozi MUP-a Srbije – ne Jugoslavije, nego Srbije – u organiziranju “pobune” u Hrvatskoj.

Nepobitan dokaz odgovornosti Srbije

Ova zapovijed, koju su presrele hrvatske obavještajne službe, a koja se koristila u Haagu u predmetu Martić, nepobitan je dokaz da su Srebrenicu napadali i srpski teroristi iz Hrvatske. Štoviše, iz nje je vidljivo da je postojala „združena“ četa specijalnih jedinica MUP-a Srbije, tzv. MUP-a Republike Srpske i tzv. MUP-a Republike Srpske Krajine. Predsjednik srpskoga entiteta u BiH, Republike Srpske (RS), Milorad Dodik zatražio je ovih dana od zastupnika u parlamentu toga entiteta da izvješće vlade RS iz 2004. o genocidu u Srebrenice i odgovornost vojske i policije bosanskih Srba za pokolj nad više od 8 300 bošnjačkih muškaraca i dječaka nakon pada te enklave pod zaštitom Ujedinjenih naroda proglase ništetnim! Na ovako sramotno i razbojničko srpsko ponašanje reagirale su samo Sjedinjene Američke Države, optuživši srpski entitet Republiku Srpsku za pokušaj negiranja ovoga strašnog zločina. Kao i uvijek do sada, iz nama neznanih razloga nije se oglasilo Ministarstvo vanjskih poslova Republike Hrvatske! Koliko se o tome ministarstvu zna, vjerojatno zato što dijele Dodikove ili Vučićeve stavove. Neshvatljivo je kako institucije hrvatske države, koje u svom posjedu imaju nepobitne dokumente, poput ovoga, ne poduzimaju ništa da Srbija prije ulaska u EU plati Hrvatskoj ratnu štetu. To bi sigurno moglo urazumiti razbojnike kakvi su Vučić i Dodik. Dodik se sad očito vješto koristi savezništvom s Hrvatima protiv Bošnjaka za svoje ciljeve od kojih je jedan i revizija povijesti grada Srebrenice. Ako smo toliko pragmatični i ne diraju nas stara neprijateljstva, kakva je korist za Hrvate i Hrvatsku od takva savezništva? Što to tražimo zauzvrat? Znajući kakvi su naši političari kad se radi o nacionalnim interesima – ništa.

Joško Buljan
Hrvatski tjednik

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Povijesnice

Operacija ‘Tvigi 94’ – glavni uzrok potpisivanja prekida neprijateljstva između HVO-a i muslimanske vojske

Objavljeno

na

Objavio

U samo jednom danu slomila je mit o nepobjedivosti muslimanskih snaga i mit o neosvojivosti njihova najjačeg uporišta – sela Here.

Dana 24. siječnja navršilo se 19 godina od izvođenja vojne operacije kodnog naziva „Tvigi 94“, operacije koja je u samo jednom danu slomila mit o nepobjedivosti muslimanskih snaga na prostoru ramske općine i mit o neosvojivosti njihova najjačeg uporišta – sela Here.

No u konačnici bila je i glavni uzrok potpisivanja prekida neprijateljstva između HVO-a i muslimanske vojske.

Nažalost, unatoč rezultatima operacije, iz više razloga nikada joj nije posvećen značaj kakav je zaslužila. Da bismo čitatelje pobliže upoznali s činjenicama i samom vojnom operacijom „Tvigi 94“, moramo se vratiti godinu i pol unatrag i reći nekoliko bitnih stvari koje su, barem kada je riječ o Rami, dovele do sukoba Hrvata i Muslimana.

Piše: Ante Beljo / Vojna povijest

Na samom početku srpske agresija na Republiku Hrvatsku, Hrvati ramskoga kraja prepoznali su nadolazeću opasnost, posebno poučeni krvavim iskustvom iz listopada 1942. kada su četnici Draže Mihajlovića i Petra Baćovića u tri dana pobili više od tisuću civila.

Razmjerno tadašnjem broju stanovništva Hrvati su teže stradali, iako četnici nisu poštedjeli ni Muslimane. Sukladno prepoznavanju nadolazeće opasnosti, započelo je organiziranje obrane. Na samom početku pripremanja obrane, nastaju nesuglasice s predstavnicima muslimanskog naroda koji su još uvijek živjeli u iluziji da je JNA ono kako su je nekada predstavljali, a ne srpska vojska, i da se Jugoslavija neće raspasti.

Hrvati se organiziraju kroz Općinski stožer obrane, a Muslimani većim dijelom ostaju rezervirani i ne pokazujući ozbiljniju namjeru da se uključe u obranu prema kupreškoj općini i Banjalučkom korpusu. Hrvati se organiziraju kroz Hrvatsko vijeće obrane, usporedo s time Muslimani kroz Teritorijalnu obranu.

Budući da je iz povijesti poznato da dvije vojske i dva zapovjedništva ne mogu djelovati na istom teritoriju, pokušavalo se napraviti zajedničke crte obrane. U ljeto 1992. manji dio Muslimana priključuje se obrani i odlazi na crte prema četnicima, ali kao pripadnici TO-a.

Već u kolovozu 1992. dolazi do sve većih nesuglasica i odbijanja muslimanskih predstavnika da se, sukladno odluci tadašnjeg Predsjedništva BIH, u mjestima gdje su Hrvati u većini TO stavi pod zapovjedništvo HVO-a, odnosno suprotno, gdje su Muslimani u većini da se HVO stavi pod zapovjedništvo TO-a.

Svakim danom nesuglasice su se povećavale da bi krajem kolovoza muslimansko vodstvo aktiviralo svoj tajni plan sukoba s Hrvatima – Plan „Beta“. U razdoblju od kraja kolovoza do polovine listopada 1992. stanje se sve više kompliciralo. Oslanjajući se na obećanja da će dobiti pomoć iz susjednih općina, muslimansko vodstvo definitivno se odlučilo napasti Hrvate.

Pripadnici TO-a napuštaju položaje prema četnicima na planini Raduši i zaposjedaju već pripremljene rovove i položaje u Prozoru i oko njega. Pokušavajući izbjeći nadolazeći sukob, zapovjedništvo brigade „Rama“ započinje pregovore s muslimanskim vodstvom.

Želeći ostvariti planirano, muslimanska strana na sve načine izbjegava konkretne dogovore, da bi 23. listopada 1992., za vrijeme stanke, predstavnici brigade „Rama“ dobili vijest da su u rajonu Crni vrh – Zgon Muslimani napali pripadnike brigade „Rama“ i ubili vojnika Franju Zadru. Nakon toga, pregovori su prekinuti.

Uslijedio je sukob u kojemu je muslimanska strana doživjela potpuni poraz. Odmah nakon sukoba u Prozoru, da bi sakrilo svoje stvarne namjere prema ramskim Hrvatima i HVOu, muslimansko vodstvo započelo je promidžbeno-medijski rat.

Uvidjevši da je plan protjerivanja Hrvata iz Rame u samom začetku doživio krah, koristeći većinu tadašnjih medija, posebno radija i televizija, muslimansko vodstvo u Sarajevu pribjegava medijskoj ofenzivi na HVO u koju ubrzo uključuju i Republiku Hrvatsku i Hrvatsku vojsku kao agresora na BIH.

U samom početku u javnost se plasira priča o tome kako je Prozor sravnjen sa zemljom i da su „ustaše“ pobile više od 300 Muslimana te kako se u sukob uključila i Hrvatska vojska s 12 tenkova, među kojima su se nalazili i oni njemački, tipa „Leopard“.

Zbog izjava i stavova pojedinih političara iz Hrvatske, posebno bivšeg predsjednika Mesića, u velikom dijelu hrvatske javnosti još uvijek vlada mišljenje kako su sukob u Prozoru izazvali Hrvati i da im je u tome sukobu pomagala Hrvatska vojska. Iz nerazumljivih razloga, hrvatsko političko, ali i vojno vodstvo nikada se nije ozbiljnije pozabavilo tom medijskom hajkom, koja, donekle modificirana, traje i danas.

Nakon sukoba u Prozoru stanje se donekle normalizira, ali polovinom siječnja 1993. dolazi do sukoba u Uskoplju u koji je ljudstvom i logistikom uključena i brigada „Rama“, koja je u tim sukobima imala osam poginulih i dvadesetak ranjenih.

Polovinom travnja 1993. dolazi do aktiviranja bojišnice prema jablaničkoj i konjičkoj općini i općeg sukoba između HVO-a i Armije BiH. Zbog velike duljine bojišnice koju je brigada „Rama“ držala (105 km) dolazi do stalnih problema s nedostatkom ljudstva. Nakon pada planine Bokševice (lipnja 1993.) crta obrane prema konjičkoj općini premješta se na Kućane i iz ofenzivnih aktivnosti prelazi se u „stanje mirovanja“, odnosno držanje dostignutih položaja.

Sljedeća četiri mjeseca trpe se česti napadi muslimanskih snaga što dodatno iscrpljuje ionako opterećenu cjelokupnu crtu obrane.

Polovinom rujna 1993. (13. 9.) napadom na Crni vrh započinje velika ofenziva muslimanskih snaga od Uskoplja do Mostara pod nazivom „Neretva ‘93.“ Početak ove ofenzive doživio je neuspjeh. Brigada „Rama“ na ovome dijelu razbila je muslimanske snage, čime je definitivno propao plan muslimanskih snaga da ovom ofenzivom zauzmu Prozor.

Nakon neuspjeha muslimanske vojske, iz višemjesečnih obrambenih djelovanja prelazi se u ofenzivna. Akcijama manjeg opsega pripremao se teren za ozbiljnije napredovanje i odbacivanje neprijatelja dalje od Prozora. Pred kraj listopada 1993. brigada osvaja značajnu kotu Brenovac, a tri tjedna kasnije pomaknute su crte obrane u rajonu Zavišće čime je neprijatelj doveden u nepovoljniji položaj.

Dolaskom zime nastaju nepovoljni uvjeti za ozbiljnija ofenzivna djelovanja pa je to razdoblje iskorišteno za kvalitetnu pripremu napadnih aktivnosti. Rezultat tih priprema bila je operacija „Tvigi ‘94“ čiji su rezultati donijeli rasulo u „Prozorskom samostalnom bataljonu“ i promijenili odnos snaga na ramskoj, ali i uskopaljskoj bojišnici.

Odmah na početku ove briljantne operacije, temeljeći svoja izvješća na podacima UNPROFOR-a, agencija Reuters nazvala ju je „Prvom ozbiljnom hrvatskom ofenzivom“. Kada govorimo o sukobu HVO-a s Armijom BiH, za operaciju „Tvigi ‘94“ slobodno možemo reći da je za Ramu, ali i Herceg-Bosnu bila ono što je operacija „Oluja“ bila za Hrvatsku.

Operacija „Tvigi ‘94“ slomila je mit o nepobjedivosti tzv. Armije BiH i neosvojivosti njena uporišta, sela Here. U svega desetak sati razbijene su iluzije pripadnika tzv. Armije BiH o osvajanju Prozora i cijele Rame i protjerivanju Hrvata iz nje. S obzirom na događanja prije operacije, posebno pokolja na Uzdolu, zauzimanje Hera nije bilo samo od strateške važnosti, već možda više one psihološke. Iako se u više navrata planirao napad, iz nekoliko razloga do njega je došlo tek 24. siječnja 1994. godine.

Planirajući ovu operaciju, zapovjedništvo brigade „Rama“, kao i zapovjedništvo Zbornog područja Tomislavgrad, pripremalo se za njenu provedbu temeljito i po vojničkim pravilima. Danima prije početka akcije bili su aktivni izviđači i Postrojba za elektronsko djelovanje čije su aktivnosti bile dragocjene. „Snimani“ su neprijateljski sustav obrane, inženjerijski objekti, broj vojnika, vrste komunikacija, oružja i oruđa koje neprijatelj posjeduje, mogućnosti neprijatelja u dobivanju pomoći iz drugih područja itd.

Zahvaljujući podacima koje su imali, dobrim dijelom unaprijed se znalo što se može očekivati kada akcija krene pa su u skladu s time rađeni planovi: od broja vojnika i postrojbi koje će sudjelovati u akciji, oruđa koja će biti potpora, načina i sredstava komunikacije, logističke potpore, osiguranja svježih snaga koje će po potrebi biti uvedene u borbena djelovanja, do organizacije sanitetskih ekipa i izvlačenja ranjenih.

Na glavnom pravcu napada – prema selu Here i planini Konjsko – udarne snage činilo je više postrojbi za posebne namjene i protudiverzantski vodovi; uz njih tu su bili i pripadnici nekoliko bojni i satnija, sve iz sastava brigade „Rama“. Sat vremena prije početka akcije Postrojba za elektronsko djelovanje svojim aktivnostima potpuno je blokirala strategijske veze Armije BiH.

U potpunosti je blokiran paket veza, čime je neprijatelj bio prisiljen na korištenje KV radioveza. Kontrola nad komunikacijskim sustavom neprijatelja bila je potpuna, posebno na smjerovima napadnih djelovanja. U ranim jutarnjim satima udar topništva i tenkova bio je početak operacije.

Prema izvješćima koja su stizala od strane izvidničkih skupina, vidljivo je da su postrojbe na terenu imale potpuno kontrolu nad razvojem situacije. Početno djelovanje topništva imalo je za cilj unošenja panike, kidanje žičanih veza komunikacije, ali i sprečavanje uvođenja pojačanja svježih snaga na crte obrane neprijatelja. Istodobno s početkom napada na položaje Armije BiH, oko sela Here i planini Konjsko ili desnom krilu akcije, s ciljem vezanja neprijateljskih snaga i onemogućavanju upućivanja pomoći „Prozorskome samostalnom bataljonu“ i postrojbama 6. korpusa iz zone odgovornosti Operativne grupe Zapad (317 brigade iz Gornjeg Vakufa), započeo je napad na vrlo važne kote Zavišće, Škarinu glavu i Berač.

Napad na položaje na Zavišću vršili su pripadnici brigade „Rama“, a na Škarinu glavu i Berač postrojbe 1. gardijske brigade, „Kažnjenička bojna“ i postrojba „Ludvig Pavlović“. Pripadnici brigade „Rama“ zauzeli su kotu Zavišće i na dominantan položaj u borbeno djelovanje uveli tenk koji je pokrivao širok teren i olakšao napredovanje postrojbi angažiranih u napadu na druge dvije kote, koje su nakon žestokih borbi i osvojene.

Istodobno, na desnom krilu akcije, postrojbe brigade „Rama“ koordinirano napadaju iz četiri pravca:

Prvi pravac napada bio je iz rajona Komin prema Konjskom, koji su izveli Postrojba za posebne namjene „Marinko Beljo“ i vod 3. bojne „Uzdol“.

Drugi pravac bio je iz rajona sela Jurići u pravcu Herske krivine. Iz ovog pravca napadna djelovanja vršili su pripadnici 3. bojne i vod iz Dobroše.

Treći pravac, također iz rajona sela Jurići, bio je desno od Herske krivine, izravno prema selu Here. Napad iz ovog pravca vršili su pripadnici 1. bojne „Fofa“.

Četvrti pravac bio je iz smjera Uzdola, preko zaseoka Pale. Iz ovog pravca napadali su Protudiverzantski vod „Bata“, Interventno-diverzantski vod „Ivan Peran – Ino“ i Izviđačka desetina.

Probijanjem neprijateljskih crta u rajonu Herske krivine i zauzimanjem prometnice Here – Dobro Polje isključena je mogućnost da tim pravcem neprijatelj dobije pojačanje. Također, stvoreni su uvjeti za daljnje napredovanje kojim je neprijatelj doveden u nepovoljan položaj. Velikom hrabrošću i naporima pripadnici PPN-a „Marinko Beljo“, u rajonu Konjskog, uspjeli su probiti neprijateljsku obranu i zauzeti dio rovova.

Nedugo nakon proboja, pokušano je daljnje napredovanje, ali zbog pogibije jednoga svoga pripadnika i jakog otpora neprijatelja, odustaje se od tog nastojanja i težište djelovanja prebacuje prema dominantnoj koti Krstišće.

Istodobno, Protudiverzantski vod „Bata“, Interventno diverzantski vod „Ivan Peran – Ino“, Izviđačka desetina i drugi pripadnici brigade „Rama“ napadaju u smjeru uzdolskog zaseoka Pale i preko njega napreduju izravno prema Herama.

Uz nemjerljivu potporu topništva i tenkova, sve postrojbe postižu uspjehe i napreduju prema Herama. PPN „Marinko Beljo“ osvaja kotu Krstišće čime je neprijatelj doveden u poluokruženje.

S ovakvim razvojem situacije neprijatelj panično napušta svoje položaje, ostavljajući naoružanje i opremu te se povlači u selo. Nakon zauzimanja Krstišća, pripadnici brigade „Rama“ iz više pravaca ulaze u Here, a neprijatelj je prisiljen na povlačenje u pravcu Konjskog, Dobrog Polja i Šćipa.

Nakon ulaska u selo, vrši se njegovo čišćenje, pri kojem su ranjeni zapovjednik brigade „Rama“ i dvojica vojnika. Osim čišćenja sela djelovanje postrojba prenosi se na prostor prema Konjskom i utvrđivanju novodostignutih položaja. Padom noći došlo je do prestanka aktivnih borbenih djelovanja. Tijekom borbi za selo Here Armija BiH pokušava na sve načine zadržati dio položaja i iz dubine teritorija dovlači ljudstvo iz sastava 45. brdske brigade.

Tijekom borbi neprijatelj je imao velike gubitke u ljudstvu i nije bio u stanju riješiti sanitetsko osiguranje. Također, zbog gubitaka u ljudstvu i gubitaka položaja na sve se načine pokušava zaustaviti napredovanje pripadnika brigade „Rama“. Jedan od pokušaja bio je i dovođenje ljudstva iz sastava 45. brdske brigade u rajon Blazina, kao i pokušaj provođenja opće mobilizacije u Jablanici s ciljem ojačavanja „Prozorskoga samostalnog bataljona“.

Također, cijeli dan uporno se traži pomoć iz Konjica u ljudstvu i MTS-u. Prema izvješću broj: 02 – 2/1 – 89/45 zapovjednika Operativne skupine, brigadira Vinka Vrbanca poslanom 24. siječnja 1993. u 21 sat Glavnom stožeru HVO-a, u ovoj operaciji poginulo je najmanje 30 pripadnika tzv. Armije BiH.

Koliko je vodstvo muslimanske vojske bilo izvan vremena i događanja na terenu, sama za sebe govori zapovijed Arifa Pašalića, zapovjednika 4. korpusa broj 01- 556/93 od 24. siječnja poslana zapovjedniku brigade „Neretvica“ u kojoj, između ostaloga, zapovijeda izviđanje i zauzimanje položaja HVO-a na Makljenu, zauzimanje prijevoja Makljen i grada Prozora.

Poduzetim napadnim djelovanjima neprijatelj je bio potpuno zatečen, a o rasulu koje je izazvala ova operacija najbolje govori depeša u kojoj načelnik Štaba 6. korpusa Džemal Najetović (iz Šćipa) traži zapovjednika 45. Bbr. Hasu Hakalovića da dođe u Šćipe, jer pripadnici njegove brigade odbijaju ići na prvu crtu. Akcija „Tvigi ‘94“ izazvala je rasulo i u Prozorskom bataljunu i pojačala stare sukobe i sumnje.

Naime, i prije ove operacije, iz dokumen dokumentacije pronađene kod zapovjednika Prve čete Naima Here, vidljivo je da je postojala sumnja da netko iz zapovjedništva bataljuna radi za HVO, a kao glavni osumnjičeni bili su Zijo Samardžić (zadužen za sigurnost) i izvjesni Mana (obavještajac) koji su pod neprovjerenim okolnostima došli iz Prozora.

Također, pojačani su već postojeći sukobi između dviju struja unutar bataljuna i dostigli su kulminaciju u optuživanju tko je kriv za pad Hera, a otvoreno se spominjala izdaja od strane pojedinih osoba.

U sukobu je prevladala ekstremna struja naklonjena Zuki koja je prijetila da će strijeljati svakog vojnika koji se pokuša povući s položaja.

Ove podatke potvrdio je i Armin Pračić, pripadnik ovog bataljuna zarobljen u Herama, koji je izjavio da mu je svejedno od koga će poginuti, od pripadnika HVO-a ili od svojih u slučaju neizvršavanja zapovijedi.

Ante Beljo / Vojna povijest

 

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Povijesnice

104. obljetnica genocida nad Armencima

Objavljeno

na

Objavio

24. travnja – Dan sjećanja na žrtve genocida nad Armencima

Danas je obljetnica Metz Yegherna ili Velikog zločina, prvog genocida 20 stoljeća kojim je s lica zemlje izbrisano 1,5 milijuna Armenaca

Danas obilježavamo tužnu godišnjicu, 104. godine od osmanskog genocida nad Armencima, prvog genocida 20. stoljeća. Osmanlije su prema procjenama pobile između 1,2 i 1,5 milijuna Armenaca.

Armenci su zbog svoj kršćanskog elementa, ali i ekonomskog statusa (Armenci su uz Židove i Grke tvorili građansku klasu i uglavnom su bili najbogatiji članovi društva, za razliku od siromašnih Turaka) bili nepoželjni u stvaranju novog carstva, koji je doživljavao preobrazbu iz jednog multietničkog društva u izrazitu jednonacionalnu državu. Od travnja do kraja ljeta 1915. protjerano je i ubijeno ili pušteno da umre preko milijun Armenaca.

Ubojstva su se nastavila sve do 1923. i procjenjuje se da je ubijeno preko 1,5 milijuna Armenaca, među kojima je i veliki broj žena i djece. Stravične su priče o ubojstvima žena i djece, kojima su gotovo u pravilu prethodila silovanja.

Do današnjeg dana genocid nad Armencima službeno je priznalo tek 29. država. Političke kalkulacije i danas su glavna prepreka mnogim državama za priznavanje genocida.

Armenskom narodu bi konačno priznanje pružilo moralnu satisfakciju, ali to bi bio i konačni početak normalizacije odnosa u regiji. Osim što su protjerani sa svog prapovijesnog teritorija, Armencima je gotovo do temelja uništena i njihova kulturna baština.

Poricanje genocida dio je istog zločina i samo produžetak istog.

(Slika datira iz 1915. godine. Armenske žene su silovane pa razapete na križ.)

Autor: Robert Panđža

 

Sve što trebate znati o genocidu nad Armencima

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari