Pratite nas

BiH

Napad na hrvatski jezik i budućnost hrvatskoga naroda

Objavljeno

na

Napad na hrvatski jezik i budućnost hrvatskoga naroda[1]

U povodu Neretvanske deklaracije o bosanskom jeziku od 29. travnja 2016.

U ime Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti i Hrvatskog kulturnog društva Napredak u Mostaru, vjeran načelima hrvatske, katoličke i franjevačke tradicije, koji stoljećima i na naslovljenom području čuvaju i bogate hrvatski jezik, poštujući autentične demokratske zasade, dižem svoj glas u obranu temeljnih ljudskih prava i građanskih sloboda svakoga čovjeka i naroda da se suprotstavi napadu na jezik hrvatski, a preko jezika i na sve hrvatsko u Hercegovini.

[ad id=”93788″]

Naime, Bosanska lingvistička akademija u Stocu, Matični odbor Bošnjačke zajednice kulture „Preporod“ u Sarajevu i Odsjek za bosanski jezik i književnost Fakulteta humanističkih nauka Univerziteta „Džemal Bijedić“ u Mostaru, 29. travnja 2016. donijeli su javni proglas: „Neretvanska deklaracija o bosanskom jeziku“.

Riječ je o političkom udaru u same temelje Ustava Bosne i Hercegovine. Pod tobožnjom skrbi za očuvanje imena bosanskoga jezika otvoreno je iskazano teritorijalno presezanje prema prostoru Neretvanske doline, koji bi u budućem preustroju BiH imao postati teritorijalnom okosnicom trećega, hrvatskoga, entiteta, a na kojem većinom žive Hrvati kao ustavni konstitutivni narod s pravom na slobodnu uporabu hrvatskoga jezika.

            Sadržajno tekst je pamflet sastavljen od niza povijesnih neistina i lingvističkih netočnosti.

  1. Povijesne činjenice:
  2. Bosnu i Humsku zemlju, današnju Hercegovinu, od ranoga srednjega vijeka nastanjuju Hrvati, ona je kolijevka Bosanskoga Kraljevstva, koje je nakon osmanskoga pustošenja i konačnoga sloma 1463. bosanska kraljica Katarina Kotromanićka – podrijetlom iz Humske zemlje, ostavila u baštinu rimskomu Papi, a ne stambolskomu Sultanu. (A.Nikić, Događajnica…, Mostar, 2003.).
  3. Današnji su Bošnjaci islamizirani potomci pretežno hrvatskoga naroda (Mustafa sin Stipanov…) te potomci drugih balkanskih i azijskih naroda. U popisima stanovništva i službenim ispravama takvima su se i bilježili: H(o)rvati, H(o)rvaćani ili Bošnjani.
  4. Današnji su Bošnjaci – za vrijeme turske okupacije sami su se nazivali Turcima – postali samobitnim narodom koncem 19. a u 20. stoljeću političkim odlukom u komunističkoj Jugoslaviji narodnost su stekli temeljem vjeroispovijesti  pod imenom Muslimana (Ustav, 1974.).
  5. U velikosrpskoj agresiji na Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu 1991.-1995. Bosna je sačuvana kao samostalna država zahvaljujući u prvom redu obrambenoj, diplomatskoj i humanitarnoj potpori Republike Hrvatske.
  6. U ratnom razdoblju 1991.-1995. muslimansko političko vodstvo je zlorabilo hrvatsko povjerenje i djelovalo protiv interesa hrvatskoga naroda u Bosni i Hercegovini, provodilo politiku etničkoga čišćenja i pokušalo vojno zauzeti Neretvansku dolinu.
  7. Protuhrvatski muslimanski rat u Federaciji BiH vodi se i nakon 1995. uz potporu dijela međunarodne zajednice izbornim inženjeringom, političkim atentatima, uništavanjem hrvatskoga gospodarstva i bankarskoga sustava, što je uzrokovalo nezapamćeno iseljavanje čitavih obitelji s hrvatskih prostora.

Neretvanska deklaracija nastavak je rata na kulturno-jezičnom planu.

  1. Lingvističke činjenice o  „bosanskom” jeziku:
  2. U razdoblju srednjovjekovne i novovjekovne povijesti „bosanski” je prema dostupnim dokumentima jedan od hijerarhijski nižih idioma hrvatskoga jezika, istorazinski je dubrovačkomu i dalmatinskomu, a ne srpskomu ili bugarskomu. Tako ga interpretira i Bartul Kašić u Ritualu rimskom, 1640.
  3. U crkvenoj povijesti hrvatski se jezik, a ne bosanski, uz latinski, hebrejski, grčki, arapski i kaldejski, od 1623. predaje na svim europskim visokim crkvenim školama i sveučilištima koji su se bavili odgojem i pripremama misionara za njihov rad u različitim dijelovima svijeta (S. Krasić, Pape i hrvatski književni jezik u XVII. stoljeću, 2004. i Počelo je u Rimu. Katolička obnova i normiranje hrvatskog jezika u XVII. st. 2009.).
  4. Hrvatski je jezik i jedan od jezika turske Porte (Vlade).
  5. Hrvatskim je jezikom u XVI. st. Muhamed iz Erdelja arebicom zapisao Hrvatsku pjesmu — Chirvat Türkisi (Hrvatska enciklopedija, sv. 1, Zagreb, 1999., str. 319.), koju potpisnici deklaracije prešućuju.
  6. U Bečkom se književnom dogovoru 1850. ne spominju ni Bosanci, ni Bošnjaci niti bosanski jezik. Spominje se jedan narod, jedan jezik i jedna književnost. Taj je narod, književnost i jezik srpski, jer druge štokavske narode Karadžić nije priznavao. Po tom između njega i potpisnika Neretvanske deklaracije iz 2016. nema nikakve razlike: oni ne priznaju druge narode i jezike osim svoga.
  7. U jezikoslovnoj povijesti bosanski se jezik kao službeni idiom jezične razine javlja istom potkraj 19. stoljeća u okviru protuhrvatske austro-ugarske politike, a nestaje već 1918. u karađorđevićevskoj Jugoslaviji.
  8. Autori Deklaracije u neveliku su tekstu čak osam puta upotrijebili zamjenicu “naš”: za širi društveni kontekst, za pisanu tradiciju, za stećke, za usmenu narodnu književnu tradiciju, za jug (dva puta), za suvremenike, ponovo za južno podneblje. Tolika čestotnost „našega” kazuje da autori baš i nisu sigurni da je sve njihovo („naše“) kako pišu. Kad bi bili sigurni u istinitost onoga što navode, ne bi im ni trebala Deklaracija.
  9. Među „našim” književnicima pobrojenim u Deklaraciji ima i onih koji su se javno deklarirali Hrvatima islamske vjere. Oni su mrtvi pa danas ne mogu ponovo svjedočiti o svom osjećaju nacionalne pripadnosti, ali obvezuju žive da podsjete na njihov izbor.

Zaključno:

Hrvatski je jezik ustavna kategorija bosanskohercegovačke države i kao takav neodvojiva sastavnica nacionalnoga identiteta ne samo Hrvata u Neretvanskoj dolini i na čitavom prostoru BiH, nego i onih bosanskih građana koji se osjećaju Hrvatima islamske vjere.

Hrvatski je narod tijekom svoje povijesti više stoljeća živio rastavljen u trima međusobno sukobljenim državama: Austriji na sjeveru, Turskoj u Bosni i Hercegovini i širem okolju, Mletačkoj Republici u Dalmaciji te u slobodnoj Dubrovačkoj Republici. U franjevcima Bosne Srebrene imao je jedinu postojanu snagu koja ga je sjedinjavala i učvršćivala. U Trebinjsko-mrkanjskoj biskupiji   djelovali su i hrvatski svećenici s latinskim obrednim jezikom, koji su propovijedali i dijelili sakramente na hrvatskom, a u pojedinim dijelovima BiH djelovali su hrvatski popovi glagoljaši, kao i u susjednoj Dalmaciji.  Svim je okupacijskim vlastima u ljudskoj povijesti franjevci pod turskom okupacijom, te u Dalmaciji i Slavoniji – pa i šire sve do Budima i Crnog mora, svjedočanstvom vlastitih života, a često i mučeničkom krvlju, najtješnje se povezuju s narodom: propovijedali mu Evanđelje i dijelili sakramente na hrvatskom jeziku, predvodili ga u oslobodilačkim borbama, uvodili hrvatsku pismenost, promicali znanost i književnost i donosili plodove svetosti.

U skladu s gornjim primjedbama potrebno je osigurati dosljednu primjenu hrvatskoga književnog jezika u medijima, školama, novinstvu, javnom i političkom životu. kad se god radi o hrvatskom stanovništvu, te da službenici, nastavnici i javni radnici, bez obzira otkuda potjecali, službeno rabe književni jezik sredine u kojoj djeluju.

Prisjećajući se uporozorenja popa Martinca iz vremena Krbavske bitke 1493. kako Turci „nalegoše na jazik harvatski“ ovim odgovorom na Deklaraciju posvješćujem da je u Hercegovini teško bilo Hrvat biti, te upravljam navedene primjedbe cjelokupnoj javnosti da se osvjesti pred novim napadom. Zato je jedini način, piše Domagoj Tolić, „da se Hrvati izbore za svoju federalnu jedinicu… Sve drugo je srljanje u maglu iz koje izlaz jedino vodi izvan zemlje u kojoj su rođeni.“ (Hrvatski tjednik, 28. travnja 2016., str. 46.-47.)

Akademik fra Andrija Nikić, predsjednik

Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti i

                                            Hrvatskog kulturnog društva Napredak u Mostaru

Mostar, 29. travnja 2016.


Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti i

Hrvatsko kulturno društvo Napredak u Mostaru,

88 000 MOSTAR, p. p. 17. i 66.

www.hkd-napredak-mostar.ba i www.hazu.ba Mostar

P R I O P Ć E N J E  Z A  J A V N O S T

Molimo Vas da u svome mediju objavite ovo reagiranje kao odgovor na pisanje „Dnevnog avaza“  od 5. svibnja 2016., pod naslovom „Fra Andrija je iznio privatne, a ne stavove ‘Napretka’ i HAZU-a BiH“ koji se bavi svime, ali ne i središnjom temom, a to je bosanski i hrvatski jezik.

Povod je Avazovu tekstu moj odziv na Neretvansku deklaraciju o bosanskom jeziku, prenesen pod naslovom U povodu objave Neretvanske deklaracije o bosanskom jeziku od 29. travnja 2016. na više portala u BiH i Hrvatskoj. Avazov me članak pokušava diskreditirati u moralnom i političkom smislu kao osobu koja se lažno predstavlja te niječe Bošnjacima narodnost, pri čem je ovo posljednje potkrijepljeno tekstom koji je u rečenom članku potpisao muftija Salem ef. Dedović. U mom članku nema uporišta za takva gledišta.

 Hrvatsku akademiju znanosti i umjetnosti u Mostaru osnovali smo prije četiri godine. U Registar udruga u Federaciji BiH upisana je 12. srpnja 2012., pod registracijskim brojem 1421., knjiga II. Registra – Matični broj pravne osobe 4227768510007, Mostar, Kneza M. V. Humskog bb, a više o njezinu radu, članstvu i projektima može se naći na mrežnoj adresi www.hazu.ba Mostar. Hrvatsko kulturno društvo Napredak u Mostaru osnovali su hercegovački franjevci davne 1902. godine, a obnovili 1990. godine. Registrirano je 1990., 1992., br.192., 15. studenoga 1999., te 31. ožujka 2009. pod brojem R-135/99., identifikacijski broj: 4227038540008, Mostar, Kneza M. V. Humskog bb, općina Mostar. Hercegovački su franjevci njegovi pravni sljednici, a o značenju i radu mostarskoga ogranka može se saznati na mrežnoj adresi www.hkd-napredak-mostar.ba.

Uvjeren sam da muftija Salem ef. Dedović, čije se muftijstvo, uz ostalo, „proteže na širokom geografskom prostoru čitave Hercegovine i dijela zapadne Bosne“ vrlo dobro pozna bosanskohercegovačku povjesnicu i sudbinu triju naroda na njezinu tlu. Uvjeren sam da mu je poznat i Opširni popis Kliškog sandžaka iz 1550 godine (Sarajevo, 2007.) s podatcima o mnoštvu islamiziranih vlasnika baština i na dijelu njegova muftijstva. Povijest ne možemo mijenjati ni izmišljati, ali iz nje možemo puno naučiti: u ovom slučaju prvi je nauk znati i moći reći istinu.

Humacka_plocaSastavljači Deklaracije, vrsni Bošnjaci, započinju svoju objavu Humačkom pločom, koja se datira u približno 1185. godinu, a predstavljaju je najstarijim “bosanskim pisanim spomenikom na narodnom jeziku”, premda njezin tekst započinje znakom križa i znamenom koji s bošnjaštvom nema veze: U ime Oca i Sina i Svetoga Duha. Ovo je crkva Arkanđela Mihovila a zidao ju je Uskrsmir, sin Bretov, župi Vruljac, i njegova žena Pavica. Humačku su ploču u prošlom stoljeću svojatali Srbi, a sad, evo, u Deklaraciji postaje početkom bosanskoga jezika. S Humačke ploče prelaze Bošnjaci glatko na „raznovrsnost i brojnost” stećaka i njihovih “starobosanskih natpisa”, a onda i na “druge tragove naše pisane tradicije”; pa dospijevaju na magični bosanskohercegovački “jug” kao “izvorište i središte srednjovjekovne bosanske pismenosti“.

Nakon poimeničnoga spomena brojnih pisaca, autori Deklaracije stavljaju pod svoje skute i biskupa fra Pavla Dragičevića, i  svećenika Franju Milićevića, i Antuna B. Šimića, poučavajući kako je ne samo u Bosni nego i u Hercegovini „ime jezika bosanski jezik“. Pop Martinac, suvremenik Krbavske bitke, znao je, za razliku od naših današnjih učenih bosnista, još davne 1493. da je to “jazik harvatski«. Piše Martinac:

„..I obujamši vsu Grčiju i Bulgariju, Bosnu i Arbaniju, (Turci, nap. A. N.) nalegoše  na jazik harvacki posilajući zastupi velike; vojvode silne tvorahu brani mnogije s plkom hrstjanskim, pobijajući se na poljih i na pasih i na brodih vod. Tagda že robljahu vse zemlje hrvatske i slovinske do Save i Drave daže do Gire Zaprte…“  = „..I zauzevši Grčku i Bugarsku, Bosnu i Albaniju, navališe na narod hrvatski šaljući velike čete. Silni vojvode zametahu česte bojeve s kršćanskim pukom tukući se na poljima i na gorskim prijelazima i na prijelazima voda. Tada robijahu sve zemlje hrvatske i slovinske do Save i Drave, čak do Gore Zaprte (= Moslavine), sva mjesta kranjska čak do mora; robeći, harajući, kuće Božje paleći i oltare Gospodnje rušeći. Starce su tukli oružjem, mlade djevojke i udovice, čak i kmečeću djecu (kvekajući čeda); ne samo da su odvodili puk Božji u tuzi nasilja, vezan lancem, nego su i prodavali ljude na sajmovima kao što je običaj činiti sa stokom. (…)  – I tada počeše cviliti rodilje i udovice mnoge te mnogi drugi. I bi zabrinutost (skrb) velika kakve nije bila od vremena nečistih Tatara i Gota i Atile. Godine Gospodnje 1493.“ Prijevod s izvornika (pisanog glagoljicom na crkvenoslavenskom jeziku hrvatske redakcije) na suvremeni hrvatski jezik obavio je Stjepana Damjanović.

Martinac dakle, bez akademije, katedara, slavistike i teorije o policentričnim jezicima prije više od 520 godina nepogrješivo znade da se njegov jezik zove hrvatski, da je upravo on najviši identifikacijski izraz hrvatskoga naroda i temelj njegove sveukupne kulturne i povijesne baštine. Kako vidimo, ni u popa Martinca nema spomena o jeziku bosanskomu, a skupni naziv za srodnojezične zemlje koje su pale u tursko sužanjstvo izriče pridjevima hrvatski i slovinski.

A što je zapravo jezik bosanski, što obuhvaća i dokle seže? Najbolje ga je definirao prof. dr. Senahid Halilović u Uvodu svoga Pravopisa bosanskoga jezika iz 1995.:

„Ovo je pravopis bosanskoga jezika. Namijenjen je Bošnjacima, kojima je bosanski jezik maternji (upravo tim imenovanjem jezika – a ne imenom bošnjačkim – Bošnjaci obuhvaćaju svoju ukupnu kulturnu okomicu; i na popisu stanovništva 1991. to se potvrdilo: oko 90% Bošnjaka, odnosno 38% žitelja Bosne i Hercegovine izjasnilo se da im je bosanski jezik maternji), kao i pripadnicima drugih naroda u Bosni i Hercegovini i u svijetu koji bosanski jezik prihvaćaju kao svoj.

(…)

Bosanski jezik spada u jezike čija je norma u oblikovanju. Ako se ima u vidu to da još nemamo zadovoljavajuće priručnike u službi pismenosti i opće kulture jezika te da, uslijed tolikog našeg zaostajanja u ovome području, javnost očekuje od samoga pravopisa odgovore na brojna pitanja, bit će razumljivo da smo se obreli u neugodnome procijepu između želje da pripremimo knjigu  iz koje će se korisnici moći obavijestiti samo o tome kako se pišu pojedine riječi i njihovi oblici, što se i očekuje od djela ove vrste, na jednoj, i potrebe da se ujedno daju i neke obavijesti koje inače pripadaju leksičkoj i gramatičkoj normi, ne bi li se makar koliko nadomjestile postojeće praznine, na drugoj strani.” (str. 6)

Halilović je 1995. jasan i nedvosmislen: bosanski je jezik nenormirani jezik koji nema osnovne priručnike: gramatiku i rječnik. Pitanje je kako može jezik s višestoljetnom povijesti biti nenormiran, tj. nemati standardnih priručnika, a istodobno reflektirati na položaj općega standardnoga jezika u Bosni i Hercegovini?

Za razliku od bosanskoga, hrvatski je književni jezik visokonormirani jezik, najotmjeniji među južnoslavenskim jezicima, kako svojedobno reče veliki književnik Mirko Kovač, vrstan znalac svih južnoslavenskih jezika. Zbog čega i u ime čega bi se hrvatski književnici, znanstvenici, đaci i studenti u BiH trebali odreći te jezične otmjenosti i izgrađenosti?

Hrvatski je jezik Hrvatima puno više od priopćajnoga standarda. On je trajni znamen nacionalne svijesti, sigurnosti i opstojnosti hrvatskoga naroda. Mnogi su ga pokušavali uništiti. Na žalost, na tu su se nečasnu listu upisali i suvremeni bosnisti. Namjesto da prionu izgradnji vlastitoga jezika za kojim tako žude, oni hodaju Bosnom, prebiru kamenje, zbrajaju postotke u udjelu stanovništva i izvješćuju javnost o novoosvojenim područjima i granicama.

U suvremenoj Bosni i Hercegovini jezična područja i granice ne određuju i ne će određivati bosnisti nego Ustav i zakoni. Hrvati ni milimetra ne će odstupiti od dosljedne primjene hrvatskoga književnog jezika u medijima, školama, novinstvu, javnom i političkom životu, na radiju i televiziji kad god je riječ o hrvatskom stanovništvu i prostoru koji ono nastanjuje.

Akademik, fra Andrija Nikić, predsjednik

Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti i

Hrvatskog kulturnog društva Napredak u Mostaru

[1] U Hrvatskom slovu, 6.svibnja 2016., br.1098., str. 4.-5.  objavljeno: REAGIRANJE HAZU i HKD „NAPREDAK U MOSTARU

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

BiH

Pravi sigurnosni izazov za BiH i zemlje u regiji predstavljat će novi migrantski val

Objavljeno

na

Objavio

Regija pred novim sigurnosnim izazovom: kako otkriti teroriste u novom migrantskom valu

Za Bosnu i Hercegovinu neće u sigurnosnom smislu toliki problem predstavljati povratak njenih državljana koji su sudjelovali u ratu u Siriji i Iraku na strani terorističke Islamske države, nego će pravi sigurnosni izazov za BiH i zemlje regije predstavljati novi migrantski val koji se očekuje u proljeće, ocijenio je za Hinu profesor Fakulteta političkih znanosti (FPN) iz Sarajeva Vlado Azinović.

Ispune li vlasti BiH zahtjev američke administracije i preuzmu svoje državljane koji su u redovima terorističkih organizacija ratovali u Siriji i Iraku ili se boravili na teritoriju sada već poraženog kalifata to neće predstavljati poseban sigurnosni izazov jer je riječ o malom broju takvih osoba, a stvarni problem i za BiH ali i za zemlje regije je kako se suočiti s mogućim prilivom novog migrantskog vala koji se najavljuje za proljeće, ocjenjuje Azinović, profesor na odsjeku za sigurnosne studije FPN-a, koji već godinama sustavno analizira fenomen islamističkog terorizma i autor je niza studija iz tog područja.

Ministar sigurnosti BiH Dragan Mektić je ranije potvrdio kako je američki državni tajnik Mike Pompeo na sastanku predstavnika država-članica koalicije za borbu protiv Islamske države (IS), održanom 6. veljače u Washingtonu, zatražio da zemlje čiji su državljani kao pripadnici IS-a zarobljeni u Siriji ili Iraku preuzmu te osobe i sude im zbog zločina koje su počinili.

Ministar vanjskih poslova BiH Igor Crnadak takvu je obvezu preuzeo u ime svoje zemlje, a sada se nagađa o kolikom broju takvih osoba je riječ i tko su oni.

“Ovdje se u javnosti govori o navodno deset osoba za koje je od BiH zatraženo da ih primi. Među njima su, čini se, samo dvojica državljani BiH, dok su ostali po svemu sudeći podrijetlom iz BiH ali imaju strana državljanstva. Sve se ove osobe nalaze u zatvorima pod nadzorom američkih saveznika”, navodi Azinović.

Pretpostavka je kako je jedan od njih Ibro Ćufurović iz okolice Velike Kladuše, a drugi Armin Čurt iz Sarajeva, koji je otišao u Siriju kao maturant Srednje tehničke škole i “pročuo” se kada je od tamo zaprijetio smrću poglavaru Islamske zajednice u BiH Huseinu Kavazoviću.

Čurt je reisa Kavazovića prozvao kao izdajnika islama koji je gori od kršćana-nevjernika te preko Facebooka pozvao da se stoga poglavara bosanskohercegovačkih muslimana ubije. “Kavazovića ćemo također obezglaviti, odavno je to zaslužio”, napisao je Čurt iz Sirije 2016. godine.

Čufurovićevo ime je postalo je poznato kada je dospjelo na Interpolove stranice osoba za kojima je raspisana crvena tjeralica zbog sudjelovanja u terorizmu. Njega je kao vojnika Islamske države unovačio Husein Bilal Bosnić, samozvani imam iz Velike Kladuše koji je u međuvremenu zbog takvih kaznenih djela pred Sudom BiH osuđen na sedam godina zatvora.

Tužiteljstvo BiH objavilo je kako je u četvrtak održan sastanak posebne radne skupine ustrojene uz pomoć veleposlanstva SAD u BiH radi procesuiranja povratnika sa stranih ratišta. Na sastanku su, uz glavnu državnu tužiteljicu Gordanu Tadić, bili i predstavnici svih policijskih agencija u BiH, a dogovarali su strategiju budućeg rada i tretmana povratnika.

Tužiteljstvo BiH do sada je podignulo optužnice protiv ukupno 24 osobe za koje je dokazano da su počinili kaznena djela povezana s terorizmom na teritoriju Sirije i Iraka. U svim tim slučajevima izrečene su osuđujuće presude, a Tužiteljstvo je potvrdilo i kako je u tijeku još nekoliko protuterorističkih istraga koje vode u suradnji s inozemnim policijskim agencijama.

BiH sprema akciju protiv terorista: Treba zatvoriti kritične točke na granici

U novom migrantskom valu mogli bi stići i prikriveni teroristi

Azinović tvrdi kako su sigurnosne agencije u BiH u stanju nositi se s ovim izazovom te podsjeća kako se u zemlju do sada vratilo pedesetak osoba koje su boravile u Siriji i Iraku. Svi su identificirani, a oni koji su počinili kazna djela su i procesuirani sukladno zakonu koji zabranjuje pripadništvo inozemnim paravojnim postrojbama i to tretira kao kazneno djelo.

No kao dodatni problem pojavile su se žene i djeca povezane s osobama koje su ratovale u redovima terorista koji su u međuvremenu poginuli ili su zarobljeni. Najmanje tri žene za koje se pretpostavlja da su državljanstvom vezane za BiH nalaze se u izbjegličkom kampu Roy na sjeveru Sirije, a s njima je i devetoro djece.

U tom kampu, podsjeća Azinović, vrlo su loši uvjeti, vladaju bolesti, nema pitke vode, a kurdski vojnici često razmjenjuju žene koje se tamo nalaze za svoje suborce koje zarobe islamisti pa je logično da se one pod svaku cijenu pokušavaju izbaviti iz takvog okruženja.

Ministar sigurnosti BiH Mektić je ranije ovog tjedna najavio kako će se svaki takav slučaj odnosno zahtjev za povratkom pozorno ispitati, a ključni kriterij za to bit će njihovo državljanstvo. “Mi naše državljane moramo primiti i to je jasno, no ne može BiH biti utočište za svakoga kome to padne na pamet”, kazao je Mektić.

Kako sigurnosne agencije u BiH provode nadzor nad osobama koje se povezuju s terorizmom Azinović je uvjeren da će zapravo puno veći problem biti s onima za koje se ne zna tko su, a stižu u zemlju. Povod za takvu ocjenu je činjenica da je Služba za poslove sa strancima pri Ministarstvu sigurnosti BiH među ilegalnim migrantima ovih dana otkrila pet Afganistanaca koji se povezuju s terorizmom.

“Oni su izdvojeni i izolirani iz migrantskih centara u BiH zbog sumnje u povezanost s militantnim skupinama koje su djelovale u Siriji i Iraku. Po svemu sudeći, otisci prstiju ovih migranata upoređeni su s velikom međunarodnom bazom podataka i onda se pokazalo da su identični otisci ranije nađeni u Siriji”, navodi Azinović.

Upozorio je kako iz ovoga postaje jasno da BiH, ali druge države regije, poput Hrvatske, sada imaju prd sobom novi izazov utvrditi tko im točno ulazi u zemlju kao migrant.

“Očevidno je da među migrantima koji pristižu iz Turske, preko Grčke i dalje preko zapadnog Balkana ima i onih sa sumnjivim backgroundom. Zna li se da je prošle godine iz BiH u Hrvatsku i dalje Sloveniju, Austriju i Italiju uspješno prešlo 20 tisuća migranata te da ih se istom rutom približava još dodatnih 70 tisuća, rizik od pojave takvih osoba postat će višestruko veći”, zaključio je Azinović.

(Hina)

 

u BiH stiže 80.000 migranata!?

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

BiH

Dragan Lukač razriješen dužnosti direktora FUP-a

Objavljeno

na

Objavio

Vlada Federacije BiH danas je Dragana Lukača, na osobni zahtjev, razriješila dužnosti direktora Federalne uprave policije u sastavu Federalnog ministarstva unutarnjih poslova, s danom 28.1.2019. godine, kada je podnio ostavku.

S istim datumom mu je oduzet čin glavnog generalnog inspektora policije. Federalna vlada upoznala se s informacijom Federalnog ministarstva pravde o potrebnim aktivnostima za početak rada Odgojno-popravnog doma u Orašju kao posebne ustanove i zadužila ovo ministarstvo da, najkasnije u roku od 60 dana, dostavi prijedlog za imenovanje njenog direktora, priopćeno je iz Ureda za odnose s javnošću Vlade FbiH.

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari