Pratite nas

Komentar

NAKON INCIDENTA U BEOGRADU – Konačno prestanimo biti ‘kao guske u magli’

Objavljeno

na

Ono što se tijekom današnjega dana dogodilo u Beogradu samo je potvrda činjenice da se još uvijek nisu stekli uvjeti za nekakvo čvršće povezivanje Republike Hrvatske s Republikom Srbijom. Ispad Vojislava Šešelja, osuđenog za ratne zločine nad vojvođanskim Hrvatima na ulazu u Narodnu Skupštinu Srbije, nažalost, učinio je opravdanom našu bojazan da ovaj događaj, događaj posjeta predsjednika hrvatskog Sabora Srbiji neće polučiti dobre rezultete te da je tajming toga posjeta uistinu neprimjeren.

Šešelj je zajedno sa svojim kolegom,   tijekom današnjeg posjeta Beogradu visokog hrvatskog izaslanstva gazio hrvatsku zastavu i time pokazao koliko mrzi Hrvatsku, a psovao je i predstavnike viskog hrvatskog izaslanstva, što je uvjetovalo prekid posjeta i prijevremeni povratak u Hrvatsku Gordana Jandrokovića i ostalih članova našega izaslanstva.

Šešeljev čin, uz dužno poštovanje visokih zvaničnika Republike Srbije i njihovo prikazivanje, tobože, dobre volje za korak naprijed u približavanju politika ovih susjedskih zemalja te u prevazilaženju mučnih događaja s početka 90-tih, a koji se nisu ni do dana današnjega rasčistili, zorno pokazuje da se povjerenje ne može graditi preko noći, bez obzira što to traži netko iz Europe. Uostalom, uoči posjeta predsjednika Jandrokovića Beogradu naš je portal i službeno u obliku komentara prvi objavio našu i bojazan hrvatskoga naroda da bi se moglo dogoditi nešto slično onomu što se i dogodilo.

Još uvijek ne može biti jasno zašto hrvatska službena politika nakon informacija o Šešeljevim prijetnjama nije sve shvatila ozbiljno te zašto je uopće i slala visoko izaslanstvo u Beograd u trenutku kada  ulicama srbijanskog velegrada šeću ljudi poput Šešelja? Jasno smo to ukazali tijekom jučerašnjega dana, ali, nas male novinare, nitko ne sluša. Problem je u činjenici što stav da se ne ide u Beograd na noge Vučiću u trenutku dok Šešelj neometano šeta Beogradom nije stav samo našeg portala, nego velikog broja građana zemlje, kojoj je Šešelj učinio mnogo više zla od pukih prijetnji i zato mu nije trebalo vjerovati. Niti njemu, a niti službenom Beogradu kojemu je cilj bio samo dobiti europske poene, ali,.. Evo, upravo onaj koji im je bio glavni igrač i idejni začetnik nekih koraka i postupaka u prošlosti, sada im “muti vodu”. Poznato je da je i Aleksandar Vučić, aktualni predsjednik Republike Srbije bilo vrlo, vrlo, vrlo blizu Vojislavu Šešelju i preko njega “pokupio” niz političkih poena. Pitanje se postavlja: kako Vučić može dokazati da nema odgovornost za Šešeljeve postupke i kako se ovako nešto moglo dogoditi u Narodnoj Skupštini nakon najavljenih prijetnji? Možda se Vučić želi ograditi od Šešelja, ali da li je to sad moguće i da li je iskreno, teško može bilo koga uvjeriti. Ne kaže se uzalud “ nije sa svakim tikve saditi”.

Pogotovo zbog činjenice da se službeni Beograd nije ispričao niti Tomislavu Žigmanovu. Predsjednica srbijanske Narodne Skupštine je Šešeljeve uvrede okarakterizirala kao vraćanje za uvrede Vučiću u Zagrebu. Zar se s takvim ljudima u budućnosti mogu graditi bilo kakvi diplomatski odnosi???

Nadajmo se samo da će posjet našeg izaslanstva u Beogradu završiti kako treba te da će Jandroković i ostali zvaničnici sretno i mirno doputovati u Zagreb. I da će nam ovo poslužiti da konačno učimo i iz prošlosti. Kao da nam riječi Stjepana Radića ništa ne znače i kao da su stvarno pale u zaborav. Kao da nam je malo žrtva koju je on dao. Zar nam treba još ranjenih i mrtvih kako bismo shvatili da se sa Srbijom graditi diplomatske odnose u ovom trenutku doista ne može. I na kraju glavno pitanje: nećemo li opet biti kao “guske u magli”? Vrijeme je da malo stanemo na loptu i ne slušamo baš sve što nam dolazi od ljudi koji ne žive u Hrvatskoj.

Anto Pranjkić/Kamenjar.com

Mladen Pavković: Sramotno! Šešelja namjerno nisu zaustavili.

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Komentar

Kainovska ljubav brata Emira Hadžihafizbegovića

Objavljeno

na

Objavio

GostovanjeGostovanje Emira Hadžihafizbegovića u emisiji Nedjeljom u 2 kod Aleksandra Stankovića možemo promatrati iz dva kuta.

Prvi se odnosi na bošnjačku politiku prema Hrvatima u BiH, nad kojima Bošnjaci desetljećima provode sustavno političko nasilje. Koliko god je u emisiji, kad je zaškripilo, Hadžihafizbegović pokušavao bježati iz politike u glumu, prosječan gledatelj shvaća da je on primjer današnjeg bošnjačkog političkog čovjeka: desnom rukom promiče islamsko-nacionalnu BiH (član je SDA), a lijevom maše s napamet naučenim floskulama građanluka za izbor komuniste Željka Komšića.

Hadžihafizbegović tvrdi da je normalno da Bošnjaci Hrvatima biraju Komšića, jer po njegovoj procjeni ‘četnik’ Milorad Dodik Dragan Čović „rade na uništenju bosanskohercegovačkog društva“. Mudri Hadžihafizbegović pristupa tom društvu kao jednom, nadnacionalnom, ignorirajući njegovu višedimenzionalnost.

Ukoliko i prihvatimo tu akrobaciju ostaje za vidjeti zašto bošnjačka koalicija (post-)titoista i islam-nacionalnog SDA pojačava stiskanje Hrvata svaki put kad se Srbi postroje. I ne pušta, od jeseni 1992. do danas. Valjda je temeljem ahdname Mehmeda II. Osvajača, povijesnog dokumenta „koji garantira ljudska prava i vjerske slobode“, kako jednom reče voditelj Službe za vjerske poslove i obrazovanje Muftijstva sarajevskog dr. Abdulgafar ef. Velić, Hadžihafizbegović u Nedjeljom u 2 bio slobodan nabrojati pet Hrvata koje bi Bošnjaci odmah birali. Kako je sam glumac priznao, današnja izborna ahdnama to omogućuje: jasnu diskriminaciju cijelog jednog naroda. Iz toga proizlazi da je BiH samo za Bošnjake, Srbi su ionako četnici, a Hrvate treba podčiniti nametanjem raznih QuislingaDegrella van Tonningena.

Hadžihafizbegović je izjavio još nešto vrijedno pažnje: „Hrvati su naša braća!“ Simbolično je da hrvatski državljanin po Ranku Ostojiću gleda na Hrvate kao braću, ali bi – kako voli reći – „on i njegov narod“ odlučivali o sudbini i političkom nestanku braće. Takvu plemenitu bratsku ljubav možda je još samo Kain znao pokazati.

Drugi ćošak iz kojeg možemo promatrati glumca i bivšeg vojnika Armije BiH i HVO-a iz Tuzle je kroz manjak vizije hrvatskih političara, i u Hrvatskoj i BiH. Bi li prosječan gledatelj bio uznemiren nakon Hadžihafizbegovićevog baljezganja da Hrvatska i hrvatski političari u BiH znaju odgovoriti – raditi u korist rješavanju hrvatskog pitanja u BiH? Vjerojatno ne bi.

Hrvatska je nakon triput nametnutog Komšića tek par mjeseci upozoravala Europsku uniju, međunarodne aktere i svjetske diplomacije o štetnosti tog čovjeka, neravnopravnom položaju Hrvata u BiH i spornosti izbornog zakona. O tome svjedoče brojni medijski izvještaji, poput sastanka Andreja Plenkovića Emmanuela Macrona. Nakon toga je sve stalo, ishod je onaj stari – Hrvati, snađite se i ne talasajte puno. Jer, da se nešto izrodilo iz tih kvazipokušaja zamjenik pomoćnika državnog tajnika SAD-a Matthew Palmer ne bi zaobišao Mostar u širokom luku.

Izjave političara vratile su se u okvir tužne hrvatske zbilje (čemu svjedoče floskule „podržavamo ravnopravnost svih konstitutivnih naroda“ i „BiH je prijateljska zemlja“), a vjerojatno će tako i ostati do idućih općih izbora 2022. godine. Primjerice, ne promišlja se o bilo kakvom djelovanju izvan europske karikaturalne sporosti, savezništvu sa SAD-om po pitanju položaja Hrvata u BiH, lobiranju, ili drugim ambicioznijim koracima.

Pitanje je što se može očekivati od hrvatskog predsjedanja Europskom unijom 2020.? Iz najava je jasno kako će Hrvatska gurati balkanske države ka Uniji, a kad je u pitanju BiH vjerojatno će to biti pomoć njoj kao „prijateljskoj državi“, uz široko zaobilaženje cjelokupnog hrvatskog pitanja (školstvo, kultura, znanost i obrazovanje, RTV javni servis, teritorijalna, politička i ekonomska ravnopravnost, itd.)

Ni južno od Save nije bolje. Hrvatski političari podijelili su fotelje, vlast na razini Federacije BiH uredno funkcionira, Hrvati dižu ruke za nova zaduživanja, Najlegitimniji otvoreno laže o izmjenama izbornog zakona kako bi, valjda, širio ‘optimizam’ među hrvatskim narodom. Ukorjenjuje se kultura slabosti, normalizira se smeće po cesti u Mostaru, iako se zna da je s druge strane hadžihafizbegovićevski brat.

I da, Hadžihafizbegović samo igra tragediju koju potpisuju abelovski Hrvati.

I.Pepić/poskok.info

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Komentar

Zagazili smo duboko u sferu kolektivne socijalne patologije: Zoki i njegova kandidatura ‘zapalili’ Hrvatsku

Objavljeno

na

Objavio

BUM! TRAS! KARAMBA! NEVIĐENA SENZACIJA! TKO BI TO OČEKIVAO!? MA, JE LI MOGUĆE!? AUUUUUUUUU!!!

Zoki Milanović objavio kandidaturu za predsjednika Hrvatske (koja je mjesecima najavljivana). Kud ćeš većeg događaja!?

Drma se Hrvatska, podrhtava kao list na vjetru od uzbuđenja!

“Jedini političar državničkog kova”; “Samo on ima karizmu autentičnog ljevičara”; “Jedini političar koji može ujediniti ljevicu” – pljušte komplimenti i pohvale iz kruga njegovih obožavatelja, pogotovu iz posrnule Partije – pa čak i među otpadnicima koji trenutačno imaju status disidenata i osnovali su vlastite strančice. I svi oni čekaju, naravno, poneku sinekuru ako Zoki kojim slučajem zasjedne na Pantovčak. Ponašaju se, dakle, po onoj: “ne laje pas sela radi, nego zbog sebe”. Inače, pokazali su koliko ga “vole” kad je odlazio iz politike.

Čovjek koji je 5-6 puta izgubio izbore, tisuću puta se izblamirao u javnosti svojim lupetanjima koja nemaju veze sa zdravim razumom, pokušao vrbovati i kupovati zastupnike MOST-a i na kraju podvijena repa napustio SKH/SDP, vraća se u velikom stilu!

To medijsko napuhavanje može progutati samo raja ispranog mozga – svima ostalima mora se smučiti. Ili biti urnebesno smiješno. Famu oko Zokija ne šire samo mainstream mediji i TV postaje s nacionalnom koncesijom, nego i “desni” mediji i sve polako ulazi u sferu kolektivne socijalne patologije.

I nije to prvi put da se ovako kolektivno “zabavljamo” poput publike u nekom trećerazrednom cirkusu. I neće biti nikakvo čudo ako u dogledno vrijeme mediji izlude i onaj zdravi, normalni dio ovog naroda koji još uvijek nije podlegao propagandi i ispiranju mozga.

Ljudi, bježite s Interneta! Idite u prirodu! Ako je ikako moguće odaberite neku lokaciju bez struje i ne nosite radio aparat, mobitel ili bilo kakvo slično pomagalo. Ako želite ostati normalni.

Čudite se zašto ljudi odlaze iz Hrvatske!?

Pa vjerojatno zato što su pametniji od ovih koji su ostali. Ja drugoga razloga ne vidim.

Cirkus nas tek čeka. Kad počne kampanja za predsjednika države.

Bilo bi zgodno napraviti analizu s podacima o egzodusu hrvatskih građana u vrijeme predizbornih aktivnosti. Smijem se kladiti da je osjetno veći nego inače.

Ali, ništa zato. Oni imaju izborni zakon po kojemu ih na vlast može izabrati i 5 građana. Ne može se Hrvatska toliko isprazniti da oni ne mogu osvojiti vlast.

A to je najvažnije. Za njih.

A narod…koji narod?

 

Zlatko Pinter

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari