Pratite nas

Gost Kolumne

Nakon Tuđmanove smrti hrvatski su politički patuljci počeli pljuvati po mrtvom Predsjedniku

Objavljeno

na

Benjamin Tolić: Duh praznine

U četvrtak, 25. travnja, hrvatskoj je javnosti u Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici u Zagrebu predstavljena knjiga Mate Granića „Diplomatska oluja“. Riječ je o uspomenama na stvaranje Republike Hrvatske. Nakladnik „Večernji list“navješćivao je događaj objavljujući intrigantne dijelove knjige u svomu istoimenom dnevnom listu.

Pa što? Ništa. Predstavljanje su svojom nazočnošću uveličali predsjednica Republike Kolinda Grabar-Kitarović, predsjednik Sabora Gordan Jandroković, predsjednik Vlade Andrej Plenković i povelik broj drugih državnih dužnosnika. Nisam bio tamo, ali pročitao sam spomenute dijelove i nakladnikovu pohvalu knjizi. Odlomci učvršćuju moje dosadašnje mišljenje o toj vrsti književnosti: Što je pisac sitniji, to je njegov lik u knjizi krupniji. A nakladnikova pohvala podsjeća me na pohvalu Miljenka Jergovića knjizi Ive Goldsteina „Jasenovac“.

– Ma, je li?! – čude se bolje obaviješteni ljudi. – Kako možeš uspoređivati Ivu Goldsteina s Matom Granićem? Goldstein piše, a Granić stvara povijest! Ti zaboravljaš da je Granić u Jugoslaviji bio pouzdanik Milke Planinc. U Hrvatskoj je bio Tuđmanov lord Halifax, a danas, u Europskoj uniji, Granić je posebni savjetnik na Pantovčaku! – Dobro, dobro. A tko vam je taj lord…? – Halifax? Simbol „appeasementa“. – A što je „appeasement“? – Britanska politika popuštanja Italiji i Njemačkoj u doba Drugoga svjetskog rata. – Tako, dakle, Granić je bio Tuđmanov lord Halifax?! – Da, upravo tako. Tko to zna, toga nasmijava ratoborni naslov „Diplomatska oluja“. Ali naslov nije loš. On kod neupućena svijeta iskupljuje nekadašnje Granićevo neuspješno protivljenje vojno-redarstvenoj operaciji „Oluji“. – Prvi put čujem… – Onda pročitaj srpsko-talijansko špijunsko izvješće Paola Raffonea i WikiLeaksove depeše američkoga veleposlanika Petera Galbraitha o Planu Z-4 pa s tim štivom usporedi Granićeva povijesna „otkrića“, napose ono kako mu se Tuđman jadao da je razmišljao o ostavci jer desničari ništa ne razumiju, izgubili su Drugi svjetski rat, a izgubili bi i ovaj Domovinski. Pisac nam, ako sam dobro razumio, „otkriva“ da je Tuđman s njim i njemu sličnima, a ne s Gojkom Šuškom i njemu sličnima pobijedio u Domovinskom ratu?! Nevjerojatno! Granić očito misli da tim krivotvorinama sebi i svojima kupuje bolju prošlost i gradi bolju budućnost.

Ne kopa mi se po povijesnoj građi na koju me znalci upućuju. A meni i ne trebaju ta „okultna“ znanja. Mogu se s manje strasti i više pouzdanja osloniti na svoje opažaje i zaključke.

U Tuđmanovu hrvanju s tzv. međunarodnom zajednicom Granić je doista najčešće bio na strani tzv. međunarodne zajednice. Ništa neobično. Biti na strani jačega razumljiva je težnja, pa čak i bitno obilježje prirodnoga čovjeka. Čovjek je, moglo bi se sa stanovitom količinom poruge reći, po naravi oportunist. Odatle se rađaju kako poniznost prema jačemu tako i okrutnost prema slabijemu. Svojedobno sam na toj podlozi gledao zajednički televizijski nastup njemačkoga ministra vanjskih poslova Klausa Kinkela i hrvatskoga ministra vanjskih poslova Mate Granića. Kinkel tapša Granića po ramenu i veli: „Mein Freund Mate“ (moj prijatelj Mate), na što Granić razvlači blažen osmijeh od uha do uha, dok Kinkel, u istom dahu, na Tuđmana riga bijes tzv. međunarodne zajednice zbog obrambenih aktivnosti HVO-a oko Mostara.

Dobro, reći će tkogod, bilo pa prošlo. Bilo jest, ali – na žalost – nije prošlo. Dapače, danas je gore. Prirodni je oportunizam rodio patuljast duh. A on je za malobrojnu naciju osobito pogibeljan, napose kada se iz vanjske politike prenese u unutarnju.

To se dogodilo u Hrvatskoj. Nakon Tuđmanove smrti hrvatski su politički patuljci počeli pljuvati po mrtvom Predsjedniku. I Stjepan Mesić, i Ivica Račan, i Mate Granić, i Ivo Sanader i mnogi drugi – svi su ti ljudi na svoj način zahtijevali „detuđmanizaciju“. Zašto? Patuljcima je trebao patuljast Tuđman. Neki su, poput Tomislava Karamarka, svoga Tuđmana bili našli u Stjepanu Mesiću, a drugi, poput Andreja Plenkovića, svoga Tuđmana u Mati Graniću. Naoko je pobijedio Mesić, no nije propao ni Granić. Upravo suprotno.

Granić je tada s Vesnom Škare Ožbolt osnovao svoju političku stranku pod nazivom Demokratski centar (DC). Kada su ga novinari pitali zašto u nazivu nema pridjevka „hrvatski“, Granić je odgovorio: Mi smo čisti centar. Tako se patuljasti Tuđman već tada oprostio s političkim vrjednotama. Stranka mu je usahnula, ali njezin je duh, duh vrijednosne praznine, u nepuna dva desetljeća obuzeo cijelu naciju. Stoga je posve razumljivo da se Hrvatska pod upravom gojenaca Mate Granića i tzv. međunarodne zajednice tako žestoko prazni od potencijalno najveće političke vrjednote – svojih ljudi.

Benjamin Tolić/Hrsvijet.net

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Gost Kolumne

‘Bruxelleski diplomat’

Objavljeno

na

Objavio

Umjesto valoriziranja Plenkovićeva rada, u dijelu javnosti stvoreno je ozračje u kojemu se Plenkovića može samo napadati. Pohvale su zabranjene. Dapače, u brojnim medijima izvrgavaju se ruglu. Dopušteno mu je samo tražiti pogreške. Ljevičarima kao predsjednik HDZ-a po automatizmu nije dobar, desničarima je preblag, previše uglađen i “birokratiziran”. Iako nacionalne interese brani žešće nego bilo koji desničar, čak i unutar vlastite stranke za neke nije dobar jer “nije dovoljno radikalan”. On je za njih tek “bruxelleski diplomat”, piše: Jozo Pavković/VečernjiList.

Hrvatska je jučer proslavila Oluju, a već danas treba biti svjesna da će dani ponosa i slave u budućnosti, u prvome redu, ovisiti o diplomatskoj “oluji”. U globalnome svijetu male države, osobito one koje su izrasle u ratu, jedino se diplomacijom i uljuđenom politikom mogu izboriti za svoju vidljivu poziciju i autoritet europskih i svjetskih razmjera.

Skoro preuzimanje predsjedanja Europskom unijom bit će prigoda da Hrvatska pokaže koliko je spremna za tu novu “oluju”. Neki vjetrovi već su zapuhali i nije slučajno što to vremenski koincidira s političkim usponom Andreja Plenkovića. Nažalost, kako to obično biva, njegov se uspjeh više prepoznaje u Europi i svijetu nego u Hrvatskoj. Proći će još mnogo vremena prije nego neki hrvatski političar, a poglavito premijer, bude u konkurenciji za novog predsjednika Europske komisije ili uime te najveće političke grupacije u Europskom parlamentu vodi pregovore o raspodjeli ključnih funkcija u EU.

Naivno je vjerovati kako je Hrvatskoj unaprijed namijenjena liderska uloga u ovom dijelu Europe. To je pozicija za koju se bori kroz međunarodne institucije i forume i ako je RH danas u takvoj ulozi, to umnogome može zahvaliti aktualnom premijeru. Međutim, umjesto valoriziranja njegova rada, u dijelu javnosti stvoreno je ozračje u kojemu se Plenkovića može samo napadati. Pohvale su zabranjene. Dapače, u brojnim medijima izvrgavaju se ruglu. Dopušteno mu je samo tražiti pogreške. Ljevičarima kao predsjednik HDZ-a po automatizmu nije dobar, desničarima je preblag, previše uglađen i “birokratiziran”. Iako nacionalne interese brani žešće nego bilo koji desničar, čak i unutar vlastite stranke za neke nije dobar jer “nije dovoljno radikalan”. On je za njih tek “bruxelleski diplomat”.A zapravo su i Hrvatska i HDZ ponajviše za njegove vladavine postali europski. Tako da je RH danas, uz sve svoje slabosti, ipak pravno uređena država koja bilježi gospodarski uspon, održava stabilnost EU-a na njegovoj granici, konstruktivno radi na europeizaciji zapadnog Balkana. Plenkoviću je diplomatsko i političko iskustvo pomoglo obračunati se s nepotizmom, nezakonitostima, rigidnim politikama… Za mandata se uglavnom bavi kosturima koji svako malo iskaču iz ormara. Za mnoge nije znao. Brojni su prognozirali da će Agrokor potopiti ne samo njegovu Vladu nego i cijelu državu. Unatoč skepticizmu i crnim prognozama, uspio ga je staviti u pravne i gospodarske okvire. Rekonstruirao je i Vladu bez većih potresa i tako izbjegao skupe izbore.

Hrvatska se nije oslobodila i neće se zadugo osloboditi prijepora i antagonizama svoje prošlosti. Još će ovim prostorima “ratovati” partizani i ustaše, hranit će se regionalni i tko zna kakvi sve animoziteti. I zbog te “specifičnosti” Hrvatske važno je da iz Banskih dvora uvijek dolaze odmjerene poruke pomirbe i svehrvatskoga zajedništva. Koliko je to bitno, ponajbolje znaju Hrvati u BiH koji su u borbi za jednakopravnost prisiljeni oslanjati se na Zagreb.

Hrvati iz BiH čak su strahovali da Plenković sa svojim političkim backgroundom neće biti dovoljno senzibiliziran za njihove probleme i potrebe. Naprotiv, upravo za njegova mandata dobili su najveću potporu. Povećana im je financijska pomoć, prepoznati njihovi ključni projekti, a nadasve politički problemi ustrajno se stavljaju na dnevni red bruxelleskih i drugih svjetskih foruma. S Draganom Čovićem i predsjednicom Kolindom Grabar-Kitarović internacionalizirao je hrvatsko pitanje u BiH.

Diplomatska “oluja” iz Hrvatske važna je i za odnose s drugim narodima i državama u okružju. I tu Plenković pokazuje mirnoću i sustavan pristup kakvog je počesto nedostajalo iz Zagreba. Na provokacije, pa i govor mržnje, iz Sarajeva on odgovara državnički – činjenicama o ulaganjima, trgovinskoj suradnji, zalaganju za integracije BiH u EU i NATO. Slično je i sa Srbijom. Mnogo bi lakše, pa i za unutarnje političke potrebe isplativije, bilo razmjenjivati otrovne strjelice s Beogradom, pothranjivati rane iz prošlosti, ucjenjivati Srbiju pozicijom u EU. On ne koristi ništa od toga pokazujući kako se diplomacijom jačaju vlastita država i njezina međunarodna pozicija. Kada bi bio jeftini populist, radio bi suprotno. Davao bi zapaljive izjave i tada bi se mnogima svidio. Ali tada ne bi bio državnik, nego samo osrednji političar. Kojega bi od Bruxellesa pa nadalje svi zaobilazili.

Kao i iza vojne, tako i iza diplomatske “oluje” moraju stajati odlučni državnici. Samo takvi dobivaju velike ratove, nekada na bojnom, a danas na diplomatskom polju. Kako je Tuđman Olujom oslobodio domovinu tako Plenković diplomatskom “olujom” ratuje za modernu državu. Želi da Hrvatska bude ponos EU-a. Usto stvara ozračje da se EU obitelji pridruži i njezino susjedstvo. Europska BiH Plenkovićeva je formula za stabilno okružje i spas sunarodnjaka s druge strane granice.

Piše: Jozo Pavković/VečernjiList

Narod koji ne uči iz vlastite povijesti osuđen je ponavljati ju

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Gost Kolumne

Zašto su prije Oluje ubijeni hrvatski general Vlado Šantić i bošnjački ministar

Objavljeno

na

Objavio

Foto: Jozo Pavković/Večernji List BiH

Bihać je bio u blokadi 1201 dan. Srbi su ga držali u smrtonosnom obruču. Probile su ga hrvatske snage u operaciji Oluja. Ipak, srpska vojska za vrijeme rata nije mogla potpuno blokirati sve putove prema Bihaću. Dva su funkcionirala. Zračna.

Prvi su bili preleti helikopterom od Zagreba preko srpskih položaja do tzv. bihaćkog džepa, drugi – satelitski telefon. Preko njega doznavali smo što se događa u enklavi. O drami unutar zarobljenih gradova svakodnevno sam za Večernjak svjedočio zahvaljujući baš tom telefonu. Tako smo, prije drugih, deblokirali enklavu. Medijski, Piše Jozo Pavković, Večernji list BiH

Ovo je priča o tajnim nebeskim vezama – satelitskom telefonu i helikopterima koji su letjeli od Zagreba do Cazina (bihaćka krajina) preko okupiranih područja. Te veze ponekad su prekidane. I tragično završavale. Od 90 preleta, dva su okončana neuspjehom. U jednom od srušenih helikoptera bio je i ministar vanjskih poslova BiH Irfan Ljubijankić, ali i pošiljka za Večernjak. Dva mjeseca prije smrti ministra Ljubijankića, u Bihaću ubijen je hrvatski general Vlado Šantić. Mnogi se i danas pitaju imaju li ta dva atentata što zajedničko.

Još se sjećam tog tajnog broja satelitskog telefona – 99414567. Bio je u zapovjedništvu Glavnog stožera HVO-a Bihać. Mnogi su tada bili u čudu kako smo uspijevali svaki dan imati izvješće iz bihaćke enklave. Uistinu, bilo je teško. Ponekad danima nisam mogao uspostaviti vezu. Bilo je poziva i u ponoćnim satima. Primjerice za Novu godinu. Tada sam umjesto dočeka radio intervju s generalom Šantićem.

Dvadesetak minuta razgovora snimali smo gotovo do pola noći jer je stalno pucala veza. Na kraju, zaželio sam generalu sretnu 1995. Nažalost, on u njoj nije dočekao slobodu. Nakon smrti generala Šantića, nastavio sam komunikaciju s njegovim nasljednikom Ivanom Pršom. U danima nakon pada Srebrenice i uoči deblokade Bihaća, javljanja su se intenzivirala. Slutili smo, povijest će se ispisivati tih dana. Tjedan dana prije Oluje uspio sam dobiti Atifa Dudakovića, zapovjednika 5. korpusa Armije BiH.

U poduljem ekskluzivnom intervjuu za Večernjak on je istaknuo kako zajedničkom suradnjom s HVO-om odolijevaju žestokim napadima agresora. Govorio je o psihozi nakon pada Srebrenice. Rekao je kako ga raduju uspjesi HVO-a na ratištima Bosanskog Grahova i Glamoča jer te akcije imaju izravne refleksije na bihaćku enklavu. Smanjuju pritisak srpske vojske na njihovo ratište. Trećeg kolovoza 1995., dan uoči Oluje, razgovarao sam sa zapovjednicima HVO-a bihaćke regije. Govorili su kako su taj dan na bojišnici vodili teške borbe.

Kazali su: “U roku od šest sati danas su nas sedam puta napali”. Razgovor je završio Pršinom izjavom kako osjećaju da nije daleko dan kada će hrvatski vojnici probiti obruč. “Splitska deklaracija učinila je ‘dan D’ još bližim”, zaključio je hrvatski zapovjednik. Objavio sam veći tekst s naslovom “Bihać čeka rasplet”. Ujutro (4. kolovoza) dok su ga u Večernjaku čitali, hrvatski vojnici započeli su jednu od najveličanstvenijih operacija u povijesti ratovanja.

Počela je Oluja. Sutradan (5. kolovoza), u jutarnjim satima, u Grabovcu, na cesti Rakovica – Plitvička jezera, spojili su se HVO i 5. korpus Armije BiH s Hrvatskom vojskom. Dan poslije (6. kolovoza) u Cazinu, na mostu u Tržačkoj Rašteli, susreli su se general Marijan Mareković i Miroslav Tuđman sa zapovjednicima Armije BiH i HVO-a, Atifom Dudakovićem i Ivanom Pršom. Simboličnim rukovanjem označena je deblokada Bihaća, Bosanske Krupe, Cazina, Bužima, Velike Kladuše. Sloboda za 170 tisuća zarobljenih stanovnika.

Gotovo cijeli obruč obujma 260 kilometara ratne crte nestao je u jednom danu. Ostalo je još 70 kilometara bojišnice unutar zapadne Bosne. “Vidimo se ujutro”, poručio sam preko satelitskog telefona Prši. S novinarom Draganom Marijanovićem ušao sam u Bihać. Radeći reportaže osobito je bio zanimljiv susret s Jusom Bajrićem iz Bosanske Krupe. On se prvi nakon probijanja obruča susreo s hrvatskim osloboditeljima. Pamtit će taj dan, rekao je, po tome što su mu ratnici iz Rijeke dali čizme, Karlovačko pivo i cigarete. Zajedno su pjevali uz harmoniku. Orilo se, kaže, do neba “Marjane, Marjane”.

S vojnicima Bihaća, Kladuše, Cazina, Krupe pravio sam neke nove ratne priče. Jer, još uvijek su se vodile borbe u Bosanskoj Krupi i drugim mjestima. Obilazio sam sedam lažnih zračnih luka koje su bile sagrađene kako bi se zavarao neprijatelj i zaštitila ona prava u Ćoralićima. U stankama smo razgovarali o teškim danima koji su bili iza vojnika i civila. Hrvate u Bihaću je strašno boljela nepravda podcjenjivanja hrvatske uloge u obrani.

S obje strane granice. Isticali su kako je zahvaljujući Hrvatskoj oslobođena Bosanska krajina, kako je iz Zagreba 90 puta do njih letio helikopter s vojnom i drugom pomoći, kako je HV pomagao raznim obavještajnim informacijama… Jedna od njih je kada su Armiju upozorili da su joj Srbi zatrovali šest tegljača humanitarne pomoći s brašnom. Stavili su otrove koji izazivaju želučane probleme.

Time su htjeli onesposobiti stanovništvo i izvršiti agresiju. Što bi se tek dogodilo da je tada “obruč” popustio. Pokolj bi bio pet puta veći nego u Srebrenici. Prekrasno je bilo u prvim danima slobode raditi reportaže iz bivše bihaćke enklave. Bilo je previše zanimljivih priča. Ali…, nad hrvatsko-bošnjačko savezništvo nadvilo se dosta crnih oblaka. Koje su bacale sumnje na iskrenost. Prije svega zbog misterioznog ubojstva generala Šantića. Svi su o tome govorili s grčem u želucu.

Mnogi su upirali prstom u odgovornost generala Dudakovića. Do danas je ostala sumnja da je on kriv za njegov nestanak. Tko ga je ubio? Bilo je poznato da generali Šantić i Dudaković nisu baš bili “u ljubavi”. Čak mu dva dana prije nestanka nije dopustio da helikopterom, zajedno s Bernardom Jurlinom, otputuje na Sabor u Zagreb. U hotel “Sedra”, gdje se slavio 8. ožujka 1995., prisilno je doveden. Tu ga je grubo dočekao Dudaković sa svojim vojnicima. Generala su nakon toga odveli i od tada mu se gubi svaki trag.

Šifrirane poruke

Sve je teško pogodio njegov tajnoviti nestanak. Pogotovo nekoliko tisuća Hrvata koji su živjeli u enklavi.

Čija su sela srpski vojnici uglavnom spalili. U tim teškim trenucima za zapovjednika HVO-a je umjesto Šantića imenovan Ivan Prša. S njim sam u svibnju 1995. radio prvi telefonski intervju. Međutim, nisam imao njegovu fotografiju. Dogovorili smo se da je pošalje “ticom”, kako su kodnim imenom nazivali helikopter. Nakon desetak dana čekanja dobio sam šifriranu poruku da uskoro šalju pošiljku (fotografija Prše i slike s ratišta). Dogovorio sam s redakcijom tko će materijal preuzeti u Zagrebu.

Strepio sam danima jer je već jedan helikopter prije toga u preletu preko srpskih položaja bio srušen. Oboren je početkom kolovoza 1994. sa sedam Ukrajinaca, članova posade, koji su letjeli iz Italije, preko zračne luke u Puli. Zapravo, pao je još jedan. Naime, 3. prosinca 1994., u Zračnoj bazi Lučko kod Zagreba dogodila se velika helikopterska nesreća.

Tada se helikopter koji su vozili mađarski plaćenici prema zračnoj luci u Ćoralićima, natovaren streljivom i drugom vojnom opremom, dvije minute nakon polijetanja iz nepoznatih razloga vratio prema pisti i udario u vozilo 5. korpusa Armije BiH, te su u trenutku nesreće u njemu bila tri putnika.

Udarac je izazvao golemu eksploziju u kojoj je ranjeno šest osoba, potpuno uništena tri helikoptera na pisti i dva automobila te oštećeno više obližnjih objekata. Bio je to helikopter koji je izazvao najveću nesreću u zračnoj luci u Lučkom. Kako je uspostava zračnog mosta između Zagreba i bihaćkog okruga preko srpskih položaja bila najstrože čuvana vojna tajna, o tome se ništa nije znalo. Osobito je to frustriralo Srbe. Moćnoj armiji iznad glava, uvijek nekom drugom maršrutom, lete helikopteri, a ona im ne može ništa.

U “tici” koja je poletjela 28. svibnja 1995. u 2.10 sati bili su ministar vanjskih poslova BiH Irfan Ljubijankić i njegovi pratitelji. Tim helikopterom iz Zagreba je dopremljena vojna oprema i sanitetski materijal. Prije nego što je ponovno uzletio iz bihaćke enklave, članovi posade, dva ukrajinska pilota i njihov bosanski kolega Mirsad Dupanović, “referirali” su da je letjelica u dolasku pogođena u repni dio sa dva zrna iz pješačkog naoružanja, ali bez većih oštećenja.

Helikopter je na putu u Zagreb srušen pokraj Kremena, na okupiranom području Slunja. Iako je pogođen raketom ispaljenom sa srpskih položaja “VRSK”, smrt ratnog ministra godinama je povod raznih špekulacija. On je, prije pogibije, počeo istraživati višemilijunski kriminal u ratnoj diplomatsko-konzularnoj mreži BiH, a vezano uz nezakonito izdavanje putovnica.

Dodatne sumnje pojačali su bliski suborci ratnog zapovjednika 505. bužimske brigade Armije BiH Izeta Nanića (poginuo početkom kolovoza 1995. pod nerazjašnjenim okolnostima) koji su tvrdili da je on napisao opširno pismo Aliji Izetbegoviću o stanju u Krajini i upravo ga tada predao Ljubijankiću.

Je li to smetalo vojnom i političkom zapovjedništvu Armije BiH u Bihaću?

Vijesti iz enklave

O rušenju helikoptera javnost su obavijestili novinari tadašnje Televizije Knin koji su snimili ostatke letjelice, tijela putnika, osobne i službene dokumente. Srbi su bili ljutiti jer su dokumente i novac pored helikoptera opljačkali svatovi koji su tuda naišli prije srpske policije.

Na amaterskim snimkama u središnjem dnevniku pokušavao sam prepoznati ima li pokraj srušene “tice” omotnica na kojoj piše “za Jozu Pavkovića, Večernji list”. Bez fotografije, nakon toga objavili smo intervju s Pršom. Vjerojatno jedini u povijesti Večernjeg lista bez slike sugovornika. Objasnio sam čitateljima zašto je nema. Jučer sam mobitelom (opet zračnom vezom) razgovarao s Ivanom Pršom.

Kaže, zatekao sam ga kako s prijateljima igra šah. U mirovini je. Nisam mu htio smetati. Siguran sam da mu svaka pobjeda puno znači. Ovaj put neće mu na “šahovskoj” ploči biti teško. Jer, s druge strane nije imao protivnika koji ima pet puta više pješaka, kula, lovaca…

U Bihaću su Hrvati u ratu sa “šahovnicom” pobjeđivali i kad su bili nekoliko puta slabiji. Nažalost, u miru izdani su od ratnih saveznika i zaboravljeni od svojih sunarodnjaka – ratnih osloboditelja. Žive opet u enklavi. Opkoljeni beznađem, odsječeni od budućnosti.

Jozo Pavković, Večernji list BiH

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari