Pratite nas

Kolumne

Nakon Brexita, pobjede Donalda Trumpa u SAD-u nastavlja li se domino efekt padom Angele Merkel u Njemačkoj?

Objavljeno

na

Domino efekt nikad ne dolazi sam od sebe. Netko mora pokrenuti pad prve kockice koja zatim ruši ostale u nizu, a poželjno je brzo, preko medija posijanu paniku prenijeti na saveznike neprijatelja, kako bi se i oni urušili. Ako se prijenos promjena ne dogodi brzo domino efekt nestaje.

Domino efekt, znatno rjeđe, znao se događati i u politici uvijek kad se kod velikog postotka stanovništva probudila nada u nešto novo, bolje, ili kad se javio strah od promjena. Početkom dvadesetog stoljeća, dolaskom boljševika na vlast u Rusiji postojala je znatna opasnost da se isto, poput domino efekta prenese i na ostale zapadne države. Mnogi su povjerovali u novo, bolje društvo i bili su spremni poginuti za to. Ali, vrlo brzo pristalice komunizma koji su otišli na izobrazbu u sovjetske političke centre, vidjeli su žalosne rezultate. Neki su ostali vjerni plaćenici komunizma, ali neki su se razočarali pa su s time upoznali svoju javnost. Dobar dio onih koji su se razočarali u ekonomske efekte marksizma i Lenjinove prve petoljetke odbacili su marksističku ekonomsku teoriju, ali su zadržali kolektivizam, boljševički apsolutni centralizam i boljševičke terorističke metode vladanja, te su se tako osnovali nove ljevičarske socijalističke ideološke frakcije kao što su nacionalni socijalizam i fašizam. Samim time nestalo je opasnosti od domino efekta u širenju marksističkog komunizma, piše Sanjin Baković/Kamenjar.com

Domino efekt javio se i kod raspada istočnog bloka. Komunizam je društvo koje se održavalo na strahu. Načeli su ga Papa Ivan Pavao II koji je preko katoličke crkve napao komunizam i SSSR, posredno preko Poljske, tako što je pokazao kako se ne treba bojati kad su svi složni, Ronald Regan koji je ekonomski uništio SSSR uvukavši ga u skupi project rata zvijezda, te prozapadne arapske države koje su velikim povećanjem proizvodnje nafte srušili njenu cijenu koju je SSSR izvozio u velikim količinama. Nastala je borba za vlast u samom SSSR-u, te se čitav varšavski pakt raspao čim je Boris Jeljcin, u borbi za vlast objavio odvajanje Rusije od SSSR-a. Ovaj domino efekt je pojačan medijskim dezinformacijama koje su posijale paniku širom sovjetskog carstva za vrijeme perestrojke, ali se nije proširio na dalekoistočne komunističke države koje su medije držale pod punom kontrolom.

Povijesno, Ujedinjeno Kraljevstvo uvijek je imalo podcjenjivački odnos i kompleks superiornost prema zemljama kontinentalne Europe i ovo je uvjetovano: fizičkoj izoliranost otoka, snažnom državnom upravom, jakim osjećajem nacionalne pripadnosti, posebnom vjerom (Engleska Crkva) te jakim osjećajem neovisnosti. Ovi osjećaji osobito su prožeti u Engleskoj i Velikoj Britaniji. Uzevši u obzir i kolonijalnu prošlost u kojoj je Velika Britanija kao imperija doslovce imala više od polovine zemaljske kugle pod svojom upravom i to što je uspjela svoj jezik, upravno-politički sustav i kulturu proširiti po svijetu, te što je plod imperije mnogih tehnološko i ekonomsko uspješnih država: SAD, Kanada, Australija, Novi Zeland i Južnoafrička Republika. Ujedinjeno Kraljevstvo kao otočna zemlja i bivša imperijalna sila uspjela je prebroditi Prvi i Drugi svjetski rat, i zadnja stvar koju bi Ujedinjeno Kraljevstvo prihvatilo jest političko uplitanje s kontinentalne Europe. Ujedinjeno Kraljevstvo nije potpisalo Rimski ugovor kojim je stvoren EEZ 1957. godine. U dva navrata (1963. i 1967.) zemlja je predala molbu za pristup EEZ-u, no u oba puta primanje u članstvo bilo je odbijeno zbog veta tadašnjeg francuskog predsjednika Charlesa de Gaullea. De Gaulle je obrazložio svoj veto rekavši da mnogi aspekti britanske ekonomije nisu sukladni s kontinentalnom Europom, počevši od uvjeta za rad do poljoprivrede. Nakon odlaska de Gaullea s mjesta predsjednika Francuske, Ujedinjeno Kraljevstvo ponovno je poslalo molbu za članstvo i naposljetku je primljeno u EEZ 1. siječnja 1973. godine. Ovaj ulazak dogodio se za vrijeme većinske vlade Konzervativne stranke, koja je na čelu imala prvog ministra vlade Edwarda Heatha

S obzirom na neuspjeli referendum iz 1975. godine i britanski ostanak u EZZ-u (Europskoj zajednici zajedničkog tržišta) koja potpisivanjem Ugovora iz Maastrichta 1993. godine iz ekonomske zajednice prerasta u političku zajednicu putem euroskeptične Stranke za neovisnost Ujedinjenog Kraljevstva (UKIP) dolazi do Brexit-a. Skraćenica Brexit je složenica koja je nastala od spajanje dvaju engleskih riječi Britain (Velika Britanija) i exit (izlazak). Izraz se rabi za politički proces i medijsku kampanju koja je povezana s britanskim izlaskom iz Europske unije. Izraz je prvi put rabljen u lipnju 2012. godine u članku u The Economistu. Politički cilj, koji razni pojedinci, skupine i političke stranke slijede, povlačenje je iz Europske unije prema članku 50. Ugovora o Europskoj uniji. Pristaše Brexita postavile su imigraciju u središte svoje kampanje. Pozivaju da se “preuzme nadzor” nad granicom ne bi li zaustavili priljev migranata iz EU-a i upozoravaju na eventualni ulazak Turske u Europsku uniju. Kampanja protiv EU-a u Ujedinjenom Kraljevstvu većinom se vodila preko tabloida kao što su The Daily Mirror, Daily Mail, The Daily Express, The Sun i sličnih novina. Neke ljevičarske novinske kuće poput The Guardiana smatrale su da je kampanja tabloida graničila s histerijom.

Britanski glasači na referendumu su se odlučili za izlazak iz Europske unije. Od važećih 93,2 % glasova, izbrojeno je 51,8 % glasača koji su za izlazak i 48,2 % glasova koji su za ostanak u Europskoj uniji. Vođa stranke UKIP Nigel Farage, u svom komentaru o uspjehu Brexita, proglasio je 23. lipnja 2016. godine “Danom neovisnosti Ujedinjenog Kraljevstva”. Nakon što su objavljeni službeni rezultati referenduma 24. lipnja 2016., na konferenciji za medije ispred ulice Downing broj 10, premijer Ujedinjenog Kraljevstva David Cameron podnio je ostavku i naznačio da će biti efektivna u listopadu 2016. godine nakon kongresa Konzervativne stranke.

Nedugo nakon Brexita i ostavke Davida Camerona lančana reakcija nastavila se u SAD-u, ali ovoga puta urušili su se predstavnici republikanskih kandidata predvođeni Hillary Clinton kojoj je davao potporu i sadašnji predsjednik SAD na odlasku Barack Obama. Trumpova platforma temeljena je upravo kao i Brexit kada je u središte svoje kampanje ukazivao na ulazak imigranata te istaknuo  kako će ljude koji su kriminalci i imaju sudske dosjee, koji su članovi bandi, krijumčari droge (…) kojih je sigurno dva, a možda i tri milijuna, protjerat ih iz SAD-a ili će ih zatvoriti. Također, potvrdio je da će podići zid na granici s Meksikom kako bi smanjio priljev ilegalnih imigranata. Na nekim mjestima najavio je podizanje ograde, ali zid bi bio prikladniji.  Usto je obećao da će već prvog dana boravka u Bijeloj kući izgnati oko dva milijuna “kriminalaca” bez osobnih isprava.

Ne ponovi li se slučaj “Kennedy” sa Donaldom Trumpom uvjeren sam da će Amerika odlučivati tko će biti idući hrvatski predsjednik kao što je to i sama jednom prilikom istaknula Kolinda Grabar Kitarović u nedavnom intervju-u, a za pretpotaviti je da ništa dulje neće trajati niti tripartitna saborska većina kojoj je nazočio Joža Manolić prilikom konstituiranja Hrvatskog sabora gdje osim Živog Zida oporba faktički ne postoji, jer  možemo vidjeti izglasavanja sa 115 do 120 ruku ZA određenje prijedloge vladajućih. Ono što me posebno raduje prilikom rješavanja buduće kadrovke križaljke u administraciji Donald Trumpa je imenovanje hrvatice Mira Radielović Ricardel za pitanje obrane i nacionalne sigurnosti čiji je otac preživio Bleiburg što dokazuje da je ovaj izbor neovisan o prijedlozima Vladimira Šeksa, Stipe Mesića, Mate Granića, Kolinde Grbar Kitarović ili Andreja Plenkovića, jer mogli smo vidjeti kako je upravo završio bivši prvi potpredsjednik Vlade RH Tomislav Karamarko čiji je otac također bio sudionik preživjela Križnog puta u srazu sa političarima koji su se temeljili na “zajedništvu” poput Hillary Clinton, a danas vidimo kako se u Americi nastavljaju programirani nemiri putem medija i prosvjeda po istom principu kao kada su sotonizirali Tomislava Karamarka nakon najave provođenja lustracije i borbe sa organiziranim kriminalom i korupcijom.

Ako uzmemo u obzir da je Njemačka primila 1,1 milijun podnositelja zahtjeva za azilom 2015. godine dobijemo ekvivalent izražen u sljedećim rezultatima, a oni glase:

nakon što je početkom rujna njemačka kancelarka Angela Merkel izgubila izbore u saveznoj pokrajini Mecklenburg-Zapadno Pomorje, a u ožujku ove godine u saveznim pokrajinama Baden-Wüerttemberg i Sjevernoj Rajni-Vestfaliji, u rujnu je izgubila i Berlin. Naime, njemački birači su odlučili kazniti njemačku kancelarku i njezinu koalicijsku vladu zbog imigrantske politike i veliki uspon na pokrajinskim izborima bilježe stranke Die Linke i Alternativa za Njemačku, manjim dijelom i “Zeleni”.

Prema različitim istraživanjima, oko polovice pristaša demokršćana CDU/CSU također više ne žele Angelu Merkel za kancelarku. Mnogi u CDU brane svoju čelnicu, dok CSU i dio CDU ne može zanemariti trenutnu stvarnost i Angela Merkel najvjerojatnije broji svoje posljednje dane u uredu kancelarke na čiju je dužnost odabrana davne 2005. godine. Ona, naravno, neće odustati od borbe, ali su joj izgledi za pobjedu mali. U stvari Nijemci joj zamjeraju i stalne obrate u vanjskoj politici. Prvo je bila dobra s Rusijom, a zatim se zalagala za teške sankcije. Jedno je vrijeme kritizirala Ameriku zbog špijuniranja, a onda vazalski provodila sve direktive iz Washingtona. Potom je bila za ulazak imigranata, svih i bez obzira odakle dolazili, a onda je napravila “veliki posao” s turskim predsjednikom Erdoganom. Biračima to izgleda kao da čini sve samo da ostane na vlasti, što bi na kraju vrlo lako moglo dovesti do teškog poraza njezine Demokršćanske unije (CDU) uzrokovanim upravo domino efektom temeljenom na imigracijskoj politici što je došlo do izražaja kod Brexita odnosno pobjede Donalda Trumpa u SAD-u.

Sanjin Baković/Kamenjar.com

facebook komentari

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Silvana Oruč Ivoš: Aca u građanskom ratu – sa samim sobom

Objavljeno

na

Objavio

Mogla je to biti savršena predstava zamišljena po savršenom scenariju. Koju minutu prije 14 sati, činilo se kao da sve ide po planu i nedjeljni je voditelj već trljao ruke zamišljajući sutrašnje naslovnice iz kojih bi bilo razvidno da je on, popularni Aca, dao još jedan obol tezi kako nikada Hrvatska nije bila napadnuta.

Uh, možda će me opet potapšati Pupi, razmišljao je veselo. A kako i ne bi!?

Sve je razradio do detalja. Srbina i vukovarskog branitelja Predraga Mišića Peđu trebalo je samo malo pogurati da potvrdi tezu da se u Hrvatskoj umjesto nekakvog Domovinskog rata vodio građanski rat. Nek’ ovaj malo priča o Vukovaru, borbama i zarobljavanju da zadovoljim formu, mislio je Aca, nek se opusti, a onda ću ga dočekati. Jer, imao je on svoje argumente koje će ispucati u trenutku kad se Peđa ne bude ni najmanje nadao.

Piše: Silvana Oruč Ivoš

Negdje oko 47. minute je krenuo. Lagano. Bez nervoze. Pa sjedili su njemu nasuprot i veći zalogaji od ovog vukovarskog branitelja. Smireno je Aca Mišića priupitao što je zasmetalo Hrvatskoj konzervativnoj stranci u izjavi Aleksandra Vulina o tome da se u Hrvatskoj vodio građanski rat? Uslijedio je hladan tuš, Mišić ga je pogledao i hladno kazao da nije bilo nikakvoga građanskog rata već da je Hrvatska napadnuta i da je riječ o agresiji JNA.

I onda se naš nedjeljni voditelj počeo koprcati nadajući se da Pupi ne gleda TV. Panika je bila sve veća i odlučio je zaigrati na sve ili ništa te mrtvo-hladno izjavio da se radilo o građanskom ratu jer je bilo dosta ljudi srpske nacionalnosti koji su bili građani ove države i koji su se pobunili protiv Hrvatske, a kao dokaz toj tezi naveo je primjer Mišićeva brata koji je bio građanin RH i ratovao je na agresorskoj strani. „To su izdajice domovine“, opet je hladno odgovorio Mišić pa nedjeljnom voditelju nije ostalo ništa drugo nego da nervozno, kao posljednji pokušaj, pročita definiciju građanskog rata koju je netom prije početka emisije pažljivo prepisao s neke internetske stranice. I dobio je što je tražio. Vukovarski branitelj i Srbin (iako je to potonje manje važno) kazao mu je kako je Srbija napala Hrvatsku. I ostavio našeg nedjeljnog voditelja u neobranom grožđu.

No šalu na stranu. Možemo sada raspravljati o tome zašto ovaj voditelj Hrvatske televizije ne poštuje zakone. Možemo raspravljati i o tome zašto, očito namjerno, ignorira Deklaraciju o Domovinskom ratu koju je usvojio Sabor u kojoj jasno stoji da je Hrvatska vodila pravedan i legitiman, obrambeni i osloboditeljski, a ne agresivni i osvajački rat prema bilo kome, u kojem je branila svoj teritorij od velikosrpske agresije unutar međunarodno priznatih granica. Ili, se možemo zapitati je li ovaj nedjeljni voditelj čuo za presudu Haaškog suda hrvatskim generalima iz koje je razvidno da se Hrvatska branila. Sve to Stanković bi trebao objasniti svojim poslodavcima, ali i svima koji plaćaju preplatu ili pune državni proračun.

No isto tako treba biti pošten i reći da se inzistiranjem na građanskom ratu Stanković samo pridružio sramotnom nizu onih koji su i s većih pozicija branili velikosrpsku tezu o podjeli krivnje, u koju se građanski rat savršeno uklapa. Od Josipovića, Pupovca, Vulina, Vučića, Irineja, Nikolića, a svojedobno se čak i Milanović zaigrao s tim terminom.

Josipović je čak išao toliko daleko da je inzistirao na tome da Hrvatska odustane od tužbe za genocid protiv Srbije pred Međunarodnim sudom pravde u Haagu. I to bez obzira na to što je Međunarodni sud pravde kao najviše međunarodno pravosudno tijelo ustvrdilo da je Hrvatska bila žrtva agresije u cilju stvaranja homogene srpske države. To mu nije smetalo pa je i dalje radio sve da se Domovinski rat proglasi građanskim, a onda bi se moglo govoriti i o drugačijoj preraspodjeli krivnje.

Ipak, u Stankovićevoj emisiji čulo se još nešto iznimno važno, a što je dobilo znatno manji medijski prostor. Predrag Mišić Peđa otvorio je temu vođa srpske manjine u Hrvatskoj, posebno Pupovca i Milakovića u Vukovaru, te kazao kako oni zapravo štete srpskoj manjini i uopće nemaju potporu.

Argumentirao je to činjenicom da je Srđan Milaković u Vukovaru dobio tek sedam posto glasova. „Problem je dok se 145.000 ljudi u ovoj državi izjašnjavaju kao Srbi, Pupovac dobiva 8.000 glasova – ma koga on to predstavlja? U tome je problem, to je osnova problema. Koriste novac hrvatske države, a ne predstavljaju srpsku nacionalnu manjinu, nego SDSS koji je dobio 8000 glasova. Ostalih 137.000 živi za ovu Hrvatsku“, jasno je kazao Mišić. I to je jedina istina. Velikoj većini Srba u Hrvatskoj dosta je konflikata i ratnog huškanja u koje ih gura Pupovac.

I to je razlog zašto, unatoč zakonskoj mogućnosti, ne žele birati zastupnike s manjinske liste. A podsjetimo, na posljednjim parlamentarnim izborima čak 86 posto pripadnika srpske manjine u Hrvatskoj nije htjelo glasovati i birati svoje zastupnike na posebnoj listi.

Dovoljno je to snažna poruka da je zrelo vrijeme da se promijeni izborni zakon na način da se ukinu jednakiji i ostanu samo jednaki.

Silvana Oruč Ivoš / Hrvatsko Slovo

Marko Jurič: Kakva je ovo glupost HRT se ograđuje od svojeg novinara Ace Stankovića?

HNES donio etičku osudu Aleksandru Stankoviću, zvanom Aca

facebook komentari

Nastavi čitati

Kolumne

Neki članovi povjerenstva kao “isljednici”

Objavljeno

na

Objavio

Neki članovi saborskoga povjerenstva o Agrokoru ne drže svoga zastupničkog i povjereničkog digniteta, nego izigravaju jednu vrstu detektivske pa čak i “isljedničke” službe, koja više podsjeća na još neuvježbane pripravnike nekadašnjega NKVD-a, čija je želja za fizičkim uništenjem neprijatelja bila jača od načina i metoda njihova smaknuća

Na slučaju saborskoga istražnog povjerenstva za Agrokor nije teško uočiti dvije političke tendencije. Po logici zakona jedna se kreće prema ukidanju povjerenstva, dok bi druga, koju zastupa oporba, trebala krenuti preko relativizacije zakona i na kraju ukidanju prava.

Prva se kreće tragom demokratske tradicije i poštivanja vladavine prava, a druga, čiji su izraziti predstavnici mostovac Nikola Grmoja i sdpeovac Gordan Maras, starom balkansko i totalitarnim komunističkim nasljeđem, koje je sebi prisvajalo pravo na koruptivno ponašanje, dok se s protivnicima pokušavala obračunavati na vrlo radikalne načine.

Primjera takvoga licemjernog ponašanja tijekom 20. stoljeća je na pretek, a njegova balkanski načela formulirana su u izjavi srbijanskoga političara Nikole Pašića, kojem je zakon služio tek za obračun s političkim protivnicima, dok je svoje političke pristaše oslobađao od zakonskih obveza.

Novija inačica stare Pašićeve balkanske metode političkoga obračuna našla je potvrdu i poruci jugoslavenskoga komunističkog diktatora Josipa Broza, koji se u obračunu s nositeljima Hrvatskoga proljeća obračunavao pod geslom kako se sudci ne trebaju držati zakona kao pijan plota.

Koliko god ovako retrogradna tendencija bila škodljiva za razvoj hrvatskoga društva, ona je logična posljedica, ne samo ideološkoga nasljeđa dviju bivših jugoslavenskih diktatura, nego i cijeloga sustava sadašnjega hrvatskog pravosuđa, očito premrežena kadrovima sa starim balkanskim i jugokomunističkim mentalitetom, koje nažalost nije prošlo ni svoju minimalnu lustraciju.

Osim toga, u političkom smislu, nije nelogično ni ponašanje oporbe, koja u okviru saborskoga povjerenstva, doduše demagoškim smicalicama, poluinformacijama i neznanjem, snažno koristi povjerenički položaj kako na na slučaju Agrokora stjecala u javnosti toliko potrebne bodova za rušenje aktualne vlasti.

Naravno, to je posve legitiman politički postupak, koji doista šteti sadašnjoj vladi. Nu to nije problem oporbe, nego vladajuće većine, koja očito nije dorasla prijeporima s oprobom, a ni problemima Agrokora, koji nisu nastali preko noći.

Posve je druga stvar to što se i neki oporbeni članovi povjerenstva ne drže svoga zastupničkog i povjereničkog digniteta, nego izigravaju neku vrstu detektivske pa čak i “isljedničke” službe, koja više podsjeća na još neuvježbane pripravnike nekadašnjega NKVD-a, čija je želja za fizičkim uništenjem neprijatelja bila jača od načina i metoda njihova smaknuća.

Tu su metodologiju, nakon ubrzanih tečajeva, već od 1944. svladavali bivši oznaški i udbački likviodatori.
Srećom, danas još uvijek živimo u demokratskom društvu, a i formalni NKVD-e je nestao s političke pozornice pa se od nabrušenih komesara iz saborskoga povjerenstva za Agrokor ne treba bojati bar za fizičko uništenje.
Kako se povjerenstvo bavi pitanjima političke, a ne kaznene odgovornosti, njegov je prvenstveni cilj oblatiti, optužiti i dikreditirati političkoga protivnika.

Nu taj politikanstki cirkus ne će nanijeti samo štetu vladajućoj većini, nego bi se njegov utjecaj mogao prelijevati i na opće poslovno i gospodarsko ozračje, čime će račun platiti cijela hrvatska država.

Bajkovito izgleda da interpretraciju zakona tumači državni odvjetnik, a ne za to ovlaštena državna tijela.
Pokazuje li možda i to opće stanje u kakvom se nalazi hrvatsko pravosuđe?

Ivan Svićušić/Hrvatsko slovo

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari