Pratite nas

BiH

Napad na Dubrovnik – zločin bez kazne

Objavljeno

na

Crna Gora nema velikih pjesama, romana, predstava niti filmova o agresiji koja stoji na raskršću njene novije istorije.

Piše: Andrej Nikolaidis

Ove nedjelje je navršilo 22 godine otkako su združene srpsko-crnogorske snage počele napad na Dubrovnik. Sa prvim svjetlom doletjeli su i projektili, noseći smrt: napad je počeo u cik zore, oko šest i po ujutro, u vrijeme kada je, osim kada treba poći u rat, mitsko-herojskom Crnogorcu ispod časti ustati.

U napadu Dva oka u glavi na Dubrovnik poginula su 417 branitelja, 11 pripadnika Narodne zaštite, trojica vatrogasaca i 92 civila, od čega 15-oro djece do 18 godina starosti, podsjetila je Agencija Anadolija. Poginuo je i mit o herojskoj Crnoj Gori: pred zidinama Dubrovnika izvršio je samoubistvo. “Vjekovi pravedne borbe za slobodu” završili su banditskim, pljačkaškim pohodom na Dubrovnik. Tako to obično bude: mitovi, po pravilu, ne izdrže provjeru stvarnosti. Taj mit je ujedno jedina žrtva napada na Dubrovnik, za kojom ne vrijedi pustiti suzu.

U napadu Dva oka u glavi na Dubrovnik poginula su 417 branitelja, 11 pripadnika Narodne zaštite, trojica vatrogasaca i 92 civila, od čega 15-oro djece do 18 godina starosti.

Napad je, formalno, predvodila bivša Jugoslovenska narodna armija, udružena sa dobrovoljačkim odredima iz Istočne Hercegovine i Crne Gore. Agresori su napali s kopna, mora i zraka. Dubrovnik se našao u potpunoj blokadi – bez struje, vode, hrane i komunikacijskih veza. Iako su srpsko-crnogorske snage bile dvadesetak puta brojnije i nemjerljivo bolje naoružane, Dubrovnik nije pao.

Priče koje su crnogorski ratnici nakon svog pohoda pripovijedali po kafanama svjedočile su da su i oni znali da je njihovo slavno vojevanje u Hrvatskoj bilo pljačka konavoskih pršuta, tek barbarski pir, koji se, zamišljen kao demonstracija moći, pretvorio u vječnu sramotu. Te su priče bile pune autoironije i u punom neskladu sa zvaničnom crnogorskom ideologijom “rata za mir”.

‘Stanite, braćo…’

Jedna od njih govorila je o četi dobrovoljaca koja je, nakon što je zapalila desetine kuća, a njihov sadržaj otpremila u Crnu Goru, nabasala na naoružane Hrvate. Koji su pripucali, našto su potomci vojvoda i serdara zalegli u prašinu. Jedan od njih je zavapio put Hrvata: “Stanite, braćo, što činite, sve nas pobiste?!”

Druga govori o šeretu koji je, nakon što se njegova jedinica našla pod paljbom, imao zamjerke na gostoprimstvo Dubrovčana: “Nije u redu da ovo čine”, rekao je, “ipak smo im u kuću došli.”

A gdje baš Miljenku?, pamtim da sam pomislio. Da su kola bila Thompsonova, niko ih ne bi pipnuo, to se podrazumijeva.

Prije mjesec dana sam, po ko zna koji put nakon rata, bio u Dubrovniku. Otac je vozio, zagubio se i greškom ušao u jednosmjernu ulicu. Mladi čovjek na motoru nam je vozio u susret. Vidio je crnogorske tablice. Obuzeo ga je bijes. Vikao je, psovao. Onda je, dok je prolazio pored nas, sa tri prsta desne ruke oformio pištolj kojim je, uz sočno “beng!, beng!”, pucao na nas. Nisam se, naravno, pitao zašto, niti sam imao zamjerki na njegovo ponašanje. Ironija je bila u tome što sam za mladog čovjeka ja personifikovao napadače na Dubrovnik, dok za napadače do danas personifikujem izdaju i jeres svake vrste. Gest koji je napravio mladić na motoru barem sam deset puta doživio u Podgorici, Baru i drugim crnogorskim gradovima: razlog je bio drugi, mržnja ista.

Tog sam se dana u Dubrovniku sjetio Miljenka Jergovića, kojem je neko, nakon književne večeri u Podgorici, na parkingu ispred hotela “Crna Gora” ukrao hrvatske registarske tablice sa automobila. A gdje baš Miljenku?, pamtim da sam pomislio. Da su kola bila Thompsonova, niko ih ne bi pipnuo, to se podrazumijeva.

Šteta, bespovratno šteta što 1991. godine nije bio živ Njegoš: on, koji je bio u stanju napisati spjev u odbranu i slavu etničkog čišćenja, svakako bi imao reći koju lijepu i pametnu, adresiranu narodu i vječnosti, i o napadu na Dubrovnik. Ovako, Crna Gora nema velikih pjesama, romana, predstava niti filmova o agresiji koja stoji na raskršću njene novije istorije.

Početak tranzicije

Agresijom na Dubrovnik je započela vladavina Demokratske partije socijalista, koja i dalje traje. Napadom na Dubrovnik počinje i povijest crnogorskog višepartizma i demokratije – taj napad je direktna posljedica prvih crnogorskih slobodnih i demokratskih izbora, održanih 9. decembra.1990. godine Dalje: pljačkaški pohod na Dubrovnik, koji je više ličio na invaziju skakavaca nego na akciju slavne i opjevane JNA, označio je i početak tranzicije crnogorske privrede: iz planske socijalističke privrede u kapitalizam i slobodno tržište. Pljačka koja je vježbana na Dubrovačkom ratištu sprovedena je na teritoriji čitave Crne Gore: u zamahu tranzicije nestajale su moćne firme i lijepi hoteli, kao što su plamenu nestajale kuće u Konavlima.

Napad na Dubrovnik bio je zločin bez kazne. Budući da nije bilo kazne, nije bilo ni lustracije: razlozi sveopšte fašizacije crnogorskog društva ranih devedesetih nikada nisu do kraja politikološko-sociološko-umjetnički razobličeni, niti su njeni akteri i podstrekači snosili pravnu ili političku odgovornost. Ta činjenica je trajno odredila izgled političke mape i stanje crnogorskog društva.

Danas u Crnoj Gori ne postoji ideja koja bi mogla mobilisati progresivni, emancipacijskom projektu odani dio društva, kao što je to učinila ideja nezavisnosti.

Šta se desilo sa malobrojnom antiratnom Crnom Gorom? Jedan, mali dio je politički pasiviziran. Drugi dio je svoj nemali simbolički kapital stečen suprotstavljanju ratu i fašizaciji društva uložio u projekat nezavisne Crne Gore, udružio ga sa simboličkim kapitalom DPS-a. To je bio jedini način da se dođe do nezavisne Crne Gore, time i do prilike da se zemlja evropeizuje – zato je to bio nužan i valjan kompromis. Sama antiratna Crna Gora onda, niti partije koje su je naslijedile, skupa sa manjinskim partijama, nikada i niti u jednoj kombinaciji nisu imale, niti danas imaju, većinu potrebnu za pobjedu na izborima, kamoli za pobjedu na referendumu. To je još jedna činjenica koja je presudno odredila politički život Crne Gore.

Ali… kao što je svijet nacionalnih mitova crno-bijel (bijelo smo “mi”, crno su “oni”), svijet real-politike i pragmatičnih kompromisa je siv. Danas u Crnoj Gori ne postoji ideja koja bi mogla mobilisati progresivni, emancipacijskom projektu odani dio društva, kao što je to učinila ideja nezavisnosti.

Zato se sva ovdašnja politička rasprava, u odsustvu bilo kakve artikulisane lijeve politike, svodi na pitanje: što je tamnije – sivilo pohabane vlasti, ili sivilo u jagnjeću kožu kostimirane opozicije, koja Milu Đukanoviću nikada nije oprostila što je “izdao projekt “velike Srbije”? Kontinuitet vlasti znači još sive, dok smjena vlasti znači sivo umjesto sivog. Nema više čistog izbora: to je jedna od posljedica načina na koji je Crna Gora potisnula i zataškala napad na Dubrovnik i ono u vlastitoj kulturi i istoriji što je taj napad učinilo mogućim.

Novo ‘događanje naroda’

Pokušaj “sabornog” okupljanja i jednovjerskog-jednoetničkog izmirenja pred pravoslavnom bogomoljom u Podgorici, zakazan za 7. oktobar, jasan je znak agonije i regresije crnogorskog društva. To je novo “događanje naroda”, moguće najveće nakon “antibirokratske revolucije” od prije gotovo četvrt vijeka, a na istim ideološkim osnovama kao taj kontrarevolucionarni skup koji je širom otvorio vrata fašizaciji Crne Gore.

Amfilohijev uzvik “Nek je vječna Crna Gora!” (dobro, a kakva Crna Gora? Građanska, sekularna i evropska, ili Crna Gora, nacija-država “pravoslavne većine”?) znači još crne u sivu. Kada Amfilohije govori o pomirenju, samo hulja i idiot prećutaće da je za njega molitva nastavak politike drugim sredstvima, a politika nastavak rata drugim sredstvima. Amfilohije Radović je kao sipa: iz njega u svijet može pokuljati jedino crnilo.

To je Crna Gora danas, to je Crna Gora sutra: pedeset nijansi sive.

Zbog toga je on danas u Crnoj Gori pravi čovjek na pravom mjestu, kao što je to bio i onog jutra kada su plotuni poletjeli na Dubrovnik: samo ovdje on može biti i vojskovođa i pomiritelj, onaj koji baca kletve i onaj koji miluje, samo ovdje onaj koji je učio mržnji može učiti pomirenju.

Siva je boja zaborava i pomirenja: tamo gdje je zavladala siva posve je svejedno što je nekoć, prije ujedinjenja, bilo bijelo, a što crno, jer crno su i  bijelo za vječnost ujedinjeni u sivoj, da ih više niko ne razdvoji.

To je Crna Gora danas, to je Crna Gora sutra: pedeset nijansi sive.

Do sljedeće nedjelje vaš

Andrej Nikolaidis

facebook komentari

Sponzori
Komentiraj

BiH

Bošnjački logoraši najavili tužbe protiv Čovića i Ljubića zbog nijekanja haške presude

Objavljeno

na

Objavio

Udruženje bošnjačkih logoraša iz Mostara najavilo je u petak podnošenje kaznene prijave protiv predsjedavajućeg Predsjedništva Bosne i Hercegovine i predsjednika HDZ-a BiH Dragana Čovića te zastupnika u Hrvatskom saboru i predsjednika Glavnog vijeća Hrvatskog narodnog sabora (HNS) BiH Bože Ljubića zbog navodnog nijekanja presude Haaškog suda.

”Čović i Ljubić su u više navrata prigodom javnih istupanja u medijima nijekali presudu Haaškog suda od 29. studenog koja je izrečena Prliću i ostalima”, navodi se u priopćenju Udruženja logoraša Mostar.

Nakon sjednice vodstva udruge naveli su kako će u najkraćem roku uputiti kaznenu prijavu nadležnom tužiteljstvu protiv dvojice hrvatskih dužnosnika.

„Udruženje logoraša Mostar poduzet će sve mjere, radnje i postupke za pokretanje kaznene prijave protiv Dragana Čovića i Bože Ljubića u skladu s kaznenim zakonom Federacije BiH“, navode iz udruženja.

Udruženje će se u prijavi pozvati na odredbe zakona u kojim se govori o izazivanju rasne i vjerske mržnje, razdora ili netrpeljivosti za što je zaprijećena kazna zatvora od tri mjeseca do tri godine.

Čović je ocijenio zločinom prema Hrvatima presudu Haaškog suda, dok je Ljubić ocijenio kako presuda nema utemeljenja, napose tvrdnje o postojanju udruženog zločinačkog pothvata. (Hina)

facebook komentari

Nastavi čitati

BiH

Uhićenja osumnjičenih muslimana – Kazalište u režiji Bakira Izetbegovića

Objavljeno

na

Objavio

Bakir Izetbegović ne samo da je vrlo loš čovjek i još gori političar, nego dokazuje kako nema ni redateljskog dara, jer ovako naivne predstave pod radnim naslovom: „lov na potencijalne ratne zločince – bošnjake“ teško bi mogle proći kod djece predškolskog uzrasta, kamo li kod odraslih ljudi.

Tobožnje pompozno uhićenje 13-orice bivših pripadnika „Armije B i H“ zbog sumnji počinjenja ratnih zločina u Konjicu, kao i ovo zadnje vezano za „progon“ potencijalnih ubojica generala HVO-a Vlade Šantića (Hamdija Abdić zvani Tigar, Dedo Karabegović, Jasmir Topal, Ramiz Bajramović i Enver Keranović – svi bivši pripadnici „Armije BiH“ koji su – kako javljaju mediji – već pušteni na slobodu nepunih 24 sata nakon privođenja!), trebali bi valjda amortizirati opravdano ogorčenje Hrvata u B i H sramotnom haškom presudom, pri čemu su muslimanski zločinci i islamske glavosječe ostali netaknuti, neoptuženi i neosuđeni. Naravno i svijetu treba pokazati kako sarajevska vlast njeguje „pravnu državu“, iako je očito na svakom koraku da od nje ni zametka nema.

Prozirna medijska kampanja koja sve to prati po diktatu Sarajeva, još otužnije djeluje promatra li se u kontekstu pojave brojnih dokumenata koji svjedoče o planskom etničkom čišćenju područja Žepča, Jablanice, Konjica i drugih, što ih je vrh „Armije B i H“ planirao i dogovarao međusobno, što potvrđuju njihovi telefonski razgovori i prepiska. Dakle, tamo gdje je očito kako su poznati nalogodavci (Sefer Halilović, Zulfikar Ališpaga Zuka i drugi) ne reagira se, nego se uhićuje one koji su bili obični vojnici i eventualno izvršitelji ponekog zločina.

Bosna i Hercegovina je samostalna i neovisna država (ili bi barem tako trebalo biti) već više od 25 godina, ali u njoj ni „p“ od pravne države. Sudovi pod patronatom Sarajeva (i bošnjačko-muslimanske klike na čelu s Bakirom Izetbegovićem), svojim bošnjacima-muslimanima za ratne zločine sude po Krivičnom zakonu bivše SFRJ (koji je blaži), a Hrvatima po novom, oštrijem (KZ Federacije iz 2003.).

I gdje su tu pravda i pravna država? Kako se u istoj zemlji metodom segregacije mogu usporedo primjenjivati dva zakonodavna instituta od koji jedan pripada nepostojećoj zemlji?

Toga nema nigdje u svijetu!

Sarajevska vladajuća klika predvođena Bakirom Izetbegovićem od B i H nastoji napraviti prvi europski kalifat i sad je dobila vjetar u leđa upravo zahvaljujući mešetarima iz haškog sudišta.

Sva ona lupetanja Alijinog nasljednika o „nepostojećim narodima – Srbima i Hrvatima“, o „fašizmu u Hrvata“, ratne prijetnje koje upućuje susjedima, ali i islamizacija što se u B i H puzajući provodi, sad dobivaju neku vrstu „legitimiteta“ ili se barem tako presuda haškog sudišta herceg-bosanskoj „šestorci“ tumači u Sarajevu.

Ima, doduše i bošnjaka-muslimana koji smatraju da je ta puzajuća islamizacija koja ima za cilj promijeniti mentalitet muslimanskog naroda na području B i H i vratiti ga šerijatskom pravu i džihadu dugoročno opasnija čak i od terorizma i bombaških napada. Jedan od njih poznati je diplomat, novinar (bio dopisnik iz Kaira, Beiruta, Alžira, Sirije, Libije, Jordana, Izraela), publicist, veleposlanik B i H u više islamskih zemalja (Jordan, Irak, Sirija, Libanon) i dobar poznavatelj ove materije Zlatko Dizdarević. On u uvodu jednoga od svojih tekstova s temom islamizacije B i H piše:

 „Novostvoreni ‘duhovni ekstremizam’ na temeljima ciljano krivih tumačenja ima širom otvorena vrata za ulazak i ljudi i ideja čiji su rezultati djelovanja već sada, da ne govorimo dugoročno, razorniji od prijetnji terorista pojedinaca“. (Vidi: https://ba.boell.org/bs/2017/01/26/islamizacija-bosne-na-kojoj-adresi-je-opasnost; istaknuo: Z.P.; stranica posjećena 14.12.2017.)

Kako god bilo, propusti međunarodnih tijela, posebice UN-a – poput ovih vezano za posljednju hašku presudu, objektivno su potpora provođenju agresivne islamizacije ove zemlje, sa svim onim negativnim i štetnim procesima što ih ona sobom donosi.

Od tih silnih „hapšenja“ muslimanskih osumnjičenika za ratne zločine i njihovog „kažnjavanja“, naravno, neće biti ništa, a što se islamskih glavosječa – mudžahedina (koji su, da ne zaboravimo, bili ustrojbenim dijelom „Armije B i H“; primjerice, odred „El Mudžahid“ pripadao je 7. brigadi, 3. korpusu), oni za sarajevskog bega i njegovu kamarilu ne postoje. U svojim krvavim pohodima ubili su stotine Hrvata, a njih 400 tako što su im u svojim opskurnim i barbarskim ritualnim obredima nakon mučenja odsjekli glave.

I to su za vlast u Sarajevu bili „pojedinačni“ zločini i oni „nemaju nikakve veze s regularnim snagama „Armije B i H“ – iako je odred „El Mudžahid“ po nalogu Alije Izetbegovića formirao sam Atif Dudaković i jako se dobro zna kako je ova najzloglasnija zločinačka postrojba sastavljena od „Allahovih mučenika“ bila dijelom te vojske, pa samim time i pod zapovjedništvom spomenutog Dudakovića.

Sramotna kazna od 3 godine zatvora za njega kao ratnog načelnika Glavnog štaba „Armije B i H“, pri čemu mu se niti jedan jedini dokazani zločin prema zapovjednoj odgovornosti nije stavio na teret, najbolji je pokazatelj „pravde“ koja je provođena, kako na haškom, tako i na bosansko-hercegovačkim sudovima.

Slučaj s Konjicem, kao i ovaj s tobožnjim uhićenjem Hamdije Abdića i družine osumnjičenih za ubojstvo generala HVO-a Vlade Šantića, zasigurno nisu jedini. Bit će toga još – ovakvih fingiranih predstava koje su bacanje prašine u oči i alibi za one predstojeće akcije hapšenja Hrvata – „zločinaca“ koji su prava meta.

Da je u Sarajevu bilo imalo dobre volje, pitanje presuda za ratne zločine odavno bi već bilo riješeno, a ne bi se čekalo do danas. Ako se zauzme stav da su samo druge strane krive, a vlastiti narod bezgrešan, pomaka nema niti ga može biti.

Atmosfera u bošnjačko-muslimanskom političkom vrhu, njihovoj vodećoj stranci SDA i medijima koji su pod kontrolom Sarajeva sve je više nalik na euforiju uoči linča ili lova na vještice.

Bakir nikako da se okane bizantskih smicalica i šićardžijskog, šarlatanskog vođenja politike. To mu je babo Alija ostavio u amanet jer se i sam slično ponašao poučen taktikom svojih idola Slobodana Miloševića i Dobrice Ćosića s kojima je potajno dijelio Bosnu i nastojao stvoriti etnički čistu muslimansku državu na tlu B i H, dok se službeno cinično „zalagao“ za njezinu cjelovitost.

Zar sarajevski beg doista misli da će ove njegove sapunice (režirane lošije nego one turske u kojima se na groteskan način slavi i glorificira lik i djelo njegovog rahmetli babe Alije) bilo tko od Hrvata progutati?

A Europa?

Ona se bori protiv islamskog terorizma u svijetu, a u vlastitoj kući mu širom otvara vrata, hrabri ga i pothranjuje!? Bosna i Hercegovina je na najboljem putu da postane prva europska baza islamskog radikalizma i to upravo uz pomoć Europe!?

Kakvog li paradoksa!

Kako je moguće voditi tako nepromišljenu i u suštini autodestruktivnu politiku?

Moguće je, jer Europsku uniju vodi skupina diletanata koja donosi ad hoc rješenja od danas do sutra po diktatu vodećih zapadno-europskih država i SAD-a i njima je najvažnija supremacija nad ostalim članicama u skladu s trenutačnim interesima, bez ikakve vizije i predstave o budućnosti. Oni su na koncu tu Uniju i stvorili sebe radi i iz razloga osiguravanja svojih strateških i ekonomskih interesa, a nikako vođeni nekim višim ciljevima „pravde“, „demokracije“, „slobode“ i „napretka“, kako se s vremena na vrijeme znaju prigodničarski i razmetljivo hvaliti. Iza svega kriju se sebični interesi „velikih“. Sve drugo su floskule i tlapnje. Igrokaz.

Europa ima kratku pamet i nije joj prvi put da radi protiv vlastitih interesa. Dugoročno, od ovakvih poteza imat će goleme štete, ali to će kao i obično shvatiti tek kad bude kasno.

Kad im glavosječe i bombaši u još većem broju stignu u Berlin, London, Pariz, Amsterdam, Bruxelles…kad zaredaju novi teriristički napadi i kad njihovi građani više ne budu smjeli nosa promoliti iz svojih stanova i kuća ni u sred dana, tek onda će europskoj gospodi (možda) ponešto od svega biti jasnije.

Kao što je i Angeli Merkel možda poslije svega sinulo u glavu (mada to neće priznati) kako će Njemačku skupo koštati to što je ona osobno i velikodušno pozvala islamske migrante u svoju zemlju po sistemu navali narode.

Svaka škola se plaća.

Zlatko Pinter/Kamenjar.com

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori

Podržite nas

Podržite našu novu facebook stranicu jednom sviđalicom (like). Naša izvorna stranica je uslijed neviđene cenzure na facebooku blokirana.

Komentari