Pratite nas

Kolumne

Nametanjem ideologije Plenković ide Titovim stopama

Objavljeno

na

Savjest Hrvatskoga sabora na povijesnom je ispitu

Tijekom nametanja rodne ideologije podmetnute u Istanbulsku konvenciju od svih stranaka zastupljenih u Hrvatskome saboru jedino se u HDZ-u otvorilo pitanje savjesti, odnosno „glasovanja po savjesti“.

Sve ostale stranke izgleda nemaju problem sa savješću članstva i elita, kad je u pitanju ratifikacija neznanstvenoga i ideološkoga istanbulažnjenja. Upravo te činjenice govore o stupnju odnarođenja političkih elita u Hrvata.

Ako još nije u Hrvatskom saboru savjest je proradila u Litvi. Tamošnji je parlament usvojio deklaraciju kojom odbacuje Istanbulsku konvenciju. Deklaracija je kratka i jasna i sadrži sve dvojbe koje muče i naš „narod nade“.

Hrvatski sabor mogao bi ju mirne duše prepisati, usvojiti i isporučiti vladi. No, odnarođenci glume svjetske prvake u nasilnom nametanju nove ideologije, za čiju instalaciju nijedna stranka nije tražila, niti dobila mandat.

Ideološko preodgajanje je totalitarno nasilje

Kršćanska, valjda i demokršćanska, moralna savjest ne dopušta da se uz pomoć zla postigne dobro. Nametanje Istanbulske konvencije, koja u sebi nosi klicu zla rodne ideologije, nije moralno ispravna metoda postizanja dobra koje se zove „zaštita žena od nasilja u obitelji“.

Drugo je pravilo moralne savjesti izvučeno iz Evanđelja – ono što želite da vama ljudi čine, činite i vi njima. Ako ne želite, primjera radi, da vas se naziva nepismenima, klerikalcima i luđacima, onda nemojte ni vi svoje neistomišljenike nazivati nepismenima, klerikalcima ili luđacima.

I treće je pravilo – ljubav se izražava poštovanjem bližnjega i njegove savjesti, uz opasku o tome da to ne znači kako se prihvaća kao dobro ono što je objektivno zlo (Kompendij Katekizma Katoličke crkve, 374). Nametanje ideologije nije izraz ljubavi.

Poštivanje tuđe savjesti savjesno je ponašanje. Ideološko preodgajanje ne spada u savjesno ponašanje, već u totalitarno. Ono u svim svojim varijacijama nastoji stvoriti „novoga čovjeka“ i „novo društvo“. Zagovornici ratifikacije tvrde kako nije istina da IK sadrži viruse rodne ideologije, dakle, služe se lažima, a znamo tko je otac laži. Pa se zbog toga otvara i pitanje odnosa savjesti i istine, o čemu govori knjiga „O savjesti“, jednoga od najvećih intelektualaca našega doba, Josepha Ratzingera (Verbum, Split, 2009.).

Bez prethodnoga utvrđivanja istine o pojedinom pitanju nemoguće je zauzeti moralno savjesno stajalište. Knjigu preporučam onima u Hrvatskome saboru, koji (još) nisu podlegli suvremenom agitpropu istanbulažnjenja, i onima koji su podlegli, kako bi im pomogla kroz maglu agitpropa prokrčiti put do moralno ispravne savjesti.

Nametanje ideologije karakteristika je nedemokratskih režima

A što je pak istina o pitanju roda u Istanbulskoj konvenciji govori Službeno stajalište Stalne misije Svetoga Stolca u Vijeću Europe objavljeno u Glasu Koncila (25. ožujka 2018.). Sporno je kad se „na području odgoja žele nametnuti shvaćanja spolnoga identiteta koja ne odgovaraju antropološkoj stvarnosti“.

Sporna je „opasnost cjelokupne zamjene terminologije ‘spolni identitet’ i ‘ravnopravnost između muškarca i žene’ s ‘rodni identitet’ i ‘rodna ravnopravnost’, izrazima koji omogućuju dvosmislenost i stvaraju nejasnoću“. Sporna je nova definicija iz članka 3.c po kojem „rod označava društveno oblikovanje uloge, ponašanja, aktivnosti i osobine koje određeno društvo smatra prikladnima za žene i muškarce“.

Sporan je i čl. 4. st. 3 „u kojem se u istom stavku pojam ‘rod’ donosi uz pojam ‘spol’, što omogućuje takvo tumačenje teksta Konvencije po kojem bi rod bio sastavnica osobnoga identiteta koja bi bila neovisna o spolu“. Sporno je što IK obvezuje stranke da promiču na području odgoja, dakle kod maloljetnika, ‘nestereotipne rodne uloge’“. Sporne su posljedice IK. Sporno je, na koncu, i to da se definicija ‘roda’ ne pokazuje potrebna u ostvarivanju osnovnoga cilja IK – zaštite žena.

Režim koji nastoji nametnuti bilo koju ideologiju jest nedemokratski, skrivao se on iza „antifašizma“ ili „zaštite žena“. Aktualni je poredak stoga od totalitarnoga komunističkoga sustava posudio i ponovo stavio u opticaj etiketu „klerikalno desna struja“. Njome se etiketiraju protivnici ratifikacije, osobito oni u HDZ-u. Na čelu ideološke lijeve komisije režimski JuL, kroz pero Ivanke Tome, ustoličio je Plenkovića. I proriče mu sjajnu budućnost, to jest pobjedu nad „klerikalno desnom strujom“. Što znači pobjedu nad istinom i pobjedu nad moralnom savješću. Ideološke černiložderilce i kipočastitele ne zanima odgovor na pitanje – kud vodi takva pobjeda.

Instrumentalizacija kardinala Bozanića

Pritisak na savjest, međutim, ne bira sredstva. Tako su se najžešći zagovornici ratifikacije, Plenković i Jandroković, o Uskrsu fotografirali sa zagrebačkim nadbiskupom kardinalom Josipom Bozanićem. Možda će fotografija s njihove privatno-obiteljske audijencije nekoga zbuniti – jer je odmah pretvorena u vijest dana, kao što je zbunjujući bio i kardinalov prijam „europskoga Vučića“.

Činjenica je da je audijencija posve u funkciji zagovornika ratifikacije, da je Kardinal instrumentaliziran za borbu protiv „klerikalno desne struje“, zapravo protivnika uvođenja nove ideologije. Nije ključno pitanje je li onda u Litvi pobijedila klerikalno desna struja, već je li kardinal Bozanić zabio nepotreban autogol „narodu nade“.

Nedavno je u nas izišao, doduše nepopravljivo invalidan, Dokument dijaloga, koji bi nas trebao suočiti s „nedemokratskim režimima“. U njemu se štiti komunistički totalitarni režim, preskače velikosrpski režim i ne spominje se opasnost od suvremenih nedemokratskih režima, koji nameću nove ideologije koristeći se preodgojem savjesti u dosad neviđenim razmjerima. Bila je to sjajna, nažalost propuštena prigoda, da se upozori na to kako totalitarna neman ne spava.

I tzv. Dokument dijaloga i ideološki sadržaj Istanbulske konvencije savršeno se poklapaju sa činjenicom da se Europa odrekla Boga. Time se odrekla i antropološkoga određenja čovjeka. To pak podrazumijeva i odricanje od savjesti u korist političkih autoriteta i njihovih konstrukata. Ostavši bez ikakvoga uporišta Europa se okrenula izgradnji „novoga čovjeka“ i „novoga društva“. Čovjeka odvojenoga od spola. Društva odvojenoga od čovjeka. U toj i takvoj Europi, okrenutoj naglavačke, Hrvati su jedan od preostalih otoka – „narod nade“.

Već viđen scenarij nametanja ideologije

Plenković nema mandat da u Republiku Hrvatsku, u „narod nade“, uvede „novoga čovjeka“ i „novo društvo“, koliko god interpretativnih izjava proizveo i kako god tumačio predizborna obećanja, „kontinuitet HDZ-a“, čak i Katekizam Katoličke crkve, njezin socijalni i moralni nauk, pa i propovjedi hrvatskih biskupa. Njegove „interpretacije“ su ispod razine srednjoškolca, bez obzira na kojem od pet jezika govorio.

Sve to, pa i više od toga, zna i kardinal Bozanić. Ipak, do audijencije nije trebalo doći tijekom režimske kampanje za uvođenje nove ideologije. Kad je već došlo, odmah poslije audijencije Kardinalov ured morao je uputiti priopćenje za javnost u kojemu je trebalo otkloniti sumnje da je Kardinal angažiran u pomaganju nametanja i uskrsnuća nove ideologije.

I Tito je nastojeći ukorijeniti jugokomunističku ideologiju pokušavao na različite načine uvjeriti katoličku većinu, pa i samoga Stepinca, da joj je bolje odvojiti se od Svetoga Stolca i pokloniti se velikom vođi. I njegovi provoditelji komunističke ideologije (npr. Bakarić) sastajali su se s nadbiskupom Stepincem i fotografirali se za potrebe agitpropa.

Iza Tita, kao i danas iza Plenkovića, stajala je „Europa“. Zatim, odnarođeni režim. Agitacija i propaganda. Mediji. Jahači apokalipse. Aparatčici. Uhljebi. Podobnici. Kipočastiteli. Černiložderilci. Ljudi s iščašenom savješću.

Nasuprot nametateljima ideologija, i onda i danas, kuca bilo hrvatskoga naroda – i tu nikakvi štosovi i manipuliranje s audijencijama i fotografijama nisu i ne će pomoći. U Hrvatskoj je, onda i danas, od ključnih elemenata državnosti preostao samo – narod. Narod sa svojom zdravom pameću, vjerom i nepromjenjivim sustavom vrjednota. Tito i Plenković imali su i imaju sve poluge u svojim rukama, jedino nemaju narod. Zato, jer znaju što čine, ni Tito s Nazorom, a niti Plenković s Jandrokovićem, nisu u ključnim pitanjima nametanja svojih ideologija posezali za referendumskim rješenjima. I Tito se sastajao s vrhom Katoličke crkve. Kad mu taktika preodgoja nije upalila, uslijedio je otvoreni progon.

Čovjek savjesti uvažava istinu

Podmuklo nametanje rodne ideologije ni u čemu metodološki bitnome ne zaostaje za nametanjem jugokomunističke ideologije. Agitpropovanje je danas jače i snažnije negoli poslije „oslobođenja“, budući da su sredstva priopćavanja i komunikacija nevjerojatno uznapredovala u odnosu na partizanski „geštetner“ i primitivne parole. Ali, sve se svodi na isto. Zavođenje, laž, agitacija, propaganda i na kraju progon – totalna negacija čovjeka stvorena na sliku i priliku Božju.

„Čovjek savjesti jest onaj koji nikada ne stječe uvažavanje, blagostanje, uspjeh, društveni položaj ili odobravanje od strane vladajućega mišljenja, na štetu istine“ (J. Ratzinger). Istina o Istanbulskoj konvenciji je utvrđena i svima dostupna. Na potezu je savjest Hrvatskoga sabora. Ratzinger navodi dva mjerila za utvrđivanje prisutnosti istinskoga glasa savjesti. „Savjest nije jednaka osobnim željama i nagnućima. Kao drugo, savjest se ne može svesti na društveni probitak, pristanak skupine ili na zahtjeve političkih i društvenih vlasti“.

Glasovanje po savjesti ne uključuje namjerno odvraćanje pogleda od onoga što ne želimo vidjeti. Moralna tupost, koju nam je u baštinu ostavio totalitarni komunističko marksistički sustav obmane, također nije glas savjesti.

Savjest nije ni samosvijest, jer i ona može biti odraz društvenoga okružja i raširenih mišljenja, može proisteći iz „nedostatka samokritike, nedostatna osluškivanja dubine vlastite duše“. I da zaključimo s Ratzingerom: „Zabluda, savjest koja je u zabludi, ugodna je samo na početku. Jer, potom ušutkivanje savjesti vodi k raščovječenju svijeta i moralnoj pogibelji ako mu se čovjek ne suprotstavi“.

Nenad Piskač / HKV

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Kad već nije išlo u ratu, Hrvatsku se slama u miru

Objavljeno

na

Objavio

Nema Jugoslavije bez zgažene i ucijenjene Hrvatske, bez Hrvatske kojoj su začepljena usta i navučena luđačka košulja. Kad već nije išlo u ratu, Hrvatsku se slama u miru. U taj posao upregnute su brojne institucije, stranke, udruge i pojedinci…

Iako je Slaven Letica još davno objavio knjigu pod naslovom Četvrta Jugoslavija, do sada su ipak postojale tek dvije, ali nisu nikakvi paranoici oni koji se pribojavaju ”treće Jugoslavije” niti plove u omaglici iluzija bez ikakve osnove oni koji je priželjkuju. Ona već dugo nije tabu tema ni paranoidna fikcija pokojnog Tuđmana, nego o njoj na ovaj ili onaj govore i pišu brojni akteri javnog života na – kako njezini pritajeni ili javni podržavatelji kažu – ovim prostorima. Sve ti podržavatelji s onom specifičnom toplinom oko srca dočekuju vijesti poput ove: ”U crnogorskom glavnom gradu u petak je formiran Podgorički klub, neformalno tijelo koje čine bivši predsjednici i premijeri zemalja regije bivše Jugoslavije. Klub ima ambiciju pridonijeti razvoju dobrosusjedstva, regionalne suradnje i afirmacije same regije” (tportal.hr, 01.02. 2019.). ”Afirmacije regije” samo je eufemizam za afirmaciju Jugoslavije, a na tomu se posljednjih godina radi na veliko.

Ali nema Jugoslavije bez zgažene i ucijenjene Hrvatske, bez Hrvatske kojoj su začepljena usta i navučena luđačka košulja. Kad već nije išlo u ratu, Hrvatsku se slama u miru. U taj posao upregnute su brojne institucije, stranke, udruge i pojedinci. Običan čovjek nije ni svjestan zamašnosti tog projekta gušenja hrvatske samosvijesti radi uspostave ”treće Jugoslavije”, kako god se ona formalno zvala i kakav god formalni okvir imala. Pogledamo li pozornije bilo koji segment hrvatske zbilje, vidjet ćemo neku natruhu tog protuhrvatskog nastojanja, trag zaraze. Pokušat ću na nekoliko nasumce izabranih i s idejom Jugoslavije naoko nepovezanih primjera pokazati da je tomu tako.

Izvjesni Haris Ljevo u tekstu ”Zašto u Hrvatskoj cvjeta neofašizam: Bušićev put od teroriste do heroja”, želeći dokazati kako Kolinda Grabar Kitarović nije bila u pravu kada je svojedobno natuknula o opasnosti od potencijalnih islamskih terorista u susjedne države, piše: ”Kada zlonamjerno želite ocrniti jednu zemlju ili narod, u tom slučaju je narativ daleko važniji od činjenica, što je zvanična Hrvatska pokazala i u ovom slučaju. Međutim, ukoliko umjesto narativa osnov za priču uzmemo činjenice, onda možemo vrlo jasno vidjeti kako s terorizmom mnogo više veze ima zvanična Hrvatska od BiH” (vijesti.ba, 10.02. 2019.). Svoj zaključak da je Hrvatska bliža terorizmu od BiH Ljevo izvodi iz prikazivanja predstave ”Tko je ubio Zvonka Bušića”, i to isti dan kada cijela Bosna strepi od poludjelog mudžahedina, a u medijima čitamo naslove poput sljedećih: ”Cijela BiH traži ludog i opasnog višestrukog ubojicu: Sinoć je ubio policajca”, ”Poremećenom mudžahedinu ovo je treće ubojstvo. U kući mu našli hrpu eksploziva”, ”Ovo je poremećeni mudžahedin koji je jutros upucao i izbo čovjeka u BiH” itd.

Mogli bismo odmahnuti rukom, koga briga što lupeta tamo neki Ljevo, ali se Ljevo svoju konstrukciju podupire citatima svojih hrvatskih sudrugova, pa tako citira Tomislava Klauškog koji je također dobio napadaj moralne panike zbog predstave o Bušiću: “Time se javnosti, a naročito mladim generacijama, šalje poruka o idealu hrvatskog domoljuba. Kao i o tome da su svi zločini opravdani ako se čine u ime hrvatstva. I u terorističkim aktima, i u Domovinskom ratu, ali i u korupciji i kriminalu. Sve je legitimno ako se čini s Hrvatskom na usnama.” Zanimljivo je kako tipovi poput Klauškog, Ljeve i sličnih bez trunke oklijevanja Bušićev čin izjednačavaju ne samo sa terorizmom nego i sa ”svim zločinima” navodeći dalje zločine u ratu, korupciju i kriminal… Ponekad kad sam zlovoljan i rezigniran, bude mi žao pokojnog prijatelja što je cijeli život žrtvovao za narod koji u vlastitoj državi šutke podnosi da se o njemu pišu ovakve gadosti. No, kada stvari sagledamo racionalno, jasno je da legenda o Bušiću mora umrijeti da bi Jugoslavija oživjela.

Gledam na Valentinovo prijenos sjednice Sabora. Dame, kojima kiretaža odavno ne prijeti ni u teoriji, dramatičnim glasom čitaju iskaze žena koje su preživjele strahote kiretaže u hrvatskim bolnicama. Čovjek bi pomislio da to nisu bolnice već mučilišta. Inače, taj sustavni napad na hrvatsko zdravstvo, koje je unatoč svemu još uvijek na solidnoj razini, nije potaknut željom da se usluga unaprijedi, nego je smišljeni pritisak da sustav što prije kolabira, to jest da država zapadne u stanje kaosa kako bi se stekli uvjeti da na ruševinama Hrvatske nastane nešto drugo. Međutim, nikada te za ženska prava silno zabrinute i rodno osviještene gospođe, ako je još dopušteno tako ih zvati, nisu čitale iskaze silovanih Vukovarki niti su se na bilo koji način solidarizirale s njima. A i kako bi kada su Vukovarke silovane pod petokrakom pod kojom vrle borkinje za ljudska prava još uvijek rado stupaju.

Ljevin zemljak Tarik Filipović neki dan u kvizu Potjera na pitanje tko je od trojice diktatora na vlast došao demokratskim putem – u ponudi su bili, čini mi se, Staljin, Hitler i Pol Pot – komentirao riječima: ”Da, Hitler, malo čudno, ali vidimo da u posljednje vrijeme u mnogim zemljama…” Mudro se zaustavio prije nego što je s Hitlerom usporedio možda Orbana, Trumpa, Salvinija ili Kaczynskog. A ljudi poput Filipovića utjelovljenje su mainstreama, iz njihovih usta teče kvintesencija srednjostrujaške misli u narodne uši. I da vodi još tri kviza iz Tarikovih usta nikada ne bi izašlo ništa politički nekorektno, zato i jest znakovito da ga nacionalna osviještenost asocira na Hitlera. Nacionalno se hoće učiniti nedopustivim, izjednačiti s nacizmom, a Tarik je čovjek izoštrenog sluha za takve stvari. Mora biti ako želi sačuvati popularnost i status na televiziji.

Za kraj. U Podgoričkom klubu kažu da se neće baviti poviješću, nego budućnošću. Toga si treba bojati: da se namjeravaju baviti poviješću, moglo bi ih se nazvati tek povjesničarima amaterima i nostalgičarima, ali ovako su opasni.

Damir Pešorda/Hrvatski tjednik/Hrvatsko nebo

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Nino Raspudić: Zbunjeni suverenisti ili ćatine ćate?

Objavljeno

na

Objavio

Jesu li saborski zastupnici Hasanbegović i Zekanović istinska jezgra hrvatskih suverenista koja će se etablirati na predstojećim europarlamentarnim izborima ili su Plenkovićevi spavači na desnici, ćatine ćate, koje se aktiviraju u kritičnim situacijama kada treba spašavati vladajuću većinu, pitanje je koje ovog tjedna visi u zraku.

Neobična situacija dogodila se prekjučer u Saboru prilikom izglasavanja izmjena Zakona o privatizaciji Ine.

Nakon što je Davor Bernardić pozvao kolege iz opozicije da napuste sabornicu, svi oporbenjaci su izašli, osim dvojice, Hasanbegovića i Zekanovića. Glasovanje je održano s minimalnim kvorumom od 76 zastupnika. Od toga su 74 zastupnika bilo za, a spomenuta dvojica protiv.

Ishod je bizaran. Glasuješ protiv, ali samim tim glasovanjem podržavaš opciju “za”, točnije, omogućuješ joj kvorum i, u konačnici, pobjedu. Da je samo jedan od njih dvojice izašao, izmjena zakona bi pala zbog nedostatka kvoruma.

Na pitanje zašto je ostao u sabornici, Hasanbegović je odgovorio: “Bernardić je ovo izveo na svoju ruku… Nisam ni shvatio što se događa…”, dok je Zekanović izjavio kako mu je žao što nije napustio sabornicu i tvrdi kako bi to učinio da je “znao da neće biti dovoljno ruku”, piše Nino Raspudić / Večernji list

No poslije glasanja nema kajanja. Što se iz svega navedenog može zaključiti? Jesu li, kao što ih neki već optužuju, zastupnici Hasanbegović i Zekanović spavači HDZ-a, dude varalice za povodljivo desno biračko tijelo, koji će u trenutku kada dođe stani-padni uvijek glasovati za HDZ, time i za vladavinu HNS-a, Pupovca i svega drugog što uz to ide?

Ili su smušenjaci koji su slučajno ostali u Saboru i nisu shvatili da time održavaju kvorum i omogućuju donošenje zakona kojem se tobože protive?

Ako pretpostavimo da jeste tako, sljedeće pitanje bilo bi zašto se vladajuća većina urušila i zašto su morali potegnuti zadnje osigurače, spavače na “suverenističkoj desnici”? Zašto neki članovi vladajuće većine nisu došli na glasovanje?

Zašto nije glasovao Milorad Pupovac, a jeste Furio Radin? Možda je u općoj pregrijanoj atmosferi hitio izbjeći teret optužbi kako privilegirano izabrani Srbin predaje Inu strancima. Već kruži šala kako je Pupovac ispao veći hrvatski suverenist od Hasanbegovića i Zekanovića. Nadalje, zašto na glasovanju, primjerice, nije bila Milanka Opačić, a jeste Marija Puh?

Je li riječ o Bandićevom cimanju većine, o podsjetniku HDZ-u da ih drži na uzici i da im u svakom trenutku može srušiti većinu? Ili su se neki zastupnici osobno suzdržali zbog vlastite političke budućnosti, poput Darinka Dumbovića, koji je iz šeste izborne jedinice u kojoj se nalazi sisačka rafinerija, pa možda razmišlja – ako se sutra stvari oko Ine na terenu zakompliciraju, kako ću izaći glasačima na oči? Ili je sve skupa plod slučajnosti i trenutnog nemara onoga koji ih okuplja u većinski glasački zbor?

Tomislav Saucha je, naravno, bio prisutan i glasovao za. On je HDZ-ova najsigurnija ruka, u podne i u ponoć mogu biti sigurni da će biti u sabornici kad god im zatreba. Ako je Franjo Tuđman imao broj 1, Sauchi bi trebali dati nultu iskaznicu HDZ-a, toliko je odan toj stranci. Ljudima bi, u pravilu, trebalo vjerovati na riječ. Možda su se Hasanbegović i Zekanović stvarno zabunili.

No, nije im prvi put. Kad je u svibnju 2017. krenula operacija preslagivanja, preciznije – najveće prevare glasača u povijesti hrvatskog Sabora, glasovali su protiv opoziva ministra Marića i time de facto HDZ-u omogućili sljedeći korak trženja vlasti s HNS-om, Pupovcem, Sauchom i ostalima.

Ili je tu Hasanbegović ispao naivan, jer su ga u sljedećem koraku izbacili iz HDZ-a, ili su ispali naivni oni koju su vjerovali da je postao stvarna oporba. Nakon kvorumašenja u srijedu uslijedile su optužbe kako prijetvorno skuplja dio nezadovoljnog HDZ-ovog biračkog tijela, e da bi u prvoj situaciji kad je vladajućima neočekivano zagustilo, pristao održavati im kvorum, zajedno sa Zekanovićem.

Nezgodno je za samoproglašene suvereniste kada u očima javnosti ispadnu ćatine ćate. Njihove prve izjave o zbunjenosti i nehotičnoj pogreški odudaraju od onoga što su govorili kasnije, kada su tvrdili kako nisu htjeli biti dio igrokaza SDP-a, koji je s HDZ-om suodgovoran za stanje s Inom, što stoji, ali onda su trebali izaći iz sabornice i prije Bernardića. Nekad se čovjek zapita postoji li itko na hrvatskoj političkoj sceni tko je neupitna oporba vladajućoj oligarhiji, tko s njima nije koalirao ili ih podržavao, uključujući i SDP, od Istanbulske konvencije do sprječavanja referenduma o promjeni izbornog zakona?

Uglavnom, tri mjeseca prije europarlamentarnih izbora, dva zastupnika za koje se špekulira da će ići zajedno, zabila su spektakularan autogol, ono što se nekada zvalo eurogol, ali samima sebi.

Ostaje im stigma da su Plenkovićevo desno krilo koje će se teško otarasiti. Nad ekipom oko Hrasta odranije visi sumnja da je njihovo prikupljanje potpisa za referendum o Istanbulskoj konvenciji bio svjesno ometanje važnije referendumske inicijative za promjenu izbornog zakona, kojoj su razbili frontu volontera zapaljivim partikularnim pitanjem, umjesto da je fokus ostao na temeljnom problemu, promjeni izbornog zakona, što bi onemogućilo ubuduće da se donose važne odluke bez potrebnog legitimiteta.

U prijelomnom trenutku omogućiš Plenkoviću opstanak na vlasti kroz koaliciju s HNS-om, a onda radiš partikularni referendum protiv onoga što takva vlast radi, umjesto da se stvar mijenja iz temelja.

I kada nisu bili HDZ-ovi spavači, tzv. desne opcije u Hrvatskoj do sada su imale malo što za ponuditi – uglavnom su se svodili na čudan splet primitivizma, sitne korupcije, fetišističkog simboličkog vezivanje uz poražene i moralno kompromitirane opcije, iscrpljivanje javnosti besmislenim raspravama o pozdravima i simbolima dok se u stvarnosti razvaljuju zadnji ostaci istinske suverenosti.

Od starih emigranata u Kanadi sam davno čuo važan poučak – čim je netko puno “ustašovao” znali smo da je udbaš. Danas su takvi ili u službi vladajuće oligarhije koja rastače državu, kao desni osigurač, ili su korisne budale, ako to rade nesvjesno. U svakom slučaju reduciraju prostor za istinsku, ozbiljnu suverenističku opciju.

U Europi su tendencije potpuno drugačije. Zadnje predizborne ankete na razini cijele EU pokazuju kako će talijanska Liga postati pojedinačno najjača stranka u Europskom parlamentu, očekuje se da će imati više zastupnika od njemačke CDU. Više od dvije trećine zastupnika iz Italije bit će iz redova stranka koje simpatizeri nazivaju suverenistima, a protivnici eurofobnim populistima.

U Francuskoj stranka Marine Le Pen dobiva dva postotka više od Macronove, Orbanov Fidesz u Mađarskoj sam osvaja pedeset posto, Kaczynskijev Pis u Poljskoj više 40%.

Kod nas, pak, oni koji se javno busaju u prsa kao veliki suverenisti i bore za mršavi prelazak praga, u međuvremenu spašavaju izmjene zakona koje omogućavaju definitivnu prodaju najveće energetske tvrtke tako što kao panjevi ostaju u Saboru glasujući rukom protiv, a guzicom za, a onda takvo spašavanje kvoruma objašnjavaju zbunjenošću. Mi smo, izgleda, uvijek mimo svijeta i trendova.

Nino Raspudić / Večernji list

 

Zekanović: Bio sam protiv Zakona o Ini, ali sam pogriješio što sam sačuvao kvorum vladajućima

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari