Pratite nas

Kolumne

Najveći uspjeh korupcije je korupcija uspjeha

Objavljeno

na

E, kako bi bilo lijepo da je hod Line Červara u svojstvu hrvatskog rukometnog izbornika, začet još svjetskim zlatom 2003. u Portugalu, u nedjelju slavodobitno ovjekovječen i europskim, jedinim koje mu nedostaje u bogatoj riznici. Bez obzira što je time ostavio prostor nekome da ga nadmaši, ipak ostaje primjetni žal, to veći što je dosta toga navodilo na dejavu. Recimo, mitski polufinalni sraz s Norveškom, baš kao i portugalsko polufinale sa Španjolskom, odlučen je tek nakon dva tjelesno i mentalno iscrpljujuća produžetka. Uz to, onda se Červar okitio zlatom predvodeći „netalentirane luzere“ i „ulične španere“, tu trčkarajuću sramotu, kako li ih se već sve nije sprdalo zbog sramotnog zadnjeg mjesta na europskom prvenstvu svega godinu dana ranije, da bi i sada nastupio s prilično skromnom postavom, objektivno po imenima nikad slabijom još od slavne 2003. kad su manje-više svi igrači bili bezimeni. No, ne igraju samo imena, nešto se pita i srce u junaka. A njega treba znati pobuditi i probuditi. I baš je u tome majstor iskustvom bogati, a duhom ipak još dovoljno mladi, kapetan broda Červar. K tome, ne manje važno, on dobro zna što je ključ najvećih hrvatskih rukometnih uspjeha. Od čvrste igre u obrani ne odstupa ni pedlja.

Obrana je zaštitni znak Hrvata

Povratkom staroj, dobroj hrvatskoj obrani, čega je neumitna posljedica i nešto slabija igra u napadu, budući jaka obrana strahovito energetski troši, nakon punih je deset godina dosegnuto finale velikog natjecanja, opet s Červarom na klupi. Naime, taj su segment igre olako zapostavljali mlađi izbornici, Červarovi nasljednici, a pokazat će se i prethodnici, povevši se za pomodnim brzim rukometom, površnim poznavateljima igre naoko možda i ljepšim, prepunim bez po’ muke postignutih golova, ali nekako odveć industrijskim, lišenim dramatike obrata i gladijatorske borbe kakve može ponuditi samo obrana krvavih koljena. U konačnici, pokazalo se kako bez betonske obrane u jurcanju s letećim Skandinavcima, čak i sa Slovencima, Hrvatima šanse stubokom padaju. Pa neka ostane pouka onima koji će doći poslije Červara – iznad svega obrana!

Jer Hrvatima je zadivljujuća, neprobojna obrana upisana u genetski kod. Borba do izmaka snaga sa štitom ili na štitu zaštitni im je znak još od 16. stoljeća i Nikole Jurišića i Kisega, imenjaka mu Zrinskog i Sigeta, Petra Kružića i Klisa, smrznutih branitelja Gvozdanskog,… opsade Sinja koje stoljeće potom,… odlučne obrane Kupresa i Odžaka u onom ratu, te Vukovara i Viteza u ovom zadnjem.

Oni koji ne vjeruju u obranu, jer nikad u životu ništa branili nisu, a niti u umor, zato što se nikad od nečega umorili nisu, a unatoč tomu, na krvi i znoju drugih stekli su kakav-takav, nerijetko i više nego pristojan imetak, sad spremno nalaze stotinu razloga zašto hrvatski rukometaši nisu zlatni, nego samo srebrni. Osim što Lino opet nema pojma, ukazala se i prigoda koja se ne propušta – klasični zicer! Eno su opet Hercegovci krivi, sad zbog raritetnih grešaka u prijelomnim trenutcima završnog susreta. Karačićevi koraci u ključnom napadu za izjednačenje, Šegin autogol nakon što mu lopta izmigolji iz ruku kao da je u njoj žaba… E, kad bi svi griješili u finalu,… shvatili bi kako to prije svega znači da su stigli do finala. A oni koji se ne umaraju ne mogu ni do prvog kola, nema ih nigdje.

Tom su kobnom, kroz bitke nataloženom umoru, dobrano pridonijeli i španjolski sudci u polufinalu s Norveškom. Kao da su navijali, doduše, ni za koga posebno, nego da se što dulje igra, samo kako bi se sljedeći suparnik njihovih sunarodnjaka što jače izmorio. No, kako su Hrvati bolje krenuli i uglavnom vodili, tendencija izjednačavanja je češće išla na njihovu štetu. Španjolci, ne samo da bi previdjeli ono čega je bilo, nego bi vidjeli i ono čega nema –  od Duvnjakove navodne noge i sprječavanja kontre u početnoj fazi utakmice (jednako tako su im kolege i zemljaci vidjeli nepostojeću nogu oštetivši Hrvatsku u finalu s Danskom 2008., tada, doduše, u prijelomnoj fazi utakmice), preko dosuđenog sedmerca i isključenja kad se utakmica već lomila, a televizijska snimka potvrdila da kontakta između hrvatskog obrambenog igrača i nadirućeg španjolskog krila uopće nije bilo, sve do sramotnog previda prekršaja za isključenje nad Duvnjakom (guranje sleđa objema rukama kad se hrvatski kapetan već visoko vinuo u zrak), nakon čega su Norvežani iz kontre zabili svoj zadnji gol na utakmici.

Korupcijsko novo ruho

A kad je tako u sportu, kako li tek mora biti kad su ozbiljnije igre posrijedi – recimo, one na političkom polju? Tu sigurno ne može biti poštenije, niti manje podlo i podmuklo. No, je li onda rješenje pokupiti se s igrališta, reći kako se ne ćemo više igrati i mrmljati si u bradu da smo najbolji i najmoralniji, ili ipak i tu odigrati do kraja pa što bilo da bilo? Da tu suđenje nije ništa korektnije od rukometnog, zorno je pokazalo prošlogodišnje „europsko prvenstvo“ na kojem se Andrej Plenković usudio pružiti vrhunsku partiju, poremetivši planove i dogovore moćnih da vodstvo Europe preuzmu neki Hrvatskoj ne baš skloni. No, u ovome „sportu“ sve je nekako naopako, izvrnuto, ne vidi se onako jasno kao na sportskom terenu. Ovdje ni sudci ne sviraju tamo gdje se utakmica igra, nego radije podbodu drugdje, gdje više boli. Pa kad ne plešeš kako njihovi gazde kažu, dobro podmazani lokalni sudci – mediji u stranom vlasništvu – igračima izbornika Plenkovića svako malo, a najviše u vrijeme „europskog prvenstva“, nalaze greške u koracima vičući na sav glas – KORUPCIJA! I dok Hrvatska igra presudne utakmice, nemilosrdno joj izbacuju iz igre igrača po igrača za posve obične, bezazlene prekršaje, kakve drugim ekipama niti ne registriraju.

Jer takvi dobro znaju kako Hrvati najbolje rezultate postižu tamo gdje najbolji biraju najbolje. U rukometu, srećom, bira Červar, u nogometu Dalić, a ne bezglava, medijski navođena, glupošću visoko korumpirana svjetina. Dok tamo gdje je najvažnije, i kad se pûku slučajno potrefi da izabere pravoga, gospodari medija takvomu ne daju ni birati ni disati.

No, kako to da unatoč svim podmetanjima baš tamo gdje taj toliko korumpirani HDZ ima presudni utjecaj ili čak dvotrećinsku većinu, kao, primjerice, u Hrvatskom nogometnom savezu, Hrvatska biva u samom svjetskom vrhu? Kako to da rukometna reprezentacija ostvaruje kontinuitet vrhunskih rezultata bez presedana upravo pod paskom HDZ-ovca Červara? Kako to da baš za vrijeme vladavine HDZ-a Hrvatska postiže međunarodno priznate rezultate, kako u vanjskoj politici (od međunarodnog priznanja do zauzimanja respektabilnih pozicija u međunarodnim institucijama), tako i u gospodarenju državnom blagajnom (poboljšanje investicijskog rejtinga)? Kako to da je Hrvatska tako uspješna samo tamo gdje glavnu riječ vode oni čije djelovanje obilježava sva ta silna korupcija? A za vladavine onih za kojih bude plač i škrgut zuba, odjednom korupcije nestane kao da je rukom odnesena. Hm,… možda bi dijete iz završnog prizora Andersenove bajke, namijenjene prije svega opsjenama očaranim odraslima, uočilo kako neki jednostavno ne mogu podnijeti izvrsne rezultate Hrvatske, stoga ih radije vide i prikazuju umotane u ruho korupcije. Samo, ne znači li to da to ruho zapravo nose upravo ti koji galame – drž’te korumpirane?

Najbolji odlaze, najgori ostaju!

Tako su prije deset godina uspjesima neoprostivo „korumpiranog“ Linu Červara u naponu stvaralačke snage do srži laži korumpirani mediji istjerali iz Hrvatske. Nešto kasnije su u suradnji s ne manje korumpiranim pravosuđem iz Hrvatske potjerali i arhitekta hrvatskog nogometnog čuda, kojeg se također povezivalo s HDZ-om, napose s predsjednicom Grabar Kitarović.

Da, onog „kriminalca“ koji je preoteo tamo nekoj Barci kapetana u mlađim uzrastima, da bi sad, nakon što u poticajnom okruženju koje je „kriminalac“ izgradio „mali“ postade igračinom, Dinamu donio odmah gotovo 20 milijuna eura, a u srednjem roku izgledno još nekih 10 do 20 milijuna. A što će drugo korumpirani čovjek nego iz čamca napraviti brod, dok oni nekorumpirani ne dovrše ni one brodove koje su se obvezali napraviti, znajući da će to ionako platiti netko drugi. Zbog državno subvencioniranog nerada, tu, naravno, nitko ne će završiti iza rešetaka. Tako jednostavno funkcionira željezna logika medijsko-pravosudnog komplota, koji, naravno, nije korumpiran.

Bi li posao s Olmom, ili štogod mu učinkom nalik, mogla napraviti lažima i neradom korumpirana domaća kumrovčad, što ona plavokrvna poput Zorana Milanovića, što ona kulturnjačka poput Darija Juričana? Upravo takve se, naime, danas u Hrvatskoj drži institucijama, što formalnima, što neformalnima, dok bi ih se u uređenim državama koje drže do vlastita, ali i njihova dobra, držalo u specijaliziranim institucijama pod 24-satnim nadzorom dnevno, izolirane od svijeta kako ne bi naudili zajednici.

Ili bi nešto makar približno toliko korisno za Hrvatsku poput posla s Olmom mogli napraviti saborski zaštitnici interesa uličnih huligana, jurišnici s anarhoidne desnice, te pandže na šapi koja nemilice dere Hrvatsku, a koji sad liju suze nad Zakonom o sprječavanju nereda na sportskim natjecanjima upirući prstom u „huligane u ložama“, kako nazivaju ljude koji u svakom pogledu, i sportskom i financijskom, uspješno vode hrvatski nogomet. A ti što viču „drž’te huligana!“, psa kad bi poveli u šetnju, vratili bi se s mačkom,… četveronožnom, naravno!

Percepcija o korupciji onih koji rade, pa stoga i imaju, zapravo nije drugo doli dimna zavjesa za korupciju onih koji imaju a ne rade, ili ako štogod i rade, samo štetu rade. Takvi nikud ne odlaze, njih nitko ne tjera, oni jednostavno ostaju. Ta tragedija Hrvatske nije ništa manja od one s njom usko povezane, koja se odražava u odlasku njezinih najboljih sinova.

Jedino gore od spoznaje da je Hrvatska dubinski prožeta tako razornom vrstom korupcije je što nju odobrava gotovo 53% hrvatskih birača, kako je, uostalom, pokazala nedavna anketa provedena na suviše velikom uzorku da ne bi bio reprezentativan.

Nomen est omen

Osim najboljih ljudi važno je odabrati i pravo ime, pa i nadimak. Za razliku od nogometaša, čiji je nadimak – „Vatreni“ – zaista pogođen, jer vatreni ih žar za Hrvatsku u pobjede nosi, rukometaši nisu bili te sreće. Naime, neki se pametnjaković dosjetio prozvati ih imenom nimalo primjerenim narodu koji se voli dičiti kršćanskom tradicijom – „Pakleni“ – što je medijska zajednica objeručke prihvatila. Ma, bolje ni sami ne bi smislili.

Zanimljivo je kako ni u prošlosti Hrvati nisu bili imuni na nadimke iz tog miljea. Tako je u povijesti ostala zapisana domobranska „Vražja“ divizija austro-ugarske vojske, od milja nazvana po demokratski izabranom predsjedniku tog, ne tako rijetkim Hrvatima neodoljivo privlačnog vječnog obitavališta. No, nije se pod tim nadimkom baš nešto proslavila u napadnim operacijama, primjerice onima na Srbiju u Prvom svjetskom ratu, potvrđujući tako da su Hrvati ipak rođeni za obranu, a ne za napad (osim kad oslobađaju svoje). Štoviše, kad bi se pritom još zakrilili nekim drugim insignijama (recimo, krunicom oko vrata), činili bi prava čuda. No, narod k’o narod. Lako se povede za onom – svi u napad! A za obranu, koga briga! Stoga i ne čudi što su nam reprezentacije koje biraju izbornici poput Dalića i Červara obično prilično uspješnije od reprezentacija koje izabere sâm narod.

U međuvremenu je „Paklene“ začudo počeo pogađati čitav niz pehova u vidu ozljeda ključnih igrača, tako da unatoč neprijepornoj kvaliteti nikako više nisu uspijevali zasjesti na sâm tron. Nadimak „Pakleni“ se ipak zadržao sve dok Ivano Balić nije zavapio – Nemojte nas više tako zvati,… znate, sve te ozljede možda i nisu tako slučajne… A kako da vas onda zovemo?, upitali su ga. Balić, kojem su rukometne čarolije ipak bolje polazile za rukom od nadijevanja nadimaka, tada je preko volje ispalio – Ne znam,… ma, možete nas zvat’ „Kauboji“! To je brže-bolje zdušno prihvaćeno, mada se ne zna što bi to Hrvate povezivalo s američkim uzgajivačima stoke, posebno imajući u vidu i kako kaubojsko ponašanje asocira na nedostatak stege, svojeglavost, nepromišljenost, što će u rukometnoj igri prije biti nedostatak nego prednost. No, kako onda uopće nazvati te perjanice hrvatskog sporta?

Kako je temeljni forte hrvatske igre obrana tvrda k’o kamen, a većina momaka u repki dolazi s kamenjara, i nema naznaka da bi u dogledno vrijeme moglo biti drukčije, pa što ne bi bili „Kamenjare“ (hm, hm… tko bi li im samo mogao biti počasni sponzor?)? Domaće je, zvuči i pomalo opako, a moglo bi se pokazati prihvatljivim i onim Hrvatima koji osjećaju visoku dozu nostalgije prema korupciji temeljenoj na lažima i neradu, a takvi, izbori to uvijek iznova pokažu, i nisu tako malobrojni. Istina, gledano iz njihove vizure, nisu tu baš svi samoglasnici na svome mjestu, ali, eto, barem suglasnici jesu. I tko zna, možda bi tada kakvo društvance iz, recimo, sjevernog ili zapadnog dijela Lijepe Naše na nekoj tekmi stidljivo ali iskreno istaknulo natpis – I komunjare za Kamenjare!

Grgur S./Kamenjar.com

Zašto Lino Červar ipak mora otići … u Ljubuški

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Nino Raspudić: Zašto se toliko prenosila vijest o zagrebačkom potresu?

Objavljeno

na

Objavio

Zagreb više neće biti isti, kako ga obnoviti nakon korone i potresa?

Prije dva tjedna pisao sam o tome kako veća tema jede manju temu, aludirajući na koronavirus koji je progutao sve druge medijske sadržaje. Činilo se da ništa drugo više ne može doći u prvi plan. Sva događanja su otkazana, nema mrdanja, schengenski prostor u koji se trsimo ući još jednom se pokazao kao fikcija, jer svatko se zatvorio u svoje granice.

Dok ne završe s koronom, nema mogućnosti da će itko i sa kim zaratiti, teroristi više nemaju mete za napad jer su svi izolirani, migranti kao da su u zemlju propali, nema sportskih događanja, nema festivala, nema izbora, nema skandala – što uopće može biti globalna vijest osim korone, piše Nino Raspudić/VečernjiList

Čak se i Greta izmotava kako misli da ga je imala, a jedna domaća wannabe zvijezda važno obavještava javnost kako je sanjala da se ljubaka s ministrom zdravstva Berošem, eto kakva su vremena došla. A onda je zatreslo Zagreb, najjače od 1880. Iako taj dan još nije bilo potvrđenih žrtava i unatoč tome što magnituda 5,4 nije nešto što bi inače obišlo svijet, vijest je odjeknula globalno.

Javljali su mi se i poznanici iz Italije, Engleske, Amerike. Zašto se toliko prenosila vijest o zagrebačkom potresu? Pa zato što je svima na vrh glave korone i kao da su svi svjetski mediji jedva dočekali da se dogodi nešto što nema veze s njom.

Vjerojatno ima nešto olakšanja u spoznaji da može i gore, a da se to dogodilo nekom drugom. Veći strah jede manji strah, pa je stanovnicima Zagreba, pogotovo onoj petini koja, kako nas je pedantno obavijestio gradonačelnik, ne živi u armiranobetonskim zdanjima, korona, valjda jedinima u svijetu, privremeno pala u drugi plan.

Koja je vjerojatnost da se 140 godina od posljednjeg velikog, “Šenoina” potresa, sljedeći usporediv dogodi usred globalne nevolje, na kraju prvog tjedna u kojem su zatvorene škole, vrtići, fakulteti, kafići i restorani, a počelo se govoriti o ograničavanju kretanja? Mogao se dogoditi i 1903., ili ratnih 1916. i 1942. ili 1977. ili 2016. ili 2024. Ali ne, zatreslo je baš ove nedjelje.

Da te dvije nevolje istodobno staviš u film ili roman, ispalo bi previše, nevjerojatno, a još Aristotel poučava da radnja ne mora biti istinita, ali mora biti uvjerljiva. Ovo nije vjerojatno, ali je istinito. Kći mi kaže da joj je bilo ovako – baš sam nešto sanjala, a onda kao da sam se iz tog sna prebacila u drugi u kojem se sve treslo i padalo.

Pomisao spontano ide na biblijske scenarije – kuga, potres, neki su se sjetili da se nedavno i meteor uz veliki prasak raspao nad Zagrebom pa nam još samo fali najezda skakavaca. Ljudi žude za značenjem, traže neku smislenu priču, makar u njoj bili i gubitnici, jer najgora je besmislena, neshvatljiva patnja. Potres je užasavajuće iskustvo. Jedini pozitivan, u stvarnosti ili fikciji, za koji  znam onaj je periodički u Danteovu Čistilištu. Mjesto u kojem duše okajavaju grijehe Dante zamišlja kao planinu okruženu morem. Zatrese se svaki put kad neka duša do kraja okaje grijehe i ode iz čistilišta u raj. Jeziv je u svakom drugom kontekstu.

Zagreb nakon ovog potresa više neće biti isti. GUP oko kojeg natezanja traju godinama sada je pred novim zadacima. Kako obnoviti i osigurati povijesni centar? Što će biti s bolnicama, starim i otprije nepristupačnim građevinama? Hoće li se konačno seliti u nove, funkcionalnije objekte bliže velikim prometnicama, jednako kao i državne institucije i neki fakulteti? Je li ovo prilika da se stari dio grada otvori za druge sadržaje?

Čim prestane izvanredno stanje oko korone, u Zagrebu će trebati donijeti neke dalekosežne urbanističke, ali i političke odluke. Teško je očekivati da će se stari dimnjaci od cigle, koji su svojim padanjem nanijeli najviše štete, i dalje tretirati kao zaštićeno kulturno dobro. Stanari ne trebaju imati iluzija da će se javnim sredstvima plaćati obnove atraktivnih nekretnina u centru grada, od koji su mnoge već bile stavljene u funkciju turizma.

Ovisno o mogućnostima, morat će ih obnavljati sami ili ih takve ruševne, poluruševne ili načete prodavati investitorima koji će ih moći obnoviti po suvremenim seizmičkim standardima. U općem društvenom potresu, Zagreb je doživio svoj dodatni.

On može značiti nastavak starih negativnih tendencija, ali može biti i šansa da se učini zaokret. Nakon što se smiri stvar s koronom, bilo bi najpoštenije raspisati prijevremene izbore u gradu. I nadati se da će onaj tko ih dobije imati snage, mudrosti i vizije da ovu zagrebačku muku vidi kao poticaj ne samo da grad krpa, već da donese i počne provoditi dalekosežne odluke koje će taj divni grad dići na još višu razinu.

Nino Raspudić/VečernjiList

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Višnja Sterešina: Kako se nositi s virusom koji mijenja svijet

Objavljeno

na

Objavio

Ne treba biti veliki futurist da bi se spoznalo kako svijet nakon globalne epidemije koronavirusa neće biti isti. Danas to znaju i mali futuristi.

Svijet je već danas na prvi pogled drukčiji. Iz svemira se vidi da je korona temeljito pročistila zrak u svojem prvom velikom žarištu epidemije oko kineskog Wuhana.

Najnovije snimke iz prazne Venecije pokazuju Veneciju premreženu kanalima bistrog mora, kakvu današnje generacije zapravo nikada nisu mogle vidjeti, nego samo čitati o njoj i čuditi se što je to toliko magično privlačilo nekadašnju visoku europsku klasu tome gradu koji smo već desetljećima viđali kao grad na mutnoj smeđoj vodi neugodna mirisa. Problem je jedino što danas tu sliku Venecije kakva je nekad davno bila možete gledati samo iz svojeg dnevnog boravka.

Jer, korona ima i svoju crnu stranu. Zatvorila je i nas, a osobito Veneciju, čiji je zdravstveni sustav na rubu kolapsa, susjedna Lombardija potpuno je kolabirala, vojska odvozi žrtve virusa na kremiranje…

Jedan virus paralizirao je gotovo cijeli svijet, stavivši ga u karantenu. Najnaprednija medicina i farmaceutika ostale su nemoćne pred malim virusom, koji slama i ubija ljude, pred kojim kapituliraju zdravstveni sustavi najrazvijenijih zemalja, čiji je daljnji put i dalje nepoznanica.

I Hrvatska je već danas drukčija. Uvjerljiva liječnička ekipa Beroš – Markotić – Capak, koja čini špicu obrane protiv korone, postala je preko noći popularnija, utjecajnija, gledanija od svih političara, influencera i instagramuša zajedno, piše Višnja Starešina / Slobodna Dalmacija

Prirodna je posljedica korone vraćanje fokusa s ispraznosti i besmisla prema egzistencijalnim temama.

Ali njihova je zasluga što su svojom kompetencijom i uvjerljivim kriznim nastupom stavili širenje virusa pod nadzor, koliko je to u danim okolnostima moguće, što su primirili naciju, učinili da im se vjeruje.

Plenkovićeva je pak zasluga što je kriznu komunikaciju, ali i organizaciju obrane od epidemije na svim razinama – od nacionalne do lokalne – povjerio struci, izbacivši ili suzivši time prostor za razne političke nadridijagnostičare i njihove improvizacije u službi samopromocije.

U kriznim okolnostima, dobivši novu odgovornost, zdravstveni sustav kao da se vratio u vrijeme najvećih izazova iz ratnih devedesetih. Svojom organiziranošću i kompetencijom budi nadu u neku drukčiju, bolju Hrvatsku, barem na onoj prvoj crti obrane.

Obnavlja se zaboravljeno zajedništvo. I to je u samoj obrani protiv epidemije najvažnije.

No za izgled svijeta nakon korone, kao i za izgled Hrvatske nakon korone presudno će biti ono što se događa iza prve crte obrane.

Kao prvi efekt dogodio se povratak tradicionalnim oblicima življenja i tradicionalnim vrijednostima. Kao glavni organizator obrane protiv globalne epidemije nastupila je i nastupa stara, od globalista prezrena država.

I već se sada može reći da je korona nanijela presudni udarac globalističkim idejama i da u perspektivi vraća državama njihove tradicionalne prerogative, a međudržavne i naddržavne institucije i savezi ponovno će biti stavljeni u službu država, a ne u poziciju upravljača državama. Korona će spontano napraviti okvir za resetiranje EU-a.

Ona će promijeniti ekonomiju globaliziranih profita i vratiti proizvodnju (ne dakako svu) iz Azije u Europu i u Ameriku sa svrhom ostvarenja održivih gospodarskih sustava. Ali korona će i trajno izmijeniti neke djelatnosti koje danas poznajemo. Pitanje je već danas koliko će se poslova zbog korone izmještenih u kućni rad sutra vratiti natrag u urede.

Što će se dogoditi sa školstvom, osobito s visokim školstvom, nakon što se uhoda u e-nastavi? Hoće li se baš sve vratiti na fakultete, u predavaonice? Što će se dogoditi s medijima i komunikacijama? Što s turizmom?

Za početak, države će svojim interventnim mjerama donekle odrediti i okvire propadanja, kao i okvire repozicioniranja svojih gospodarstava. Hrvatska, počevši od ratnih devedesetih, ima vrlo loša iskustva s djelovanjima iza prve crte obrane u kriznim situacijama – u pozadini kriza događale su se velike klijentelističke operacije navezane na izvršnu vlast, koje su rezultirale time da se do danas nismo riješili dogovorne ekonomije u rukama starih elita (ili, ako hoćete, starih parazita).

Zato je, zbog Hrvatske poslije korone, iznimno važno držati oko na operacijama iza prve crte obrane. Uz institucionalni sustav koji generira klijentelizam i dogovornu politiku, mogućnosti nadzora ograničene su na parlamentarnu oporbu.

Njezina budnost (bez obzira na motive) zato je dobrodošla barem jednako toliko koliko je važno podržati Andreja Plenkovića i njegovu Vladu u aktivnim mjerama protiv krize izazvane koronom i jednako toliko koliko je važno da i na drugoj crti obrane, ondje gdje se upravlja novcem i egzistencijom naroda, Plenković mobilizira stručno najkompetentnije, kao što je to učinio na prvoj crti obrane protiv korone.

U ključnoj bitci, u pravome ratu za kontrolu procesa resetiranja aktualnog svjetskog poretka koji je pokrenula globalna epidemija koronavirusa, Hrvatska je samo promatrač. Sada već otvoreni rat za dominaciju u novom poretku vodi se između SAD-a i Kine.

U velikoj prednosti bit će onaj tko uspije pobijediti virus. Ili barem ostaviti takav dojam.

Višnja Starešina / Slobodna Dalmacija

 

Igor Rudan: Što se to ovdje zapravo zbiva?

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari