Pratite nas

Kolumne

Nametanjem ideologije Plenković ide Titovim stopama

Objavljeno

na

Savjest Hrvatskoga sabora na povijesnom je ispitu

Tijekom nametanja rodne ideologije podmetnute u Istanbulsku konvenciju od svih stranaka zastupljenih u Hrvatskome saboru jedino se u HDZ-u otvorilo pitanje savjesti, odnosno „glasovanja po savjesti“.

Sve ostale stranke izgleda nemaju problem sa savješću članstva i elita, kad je u pitanju ratifikacija neznanstvenoga i ideološkoga istanbulažnjenja. Upravo te činjenice govore o stupnju odnarođenja političkih elita u Hrvata.

Ako još nije u Hrvatskom saboru savjest je proradila u Litvi. Tamošnji je parlament usvojio deklaraciju kojom odbacuje Istanbulsku konvenciju. Deklaracija je kratka i jasna i sadrži sve dvojbe koje muče i naš „narod nade“.

Hrvatski sabor mogao bi ju mirne duše prepisati, usvojiti i isporučiti vladi. No, odnarođenci glume svjetske prvake u nasilnom nametanju nove ideologije, za čiju instalaciju nijedna stranka nije tražila, niti dobila mandat.

Ideološko preodgajanje je totalitarno nasilje

Kršćanska, valjda i demokršćanska, moralna savjest ne dopušta da se uz pomoć zla postigne dobro. Nametanje Istanbulske konvencije, koja u sebi nosi klicu zla rodne ideologije, nije moralno ispravna metoda postizanja dobra koje se zove „zaštita žena od nasilja u obitelji“.

Drugo je pravilo moralne savjesti izvučeno iz Evanđelja – ono što želite da vama ljudi čine, činite i vi njima. Ako ne želite, primjera radi, da vas se naziva nepismenima, klerikalcima i luđacima, onda nemojte ni vi svoje neistomišljenike nazivati nepismenima, klerikalcima ili luđacima.

I treće je pravilo – ljubav se izražava poštovanjem bližnjega i njegove savjesti, uz opasku o tome da to ne znači kako se prihvaća kao dobro ono što je objektivno zlo (Kompendij Katekizma Katoličke crkve, 374). Nametanje ideologije nije izraz ljubavi.

Poštivanje tuđe savjesti savjesno je ponašanje. Ideološko preodgajanje ne spada u savjesno ponašanje, već u totalitarno. Ono u svim svojim varijacijama nastoji stvoriti „novoga čovjeka“ i „novo društvo“. Zagovornici ratifikacije tvrde kako nije istina da IK sadrži viruse rodne ideologije, dakle, služe se lažima, a znamo tko je otac laži. Pa se zbog toga otvara i pitanje odnosa savjesti i istine, o čemu govori knjiga „O savjesti“, jednoga od najvećih intelektualaca našega doba, Josepha Ratzingera (Verbum, Split, 2009.).

Bez prethodnoga utvrđivanja istine o pojedinom pitanju nemoguće je zauzeti moralno savjesno stajalište. Knjigu preporučam onima u Hrvatskome saboru, koji (još) nisu podlegli suvremenom agitpropu istanbulažnjenja, i onima koji su podlegli, kako bi im pomogla kroz maglu agitpropa prokrčiti put do moralno ispravne savjesti.

Nametanje ideologije karakteristika je nedemokratskih režima

A što je pak istina o pitanju roda u Istanbulskoj konvenciji govori Službeno stajalište Stalne misije Svetoga Stolca u Vijeću Europe objavljeno u Glasu Koncila (25. ožujka 2018.). Sporno je kad se „na području odgoja žele nametnuti shvaćanja spolnoga identiteta koja ne odgovaraju antropološkoj stvarnosti“.

Sporna je „opasnost cjelokupne zamjene terminologije ‘spolni identitet’ i ‘ravnopravnost između muškarca i žene’ s ‘rodni identitet’ i ‘rodna ravnopravnost’, izrazima koji omogućuju dvosmislenost i stvaraju nejasnoću“. Sporna je nova definicija iz članka 3.c po kojem „rod označava društveno oblikovanje uloge, ponašanja, aktivnosti i osobine koje određeno društvo smatra prikladnima za žene i muškarce“.

Sporan je i čl. 4. st. 3 „u kojem se u istom stavku pojam ‘rod’ donosi uz pojam ‘spol’, što omogućuje takvo tumačenje teksta Konvencije po kojem bi rod bio sastavnica osobnoga identiteta koja bi bila neovisna o spolu“. Sporno je što IK obvezuje stranke da promiču na području odgoja, dakle kod maloljetnika, ‘nestereotipne rodne uloge’“. Sporne su posljedice IK. Sporno je, na koncu, i to da se definicija ‘roda’ ne pokazuje potrebna u ostvarivanju osnovnoga cilja IK – zaštite žena.

Režim koji nastoji nametnuti bilo koju ideologiju jest nedemokratski, skrivao se on iza „antifašizma“ ili „zaštite žena“. Aktualni je poredak stoga od totalitarnoga komunističkoga sustava posudio i ponovo stavio u opticaj etiketu „klerikalno desna struja“. Njome se etiketiraju protivnici ratifikacije, osobito oni u HDZ-u. Na čelu ideološke lijeve komisije režimski JuL, kroz pero Ivanke Tome, ustoličio je Plenkovića. I proriče mu sjajnu budućnost, to jest pobjedu nad „klerikalno desnom strujom“. Što znači pobjedu nad istinom i pobjedu nad moralnom savješću. Ideološke černiložderilce i kipočastitele ne zanima odgovor na pitanje – kud vodi takva pobjeda.

Instrumentalizacija kardinala Bozanića

Pritisak na savjest, međutim, ne bira sredstva. Tako su se najžešći zagovornici ratifikacije, Plenković i Jandroković, o Uskrsu fotografirali sa zagrebačkim nadbiskupom kardinalom Josipom Bozanićem. Možda će fotografija s njihove privatno-obiteljske audijencije nekoga zbuniti – jer je odmah pretvorena u vijest dana, kao što je zbunjujući bio i kardinalov prijam „europskoga Vučića“.

Činjenica je da je audijencija posve u funkciji zagovornika ratifikacije, da je Kardinal instrumentaliziran za borbu protiv „klerikalno desne struje“, zapravo protivnika uvođenja nove ideologije. Nije ključno pitanje je li onda u Litvi pobijedila klerikalno desna struja, već je li kardinal Bozanić zabio nepotreban autogol „narodu nade“.

Nedavno je u nas izišao, doduše nepopravljivo invalidan, Dokument dijaloga, koji bi nas trebao suočiti s „nedemokratskim režimima“. U njemu se štiti komunistički totalitarni režim, preskače velikosrpski režim i ne spominje se opasnost od suvremenih nedemokratskih režima, koji nameću nove ideologije koristeći se preodgojem savjesti u dosad neviđenim razmjerima. Bila je to sjajna, nažalost propuštena prigoda, da se upozori na to kako totalitarna neman ne spava.

I tzv. Dokument dijaloga i ideološki sadržaj Istanbulske konvencije savršeno se poklapaju sa činjenicom da se Europa odrekla Boga. Time se odrekla i antropološkoga određenja čovjeka. To pak podrazumijeva i odricanje od savjesti u korist političkih autoriteta i njihovih konstrukata. Ostavši bez ikakvoga uporišta Europa se okrenula izgradnji „novoga čovjeka“ i „novoga društva“. Čovjeka odvojenoga od spola. Društva odvojenoga od čovjeka. U toj i takvoj Europi, okrenutoj naglavačke, Hrvati su jedan od preostalih otoka – „narod nade“.

Već viđen scenarij nametanja ideologije

Plenković nema mandat da u Republiku Hrvatsku, u „narod nade“, uvede „novoga čovjeka“ i „novo društvo“, koliko god interpretativnih izjava proizveo i kako god tumačio predizborna obećanja, „kontinuitet HDZ-a“, čak i Katekizam Katoličke crkve, njezin socijalni i moralni nauk, pa i propovjedi hrvatskih biskupa. Njegove „interpretacije“ su ispod razine srednjoškolca, bez obzira na kojem od pet jezika govorio.

Sve to, pa i više od toga, zna i kardinal Bozanić. Ipak, do audijencije nije trebalo doći tijekom režimske kampanje za uvođenje nove ideologije. Kad je već došlo, odmah poslije audijencije Kardinalov ured morao je uputiti priopćenje za javnost u kojemu je trebalo otkloniti sumnje da je Kardinal angažiran u pomaganju nametanja i uskrsnuća nove ideologije.

I Tito je nastojeći ukorijeniti jugokomunističku ideologiju pokušavao na različite načine uvjeriti katoličku većinu, pa i samoga Stepinca, da joj je bolje odvojiti se od Svetoga Stolca i pokloniti se velikom vođi. I njegovi provoditelji komunističke ideologije (npr. Bakarić) sastajali su se s nadbiskupom Stepincem i fotografirali se za potrebe agitpropa.

Iza Tita, kao i danas iza Plenkovića, stajala je „Europa“. Zatim, odnarođeni režim. Agitacija i propaganda. Mediji. Jahači apokalipse. Aparatčici. Uhljebi. Podobnici. Kipočastiteli. Černiložderilci. Ljudi s iščašenom savješću.

Nasuprot nametateljima ideologija, i onda i danas, kuca bilo hrvatskoga naroda – i tu nikakvi štosovi i manipuliranje s audijencijama i fotografijama nisu i ne će pomoći. U Hrvatskoj je, onda i danas, od ključnih elemenata državnosti preostao samo – narod. Narod sa svojom zdravom pameću, vjerom i nepromjenjivim sustavom vrjednota. Tito i Plenković imali su i imaju sve poluge u svojim rukama, jedino nemaju narod. Zato, jer znaju što čine, ni Tito s Nazorom, a niti Plenković s Jandrokovićem, nisu u ključnim pitanjima nametanja svojih ideologija posezali za referendumskim rješenjima. I Tito se sastajao s vrhom Katoličke crkve. Kad mu taktika preodgoja nije upalila, uslijedio je otvoreni progon.

Čovjek savjesti uvažava istinu

Podmuklo nametanje rodne ideologije ni u čemu metodološki bitnome ne zaostaje za nametanjem jugokomunističke ideologije. Agitpropovanje je danas jače i snažnije negoli poslije „oslobođenja“, budući da su sredstva priopćavanja i komunikacija nevjerojatno uznapredovala u odnosu na partizanski „geštetner“ i primitivne parole. Ali, sve se svodi na isto. Zavođenje, laž, agitacija, propaganda i na kraju progon – totalna negacija čovjeka stvorena na sliku i priliku Božju.

„Čovjek savjesti jest onaj koji nikada ne stječe uvažavanje, blagostanje, uspjeh, društveni položaj ili odobravanje od strane vladajućega mišljenja, na štetu istine“ (J. Ratzinger). Istina o Istanbulskoj konvenciji je utvrđena i svima dostupna. Na potezu je savjest Hrvatskoga sabora. Ratzinger navodi dva mjerila za utvrđivanje prisutnosti istinskoga glasa savjesti. „Savjest nije jednaka osobnim željama i nagnućima. Kao drugo, savjest se ne može svesti na društveni probitak, pristanak skupine ili na zahtjeve političkih i društvenih vlasti“.

Glasovanje po savjesti ne uključuje namjerno odvraćanje pogleda od onoga što ne želimo vidjeti. Moralna tupost, koju nam je u baštinu ostavio totalitarni komunističko marksistički sustav obmane, također nije glas savjesti.

Savjest nije ni samosvijest, jer i ona može biti odraz društvenoga okružja i raširenih mišljenja, može proisteći iz „nedostatka samokritike, nedostatna osluškivanja dubine vlastite duše“. I da zaključimo s Ratzingerom: „Zabluda, savjest koja je u zabludi, ugodna je samo na početku. Jer, potom ušutkivanje savjesti vodi k raščovječenju svijeta i moralnoj pogibelji ako mu se čovjek ne suprotstavi“.

Nenad Piskač / HKV

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Ivica Šola: Očiti udbaški reket na i sa najnižim porivima!

Objavljeno

na

Objavio

Vremena u kojima portali poput Indexa ili net.hr počnu braniti bračnu vjernost, čednost i crkveni moralni nauk, možemo bez ustezanja nazvati luđačkim.

Najprije su objavljene stvarne ili navodne snimke eksplicitnog seksa s ljubavnicom jednog oženjenog HDZ-ovca iz Slavonije.

Prošli tjedan evo nam opet selfie jednog drugog HDZ-ovca, ko od majke rođenog. I kod jednog i kod drugog HDZ-ova saborskog zastupnika istaknute su dvije stvari: da su glasali protiv Istanbulske, i druga, da su praktični katolici koji idu u Crkvu.

Kao doktor moralne teologije koji je titule stekao (i) na papinskom sveučilištu (Accademia Alfonsiana), zbog najuže specijalističke upućenosti, moram i ja reći nešto o “licemjerju” “tipičnih katolika”, kao ipak malo upućeniji u to od lijevih medijskih seksualnih čistunaca čija je osjetljiva savjest po pitanjima bračne vjernosti duboko potresena.

Svećenici i diplomati

Dakle, dragi lijevi klerikalci, Katolička crkva nije tako plošna jer, za razliku od moraliziranja, od vas, razlikuje dvije razine, ali ih ne isključuje: moralnu i političku, moralnu i zakonsku. Crkva je istovremeno čuvarica i djeliteljica svetih tajni, sakramenata, ali kao takva živi u povijesti. Stoga, s jedne strane ima ispovjednike, svećenike, s druge diplomate.

Na povijesnim primjerima to izgleda ovako. Henrik VIII., engleski kralj, bio je kao katolik veliki ženskaroš. No Katolička crkva ga je proglasila “braniteljem vjere” jer se odupro reformaciji. Crkva njegov javni, politički život i djelovanje nije miješala s njegovom privatnom grešnošću, za to je zadužen njegov ispovjednik. U privatno područje ljudi zadiru samo totalitarni režimi i totalitarni mediji, dočim Crkva razlikuje nutarnje i vanjsko područje.

Henrika VIII. Katolička crkva nije izbacila zbog njegovog privatnog nemorala, već zato što je povrijedio disciplinu sakramenata i drugi puta se htio oženiti u Crkvi, što je protivno pologu vjere. Crkva se bavi moralom, a ne moraliziranjem. I ministri francuskog kralja, katolici Richelieu i Mazzarino, bili su privatno ženskaroši, za prvog se govorkalo da je kraljičin ljubavnik, no Crkvu nije zanimala njihova privatnost, to je stvar ispovjednika, već samo političko djelovanje, odnosno, donose li dobre zakone, rade li za dobro naroda.

U novijoj povijesti ima sličnih primjera poput Henrika VIII. Argentinski predsjednik Peron molio je krunicu u javnosti, išao na misu, ali je bio također lak na onoj stvari. U sukob s Crkvom nije došao zbog svoje privatne nemoralnosti, već zbog javne, zbog politike. I prvi američki predsjednik katolik Kennedy bio je privatno “razigrani dorat”, no Crkva se nije petljala u njegov privatni život, to je stvar njegovog ispovjednika, već ga je sudila kao političara, i kao takav bio joj je miljenik, i ne samo Crkve, već i najvećeg dijela svijeta.

To ne znači da odobrava(m) nemoral, ali tko sam ja, na Isusovu tragu, koji je spasio ženu uhvaćenu u preljubu koju su, kao ove hadezeovce mediji, farizeji išli kamenovati, jednostavnim argumentom “tko je od vas bez grijeha neka prvi baci kamen”, tko sam je da sudim nečiji privatni život?

No ima ih među ljevičarskim medijima u RH koliko hoćete, koji su spremni objaviti ovakve bljuvotine u maniri totalitarnih režima koji su ljude ucjenjivali njihovim privatnim grijesima ili manama. Da se pobljuješ, ali ne nad grešnicima, već nad njihovim inkvizitorima, seksualnim puritancima s liberalne ljevice koji su postali papskiji od pape!?

Blagostanje i pravednost

Kada je Benedikt XVI. govorio o politici i političarima komentirajući Machiavellija, onda je rekao, na tragu Hane Arendt, da što vrijedi privatno moralno besprijekorni političar ako nije u stanju stvarati pravedne zakone i učinkovite institucije na dobro naroda?

Kada su medijskog savjetnika i biografa Ivana Pavla II., novinara i povjesničara, Vittorija Messorija u povodu Berlusconijevih seks skandala upitali što više preferira, katolika političara, vladara koji je privatno besprijekoran, ali koji donosi loše zakone i šteti narodu, ili katolika privatnog grešnika koji donosi dobre zakone i širi blagostanje u narodu, on je odgovorio ovog drugog, ne braneći ničiji dvostruki život, tek razlikujući političko javno (ne)dobro djelovanje od nečijeg privatnog života.

Crkva zagovara moral, a ne moraliziranje. Tko ne razlikuje privatno od javnog, neka pogleda film “Život drugih” i vidi kako je KGB i Stasi u DDR-u djelovao, kao i naši mediji koji su javno prokazali privatne poroke ova dva HDZ-ovca, katolika i protivnika Istanbulske. Očiti udbaški reket na i sa najnižim porivima!

Stoga tom logikom zaključujem da svi koji su u HDZ-u digli ruku za Istanbulsku su poput Ladislava Ilčića, nikada u životu nisu masturbirali, a kamoli prevarili svoga muža ili ženu, a prije zasjedanja Sabora idu na vjeronauk kod don Damira Stojića.

Kada je politika u pitanju, irelevantno je tko je prevario ženu/muža. Jedino pravo pitanje je je li netko prevario ovaj narod i vlastite birače. A s kim tko spava, nas konzervativce – ne zanima!

Ivica Šola / Slobodna Dalmacija

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

HODAK: Opet nismo dobri sa Srbima? Baš čudno!

Objavljeno

na

Objavio

Guske su po tko zna koji put odlutale u maglu. Hrvati se nakon “herojskog“ čina njihove delegacije opet čude. K’o pura dreku. Isusek! Kaj opet nismo dobri sa Srbima? Neće valjda opet postaviti balvane? I orijuna se uzrujala.

S jedne strane idemo u goste prijateljskoj i nesvrstanoj Srbiji, a kod kuće dižemo spomenik kardinalu Stepincu. Kaže ćosavi vojvoda Voja: “Nikada neću poštovati predstavnike ustaškog režima koji su klali Srbe gde god su stigli i kad god im se ukazala prilika. Ako je nekom žao zbog gaženja hrvatske zastave… samo da podsetim da isti ti za nekoliko dana otkrivaju spomenik ustaškom zločincu Stepincu.“

I tako je Anka Taritaš Mrak otišla u ”prestolnicu” kao predstavnik ustaškog režima. E’ dosta je bilo klanja… Srećom se javio glas razuma i tolerancije, Aleksandar Vučić, te spustio fudbal na zemlju: “Oprostite, što su državni organi Srbije loše učinili? Jesmo li loše primili g. Jandrokovića? Nije doživio dobro gostoprimstvo kod nas?” Obzirom kakvo su “gostoprimstvo“ doživjeli braća Radić, Basariček… Aca je u pravu.

Naša Anka partizanka, umjesto od povampirenih ustaša, nastradala je od četnika u slobodarskom Beogradu. Što ti je sudbina. I nastavlja pomirljivo Vučić: “S druge strane, oni najavljuju da će za koji dan na Zrinu u općini Dvor na Uni da dignu spomenik Alojziju Stepincu, pravomoćno osuđenom za zločine protiv Srba i to u mestu gde su bili najstrašniji ustaški zločini.“ Aleksandar Vučić i njegov depilirani četnik Šešelj razlikuju se slično k’o braća Stazić. Fizički.

No, da ne bi klerofašisti pomislili kako među dva bratska naroda nije sve idealno pobrinuo se poznati ljubitelj Dobrice Ćosića i njegovih teoriji o “talentiranim lažovima“ Aleksandar Vulin. Naime, nakon što je hrvatsko Ministarstvo vanjskih i europskih poslova skupilo nadnaravnu hrabrost i objavilo da gospon Vulin“ nije do daljnjeg dobrodošao u Hrvatsku, Aca je održao ustašama pravu lekciju: ”To je provokacija i pokušaj ušutkavanja nekoga tko govori istinu o Jasenovcu.“ Usput je najavio odlučnu reakciju Srbije.

Visoki nediplomatski izvori doznaju da će biti zabranjen ulazak u Srbiju poznatim ustašoidima Anti Tomiću, Igoru Mandiću, Miljenku Jergoviću i Vedrani Rudan. Vulin ipak ne želi eskalaciju odnosa između bratskih naroda pa pomirljivo nastavlja: “Hoću li doći u Mlaku, u obnovljenu srpsku crkvu, tamo gde se nalaze Srbi, tamo gde se nalaze potomci žrtava Jasenovca, odlučiti će vrhovni zapovjednik Vojske Republike Srbije gospodin Aleksandar Vučić, a ne hrvatski ministri“.

Nakon ove prostodušne i pomirljive izjave Vulina s hrvatske je strane “provokativno“ izjavljeno kako smo mi k’o bajagi suverena država koju sad gospodin Vulin negira. Onda je Vulin poentirao skoro pastoralno i krajnje pomirljivo: “Najstrašnija istina o Jasenovcu nije samo što se dogodilo nego što se sadašnja Hrvatska neće čak ni pokajati za to što je uradila“. I na kraju tko je ono spomenuo balvane pred turističku sezonu? Lakše bi to podnijeli kad bi se među tim balvanima na cesti našao i Aca Vulin čekajući na znak svog vrhovnog zapovjednika. A naše purice se i dalje čude i čude…

Kaže Nino Raspudić: “Upitno je samo hoće li više vremena proteći dok čekamo srpsku dobronamjernost ili hrvatsku suverenost.“ A dotle će Dino Rađa svraćati u “kuću cvijeća“, a Igor Mandić, Pofuk, Tomić, Jergović, Rudanica, Dežulović itd., po svoju jugo-inspiraciju u Skadarliju kod Tri šešira, Dva Jelena… A naša politička “elita“ će i nadalje, nakon svakog fijaska koje doživi u Beogradu ili od Vulina, Porfirija i Irineja u Zagrebu, papagajski ponavljati da je jedan od hrvatskih prioriteta ulazak Srbije u EU.

Bojim se da je Micić ipak bio u pravu kad je u svom ”Zenitu“ napisao da su Hrvati križanci majmuna i papige. Kad je Tadić taj reprint Zenita poklonio Josipoviću nitko u prvi mah nije ni shvatio koliko je u stari bio dobronamjeran. Pokušao nam je otvoriti oči. Bezuspješno! Sisačka Ikača također misli da bi o tom spomeniku Stepincu trebalo malo razmisliti. Barem dok se Papa ne konzultira s Irinejom i SPC o kanonizaciji kardinala. Drugim riječima, od spomenika ništa.

Winston Churchill je napisao: stav je mala stvar koja čini veliku razliku. Hrvatska i stav…!

Jurica Pavičić mudro zaključuje: “Slobodan Prosperov Novak nije glupan. Za sebe nije siguran. Jugo-zombi u naslovu svog zajapurenog pamfleta misli da je Novak: “Ideološki zombi – za pare“. Jurica je intelektualac opće prakse.

Tipičan jugonostalgičar koji malo po malo pušta samoupravne suze za starim nestalim Splitom. Suza mu kane niz progresivno oko kad se sjeti oficirskog Splita 3, simbioze naroda, partije i JNA, tranzicijskog Splita, komunjara i doušnika Tita Kirigina, Ante Jurjevića Baje, Miljenka Smoje… To je bilo vrijeme lijeve partijske mudrosti. Svi su bili zadovoljni, a Goli otok pun. Malo je danas takvih velikana.

Pojavi se tu i tamo netko kao Damir Krstinić, profesor na Fakultetu strojarstva i brodogradnje i SDP-ov vijećnik u Skupštini Splitsko-dalmatinske županije. Damir je “popizdija“ na klerofašiste pa je, u času intelektualnog nadahnuća, napisao: “Poserem se na Republiku Hrvatsku, organizirajte jebenu državu, pa onda organizirajte bicikle, nogometna prvenstva, balune i ostale pizdarije za gubljenje vrimena i slikavanje i mahanje bandirima. Mater vam jebem svima po redu.“ Naravno, osim stranci “Pametno“.

Naime, mnogi SDP-ovci su se pred prošle lokalne izbore krstili kad je Krstinić pozvao glasače SDP-a da glasuju za stranku “Pametno“. Onaj koji za sebe tvrdi da je genije ima problema sa pameću. Kao i stranka koja se naziva “Pametno“. ”M’oš mislit’” rekla bi Tanja Torbarina. Jurica je posvetio vremena i prostora da bi Prosperova demaskirao kao “pravog pravcatog hrvatskog desničara, točno onakvog kakvima se rugao 80-tih.

Simulira javnog klauna uvjeravajući glupane da su u pravu.“ I kao svaki revni partijski denuncijant on ne puca na “ušate U, etička sudišta i projekt Velebit.“ Za njih se brinu HRT, Vijeće za elektroničke medije i nove Mirjane Rakić u njima. On puca na “nezgodnu“ emisiju HRT-a “Pola ure kulture“ gdje Prosperov “deklamira političke optužnice protiv koga treba -jednom Predraga Lucića, drugi put Borisa Jokića“.

To je jasan znak drugovima na HRT-u da se posveti dužna ideološka pažnja onima koji godinama uređuju tu daleko najbolju emisiju iz kulture. Vraćamo se u zlatna doba “sudija koji se drže zakona k’o pijani plota“, imat ćete državu “kad Sava poteče uzvodno“ i “kesten pirea“ Igora Mandića koji je napravio pire od Miloša Žanka kad se ovaj malo “odmetnuo“ od mudrog partijskog rukovodstva. Sad je po staroj oprobanoj špranci na redu Slobodan Prosperov Novak. Ograničeni skriboman, Jurica, pravi intelektualac opće prakse, dobio je zadatak.

Jedan je već briljantno odradio. Za velikog hrvatskog pisca Slobodana Novaka napisao je doslovno da je kreten jer se isti drznuo napisati nešto pozitivno o dr. Franji Tuđmanu. Zamislite, uz žive Stipu Mesića, Josipovića, Budu Lončara i blagopočivajućeg Dražu Mihajlovića, glorificirati jednog Tuđmana… Sad je na redu drugi, živi Slobodan Novak. Tko je slijedeći? Možda Gaby Novak. U podnaslovu potjernice u subotnjem Jutarnjem Yu-rica piše: “ On (Novak) nije glupan. On je pametan čovjek koji se odlučio pretvarati da je glupan, odlučio je biti estradni umjetnik i za novac glupima špilati glupana da bi ih servisirao intelektualnom topničkom podrškom.

Odlučio je potpirivati samorazumljivu, pravičnu glupost(!?) – uvjeren sam – zato što je u tome bilo novaca“. I to kaže i piše Jurica Pavičić. Čovjek koji je, zahvaljujući urođenom ljevičaru Nini Paviću, postao urednik iz sjene Jutarnjeg lista i Slobodne Dalmacije. On za novac piše i eseje, književne kritike, kolumne, filmske i kazališne kritike, političke pamflete, političke potjernice, športske kritike i komentare… uglavnom, lijevi umišljeni sveznadar. I za svoj kompleks manje vrijednosti u odnosu na pok. Slobodana Novaka, Prosperov Novaka spreman je upregnuti u svoj bujni samoupravni antitalenat, sve za njihovu kompromitaciju. Sve će to još i dobro naplatiti.

Možda bi na HRT-u trebalo osmisliti novu emisiju i nazvati je “Pola ure nekulture“. Neka je vodi Damir Krstinić. Stalni gosti mogli biti Jurica i Ante Tomić. A Jergović ? Mislim da, uz sve ograde, njemu u tom društvu nije mjesto. I na kraju, sudbina Jurice Pavičića pomalo podsjeća na sudbinu Šimuna Cirenca. On je na petoj postaji Križnog puta ponio Isusu Kristu križ. Šimun je bio malo preplašen od toga što bi mu se moglo dogoditi. Brinuo se i za sudbinu svog magarca. I Jurica se zabrinuo za sudbinu svog “magarca“ pa se i sam proturio da nosi “svoj križ“. Jurica misli da je on književnik. I što je Juričina književna priča sitnija i neprimjetnija, to je trač o Jurici i križu koji nosi kroz život veća. I davno pročitana.

Otkrivam po čemu je pisac, kritičar i esejist Jurica Pavičić – ugledan? Po tome što je nakon četverogodišnjeg skrivanja od stvarne ratne opasnosti i izmišljene privatne opasnosti opet – ugledan.

Kad smo već kod Šimuna Cirenca i nošenja “svog“ križa prisjetih se Riječanina Saše i njegovog “križnog puta“ do Zagreba i Markovog trga. Sjetimo se izvješća na TV postajama, ganuća lijevih novinarki, smrknutih antifašista duboko zabrinutih za bolesnu djecu i militarizaciju Lijeve naše. Kad su devedesetih naše oružje iz skladišta Teritorijalne obrane preko noći poslali agresoru bili su sigurni u konačan rezultat. Ali kako to obično biva kod ovisnika o klađenju, a u ovom slučaju ovisnika o Jugoslaviji, 5. kolovoza 1995.g. došlo je za njih do opće pušione.

Steve Kuštro nije nosio križ. O njemu nije vodila brigu Maja Sever i progresivna TV ljevica. On je krenuo prošle godine pješice na put dugačak 1.100 kilometara od Dubrovnika do Vukovara. Usput je skupljao novac za bolesnu djecu. I skupio je oko 120.000 kuna. Hodao je 36 dana i novac u Vukovaru dao bolnici. Nije protestirao protiv kupnje aviona, nije glumio mučenika, ni facebook ranjenika.

Portal Indeks nije organizirao doček na Markovom trgu, nitko ga nije pratio. Možda zato što nije bio protiv naoružavanja Hrvatske. Nikada nije dobio gradski stan od Obersnela. Logično. Nije on iz crvene progresivne Rijeke nego iz “ustaške“ Australije. On je sebi sam zaradio stan. I Steve Kuštro nosi i nosit će svoj križ, ali bez ljevičarskih fanfara i Maje Sever. Mirno, samozatajno i jobovski strpljivo te uporno. On nije nezaposlen. Fotograf je. On je fotografski snimio samoreklamu naših ljevičara. Skuplja novce i daruje onima koji trebaju. Njemu ne trebaju mediji stavljati svetačku auru oko glave. Oni koji znaju gledati vide je.

Vatrogasci su na Jarunu izveli pokaznu vježbu spašavanja u slučaju elementarnih nepogoda, kao što su potres, požar, poplava ili reizbor Mesića i Josipovića na mjesto predsjednika RH.

Kristina Ikić Baniček i “kulturna revolucija“ u Sisku. Tamo postoji “Kulturno vijeće grada Siska“ čiji cilj je predlaganje gradu financiranja programa javnih potreba u kulturi. Od onog što je Vijeće predložilo naša progresivna Ikača usvojila je čitavih 12%. Ostalih 88% Ikača je podijelila po “progresivnom“ kriteriju. Nekad se to zvalo “tehnika narodu“. Sad je riječ tehnika zamijenjena ”kulturom”. Tako su “Kirinovi poetski susreti“, umjesto predloženih 10.000 kn, dobili od Ikače 2.000 kn.

Kamo će ta manifestacija sa tolikom lovom? Sjetih se bivše županice Marine i njenih bezbrojnih savjetnika s visokim honorarima. Jedna od Kirinovih pjesama glasi: “Ubi me preduga olovka“. Bojim se da su, odobrivši “Kirinove poetske susrete“, oni ubijeni predugom batinom Kristine Ikić Baniček. Mora da je pjesnik rođen 1965.g. Svjetonazorski je izvan svijeta u koji pripada robusna ljevičarka, a sada gradonačelnica.

Mnogi se pitaju da li bi Ikača ikada došla na to mjesto da nije donesen odiozni Zakon o oprostu koji je omogućio velikom broju Ikačinih birača da se mirno vrate u svoje glasačke baze i glasuju za svoju “kulturnu metlu“. No, od zlatnih vremena iz 1972.g. ipak neće biti ništa. Volim se ponavljati, ali ne mogu, a da se ne podsjetim kako je te biblijske godine Željezara Sisak imala 33 direktora i uravnoteženu nacionalnu politiku. Čak njih 32. Bili su Srbi, a jedan je bio Makedonac. To su bila vremena. Samoupravna i ponosna. A Kirin će k’o i ova zemlja opstati. S Ikačom ili bez nje. Ikača nas po malo vozi.

Uostalom, smatram da su žene rođeni vozači. Prvo te upale, zatim vozaju, pa te zgaze i na kraju zaobilaze!

Zvonimir Hodak / 7Dnevno

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati