Pratite nas

Povijesnice

Najveća je kazna za narod, ako mu Bog uskrati svećenike

Objavljeno

na

Iz propovijedi preuzv. Alojzija Stepinca od 26. siječnja 1940.

(…) Nikakova etika, nikakove škole, nikakove organizacije, zvale se one, kako mu drago, ne mogu naknaditi nauka Božjeg. Što više, sve je ovo kadre, ako ne bude svećenika, činiti čovjeka još gorim divljakom nego li su oni u prašumama, kao što nam svjedoče događaji naših dana u raznim dijelovima Europe. Svećeničke službe ne mogu nadomjestiti puške ni topovi, nije je kadra nadomjestiti nikakova policija, jer su to sve faktori, koji djeluju samo izvana na rastrovanost prilika.

[ad id=”93788″]

Svećenik pak ide na izvor zala, on silazi u nutrinu čovjekovu, i kad tamo uspostavi red, vanjski red dolazi onda sam od sebe.

Iz toga slijedi, da je najveća kazna za narod, ako mu Bog uskrati svećenike. Velika su nesreća za narod loši svećenici, ali oni, koji tako često napadaju čast svećenika, morali bi imati pred očima onaj događaj iz evanđelja, kad su farizeji Kristu doveli ženu preljubnicu da je osudi, a on im je doviknuo: »Tko je od vas bez grijeha, neka prvi baci kamen na nju!« I dok je on pisac na zemlji grijehe njihove, izlazili su jedan za drugim počevši od poglavara.[1]

Kad bi Bog razotkrio duše onih, koji napadaju svećenike, pokazala bi se sva odurna njihova golotinja tako, da bi u crnu zemlju od srama propali. Pa zar nema ni u jednom drugom staležu loših članova nego samo kod klera? Pa zašto se onda udara žig sramote samo svećeničkom staležu? Kad bi se sastavila statistika zločina po staležima, onda bi, bez sumnje, najmanji broj zločinstva otpao na svećenike. Oni koji bez razloga udaraju na svećenstvo, obični su farizeji i pobijeljeni grobovi. I svećenik kao čovjek može sagriješiti, jer je Bog iz mudrih razloga postavio za svećenike ljude, a ne anđele…

(…) Ludo je naziranje koje u kleru ne vidi drugo nego produkt ljudske pohlepe za vlašću. Ta čujemo svaki dan, kako se nabacuju s tako zvanim klerikalizmom, to jest da svećenstvo želi prigrabiti vlast u svijetu… Zar možda svećenici drže u rukama tešku industriju, bankarstvo, željeznice, javna poduzeća, vojsku, trgovinu, ili su možda sve vlade svijeta u njihovim rukama?

Kler i hijerarhija Katoličke crkve zahtijevaju poslušnost prema Riječi Božjoj, koja im je povjerena. I moraju zahtijevati tu poslušnost, ako neće da budu kukavički plaćenici. Ali njihovo je poslanstvo puno žrtve, nesebično služenje Bogu i narodu …

(…) Crkva, koja je nekada školovala tisuće, napose seljačke djece, s ovim, što joj je preostalo, nije u stanju besplatno školovati svećeničke kandidate, barem ne za vrijeme gimnazijskih nauka.

Crkva dakle više ne može da školuje besplatno, roditelji nemaju otkuda, i tako mnoga darovita, napose seljačka djeca, moraju ostati kod kuće, i mnogi talenat ostane zakopan. Ne manjka dakle, hvala Bogu, zvanja sada, jer ne bi skoro mogli ni primiti sve, koliko ih se javlja, ali manjkaju sredstva, jer škole danas stoje vrlo mnogo novaca. Moramo ipak s pohvalom i radošću konstatirati, da nam današnja naša banska vlast želi, i tu širokogrudno, izaći u susret, i da će se prilike uz Božju pomoć brzo preokrenuti na bolje.

(…) Danas svećenici na mnogim župama materijalno stoje vrlo bijedno, a pod starost pogotovo nemaju se boljem nadati, kad bi prilike ostale ovakve, kao što su sada. Jer iako nikada nikomu ne smije biti cilj ulaza u svećenički stalež lagodan život, ipak prevelika bijeda, kraj drugih velikih poslova, briga i obveza, ne može biti osobita preporuka mladim ljudima da se posvete svećeničkom staležu. (…)

Mi smo na tu nakanu, da zainteresiramo za školovanje svećenika i najšire slojeve, osnovali tako zvano »Djelo za svećenička zvanja«, da se među plemenitim dušama probudi sveta težnja, te da materijalno i moralno pomognu u našoj nadbiskupiji promicati svećenička zvanja, od kojeg djela nema korisnijeg i potrebnijeg i za koje nijedna žrtva nije prevelika…

Zato bi dobri vjernici morali vazda stajati na braniku svoga svećenstva i štititi njegov ugled i čast, jer istodobno brane i svoje vlastite interese. Od pamtivijeka je naime taktika Božjih protivnika bila, da najprije udare na pastire… To dobro svjedoče krvavi građanski rat u Španjolskoj i Rusiji i minuli događaji u Meksiku i drugud, gdje se svuda nastojalo najprije poubijati svećenike, da se onda zatre svaki trag svete vjere na zemlji.

Zato se nemojte čuditi, ako tuđinski plaćenici Moskve i razornog komunizma budu nastojali i kod nas lažima i napadajima na svećenstvo već unaprijed pripraviti teren, i da omraze narodu svećenstvo, ne bi li ga u danom momentu bez poteškoće poubijali, ako bi im se pružila prilika.

To se, nadamo, neće nikada kod nas dogoditi s obzirom na čvrstu organizaciju i svijest našega naroda i njegovu uređenu građansku vlast… Želimo da svratimo vašu pažnju i na drugu jednu paklenu osnovu, koju poduzimaju plaćeni komunistički agitatori. Oni su u novije doba, da i tako naude ugledu svećenika, poveli sistematsku pljačku crkvi i oskvrnjivanje Svetootajstva…

S pohvalom moramo istaknuti, da je naša banska vlast za naše krajeve izdala najstrože odredbe u cilju zaštite crkava i kapela, da se ovakvi komunistički zlikovci privedu zasluženoj kazni.

(…) Nije dakle podavanje svećeniku od strane naroda samo milostinja, nego i dužnost. Svaki svećenik mora imati obzira prema vjernicima, napose prema onima, koji su sirotinja, ali je skroz krivo, ako se misli, da vjernici, pogotovo imućniji, ne trebaju imati nikakvih obzira ili da nemaju nikakve obveze prema svojim svećenicima.

Hrvatska straža, 28. siječnja 1940., br.23., str. 2.

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Povijesnice

17. siječnja 1992. – Međunarodno priznanje HOO-a

Objavljeno

na

Objavio

Juan Antonio Samaranch

Na današnji dan, 17. siječnja 1992. predsjednik Međunarodnog olimpijskog odbora (MOO) Juan Antonio Samaranch i četiri potpredsjednika, koristeći se ovlastima što su ih dobili i ne čekajući plenarni sastanak, donijeli su odluku o priznanju Hrvatskoga olimpijskog odbora (HOO).

Odluka se temeljila na načelu Olimpijske povelje koja propisuje da treba poduzeti sve kako bi se izbjeglo kažnjavanje sportaša zbog političkih razloga neovisnih o njihovoj volji. Tako je HOO postao članom olimpijske obitelji samo dva dana nakon što je Europska zajednica priznala samostalnu hrvatsku državu.

Najvišem sportskom međunarodnom priznanju prethodio je složen, višesmjeran i višeznačan rad HOO-a. Odlukom od 17. siječnja 1992. hrvatski su sportaši stekli pravo sudjelovanja na XVI. zimskim olimpijskim igrama. Samo 23 dana nakon priznanja i primitka u olimpijsku zajednicu počelo je i olimpijsko razdoblje hrvatskog sporta.

U svečanom mimohodu u Albertvilleu bili su prvi naši reprezentativci olimpijci. U momčadi su bili klizači sestra i brat Željka i Tomislav Čižmešija, skijaš alpinac Vedran Pavlek, skijaš trkač Siniša Vukonić, a vodila ih je dr. Sanda Dubravčić-Šimunjak, nekad poznata klizačica.

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Povijesnice

Obljetnica međunarodnog priznanja Hrvatske i mirne reintegracije Podunavlja

Objavljeno

na

Objavio

Prije 27 godina hrvatsku su neovisnost, na današnji dan, zajedno priznale tadašnje članice Europske unije (EU), a Njemačka, koja je uz Vatikan odigrala ključnu ulogu u tom procesu, 15. siječnja uspostavila je i diplomatske odnose s Hrvatskom koja je istoga datuma, ali 1998. okončala i mirnu reintegraciju u ratu okupiranog hrvatskog Podunavlja.

Kada je Hrvatska 15. siječnja 1992. postala međunarodno priznata Domovinski rat je bio u jeku, a gotovo trećina države bila je pod okupacijom tadašnje Jugoslavenske narodne armije (JNA) i srpskih pobunjenika. Na svoje tada priznate granice Hrvatska je izišla tek po završetku mirne reintegracije istočne Slavonije i Podunavlja, odnosno šest godina kasnije.

U večeri priznanja prvi hrvatski predsjednik Franjo Tuđman u emotivnom je obraćanju naciji poručio: “Današnji dan – 15. siječnja 1992. – biti će zlatnim slovima uklesan u cijelu, četrnaestostoljetnu povijest hrvatskog naroda na ovome prostoru, za nas svetom tlu, između Mure, Drave, Dunava i Jadrana”.  Svojim je suradnicima pak rekao: “Stvorili smo međunarodno priznatu Hrvatsku. Slavimo noćas, a onda zasučimo rukave na izgradnji nove demokratske države”.

Međunarodno priznanje Hrvatske postupno je uslijedilo nakon proglašenja neovisnosti 25. lipnja 1991. Toga dana razdruživanje od tadašnje Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije (SFRJ) proglasila je i Republika Slovenija, a već idućega dana novonastale države uzajamno su se priznale.

Paralelno je tekao i proces razdruživanja Sovjetskog Saveza u kojemu su prednjačile baltičke države i Ukrajina, koje su, iako tada još i same bez međunarodnog priznanja, priznale Hrvatsku tijekom 1991. Prva od njih to je učinila Litva (30. srpnja 1991.), a slijedile su je Ukrajina (11. prosinca) te Latvija (14. prosinca) i Estonija (31. prosinca).

Island – prva međunarodno priznata država koja je priznala Hrvatsku krajem 1991.

Kao prva međunarodno priznata država koja je priznala Hrvatsku ostat će zapamćen Island (19. prosinca 1991.), a istoga dana to je učinila i Njemačka, iako uz odluku da njezino priznanje na snagu stupa 15. siječnja 1992., zajedno sa ostalim članicama EU-a.

Dva dana prije EU-a, 13. siječnja 1992., Hrvatsku je priznala Sveta Stolica. Vatikan je priznanje Hrvatske i Slovenije najavio još 20. prosinca 1991. posebnim dokumentom kojim se odredio prema hrvatskom i slovenskom zahtjevu za diplomatskim priznanjem. Vatikanska diplomacija kao prva u svijetu, još je 3. listopada 1991. objavila da radi na hrvatskom međunarodnom priznanju. Dan nakon Svete Stolice, Hrvatsku je priznao i San Marino.

Nakon što je Hrvatsku priznala EU, tijekom 15. siječnja 1992. uslijedila su i priznanja Velike Britanije, Danske, Malte, Austrije, Švicarske, Nizozemske, Mađarske, Norveške, Bugarske, Poljske, Italije, Kanade, Francuske, Španjolske, Portugala, Irske, Luksemburga i Grčke. Dan poslije to su učinile i Argentina, Australija, Češka, Čile, Lihtenštajn, Novi Zeland, Slovačka, Švedska i Urugvaj. Do kraja siječnja 1992. Hrvatsku je priznalo još sedam država – Finska, Rumunjska, Albanija, Bosna i Hercegovina (BiH), Brazil, Paragvaj i Bolivija.

Potom su, među ostalima, uslijedila i priznanja Rusije (17. veljače), Japana (17. ožujka), Sjedinjenih Američkih Država (7. travnja), Izraela (16. travnja, iako su diplomatski odnosi uspostavljeni tek pet i pol godina kasnije) te Kine (27. travnja). Prva azijska država koja je priznala Hrvatsku bio je Iran (15. ožujka 1992.), a afrička, Egipat (16. travnja 1992.).

Hrvatska je 22. svibnja 1992. postala i članicom Ujedinjenih naroda, a 1. srpnja 2013. i 28. članicom EU-a.

Mirna reintegracija hrvatskog Podunavlja 15. siječnja 1998.

Istoga datuma, odnosno 15. siječnja, ali 1998. završena je i mirna reintegracija kojom je u ustavno-pravni poredak Hrvatske vraćeno dotad okupirano područje istočne Slavonije, Baranje i zapadnog Srijema, poznato kao hrvatsko Podunavlje. Temeljni (erdutski) sporazum o istočnoj Slavoniji, Baranji i zapadnome Srijemu koji je i omogućio mirnu reintegraciju tog dijela Hrvatske potpisan je 12. studenoga 1995. u Erdutu i Zagrebu.

Potpisali su ga tadašnji predstojnik Ureda predsjednika RH Hrvoje Šarinić i vođa srpskoga pregovaračkog izaslanstva Milan Milanović te kao svjedoci tadašnji američki veleposlanik u Hrvatskoj Peter Galbraith i posrednik UN-a Thorvald Stoltenberg.

Sporazum je označio početak dvogodišnje prijelazne uprave Ujedinjenih naroda tijekom koje su mirnim putem u ustavno-pravni poredak RH vraćeni preostali privremeno okupirani dijelovi Osječko-baranjske i Vukovarsko-srijemske županije, što je omogućilo obnovu tih područja, razorenih u velikosrpskoj agresiji na Hrvatsku te povratak prognanika i izbjeglica.

Mirnu reintegraciju hrvatskog Podunavlja te postizanje mira prethodno su omogućile i pobjedonosne vojno-redarstvene operacije Hrvatske vojske; “Bljesak” završena 2. svibnja te “Oluja” završena 5. kolovoza 1995. Operacijom “Bljesak” oslobođena je Zapadna Slavonija, dok su “Olujom” oslobođeni Knin i najveći dio do tada okupiranog hrvatskog teritorija.

(Hina)

 

15. siječnja 1992. – Dan kada je Republika Hrvatska međunarodno priznata

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari