Pratite nas

Kolumne

Nakon doktora i inženjera evo nam iz Sirije i gastarbajtera, povratnika!

Objavljeno

na

Prema nalazniku nečeg mu vrlo vrijednog, uistinu dragocjenog, ali i prema onome koji će ga upozoriti na opasnost, na nešto što mu može jako nauditi, čovjek prirodno osjeća zahvalnost. Da će naići na takav odaziv, pomislio je i državnik koji nikad ne će dobiti Nobelovu nagradu za mir – što zbog boje kože mimo prevladavajućeg trenda, što zbog odveć arhaičnog spola i seksualnih sklonosti, što jer pripada društveno nepopularnom sloju zahvaljujući kojem svi ostali žive znatno bolje nego što bi bez njega – taman se za njegove vladavine ratovi okončavali i napetosti domalo najvišeg reda splašnjavale. I prevario se.

Cvrkut koji je uznemirio Europu

Prvi među Jenkijima zaključio je kako Europljanima čini uslugu vraćajući im tih 800 ljudi, građana njihovih zemalja, koji su dobro potegli kako bi popunili borbene redove deklariranih neprijatelja vlastitih država, prirodno se zapitavši pa koliko su tek onda spremni služiti istoj vojsci kad se vrate kući. Zauzvrat nije tražio nikakvu naknadu, kakva se, primjerice, običavala nuditi i isplaćivati u vrijeme kad je Zapad još resila izrazita svijest o potrebi zaštite zajednice od pojedinaca koji joj čine veliko zlo. U njegovoj zemlji, još i prije nego što su mu predci stupili na njezino tlo, tu bi svijest prilično plastično odražavala listina čiji je vrh krasio krupnim slovima markantnog fonta ispisani natpis – WANTED – popraćen dodatnom informacijom kako životno stanje dostavljenog ne utječe na visinu nagrade. Pa neka pošteni nalaznik sam odluči kako će mu biti lakše.

Jenki partnerima nije spočitnuo ni kako je Amerika u prošlosti spašavala Europu, barem njen zapadni dio, od dvije totalitarne nemani koje je sama uzgojila, omogućivši joj potom hitri procvat iz ruševina, na čemu joj se ova zahvalila misliocima Frankfurtske škole i trećom im, manje glasnom, ali ne manje destruktivnom inačicom istih tih nemani – tihim ubojicom iznutra. Nije Europljanima nabijao na nos ni kako se njihova sigurnost i danas oslanja na američku vojnu i obavještajno-sigurnosnu moć, koju Europa plaća manje od dogovorenog, a viškove novca koji joj uslijed toga ostaje, plasira, između ostalog, i u ljude poput ovih 800 zatočenika na američkom trošku. Pa se onda Amerika mora suočavati s tim nusproduktima nadaleko poznate europske socijalne države, i tako opet sve u krug…

Ništa od toga Jenki frizure, u kojoj oni kojima nije mio vide ptičje gnijezdo, nije učinio. Tek je zacvrkutao, predloživši Europljanima da tim ne tako malobrojnim, očito nimalo bezazlenim ljudima, k tome i uhvaćenima na djelu – sude. Jer što će Ujko Sam s njima? Pa nisu njegovi!

Potpuna nemoć doskora iznimno dosjetljivih Europljana

Nakon prvotnoga muka, s druge se strane začulo tek tiho jecanje, koje je ubrzo preraslo u opće kmečanje. Čini se da to sad više nije njihov rat, ni blizu kakav je bio kad ga je prethodnik današnjeg stanara Bijele kuće započeo. Europljani su mu se tada pridružili prilično ambiciozno, vjerujući kako će brzo svrgnuti i tog “tiranina”, baš kao i nekoliko susjeda mu, iskorištenih za pokaznu vježbu. Neki među njima, oni koji su izabrali da ih vode Zoran Milanović i Vesna Pusić, ne samo što su i prije ulaska u Europsku Uniju lifrali oružje miljenicima Zapada u Siriji – a koje će prema scenariju već viđenom u Afganistanu lavovskim dijelom završiti u rukama ekipe za koju je zaigralo ovih 800 razdraganih gastarbajtera iz gotovo svih zemalja Europe – nego su na oltar europske solidarnosti položili i svoju najvrjedniju imovinu u inozemstvu – polja crnog zlata tada već samo napola svoje naftne tvrtke, koja bi godišnje urodila ljetinom u vrijednosti od 2 milijarde kuna. A možda je izvor te susretljivosti ležao u silnoj želji da se prišmajhlaju europskom središtu moći kako bi ulaskom u Uniju izbjegli popiti već pripremljenu gorku pilulu – minhenski proces čuvarima tajni političkih im otaca!

“Tiranin” ipak nije svrgnut, ali su rat neki iskoristili kako bi rijeke ljudi slili u nebranjenu Europu, ucjenjujući ju novima i novima. I ako je u cijeloj toj noćnoj mori za Europu barem nešto ispalo dobro, onda je to što je prekoatlantski saveznik locirao, identificirao i uhitio tih 800 radikala, spremnih otisnuti se na dalek put samo kako bi se borili protiv nje. Međutim, sad kad čekaju u lancima spremni da ih se transferira, Europa kao da ih ne želi, kao da nisu WANTED. Tuži se kako nema zakonskog temelja da im se sudi. U nekim ne tako davnim vremenima dizanje oružja na vlastitu državu, ma gdjegod da se zbilo, bilo je dovoljno za žurno procesuiranje. Štoviše, nazivalo se izdajom, no kad bi sada netko takvo što makar samo i natuknuo, njemu bi bilo suđeno… za govor mržnje. Danas, naime umni Europljani, koji više vjeruju ljudskim pravima nego vlastitim očima, mudruju kako ISIL-ovcima uopće dokazati nedjela. Jer tko može jamčiti da ovdje nije riječ o predanim humanitarnim radnicima, koji su tamo gdje je to zasigurno bilo najteže, sve vrijeme brinuli o ženama, djeci, nemoćnima…?

Inače, nije Europa uvijek bila tako neinventivna kad je sudska praksa u pitanju. Još prije nekih 25 godina dosjetila se pod okriljem UN-a formirati ad hoc tribunal koji će suditi za nedjela nepostojeća u vrijeme njihova počinjenja, a kasnije po potrebi i osuđivati temeljem kvalifikacija čak i izvan tog naknadno sastavljenog kataloga. No, taj pravosudni pokus nije bio namijenjen uglednim europskim građanima, nego balkanskim urođenicima, tom talogu ljudske vrste. U to vrijeme, Europljani su, ponajprije oni u službi Njezina Veličanstva, imali ljude od formata, spremne bez suvišnih sentimentalnosti smaknuti ili potaknuti masovni pokolj muslimana samo kako bi raspirili rat između katolika i muslimana. Jer ako nije tako bilo, dakle ako su to katolici učinili planski i samoinicijativo, kako to da poslije toga nisu vođeni gnjevom i osvetom slično uzvraćali na brojne muslimanske zločine velikih razmjera koji su uslijedili, a počinile su ih formacije istovjetne onima kojima se pridružilo ovih 800 europskih gastarbajtera? Pa gdje je sad nestala sva ta europska pravosudna kreativnost i maštovitost, a s njom u paketu i ljudi posebnog kova koji u tišini rješavaju stvari u interesu države?

Nedodirljivi porezni patrioti

Što je to toliko zakočilo Europu? Što li ju to tjera da se odijeva u ružičasto? Možda u tim svojim građanima ne vidi one koji ju ne mogu smisliti i zapravo ju do srži preziru, nego poseban oblik patriota – tzv. porezne patriote? Radi se o domoljubima čija se ljubav prema zemlji čijim se državljanstvom koriste očituje samo u tome što iz državnog proračuna primaju znatno više nego što u njega vrate. I dok među tih 800 dominiraju uglavnom primatelji izdašne socijalne pomoći zapadnih zemalja, u postojbini poreznog patriotizma, najmlađoj europskoj članici, Hrvatskoj, takvi su sveučilišni profesori, sudci, odvjetnici, novinari, kulturnjaci, parlamentarni zastupnici,… i nakupine drugih društvenih inženjera svih fela. Oni emocionalni deficit i prijezir prema državi koju ne mogu podnijeti nadoknađuju poreznim patriotizmom, ipak nešto izdašnijim od onoga 800 europskih gastarbajtera koje su Amerikanci zatekli na privremenom radu u Siriji. No, čini se da se ta moda zarazno proširila i drugim, ponajprije zapadnim europskim zemljama, mahom među onima sklonim lijevom polu političkog spektra – od klasičnih socijaldemokrata, pa onih još uvijek zelenih, do fanatičnih promotora bezvlađa. To, donekle, objašnjava potpuni nedostatak imuniteta Europe i sljepoću na opasnost koja joj prijeti ne samo od tri bojne u Siriji zatečenih poreznih patriota. Naime, što s onima koje Ameri nisu uhvatili? Gdje su li se ti mogli djenuti? A tek s onima koji su u Europi ostali,… i čekaju.

Prijelomni europski izbori

U takvim, malo je reći dramatičnim okolnostima najveća odgovornost za budućnost Europe leži na njezinoj vodećoj političkoj grupaciji – Europskoj pučkoj stranci. Njoj se već neko vrijeme obija o glavu taktika koja rezultira, em gubitkom tradicionalne biračke baze, em slabljenjem sposobnosti Europe za pravovremeno prepoznavanje izvana joj i iznutra prijetećih pogibelji, kao i posvemašnjom mlitavosti da im se, kad se pojave, suprotstavi. Naime, u suradnji s notornom ljevicom, opčinjenom porivom za društvenim eksperimentiranjem, u toj destruktivnoj raboti svesrdno podržanom olujnim medijskim vjetrom u jedra, kad tad se nađe u pravilu manji ali dovoljan, a ponegdje čak i pretežit broj ruku na pučkoj strani za odluke koje omogućavaju radikalnu kulturološku i svjetonazorsku preobrazbu Europe, oštro suprotstavljenu njezinim kršćanskim korijenima. Tako pučani stvaraju dojam sjedenja na dvije stolice. Kao, eto, većinski su protiv toga, ali kako kod njih vlada demokracija, dopuštaju glasovati po savjesti, i što se onda tu može? Ništa, osim što se otvara prostor drugima, ne nužno boljima i sposobnijima. Za to doista nema učinkovitijeg načina.

Sad kad je europska sigurnost stubokom rasklimana, a već i bliža budućnost neugodno neizvjesna, pučani nemaju druge, nego u prvi plan staviti naglasak na kratkoročne ugroze, a za neko vrijeme ostaviti postrani nužne integracijske procese, izostanak kojih bi Europu mogao doći glave u duljem roku. U tom se smislu nadolazeći izbori za Europski parlament pokazuju prijelomnima. S obzirom na očekivano slabiji rezultat socijaldemokrata, te još uvijek perjanice ljevice, pruža se prilika za sastavljanje vladajuće većine bez tih dežurnih anestetičara Europe. Za to putokaz predstavljaju vladajuće koalicije u Austriji (pučani i desniji slobodnjaci), Hrvatskoj (pučani i liberali) i iznad svega, kako se nakon kratkotrajne devastacije u režiji tradicionalno mahnitih pirinejskih socijalista priprema, u Španjolskoj (pučani, liberali i desnija stranka VOX).

Upravo o potonjoj postizbornoj formuli bi trebali razmišljati u vodstvu Europske pučke stranke ako ne žele da ih isto to zatekne kao nužnost, a što se već događa španjolskoj im članici koja je prema anketama jedva nešto jača od dviju partnerskih stranaka drugih profila. Dramatika povijesnog trenutka jednostavno nalaže da se u ropotarnicu povijesti smjesti socijaldemokrate, zelene i anarhoidne direktne demokrate, i većina formira od pučana, konzervativaca i reformista (recimo, u Poljskoj vladajuća Pravo i Pravda), Europe naroda i sloboda (u Italiji vladajuća Salvinijeva Liga) i, jer navedeno po svoj prilici ne će biti dostatno, grupacije liberala ALDE. No, ovdje leži ujedno i najveći potencijalni kamen smutnje u vidu pokreta francuskog predsjednika Macrona. Uzevši to u obzir, upravo u Hrvatskoj demonstrirana mogućnost piljenja liberala napola (uključiti ekonomski orijentirane liberale, a odbaciti one odveć svjetonazorski opterećene) doimlje se više nego zanimljivom. Tako bi, osim poreznim patriotizmom, njezina najmlađa članica Europu obogatila i spasonosnom formulom za održivo i učinkovito vladanje u naizgled nemogućim okolnostima izbornog zakona koji pogoduje totalnoj političkoj razmrvljenosti i blokadi suvislog odlučivanja.

Grgur S./Kamenjar.com

Ovo su džihadisti koji bi se mogli vratiti u BiH

Što vi mislite o ovoj temi?

Oglasi
Komentiraj

Kolumne

Još jedno besplatno školovanje za Davora Bernardića

Objavljeno

na

Objavio

foto HINA

Davor Bernardić već je navikao besplatno se školovati. Nakon što mu je poslovna škola Cotrugli darovala školovanje u protuvrijednosti 263 tisuće kuna, sad mu je i RTL televizija velikodušno priuštila dva sata besplatnih lekcija iz međunarodnih odnosa, europskih poslova, javnoga nastupa, pregovaračkih vještina, uloge države u gospodarstvu, upravljanju krizama, ukratko, iz gotovo svih područja koja čine državnu politiku.

Šteta je tek što dragocjeno vrijeme i ukazanu mu priliku nije iskoristio pažljivo slušajući, zacijelo bi ga se štogod i primilo. Ovako se, počesto upadajući predavaču u riječ i govoreći istodobno kad i on, doimao poput boksača koji traži spas u klinču čim je osjetio kako u razmjeni udaraca izvlači deblji kraj. Predugo tolerirajući klinčeve, sutkinja u ringu je zapravo zakinula nadobudnog đaka Bernardića da nauči više. Jer znano je kako se najbolje uči na vlastitoj koži.

Unatoč tome, Bernardić je, primivši nauk gratis, zasigurno najveći dobitnik sučeljavanja, dok se najvećim gubitnikom pokazala poslovna škola Cotrugli. Ne samo što joj je pitomac ostao dužan protuuslugu u spomenutom iznosu, nego, uzevši u obzir ono što je prezentirao, sad nema druge nego sudski potraživati i višestruko veću naknadu zbog ozbiljne narušene reputacije javnim nastupom tog negdašnjeg joj polaznika, a danas anti-manekena.

Odgojen na matrici rušenja autoriteta, okretanja leđa onima koji su ga podigli, Bernardić je pokušao predavača kompromitirati, što mašući parcijalnim, dekontekstualiziranim „istinama“, eto baš onima kojima je gojenac ispao iz istog partijskog šinjela nedavno baratao u emisiji na konkurentskoj televiziji, a u kojoj je Bernardić odbio gostovati da bi za nagradu dobio onih tridesetak papira u kojima se nekako uspijevao pogubiti, što asocijacijama na predavačevu navodnu bahatost.

Naime, nakon što bi ispucao pripremljene verbalne „ćorke“, a na predočene mu argumente više ne bi imao što makar i nesuvislo uzvratiti, omalovažavajućim bi tonom prozivao predavača najpametnijim, genijem, aludirajući tako na njegovu, medijski stvorenu već opjevanu bahatost. Jer u ovo doba nametnutog lažnog egalitarizma svaka osoba koja u nečemu odskače i, da bude gore, još je toga duboko svjesna, u očima mediokriteta i onih koji su potratili dane im talente, etiketira ju se bahatom, sve kako bi ju se unizilo i barem prividno stavilo u istu ravan s ni po čemu joj usporedivima.

Dodvoravajući se upravo takvima, tomu nije odolio pribjeći ni neiskusni igrač kvartovske momčadi u srazu s majstorom europske klase, koji, kao i svaki igrač koji zabija golove, eto mora biti bahat i sebičan.
U najkonkretnijim stvarima Bernardić se ponio poput male djevojčice iz poznatog evergreena. Pun je velikih želja, za što bi, posve na tragu mesić-račanovske petparačke demagogije, novac uzeo smanjivanjem korupcije, dok bi onaj koji poznaje ljude koji o raspodjeli novca odlučuju, to ipak učinio preko njih. I tko je tu onda ozbiljan?

Nakon svega, može li tko zamisliti usplahirenog Davora Bernardića kako pregovara i progovara u ime Hrvatske oko nečega važnog? Čovjeka koji nepotpunom statistikom o tekućem kretanju korona virusa u Hrvatskoj odvraća turiste od posjeta Lijepoj Našoj. Čovjeka koji izlijeće s cijenom Ine isisanom iz prsta, nadmeno nipodaštavajući rad renomirane, međunarodno priznate tvrtke koju je Vlada angažirala. Pa mu onda profesor emeritus s druge strane stola mora pojašnjavati kako baš i nije pametno sužavati si manevarski prostor u pregovorima javnim izricanjem okvirne cijene unaprijed, usput i znakovito natuknuvši kako ona nije ni blizu onoj koju je izvalio „stručnjak“ s Cotruglija.

Može li tko zamisliti da ispred Hrvatske s ozbiljnim svijetom razgovara čovjek koji nervozu pokazuje unezvijereno trepćući trepavicama barem trostruko brže od normalnog, dok očiglednu inferiornost u raspravi pokušava nadomjestiti usiljenim, ciničnim polusmješkom, s mukom podignutom desnom stranom usana, dok mu lijeva ostaje obješena. Možda on misli da je to frajerski. Ali nije. Luzerski je! I dok je Milanović barem sposoban zauzeti kakav-takav gard, ako već ne i nešto suvislo izreći, dotle je nasljednik mu na čelu Partije kadar napraviti tek poneko beskrupulozno saplitanje s leđa, poput onog nedavnog, pomno pripremljenog, vulgarnog verbalnog ataka na predsjednika Sabora? No, za što ga to kvalificira?

Konačno, dobro je sjetiti se, dok je još vrijeme, i da Hrvatsku kani preuzeti čovjek koji na pitanje – Tito ili Tuđman? – kao iz topa ispaljuje – Tito! I još se sprema Jokiću dati odriješene ruke da nastavi tamo gdje je stao.

Naravno, ovo upozorenje ima smisla samo za one kojima je do navedenoga zbilja stalo, a nipošto ne one koji te teme koriste samo kao monetu za politikantsko potkusurivanje. Makar, i da nema toga, razuman bi se čovjek upitao nije li ovdje preveliki ulog u igri da bi bilo uputno šaliti se.

Savjestan čovjek pristojne pameti bi se zacijelo zapitao i nije li neobično što medijska srednja struja mogućnost žetončića, postizbornih pojedinačnih prebjega s lista, spominje samo u kontekstu da ih HDZ nekome otrgne, dok posve zanemaruje mogućnost da se takvi pridruže RESTART-u? Ne miriši li to na onu „drž’te lopova“? Gledano iz te perspektive, nije li znakovito kako se na tzv. desnim demokršćanskim listama nalaze ljudi prilično raznolikog ideološkog profila, i za deklarirane ljute desničare prilično začudne ne tako davne prošlosti? Ne podsjeća li to na već jednom provedenu, a drugi put ipak uspješno premoštenu „Operaciju Most“? Vrijedi li se još jednom kockati?

Naime, ne treba biti profesor Baltazar kako bi se naslutilo formulu: RESTART + restlovi s ljevice + manjine + žetončići iz Domovinskog pokreta… A zatreba li, u svojstvu strateške pričuve spremno stoji već najavljena potpora manjinskoj vladi od strane „novoga Mosta“. S obzirom da je HDZ-ovu Vladu predvođenu Plenkovićem ta tvorba već nedvosmisleno odbacila, nije teško zaključiti čija to manjinska vlada jedino preostaje. Pa nije valjda tako teško od dva oduzeti jedan?

Napokon, u Partiji su uvijek mogli računati na vazda im odani Most. Bio on u Vladi s HDZ-om ili u oporbi, uvijek je udarnički rušio HDZ-ove ministre, a čuvao kadrove koje je postavio SDP. Pritom samo krajnje naivne može zavarati to što je lijevo krilo Mosta zamijenjeno tobožnjim demokršćanskim intelektualcima, te bivšim vjeroučiteljem koji je, kako sâm reče, u Josipovićevo vrijeme hodočastio na Pantovčak dvadesetak puta. Nisu li upravo ti i takvi, tada još politički neangažirani „neovisni“ analitičari i istaknuti pojedinci, u konzervativnijem od dva lijevo-liberalna zagrebačka dnevnika između dva izborna kruga otvoreno podržali Zorana Milanovića, što izravno ga hvaleći, što s „kršćanske“ pozicije pljujući na protukandidatkinju mu? Nije li onda slijed – poslije Milanovića Bernardić – ovdje zapravo prirodni kontinuitet?

Koliko god se, evo, tjedan dana prije izbora, sjetili kako protiv RESTART-a dosad nisu ništa zucnuli, pa ih sad reda radi drugarski kritiziraju. I dok Bernardić barem pokazuje kakvu-takvu volju za školovanjem, oni, ma koliko Hrvatsku budili, nikako da se sami na vrijeme probude. Pa se čude što uvijek iznova ponavljaju razred.

Grgur S.

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Hitrec: Nemojte se smijati, ta krajnje zbunjena osoba možda postane i ministrica

Objavljeno

na

Objavio

Iz velikih kiša i blata naglo u vruće ljeto, u Zagrebu i u Sibiru više od trideset stupnjeva. Toplo u cijeloj Hrvatskoj, ima nešto i hladnokrvnih turista. Da nije bilo tenisa u Zadru, i više bi ih došlo, ovako se strašljivci uplašili jer ako covid hvata zvijezde, mogao bi i njih malene kupače. Sitni apolitični umovi ionako nisu razumjeli nakane velikih kombinatora koji su zamislili Adria Tour, zalijepili se, zaslijepili humanim karakterom festivala zamišljenim u Srbiji koja njeguje regionalne veze i odnose u športu, kulturi i još koječemu, kao sjećanje na budućnost. Je li tom Đokoviću ideja servirana, ne znam, vjerojatno jest. Pratio sam godinama njegove izjave i nisam nalazio otrovne strjelice prema Hrvatskoj niti velikosrpska podmetanja, pa je možda izašao na mrežu nagovorom onih kondicijskih trenera koji dolaze iz kabineta vučićevskih i dačićevskih. Tako je rođen Adria Tour. Adria? Adrijansko more, znači.

Na tom Adrijanskom iliti Jadranskom moru nalaze se Beograd, Sarajevo, Banjaluka i Zadar. Da, i Budva, koja je pametno otpala, ali je uz Zadar jedina primorska. Hrvatskom teniskom savezu ništa nije bilo čudno, imaju valjda na zidu i dalje kartu Jugoslavije. Reakcije iz svijeta bile su drukčije, ne iz razloga koje sam naveo, nago poradi pošasti, ignorirane u nedoba, grljenja, ljubljenja i tapšanja (no da, tapšanje odobreno, ha) zalijevanja u noćnim klubovima. Teniski se svijet sablaznio, a onda je covid 2O i sam uvidio da se tu njega reketira i podcjenjuje pa se na trenutak vratio, tek da se vidi tko je gazda i tko je trenutno broj jedan na svijetu. Rasrdile su ga i priče da je oslabio, da ne može skočiti ni pola metra.

Ništa mi nismo naučili, niti ne ćemo. Teniska ili neka druga Adria, nije važno, uvijek ćemo mirno gledati kako na nas, naivne i zaboravne, šalju loptice, za sada, baš smo kao ona nasmijana djeca koja su uživala u igri i zabavi sa zvijezdama. A ti pošiljatelji o moru nisu prestali sanjati, kad ne mogu imati sve što su bili poželjeli, onda utvrđuju male mostobrane i oaze u kojima se dobro osjećaju, na Brijunima, recimo, ili preko puta u Fažani gdje je – piše jedan list– Šerbedžijina svojta pokupovala lijep dio središta grada. List donosi pregršt uvjerljivih dokumenata i podataka o vezama i poslovima s ne samo srbijanskim podzemljem i nadzemljem – internacionala na djelu uključujući poslove s vjetrenjačama u regionu. Hrvatski donkihotski sindrom je besmrtan.

U sjeni opisanih događaja odvija se izborna kampanja, barem se tako naziva. Svrhu i cilj ima, sadržaja nema, strasti nema, života nema, prešetavaju se kandidati gdje ima ljudi, obično na tržnicama jer jesti se mora, prodavačice im odgovaraju preko volje, drže distancu. Televizijski snimatelji se dovijaju kako uhvatiti kandidata okruženog većim brojem ljudi od onih koji su s njim došli kao pratnja. Onda svi završe u nekoj kavani i se sami bace u samoizolaciju. Tužno. Kako to narod ocjenjuje i procjenjuje, pa već i zna za koga će glasovati, ostaje tajnom poznatom samo psihoanalitičarima i anketarima koji dostavljaju podatke gospođi iz HRejtinga koja je čuvala prvu izbornu jedinicu kao asa u rukavu, a u njoj pobjeđuje Retard koalicija, Bog budi s nama. I zbirno ima ta debrecinka od koalicije nešto više od stranke „Sigurna Hrvatska“ kako se nazvao novi HDZ.

U stvari, mrtva utrka, kaže anketa. Točno, ova je izborna utrka tako mrtva da mrtvija ne može biti, što su opazili i analitičari pa samo što ne vape za barem nekom ideološkom bravurom, s bilo koje strane. Nešto malo živosti unijela je stanovita gospođa ili gospođica lijeve provenijencije koja se tako zablokirala govoreći u mikrofon o kulturi, uspaničarila, veli, pa se cijela Hrvatska koja visi na mobitelima danima zabavljala. Ali nemojte se i vi smijati, poštovane čitateljice i čitatelji, ta će krajnje zbunjena osoba koja o kulturi očito ne može reći ni dvije spojene riječi vrlo brzo biti u nekom povjerenstvu, odboru, žiriju, možda postane i ministrica, meritorno će ocjenjivati neku knjigu, recimo moju, kazališni repertoar ili filmski projekt. No, to je već umjetnost, a umjetnost je samo manji, umjetnički takoreći dio kulture, a što je kultura, što je sve kultura i zašto je kultura sve što nije od prirode nego od čovjeka, duga je priča ali u biti jednostavna koliko i neprirodna.

Brljavci

Desetak dana prije izbora bio je 25. lipnja, u kampanjama nespomenut, nevažan kao i medijima, nije bilo zastava na krovovima. Zabrljale opet vlasti proglašujući ga spomendanom, drugorazrednim događajem kojemu ne treba posvetiti pozornost. Zabrljali brljavci, nakon što su dobro učinili vraćajući Dan državnosti na 30. svibnja, ali u isti mah nevjerojatnom bravurom poslali 25. lipnja u zaborav, što je svinjarija nad svinjarijama jer je riječ o hrvatskom Danu nezavisnosti koji treba biti najveći državni blagdan, kao što su slični u svim zemljama koje su se u dramatičnim okolnostima dovinule slobode. Bio sam toga dana u sabornici (ne kao zastupnik), sjećam se kako sam se osjećao, trnci me i danas prolaze.

Članak 1. Ustavne odluke glasio je (i glasi) „Republika Hrvatska proglašava se suverenom i samostalnom državom.“ Pa ako to u državnom i narodnom smislu nije vrhunac u novijoj hrvatskoj povijesti, onda ne znam što bi taj trenutak, tu citiranu rečenicu nadmašilo. (A glede državnosti, vraćene na 30. svibnja, jest i to važno naravno, ali treba podsjetiti da Hrvatska de facto državnost nikada nije izgubila, pa čak ni u olovnim vremenima kada je bila zapisana na papiru, a zbilja bijaše drukčija. Da, nije ju izgubila, osim u onih nekoliko godina stare Jugoslavije, ali to ne računam. U stvarnosti, nije ju izgubila od 7. lipnja 879. i kneza Branimira, uz opasku da državnost datira, faktički, od vremena Trpimira ili još davnije, od Mislava. Ako je Trpimir, a jest, pisao da je knez po Božjoj milosti, značilo je to i znači da ni po čijoj zemaljskoj milosti nije vladar i da ničiju vrhovnu vlast ne priznaje. A pametni Branimir i njegov ninski i hrvatski biskup Teodozije, samo su, oportuno i dalekovidno zatražili i dobili blagoslov Rima, uostalom kao i franački kraljevi carevi, kao i moravski Svatopluk. I tako dalje. Malo sam preduboko otišao.) Elem, tražim i zahtijevam da brljavci koji su i opet jednom zabrljali vrate 25. lipnja kao Dan nezavisnosti i da tako ostane dovijeka.

Nisam dobro čuo, ne čujem dobro, ali mi se čini da je iz Ureda predsjednika poslano nešto kao izjava uz spomendan, u smislu da Hrvatska nikada nije bila jedinstvena kao tada, 25. lipnja. Je li? A zašto su onda Račan i račanovci bili protiv Ustavne odluke o samostalnosti? Usput, Milanović je učinio, napokon, hrabar državnički potez: uplovio je u bokokotorski zaljev na brodu Hrvatske mornarice i baš kada sam pomislio da ispravlja komunističke teritorijalne grijehe, mirno se iskrcao i porazgovarao s Đukanovićem o manje značajnim temama. Navodno je iz Boke trebao odletjeti na Putinov veliki predizborni vojni festival, ali mu se pokvario zrakoplov. Rekoše oni koji narod drže budalama. Očito je pritisak iz Europe i svijeta uopće bio prevelik, tako jak da to ni avion nije mogao podnijeti, pa se Milanović nije našao na tribini u društvu Putinovih vazala.

Dotle u svijetu

Sjedinjene Američke Države slave Dan nezavisnosti 4. srpnja, dan prije izbora u Hrvatskoj. Nije ni njima lako, uz coronu imaju usporednu tamnoputu revoluciju koja ruši spomenike, i one koje treba i one koje ne treba rušiti, a vlasti djeluju bespomoćno. Najnoviji zahtjevi idu ni manje ni više nego prema Isusu iz Nazareta, koji doduše nije bio skandinavski bjeloput, ali je svaki vjernički narod prilagođavao njegov lik svojem podneblju, pa tako treba i ostati. U toj novoj dimenziji, aktualni američki pokret ukazuje se kao anarhistički i ateistički, te imaju pravo oni koji tvrde da su anarholjevičari iskoristili crnački gnjev. Na meti će se naći i Bogorodica, nema sumnje, ali i svi sveci i svetice Božji. Hrvatska će biti pošteđena. Ima sreću da je najpoznatiji kip Majke Božje, onaj iz Marije Bistrice – crn da crnji ne može biti. Što će se dogoditi s Međugorjem, za sada nije poznato, ionako je svetište poprilično pusto i mise se u svijetu prate preko „skajpa“.

No Međugorje je – zahvaljujući nepravednoj povijesti, s one strane granice između Hrvata i Hrvata. Kao i Neum, o kojemu sam u prošloj kolumni nešto pisao više-manje satirički i u svezi s Pelješkim mostom, kadli me napalo da predlažem napad na Bosnu – čitam na nekom razuzdanom portalu. Prije svega, dragi diletanti, Neum je u Hercegovini po sadašnjim uzusima, pa zašto bih napadao Bosnu. Drugo, spomenuo sam iz vica Putina, a vojujući portal odmah zaključio da aludiram na Krim i volim Putinove metode. Zašto ne na južnu Osetiju? Zvala me odmah jedna medijska kuća iz Bosne, a baš sam bio na nekoj intervenciji u Vinogradskoj, nisam mogao govoriti. Panika se širi. Glede navodne aluzije na Krim, mudraci ne znaju da sam osvjedočeni ljubitelj (cjelovite) Ukrajine. Tko od njih ima kod kuće ukrajinsku zastavu (uz hrvatsku, ako ju uopće imaju) molim vas, i to s potpisom Julije Timošenko u zahvalu za dramu koju sam napisao dok je bila u zatvoru, a drama prikazana ni više ni manje nego na čuvenom festivalu u Edinburghu.

Tako, vidite, stvari su dosta složene. No još se nešto pokazalo: originalno pišem kolumnu za HKV (objava svaki ponedjeljak u 20 sati), ali ju preuzimaju drugi portali, podkasti i nadkasti, što saznajem s odmakom, a ni kunu ne dobivam (uskoro ni euro, fuj) kao što već znate, radim za opće dobro jer sam na tu kaznu osuđen. Ali što se pokazuje? Da anarhocrveni i zadrti nad svim tim elektroničkim medijima imaju svakodnevni nadzor u obliku suvremenih elektroudbaša i za to dobro plaćenih, a nisu više ni potpuno nepismeni pa se uključuju kao anonimci s podmuklim staljinističkim komentarima. Izazivajući, navlačeći publiku, odvlačeći ju od prave teme kolumne.

A da sam posve slučajno načeo staru i bolnu temu Neuma, pokazalo se nekoliko dana poslije kada je zbog navodnog netransportiranja kroz Neum, BiH najavila protumjere. Kakve? Možete zamisliti.

Hrvatski jezik. Pogled iz Rusije

S Moskvom ipak imam jednu vezu, ondje živi i radi veliki kroatist Artur Bagdasarov, prijatelj Hrvatske, hrvatskoga naroda i hrvatskoga jezika koji pozorno prati suvremene jezikoslovne prijepore u Hrvatskoj, piše o njima na tragu divova hrvatskoga jezikoslovlja i nimalo mu se ne sviđa jezična „politika“ Instituta za jezik i jezikoslovlje pod kapom autorski neostvarenog lingvista Jozića koji je uz medijsku pomoć i šutnju Akademije, preuzeo monopol nad pravopisnim i inim pitanjima. Bagdasarovu je u Hrvatskoj objavljeno nekoliko knjiga, o Dubrovniku poglavito u svezi s armenskim svecem zvanim u nas sv. Vlaho, te o čudesnoj zemlji Armeniji (Bagdasarov je Armenac porijeklom i osjećajem).

Pripremio je novu knjigu i traži nakladnika u Hrvatskoj. Knjiga, s hrvatskim pleterom na koricama, ima naslov „Hrvatski jezik. Pogled iz Rusije“. Dobar naslov, posve sam uvjeren da se iz Moskve bolje vidi nego iz Zagreba. Jeste li možda u izbornoj kampanji čuli da je netko spomenuo jezik? Hrvatski jezik? Ili da će donijeti zakon o hrvatskom (standardnom) jeziku? A i o umjetnostima i kulturi uopće nisam čuo, osim od one zblokirane gospođe koju sam spomenuo, to jest ni od nje se nije ništa čulo jer se zablokirala.I nakon izbora imat ćemo opet „kulturu novu“ i „postdramske komade“, tko god pobijedi, imat ćemo frakturu nakladništva, književnici će godinama čekati na novac od posudbe iz javnih knjižnica, samostalni umjetnici se dovijati kako da prežive. HTV je imala seriju emisija o varošima u dalmatinskim gradovima (Split, Sinj, Zadar…), a iz jedne sam epizode zapamtio neki lik koji se ne naziva samostalnim nego samohranim umjetnikom. Duhovito.

Potres iz 1980.

U nedavnom velikom potresu popadale su mi knjige s polica, među njima jedna koju sam dugo tražio zbog podatka o prvom latinskom, skraćenom, prijevodu Homera. I nije knjiga, nego časopis Latina et graeca u objavi Libera davnih godina. Vrlo dobar časopis. No sada vidim da je na pravim stranicama tiskan tekst o potresu 1980. a glasi upravo antički uzvišeno:“ Umro je drug Tito. Sudbonosna lapidarnost i neizbježna istinitost ovih riječi nesmanjenim intenzitetom potmulo odzvanja u nama već tjednima kao pratilac najtužnijeg potresa u našoj historiji. Ipak, taj potres nije ostavio ruševine već samo ojačao golemu građevinu Titova svjetionika koja nam obasjava putove u budućnost…Za razliku od antičkih heroja koji su se na kraju svojih zemaljskih života gubili u izmaglicama mitova, Tito je najprisutnija stvarnost – njegovo je djelo čvrst i realan kamen temeljac naših egzistencija, naše Jugoslavije.“ Citat završen. A uskoro zatim i Jugoslavija.

Hrvoje Hitrec/HKV

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Oglasi

Komentari