Connect with us

U potrazi za Istinom

Nakon ovakvih emisija ne možete reći – nismo znali

Published

on

Hrvatska je pod pritiskom golemih problema koji se godinama guraju pod tepih, ili ih se skrivenim političkim i društvenim inicijativama potiče u njihovoj eskalaciji. Jedan od razloga neriješavanja tih problema je i to što se, kako na javnoj sceni, tako i u političkim strurkturama odluke oslanjaju na intelektualne i znanstvene medikokritete koji nisu dorasli izazovima pred hrvatskim narodom, a nameću se kao rješenje.

Primjer kako treba autoritativno, znanstveno i intelektualno pošteno i odgovorno reagirati na otvorena pitanja, naciji pružiti činjenice i usmjeriit ljudsku pozornost na bitno s nebitnih spinova mediokriteta, je sjajni dr Ante Nazor i njegov vrhunski nastup u emisiji Moja Hrvatska kod Nade Prkačin na televiziji Laudato.

Taj nastup i te poruke najbolje pokazuju koliki je značaj laudato televizije, jer se takve poruke ne mogu čuti na tzv.mainstream medijima.

Nazor je snažno upozorio na ciljeve razvoja povjesnih krivotorina i u odnosu sa Srbima i u odnosu s Bošnjacima, upozorio je na nevjerojatnu nesolidnost Aleksandra Stankovića koji je potpuno nepripremljen dočekao u udarnoj HTV-ovoj emisisji člana predsjednsištva BiH Bakira Izetbegovića i dopustio mu iznošenje nevjerojatnih i lako oborivih laži, krivotvorina i klasičnih kleveta, te prijetnji, bez i jednoga jedinoga relevantnoga potpitanja.

Nazor je snažno upozorio na izrazito opasne procese oko kurikularne reforme, postavio otvoreno javna pitanja ministrici Divjak da kaže na temelju čega je, tko i zašto izabrao inozemne recenzente tzv. identitetskih programa povijesti i hrvatskoga jezika.

Uz to je upozorio na nevjerojatne krivotvorine u tzv. europskoj čitanci koju su radlili nepozvani povjesničari u Hrvatskoj, kao Budak, čija uža specijalnoist uopće nije domovinski rat i srpska agresija, a koji nisu ni pomislili konsultirati pozvane povjesničare koji se specijalistički i znanstveno bave tim problemima i znanstvenim istraživanjima, pa je doslovno nabrojao 54 materijalne pogrješke s čitavim nizom propusta u tim udžbenicima, ukazujući na pogubne trendove manipulacije sa suradnjom nazovi znanstvenika s hrvatskih javnih sveučilišta.

Svakako pogledati, jer je svaka riječ u vremenima kada se niti ne spominju najvažnija nacionalna pitanja i dvojbe, ili ih se pokušava sasvim nekorektno preusmjeriti, dragocjena i ukazuje da Hrvatska ima i znanja i hrabrosti odgovoriti na sva pitanja, te da je to prvorazredni zadatak hrvatskih politika koje ne mogu nakon ovakvih emisija reći – nismo znali. Takvim ljudima, a Nazor nije sam, nužno je otvoriti najvažnije nacionalne javne pozornice, što je ultimativna zadaća medijskih politika i vlasti, jer se jedino tako Hrvatska može obraniti od nasrtaja na ugled i čast njenoga naroda.

facebook komentari

U potrazi za Istinom

Pogibija Tihomira Mišića – tko je kriv

Published

on

ilustracija - HVO u Mostaru

Tiho je bio rođeni vođa, znamen obrane Mostara, hrvatskoga prkosa i hercegovačke neslomljivosti, još otkako je goloruk stao pred tenkove JNA

‘Vojvoda’ prodornih očiju i izrazito valovite, duge crne kose, Tihomir Tiho Mišić, rođeni vođa, znamen obrane Mostara, hrvatskoga prkosa i hercegovačke neslomljivosti, još otkako je goloruk stao pred tenkove JNA i postao zapovjednikom Četvrte bojne Hrvatskoga vijeća obrane Mostara, dobio je neobičan nadimak s početka ove priče i, jednostavno, zakoračio u legendu. Nagađanja u svezi s Tihinom pogibijom nisu prestala ni 19 godina poslije, a činjenice zna živi svjedok, general-bojnik Slavko Puljić koji je toga 16. svibnja 1992. vidio pogibiju koja je iz tame razorenoga mostarskoga Starog grada eksplodirala u hercegbosansku vječnost, piše vecernji.hr.

– S ovoga su prozora pucali, a Tiho je ovdje pao – progovorio je general oživljenim sjećanjima, pokazujući gdje se što i kako odigralo. Osjetilo se kako mu naviru sjećanja, ali sve je sada drukčije, sjajno, obnovljeno, naprotiv ratnoj 1992., paljevini, ruševinama i jarkoj mjesečini koju nikada neće zaboraviti. Inače, general je Puljić zamjenikom načelnika Zajedničkoga stožera Oružanih snaga BiH, a u ono je vrijeme, kao prebjeg iz JNA s činom satnika izrastao u načelnika pješaštva HVO-a Općinskoga stožera Mostar.

Što i kako se odigralo

– U poslagivanju obrane Grada, ključnoj u pripremi udarnoga vala oslobođenja koji će uslijediti nepuni mjesec dana poslije, mučile su nas trzavice na prvoj crti bojišnice između Treće i Četvrte bojne s jedne te Samostalne mostarske bojne/bataljuna s druge strane – prisjetio se Puljić kako su mu toga dana, u sumrak, u Glavni stožer na današnjemu sveučilišnom kampusu, došli Tiho Mišić, zapovjednik Četvrte, i Ilija Vrljić, zapovjednik Treće bojne HVO-a Mostara. Pojašnjenja radi, Samostalna je mostarska bojna/bataljun, uza blagoslov Sarajeva koje je službeno (29. travnja 1992.) prepustilo obranu Mostara HVOu, osnovana kao jedina mostarska bojna u sastavu HVO-a kojoj su većinski pripadali Muslimani, što je bilo prvim znakom cijepanja jedinstva mostarskih branitelja i, pokazalo se, uvodom u hrvatsko-muslimanski rat na ulicama Mostara. Toga je svibnja 1992., u ratu protivu srpsko-crnogorskih agresora, Treća bojna nadzirala Cernicu, Četvrta se nastavljala na nju do Staroga mosta, a Samostalna je mostarska bojna/bataljun, pod zapovjedništvom HVO-a, i s bivšim potpukovnikom JNA Arifom Pašalićem na čelu, bila raspoređena od Staroga mosta do Stotine.

– Vrljić je bio posebno žučan, a njihovo je nepovjerenje u bataljun najvećma došlo do izražaja na njegovu spoju s Četvrtom bojnom kojega praktično nije niti bilo. Inače, na spojevima različnih postrojbi uvijek su zajednički položaji, a ovdje ih nije bilo. Da stvar bude gora, taj je spoj bio na samomu pristupu Staromu mostu, dakle imali smo gotovo nepokriven prostor prema mostu koji je bio jedina preživjela spona s istočnom stranom grada, gdje su bile jake četničke snage. Dakle, držiš odstupnicu od neprijatelja koji je odmah preko mosta, a nemaš sigurnu svezu sa susjednom postrojbom. Četvrta je bojna zadnje oružje imala odmah pokraj mosta, ‘garonju’ odnosno strojnicu 7,9 mm, s posadom. Tiho je, svjestan postojanja problema i u strahu od eskalacije koju bi četnici nedvojbeno iskoristili, zatražio obilazak bojišnice, poglavito toga spoja, pa smo krenuli po Pašalića, u zapovjedništvo bataljuna, u zgradu Vranice – prisjeća se general, podsjećajući kako je Arif dosta tajnovito došao u Mostar i naglo postao zapovjednikom postrojbe, što je već tada izazvalo sumnje čak i u Glavnomu stožeru.

– Pašalića smo čekali gotovo jednu uru jer se otišao okupati. No kada je stigao, ponašao se profesionalno, vidjelo se da je vojni kadar. Premda nam je na zemljovidu pokazao položaje, Tiho je ustrajao u traženju obilaska. Taj je čovjek bio nevjerojatno temperamentan, ponosit, privržen ljudima, prirodni vođa kojega su vojnici poštovali i slijedili. Tako smo Tiho, Ilija, Drago Mišić, Arif, još neki ljudi, i ja otišli do Škole za nezbrinutu djecu, gdje je bila pričuva zapovjednika satnije Četvrte bojne koja je držala crtu. Zatekli smo pozamašan broj ljudi i zapovjednika te satnije Milenka Leventića, a sjećam se kako je momke oduševio dolazak zapovjednika, napose Tihino pojavljivanje – govori Puljić, pojašnjavajući kako su otud, zajedno s Leventićem, gazeći po staklu, prošli kroz hotel Ružu, pretrčali brisani prostor do Tabhane i obišli momke iz Četvrte bojne na položajima.

Pogibija Tihomira Mišića

– Netom poslije ponoći, prošli smo odvojak za Stari most i prešli mostić na Jusovini, pretrčavajući pognuti, podijeljeni u dvije skupine. Ne dvojeći u to kako smo najavljeni na položajima bataljuna, prema kojima smo krenuli iz njihova zapovjedništva, izbili smo na maleno proširenje, poput trga. Sjećam se izrazito jake mjesečine koja se odbijala o kamen kaldrme. Najednom, odjeknuo je pucanj, zapravo čitav niz, rafal. Zrna su se odbijala od kamenje, bacali smo se kuda je tko stigao. Ja sam zalegao desno, iza jednoga zida, i otpuzao još nekih pet metara u zaklon. Uslijedila je galama, vriska… – opisuje general kako su ih napali s njihovih položaja, otkuda je strojnica Pašalićevih ljudi gledala na položaje Četvrte bojne, umjesto na srpske linije, preko Neretve.

– Ne pucajte, naši smo! Poginu nam Tiho! – prošla je jeza generalovim licem. Vojvoda je, svjedoči Puljić, pogođen kuglom iz lovačke puške u nogu, potom ga je sačmarica ozlijedila po cijelomu tijelu, a onda je uslijedio rafal iz kalašnjikova. Doslovce je izrešetan. Mrtvoj se straži, pak, zaglavila teška strojnica, inače bi pokosili čitav zapovjedni kadar mostarskoga HVO-a.

– Tiho je odmah izdahnuo, negdje 15 minuta iza ponoći. Pripadnici bataljuna počeli su izlaziti iz tih zlokobnih kuća, odnekud se stvorila i liječnica koja je ustanovila smrt, a tijelo smo na nosilima odnijeli prema Franjevačkoj crkvi, spaljenoj srpskim fosfornim granatama s Huma 9. svibnja, do kuće gdje je bila postrojba Četvrte bojne, i prevezli ga do Stožera. Dragu je zapala nezavidna zadaća javiti Tihinu ocu Mladenu, poznatomu kao Dedo Mišić, i njegovim vojnicima. Srećom, uspjeli smo spriječiti očekivane tenzije koje bi zasigurno ugrozile obranu Grada da smo dopustili eskalaciju emocija koje su nastale s viješću o Tihinoj pogibiji, i to od zrna s položaja Arifovih ljudi – kazuje Puljić, priznajući kako je i on čuo brojna nagađanja, ali i kako nikada nije dobio dokaz za pretpostavke kako Tihina smrt nije bila slučajna.

Priča o naručenomu ubojstvu

Tihomir Mišić zvani Vojvoda, (Ljuti Dolac, 25. lipnja 1958. – Mostar, 16. svibnja 1992.), odlikovani je legendarni zapovjednik HVO-a.

– Nagađanja uvijek prate pogibiju prirodnoga vođe. Budući da se nekim zapovjednicima nije sviđala tolika odanost vojske Tihi, bilo je priča o naručenomu ubojstvu, u izravnomu dogovoru s Pašalićem, ali je činjenica kako je i on te noći bio s nama, jednako izložen riziku. I sam je nakon rata misteriozno poginuo, a ‘odrađeni’ su i brojni drugi generali Armije BiH, za što se odgovornost pripisivala AID-u. No činjenica je kako je Arif među prvima djelovao protiv Hrvata u Mostaru, još prije rata iz 1993. godine. Jedno je sigurno, da su ljudi poput Ludviga Pavlovića, Tvrtka Miloša, Božana Šimovića i Tihomira Mišića ostali živi, daljnji tijek Domovinskoga rata bio bi znatno drukčiji, a do nekih kasnijih nemilih događaja ne bi nikada došlo – zaključuje Puljić. Arif Pašalić u izvješću Općinskomu stožeru HVO-a Mostar, od 17. svibnja 1992., piše kako ih je crtom vodio vodič Hamo Husković, zvani Moha, koji se kretao prvi, te kako je pucano s položaja 3. satnije Samostalne bojne/bataljuna. Iza Mohe, išao je zapovjednik Mišić, a treći se kretao dozapovjednik Samostalne bojne/bataljuna Šemso Hasić.

– Po opaljenju rafala čuo se jauk. Hasić je, podižući mu gornji dio tijela, posvjedočio posmrtnomu Tihinu hropcu i, nažalost, samo smo mogli ustanoviti kako je zapovjednik Mišić mrtav. Na položaju s kojega je pucano bila su četiri pripadnika 3. satnije, iz sastava 2. odjeljenja 1. voda. Muharem Dugalić, Šerif Ćušić, Mirza Kazaz i Đemil Berberović. Na ispitivanju su sva četvorica kazali kako su imali zadatak promatrati i sprječiti prodor neprijatelja iz smjera Stari most, preko Jusovine, a od skupine su mislili kako je riječ o kretanju neprijateljskih vojnika – zapisao je Pašalić, a zapovjednik satnije, Muharem Dugalić, također je pismeno potvrdio zaglavljenje strojnice te kao krivicu za Tihinu pogibiju naveo neobavještavanje bojovnika o dolasku zapovjednika i loš rad vodiča. Zanimljivo je kako preživjeli mostarski ratnici, tada pripadnici HVO-a, i danas svjedoče kako je taj Moha (koji je, pod nerazjašnjenim okolnostima, poginuo nekih mjesec dana nakon Tihine smrti), tijekom oslobađanja Podveležja u lipnju 1992., također u ulozi vodiča, odgovoran i za to što je skupina branitelja zaglavila čak četiri kilometra iza neprijateljskih položaja jer im nije javio kako je krenuo srpski protuudar, prije nego se sam sklonio s bojišnice. Kasnije su te momke, koji su preživjeli samo zahvaljujući Božjoj providnosti, zamalo pobili njihovi suborci, budući da su ih zamijetili na “ničijoj zemlji“.

Dekret

Zapovjednik Općinskoga stožera HVO-a Mostara, Petar Zelenika, 18. svibnja 1992., zapovijeda provođenje istrage protiv Mirze Kozora, Šerifa Ćušića, Džekila Berberovića i Hame Huskovića u svezi s okolnostima Tihine pogibije. Ovdje su zamjetna neslaganja u imenima koje navodi Pašalić i onima koje navodi Zelenika, premda je očito riječ o istim ljudima, što je dodatnim dokazom loše komunikacije Zapovjedništva Samostalne mostarske bojne/bataljuna s ostatkom postrojbi i sa samim Glavnim stožerom HVO-a. Bojnik Jasmin Jaganjac, koji u međuvremenu nasljeđuje Zeleniku na mjestu prvoga čovjeka obrane Grada, 20. je svibnja 1992. zapovjedio ustrojavanje četveročlanoga povjerenstva za rasvjetljavanje Tihine pogibije (Tijelo sigurnosti HVO-a Samostalne bojne/bataljuna Zdravko Zorić, načelnik sigurnosti HVO-a Dragan Nikolić, zapovjednik Vojne policije HVOa Željko Džidić, predstavnik Glavnoga stožera HVO-a Omica Đukić) koje će, uvidom u sve raspoložive činjenice, koje će prihvatiti struč- na skupina (Dražan Pažin, Salko Žuljević, Srećko Bošnjak, Željko Knezović i Dragan Barbarić), utvrditi stvarne okolnosti pod kojima je nastupila nasilna smrt bojnika Tihomira Mišića. Jaganjac je 25. toga mjeseca izdao i „Dekret“ kojim je Četvrtu bojnu HVO-a u Mostaru preimenovao u „Četvrta bojna Tihomir Mišić“. Vojvodino je ime nosila i vojarna u Sjevernomu logoru sve do izbijanja hrvatsko-muslimanskoga rata u Mostaru.

U Spomenici poginulim i nestalim pripadnicima Hrvatskoga vijeća obrane stoji da je Tiho rođen 25. lipnja 1958. u Ljutomu Docu, gdje je pokopan 17. veljače 1992. godine. Završio je srednju školu, radio kao ugostitelj, oženio se i stekao obitelj. Pristupio je HVOu 18. rujna 1991., zapovijedao Četvrtom bojnom s činom bojnika, posthumno je promaknut u čin brigadira. Odlikovan je Spomenicom Domovinskoga rata i Redom Petra Zrinskoga i Frana Krste Frankopana s pozlaćenim pleterom. Hrabrošću je ušao u legendu, opjevan je u pjesmama „Art forces banda“, a danas mostarski gradski trg na Balinovcu nosi njegovo ime.

vecernji.hr

facebook komentari

Continue Reading

Komentar

Hrvatski aglomerat zbunjenih uhljeba (HAZU) održao je nekakvu tribinu o radu haškog suda.

Published

on

By

Hrvatski aglomerat zbunjenih uhljeba (HAZU) održao je nekakvu tribinu o radu haškog suda. Mene nisu zvali jer ja o tome nemam pojma. Čičak će im objasniti o čemu je riječ.

Budući da mi je otelo stranicu koja je pala prva nakon presude, sad ne mogu dokazati da sam godinu dana prije, mjesec dana prije, sedam dana prije i dan prije presude Šešelju tvrdio da će ta presuda biti oslobađajuća, kao ni da se dva dana nakon te presude u ime HAZU-a pred kamerama pojavio neki lik nepočešljanih obrva koji se zove Zvonko Kusić i koji je izjavio kako je “Akademija zatečena i iznenađena presudom Šešelju”.

Vesna Alaburić rekla je da kad je vidjela optužnicu protiv Petkovića 2004.- godine shvatila da sve što je do tad studirala i naučila o pravu može zataknuti za šešir. U toj, najpametnijoj rečenici koja je izrečena na tom skupu krije se tajna zašto neki laik na području prava poput mene može o predmetnoj temi imati više znanja nego kompletna hrvatska odvjetnička komora zajedno. Naime, ja sam se tih iluzija rješio još prije Alaburićke, a u tu zabludu vjeruju valjda samo još Anto Nobilo i Luka Mišetić.

Doktor Dereničnović koji me ubrzanim ritmom pokušava stići je na dobrom putu, ali ja sam odavno shvatio da za shvatiti rad tog suda, prvo se mora pročitati Statut, pa pravila, i da je to temelj, a nakon toga se do detalja treba proučiti predmete za koje sam uvjeren da većina sudionika ove tribine uopće nije čula, a to su Tadić, Aleksovski, Čelebić, Kunarac, Krnojelac, Brđanin i Blaškić. Ako ti te predmete nisi proučio do u detalje ti nemaš što raspravljati o haškom, sudu. Ja sam osim ovih 7 do u detalje proučio i Gotovina, Naletilić-Martinović, Kordić, Šestorka, Hadžihasanović-Kubura, Delić, Halilović dobro poznam slučaj Šešelj, a bolje od ostalih sam upoznat i s Plavšić, Krajišnik, Kaadžić, Mladić, Stanišić-Simatović i Orić.

Višnja Starešina rekla je kako se Nobilo nije žalio presude Blaškiću o međunarodnom oružanom sukobu, ali taj podatak sam ja iskopao i uklopio ga u priču koja od početka do kraja argumentirano drži vodu. Uglavnom, ono što je pametno izrečeno na tom skupu prepisano je od mene.
Na kraju, javlja se besramni Čičak i kaže:

“Upitao je što su hrvatski ministri pravosuđa u 18 godina, nakon prvostupanjske presude Tihomiru Blaškiću, učinili da se umanji teza o međunarodnoj upletenosti Hrvatske u ratni sukob u BiH.”

Uzevši u obzir neoborivu činjenicu da je upravo Ivan Zvonimir Čičak 11. kolovoza 1997. godine u Feralu, a sinkronizirano s Dobroslavom Paragom koji istu stvar ponavlja dan kasnije u Novom listu, najavio “tonske zapise iz Karađorđeva kao konačni i krunski dokaz da su Tuđman i Milošević djeliti BiH” te da su on i Paraga izjavili da su “te trake već na putu za Haag”, i da “postoji jedan hrvatski general koji će ptvrditi autentičnost tih traka”, a isto tako uzevši u obzir neoborivu činjenicu da se te trake kao ni taj fantomski general nikad nisu pojavili pred haškim sudom, nameće se zaključak kako su Ministri pravosuđa ne samo od prvostupanjske presude Blaškiću 2000. godine, nego od 11. koovoza 1997. vršili pritisak na Hrvatsku poštu da prolongira slanje “inkriminirajućih vrpci” u Haag, a iste do samog kraja rada hašklog tribunala u isti nikad nisu stigle.
I takav netko drži govore pred nečim što se sebe usudi nazvati akademijom?

Nisam slučajno nakon presude i hrabrog i moralnog čina najvećeg hrvatskog generala Slobodana Praljka stavio onu pjesmu od Doris Dragović u kojoj je ključni stih “Bog neka čuva moju Hrvatsku”.

Jer, nama samo Bog može pomoći, mi više vlastiti snagama ne možemo ništa osim utapati se sve dublje i dublje..

Predrag Nebihi

facebook komentari

Continue Reading