Pratite nas

BiH

Napad na hrvatski jezik i budućnost hrvatskoga naroda

Objavljeno

na

Napad na hrvatski jezik i budućnost hrvatskoga naroda[1]

U povodu Neretvanske deklaracije o bosanskom jeziku od 29. travnja 2016.

U ime Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti i Hrvatskog kulturnog društva Napredak u Mostaru, vjeran načelima hrvatske, katoličke i franjevačke tradicije, koji stoljećima i na naslovljenom području čuvaju i bogate hrvatski jezik, poštujući autentične demokratske zasade, dižem svoj glas u obranu temeljnih ljudskih prava i građanskih sloboda svakoga čovjeka i naroda da se suprotstavi napadu na jezik hrvatski, a preko jezika i na sve hrvatsko u Hercegovini.

[ad id=”93788″]

Naime, Bosanska lingvistička akademija u Stocu, Matični odbor Bošnjačke zajednice kulture „Preporod“ u Sarajevu i Odsjek za bosanski jezik i književnost Fakulteta humanističkih nauka Univerziteta „Džemal Bijedić“ u Mostaru, 29. travnja 2016. donijeli su javni proglas: „Neretvanska deklaracija o bosanskom jeziku“.

Riječ je o političkom udaru u same temelje Ustava Bosne i Hercegovine. Pod tobožnjom skrbi za očuvanje imena bosanskoga jezika otvoreno je iskazano teritorijalno presezanje prema prostoru Neretvanske doline, koji bi u budućem preustroju BiH imao postati teritorijalnom okosnicom trećega, hrvatskoga, entiteta, a na kojem većinom žive Hrvati kao ustavni konstitutivni narod s pravom na slobodnu uporabu hrvatskoga jezika.

            Sadržajno tekst je pamflet sastavljen od niza povijesnih neistina i lingvističkih netočnosti.

  1. Povijesne činjenice:
  2. Bosnu i Humsku zemlju, današnju Hercegovinu, od ranoga srednjega vijeka nastanjuju Hrvati, ona je kolijevka Bosanskoga Kraljevstva, koje je nakon osmanskoga pustošenja i konačnoga sloma 1463. bosanska kraljica Katarina Kotromanićka – podrijetlom iz Humske zemlje, ostavila u baštinu rimskomu Papi, a ne stambolskomu Sultanu. (A.Nikić, Događajnica…, Mostar, 2003.).
  3. Današnji su Bošnjaci islamizirani potomci pretežno hrvatskoga naroda (Mustafa sin Stipanov…) te potomci drugih balkanskih i azijskih naroda. U popisima stanovništva i službenim ispravama takvima su se i bilježili: H(o)rvati, H(o)rvaćani ili Bošnjani.
  4. Današnji su Bošnjaci – za vrijeme turske okupacije sami su se nazivali Turcima – postali samobitnim narodom koncem 19. a u 20. stoljeću političkim odlukom u komunističkoj Jugoslaviji narodnost su stekli temeljem vjeroispovijesti  pod imenom Muslimana (Ustav, 1974.).
  5. U velikosrpskoj agresiji na Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu 1991.-1995. Bosna je sačuvana kao samostalna država zahvaljujući u prvom redu obrambenoj, diplomatskoj i humanitarnoj potpori Republike Hrvatske.
  6. U ratnom razdoblju 1991.-1995. muslimansko političko vodstvo je zlorabilo hrvatsko povjerenje i djelovalo protiv interesa hrvatskoga naroda u Bosni i Hercegovini, provodilo politiku etničkoga čišćenja i pokušalo vojno zauzeti Neretvansku dolinu.
  7. Protuhrvatski muslimanski rat u Federaciji BiH vodi se i nakon 1995. uz potporu dijela međunarodne zajednice izbornim inženjeringom, političkim atentatima, uništavanjem hrvatskoga gospodarstva i bankarskoga sustava, što je uzrokovalo nezapamćeno iseljavanje čitavih obitelji s hrvatskih prostora.

Neretvanska deklaracija nastavak je rata na kulturno-jezičnom planu.

  1. Lingvističke činjenice o  „bosanskom” jeziku:
  2. U razdoblju srednjovjekovne i novovjekovne povijesti „bosanski” je prema dostupnim dokumentima jedan od hijerarhijski nižih idioma hrvatskoga jezika, istorazinski je dubrovačkomu i dalmatinskomu, a ne srpskomu ili bugarskomu. Tako ga interpretira i Bartul Kašić u Ritualu rimskom, 1640.
  3. U crkvenoj povijesti hrvatski se jezik, a ne bosanski, uz latinski, hebrejski, grčki, arapski i kaldejski, od 1623. predaje na svim europskim visokim crkvenim školama i sveučilištima koji su se bavili odgojem i pripremama misionara za njihov rad u različitim dijelovima svijeta (S. Krasić, Pape i hrvatski književni jezik u XVII. stoljeću, 2004. i Počelo je u Rimu. Katolička obnova i normiranje hrvatskog jezika u XVII. st. 2009.).
  4. Hrvatski je jezik i jedan od jezika turske Porte (Vlade).
  5. Hrvatskim je jezikom u XVI. st. Muhamed iz Erdelja arebicom zapisao Hrvatsku pjesmu — Chirvat Türkisi (Hrvatska enciklopedija, sv. 1, Zagreb, 1999., str. 319.), koju potpisnici deklaracije prešućuju.
  6. U Bečkom se književnom dogovoru 1850. ne spominju ni Bosanci, ni Bošnjaci niti bosanski jezik. Spominje se jedan narod, jedan jezik i jedna književnost. Taj je narod, književnost i jezik srpski, jer druge štokavske narode Karadžić nije priznavao. Po tom između njega i potpisnika Neretvanske deklaracije iz 2016. nema nikakve razlike: oni ne priznaju druge narode i jezike osim svoga.
  7. U jezikoslovnoj povijesti bosanski se jezik kao službeni idiom jezične razine javlja istom potkraj 19. stoljeća u okviru protuhrvatske austro-ugarske politike, a nestaje već 1918. u karađorđevićevskoj Jugoslaviji.
  8. Autori Deklaracije u neveliku su tekstu čak osam puta upotrijebili zamjenicu “naš”: za širi društveni kontekst, za pisanu tradiciju, za stećke, za usmenu narodnu književnu tradiciju, za jug (dva puta), za suvremenike, ponovo za južno podneblje. Tolika čestotnost „našega” kazuje da autori baš i nisu sigurni da je sve njihovo („naše“) kako pišu. Kad bi bili sigurni u istinitost onoga što navode, ne bi im ni trebala Deklaracija.
  9. Među „našim” književnicima pobrojenim u Deklaraciji ima i onih koji su se javno deklarirali Hrvatima islamske vjere. Oni su mrtvi pa danas ne mogu ponovo svjedočiti o svom osjećaju nacionalne pripadnosti, ali obvezuju žive da podsjete na njihov izbor.

Zaključno:

Hrvatski je jezik ustavna kategorija bosanskohercegovačke države i kao takav neodvojiva sastavnica nacionalnoga identiteta ne samo Hrvata u Neretvanskoj dolini i na čitavom prostoru BiH, nego i onih bosanskih građana koji se osjećaju Hrvatima islamske vjere.

Hrvatski je narod tijekom svoje povijesti više stoljeća živio rastavljen u trima međusobno sukobljenim državama: Austriji na sjeveru, Turskoj u Bosni i Hercegovini i širem okolju, Mletačkoj Republici u Dalmaciji te u slobodnoj Dubrovačkoj Republici. U franjevcima Bosne Srebrene imao je jedinu postojanu snagu koja ga je sjedinjavala i učvršćivala. U Trebinjsko-mrkanjskoj biskupiji   djelovali su i hrvatski svećenici s latinskim obrednim jezikom, koji su propovijedali i dijelili sakramente na hrvatskom, a u pojedinim dijelovima BiH djelovali su hrvatski popovi glagoljaši, kao i u susjednoj Dalmaciji.  Svim je okupacijskim vlastima u ljudskoj povijesti franjevci pod turskom okupacijom, te u Dalmaciji i Slavoniji – pa i šire sve do Budima i Crnog mora, svjedočanstvom vlastitih života, a često i mučeničkom krvlju, najtješnje se povezuju s narodom: propovijedali mu Evanđelje i dijelili sakramente na hrvatskom jeziku, predvodili ga u oslobodilačkim borbama, uvodili hrvatsku pismenost, promicali znanost i književnost i donosili plodove svetosti.

U skladu s gornjim primjedbama potrebno je osigurati dosljednu primjenu hrvatskoga književnog jezika u medijima, školama, novinstvu, javnom i političkom životu. kad se god radi o hrvatskom stanovništvu, te da službenici, nastavnici i javni radnici, bez obzira otkuda potjecali, službeno rabe književni jezik sredine u kojoj djeluju.

Prisjećajući se uporozorenja popa Martinca iz vremena Krbavske bitke 1493. kako Turci „nalegoše na jazik harvatski“ ovim odgovorom na Deklaraciju posvješćujem da je u Hercegovini teško bilo Hrvat biti, te upravljam navedene primjedbe cjelokupnoj javnosti da se osvjesti pred novim napadom. Zato je jedini način, piše Domagoj Tolić, „da se Hrvati izbore za svoju federalnu jedinicu… Sve drugo je srljanje u maglu iz koje izlaz jedino vodi izvan zemlje u kojoj su rođeni.“ (Hrvatski tjednik, 28. travnja 2016., str. 46.-47.)

Akademik fra Andrija Nikić, predsjednik

Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti i

                                            Hrvatskog kulturnog društva Napredak u Mostaru

Mostar, 29. travnja 2016.


Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti i

Hrvatsko kulturno društvo Napredak u Mostaru,

88 000 MOSTAR, p. p. 17. i 66.

www.hkd-napredak-mostar.ba i www.hazu.ba Mostar

P R I O P Ć E N J E  Z A  J A V N O S T

Molimo Vas da u svome mediju objavite ovo reagiranje kao odgovor na pisanje „Dnevnog avaza“  od 5. svibnja 2016., pod naslovom „Fra Andrija je iznio privatne, a ne stavove ‘Napretka’ i HAZU-a BiH“ koji se bavi svime, ali ne i središnjom temom, a to je bosanski i hrvatski jezik.

Povod je Avazovu tekstu moj odziv na Neretvansku deklaraciju o bosanskom jeziku, prenesen pod naslovom U povodu objave Neretvanske deklaracije o bosanskom jeziku od 29. travnja 2016. na više portala u BiH i Hrvatskoj. Avazov me članak pokušava diskreditirati u moralnom i političkom smislu kao osobu koja se lažno predstavlja te niječe Bošnjacima narodnost, pri čem je ovo posljednje potkrijepljeno tekstom koji je u rečenom članku potpisao muftija Salem ef. Dedović. U mom članku nema uporišta za takva gledišta.

 Hrvatsku akademiju znanosti i umjetnosti u Mostaru osnovali smo prije četiri godine. U Registar udruga u Federaciji BiH upisana je 12. srpnja 2012., pod registracijskim brojem 1421., knjiga II. Registra – Matični broj pravne osobe 4227768510007, Mostar, Kneza M. V. Humskog bb, a više o njezinu radu, članstvu i projektima može se naći na mrežnoj adresi www.hazu.ba Mostar. Hrvatsko kulturno društvo Napredak u Mostaru osnovali su hercegovački franjevci davne 1902. godine, a obnovili 1990. godine. Registrirano je 1990., 1992., br.192., 15. studenoga 1999., te 31. ožujka 2009. pod brojem R-135/99., identifikacijski broj: 4227038540008, Mostar, Kneza M. V. Humskog bb, općina Mostar. Hercegovački su franjevci njegovi pravni sljednici, a o značenju i radu mostarskoga ogranka može se saznati na mrežnoj adresi www.hkd-napredak-mostar.ba.

Uvjeren sam da muftija Salem ef. Dedović, čije se muftijstvo, uz ostalo, „proteže na širokom geografskom prostoru čitave Hercegovine i dijela zapadne Bosne“ vrlo dobro pozna bosanskohercegovačku povjesnicu i sudbinu triju naroda na njezinu tlu. Uvjeren sam da mu je poznat i Opširni popis Kliškog sandžaka iz 1550 godine (Sarajevo, 2007.) s podatcima o mnoštvu islamiziranih vlasnika baština i na dijelu njegova muftijstva. Povijest ne možemo mijenjati ni izmišljati, ali iz nje možemo puno naučiti: u ovom slučaju prvi je nauk znati i moći reći istinu.

Humacka_plocaSastavljači Deklaracije, vrsni Bošnjaci, započinju svoju objavu Humačkom pločom, koja se datira u približno 1185. godinu, a predstavljaju je najstarijim “bosanskim pisanim spomenikom na narodnom jeziku”, premda njezin tekst započinje znakom križa i znamenom koji s bošnjaštvom nema veze: U ime Oca i Sina i Svetoga Duha. Ovo je crkva Arkanđela Mihovila a zidao ju je Uskrsmir, sin Bretov, župi Vruljac, i njegova žena Pavica. Humačku su ploču u prošlom stoljeću svojatali Srbi, a sad, evo, u Deklaraciji postaje početkom bosanskoga jezika. S Humačke ploče prelaze Bošnjaci glatko na „raznovrsnost i brojnost” stećaka i njihovih “starobosanskih natpisa”, a onda i na “druge tragove naše pisane tradicije”; pa dospijevaju na magični bosanskohercegovački “jug” kao “izvorište i središte srednjovjekovne bosanske pismenosti“.

Nakon poimeničnoga spomena brojnih pisaca, autori Deklaracije stavljaju pod svoje skute i biskupa fra Pavla Dragičevića, i  svećenika Franju Milićevića, i Antuna B. Šimića, poučavajući kako je ne samo u Bosni nego i u Hercegovini „ime jezika bosanski jezik“. Pop Martinac, suvremenik Krbavske bitke, znao je, za razliku od naših današnjih učenih bosnista, još davne 1493. da je to “jazik harvatski«. Piše Martinac:

„..I obujamši vsu Grčiju i Bulgariju, Bosnu i Arbaniju, (Turci, nap. A. N.) nalegoše  na jazik harvacki posilajući zastupi velike; vojvode silne tvorahu brani mnogije s plkom hrstjanskim, pobijajući se na poljih i na pasih i na brodih vod. Tagda že robljahu vse zemlje hrvatske i slovinske do Save i Drave daže do Gire Zaprte…“  = „..I zauzevši Grčku i Bugarsku, Bosnu i Albaniju, navališe na narod hrvatski šaljući velike čete. Silni vojvode zametahu česte bojeve s kršćanskim pukom tukući se na poljima i na gorskim prijelazima i na prijelazima voda. Tada robijahu sve zemlje hrvatske i slovinske do Save i Drave, čak do Gore Zaprte (= Moslavine), sva mjesta kranjska čak do mora; robeći, harajući, kuće Božje paleći i oltare Gospodnje rušeći. Starce su tukli oružjem, mlade djevojke i udovice, čak i kmečeću djecu (kvekajući čeda); ne samo da su odvodili puk Božji u tuzi nasilja, vezan lancem, nego su i prodavali ljude na sajmovima kao što je običaj činiti sa stokom. (…)  – I tada počeše cviliti rodilje i udovice mnoge te mnogi drugi. I bi zabrinutost (skrb) velika kakve nije bila od vremena nečistih Tatara i Gota i Atile. Godine Gospodnje 1493.“ Prijevod s izvornika (pisanog glagoljicom na crkvenoslavenskom jeziku hrvatske redakcije) na suvremeni hrvatski jezik obavio je Stjepana Damjanović.

Martinac dakle, bez akademije, katedara, slavistike i teorije o policentričnim jezicima prije više od 520 godina nepogrješivo znade da se njegov jezik zove hrvatski, da je upravo on najviši identifikacijski izraz hrvatskoga naroda i temelj njegove sveukupne kulturne i povijesne baštine. Kako vidimo, ni u popa Martinca nema spomena o jeziku bosanskomu, a skupni naziv za srodnojezične zemlje koje su pale u tursko sužanjstvo izriče pridjevima hrvatski i slovinski.

A što je zapravo jezik bosanski, što obuhvaća i dokle seže? Najbolje ga je definirao prof. dr. Senahid Halilović u Uvodu svoga Pravopisa bosanskoga jezika iz 1995.:

„Ovo je pravopis bosanskoga jezika. Namijenjen je Bošnjacima, kojima je bosanski jezik maternji (upravo tim imenovanjem jezika – a ne imenom bošnjačkim – Bošnjaci obuhvaćaju svoju ukupnu kulturnu okomicu; i na popisu stanovništva 1991. to se potvrdilo: oko 90% Bošnjaka, odnosno 38% žitelja Bosne i Hercegovine izjasnilo se da im je bosanski jezik maternji), kao i pripadnicima drugih naroda u Bosni i Hercegovini i u svijetu koji bosanski jezik prihvaćaju kao svoj.

(…)

Bosanski jezik spada u jezike čija je norma u oblikovanju. Ako se ima u vidu to da još nemamo zadovoljavajuće priručnike u službi pismenosti i opće kulture jezika te da, uslijed tolikog našeg zaostajanja u ovome području, javnost očekuje od samoga pravopisa odgovore na brojna pitanja, bit će razumljivo da smo se obreli u neugodnome procijepu između želje da pripremimo knjigu  iz koje će se korisnici moći obavijestiti samo o tome kako se pišu pojedine riječi i njihovi oblici, što se i očekuje od djela ove vrste, na jednoj, i potrebe da se ujedno daju i neke obavijesti koje inače pripadaju leksičkoj i gramatičkoj normi, ne bi li se makar koliko nadomjestile postojeće praznine, na drugoj strani.” (str. 6)

Halilović je 1995. jasan i nedvosmislen: bosanski je jezik nenormirani jezik koji nema osnovne priručnike: gramatiku i rječnik. Pitanje je kako može jezik s višestoljetnom povijesti biti nenormiran, tj. nemati standardnih priručnika, a istodobno reflektirati na položaj općega standardnoga jezika u Bosni i Hercegovini?

Za razliku od bosanskoga, hrvatski je književni jezik visokonormirani jezik, najotmjeniji među južnoslavenskim jezicima, kako svojedobno reče veliki književnik Mirko Kovač, vrstan znalac svih južnoslavenskih jezika. Zbog čega i u ime čega bi se hrvatski književnici, znanstvenici, đaci i studenti u BiH trebali odreći te jezične otmjenosti i izgrađenosti?

Hrvatski je jezik Hrvatima puno više od priopćajnoga standarda. On je trajni znamen nacionalne svijesti, sigurnosti i opstojnosti hrvatskoga naroda. Mnogi su ga pokušavali uništiti. Na žalost, na tu su se nečasnu listu upisali i suvremeni bosnisti. Namjesto da prionu izgradnji vlastitoga jezika za kojim tako žude, oni hodaju Bosnom, prebiru kamenje, zbrajaju postotke u udjelu stanovništva i izvješćuju javnost o novoosvojenim područjima i granicama.

U suvremenoj Bosni i Hercegovini jezična područja i granice ne određuju i ne će određivati bosnisti nego Ustav i zakoni. Hrvati ni milimetra ne će odstupiti od dosljedne primjene hrvatskoga književnog jezika u medijima, školama, novinstvu, javnom i političkom životu, na radiju i televiziji kad god je riječ o hrvatskom stanovništvu i prostoru koji ono nastanjuje.

Akademik, fra Andrija Nikić, predsjednik

Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti i

Hrvatskog kulturnog društva Napredak u Mostaru

[1] U Hrvatskom slovu, 6.svibnja 2016., br.1098., str. 4.-5.  objavljeno: REAGIRANJE HAZU i HKD „NAPREDAK U MOSTARU

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

BiH

HNS je jedna od ključnih brana očuvanja konstitutivnosti hrvatskoga naroda u BiH

Objavljeno

na

Objavio

Jedini okvir unutar kojeg je moguće razvijati kakav-takav politički pluralizam hrvatskoga naroda u BiH je Hrvatski narodni sabor. Ako Republikanci žele biti oporba dominantnoj političkog stranci bh. Hrvata tj. HDZ-u BiH, onda to mogu raditi samo kroz HNS.

Hrvatski narodni sabor BiH postao je u posljednjih nekoliko godina jedna od glavnih brana potpunom poništavanju konstitutivnosti hrvatskoga naroda u BiH. HNS BiH je upravo i nastao kao odgovor na procese koji su vodili ka svođenju Hrvata na razinu nacionalne manjine u BiH, a njegov je rad obnovljen kao odgovor na formiranje notorne platformaške Vlade FBiH 2011. godine, piše Jurica Gudelj/Dnevnik.ba

Iako se o (ne)uspjesima rada ove institucije može raspravljati, činjenica je da od tad pa do danas HNS djeluje u kontinuitetu i da iz godine u godinu postaje sve jača i važnija institucija.

Koliko će pak HNS biti relevantan ovisi isključivo o hrvatskom narodu i hrvatskim političarima. Koliko ga ozbiljno budu shvaćali Hrvati, toliko ozbiljno će ga shvaćati i drugi.

HNS je zamišljen kao nadstranačka institucija koja okuplja sve one političke snage koje imaju izborni legitimitet hrvatskoga naroda. Dakle, sve one stranke za koje je glasovao hrvatski narod imaju svoje mjesto u HNS-u.

Stranke unutar HNS-a ne moraju se u svemu slagati, ali sam HNS kao instituciju moraju poštivati. Ako HNS izglasa neku odluku, a jedna od stranaka se s tom odlukom ne slaže, ona ju i dalje mora prihvatiti. Svatko tko se ne slaže s bilo kojom od odluka ima pravo na svoje „izdvojeno mišljenje“, ima pravo lobirati u javnosti da se neka odluka promijeni, ali ni u kojem slučaju nema pravo zbog svoga neslaganja rušiti cijelu instituciju.

Bh. Hrvati danas se na svaki način izbacuju iz institucija kako Bosne i Hercegovine tako i Federacije BiH. O Republici Srpskoj ne treba ni pričati. Stoga je HNS danas jedino mjesto gdje hrvatski narod u BiH može nesmetano artikulirati svoju političku volju. HNS nije samo produžena ruka HDZ-a BiH kako to maliciozno vole reći političari i analitičari iz Sarajeva. Ne! HNS BiH je danas na putu da postane pravi parlament bh. Hrvata a Glavno vijeće da postane prava hrvatska narodna vlada.

Međutim, da bi HNS uistinu i bio prava nadstranačka institucija koja okuplja sve hrvatske političke snage u BiH, stranke članice moraju se prema njemu odnositi s poštovanjem.

Nije ispravno napuštati HNS zato što smatrate da on još uvijek nije ono što bi trebao biti.

Gašenje proizvodnje u Aluminiju d.d. Mostar bio je izravan povod da nekoliko stranaka izađe iz HNS, a među njima i Hrvatska republikanska stranka Slavena Raguža. Pored HRS-a, HNS je napustilo i nekoliko pravaških opcija od kojih su neke bile izravni sudionici notorne Platforme koji su jedva čekali bilo kakav povod pa da krenu s razvaljivanjem HNS-a.

No, s HRS-om je priča potpuno drugačija. HRS nema nikakvih repova iz prošlosti. Riječ je o mladoj stranci s mladim liderom koji nema nikakvu aferu iza sebe. Kao takvi, Republikanci su bili kakva-takva oporba unutar samog HNS-a. A to je nešto što je prijeko potrebno hrvatskom narodu u BiH.

Danas su Hrvati silom prilika, preciznije zbog manjkavosti Izbornog zakona koji omogućuje pojavljivanje fenomena Komšić i projekata poput alijanse i platforme, natjeran na političko jedinstvo. Dok god postoji mogućnost da netko drugi Hrvatima nameće političke predstavnike ne može doći do pravog hrvatskog političkog pluralizma u BiH.

Jedini okvir unutar kojeg je moguće razvijati kakav-takav politički pluralizam je upravo HNS. Ako Republikanci žele biti oporba dominantnoj političkog stranci bh. Hrvata tj. HDZ-u BiH, onda to mogu raditi samo kroz HNS. U suprotnom, postat će nelojalna politička stranka koja zapravo, možda i nehotice, podriva političku poziciju naroda za čija se prava gorljivo bori.

Jedan od najvećih političkih protivnika HDZ-a BiH je HDZ 1990 Ilije Cvitanovića, koji je nebrojeno puta kritizirao i HDZ BiH i rad HNS-a. No, nije ga nikad napuštao jer je svjestan da bi to bio izravan udar na same temelje HNS-a.

Raguž je pak status HRS-a u HNS-u zamrznuo, tj. formalno ga nisu napustili. I to je dobro, jer to ostavlja mogućnost odmrzavanja statusa i povratak u okvir HNS-a.

HRS to treba napraviti što je prije moguće.

Samo zamrzavanje se dogodilo kao reakcija na gašenje proizvodnje u Aluminiju, no svega nekoliko tjedana kasnije postalo je potpuno jasno da izvan HNS-a HRS nikako ni ne može pomoći radnicima Aluminija. Svoj doprinos jedino mogu dati upravo kroz HNS.

Dok god imamo postojeći Izborni zakon, odnosno dok god ne bude zajamčeno da Hrvati sami sebi mogu izabrati političke predstavnike, postojat će potreba za egzistiranjem HNS-a.

A kakvi će biti dosezi te institucije ovisi samo o Hrvatima. Ako Hrvati, kako politika tako i narod, odluče da je to vrhovno mjesto donošenja političkih odluka koje se tiču Hrvata, onda će i HNS biti na pravom putu da postane pravi hrvatski parlament u BiH.

U budućnosti će važnost HNS-a samo rasti, jer se političko Sarajevo gotovo sigurno u dogledno vrijeme neće svojevoljno odreći luksuza da Hrvatima nameću kojekakve Komšiće i platforme.

HNS je već danas, a u budućnosti će to sve više dolaziti do izražaja, jedna od ključnih brana očuvanja konstitutivnosti hrvatskoga naroda u BiH. Odgovorni stranački lideri to moraju prepoznati i u skladu s tim se ponašati.

Jurica Gudelj/Dnevnik.ba

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

BiH

LJUBIĆ: Federalna jedinica s hrvatskom većinom najbolje rješenje

Objavljeno

na

Objavio

Predsjednik Glavnog vijeća Hrvatskog Narodnog Sabora BiH dr Božo Ljubić smatra kao dr. Miro Kovač, predsjednik vanjskopolitičkog odbora parlamenta Hrvatske nije rekao novoga niti išta što odudara od političkih stajališta legitimnih hrvatskih predstavnika u BiH, kada je izjavio da bi BiH trebalo organizirati kao federaciju triju regija, kao što je organizirana Belgija.

-Svi dokumenti legitimnih predstavnika Hrvatskog naroda u B i H, od prvog zasjedanja Hrvatskog narodnog sabora do danas kao i usuglašena stajališta stranaka koje nose hrvatski izborni legitimitet( „Kreševska deklaracija“ i ostali) kao rješenje bosansko hercegovačke ustavne i institucionalne krize sadrže potrebu administrativno teritorijalnog preustroja koji uključuje federalnu jedinicuili jedinice s hrvatskom većinom, podsjetio je Ljubić u izjavi za Hrvatski Medijski Servis.

Kovačeva izjava ne odudara od europskih standarda

Ljubić, koji je i predsjednik Odbora za Hrvate izvan Hrvatske Hrvatskog sabora ističe kako njegov kolega Kovač kao predsjednik Odbora za vanjsku politiku Republike Hrvatske, članice Europske unije, nije ništa rekao što odudara od europskih standarda na kojima su ustrojene višenacionalne demokratske države EU, navodeći izrijekom primjer Belgije, najstarije članice EU.

„BiH bi se mogla inspirirati uređenjem Belgije koja ima tri jezične zajednice, postoje tri regije. Tako se to može napraviti u Bosni i Hercegovini kako bi Hrvati bili u potpunosti ravnopravan narod s druga dva ustavotvorna naroda Bošnjacima i Srbima“, rekao je Kovač u intervju za Radio-televiziju Herceg-Bosne iz Mostara.

Pri tome je pojasnio kako osobno snažno zagovara preustroj BiH i njezino približavanje prema euroatlantskim integracijama po modelu Belgije, koja je i sjedište Europske unije i NATO saveza.

Upitan kako izbjeći ponavljanje fenomena Željka Komšića, koji je izabran za hrvatskog člana BiH Predsjedništva dominantno preglasavanjem ovoga naroda od brojnijih Bošnjaka, Kovač je ocijenio kako njegovi sunarodnjaci u BiH trebaju dobiti izbornu jedinicu kako se takvo što ne bi ponavljalo. Dodao je kako je zbog složenosti i Belgija ustrojena na sličnom modelu koji svim trima zajednicama jamči ravnopravnost.

-Dr. Kovač, predsjednik Odbora za vanjsku politiku članice EU, svojim prijedlogom izravno slijedi stajališta Europskog parlamenta koji u više svojih rezolucija zaključuje kako se Bosna i Hercegovina, kako bi postala sposobna i podobna za europske integracije, treba konstituirati „na načelima federalizma, decentralizacije i legitimnog predstavljanja konstitutivnih naroda i građana“, izrijekom tražeći provedbu presuda Ustavnog suda BiH po predmetima „ Ljubić“ i „Mostar“ kao i presudu Europskog suda za ljudska prava po predmetu „Sejdić-Finci“, koje podrazumijevanju legitimno predstavljanje konstitutivnih naroda i građana na svim „administrativno-političkim razinama“, naglašava Ljubić.

U izjavi za HMS, predsjednik Glavnog vijeća HNS BiH kaže kako dr. Kovač, kao prijatelj Bosne i Hercegovine i osoba koja vuče porijeklo iz BiH, dobronamjerno iznosi svoja stajališta kao prijedlog za razmišljanje političkim predstavnicima konstitutivnih naroda i građana u BiH koji su jedini u mogućnosti provesti preustroj B i H.

Kovačevi prijedlozi naišli su, međutim, na oštre reakcije u Sarajevu. Tako ih je visoki dužnosnik SDA Šemsudin Mehmedovića ocjenio fašističkim, dok je zamjenik predsjednika SDA Adil Osmanović kazao kako je kako posljednji istup bivšeg ministra vanjskih poslova Hrvatske Mire Kovača predstavlja izravno miješanje u unutarnje stvari suverene nezavisne države BiH.

“Što bi se dogodilo ako bi neki visoki dužnosnik Italije kazao da u Istri treba pokrenuti pitanje drugačijeg ustroja i rješavanje pitanja talijanske manjine? Svako bi rekao kako je to miješanje u unutrašnje stvari nezavisne i suverene države. Stoga, svi dužnosnici kako u BiH, tako i u susjednim državama, moraju voditi računa o izjavama. Ne trebaju se miješati u unutarnje stvari susjednih država”, kazao je Osmanović uspoređujući Hrvate, koji su suveren, ustavotvoran narod u BiH s talijanskom manjinom u RH.

“Šovinistička histerija” iz Sarajeva

Reakcije pojedinaca i stranaka iz Sarajeva na Kovačevu izjavu Ljubić smatra neprimjerenim i antidejtonskim a neke, po njegovu mišljenju zaslužuju i mnogo teže epitete kao što su “šovinistička histerija ili jednostavno „isanity“(eng. ludilo)”.

S obzirom da se to ponavlja naročito zadnjih mjeseci, takve reakcije, kaže Ljubić, govore o dubini krize u Bosni i Hercegovini, posebice u odnosima sa susjedima.

On primjećuje kako se vrlo često ovakve i slične reakcije iz Sarajeva prema Hrvatskoj označavaju kao odnos BiH prema Hrvatskoj što je sasvim pogrešno.

-Radi se samo o stajalištima jednog dijela bošnjačkog političkog Sarajeva koji u nedostatku vizije i rješenja za europsku Bosnu i Hercegovinu i europsku budućnost bošnjačkog naroda, optužuju druge da bi se manje vidjela njihova nesposobnost, kaže sugovornik HMS-a.

“Federalna jedinica s hrvatskom većinom najbolja i logična opcija”

Ističe kako je administrativno-teritorijalni preustroj države kroz formiranje federalne jedinice s hrvatskom većinom najbolja i logična opcija, u svjetlu činjenice da već postoje dva entiteta, uz postojanje tri konstitutivna naroda.

-Uvjeren sam da će doći vrijeme kada će se o ovoj opciji moći racionalno razgovarati u sklopu rasprave o korjenitoj ustavnoj reformi Bosne i Hercegovine. To vrijeme prije može doći iz tri razloga; Prvi je, sazrijevanjem vizije i odgovornosti za održivu i funkcionalnu Bosnu i Hercegovinu; drugi daljim produbljivanjem krize, na čemu se nažalost zadnjih godina i mjeseci uporno radi, i to najviše oni koji se najviše zaklinju u državnost Bosne i Hercegovine; i treći obezvrjeđivanjem i negiranjem koncepta institucionalne ravnopravnosti naroda negiranjem prava na izbor legitimnih predstavnika naroda i građana, sukladno temeljnim načelima Ustava iz Daytona, kaže Ljubić.

Dok čekamo vrijeme za korjenitu reformu Ustava, Ljubić smatra kako je potreban kreativan, proaktivan i odgovoran pristup promjeni postojećeg stanja, kojim bi se ublažile ili eliminirale posljedice odstupanja od temeljnih načela Ustava BiH, a sama ta načela sačuvala.

-Izmjena Izbornog zakona kako bi se implementirala presuda Ustavnog suda BiH „predmet Ljubić“ na način da se osigura legitiman izbor predstavnika konstitutivnih naroda u domove naroda, te presuda Europskog suda za ljudska prava u predmetu „Sejdić-Finci“ na način da se osigura mogućnost kandidiranja svakom građaninu BiH ali i isti utjecaj na izbor članova Predsjedništva svakom od tri konstitutivna naroda. Da je to bilo učinjeno, kada je moralo, danas se ne bi suočavali s ovom krizom uspostave vlasti i svim posljedicama, ističe predsjednik Glavnog vijeća Hrvatskog Narodnog Sabora BiH i predsjednik Odbora za Hrvate izvan Hrvatske Hrvatskog sabora dr Božo Ljubić./HMS/

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari