Pratite nas

Kolumne

Nakon Gospe, u Međugorju se pojavio i Isus

Objavljeno

na

Čudo Međugorja izniklo je iz kamena, iz jada i bijede, iz progona i stradanja. Tamo izgradiše hotele, trgovine, crkve, športske terene i teniska igrališta. I da nije bilo tako, ne bi bilo ni Marina koji se sa četrnaest godina preselio u glavni grad svih Hrvata

Od svih izjava koje smo čuli nakon pobjede Marina Čilića na US Openu najdojmljivija je ona njegova oca Zdenka. Kazao je okupljenim Međugorcima kao i cijelom TV gledateljstvu: On nije samo moj, on je i vaš, da nije tako ništa ne bi valjalo. Jedan mladi i veliki športaš sve nas je na trenutak okupio u jedinstvenom osjećaju ponosa i pobjede kao da je pobijedio netko nama najbliži, netko iz obitelji. I doista kao da nas samo športski uspjesi još mogu ujediniti i emotivno angažirati u jednoj, kako je kazao predsjednik Sabora Josip Leko u Ludbregu, duboko podijeljenoj zemlji, ne zamislivši si ni na trenutak o vlastitim zaslugama, odnosno zaslugama njegove političke momčadi za te podjele, pa i specijalnim zaslugama momka koji je stajao pored njega u silnoj želji da ponovno postane predsjednik države. Čilić nam je pokazao kako se može uspjeti kad se naporno i sustavno radi i kad se vjeruje u sebe i u onoga gore na nebesima, i kad se voli domovina za koju se boriš, sve opet toliko različito od političkog stila naših kukavnih političara, koji sve prepuštaju sudbini i volji stranih kolonizatora. Samo nekoliko dana nakon tog iznimnog nastupa u New Yorku koji ga do kraja iscrpio i fizički i psihički on ni na trenutak ne dvoji o nastupu za reprezentaciju Hrvatske.

Marin je tri zadnja meča pobijedio sa po tri nula i razumljivo iako pretjerano, proglašen je euforično novim teniskim kraljem. Razumljivo, jer malim nacijama uspjesi njihovih sunarodnjaka znače puno više i nisu tako česti kao kad su pitanju velike nacije. Priča o njemu ne bi bila moguća bez priče o Međugorju, seocetu južne Hercegovine koje je početkom osamdesetih imalo samo nekoliko kuća i jednu crkvicu da bi se danas, zahvaljujući Gospinu ukazanju pretvorilo u pravi gradić s razvijenim turizmom i svjetski poznato mjesto hodočašća u kojemu se mogu čuti svi jezici ovoga svijeta. To čudo Međugorja izniklo je iz kamena, iz jada i bijede, iz progona i stradanja. Tamo izgradiše hotele, trgovine, crkve, športske terene i teniska igrališta. Sarajevo bi ga najradije zabranilo da ne donosi novce. I da nije bilo tako, ne bi bilo ni Marina koji se sa četrnaest godina preselio u glavni grad svih Hrvata. I kao što je Međugorje zaslužno za njegovu afirmaciju i on dodatno ime Međugorja, Zagreba i Hrvatske pronosi od Japana do Amerike.

Ali priča o njemu je i priča o Hercegovcima, ljudima kojima povijest, odnosno različiti osvajački režimi nisu bili naklonjeni. Razvili su baš zbog toga specijalne oblike preživljavanja, od hajdučije, šverca duhanom do bježanja u druge zemlje i krajeve i rođačkih veza i pomaganja. Mnogi su se iz te muke vinuli vrlo visoko nikada ne zaboravljajući Boga i domovinu. Nalazimo ih vrlo često i danas među umjetnicima, znanstvenicima, političarima, športašima, braniteljima. S druge strane, s ove strane mletačko-turske granice pratili su ih ponekad silna zavist, nezahvalnost i predrasude. Za neke, ne baš tako brojne, ali zato vrlo glasne i utjecajne, oni su bili mafijaši, ustaše i agresoru, što zapravo samo govori o poziciji nositelja tih predrasuda. Mafijašima su ih proglašavali nesposobni i neuspješni tipovi, a ustašama fanatični i otuđeni privrženici jugoslavenske ili bošnjačke ideje u okrilju samog hrvatskog naroda. Takvima zacijelo ni Čilićev uspjeh neće biti drag, draži im je Đokovićev.

Još vruć i potresen u kameru se s terena zahvalio najprije Bogu i u istom dahu izustio majčino ime. Time je i nehotice razbio još jednu predrasudu o Hercegovcima i Dalmatincima, koji su navodno patrijahalno nastrojeni i koji ne cijene žene. Naravno, u toj predrasudi sadržano je nepoznavanje odnosa u tzv. patrijahalnoj obitelji, koja uostalom više i ne postoji. Majka je baš u takvim obiteljima bila stožina oko koje se sve okretalo, ali naravno nije «emancipirano» psovala, prostačila, pobacivala i skidala se gola pred milijunskim gledateljstvom. Malo gdje su kao u tim «patrijahalnim» krajevima majka, žena, ili sestra predmetom najveće ljubavi i obožavanja. U toj se tradiciji u najvećoj mjeri njeguje i štuje mit Djevice Marije. U toj su tradiciji nastale povijesne legende o Teuti, Tugi i Bugi, Kraljici Jeleni, Mili Gojsalić ili Divi Grabovčevoj. A možda ćemo, zašto ne, u toj tradiciji dobiti i novu predsjednicu države.

Jedan drugi nastup hrvatskih športaša od kojega se očekivao veliki rezultat, jer je tako najavljivan i obećavan, donio je potpuno razočaranje. Riječ je, dakako, o nastupu košarkaške reprezentacije na Svjetskom prvenstvu u Španjolskoj. I to ne zbog ispadanja daleko prije završnice koliko zbog pristupa igri i poslu. Ta toliko razvikana momčad uspjela je pobijediti samo prosječnu Argentinu i nikakav Portoriko, a jedva se u produžecima provukla pokraj Filipinca i glatko izgubila od Senegala, Grčke i Francuske.

I prije prvenstva i za vrijeme odigravanja utakmica i poslije svega nemoguće je naići na kritičku riječ komentatora, reportera, ili košarkaških stručnjaka. Dok se o političarima, hvala Bogu, kaže sve o športskim i estradnim zvijezdama se mogu čuti i pročitati sve same lakirovke, mazanje očiju, izrazi hvale ter hvaljenja. Vjerojatno u tom nezamjeranju ima sitnih osobnih interesa u obliku džeparca, putovanja i sličnih pogodnosti. U takvom medijskom odnosu valja tražiti dodatne razloge podbačaja. Uvjerili su ih da su najbolji, nedodirljivi, kad tamo čista ništica. Vidjeli smo skupinu navodno uspješnih pojedinaca, koji igraju u ponajboljim europskim klubovima, trojica čak i u NBA ligi, a onda tu u španjolskim dvoranama, što se inače već ponavlja na nizu košarkaških smotri još tamo od Barcelone 1992, djeluju kao rekreativci, amateri ili početnici koji nisu u stanju pogoditi konja, koji su spori i prikovani u zemlju, kojima lopta ispada iz ruku, ili je bacaju u aut, koji bez ideja igraju sami za sebe. Svi osim jednoga, osim Bojana Bogdanovića (opet taj Hercegovac).

Najbolji navodno centar Europske lige Ante Tomić djelovao je kao dječarac koji nije shvatio niti to da je za desetak centimetara viši od suparnika. Darija Šarića su uvjerili kako je genije ravan Draženu Petroviću pa se svojski trudio šutirati izdaleka iako ima očajan šut i nemilice rasipati lopte, Rudež nije mogao ubaciti u koš ni slučajno, Žorić bijaše potpuno izvan igre, itd. U osnovi svega toga je neshvatljiv strah od kojega dolazi paraliza i ukočenost. Bila je, kaže trener, velika želja. Možda, ali i još veći kukavičluk.

Kao što je Goran Ivanišević kao trener zaslužan za Čilićev uspjeh u kojemu je ključno samopouzdanje koje ti omogućuje pokazati najbolje što znaš, tako je za neuspjeh košarkaša opet najzaslužniji trener Jasmin Repeša, koji je proizveo taj osjećaj posvemašnje nesigurnosti i to svojim stalnim rotacijama, krivim dimenzioniranjem pojedinih uloga, nedostatkom uigranih kombinacija pa i izborom igrača. Kad ga pitaju za ostavku on samo, jako samokritički, kaže: može ako je netko spreman preuzeti moju ulogu, ali, hoće reći, ja takvog ne vidim. Važno je, kaže on još, sačuvati kontinuitet priče! Kakve li divne priče.

Josip Jović/dnevno.hr

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

STALJIN – OD SAVEZNIKA ADOLFA HITLERA DO KRVNIKA TREĆEG REICHA

Objavljeno

na

Objavio

12. studenoga 1922. godine jedan je od onih dana koji su promijenili tijek povijesti.

Na čelno mjesto Komunističke partije SSSR-a dolazi Gruzijac Josif Visarionovič Džugašvili, po zlu poznati diktator koji je kriv za smrt preko 20, a prema nekim izvorima i više od 60 milijuna ljudi (Aleksandar Solženjicin tvrdi kako je ta brojka 62,5 milijuna žrtava).

Zakulisnim igrama i protiv volje samoga Lenjina koji mu je za života bio prilično nesklon, budući komunistički krvnik uspio je nametnuti se kao glavna figura tadašnje KPSS i iz igre izbaciti glavnog takmaca za tu poziciju Lava Trockog.

Vodećeg položaja u tada svemoćnoj Partiji dočepao se unatoč činjenici da u “Oktobarskoj revoluciji” nije ima nikakvu zapaženiju ulogu, dok se u građanskom ratu iskazao kao gubitnik i vrlo loš vojni zapovjednik.

Njegovu je vladavinu obilježila krvava diktatura. Postavio je sustav strahovlade koji je SSSR pretvorio u pokornu masu podanika. No, ta je masa, da paradoks bude veći, svoga diktatora uz sve to slijepo obožavala.

Staljin se zanosio idejom svjetske revolucije koja je trebala cijelu zemljinu kuglu pretvoriti u “komunističko carstvo”, a iza svega krila se njegova bolesna ambicija apsolutnog vladara svijeta. U vrijeme uspona nacizma u Njemačkoj, on sklapa prisne i prijateljske odnose s Hitlerom za kojega je svjestan da mu je jedini ozbiljan takmac. S njime potpisuje dva sporazuma (u kolovozu i rujnu 1939. godine) kojima su saveznici (nacisti i komunisti) utvrdili svoj način suradnje i podijelili Europu.

Tajni protokol o prijateljstvu i nenapadanju od 23. kolovoza 1939. godine poništen je tek 1989., jer Sovjeti nisu priznavali njegovo postojanje iako je potpisan na očigled cijele svjetske javnosti. SSSR ne samo da je pomogao izgradnju izgradnju nacističkog ratnog stroja, nego je Staljin Hitleru na raspolaganje stavio svoje radarske sustave i jednu od svojih najvećih ratnih luka u ljeto 1940. godine tijekom napada nacističke Njemačke na Veliku Britaniju (tzv. bitka za Britaniju).

On je, naime, kalkulirao i čekao da se Hitler najprije obračuna s “trulim imperijalističkim Zapadom”, nakon čega bi ga oslabljenog ratovima napao i porazio, ali nacistički vođa ga je preduhitrio. Računajući s nespremnošću Staljina za rat (pogotovu poslije poraza Sovjeta u sukobu s Finskom), Hitler je već u prosincu 1940. godine potpisao plan “Barbarossa”.

Zanimljivo je i to da sovjetski vođa nije znao za predstojeću invaziju sve dok ona nije započela (22. lipnja 1941.), pa je 1. svibnja (samo 52 dana ranije) Hitlerova časnička svita s njime i njegovim suradnicima u svečanoj loži pratila prvosvibanjsku vojnu paradu na Crvenom trgu u Moskvi.

Tek 12 dana poslije napada njemačkih trupa na SSSR i njihovog munjevitog prodora u dubinu sovjetskog teritorija, Staljin se obratio naciji i pozvao na otpor.
Tako je nacistički saveznik silom prilika postao “antifašist” i krvnik Trećeg Reicha.

Ostale su zabilježene njegove brojne izreke iz kojih je vidljivo o kakvom se profilu patološkog zločinca radilo. Jedna od poznatih je: “Smrt jednog čovjeka je tragedija, smrt milijuna – statistika”.
Već krajem 20-ih godina, na početku prve petoljetke najavio je svoj ambiciozni plan riječima: “U deset godina mi moramo dostići Europu ili nas neće biti”.
Od tada nadalje, sve je podredio tomu.

Financirajući preko Kominterne svoje filijale u Europi (među ostalim i KPJ) i zanoseći se snovima o brzoj industrijalizaciji kojom će SSSR pretvoriti u svjetsku velesilu, Staljin i njegova Partija sve su svoje resurse stavili u službu ostvarivanja tog cilja. Budući da je poljoprivreda (ma kako ekstenzivna bila) predstavljala jedinu granu gospodarstva koja je osiguravala kakvu-takvu bazu za razvoj države, seljaštvo je opterećeno neizdrživim nametima i dovedeno u stanje masovnog gladovanja.

Samo početkom 30-ih godina više od 10 milijuna sovjetskih građana umoreno je glađu. U nekim krajevima događale su se užasne stvari – pojavio se čak i kanibalizam. I dok se sve to događa, SSSR je najveći svjetski izvoznik pšenice. Staljin je bio okorjeli antisemit, smišljeno je preseljavao i uništavao čitave etničke zajednice.

Naročito je destruktivno nastupao prema Ukrajincima i donskim Kozacima, ali i prema mnogim drugim narodima. U sibirske gulage otjerao je stotine tisuća ljudi koji su teško robovski radili i masovno umirali izloženi neljudskim uvjetima – hladnoći, gladi i danonoćnom tjelesnom iscrpljivanju.

To je Staljina pored Mao Ze Donga svrstalo u red najvećih zlikovaca u cijeloj ljudskoj povijesti.
Pored masovnog terora, tridesetih godina započinju i čistke u samoj KPSS. Poznati montirani procesi u kojima su žrtve (hvatajući se za slamku u nadi kako će time spasiti svoje obitelji od progona) priznavale vlastitu krivnju čak i kad se radilo o sasvim nemogućim, nesuvislim optužbama, ostali su kao živi podsjetnik kakvim se sve metodama ubijanja ne samo tijela nego i duha mogu izložiti ljudska bića. Kako bi postigla svoje ciljeve, sovjetska je propaganda najprije “animalizirala” one koje se namjeravalo likvidirati, prikazujući ih kao “krvožedne zvijeri”, “krvopije”, “parazite”, a potom su se organizirala javna suđenja na kojima su optuženici priznavali ranije već potpisane optužnice.

Edvard Radzinsky u svojoj knjizi “Staljin” usporedio je komunističkog vođu s Đavlom u paklu koji neprekidno loži vatru i razgorijeva je, ali kontrolira požar, kako on ne bi progutao njega i svijet koji je stvorio.

Komunistički sustav bio je izvan svake sumnje pored nacizma i fašizma najveće zlo ljudske civilizacije, dok po broju žrtava uvjerljivo prednjači. Tijekom XX stoljeća komunistički režimi u svijetu ubili su između 120 i 150 milijuna ljudi.

To što do sada ova ideologija nije doživjela opravdanu osudu u jednom dijelu svijeta (pa i Europe), tamna je mrlja današnje civilizacije u kojoj još uvijek ima onih koji misle kako je svako zlo koje dolazi s tzv. ljevice opravdano.

Zlatko Pinter / Kamenjar.com

 

Sporazum Hitlera i Staljina o prijateljstvu, kooperaciji i demarkaciji, 28. rujna 1939. godine

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Hitrec: U marokanskom gradu sedam svetaca bit će podignuta hrvatska ruka za deklaraciju

Objavljeno

na

Objavio

U studenom u Zagrebu toplo kao u Marrakeshu, ako tako ostane i nadalje – svi ćemo imati plavi Božić. Već je očito pred vratima, sudeći po trgovačkoj žurbi koja jedva čeka da prođu Svi Sveti i Dušni dan pa brzo stavlja na police pozlaćeni kič i širi komercijalni božićni duh. Ne bi li trebali pričekati barem još malo, prizivanje Adventa odgoditi nakon 18. studenoga?

Komemoracija u Vukovaru već je imala predigru. Srdačnom suradnjom srbijanske i hrvatske policije uhvaćen je i maltretiran Nikola Kajkić. On se bio drznuo potražiti zločince s Ovčare i došao do nekih imena koja nije dobro istraživati ili uopće spominjati da se ne naruše dobri odnosi u koaliciji i šire. Srbijanski su ga žandari na granici pri povratku u Hrvatsku skinuli do gola, zlostavljali, ispitivali i njega i Zoricu Gregurić, predsjednicu Udruge zagrebačkih branitelja Vukovara. (Gospođu Gregurić imali ste prilike vidjeti u prvoj epizodi odlične dokumentarne serije „Srce Vukovara“). Zašto ja to nisam odmah saznao, pa redovito čitam mnoge novine, gledam Dnevnik HTV-a, dok vozim slušam radio? Pa zato što službeni mediji (u čijoj je službi koji, znamo) ni riječ o tome nisu objavili, niti je kakve oštre ili neoštre reakcije bilo, a riječ je o hrvatskim građanima koje hrvatska država mora štititi.

Ne sve, očito, nikako ne one koji savjesno rade policijski posao (Kajkić) i narušavaju bratstvo i jedinstvo naših naroda i narodnosti, nikako ne one koji se nakon tolikih godina neobzirno vraćaju u prošlost, baš kada su režimi s obje strane granice odlučili šutnjom prekriti grobove hrvatskih branitelja i civila, mukom koji pogoduje krvnicima, ponešto prekinutim Penavinim nastojanjiima. Dobra je vijest ipak da su Nikola i Zorica nakon dugih i mučnih sati pušteni, nisu odvedeni u srbijanski logor, Stajićevo ili sličan, a još bolja da ih hrvatska policija nije nastavila ispitivati jer je s druge strane sve odrađeno.

Hrvatske su se službe i pravosuđe inače naglo probudili, djeluju munjevito – podignuta je optužnica protiv krvoločne zvijeri koja je na najokrutnije moguće načine mučila Vilima Karlovića, branitelja i pisca knjige „Preživio sam Vukovar i Ovčaru“. Rečena tijela su, eto, 2018. saznala za taj zločin, premda je knjiga odavno objavljena i Karlović govorio o svojim iskustvima diljem Hrvatske, a napisan je i scenarij za igrani film na podlozi knjige – hoće li i kada će biti ili ne će nikada biti realiziran, ostaje vidjeti.

Ovih sam se dana i ja na drugi način vratio u rujan, ali i studeni vukovarski godine 1991. – u zagrebačkoj kavani razgovarao sam sa Željkom, onom uplakanom djevojčicom u plavom kaputiću koja je postala simbolom, zaštitnim znakom turobne kolone kroz razoreni Vukovar nakon pada grada. Sada je mlada žena i majka, nadarena autorica ćuvstvenih pjesama. Bolne uspomene nisu minule, ali pokušava naći put iz trajne tjeskobe uskim kanjonima životne snage i usporedo pomoći drugima. Udruga koju je zamislila zvat će se “Plavi kaputić“ , sa sjedištem u mjestu Berak kojega se možda sjećate: već u rujnu su ondje divljali Šljivančanovi ubojice, posmicali Hrvate a koji su ostali bijahu pretvoreni u roblje, pa i oni poslije uglavnom poubijani. Željka je zamislila svojevrsni rehabilitacijski centar, ugodno utočište za one koji u prirodi, na imanju, požele liječiti dušu, ali ne zaboravlja ni što je bilo, pa će u namjeravanom muzeju u Berku ispričati priču o braniteljima i civilima, o patnjama, i o sebi. Projekt koji treba podržati cijela Hrvatska.

Marrakesh

Kada sam spomenuo Nikolu Kajkića i Zoricu Gregurić, to jest „neinfomiranost“ sredstava priopćavanja, prisjetio sam se Istanbulske i Marrakeshe deklaracije. O Istanbulskoj smo saznavali na kapljice u duljem razdoblju, sve dok nije počelo kišiti. O Marrakeshoj isto tako, a prošla bi lišo da predsjednica države nije svratila na nju pozornost, pa se ljudi počeli pitati što s tom marakeshskom nije u redu. A otkud bi znali? Slušali su ili čitali što o njoj, marakeškoj, kaže ovaj ili onaj, za i protiv, neki su kolumnisti našli teške zamjerke, toliko teške da očito taj „globalni kompakt“ treba vratiti na doradu, takoreći, ali potpuni tekst preveden na hrvatski jezik nitko nije objavio u viđenijim glasilima, koliko znam. A znam. Što to govori i koju se poznatu „šprancu“ slijedi? Govori prije svega o bahatoj drskosti, ne samo o sumnji u inteligenciju puka, nego i o ciničnom ponižavanju javnosti koja nije u stanju sama donijeti zaključke o tekstu. Sve je ionako unaprijed odlučeno, pa ne će sada valjda voditi javnu raspravu narod koji je po definiciji politički amater.

A tko će putovati u Marrakesh ili Marrakech ili Marakeš, onda nije važno. I uopće, govoriti o bilo čemu što nije uz dlaku sadašnjim vlastodršcima, u najmanju je ruku neoprezno, ako ne i opasno. Tako se izigrava demokracija (opet jednom!), dane direktive se moraju poštovati, u marokanskom gradu sedam svetaca bit će podignuta hrvatska ruka za deklaraciju, za legaliziranje ilegalnog. Upozoravati da se sve više država distancira, također nema smisla. Nije važno što neka važnija ili nevažnija zemlja odustaje, mi smo Hrvati. Mi nikada ne odustajemo, kao što nam je priznala Frau Merkel. Doduše u nogometu. Baš je ona velika zagovornica globalnog kompakta, a Hrvatska ju je, eto, ohrabrila na tom putu.

Na kraju pitanje zašto Marrakesh ili kako se već zove. Valjda na spomen arapske (islamske) imigrantske okupacije europskoga tla, Pirinejskoga poluotoka, koja je trajala stoljećima. Vođa Almoravida sa sjedištem u Marakešu pokorio je Andaluziju, čitam. Za istinu reći, u mirnijim razdobljima pax arabiane cvala je kultura koja je blagotvorno utjecala i na europsku. No, to je druga priča. Ova aktualna priča u svezi (i) s Hrvatskom poantirana je u nedjelju (vidio tada teletekst) kada je Andrej Marko Polo nakon duljega izbivanja uvidio da se tu u Hrvatskoj pojavila ozbiljna oporba Marrakeshu, te će on, reče, sve staviti na Vladu i Sabor, objasniti, razjasniti, demistificirati, uvjeriti nekompaktne idiote, paničare i histerike da je kompakt posve u redu, kao i Istanbulska, znači sve će se učiniti post factum i post festum, a moglo se na vrijeme i polako, da mi bedaci koji sporo razmišljamo napokon shvatimo što oni von oben odmah kapiraju.

A cjelovit tekst i opet ne ćemo vidjeti, bojim se. Kog vraga trošiti na prevođenje deklaracije koja ionako nikoga ne obvezuje niti ju treba potpisati. Pa zašto onda Vlast s toliko strasti inzistira da „netko ode u Marrakesh“? Čije direktive slijedi? Teško je dosjetiti se, ah. Što znači kompakt, ne znam. Znam što na podlozi latinskoga znači riječ kompaktat. Ugovor. Ugovori se obično potpisuju, ako ne, onda ne postoje. Pa se mi, znači, sporimo oko nečega što ne postoji. A ne postoji već vrlo, vrlo dugo ni Ministarstvo informiranja, pa svako brdo tumači što se iza brda valja.

Predsjednica države je povukla ručnu glede Marrakesha (dobar potez) i otišla u Pariz gdje se u velikom koncentratu svjetskih silnika obilježavao svršetak Prvoga svjetskog rata koji je – točno rekoše povjesnici – bio početak Drugoga svjetskog rata, pa se tu nema što previše reći, nego se u punoj sućuti prisjetiti miljiuna i milijuna koji su tako besmisleno i većina u mladim danima otišli s ovoga svijeta. Versailles i sve što se potom zbilo također bi trebalo obilježavati turobno, ondje se kartalo sa sudbinama naroda i pripremao teren za, primjerice, novu monarhiju na jugu Europe, u kojoj će stradati Hrvati.

U Srbiji su upravo uoči pariškoga sjećanja održane vojne vježbe pod nazivom „Vek pobednika“, na hrvatski prevedeno „Stoljeće pobjednika“. Naziv sugerira da je Srbija valjda pobijedila u svim ratovima, pa će i nadalje jer sada ima rusko oružje, a dobit će i nešto tajanstveno, o čemu Vučić nije htio govoriti da ne „potpadne pod sankcije“ (riječ može zato biti samo o nedopuštenim bojnim otrovima ili igranje s nuklearnim oružjem, nadam se da naše „institucije“ prate, a vjerojatno se radi o blefu). I opet se Srbija lažno predstavlja: u Prvom svjetskom ratu je poražena i njezina se vojska morala povlačiti preko Albanije do Krfa, a pobijedili su „saveznici“ sa Solunske fronte i da njih nije bilo srbijanska vojska bi još i danas bila na Krfu. Ovako je „uvedena“ natrag u Srbiju da bi zadovoljavala svoje imperijalističke težnje, a Francuzi su joj ostali braća po oružju, što se vidjelo i u ratu devedesetih.

U Drugom svjetskom ratu bila je njemačka marioneta s Nedićevom vladom koja se proslavila pobjedom nad Židovima u Srbiji, i ta je „oslobodilačka borba“ jedina u kojoj je Srbija pobijedila, a poslije sebi pripisala vrlo važnu ulogu u“ NOB-u“. U agresiji na Hrvatsku svršetkom stoljeća, Srbija je poslije početnih uspjeha katastrofalno izgubila. Kompenzirala je taj neuspjeh osvajanjem polovice Bosne, doduše još nepridružene, ali je potom ostala bez Kosova. To bi u kratkim crtama bilo „Stoljeće pobjednika“.

U Parizu su se sastali uoči velikoga slavlja Macron i Merkel, da zajedno otkriju ploču. Gospođa Merkel pokraj Macrona koji je krivo shvatio da je nakon slabljenja njemačke kancelarke – on, Macron, gospodar Europske unije. Neznatan čovjek sa znatnim ambicijama, novi Napoleon koji će duboko i široko sjediniti Europu u borbi protiv svih zala ovoga svijeta, recimo Rusije, Kine i Sjedinjenih država, a za to će mu biti potrebna europska vojska. Na njegovu žalost, i Trump je doletio u Pariz, pa je mali Macron uz puno gestikulacije i vrdanja ponešto promijenio retoriku oči u oči s Trumpom koji je njemu svojstvenim grimasama dao Francuzu do znanja da se mali zaletio, da se ne igra.

I to reče baš Macron koji je u svečanom govoru ustvrdio da nam prijeti prošlost, a da nam ne bi prijetila treba prevenirati ratove. Ratove pak izazivaju nacionalisti. Zato se valjda Europa ne smije sastojati od nacionalnih država niti se nacije smiju spominjati jer to nije politički korektno, sve treba biti jedna velika i dobro naoružana Europska unija s jednim vođom i jednim vojskovođom, Macronom. I da se nitko više ne usudi reći da je nacionalizam pozitivan osjećaj. A jest kada se radi o manjim narodima: nacionalizam manjih naroda u Europi ili mnogoljudnijih koji ne spadaju u elitu, a imaju gadna iskustva (Poljska), refleksna je obrana od nacionalizma „velikih sila“ kojima suverenitet malenih ili slabijih ide na živce i nastoje ga skršiti na sve načine pod firom multilaterkulti nadnacionalnih čudovišta, u podzemlju kojega se nalaze tvornice oružja i zazivaju (pa i izazivaju) novi ratovi.

Na svu sreću, nova Europa i neke zemlje stare Europe pokrenule su pokret otpora zahtijevajući ono što je prirodno i (trebalo bi biti) normalno, da svaka država i nacija određuje svoje prioritete, njeguje svoju tradiciju i svoje vrijednosti. Tek tako, bez lažnih i licemjernih novih vrijednosti i strašenja neukih, može se i mora razvijati suradnja suverenih organizama koji ne podliježe nadzoru i diktatima umjetnih paneuropskih ustanova. Tek na taj će način, s poštovanjem svake posebnosti, svi nastojati da ni ratova više ne bude…

Još samo nešto o nacionalizmu: taj se pojam ne može odijeliti od domoljublja, jer bez domoljublja nacionalizma ne može ni biti. Treba raščistiti terminologiju: nacionalizam koji počiva na iracionalnom uzdizanju svoje nacije (ili rase) kao nadmoćne drugima, zove se fanatizam, a poznat je i kao nacizam. Nacionalizam koji želi tuđe teritorije, naziva se imperijalizmom. Nacionalizam koji se prometne u komunističku tiraniju (SSSR, Srbija u komunističkoj Jugoslaviji) zove se (nad)nacionalnim i ideološkiim terorom koji uključuje imperijalizam i nazivamo ga, znači, terorizmom. Liberalni nadnacionalni projekt završava liberalnim fašizmom, pod vodstvom „neopasnih“ nacionalizama velikih. Nacionalizam malih nazivamo domoljubnim nacionalizmom koji nikoga ne ugrožava (niti može), ali govori i viče: mi smo tu, htjeli vi ili ne, znamo tko smo i što smo i nemojte nam uz trule jabuke uvoziti ideologiju koja nam je tuđa, jer toga smo se nagledali i više ne želimo. I gdje ste bili, antiratni pobornici, kada je izbio rat u Europi početkom devedesetih, kada je razarana Hrvatska, razaran Vukovar i vukovarska bolnica – pa ni bolnicu niste zaštitili, humani antiratnici? I kad je Francuska (dotično njezin predsjednik) de facto produljila rat u Bosni i Hercegovini. Ma gonite se sa svojim frazama.

„Jezik“ naš hrvatski

Hrvatski proračun je poznat, četiri su ministarstva dobila lavlji dio, a mrvice koje su ostale dodijeljene su – ostalima. Jedna od tih mrvica dopala je kulturu, koja ju je zahvalno zgrabila. Ministarstvo znanosti i naobrazbe dobro je prošlo jer navodno provodi revolucionarnu školsku reformu nakon koje preopterećena djeca više ne će piti tablete za smirenje, sve će riječiti tableti. No oni su skupi, pa treba drugdje uštedjeti. Tako se štedi na časopisima, primjerice na časopisu Hrvatskog filološkog društva „Jezik“, što znači da časopis koji izlazi od 1952. više ne će postojati, ako ne pronađe privatne pokrovitelje. Kako je došlo do toga, ako znamo da se i u vrijeme jugokomunizma taj nepoćudni časopis nije ugasio, premda je više puta pokušano da ga se zadavi i rastopi kiselinama, te baci u odvod?

Pa tako, očito se čekala samostalna hrvatska država, da ona to riješi. Odnosno čekala se koalicija u kojoj će jednoj minornoj ali opakoj stranki biti dodijeljeno Ministarstvo znanosti i obrazovanja,a ta sigurno nije nastala u jezičnom ni u političkom smislu na zasadama Deklaracije o nazivu i položaju hrvatskoga jezika, niti su joj bili poćudni hrvatski jezikoslovci poput Stjepana Babića i sadašnje glavne urednice Sande Ham. Ministarstvo je, doduše, u prvom naletu dalo nešto novca, ali je zatim odluka – revidirana. Netko je intervenirao da se odluka izmijeni? Tko? Treba zapitati, treba tražiti imena intervenata koji su intervenisali, pa će se doći do pravih motiva.

Jedan može biti što „Jezik“ daje (skromne) nagrade za nove riječi, a nagrada se zove po dr. Šreteru, čija je sudbina na stanovit način povezana s Pupovcem. Drugi trag možda vodi prema Institutu za jezik i jezikoslovlje, čuven po tzv. Hrvatskom pravopisu koji je posvojio ime pravoga Hrvatskog pravopisa, pa ga pod tim imenom prodao neupućenoj javnosti, a u školskom obliku đacima. Podsjetimo: tzv. Hrvatski pravopis nastao je nasuprot Hrvatskom pravopisu Babića i suradnika, među kojima je i Sanda Ham, nastao direktivom ondašnjega ministra Željka Jovanovića koji dobro zna što je hrvatski jezik, a što nije, i kako ga što manje odvojiti od srpskog ili ga barem držati u stanju koje nije prehrvatsko. Časopis „Jezik“ ostao je naravno na pozicijama pravoga Hrvatskog pravopisa kao i svi ugledni hrvatski jezikoslovci, što mu se upravo obija o glavu. Riječ je o neviđenom skandalu. Pozivam ministricu da još jednom razmisli, i usput objavi imena intervenata. Da ne ostanu u mračnoj rupi, da iziđu na svjetlost dana.

Hrvoje Hitrec/HKV

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati