Pratite nas

Komentar

NAKON INCIDENTA U BEOGRADU – Konačno prestanimo biti ‘kao guske u magli’

Objavljeno

na

Ono što se tijekom današnjega dana dogodilo u Beogradu samo je potvrda činjenice da se još uvijek nisu stekli uvjeti za nekakvo čvršće povezivanje Republike Hrvatske s Republikom Srbijom. Ispad Vojislava Šešelja, osuđenog za ratne zločine nad vojvođanskim Hrvatima na ulazu u Narodnu Skupštinu Srbije, nažalost, učinio je opravdanom našu bojazan da ovaj događaj, događaj posjeta predsjednika hrvatskog Sabora Srbiji neće polučiti dobre rezultete te da je tajming toga posjeta uistinu neprimjeren.

Šešelj je zajedno sa svojim kolegom,   tijekom današnjeg posjeta Beogradu visokog hrvatskog izaslanstva gazio hrvatsku zastavu i time pokazao koliko mrzi Hrvatsku, a psovao je i predstavnike viskog hrvatskog izaslanstva, što je uvjetovalo prekid posjeta i prijevremeni povratak u Hrvatsku Gordana Jandrokovića i ostalih članova našega izaslanstva.

Šešeljev čin, uz dužno poštovanje visokih zvaničnika Republike Srbije i njihovo prikazivanje, tobože, dobre volje za korak naprijed u približavanju politika ovih susjedskih zemalja te u prevazilaženju mučnih događaja s početka 90-tih, a koji se nisu ni do dana današnjega rasčistili, zorno pokazuje da se povjerenje ne može graditi preko noći, bez obzira što to traži netko iz Europe. Uostalom, uoči posjeta predsjednika Jandrokovića Beogradu naš je portal i službeno u obliku komentara prvi objavio našu i bojazan hrvatskoga naroda da bi se moglo dogoditi nešto slično onomu što se i dogodilo.

Još uvijek ne može biti jasno zašto hrvatska službena politika nakon informacija o Šešeljevim prijetnjama nije sve shvatila ozbiljno te zašto je uopće i slala visoko izaslanstvo u Beograd u trenutku kada  ulicama srbijanskog velegrada šeću ljudi poput Šešelja? Jasno smo to ukazali tijekom jučerašnjega dana, ali, nas male novinare, nitko ne sluša. Problem je u činjenici što stav da se ne ide u Beograd na noge Vučiću u trenutku dok Šešelj neometano šeta Beogradom nije stav samo našeg portala, nego velikog broja građana zemlje, kojoj je Šešelj učinio mnogo više zla od pukih prijetnji i zato mu nije trebalo vjerovati. Niti njemu, a niti službenom Beogradu kojemu je cilj bio samo dobiti europske poene, ali,.. Evo, upravo onaj koji im je bio glavni igrač i idejni začetnik nekih koraka i postupaka u prošlosti, sada im “muti vodu”. Poznato je da je i Aleksandar Vučić, aktualni predsjednik Republike Srbije bilo vrlo, vrlo, vrlo blizu Vojislavu Šešelju i preko njega “pokupio” niz političkih poena. Pitanje se postavlja: kako Vučić može dokazati da nema odgovornost za Šešeljeve postupke i kako se ovako nešto moglo dogoditi u Narodnoj Skupštini nakon najavljenih prijetnji? Možda se Vučić želi ograditi od Šešelja, ali da li je to sad moguće i da li je iskreno, teško može bilo koga uvjeriti. Ne kaže se uzalud “ nije sa svakim tikve saditi”.

Pogotovo zbog činjenice da se službeni Beograd nije ispričao niti Tomislavu Žigmanovu. Predsjednica srbijanske Narodne Skupštine je Šešeljeve uvrede okarakterizirala kao vraćanje za uvrede Vučiću u Zagrebu. Zar se s takvim ljudima u budućnosti mogu graditi bilo kakvi diplomatski odnosi???

Nadajmo se samo da će posjet našeg izaslanstva u Beogradu završiti kako treba te da će Jandroković i ostali zvaničnici sretno i mirno doputovati u Zagreb. I da će nam ovo poslužiti da konačno učimo i iz prošlosti. Kao da nam riječi Stjepana Radića ništa ne znače i kao da su stvarno pale u zaborav. Kao da nam je malo žrtva koju je on dao. Zar nam treba još ranjenih i mrtvih kako bismo shvatili da se sa Srbijom graditi diplomatske odnose u ovom trenutku doista ne može. I na kraju glavno pitanje: nećemo li opet biti kao “guske u magli”? Vrijeme je da malo stanemo na loptu i ne slušamo baš sve što nam dolazi od ljudi koji ne žive u Hrvatskoj.

Anto Pranjkić/Kamenjar.com

Mladen Pavković: Sramotno! Šešelja namjerno nisu zaustavili.

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Komentar

Goran Milić: ‘Muče me ovi podaci o smrtnosti Talijana od koronavirusa’

Objavljeno

na

Objavio

Facebook/Goran Milić

Svakodnevno prebrojavanje zaraženih i umrlih od korona virusa u svakom kutu svijeta i njihovo plasiranje putem medija, tjednima stvara psihozu iz koje, čini se, izlaza nema… Najcrnji u svemu tome, nakon Kine, djeluju podaci koji stižu iz Italije, gdje je jučer umrlo, kako se navodi, rekordnih 919 ljudi.

Sumirajući sve ovo, poznati novinar i tv voditelj Goran Milić postavio je nekoliko pitanja na svom Facebook profilu:

– Muče me ovi podaci o smrtnosti Talijana od coronavirusa.

Danas je umrlo rekordnih 919.

Prije nego sto je nastala corona, npr. u cijeloj 2018 god. u Italiji je umrlo cca 647.000 osoba. U prosjeku, 1770 na dan.

Sada samo od corone umire 919 dnevno.

Znači li to da sada, u prosjeku, u Italiji umire 2. 689 svakoga dana?

Ili se smrti od srca, vena, raka, aidsa, gripe, upale pluća itd, dobrim dijelom, u ovoj konfuziji i dezinformiranosti, pripisuju coronavirusu?

Jer, čudno je da talijanskoj statističkoj službi do sada nije postalo relevantno da usporedi ukupnu smrtnost npr. u ožujku 2018. sa ožujkom 2020.

Pitanje je jasno, umire li sada 919 Talijana vise dnevno, ili je naglo opala smrtnost drugih bolesti?

Uopće ne sumnjam na neke teorije urote, samo bih volio biti nešto blize spoznaji koliko je smrti od tradicionalnih bolesti, koliko od starosti, a koliko od korone…? – napisao je Goran Milić na facebooku.

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Komentar

Marko Ljubić: ‘Sramotni agitprop u Dnevniku Nova TV o dječjim superjunacima’

Objavljeno

na

Objavio

isječak/HRT

Jučerašnji prilog u centralnom Dnevniku Nova TV o modernim uzorima i junacima hrvatske djece bio je više nego upozoravajući. Dječica su u svojim domovima nacrtala hrvatske supermene, redom ministra Davora Božinovića, ministra Beroša i dr. Alemku Markotić.

Dječja mašta i slike na koje su osuđeni s roditeljima, djedovima i bakama, te očajnička potreba ljudi da dobiju novu informaciju o situaciji izvan četiri zida koju prati kombinirana psihoza i snažna nada u bolje, koja se htjeli ili ne prenosi na djecu može izroditi svašta, a u općem osjećaju ugroze pogotovo svoje junake od kojih ovisi spas njihovih najmilijih. Međutim, kada “slučajno” ti dječiji junaci i milijun gledatelja sazna za to, kada televizija nekako “istraživački” valjda dozna za te izraze dječjeg oduševljenja, pa kada se ti crteži i dječica emitiraju usred Dnevnika, a uz to se uvede jednog od junaka, ministra Beroša u program, kako razgovara s malenim dječakom, stvari postaju gadljivo agitpropovske.

Nemoguće je izbjeći grč u želucu gledajući sve to, pogotovo splet tolikih slučajnosti. U svakoj nevolji iskažu se posebni ljudi, posebnim djelima. Neposredna hrvatska prošlost puna je junaka s neusporedivo posebnijim i neupitnim herojskim djelima i žrtvom od ovih koje se danas primitivnim agitpropovskim rukopisom predstavlja superjunacima. Međutim, nikada, baš nikada niti u jednoj prigodi na televizijskim programima nisam vidio djecu i crteže tolikih junaka, od kojih su neki bili samo malo stariji od njih. To televizije ne prikazuju, naročito ne u Dnevnicima, čak ni u obilježavanju događaja koji su duboko obilježili hrvatsku svekoliku povijest. Nedavno sam reagirajući na tekuću glorifikaciju s obilježjima kanonizacije ministra Beroša, njegovo ponašanje pred kamerama pomalo upozoravajući, pomalo podrugljivo, nazvao pauniziranjem.

Njegov pristanak na razgovor s tim dječakom u Dnevniku, nije čisto ljudski nemoguće razumjeti, ali njegova služba za komuniciranje je morala redakciji Dnevnika, ako naravno nije sama kreirala tu gadljivu scenu, lijepo zahvaliti i reći ne, uz napomenu da ministar samo radi posao za koji je plaćen, a vrlo izvjesno bi u istoj “junačkoj” poziciji bilo stotine drugih da su na njegovom mjestu, s ništa manjim nadama, očekivanjima ljudi i prilično izvjesno i s lošijim, ali i s boljim realnim rezultatima iz scene, koju gledamo na ekranima. Uz to, mi uopće još niti izbliza ne znamo koliko dobro, racionalno, optimalno i efikasno Božinović i Beroš upravljaju ovom krizom.

Sve bitne informacije su centralizirane, što i treba biti u ovakvim situacijama, ali jednom brzo, već sutra, ljudi neće očajnički gledati uključivanje televizija u pressice Stožera, a novinari će imati puno više saznanja i mogućnosti za postavljanje pitanja, bez straha od proglašenja petokolonašima. Pitanje je vrlo realno, razumno i veliko, s velikom vjerojatnošču dubokih pukotina u cijeloj operaciji upravljanja krizom, jer nije moguće da relativno loša država puna slabosti do jučer, sad najednom savršeno funkcionira.

Dakle, sve je stvar dojma na temelju dostupnih informacija. Na temelju tog dojma i scenarija televizijskih propagandista danas proglašavati supermene i koristiti djecu za to je krajnje nisko, čak i nedopušteno zbog moguće zlouporabe malodobne djece. I prilično banalno političko profiterstvo. Konačno, ne bi zgorega Božinoviću i Berošu, kojima je Markotićka samo kolateral, bilo sjetiti se da su tako nekada djeca crtala i Čedu Jovanovića, Bulata, Savu Kovačevića, te čitav niz “narodnih heroja”, pa je došlo vrijeme kad se taj herojski veo strgnuo s njihovih imena. Jer, junaštvo se najmanje kao i znanstveni rad, mora višestruko dokazati i ne ostavljati rupe, pogotovo eventualne laži ispod dojma.

Ne radite to, gadljivo je i opasno, nosi duboki smrad političke zlouporabe i potiče ozbiljne sumnje, ako vam je stalo do ozbiljnog povjerenja ljudi. Novinari Nova TV koji su se tome “dosjetili”? Čisto ljudski i profesionalno na virtualnoj nastavi mora se reći – sjedite, jedan. Uz ukor zbog lošeg vladanja.

Marko Ljubić/facebook

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari