Pratite nas

Povijesnice

NAKLON I OVOJ KOLONI: ‘SVI ZNAJU DA SAM TADA PLAKALA, ALI NE ZNAJU ZAŠTO. PLAKALA SAM JER SU PRED MOJIM OČIMA UBILI ACU…’

Objavljeno

na

“Rafal je Acu sasjekao na pola, pao je kao pokošen pred moje noge. Moj dobri duh, moj zaštitnik umro mi je pred očima. Tek tad sam počela plakati…”, doznajemo od Željke razloge njenih suza.

željkaMnogi će se 18.11. priključiti vukovarskoj “Koloni sjećanja”. Po tom gradu će se slijevati tisuće hrvatskih građana kako bi se prisjetili i zahvalili svim žrtvama, i braniteljima i civilima, koji nisu uspjeli preživjeti Vukovar za koje se kaže “kako ga je Sotona osobno tih mjeseci posjećivao”. Međutim, vrlo je važno i gotovo obvezujuće za svakoga koji tamo dođe, znati da se samo dan nakon pada Vukovara koji je zabilježio zastrašujuće gubitke, dogodila jedna od najtužnijih kolona u povijesti: kolona civila koji su 19.11. izvučeni iz podruma, posramljeni, poniženi i nadasve – prestrašeni. Ljudi iz ove kolone, apsolutno su žrtve rata. Oni koji su je preživjeli, zaslužuju naklon jer… Valjalo je tada proći ulicama Vukovara koje su prekrivali leševi njihovih dojučerašnjih susjeda, nećaka, baki, majki… Tim i takvim ulicama, prije 23 godine, prošla je i 6-godišnja Željka:

– Naravno da idem u Vukovar, idem svake godine… I opet ću proći putem kojim sam tada išla. Preživjela sam, to da, ali ne znam koliko se to može nazvati životom. Jednostavno, te slike ne idu iz glave i stalno se vraćaju i vraćaju – doznajemo od Željke Jurić Mitrović koja je, kako kaže, postala pomalo umorna biti simbolom vukovarske patnje preko čijih su se nejakih, dječjih pleća mnogi okoristili.

– Za mnoge sam još uvijek “djevojčica u plavom kaputiću”. Ali, ja sam sada odrasla, supruga sam i majka i na mnoge stvari gledam drugačije. Ipak, neke se stvari ne mjenjaju. Nepromjenjivo je moje sjećanje na to jutro kad smo iz podruma izašli na danje svijetlo – s teretom se prisjeća Željka.

– Imala sam šest godina. Neke su mi situacije u magli, ali neke neću i ne mogu zaboraviti. Za Vukovar više nije bilo nade. Pao je i tog jutra kad smo izvedeni slika koju smo zatekli bila je stravična. Grada kao da više nije bilo, ulice pune četnika koji “proslavljaju pobjedu”. Kako smo izlazili iz podruma, tako smo sačinjavali kolonu koja se kretala ne znajući kako će se sve završiti. Gradom su odjekivali pucnjevi jer su naši susjedi Srbi koji su se s nama skrivali pokazivali četnicima na pojedince za koje su smatrali da ne bi trebali izaći. I nisu. Takvi su odmah ubijeni i bačeni sa strane kao psi. Unatoč svemu tome, moje je lice bilo paralizirano od straha, sve do trenutka koji me kao dijete bacio u očaj i rasplakao – objašnjava nam Željka razloge svojih suza na slici koja je obišla svijet:

– Za tih dana u skloništu, moju majku i nas petero djece su obilazili branitelji, među kojima Blago Zadro, Jean Michel Nicolier, pa još jedan HOS-ovac kojeg smo zvali Šnicla i tako. Moju obitelj je otac napustio prije rata, pa smo u njima imali zaštitnike. Sestrin je bio Šnicla, a moj Aco… Činili su za nas što su mogli tih dana, trudili se da što manje osjećamo rat, igrali se s nama. Ne znate koliko mi je Aco značio. Moja sestra i ja u svojim smo zaštitnicima pronašle oca – priča nam Željka drhtavog glasa.

– S nama u koloni bio je i Aco. Isto tako, kroz tu prašinu, leševe i krv, s nama je hodala i naša susjeda iz skloništa Nada, koja je s Acom netom prije popušila zajedničku cigaretu. Hodali smo tako okruženi bradatim, prljavim i smrdljivim četnicima, a onda je Nada odjednom uperila prst u Acu i rekla “on je ustaša iz Njemačke”. Bili smo u šoku, ona je s mojom mamom dijelila zadnje zrno kave, a onda je odjednom presudila Aci. Sjećam se samo da je imao bijelu majicu i jaknu koju su mu četnici strgali, a on je samo stigao reći da nije učinio nikome ništa nažao. Rafal je Acu sasjekao na pola, pao je kao pokošen pred moje noge. Moj dobri duh, moj zaštitnik umro mi je pred očima. Bacili su ga sa strane. Tek tad sam počela plakati – otkrila je Željka trenutak u kojem su je ulovile kamere i razlog njenih suza.

Željka i danas voli svoje zaštitnike. Poslije Ace, na Ovčari je ubijen i sestrin zaštitnik Šnicla. To su stvari koje ne zaboravlja. Zbog njih je, kaže, uz branitelje do posljednjeg daham podupire prosvjede i posjećuje braniteljski šator.

– Trebali ste doživjeti trenutak mog ulaska u šator. Tamo su me čekali moji očevi i braća, moji branitelji… – kazala je Željka, žrtva ljudske ludosti, zvjerstva, nečovječnosti. Žrtva rata.

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Povijesnice

5. lipnja 1848. – Prva upotreba hrvatske trobojnice

Objavljeno

na

Objavio

Malo više od mjesec dana nakon što je odluka o izgledu hrvatske nacionalne trobojnice objavljena u Gajevim Narodnim novinama, ona je 5. lipnja 1848. prvi put i službeno upotrijebljena.

Iako ju je kao zajednički simbol nacije odmah upotrijebila Zagrebačka narodna garda, novi hrvatski barjak službenim je to postao pri svečanom ustoličenju Josipa Jelačića za hrvatskoga bana.

Budući ban ušao je u Zagreb u sjajnoj povorci na čijem se čelu vijorila trobojnica sa združenim grbovima Kraljevina Hrvatske, Dalmacije i Slavonije te Velike Ilirije s jedne te s Jelačićevim obiteljskim grbom s druge strane.

Tijekom povijesti hrvatske su zemlje u bojama svojih zastava i grbova najčešće imale crvenu, bijelu i plavu boju. Kada se u dramatičnim revolucionarnim događajima 1848. iščekivao rat s Mađarima, prepoznala se potreba stvaranja jedinstvene nacionalne zastave.

Nastojeći da zastava bude državotvorna i prihvatljiva za sve povijesne pokrajine, ban Josip Jelačić i suradnici odlučili su njezine boje uzeti iz temeljnih boja sva tri grba hrvatskoga kraljevstva. U jedinstvenu zastavu unesene su crvena i bijela boja iz povijesnog grba Kraljevine Hrvatske, a plava boja iz povijesnih grbova Kraljevina Slavonije i Dalmacije. Kao ukras u središte su zastave postavljeni združeni grbovi Kraljevina Hrvatske, Dalmacije i Slavonije, a njima je pridodan i grb Velike Ilirije, piše HRT

Iako je poslije gušenja revolucije hrvatska trobojnica bila zabranjena, od hrvatsko-ugarske nagodbe 1867. ponovno je u službenoj upotrebi. Kada je 1918. hrvatski narod ušao u Kraljevina SHS i zatim u Jugoslaviju, hrvatska zastava kao jedina heraldički ispravna, ali s obrnutim rasporedom boja izabrana je za zastavu nove države.

Isto se ponovilo i 1943. kada su odlukom AVNOJ-a trobojnice, ali s crvenom petokrakom zvijezdom potvrđene kao zastave nove komunističke Jugoslavije i Hrvatske. Od 1990. i proglašenja samostalnosti i neovisnosti Republika Hrvatska vratila je u upotrebu staru trobojnicu s povijesnim grbom i krunom, oblikovanom sa starim grbovima hrvatskih zemalja.

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Povijesnice

Na današnji dan 1995. započela borbena operacija Hrvatske vojske pod imenom Skok 2 (VIDEO)

Objavljeno

na

Objavio

Dana 4. lipnja 1995. počela je borbena operacija Hrvatske vojske pod imenom Skok 2, a trajala je do 11. lipnja. Njome je oslobođeno 450 km2 i pod nadzor je stavljeno cijelo Livanjsko polje.

To je otvorilo vrata prema Bosanskom Grahovu, čije je osvajanje značilo i početak pada Knina, glavnog četničkog uporišta u Hrvatskoj.

Prije analize borbenih djelovanja hrvatskih snaga u smjeru napada ka Glamoču, iznova valja podsjetiti na borbe koje su na tom području započele još u studenom i prosincu 1994. (operacije »Cincar« i »Zima 94«) i posebno naglasiti uspjeh operacije kodnog naziva »Skok 2«, što je itekako utjecalo na kvalitetnu izvedbu hrvatskih snaga u operaciji »Ljeto 95«.

Operacijom »Skok 2«, koja je počela 4. lipnja, a službeno je okončana 12. lipnja 1995, združene hrvatske snage oslobodile su Livanjsko polje.

Hrvatske postrojbe:

  • 4. Gardijska brigada HV-a
  • 126. domobranska pukovnija HV-a
  • 1. Hrvatski gardijski zdrug
  • 3. Gardijska brigada HVO-a
  • Specijalne postrojbe MUP-a HRHB
  • 7.Gardijska brigada HV “PUMA”

Iskorištene su prednosti stečene zauzimanjem dijelova Dinare u travanjskoj operaciji »Skok 1« i nastavljen je niz hrvatskih pobjeda. Cilj je bio potisnuti Srbe zapadnom i istočnom stranom Livanjskog polja te se spojiti na sjevernoj strani kod Crnog Luga, potom nastaviti napad prema Bosanskom Grahovu, a drugim smjerom prema planini Šator, sjeverno od Glamoča.

Operacija je izvedena vrlo uspješno, a Srbe je povremeno u povlačenju hvatala panika. Svi su postavljeni ciljevi ostvareni, a na smjeru Veliki Šator i bitno premašeni. Združene hrvatske snage nastavile su mukotrpno napredovati osvajajući, iz dana u dan, planinske položaje, štoviše, osvajajući položaje i nakon što je operacija službeno okončana.

Zadaća da se osvoje vrhovi: Orlovac, Babin grad, Crni vrh i Mali Šator izvršena je u koracima s 10. lipnjem, osvajanjem Malog Šatora (1 768 m), nakon čega je odbijen i srpski protunapad. Štoviše, Srbi su potisnuti djelovanjem združenih hrvatskih snaga k Velikom Šatoru (1 872 m).

Potom su 11. lipnja postrojbe Zdruga, specijalne policije MUP-a HR HB i 1. bojne 1. GBR-a »Tigrovi« dobile zadaću da ovladaju Velikim Šatorom i okolnim uzvisinama, što su isti dan i odradili, osvojivši najveći dio planine.

Time je i službeno okončana operacija »Skok 2«, ali su borbena djelovanja hrvatskih snaga nastavljena.

Kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari