Pratite nas

Magazin

Nakon mog komentara HTV je poslao svoju ekipu koja je odradila reportažu o Kupresu i Blidinju

Objavljeno

na

foto: fra Mario Knezović/facebook

Hercegovački franjevac Mario Knezović izazvao je proteklih dana lavinu komentara na Facebooku jednom svojom objavom koja se ticala – skijanja.

Fra Mario je medije, i to u prvom redu one iz Hrvatske, prozvao da “o Kupresu i Blidinju šute, a o tuđim skijalištima su glasni”.

– Zašto Kupres i Blidinje za većinu “hrvatskih” medija nisu atraktivna odredišta? Odgovora može biti više. No, potpuno je čudno da televizijske kuće iz Hrvatske šalju svoje reportere u inozemstvo i prave javljanja uživo, dok su vijesti o sjajnim skijalištima koja su nadohvat ruke, osobito u južnom dijelu države, šture i rijetke. Naravno, u pitanju je interes i biznis – napisao je fra Mario Knezović.

– Iz tržišne perspektive vlasnika, razumljivo je da će RTL, unatoč havariji i prijetnji za sigurnost skijaša, savjetovati Hrvatima da idu u njihova skijališta u Austriji, Njemačkoj itd. U tom detalju, ili nije detalj, vidimo koja je važnost i moć medija. Da su ti mediji u hrvatskim rukama, bilo bi drugačije i vjerojatno bi taj reporter bio u Kupresu ili Blidinju. Umjesto da ovih dana sve veće televizijske kuće (HRT, Nova TV, RTL) izvještavaju s Kupresa i Blidinja, oni odrađuju turističku promidžbu i sezonu za tuđe narode. Tu se nitko od njih neće pitati što će zbog toga Hrvati iznijeti novac van domovine, što ni jedna lipa od te potrošnje neće doći u hrvatsku privredu ili proračun. Na Kupresu i Blidinju piju se pića uvezena iz Hrvatske. Tu se pije hrvatsko pivo, toče se mnoga hrvatska vina, konzumiraju se hrvatski čajevi, jedu se hrvatski slatkiši itd. Ali što to zanima medije koji odrađuju posao za tuđi i svoj račun? – zapitao se svećenik, inače župnik u Kočerinu kod Širokog Brijega.

Prije toga posjetio je Kupres, a lani Blidinje i, kako je napisao, vidio je sjajna skijališta, divne uvjete, ažurnu poslugu, susretljive ljude, sigurnost i puno toga dobroga.

– Stoga, neka ovaj moj mali napis bude medijski prilog hrvatskim skijalištima u BiH. Dok ne shvatimo da su nam biseri nadohvat ruke, cijeloga života bezuspješno ćemo ih tražiti u tuđini – poručio je fra Mario u svojem postu, dobivši 1300 lajkova i potaknuvši brojne komentare, odreda pozitivne.

Sav taj odjek kao da je iznenadio samog autora, što nam je jučer i kazao u telefonskom razgovoru. Kaže da ga je na reakciju potaknula jedna od emisija RTL Direkta.

– Ja sam doktorirao medije i komunikologiju i znam o čemu govorim. Oni novinara šalju tamo gdje je pogibelj, on govori kako ponestaje hrane i ostaloga, ali isto tako zaključuje neka hrvatski skijaši tamo ostaju i ne otkazuju aranžmane. Ja znam da skijališta u BiH nisu usporediva s onima u Švicarskoj ili Austriji, ali mediji su tržište, novac. I da sam ja kao Hercegovac vlasnik RTL-a ili HTV-a, pa i ja bih pozivao ljude da ljetuju u Hrvatskoj, a ne u Anconi, Bariju ili ne znam gdje. Jednostavno je stvorena fama: ako nisi bio u Švicarskoj, Italiji… nisi uopće ni skijao – drži fra Mario Knezović i navodi primjer Austrije, koja nižim porezima i vaučerima potiče svoje državljane na odmor u domovini.

– Mi Hrvati iz BiH, kao i cijela ova zemlja, imamo minus u trgovinskoj razmjeni s Hrvatskom. Uvoz iz RH pokriven je našim izvozom tek nekih 20 posto! I sada vidite koji to još postoji interes da hrvatski državljani dolaze ovdje – njegova je računica.

Nakon svega, HTV je, slučajno ili ne, prošlog vikenda poslao svoju ekipu koja je odradila reportažu o Kupresu i Blidinju.

– To je dobar znak da je sve što sam napisao imalo smisla – zaključit će fra Mario.

Zašto Kupres i Blidinje za većinu ‘hrvatskih’ medija nisu atraktivno odredište?

 

Neka BiH ima koristi: Može i Jahorina i Bjelašnica

Fra Mario odbija bilo kakvu pomisao da je njegova objava imala neku nacionalnu ili, nedajbože, nacionalističku primisao.

– I ako bi me netko pitao, da mogu birati, hoću li pod istim uvjetima skijati na Jahorini (koju drže Srbi) i Bjelašnici (koju drže Bošnjaci) i u Austriji ili Švicarskoj, izabrao bih ova dva u blizini Sarajeva. Razlog: i od toga moj narod ima koristi jer se puno toga slije u novčanik osiromašenih stanovnika BiH – poručio je fra Mario, piše Zoran Šagolj/SlobodnaDalmacija

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Magazin

Vratija se Roko, di je bija, krila izgubija…

Objavljeno

na

Objavio

ISPADANJE IZ NATJECANJA EUROVIZIJE USPJEH/NEUSPJEH?

Nakon druge večeri napora za ulazak u završnicu ovogodišnjeg jeruzalemskog natjecanja za pjesmu Eurovizije, ne ulazak našeg natjecatelja s pjesmom „The dream“ bio je za mene konsternirajući. Prigodom izvedbe, što je treći puta kako sam pjesmu čuo, čak sam zajedno s pjevačem zapjevao početak refrena… Znači,“ ušla“ mi je pjesma u uho,  a i inače mi se glazbeno svidjela, a pogotovo glas i pjevanje pjevača… Međutim…

Već prigodom prvog slušanja na domaćem terenu nisu mi se svidjela krila, točnije njihov dizajn, pa sam u svojem komentaru na FB bio preporučio moderniji oblik krila kakav mi je bio poznat iz opusa akademske kiparice Dijane Ive Sesartić i njezinog kipa jednog od arkanđela na solinskoj rivi.

PJESMA LIJEPA –KRILA SE NISU UKLAPALA

Na Euroviziji izvedba je bila sjajna, ali ostao  je dojam da su krila bila nezgrapna, a izvođač je u snimanju iz daljine izgledao kao, ne mogu si pomoći,  ormar ili, ajmo reč, ormarek s krilima. Ali i sa zavidnom eksplozijom pljeska na kraju izvedbe, dužom i bučnijom od drugih izvođača, prije i poslije našeg Roka…

Naravno da je ovo moja subjektivna ocjena. Ali i teško mirenje s odlukom glasača, po onoj narodnoj  – svatko sudi po sebi. Kako doći do objektivnije stručnije ocjene boljeg poznavatelja i usporediti s njom vlastito mišljenje? Temeljno novinarsko pravilo je  „u glavu“. Kako naći takvu „glavu“,  kada se radi o multidisciplinarnom spektaklu u kojem je pjesma i glazba samo nit vodilja. Potražih Facebook i FB prijatelja Zorana  Škugora, poznatog producenta i all round intelektualca, koji poznaje background glazbenih manifestacija, od klapskih, do eurovizijskih i šire…

ŠKUGOR: DANAS SE PISME GLEDAJU, A NE SLUŠAJU

S njegovim dopuštenjem, iz inboxa objavljujem moje pitanje i odgovor. Pitanje je glasilo:“ Kad bu meritorna ocjena palih anđela. Meni je pjesma lijepa, ulazi u uho. Je li dekoracija potopila pjesmu, naravno uz druge motive, od političkih na dalje…? Odgovor je bio: Danas se pisme gledaju, a ne slušaju… Moja reakcija je bila: Ojme, falila dekoracija. Fala, bila je ka prije trideset godin…ne?“. I to je sve. Zamolih g. Škugora za intervju. Nije bilo reagiranja,  pa intervjua nema.

Zato nastavljam s osvrtom. Dobih glazbenjačku potvrdu i poduku poznatu meni i iz moje teniske amaterske sfere, da se tenis igra nogama, a pomaže rukama. Premda se loptica preko mreže prebacuje s reketom u ruci. Prevedeno na glazbenu natjecateljsku sferu u slobodnoj interpretaciji – možeš imati super i glazbu i izvođača, ali odlučuju ostali i vidljivi i nevidljivi činitelji iz sfere znanja sposobnosti, stručnosti, ali i kockarski… Sve,ali baš sve, vidljivo s pomoću televizijskog prijenosa…

SVE JE VIDLJIVO NA TELEVIZORU

Za moj dojam da je pjesma dobra dobih potvrdu čitajući subotnji Večernjak. Evo samo nekoliko konstatacija. Poznati pjevač ocjenjuje da naš Roko odlično pjevao, ali da Eurosong nije više natjecanje pjesama nego polako postaje Eurovideosong. Poznata pjevačica je nastup Roka opisala da ima sjajan vokal, da je lijepo otpjevao pjesmu i da je pjesma vrlo korektna. Naglasila je da je vizualno iznimno važno, jer to nije festival, ni koncert na kojem slušate svojeg omiljenog pjevača. Eurosong je nepredvidiv, zahtijeva autentičnost. Svojedobno poznata TV voditeljica drži da na Eurosongu nismo podbacili i da je naša pjesma bila sjajna kao i interpretacija. Izrazila je razočaranje ukusom Europe. Citirat ću, uz nadanje da ne ću dobiti „po nosu“, mojeg FB prijatelja, glazbenog kritičara Hrvoja Horvata koji kaže: „Na Eurosongu je bitno i biti simpatičan, a ne samo vikati i pjevati visoke tonove i iskazivati tehničke moći pjevača. Eurosong ima drugačije postulate  i često sasvim slučajne stvari odlučuju o pobjedniku“…

TKO GUBI, IMA SE PRAVO LJUTITI…

Poslije svakog debakla, po narodnoj : Tko gubi ima se pravo ljutiti, postavljaju se pitanja, viri u susjedstvo, i u dvorišta moćnih, traže se krivci. Sve to traje neko vrijeme dok aktualna politika i PR ne ponude nešto drugo, a Eurosong polako siđe s pozornice javnosti. Međutim, radi se o imidžu države i njezinog kulturnog statusa u svijetu i ne bi nam trebalo biti svejedno da nas je toliko zemalja preteklo u finalnom natjecanju.

Ne bi trebalo u državi koja je svojedobno bila uspješna u ovom natjecanju  biti svejedno ima li nas ili nema u natjecanju, ali i završnici. Stoga nije neopravdano očekivati od mjerodavnih, ne znam tko su oni, ali njihovo djelovanje je ocjenjivo i vidljivo, da pokušaju pronaći algoritam za pripremu uspješnog nastupa, jer, očito je, da samo pjesma i glazba ne odlučuju sami po sebi, nego u sinergiji brojnih ostalih  činitelja. Želimo im, ne baš poznatima, ali po neuspjehu prepoznatima, uspjeh u tom poslu.

OJ, MJERODAVNI, RADI SE O IMIDŽU HRVATSKE…

U odgovoru na pitanje iz naslov, nezadovoljni smo bez ulaska u završnicu. Ipak,  zadovoljni smo, ne samo ja, lijepom pjesmom i njenim interpretatorom i interpretacijom. Očito je da brojnost utjecajnih činitelja čini nastup kao svojevrsni lutrijski  podvig. U ostalom, što u životu nema lutrijskih natruha? Kvaliteta  pjesme pokazat će se na tržištu brojem prodanih nosača zvuka, što želimo. Nastup na Euroviziji, pa ne i u završnici, pridonijet će promociji, ako ju naši poslovnjaci s tog područja budu znali provesti i uspješno iskoristiti. U ovom slučaju radi se o njihovom džepu, pa se očekuje uspješna „prodaja“ dobrog proizvoda.

Do idućeg Eurosonga bez krila, jer se zna kako je Ikar završio kad su mu se „rastopila“ zbog Dedalova izbora ljepila. Razmislimo možda, našalimo se, o čarobnom letećem sagu i Aladinovoj svjetiljci… Učinila bi, moguće, put  do uspjeha transparentnijim…

Antun Drndelić

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Magazin

Službeno se upoznali Zdravko Mamić i Aleksandar Vučić

Objavljeno

na

Objavio

Svečanost otvaranja 22. međunarodnog sajma gospodarstva – Mostar 2019, privukao je, uz brojne izlagače, još i neke nevjerojatno zanimljive osobe. A to je, svakako, vidljivo i na ovoj fotografiji.

Predsjedatelj Doma naroda Parlamentarne skupštine Bosne i Hercegovine i predsjednik HDZ-a BiH Dragan Čović i predsjednik Republike Srbije Aleksandar Vučić prije posjeta sajmu razgovarali su o suradnji BiH i Srbije.

U Mostaru je nazočan i predsjednik Republike Srpske, Milorad Dodik, no on se nije sastajao u sjedištu HDZ-a s Čovićem i Vučićem.

Ali, ovo je sigurno najatraktivniji i najnevjerojatniji prizor iz Mostara – predsjednik Srbije s neskrivenim divljenjem gleda u Zdravka Mamića, bivšeg izvršnog predsjednika Hrvatskog nogometnog saveza i Dinama, koji je već mjesecima u bijegu pred hrvatskim pravosuđem.

Simpatija je obostrana, što potvrđuju srdačnost i toplina dvojice zaljubljenika u sport, a na fotografiji Čović samo ”statira”.

Podsjećamo i kako je Mamić već javno, u intervjuu srbijanskom Alo.rs, početkom siječnja ove godine, izrazio svoje divljenje Vučiću.

“Na sav posao i obveze koje ima, primjećujem da Aleksandar Vučić veliku pažnju poklanja i sportu. A to što predsjednik države voli sport čudesno je bitno za jednu zemlju. Za sportaše je to najvažnije”, rekao je Mamić u intervjuu za srpski Alo.rs pa dodao:

“Znam da je Vučić u nekoliko službenih posjeta s hrvatskim delegacijama, ili pojedincima u Zagrebu i Vukovaru pitao za mene i hvalio moj rad. To mi je veliki kompliment. On je poznati navijač Crvene zvezde i očigledno se dosta razumije u nogomet. Nažalost, nisam imao priliku upoznati Vučića, ali bih ga volio upoznati.”

Eto, sada se u Mostaru obojici ispunila velika želja, piše direktno.hr

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari