Pratite nas

Kolumne

Nakon Gospe, u Međugorju se pojavio i Isus

Objavljeno

na

Čudo Međugorja izniklo je iz kamena, iz jada i bijede, iz progona i stradanja. Tamo izgradiše hotele, trgovine, crkve, športske terene i teniska igrališta. I da nije bilo tako, ne bi bilo ni Marina koji se sa četrnaest godina preselio u glavni grad svih Hrvata

Od svih izjava koje smo čuli nakon pobjede Marina Čilića na US Openu najdojmljivija je ona njegova oca Zdenka. Kazao je okupljenim Međugorcima kao i cijelom TV gledateljstvu: On nije samo moj, on je i vaš, da nije tako ništa ne bi valjalo. Jedan mladi i veliki športaš sve nas je na trenutak okupio u jedinstvenom osjećaju ponosa i pobjede kao da je pobijedio netko nama najbliži, netko iz obitelji. I doista kao da nas samo športski uspjesi još mogu ujediniti i emotivno angažirati u jednoj, kako je kazao predsjednik Sabora Josip Leko u Ludbregu, duboko podijeljenoj zemlji, ne zamislivši si ni na trenutak o vlastitim zaslugama, odnosno zaslugama njegove političke momčadi za te podjele, pa i specijalnim zaslugama momka koji je stajao pored njega u silnoj želji da ponovno postane predsjednik države. Čilić nam je pokazao kako se može uspjeti kad se naporno i sustavno radi i kad se vjeruje u sebe i u onoga gore na nebesima, i kad se voli domovina za koju se boriš, sve opet toliko različito od političkog stila naših kukavnih političara, koji sve prepuštaju sudbini i volji stranih kolonizatora. Samo nekoliko dana nakon tog iznimnog nastupa u New Yorku koji ga do kraja iscrpio i fizički i psihički on ni na trenutak ne dvoji o nastupu za reprezentaciju Hrvatske.

Marin je tri zadnja meča pobijedio sa po tri nula i razumljivo iako pretjerano, proglašen je euforično novim teniskim kraljem. Razumljivo, jer malim nacijama uspjesi njihovih sunarodnjaka znače puno više i nisu tako česti kao kad su pitanju velike nacije. Priča o njemu ne bi bila moguća bez priče o Međugorju, seocetu južne Hercegovine koje je početkom osamdesetih imalo samo nekoliko kuća i jednu crkvicu da bi se danas, zahvaljujući Gospinu ukazanju pretvorilo u pravi gradić s razvijenim turizmom i svjetski poznato mjesto hodočašća u kojemu se mogu čuti svi jezici ovoga svijeta. To čudo Međugorja izniklo je iz kamena, iz jada i bijede, iz progona i stradanja. Tamo izgradiše hotele, trgovine, crkve, športske terene i teniska igrališta. Sarajevo bi ga najradije zabranilo da ne donosi novce. I da nije bilo tako, ne bi bilo ni Marina koji se sa četrnaest godina preselio u glavni grad svih Hrvata. I kao što je Međugorje zaslužno za njegovu afirmaciju i on dodatno ime Međugorja, Zagreba i Hrvatske pronosi od Japana do Amerike.

Ali priča o njemu je i priča o Hercegovcima, ljudima kojima povijest, odnosno različiti osvajački režimi nisu bili naklonjeni. Razvili su baš zbog toga specijalne oblike preživljavanja, od hajdučije, šverca duhanom do bježanja u druge zemlje i krajeve i rođačkih veza i pomaganja. Mnogi su se iz te muke vinuli vrlo visoko nikada ne zaboravljajući Boga i domovinu. Nalazimo ih vrlo često i danas među umjetnicima, znanstvenicima, političarima, športašima, braniteljima. S druge strane, s ove strane mletačko-turske granice pratili su ih ponekad silna zavist, nezahvalnost i predrasude. Za neke, ne baš tako brojne, ali zato vrlo glasne i utjecajne, oni su bili mafijaši, ustaše i agresoru, što zapravo samo govori o poziciji nositelja tih predrasuda. Mafijašima su ih proglašavali nesposobni i neuspješni tipovi, a ustašama fanatični i otuđeni privrženici jugoslavenske ili bošnjačke ideje u okrilju samog hrvatskog naroda. Takvima zacijelo ni Čilićev uspjeh neće biti drag, draži im je Đokovićev.

Još vruć i potresen u kameru se s terena zahvalio najprije Bogu i u istom dahu izustio majčino ime. Time je i nehotice razbio još jednu predrasudu o Hercegovcima i Dalmatincima, koji su navodno patrijahalno nastrojeni i koji ne cijene žene. Naravno, u toj predrasudi sadržano je nepoznavanje odnosa u tzv. patrijahalnoj obitelji, koja uostalom više i ne postoji. Majka je baš u takvim obiteljima bila stožina oko koje se sve okretalo, ali naravno nije «emancipirano» psovala, prostačila, pobacivala i skidala se gola pred milijunskim gledateljstvom. Malo gdje su kao u tim «patrijahalnim» krajevima majka, žena, ili sestra predmetom najveće ljubavi i obožavanja. U toj se tradiciji u najvećoj mjeri njeguje i štuje mit Djevice Marije. U toj su tradiciji nastale povijesne legende o Teuti, Tugi i Bugi, Kraljici Jeleni, Mili Gojsalić ili Divi Grabovčevoj. A možda ćemo, zašto ne, u toj tradiciji dobiti i novu predsjednicu države.

Jedan drugi nastup hrvatskih športaša od kojega se očekivao veliki rezultat, jer je tako najavljivan i obećavan, donio je potpuno razočaranje. Riječ je, dakako, o nastupu košarkaške reprezentacije na Svjetskom prvenstvu u Španjolskoj. I to ne zbog ispadanja daleko prije završnice koliko zbog pristupa igri i poslu. Ta toliko razvikana momčad uspjela je pobijediti samo prosječnu Argentinu i nikakav Portoriko, a jedva se u produžecima provukla pokraj Filipinca i glatko izgubila od Senegala, Grčke i Francuske.

I prije prvenstva i za vrijeme odigravanja utakmica i poslije svega nemoguće je naići na kritičku riječ komentatora, reportera, ili košarkaških stručnjaka. Dok se o političarima, hvala Bogu, kaže sve o športskim i estradnim zvijezdama se mogu čuti i pročitati sve same lakirovke, mazanje očiju, izrazi hvale ter hvaljenja. Vjerojatno u tom nezamjeranju ima sitnih osobnih interesa u obliku džeparca, putovanja i sličnih pogodnosti. U takvom medijskom odnosu valja tražiti dodatne razloge podbačaja. Uvjerili su ih da su najbolji, nedodirljivi, kad tamo čista ništica. Vidjeli smo skupinu navodno uspješnih pojedinaca, koji igraju u ponajboljim europskim klubovima, trojica čak i u NBA ligi, a onda tu u španjolskim dvoranama, što se inače već ponavlja na nizu košarkaških smotri još tamo od Barcelone 1992, djeluju kao rekreativci, amateri ili početnici koji nisu u stanju pogoditi konja, koji su spori i prikovani u zemlju, kojima lopta ispada iz ruku, ili je bacaju u aut, koji bez ideja igraju sami za sebe. Svi osim jednoga, osim Bojana Bogdanovića (opet taj Hercegovac).

Najbolji navodno centar Europske lige Ante Tomić djelovao je kao dječarac koji nije shvatio niti to da je za desetak centimetara viši od suparnika. Darija Šarića su uvjerili kako je genije ravan Draženu Petroviću pa se svojski trudio šutirati izdaleka iako ima očajan šut i nemilice rasipati lopte, Rudež nije mogao ubaciti u koš ni slučajno, Žorić bijaše potpuno izvan igre, itd. U osnovi svega toga je neshvatljiv strah od kojega dolazi paraliza i ukočenost. Bila je, kaže trener, velika želja. Možda, ali i još veći kukavičluk.

Kao što je Goran Ivanišević kao trener zaslužan za Čilićev uspjeh u kojemu je ključno samopouzdanje koje ti omogućuje pokazati najbolje što znaš, tako je za neuspjeh košarkaša opet najzaslužniji trener Jasmin Repeša, koji je proizveo taj osjećaj posvemašnje nesigurnosti i to svojim stalnim rotacijama, krivim dimenzioniranjem pojedinih uloga, nedostatkom uigranih kombinacija pa i izborom igrača. Kad ga pitaju za ostavku on samo, jako samokritički, kaže: može ako je netko spreman preuzeti moju ulogu, ali, hoće reći, ja takvog ne vidim. Važno je, kaže on još, sačuvati kontinuitet priče! Kakve li divne priče.

Josip Jović/dnevno.hr

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Silvana Oruč Ivoš – Tradicionalna zapadna kultura sve više postaje utočište radikaliziranom islamu i relativističkom sekularizmu

Objavljeno

na

Objavio

Cijeli uljuđeni svijet zgrozio je požar u pariškoj katedrali Notre-Dame, za koji su odgovorni u prvim satima nakon izbijanja, bez ikakve istrage tvrdili da nije podmetnut.

Francuski predsjednik Macron odmah je najavio obnovu te velebne katedrale, a mediji su se požurili informirati o tome kako je katedrala Notre -Dame turistički najposjećenija katedrala na svijetu.

Istodobno, malo je medija izvijestilo o tome kako je mjesec dana ranije gorjela još jedna pariška crkva – Crkva sv. Sulpicija. U njoj je požar podmetnut nakon nedjeljne mise pa su žrtve izbjegnute samom srećom.

Od početka ove godine napadnuto je i uništeno čak devet francuskih crkvava, a među njima ona Svetog Nikole u Houillesu, katedrala Saint-Alain u Lavauru, crkva Notre-Dame des Enfants u Nimesu…

U mnogim crkvama uništavana su raspela, oskrnavljeni oltari, uništene su neprocjenjive umjetnine. Požar u katedrali Notre-Dame samo je nastavak tog crnog niza.

Krivci se ne spominju. Iako se manje-više znaju. Jednostavno, spominjane krivnje postalo je politički nekorektno. Zahvaljujući politikama njemačke, francuske pa i mainstream politike Europske unije, u posljednje četiri godine na krilima imigracijskog vala Europa je primila poveći broj radikaliziranih islamista koji su prijetnja ne samo tradicionalnoj kršćanskoj Europi već i svim građanima Europe.

No, istini za volju cijeli proces rastakanja kršćanske Europe nije počeo njihovim dolaskom već puno, puno ranije. Uostalom, o tome je još dok je bio kardinal govorio i pisao papa Benedikt XVI., među ostalim i u svojoj knjizi „Kršćanstvo i kriza kultura“.

Tada je isticao kako u Europi sve više raste svojevrsna patološka mržnja prema kršćanstvu, s naglaskom na mržnju prema katoličanstvu. „Ako je s jedne strane kršćanstvo našlo svoj najdjelotvorniji oblik u Europi, s druge strane treba također reći kako se u Europi razvila kultura koja predstavlja apsolutno najdublju suprotnost ne samo kršćanstvu, nego i religioznim i moralnim tradicijama čovječanstva“, napisao je.

Nadalje, upozorava da tvrdnja kako spomen kršćanskih korijena Europe vrijeđa osjećaje mnogih nekršćana koji žive u Europi (a što se često zlorabi) „nije uvjerljiva budući da se radi prvenstveno o povijesnoj činjenici koju nitko ne može ozbiljno nijekati“. Razlog tom sustavnom nametanju te teze vidi u tome što se umjesto kršćanskim korijenima Europe nameće ideja „da samo radikalna prosvjetiteljska kultura, koja je dostigla svoj puni razvoj u naše vrijeme, može biti konstitutivna za europski identitet“.

Mjesec dana prije požara u Notre-Dame buknuo je požar u crkvi sv. Sulpicija, drugoj najvećoj crkvi u Parizu.

U govoru 1. travnja 2005. u Subiacu, samo dan prije smrti pape Ivana Pavla II., vrlo je jasno poručio da „odbacivanje poveznice s Bogom ili s kršćanstvom u ustavu EU-a nije izraz tolerancije kojom se žele zaštititi osjećaji neteističkih religija i dostojanstvo ateista i agnostika, nego je zapravo izraz savjesti koja želi vidjeti Boga konačno izbrisanoga iz javnoga života ljudi i potisnuti ga u svijet ostalih kultura prošlosti. Europa, nažalost, sve više zaboravlja svoje kršćanske korijene“. I tom procesu sada sami svjedočimo.

To nametanje krivotvorene povijesti dovelo je do toga da europski mainstream posljednje desetljeće sustavno nastavlja s djelovanjem da se kršćanstvo izbriše iz javnoga života i kolektivne europske memorije. A do koje mjere to ide najbolje svjedoči činjenica da taj sekularizam više ne ratuje s kršćanstvom kao religijom, već ide na to da potpuno dokine ili ignorira svaki djelić kršćanskog, odnosno mahom katoličkog života, civilizacije i tradicije u europskoj povijesti.

Taj ideološki i histerični sekularizam prisutan je i u Hrvatskoj. Pa i na način da se sustavno krivo tumači pojam sekularne države, pa se crkvi doslovno želi zatvoriti usta i zabraniti joj javno djelovanje. Štoviše, brojnim domaćim salonskim ljevičarima najava izbacivanja vjeronauka iz škola i revidiranje pa i raskidanje Vatikanskih ugovora postala je okosnica stranačkih programa. Oni sustavno i namjerno ignoriraju pojam sekularnosti koji podrazumijeva odvojenost Crkve od države, ali ne i religije od društva, te nameću sekularizam, koji želi religiju izbaciti iz društva.

Paralelno s tim procesima Europa pa i cijeli svijet ( čemu svjedoči tužni Uskrs u Šri Lanki s preko 300 ubijenih i preko 500 ranjenih nedužnih katolika) suočava se s ozbiljnom prijetnjom fundamentalističkoga terorizma, ali i ozbiljnim ugrozama vrijednosti ljudske osobe, a u konačnici i pitanja vjerske slobode.

Drugim riječima, tradicionalna zapadna kultura, nastala mahom pod utjecajem kršćanstva, sve više i više postaje utočište radikaliziranom islamu kao i relativističkom sekularizmu.

Kršćanstvo, pogotovo ono identitetsko, postaje žrtvom. I nestaje. A bez njega ta moderna Europa – koju vlastitom nacionalnom identitetu pretpostavljaju i brojni hrvatski političari od Plenkovića do Mrak-Taritaš – neće biti ni tolerantnija ni civiliziranija.

Silvana Oruč Ivoš/maxportal

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Onima koji se ne boje istini pogledati u lice, sve je jasno. Barbari su odavna već u Gradu

Objavljeno

na

Objavio

Do toga smo došli! Vatrena oluja morala je gotovo progutati Notre Dame, najčuveniju francusku crkvu i jednu od prstohvata najpoznatijih na svijetu, kako bismo uopće počeli barem stidljivo govoriti o beskonačnoj seriji vandalskih napada na francuske crkve, lavini koju kao da nitko ni ne pokušava zaustaviti.

Posve svejedno tko je izazvao taj požar, teroristi, huligani ili crkveni miševi, plamen je konačno bacio svjetlo na uporno potiskivane statistike o preko tisuću svjesno oskvrnutih crkava širom Francuske samo u posljednjih nekoliko mjeseci – o pljačkama, paleži, razbijanju, obavljanju nužde na svetim mjestima.

Prije samo mjesec dana gorjela je i druga najveća pariška crkva, Saint Sulpice, dokazano podmetnut požar. Reakcija? Gotovo nikakva. Sve u ime lažne političke korektnosti. Tko stoji iza svega toga?

 

Onima koji se ne boje istini pogledati u lice, sve je jasno. Barbari su odavna već u Gradu. I ne, ne dižem time glas protiv milijuna afričkih i azijskih muslimana koji su pristigli posljednjih nekoliko desetljeća u Francusku i druge države. Oni su također žrtve, piše Ivan Hrstić / Večernji list

Uostalom, nije ovo prvi put da se Notre Dame mora obnavljati. Muslimana u Francuskoj nije ni bilo kad su bijesne rulje krajem 18. stoljeća rušile i pljačkale crkve, kad su revolucionari žedni krvi pokrenuli val dekristijanizacije, zabranjivali javnu molitvu i uvodili zamjenske univerzalne religije.

No, zato su itekako javno pogubljivali svećenike, a nije bilo pošteđeno niti 28 kipova kraljeva Judeje, koji su skinuti sa zapadne fasade Notre Dame i javno im odrubljene kamene glave.

Nakon restauracije monarhije restaurirane su i crkve, pa tako i pariška katedrala, no serija revolucija itekako je ostavila traga na današnje francusko društvo, koje provodi najrigidniji sekularizam među velikim kršćanskim nacijama, onakav kakav mnogi zazivaju i u Hrvatskoj.

Danas se tako liju stvarne i lažne suze nad zgarištem katedrale, obećavaju milijarde eura i zaklinje se u obnovu jednog od najvećih simbola Francuske, sve to zbiva se uz dosljedno prešućivanje da je zapravo u pitanju jedan od najvećih materijalnih simbola ni manje ni više nego – kršćanske Francuske i Europe, simbol kršćanima i svim baštinicima kršćanske kulture, bez obzira bili vjernici ili ne.

Katedrala se tu svodi na Lidlovu reklamu s prepoznatljivim obrisom crkve na Santoriniju, ali s retuširanim križem, da ne bi nekoga uvrijedio. Naravno, ne mislim da netko mora biti kršćanin da bi osjetio tugu za Notre Dame, kao što ni ja ne moram biti budist da bih tugovao za Budom iz Bamijana.

No, oni koji nad zgarištem Notre Dame liju krokodilske suze za veličanstvenom građevinom, ali ne i za onim što i koga ona predstavlja, nisu mnogo bolji od oni kojima “lijepe crkve lijepo gore” i zgražaju se nad svotama obećanima za obnovu. A drugovi su po oružju onih koji su pokrenuli taj uništavački cunami na Orijentu koji je u ime lažne ljubavi prema Bogu prebrisao na tisuće neprocjenjivih i nezamjenjivih povijesnih spomenika.

Ono što se događa u Francuskoj za sada je samo suspregnuti sukob niskog intenziteta kojeg vlasti i mediji sustavno pokušavaju gurnuti pod tepih, ali zapravo je uvježbavanje reprize te zore ikonoklasta koja je s praskom osvanula na Levantu i sasvim sigurno će pokušati zapaliti i Zapad.

Nakon propasti ISIL-a opasnost nije nestala, naprotiv, “fundamentalisti” su samo utvrdili davnu lekciju, da je imperij lakše rušiti iznutra nego izvana. Nekad Rimsko carstvo, a danas novi imperij – Europska unija, koja boluje od istih kobnih boljki samozadovoljnih i bogatih – od gubitka identiteta, od sebičnog zadržavanja vlastitog položaja po svaku cijenu, od uporne amnezije u kojoj nepovratno blijede krvavo plaćene lekcije iz minulih tisućljeća.

Valja se prisjetiti, Rimsko carstvo nisu srušili barbari izvana, već iznutra, oni koji su pušteni unutar njegovih granica i desetljećima u njemu nemirno živjeli bez ikakve mogućnosti ili želje za prilagodbom.

Granice se otvaraju između ostaloga i kako bi se uz pomoć milijuna novopridošlih obračunalo s nacionalnim državama i religijama, ne mareći pritom za moguće katastrofalne posljedice.

Ne reagiramo li, morat ćemo se pomiriti s tim da ponovno dolazi vrijeme kripto kršćanstva, kako što se tiče religije, tako i njezinih univerzalnih vrijednosti koje su prihvatili i oni koji vjeru ne žive, ali shvaćaju njezine civilizacijske vrijednosti.

Da, granice moraju ostati otvorene, valja i otvorena srca prihvaćati ono najbolje od kulturnog i genetskog nasljeđa širom svijeta, no, one moraju biti raširene samo onoliko koliko se realno može asimilirati bez dugoročnih posljedica koje će nas i još jednom vratiti stotinama godina unazad.

Ivan Hrstić / Večernji list

 

Ivica Šola: Islamisti su učenici Francuske revolucije

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari