Pratite nas

Kolumne

Nametanjem ideologije Plenković ide Titovim stopama

Objavljeno

na

Savjest Hrvatskoga sabora na povijesnom je ispitu

Tijekom nametanja rodne ideologije podmetnute u Istanbulsku konvenciju od svih stranaka zastupljenih u Hrvatskome saboru jedino se u HDZ-u otvorilo pitanje savjesti, odnosno „glasovanja po savjesti“.

Sve ostale stranke izgleda nemaju problem sa savješću članstva i elita, kad je u pitanju ratifikacija neznanstvenoga i ideološkoga istanbulažnjenja. Upravo te činjenice govore o stupnju odnarođenja političkih elita u Hrvata.

Ako još nije u Hrvatskom saboru savjest je proradila u Litvi. Tamošnji je parlament usvojio deklaraciju kojom odbacuje Istanbulsku konvenciju. Deklaracija je kratka i jasna i sadrži sve dvojbe koje muče i naš „narod nade“.

Hrvatski sabor mogao bi ju mirne duše prepisati, usvojiti i isporučiti vladi. No, odnarođenci glume svjetske prvake u nasilnom nametanju nove ideologije, za čiju instalaciju nijedna stranka nije tražila, niti dobila mandat.

Ideološko preodgajanje je totalitarno nasilje

Kršćanska, valjda i demokršćanska, moralna savjest ne dopušta da se uz pomoć zla postigne dobro. Nametanje Istanbulske konvencije, koja u sebi nosi klicu zla rodne ideologije, nije moralno ispravna metoda postizanja dobra koje se zove „zaštita žena od nasilja u obitelji“.

Drugo je pravilo moralne savjesti izvučeno iz Evanđelja – ono što želite da vama ljudi čine, činite i vi njima. Ako ne želite, primjera radi, da vas se naziva nepismenima, klerikalcima i luđacima, onda nemojte ni vi svoje neistomišljenike nazivati nepismenima, klerikalcima ili luđacima.

I treće je pravilo – ljubav se izražava poštovanjem bližnjega i njegove savjesti, uz opasku o tome da to ne znači kako se prihvaća kao dobro ono što je objektivno zlo (Kompendij Katekizma Katoličke crkve, 374). Nametanje ideologije nije izraz ljubavi.

Poštivanje tuđe savjesti savjesno je ponašanje. Ideološko preodgajanje ne spada u savjesno ponašanje, već u totalitarno. Ono u svim svojim varijacijama nastoji stvoriti „novoga čovjeka“ i „novo društvo“. Zagovornici ratifikacije tvrde kako nije istina da IK sadrži viruse rodne ideologije, dakle, služe se lažima, a znamo tko je otac laži. Pa se zbog toga otvara i pitanje odnosa savjesti i istine, o čemu govori knjiga „O savjesti“, jednoga od najvećih intelektualaca našega doba, Josepha Ratzingera (Verbum, Split, 2009.).

Bez prethodnoga utvrđivanja istine o pojedinom pitanju nemoguće je zauzeti moralno savjesno stajalište. Knjigu preporučam onima u Hrvatskome saboru, koji (još) nisu podlegli suvremenom agitpropu istanbulažnjenja, i onima koji su podlegli, kako bi im pomogla kroz maglu agitpropa prokrčiti put do moralno ispravne savjesti.

Nametanje ideologije karakteristika je nedemokratskih režima

A što je pak istina o pitanju roda u Istanbulskoj konvenciji govori Službeno stajalište Stalne misije Svetoga Stolca u Vijeću Europe objavljeno u Glasu Koncila (25. ožujka 2018.). Sporno je kad se „na području odgoja žele nametnuti shvaćanja spolnoga identiteta koja ne odgovaraju antropološkoj stvarnosti“.

Sporna je „opasnost cjelokupne zamjene terminologije ‘spolni identitet’ i ‘ravnopravnost između muškarca i žene’ s ‘rodni identitet’ i ‘rodna ravnopravnost’, izrazima koji omogućuju dvosmislenost i stvaraju nejasnoću“. Sporna je nova definicija iz članka 3.c po kojem „rod označava društveno oblikovanje uloge, ponašanja, aktivnosti i osobine koje određeno društvo smatra prikladnima za žene i muškarce“.

Sporan je i čl. 4. st. 3 „u kojem se u istom stavku pojam ‘rod’ donosi uz pojam ‘spol’, što omogućuje takvo tumačenje teksta Konvencije po kojem bi rod bio sastavnica osobnoga identiteta koja bi bila neovisna o spolu“. Sporno je što IK obvezuje stranke da promiču na području odgoja, dakle kod maloljetnika, ‘nestereotipne rodne uloge’“. Sporne su posljedice IK. Sporno je, na koncu, i to da se definicija ‘roda’ ne pokazuje potrebna u ostvarivanju osnovnoga cilja IK – zaštite žena.

Režim koji nastoji nametnuti bilo koju ideologiju jest nedemokratski, skrivao se on iza „antifašizma“ ili „zaštite žena“. Aktualni je poredak stoga od totalitarnoga komunističkoga sustava posudio i ponovo stavio u opticaj etiketu „klerikalno desna struja“. Njome se etiketiraju protivnici ratifikacije, osobito oni u HDZ-u. Na čelu ideološke lijeve komisije režimski JuL, kroz pero Ivanke Tome, ustoličio je Plenkovića. I proriče mu sjajnu budućnost, to jest pobjedu nad „klerikalno desnom strujom“. Što znači pobjedu nad istinom i pobjedu nad moralnom savješću. Ideološke černiložderilce i kipočastitele ne zanima odgovor na pitanje – kud vodi takva pobjeda.

Instrumentalizacija kardinala Bozanića

Pritisak na savjest, međutim, ne bira sredstva. Tako su se najžešći zagovornici ratifikacije, Plenković i Jandroković, o Uskrsu fotografirali sa zagrebačkim nadbiskupom kardinalom Josipom Bozanićem. Možda će fotografija s njihove privatno-obiteljske audijencije nekoga zbuniti – jer je odmah pretvorena u vijest dana, kao što je zbunjujući bio i kardinalov prijam „europskoga Vučića“.

Činjenica je da je audijencija posve u funkciji zagovornika ratifikacije, da je Kardinal instrumentaliziran za borbu protiv „klerikalno desne struje“, zapravo protivnika uvođenja nove ideologije. Nije ključno pitanje je li onda u Litvi pobijedila klerikalno desna struja, već je li kardinal Bozanić zabio nepotreban autogol „narodu nade“.

Nedavno je u nas izišao, doduše nepopravljivo invalidan, Dokument dijaloga, koji bi nas trebao suočiti s „nedemokratskim režimima“. U njemu se štiti komunistički totalitarni režim, preskače velikosrpski režim i ne spominje se opasnost od suvremenih nedemokratskih režima, koji nameću nove ideologije koristeći se preodgojem savjesti u dosad neviđenim razmjerima. Bila je to sjajna, nažalost propuštena prigoda, da se upozori na to kako totalitarna neman ne spava.

I tzv. Dokument dijaloga i ideološki sadržaj Istanbulske konvencije savršeno se poklapaju sa činjenicom da se Europa odrekla Boga. Time se odrekla i antropološkoga određenja čovjeka. To pak podrazumijeva i odricanje od savjesti u korist političkih autoriteta i njihovih konstrukata. Ostavši bez ikakvoga uporišta Europa se okrenula izgradnji „novoga čovjeka“ i „novoga društva“. Čovjeka odvojenoga od spola. Društva odvojenoga od čovjeka. U toj i takvoj Europi, okrenutoj naglavačke, Hrvati su jedan od preostalih otoka – „narod nade“.

Već viđen scenarij nametanja ideologije

Plenković nema mandat da u Republiku Hrvatsku, u „narod nade“, uvede „novoga čovjeka“ i „novo društvo“, koliko god interpretativnih izjava proizveo i kako god tumačio predizborna obećanja, „kontinuitet HDZ-a“, čak i Katekizam Katoličke crkve, njezin socijalni i moralni nauk, pa i propovjedi hrvatskih biskupa. Njegove „interpretacije“ su ispod razine srednjoškolca, bez obzira na kojem od pet jezika govorio.

Sve to, pa i više od toga, zna i kardinal Bozanić. Ipak, do audijencije nije trebalo doći tijekom režimske kampanje za uvođenje nove ideologije. Kad je već došlo, odmah poslije audijencije Kardinalov ured morao je uputiti priopćenje za javnost u kojemu je trebalo otkloniti sumnje da je Kardinal angažiran u pomaganju nametanja i uskrsnuća nove ideologije.

I Tito je nastojeći ukorijeniti jugokomunističku ideologiju pokušavao na različite načine uvjeriti katoličku većinu, pa i samoga Stepinca, da joj je bolje odvojiti se od Svetoga Stolca i pokloniti se velikom vođi. I njegovi provoditelji komunističke ideologije (npr. Bakarić) sastajali su se s nadbiskupom Stepincem i fotografirali se za potrebe agitpropa.

Iza Tita, kao i danas iza Plenkovića, stajala je „Europa“. Zatim, odnarođeni režim. Agitacija i propaganda. Mediji. Jahači apokalipse. Aparatčici. Uhljebi. Podobnici. Kipočastiteli. Černiložderilci. Ljudi s iščašenom savješću.

Nasuprot nametateljima ideologija, i onda i danas, kuca bilo hrvatskoga naroda – i tu nikakvi štosovi i manipuliranje s audijencijama i fotografijama nisu i ne će pomoći. U Hrvatskoj je, onda i danas, od ključnih elemenata državnosti preostao samo – narod. Narod sa svojom zdravom pameću, vjerom i nepromjenjivim sustavom vrjednota. Tito i Plenković imali su i imaju sve poluge u svojim rukama, jedino nemaju narod. Zato, jer znaju što čine, ni Tito s Nazorom, a niti Plenković s Jandrokovićem, nisu u ključnim pitanjima nametanja svojih ideologija posezali za referendumskim rješenjima. I Tito se sastajao s vrhom Katoličke crkve. Kad mu taktika preodgoja nije upalila, uslijedio je otvoreni progon.

Čovjek savjesti uvažava istinu

Podmuklo nametanje rodne ideologije ni u čemu metodološki bitnome ne zaostaje za nametanjem jugokomunističke ideologije. Agitpropovanje je danas jače i snažnije negoli poslije „oslobođenja“, budući da su sredstva priopćavanja i komunikacija nevjerojatno uznapredovala u odnosu na partizanski „geštetner“ i primitivne parole. Ali, sve se svodi na isto. Zavođenje, laž, agitacija, propaganda i na kraju progon – totalna negacija čovjeka stvorena na sliku i priliku Božju.

„Čovjek savjesti jest onaj koji nikada ne stječe uvažavanje, blagostanje, uspjeh, društveni položaj ili odobravanje od strane vladajućega mišljenja, na štetu istine“ (J. Ratzinger). Istina o Istanbulskoj konvenciji je utvrđena i svima dostupna. Na potezu je savjest Hrvatskoga sabora. Ratzinger navodi dva mjerila za utvrđivanje prisutnosti istinskoga glasa savjesti. „Savjest nije jednaka osobnim željama i nagnućima. Kao drugo, savjest se ne može svesti na društveni probitak, pristanak skupine ili na zahtjeve političkih i društvenih vlasti“.

Glasovanje po savjesti ne uključuje namjerno odvraćanje pogleda od onoga što ne želimo vidjeti. Moralna tupost, koju nam je u baštinu ostavio totalitarni komunističko marksistički sustav obmane, također nije glas savjesti.

Savjest nije ni samosvijest, jer i ona može biti odraz društvenoga okružja i raširenih mišljenja, može proisteći iz „nedostatka samokritike, nedostatna osluškivanja dubine vlastite duše“. I da zaključimo s Ratzingerom: „Zabluda, savjest koja je u zabludi, ugodna je samo na početku. Jer, potom ušutkivanje savjesti vodi k raščovječenju svijeta i moralnoj pogibelji ako mu se čovjek ne suprotstavi“.

Nenad Piskač / HKV

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Ne vesele mene bez Thompsona utakmice nedjeljom

Objavljeno

na

Objavio

Proteklih je tjedana urugvajski pisac Eduardo Galeano, autor knjige kratkih eseja Nogomet na suncu i u sjeni često citiran. Kako i ne bi, kad je, kazao bi Slaven Letica, pisac biblije egzistencijalne nogometne filozofije. Napisao je taj glasoviti Urugvajac, uz ino, i to da kad trči 11 urugvajskih nogometaša, četiri milijuna Urugvajaca trči s njima. Analogija se nameće; I s Vatrenima je trčalo barem isto toliko Hrvata. Ma gdje bili! A onda se dogodio „slučaj Thompson“, piše: Josip VričkoDnevnik.ba

Uoči povratka svjetskih viceprvaka, novinarka jedne televizije gotovo je nagovarala Milana Bandića e ne bi joj otkrio veliku tajnu: Hoće li Marko Perković Thompson pjevati na Trgu bana Jelačića? No, gena je kamenih zagrebačkih gradonačelnik, uporan u izbjegavanju odgovora. Baš k’o da ga je pitala hoće li pjevati Đorđe Marijanović?!

Promrmljao je tek kako se neki drugi ljudi bave glazbenim dijelom dočeka. Ali, Marko je iz Čavoglava, a neki od Vatrenih kalili su se na velebitskoj buri, pa se i oni nisu dali. Tako se Thompson na poziv dva najvažnija čovjeka hrvatske nogometne reprezentacije, Zlatka Dalića i Luke Modrića u slavljenički autobus ukrcao još u Zračnoj luci „Dr. Franjo Tuđman“. Isključio mu je, douduše, Miki iz Pogane Vlake struju na Trgu, ali jebeš struju. Bolje je „na suho“. Iz srca je!

I ako ne bude dramatičnih promijena u režiji Dalićeve opskurne oporbe unutar Hrvatskog nogometnog saveza, najpopularniji pjevač domoljubnih hrvatskih pjesama ostat će, ‘ajmo kazati, dvorski pjevač Vatrenih.

Lijepa li si!

Naime, izbornik Dalić, koji je u početku izbjegavao da ga uvuku u priču o Genima kamenim podno Jelačića bana, na kraju bio odrješit – dok je on izbornik bit će kako kažu igrači, a oni su kazali – Thompson. „Njegova pjesma Lijepa li si hit je u autobusu na našem putu do stadiona, ona je motivacijska injekcija pri istrčavanju iz slvačionice na teren. Što je u njoj loše, gdje vidite poruke mržnje, zašto moramo trpjeti ta prozivanja? Pjesma o ljubavi prema domovini iritira pet posto ljudi u ovoj državi, dok bi ostalih 95 posto uz nju slavilo. E, pa slavit ćemo kako mi to želimo. Neka pati koga smeta“, puknuo je na kraju Daliću film i otvorio je dušu dokraja.

A ta šačica od pet posto domaćih izdajnika ima svoga poklonika i u komšiluku. Predsjednik Srbije, zna se. Nesuđeni četnički vojvoda Aleksandar Vučić se, po osobnom priznanju, ne može načuditi onima što se (po Srbiji) čude što su viceprvaci svijeta slavili uz Thompsona. Poruka je toga političkoga sina vojvode Šešelja kako je, zapravo, normalno da Hrvati ustašuju. Ipak, zanimljivo je da vrlo solidno zna Perkovićev repertoar, koji mu onda služi da pojasni zašto je navijao za Ruse, a ne za Hrvate. Umjesto da se o svom jadu – tj. Kosovu – zabavi, Vučić analizira jedan – po mome skromnom sudu – divan, nekada na prostorima bivše Jugoslavije, općeprihvaćen stih:

Čujte srpski dobrovoljci, bando, četnici

Stiće vas naša ruka i u Srbiji

Dobro, malo je Thompson prešao granicu, ali, evo, i kada citiram ovaj stih, sav se naježim. Mogu zato imati razumijevanja prema Vučići, koji se, također, vjerujem naježi. Ali, iz drugih razloga. Ima, naime, taj Šešeljev skutonoša stanoviti ratnih dugova u Hrvatskoj. Njegova je navada da se bori protiv ustaša sa sedamdesetak godina zakašnjenja, u biti je frapantna. Točnije, njegova spremnost da čak i laže. Slagao je tako ne trepnuvši kako su mu ustaše u Čipuljićima kraj Bugojna ubili djeda. Nedavno su, međutim, brojne novinarske ekipe utvrdili kako je Vučić senior glavom zaplatio u Banjoj Luci u nekakvom birtijskom obračunu zbog duga.

S druge, pak, strane djeda kapetana Vatrenih Luke Modrića ubili su četnici 18. prosinca 1991. petstotinjak metara od kuće u selu nadomak Obrovca. Ostali dio obitelji Modrić jedva se spasio i nekako dokopao Zadra. Otac Stipe je radio kao mehaničar, mali Luka trenirao nogomet… Ostalo je povijest. Ali, baš ova crtica iz Modrićeva životopisa otkriva zašto je najbolji igrač Mundijala u Moskvi – a nekada mali pastir s Velebita – poželio da mu Thompson na Trgu zapjeva:

Čvrsta ruka i poštenje

Sveta voda i krštenje

Budi čovik to je dika

Budi roda svoga slika

Ne daj na se, ne daj svoje

Nemoj tuđe, prokleto je

Jer ko život tako prođe

Ponosan pred Boga dođe

A, jasno je i zašto Vučiću smeta, poglavito, rekao bih, ovo: Ne daj na se, ne daj svoje / Nemoj tuđe, prokleto je. Ovaj je, naime, bivši (?!) radikal odrastao na suprotnim vrijednostima. Pod budnom paskom četničkih vojvoda – Voje i Tome.

Trese se, trese na Vučiću cveće

Uz to, cijelu tu situaciju oko predsednikova nenavijanja za Hrvatsku, izvrsno je detektirao sportski – a sve više i politički – komentator Milojko Pantić. Poručio je Vučiću, još na početku Svjetskog nogometnog prvenstva, da će građanska Srbija navijati za Hrvatsku, dok šovinistička Srbija priželjkuje što ubjedljiviji poraz hrvatske reprezentacije. Za ovu je drugu Srbiju i Novak Đoković, navičaj Vatrenih, „psihopat, ludak i kompletan idiot“, kako ga je, uostalom, definirao jednan veselnik iz predsednikove Srpske napredne stranke te – logično – i iz te napredne Vučićeve Srbije.

Srećom, u Bosni i Hercegovini, preciznije u njezinu federalnom dijelu nisu se baš primili vučići i slični kučići, koji bi iskoristili prigodu lajuckati po hrvatskoj nogometnoj reprezentaciji – odnosno Hrvatima, generalno. Primjetio je to i veliki Zlatko Dalić pa, evo, svjedoči kako je dobio nebrojene poruke iz naše zemlje, njegove domovine. Osobito ga je, čini se, ganula slika iz Bihaća s transparentom: Hvala, Hrvatska! A o tom čovjeku, uz sve ino, možda najbolje govori i njegova isprika. Zažalio je, kaže, što je iz Rusije, umjesto svima u Bosni i Hercegovini, čestitku poslao samo svojim sunarodnjacima.

Ipak, kad su na početku počele prve proslave hrvatskih navijača po Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini, u sarajevskom partijskom glasilu zalajao je novopromovirani gazdin tornjak. Navijačko: U boj, u boj, za narod svoj, spremno je i brzo – rubrika mu se, na koncu, zove minuta – stigmatizirao kao ustaško urlikanje. A ne treba više od minute pa da se na, primjerice, Wikipediji nađe kako je Franjo Marković 1866. napisao hrvatsku domoljubnu pjesmu U boj, u boj, a skladao je iste godine Ivan Zajc e da bi je deset godina potom Zajc uklopio u njegovu operu Nikola Šubić Zrinjski.

Evo, dakle, za Fahrina tornjaka samo jedna kitica:

U boj, u boj!

Mač iz toka, bane,

Nek dušman zna kako mremo mi!

Grad naš već gori,

Stiže do nas već žar:

Rik njihov ori,

Bijesan je njihov kar!

Nema što, prava ustaška.

P.S. E, jesam se baš u ovoj kolumni ispjevao! I neka sam…

Josip VričkoDnevnik.ba/HMS

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Miklenić: Kao što je uspjela hrvatska nogometna reprezentacija, tako može uspjeti i Hrvatska

Objavljeno

na

Objavio

Osvajanjem drugoga mjesta, odnosno srebrne medalje na Svjetskom nogometnom prvenstvu, hrvatska nogometna reprezentacija ostvarila je ne samo vrhunski, zadivljujući i teško ponovljiv športski uspjeh, nego i višestruko svjedočanstvo o realnim mogućnostima uspješnosti hrvatskoga naroda i države Hrvatske.

Iznimni športski uspjeh pokrenuo je gotovo sve Hrvate i gotovo sve lojalne hrvatske građane te su stvoreni do sada u mladoj državi Hrvatskoj nezabilježeni euforija, radost i ponos. Veličanstvena i viteška pobjeda u vojno-redarstvenoj operaciji »Oluji«, premda je bila sudbinski presudna za opstanak Republike Hrvatske, a zapravo baš zbog toga, ostavila je ravnodušnim ili čak nesretnim znatan dio hrvatskih građana, a sadašnji nogometni uspjeh uspio je očarati i velik dio tih građana. Ne može se ne vidjeti: kako se hrvatska nogometna reprezentacija penjala na Svjetskom prvenstvu, tako se sve više u val uspješnosti ubacivala politika, kako ona profesionalnih političara, tako i medijska, još jednom bezočno se pretvarajući i besramno se ulagujući svima koji dišu športski hrvatski sa snažnim, premda prikrivenim ciljem, stjecanja novih bodova za svoje osobne i grupne interese. Proizvodnja u stanovitom smislu kolektivne psihoze odnosno pretjerane euforije lako može postati tek stvaranje mjehurića od sapunice, ali i podmuklo kopanje jame za još dublja i značajnija razočaranja, čak za depresiju. Osjetljiv porast vrlo specifične potrošnje i još jedno, ovaj put posebno snažno i učinkovito odvraćanje pozornosti od krute hrvatske stvarnosti, koju se ne želi mijenjati jer nekim skupinama upravo takva najviše odgovara, zapravo baš ništa ne rješavaju, a možda čak otežavaju i odgađaju nužna rješenja.

Najvažnija sporedna stvar na svijetu

Nogomet je tek »najvažnija sporedna stvar na svijetu«, pa ako on može proizvesti toliko iskrenih (ali i katkad hinjenih i pomodarski isforsiranih) sreće, radosti i ponosa, kakvi bi bili tek učinci svjetskih uspjeha Hrvata na realnim područjima života (npr. u proizvodnji) koji bi ne samo afirmirali i bolje pozicionirali Hrvatsku u svjetskim razmjerima i koji bi donijeli stvarni boljitak svim hrvatskim građanima? Upozorenje na te vrlo negativne pojave u sadašnjem povijesnom času hrvatskoga naroda i države Hrvatske nipošto ni za milimetar ne umanjuje zadivljujući športski uspjeh hrvatske nogometne reprezentacije, nego pokušava biti poziv na trijeznost da se jos jednom ne postane žrtvom manipulacije i vještih manipulatora. Da se to ne bi dogodilo, treba uprijeti oči u svjetsko nogometno prvenstvo u Rusiji i u hrvatsku nogometnu reprezentaciju i pokušati iščitati koji su se to kriteriji uspješnosti očitovali, a koji bi se trebali primijeniti i u svim segmentima društvenoga života u Hrvatskoj.

Svjetsko nogometno prvenstvo u Rusiji održano je više nego ikada do sada (zahvaljujući i primjeni nove tehnologije) po ujednačenim pravilima koja su onemogućila da itko bude povlašten, a omogućila su da do izražaja dođe stvarna sposobnost svake nacionalne nogometne momčadi i njezinih članova. Ne bi li bio ideal, a i šansa za mir u svijetu, da takvo poštivanje ujednačenih pravila i kriterija vlada u svjetskoj politici, u politici Europske unije? Ne bi li konačno i u Hrvatskoj trebala u svoj punini zaživjeti u Ustavu zapisana načela o ravnopravnosti umjesto sadašnje prakse povlaštenosti skupina i pojedinaca, kako onih koji nikada ne izlaze na izbore, a silno utječu na događanja u Hrvatskoj, tako I onih koji na izborima dobivaju mandat kojim se najčešće koriste za osnaživanje svojih osobnih i grupnih interesa ne mareći za opće dobro hrvatske nacije? Nije li toliki politički (zapravo sebični politikantski) otpor promjeni izbornoga zakonodavstva onemogućavanje poštenih »pravila igre« radi očuvanja svoje povlaštenosti? Nije li upravo u toj povlaštenosti pojedinih skupina, bilo bez mandata bilo s mandatom, korijen svih najvećih društvenih zala: od izumiranja hrvatskoga naroda do novoga iseljavanja i pustošenja čitavih hrvatskih regija (izumiranja sela) koje bi mogle živežnim namirnicama opskrbljivati pet puta toliko ljudi koliko ih danas ima Hrvatska?

Samo najsposobniji

U hrvatsku nogometnu reprezentaciju ušli su samo najsposobniji hrvatski nogometaši (hvala Bogu ima ih još za koje nije bilo mjesta, no to je jamstvo da će hrvatska nogometna reprezentacija moći i ubuduće imati vrhunske igrače) i jasno je da je to prvi preduvjet za postignuti športski uspjeh. Kad bi hrvatsku državu i hrvatsko gospodarstvo vodili stvarno najsposobniji, ne bi li Hrvatska bilježila velike i značajne uspjehe na svim područjima društvenoga života i djelovanja?

Hrvatski nogometni reprezentativci imali su jasan cilj, koji se na prvi pogled mnogima činio nedostižan, nerealan, no oni su ostali vjerni cilju, vjerovali su u svoje sposobnosti, svoje zajedništvo, i više nego spremno podnijeli svu »tegobu dana«, iskreno i pošteno su se trudili, žrtvovali – i cilj je postao stvarnost! U tom kontekstu više je nego tragično što hrvatska politička i gospodarska vodstva zapravo nemaju pred sobom jasan nacionalni cilj, nego su im važniji njihovi partikularni interesi pa je više nego jasno da Hrvatska ne može napredovati, ne može biti uspješna s takvim »igračima«.

Kao što su nogometni reprezentativci izrasli iz hrvatskoga naroda, tako u hrvatskom narodu ima mnogo talentiranih i sposobnih u svim pozivima, zanimanjima i djelatnostima, što znači da Hrvatska na svim područjima može biti uspješna. U nogometnoj reprezentaciji glavnu riječ vode najsposobniji Hrvati koji »rade« u inozemstvu. Gdje bi Hrvatskoj bio kraj kad bi u politiku i u gospodarstvo stvarno uključila najsposobnije Hrvate koji žive i rade u iseljeništvu? Kao što je uspjela hrvatska nogometna reprezentacija, tako može uspjeti i Hrvatska, samo treba imati prave igrače, koji slijede jasan cilj, njeguju stvarno zajedništvo i očituju veliku požrtvovnost.

Ivan Miklenić
Glas Koncila

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari