Pratite nas

Kolumne

Nakon Gospe, u Međugorju se pojavio i Isus

Objavljeno

na

Čudo Međugorja izniklo je iz kamena, iz jada i bijede, iz progona i stradanja. Tamo izgradiše hotele, trgovine, crkve, športske terene i teniska igrališta. I da nije bilo tako, ne bi bilo ni Marina koji se sa četrnaest godina preselio u glavni grad svih Hrvata

Od svih izjava koje smo čuli nakon pobjede Marina Čilića na US Openu najdojmljivija je ona njegova oca Zdenka. Kazao je okupljenim Međugorcima kao i cijelom TV gledateljstvu: On nije samo moj, on je i vaš, da nije tako ništa ne bi valjalo. Jedan mladi i veliki športaš sve nas je na trenutak okupio u jedinstvenom osjećaju ponosa i pobjede kao da je pobijedio netko nama najbliži, netko iz obitelji. I doista kao da nas samo športski uspjesi još mogu ujediniti i emotivno angažirati u jednoj, kako je kazao predsjednik Sabora Josip Leko u Ludbregu, duboko podijeljenoj zemlji, ne zamislivši si ni na trenutak o vlastitim zaslugama, odnosno zaslugama njegove političke momčadi za te podjele, pa i specijalnim zaslugama momka koji je stajao pored njega u silnoj želji da ponovno postane predsjednik države. Čilić nam je pokazao kako se može uspjeti kad se naporno i sustavno radi i kad se vjeruje u sebe i u onoga gore na nebesima, i kad se voli domovina za koju se boriš, sve opet toliko različito od političkog stila naših kukavnih političara, koji sve prepuštaju sudbini i volji stranih kolonizatora. Samo nekoliko dana nakon tog iznimnog nastupa u New Yorku koji ga do kraja iscrpio i fizički i psihički on ni na trenutak ne dvoji o nastupu za reprezentaciju Hrvatske.

Marin je tri zadnja meča pobijedio sa po tri nula i razumljivo iako pretjerano, proglašen je euforično novim teniskim kraljem. Razumljivo, jer malim nacijama uspjesi njihovih sunarodnjaka znače puno više i nisu tako česti kao kad su pitanju velike nacije. Priča o njemu ne bi bila moguća bez priče o Međugorju, seocetu južne Hercegovine koje je početkom osamdesetih imalo samo nekoliko kuća i jednu crkvicu da bi se danas, zahvaljujući Gospinu ukazanju pretvorilo u pravi gradić s razvijenim turizmom i svjetski poznato mjesto hodočašća u kojemu se mogu čuti svi jezici ovoga svijeta. To čudo Međugorja izniklo je iz kamena, iz jada i bijede, iz progona i stradanja. Tamo izgradiše hotele, trgovine, crkve, športske terene i teniska igrališta. Sarajevo bi ga najradije zabranilo da ne donosi novce. I da nije bilo tako, ne bi bilo ni Marina koji se sa četrnaest godina preselio u glavni grad svih Hrvata. I kao što je Međugorje zaslužno za njegovu afirmaciju i on dodatno ime Međugorja, Zagreba i Hrvatske pronosi od Japana do Amerike.

Ali priča o njemu je i priča o Hercegovcima, ljudima kojima povijest, odnosno različiti osvajački režimi nisu bili naklonjeni. Razvili su baš zbog toga specijalne oblike preživljavanja, od hajdučije, šverca duhanom do bježanja u druge zemlje i krajeve i rođačkih veza i pomaganja. Mnogi su se iz te muke vinuli vrlo visoko nikada ne zaboravljajući Boga i domovinu. Nalazimo ih vrlo često i danas među umjetnicima, znanstvenicima, političarima, športašima, braniteljima. S druge strane, s ove strane mletačko-turske granice pratili su ih ponekad silna zavist, nezahvalnost i predrasude. Za neke, ne baš tako brojne, ali zato vrlo glasne i utjecajne, oni su bili mafijaši, ustaše i agresoru, što zapravo samo govori o poziciji nositelja tih predrasuda. Mafijašima su ih proglašavali nesposobni i neuspješni tipovi, a ustašama fanatični i otuđeni privrženici jugoslavenske ili bošnjačke ideje u okrilju samog hrvatskog naroda. Takvima zacijelo ni Čilićev uspjeh neće biti drag, draži im je Đokovićev.

Još vruć i potresen u kameru se s terena zahvalio najprije Bogu i u istom dahu izustio majčino ime. Time je i nehotice razbio još jednu predrasudu o Hercegovcima i Dalmatincima, koji su navodno patrijahalno nastrojeni i koji ne cijene žene. Naravno, u toj predrasudi sadržano je nepoznavanje odnosa u tzv. patrijahalnoj obitelji, koja uostalom više i ne postoji. Majka je baš u takvim obiteljima bila stožina oko koje se sve okretalo, ali naravno nije «emancipirano» psovala, prostačila, pobacivala i skidala se gola pred milijunskim gledateljstvom. Malo gdje su kao u tim «patrijahalnim» krajevima majka, žena, ili sestra predmetom najveće ljubavi i obožavanja. U toj se tradiciji u najvećoj mjeri njeguje i štuje mit Djevice Marije. U toj su tradiciji nastale povijesne legende o Teuti, Tugi i Bugi, Kraljici Jeleni, Mili Gojsalić ili Divi Grabovčevoj. A možda ćemo, zašto ne, u toj tradiciji dobiti i novu predsjednicu države.

Jedan drugi nastup hrvatskih športaša od kojega se očekivao veliki rezultat, jer je tako najavljivan i obećavan, donio je potpuno razočaranje. Riječ je, dakako, o nastupu košarkaške reprezentacije na Svjetskom prvenstvu u Španjolskoj. I to ne zbog ispadanja daleko prije završnice koliko zbog pristupa igri i poslu. Ta toliko razvikana momčad uspjela je pobijediti samo prosječnu Argentinu i nikakav Portoriko, a jedva se u produžecima provukla pokraj Filipinca i glatko izgubila od Senegala, Grčke i Francuske.

I prije prvenstva i za vrijeme odigravanja utakmica i poslije svega nemoguće je naići na kritičku riječ komentatora, reportera, ili košarkaških stručnjaka. Dok se o političarima, hvala Bogu, kaže sve o športskim i estradnim zvijezdama se mogu čuti i pročitati sve same lakirovke, mazanje očiju, izrazi hvale ter hvaljenja. Vjerojatno u tom nezamjeranju ima sitnih osobnih interesa u obliku džeparca, putovanja i sličnih pogodnosti. U takvom medijskom odnosu valja tražiti dodatne razloge podbačaja. Uvjerili su ih da su najbolji, nedodirljivi, kad tamo čista ništica. Vidjeli smo skupinu navodno uspješnih pojedinaca, koji igraju u ponajboljim europskim klubovima, trojica čak i u NBA ligi, a onda tu u španjolskim dvoranama, što se inače već ponavlja na nizu košarkaških smotri još tamo od Barcelone 1992, djeluju kao rekreativci, amateri ili početnici koji nisu u stanju pogoditi konja, koji su spori i prikovani u zemlju, kojima lopta ispada iz ruku, ili je bacaju u aut, koji bez ideja igraju sami za sebe. Svi osim jednoga, osim Bojana Bogdanovića (opet taj Hercegovac).

Najbolji navodno centar Europske lige Ante Tomić djelovao je kao dječarac koji nije shvatio niti to da je za desetak centimetara viši od suparnika. Darija Šarića su uvjerili kako je genije ravan Draženu Petroviću pa se svojski trudio šutirati izdaleka iako ima očajan šut i nemilice rasipati lopte, Rudež nije mogao ubaciti u koš ni slučajno, Žorić bijaše potpuno izvan igre, itd. U osnovi svega toga je neshvatljiv strah od kojega dolazi paraliza i ukočenost. Bila je, kaže trener, velika želja. Možda, ali i još veći kukavičluk.

Kao što je Goran Ivanišević kao trener zaslužan za Čilićev uspjeh u kojemu je ključno samopouzdanje koje ti omogućuje pokazati najbolje što znaš, tako je za neuspjeh košarkaša opet najzaslužniji trener Jasmin Repeša, koji je proizveo taj osjećaj posvemašnje nesigurnosti i to svojim stalnim rotacijama, krivim dimenzioniranjem pojedinih uloga, nedostatkom uigranih kombinacija pa i izborom igrača. Kad ga pitaju za ostavku on samo, jako samokritički, kaže: može ako je netko spreman preuzeti moju ulogu, ali, hoće reći, ja takvog ne vidim. Važno je, kaže on još, sačuvati kontinuitet priče! Kakve li divne priče.

Josip Jović/dnevno.hr

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Marko Ljubić: Tokmak novinarstvo Aleksandra Stankovića

Objavljeno

na

Objavio

Pupavičasta drskost ili simodubaićevska stilska brčinasta umotvorina

Notorno je komentirati Pupovca, a još notornije njegovo “gostovanje” u emisiji Aleksandra Stankovića “Nedjeljom u 2”. Jer, Pupovac odavno radi svoj posao, a bit toga posla je unutar Hrvatske potvrđivati i ponavljati ono što je Vučić rekao, ne jednom, da je Hrvatska danas preslik nacističke Njemačke. I ponovo je to Pupovac neizravno rekao izbjegavajući izravan odgovor je li Vučić imao pravo s tom konstatacijom, navodeći “historijski egzodus tristo  tisuća Srba”. Notorno je to ponavljati zbog toga što je to Pupovac rekao i nakon povratka iz Bačke Palanke, i tada namjerno jedva prikriveno, notorno je zato što to piše u “Anatomiji fašizma” Roberta Paxtona koju su recenzirali parapupovci i paravučići Cipek i Jakovina, te mnogi drugi s državnih i paradržavnih pozicija, pred zamrznutom Hrvatskom. I vlada li vlada Pupovac s inkluzivnim Plenkovićem, Jandrokovićem, Kuščevićem, Božinovićem ili Medvedom i Anušićem, prvim od zadnje dvojce, jer poziva na djelovanje institucija koje generiraju probleme, pred drugim ponajprije zbog žestokoga predstavljanja tjekom zadnje predizborne kampanje – kao čvrstog oslonca nacionalne Hrvatske.

Kakav li je to onda meki oslonac?

Iako je notorno odavno ukazivati na sramotno dno HRT-a, s obzirom na epohalne krivotvorine, valja to ponovo i ovaj put uraditi.

Prvo, nisam slučajno pod  navodnike  stavio Pupovčevo “gostovanje”, jer koncept emisije, način razvoja pitanja, podtema, prilozi, šutnja na nevjerojatne laži, koje je Pupovac iznosio u scenskom monologu, isticanje Pupovčevih nepoznatih “zasluga”, a zanemarivanje dokazanih teških kleveta protiv hrvatskoga naroda devedesetih godina, te besramno obavještajno licitiranje sa sudbinom dr Šretera, koje je prokazao Slavko Degoricija godinama unazad, jasno ukazuje da se u ovome slučaju ne radi ni o kakvom gostovanju, nego o uvježbanom scenskom igrokazu čovjeka koji je došao doma, zavalio se u svoju fotelju i radi doslovno što god hoće, pred poslugom koju plaća ili čiji status izravno ovisi od njegovoga prijekoga pogleda. Točno tako je djelovao odnos između Stankovića, a time i HRT-a i Pupovca danas.

To što smo mogli gledali teška je zlouporaba, i države i medija.

Drugo, Stanković je ponovo, po tko zna koji put, demonstrirao neznanje na granici groteske. Mnogi će reći da je njegov pokušaj kandidiranja “suvislih” pitanja konstatacija o stvarnoj definiciji domoljublja, pupavičasta drskost ili simodubaićevska stilska brčinasta umotvorina, namjerna podvala i pokušaj umjetne relativizacije svih pojmova iz riznice simboličkih svetinja naroda, ali ne radi se o tome.

To rade pametniji od njega.

A Stankovića i slične dovode blamirati se.

A njima drago.

Stanković je ponovo, a to je već notorno, pokazao slonovsku intelektualnu tankoćudnost,  totalno neznanje i rigidnu neukost, navodeći “porezno domoljublje” kao stožernicu te civilizacijske  svetinje, pa, iako to u Hrvatskoj ima prizvuk kampanjske groteske namjernoga antihrvatskoga stvaranja javnoga terminološkog kaosa, prilično je sigurno da on i slični tako misle. Jednostavno, on i govorom tijela, tonalitetom i riječju pokazuje da misli da je plaćanje poreza – izraz domoljublja.

E, to je problem HRT-a.

Reći ćete, a što si sad rekao novo?

Istina, ništa dijagnostički.

No, s obzirom na količnu “domoljubnoga plaćanja” i tereta na grbači milijuna hrvatskih ljudi, valja to ne-novo ponavljati, ne bi li ljudima konačno prekipjelo. Davati tolike novce, a radi se godišnje o oko milijardu i tristo milijuna kuna, tipovima čija stručnost doseže priču o poreznom domoljublju, isto je kao pozvati razbijača kamenih blokova teškim čekićima, poznatijim kao tokmacima, da vam sredi računalni program. Tokmakom.

To novinarstvo se zato treba nazivati – tokmačenje.

Stanković, koji se, ako me pamćenje služi, afirmirao među stotinama svojih gostiju u emisiji i pred njihovom najbližom rodbinom, i kao haiku pjesnik, kao onaj Gregurovićev zetina u “Što je muškarac bez brkova” da mu bude usporedba lakša, očito je – ljubav drži nasiljem, voljeti drži ekvivalentom moranja. Na stranu to što je degutantno da netko tko je o porezima pozvan jedino trošiti ih po načelu tokmaka u računalnom programu, jer Stanković nikada lipe nije zaradio izvan prisilno naplaćenih novaca koji su ekvivalent poreza, za kvalitetu znanja rada od koje bi i kokoš posve sigurno postala jalova da je prisiljena redovito konzumirati njegove informativne i intelektualne usluge, zbog tolike neukosti trebao bi se sramiti i netko tko nikada nije vidio dana škole. Koliko god mu pozicija bila zagarantirana, sustav stabilan, vlast inkluzivna i centrirana, i koliko god djelovalo da je poredak neuništiv.

Bilo je takvih poredaka tjekom povijesti previše za dobar želudac, ali malo je bilo čak i u njima tipova koji su se rado javno blamirali. To se uvijek prepuštalo – klaunovima i dvorskim ludama.

Čak i u takvoj neumnosti kakvu simbolizira komunističko-partizanski režim iz prvih dana.

Naime, i navjeće političke partizanine nakon II. svjetskog rata pokušavale su bar sklepati kakvu takvu pametnu riječ i izbjegavati usprkos puškama u ruci blamažu među prestrašenim ljudima, kojima su se obraćali. Koliko sam slušao, a slušao sam puno toga o tim vremenima, nikada nisam čuo da se netko usudio ljubav poistovjećivati s moranjem ili prisilom.

To se oduvijek, čak i u posve rigidnim režimima nazivalo silovanjem.

Moglo je biti dopušteno onima na vlasti, ali su i oni izbjegavali hvaliti se silovanjem, nastojeći bar se predstaviti umilnije i humanije. I umnije.

Aaleksandar Stanković upravo silovanje propovjeda kao uzor svoje učenosti i znanja.

Zato mu je posve logično reći da je plaćanje poreza izraz domoljublja.

Porez je svugdje u svijetu i od kada je svijeta, obveza, koju jamči država prisilom. Po Stankovićevoj logici svi ljudi koji su kroz stoljeća plaćali porez Osmanlijama, Austro-ugarskoj monarhiji, Talijanima, Mlečanima, Francuzima, Srbiji i kralju, komunističkom režimu – bili su samo takvi, uzorni domoljubi. Čisti uzori odanosti tim režimima i okupatorima.

Kao što su po istoj mantri sve silovane žene bile ljubavnice silovateljima.

S većim ili manjim posljedicama.

Kako sam rekao, notorno bi bilo komentirati emisiju Stankovića i Pupovca, notorno je dodatno ukazivati na srozani HRT, jer teško da ima dna ispod ovoga što demonstriraju godinama, i mjesecima u zadnje vrijeme pogotovo, ali – valja ukazati na mantru o silovanju kao ljubavi, na idiotizam bez premca, kako bi ljudi koji plaćaju i trpe, imali cjelovitu viziju na kojoj razini je taj besramni primitivizam, te kako bi se i zadnji element respekta prema “službenim facama” zbog naslijeđenoga defanzivnoga odnosa i prisilnog respekta prema svemu državnome – potpuno urušio u pamćenju hrvatskoga naroda suočenoga s tim svinjarijama.

Suočavajući se s tim eksponentima, a suočavanje je neminovno radi higijene hrvatskoga društva i zaštite elementarne ljudskosti, valja znati da su današnji navodni i stvarni moćnici, službene face – neuki, neznalice, obični državni nasilnici, neusporedivo primitivni i intelektualno zapušteni, zvali se javni ili nejavni serviseri, te da ne zavrijeđuju respekta koliko crno ispod nokta.

Lakše je onda izgraditi odnos i znati kako dalje prema njima.

Marko Ljubić/ProjektVelebit

Pupovac u NU2: ‘Lojalnost se najviše iskušava u kriznim vremenima’

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Bernardića ne ruše partijski drugovi nego YUTA

Objavljeno

na

Objavio

Ne ruše Davora Bernardića partijski aktivisti, svi ti “hajdaši i dončići” redom i na preskok usijane boljševičke glave, “ušutkani stazići i drčni marasi”, “krezubi Arsen Bauk i Slovenac Obersnel” – nije riječ o partijskim frakcijskim sukobima niti ga u tom žalosnom igrokazu doista brani partijski brončani odljevak Zlatko Komadina.

I Rajko Ostojić je posve mala i nevažna faca iz sjene koja čak i pod političkim reflektorima izgleda jadno i nemoćno. Sve je to samo smišljena predstava s hrpom jadnika na jednoj ili drugoj strani u režiji i po scenariju pravih partijskih tajkuna, onih što udbinim novcem na inozemnnim računima doista upravljaju SDP-om, a za vrijeme Ivice Račana i Zorana Milanovića uz svesrdnu potčinjenost Stjepana Mesića i Ive Josipovića bili su potvrdili svoj status gospodara Hrvatske. Ni pod Andrejom Plenkovićem im uopće ne ide tako loše.

Vladarima partijskog novca, izvučenog u vrijeme bivše države na inozemne račune, se u studenom 2016. dogodio Davor Bernardić i od tada ga pokušavaju srušiti. Zadaću je dobio gubitnik unutarpatijskih izbora čuveni ljubitelj Sutjeske i Tjentišta, Ranko Ostojić, ali bez većih uspjeha.

No nije Bero prvi takav slučaj; Partiji se prije toliko godina, točnije u lipnju 2007., dogodio i Zoran Milanović, ali je Partija uspjela Zokiju podmetnuti Ranka Ostojića za Ministra unutarnjih pitanja i potpredsjednika Partije i Slavka Linića za ministra finacija – a njih dvojica dobro su upućeni u „partijsku omertu“ o novcu, partijskom novcu na inozemnim računima. Izborna unutarstranačka demokracija dvaput je uzastopce dovela na čelo Partije ljude koji nisu bili dio zločinačke udbaške organizacije poznate pod imenom YUTA i upaljen je crveni (nego kakav) partijski alarm.

Na Beru se otvoreno i žestoko okomila YUTA, organizirana zločinačka organizacija Titine Jugoslavije, svi oni koji su partijskim novcem, tj. državnom pljačkom na računima off-shore kompanija sklanjali velike sume novca. Procjenjuje se svake godine na račune takvih off-shore kompanja sklanjalo deset posto BDP bivše Jugoslavije, i tako godinama. Riječ je o desecima milijarda ondašnjih US dolara. To je novac od državnog šverca droge: heroina i konoplje (Alkaloid Skopje i Droga Portorož), šverca naoružanja Nesvrstanima preko raznoraznih „Genexa“, „Inexa“, „Jugometala“, „Astre“ slovenskog „Smelta“ „Privredne banke“ a velikim velikim djelom i kroz INA-u. Zato velika povika na MOL, jer INA više nije partijska “kasica-prasica”.

U tom „poslu“ sudjelovala su i jugoslavenska, tj. hrvatska brodogradilišta, s tim su poslom ispumpavanja novca nastavila i u samostalnoj Republici Hrvatskoj. To je razlog zašto Danko Končar želi biti strateški partner Uljanika i 3. maja – želi uništiti dokumente takvog načina „poslovanja“.

YUTA je tim novcem krenula u privatizaciju najvrednije hrvatske imovine bilo da se radi o tvrtkama ili nekretninama ili hrvatskim bankama. Bezvrijedni dio privatizacije, onaj oslonjen na poslovanje s SSSR-om, ostavili su HDZ-ovim novopečenim tajkunima. Tipičan primjer je razvikani Miroslav Kutle, a sve s namjerom da bi se ljevičarski mediji mogli iživljavati na lošoj hrvatskoj privatizaciji i pretvorbi, i za to prozivati HDZ i Franja Tuđmana. YUTA-in novac na inozemnim računima netaknut je preživio Domovinski rat. Bitna sastavnica YUTA-e je i HRT, uvijek Radio televizija Zagreb, i danas partijski bastion, predvodnik ljevičarsko-komunističkih medija.

Lista „odabranih i zakletih“, jamaca tvrdog partijskog kontinuiteta nije dugačka, uvijek je to bila mala skupina, ali se svodi na provjerene „skojevce“ drugog naraštaja, generalske sinove i na nekolicinu udbaško-partijskih osoba od najvećeg povjerenja.

Sve su to poznata javna imena pripadnika “duboke države” koja se u privatizaciji i hrvatskim vladama sa svojim mrežama pouzdanika pojavljuju od samog početka suverene i samostalne Republike Hrvatske, zapravo koju godinu prije – od Markovićeve privatizacije: Goran Štrok, Emil Tedesci, Vanja Špiljak, Davor Štern, Anto Nobilo, Slavko Linić, Danko Končar, Franjo Gregurić… neizostavni Božo Prka i Franjo Luković, i da se ne nabraja. Njihove su banke, ministarstva, uprave, a nakon privatizacije i najzdraviji komadi hrvatskog gospodarstva.

Naravno tu je i politički i imovinski vlasnik Istre i Končarov lokalni zakrilnik, Ivan Jakovčić, koji upravo gostuje kao predavač na „Međunarodnom institutu za bliskoistočne i balkanske studije“ (IFIMES) u Ljubljani s temom „Zapadni Balkan i europske integracije“. On kao iskusni europski parlamentarac tlapit će o zapadnom Balkanu, ali o svom položaju „don Jakovcicha“ u kriminalnoj organizaciji IDS-a vjerojatno neće spomenuti.

YUTA je neprikosnoveni gospodari situacije u SDP-u, po njenom je nalogu Milorad Pupovac shvatio da je najbolje vezati konja tamo gdje ti gazda kaže. U tom kontekstu treba promatrati i kooptiranje HNS-a u Plenkovićevu vladu, jer nije bila u pitanju izdaja dotadašnjeg koalicijskog partnera nego je iz YUTA-e stigao takav naputak.

Zato nije bilo dovoljno pustiti niz vodu Davora Bernardića; samo ga sramotno umočiti u katram i uvaljati u perje, već ga je trebalo onako zaplotinički, komunistički smjeniti i SDP prepustiti provjerenom kadru kontinuiteta, streljnikovu poput Ranka Ostojića, koji je čovjek YUTA-ina povjerenja i kontinuiteta. Ili pak ostatke partijskih ostataka predati klaunovima poput Gordana Marasa i SDP prepustiti povijesti?

Partijski novac je već dobro opran i još bolje sklonjen, tragovi udbaškog novca pometeni i staru majku Partiju treba pospremiti u ropotarnicu prošlosti, jer im ovako „demokratiziranog“ unutarpartijskog izbora ne jamči kontinuitet. Mogao bi se Partiji u budućnosti dogoditi neki novi Bero. Jer Davor Bernardić sigurno nije ništa znao o milijardskim količinama kuvajtskih dinara sklonjenih u Jugoslaviji na pranje nakon invazije Iraka na Kuvajt u kolovozu 1990. kao ni o tiskanju kuvajtskih dinara na Topčidaru originalnim klišejima iz Kuvajtske emisione banke. To je tada bila YUTA-ina operacija pod vodstvom Anta Markovića, tada predsjednika SIV-a, i njegove desne ruke Budimira Lončara. Davor Bernardić je, istina, na čelu Partije, ali nije bio niti je do sada upućen u bitne stvari i zato je postao i te kako opasan.

Na hrvatsku političku scenu došle su nove kulise kao mogući zakrilnici starih grijehova. Umjesto prije popularnih yugohrvata, npr. HNS-a i „reformiranih“ HDZ-ovaca, sada u glavnoj ulozi na hrvatskoj političkoj sceni nastupaju eurohrvati. To je razlog zašto u Hrvatskoj (i svim bivšim republikama) nije učinjena lustracija, jer bi YUTA i njezini pouzdanici bili maknuti s javnog prostora i ne bi mogli držati Republiku Hrvatsku kao taoca svojih osobnih planova.

Davora Bernardića se pokušava smjeniti kako bi prestala pitanja ne samo gdje je udbaško-partijski novac na inozemnim računima i tko je njegov ključar, nego gdje je partijsko zlato te kako je završila i u čijim je rukama ogromna partijska imovina, ovdje u Hrvatskoj?

Jugoslavija je na neki način napravila sukcesiju s bivšim republikama a danas suverenim državama, ali YUTA kao jugoslavenska krim-tvorevina nije između sebe napravila sukcesiju, isto kao ni Partija. Drugovi se još nisu dokraja dogovorili, čekaju tzv. regijon.

U Sloveniji kompletno gospodarstvo, pogotovo onaj „uspješno“ privatizirani dio, kontrolira YUTA, na njenom je čelu Milan Kučan. YUTA-ni pouzdanici iz svih bivših republika nisu definitivno podijelili plijen, drže se one da „vrana vrani ne kopa oči“ i odgađaju osjećajući uzajamnu privrženost i zajedništvo u kriminalu. Nadaju se da bi koroz tzv. regijon obnovili svoje stare aktivnosti i ojačali negdašnju mrežu.

SDP, HNS i HDZ svojim postupcima često pokažu da su zapravo spojne posude, pogotovo od dolaska na stranačku i državnu vlast Andreja Plenkovića. Pod nadzorom YUTA-e bratstvo i jedinstvo partijskih političkih opcija, koje pod izlikom „Bruxelles tako traži“, želi drmati hrvatskom dogovornom ekonomijom, naravno po uvjetom da su upravo oni ti koji kontroliraju i dogovaraju cijeli sustav dogovorene ekonomije. To je razlog zašto u Hrvatskoj nema pravih privatnih investicija (bez državnih jamstva) – jednostavno se ne uklapaju u dogovornu ekonomiju i zato dolazak inozemnog suverenog privatnog kapitala hrvatska država na svaki način opstruira. Na isti je način lakše pritisnuti hrvatskog reprezentativca Dejana Lovrena, nego pravosuđu dati nalog da se ozbiljno pozabavi srpsko-srbijanskim zločinima za vrijeme Domovinskog rata.

Na koncu, nije Davor Brnardić nikakav političar od formata, čak ni za ovu „čaršijsku“ Hrvatsku i urušeni SDP, ali nije se dao i ne želi se podvrgnuti pritiscima YUTA-e. I to je njegov jedini i najveći “grijeh”. Bero nije pristajao na krstarenje atraktivnom, četrdeset matara dugačkom, jahtom „Follow me 5“ stalno vezanoj u riječkoj luci: YUTA-inom jahtom koja se vodi na ime Herberta Palfingera, ali su se neki SDP-ovi ministri i ugledni „simpatizeri“ godinama izmjenjivali kao njezini gosti.

L. C./HRsvijet.net

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari