Pratite nas

BiH

Napad na hrvatski jezik i budućnost hrvatskoga naroda

Objavljeno

na

Napad na hrvatski jezik i budućnost hrvatskoga naroda[1]

U povodu Neretvanske deklaracije o bosanskom jeziku od 29. travnja 2016.

U ime Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti i Hrvatskog kulturnog društva Napredak u Mostaru, vjeran načelima hrvatske, katoličke i franjevačke tradicije, koji stoljećima i na naslovljenom području čuvaju i bogate hrvatski jezik, poštujući autentične demokratske zasade, dižem svoj glas u obranu temeljnih ljudskih prava i građanskih sloboda svakoga čovjeka i naroda da se suprotstavi napadu na jezik hrvatski, a preko jezika i na sve hrvatsko u Hercegovini.

[ad id=”93788″]

Naime, Bosanska lingvistička akademija u Stocu, Matični odbor Bošnjačke zajednice kulture „Preporod“ u Sarajevu i Odsjek za bosanski jezik i književnost Fakulteta humanističkih nauka Univerziteta „Džemal Bijedić“ u Mostaru, 29. travnja 2016. donijeli su javni proglas: „Neretvanska deklaracija o bosanskom jeziku“.

Riječ je o političkom udaru u same temelje Ustava Bosne i Hercegovine. Pod tobožnjom skrbi za očuvanje imena bosanskoga jezika otvoreno je iskazano teritorijalno presezanje prema prostoru Neretvanske doline, koji bi u budućem preustroju BiH imao postati teritorijalnom okosnicom trećega, hrvatskoga, entiteta, a na kojem većinom žive Hrvati kao ustavni konstitutivni narod s pravom na slobodnu uporabu hrvatskoga jezika.

            Sadržajno tekst je pamflet sastavljen od niza povijesnih neistina i lingvističkih netočnosti.

  1. Povijesne činjenice:
  2. Bosnu i Humsku zemlju, današnju Hercegovinu, od ranoga srednjega vijeka nastanjuju Hrvati, ona je kolijevka Bosanskoga Kraljevstva, koje je nakon osmanskoga pustošenja i konačnoga sloma 1463. bosanska kraljica Katarina Kotromanićka – podrijetlom iz Humske zemlje, ostavila u baštinu rimskomu Papi, a ne stambolskomu Sultanu. (A.Nikić, Događajnica…, Mostar, 2003.).
  3. Današnji su Bošnjaci islamizirani potomci pretežno hrvatskoga naroda (Mustafa sin Stipanov…) te potomci drugih balkanskih i azijskih naroda. U popisima stanovništva i službenim ispravama takvima su se i bilježili: H(o)rvati, H(o)rvaćani ili Bošnjani.
  4. Današnji su Bošnjaci – za vrijeme turske okupacije sami su se nazivali Turcima – postali samobitnim narodom koncem 19. a u 20. stoljeću političkim odlukom u komunističkoj Jugoslaviji narodnost su stekli temeljem vjeroispovijesti  pod imenom Muslimana (Ustav, 1974.).
  5. U velikosrpskoj agresiji na Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu 1991.-1995. Bosna je sačuvana kao samostalna država zahvaljujući u prvom redu obrambenoj, diplomatskoj i humanitarnoj potpori Republike Hrvatske.
  6. U ratnom razdoblju 1991.-1995. muslimansko političko vodstvo je zlorabilo hrvatsko povjerenje i djelovalo protiv interesa hrvatskoga naroda u Bosni i Hercegovini, provodilo politiku etničkoga čišćenja i pokušalo vojno zauzeti Neretvansku dolinu.
  7. Protuhrvatski muslimanski rat u Federaciji BiH vodi se i nakon 1995. uz potporu dijela međunarodne zajednice izbornim inženjeringom, političkim atentatima, uništavanjem hrvatskoga gospodarstva i bankarskoga sustava, što je uzrokovalo nezapamćeno iseljavanje čitavih obitelji s hrvatskih prostora.

Neretvanska deklaracija nastavak je rata na kulturno-jezičnom planu.

  1. Lingvističke činjenice o  „bosanskom” jeziku:
  2. U razdoblju srednjovjekovne i novovjekovne povijesti „bosanski” je prema dostupnim dokumentima jedan od hijerarhijski nižih idioma hrvatskoga jezika, istorazinski je dubrovačkomu i dalmatinskomu, a ne srpskomu ili bugarskomu. Tako ga interpretira i Bartul Kašić u Ritualu rimskom, 1640.
  3. U crkvenoj povijesti hrvatski se jezik, a ne bosanski, uz latinski, hebrejski, grčki, arapski i kaldejski, od 1623. predaje na svim europskim visokim crkvenim školama i sveučilištima koji su se bavili odgojem i pripremama misionara za njihov rad u različitim dijelovima svijeta (S. Krasić, Pape i hrvatski književni jezik u XVII. stoljeću, 2004. i Počelo je u Rimu. Katolička obnova i normiranje hrvatskog jezika u XVII. st. 2009.).
  4. Hrvatski je jezik i jedan od jezika turske Porte (Vlade).
  5. Hrvatskim je jezikom u XVI. st. Muhamed iz Erdelja arebicom zapisao Hrvatsku pjesmu — Chirvat Türkisi (Hrvatska enciklopedija, sv. 1, Zagreb, 1999., str. 319.), koju potpisnici deklaracije prešućuju.
  6. U Bečkom se književnom dogovoru 1850. ne spominju ni Bosanci, ni Bošnjaci niti bosanski jezik. Spominje se jedan narod, jedan jezik i jedna književnost. Taj je narod, književnost i jezik srpski, jer druge štokavske narode Karadžić nije priznavao. Po tom između njega i potpisnika Neretvanske deklaracije iz 2016. nema nikakve razlike: oni ne priznaju druge narode i jezike osim svoga.
  7. U jezikoslovnoj povijesti bosanski se jezik kao službeni idiom jezične razine javlja istom potkraj 19. stoljeća u okviru protuhrvatske austro-ugarske politike, a nestaje već 1918. u karađorđevićevskoj Jugoslaviji.
  8. Autori Deklaracije u neveliku su tekstu čak osam puta upotrijebili zamjenicu “naš”: za širi društveni kontekst, za pisanu tradiciju, za stećke, za usmenu narodnu književnu tradiciju, za jug (dva puta), za suvremenike, ponovo za južno podneblje. Tolika čestotnost „našega” kazuje da autori baš i nisu sigurni da je sve njihovo („naše“) kako pišu. Kad bi bili sigurni u istinitost onoga što navode, ne bi im ni trebala Deklaracija.
  9. Među „našim” književnicima pobrojenim u Deklaraciji ima i onih koji su se javno deklarirali Hrvatima islamske vjere. Oni su mrtvi pa danas ne mogu ponovo svjedočiti o svom osjećaju nacionalne pripadnosti, ali obvezuju žive da podsjete na njihov izbor.

Zaključno:

Hrvatski je jezik ustavna kategorija bosanskohercegovačke države i kao takav neodvojiva sastavnica nacionalnoga identiteta ne samo Hrvata u Neretvanskoj dolini i na čitavom prostoru BiH, nego i onih bosanskih građana koji se osjećaju Hrvatima islamske vjere.

Hrvatski je narod tijekom svoje povijesti više stoljeća živio rastavljen u trima međusobno sukobljenim državama: Austriji na sjeveru, Turskoj u Bosni i Hercegovini i širem okolju, Mletačkoj Republici u Dalmaciji te u slobodnoj Dubrovačkoj Republici. U franjevcima Bosne Srebrene imao je jedinu postojanu snagu koja ga je sjedinjavala i učvršćivala. U Trebinjsko-mrkanjskoj biskupiji   djelovali su i hrvatski svećenici s latinskim obrednim jezikom, koji su propovijedali i dijelili sakramente na hrvatskom, a u pojedinim dijelovima BiH djelovali su hrvatski popovi glagoljaši, kao i u susjednoj Dalmaciji.  Svim je okupacijskim vlastima u ljudskoj povijesti franjevci pod turskom okupacijom, te u Dalmaciji i Slavoniji – pa i šire sve do Budima i Crnog mora, svjedočanstvom vlastitih života, a često i mučeničkom krvlju, najtješnje se povezuju s narodom: propovijedali mu Evanđelje i dijelili sakramente na hrvatskom jeziku, predvodili ga u oslobodilačkim borbama, uvodili hrvatsku pismenost, promicali znanost i književnost i donosili plodove svetosti.

U skladu s gornjim primjedbama potrebno je osigurati dosljednu primjenu hrvatskoga književnog jezika u medijima, školama, novinstvu, javnom i političkom životu. kad se god radi o hrvatskom stanovništvu, te da službenici, nastavnici i javni radnici, bez obzira otkuda potjecali, službeno rabe književni jezik sredine u kojoj djeluju.

Prisjećajući se uporozorenja popa Martinca iz vremena Krbavske bitke 1493. kako Turci „nalegoše na jazik harvatski“ ovim odgovorom na Deklaraciju posvješćujem da je u Hercegovini teško bilo Hrvat biti, te upravljam navedene primjedbe cjelokupnoj javnosti da se osvjesti pred novim napadom. Zato je jedini način, piše Domagoj Tolić, „da se Hrvati izbore za svoju federalnu jedinicu… Sve drugo je srljanje u maglu iz koje izlaz jedino vodi izvan zemlje u kojoj su rođeni.“ (Hrvatski tjednik, 28. travnja 2016., str. 46.-47.)

Akademik fra Andrija Nikić, predsjednik

Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti i

                                            Hrvatskog kulturnog društva Napredak u Mostaru

Mostar, 29. travnja 2016.


Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti i

Hrvatsko kulturno društvo Napredak u Mostaru,

88 000 MOSTAR, p. p. 17. i 66.

www.hkd-napredak-mostar.ba i www.hazu.ba Mostar

P R I O P Ć E N J E  Z A  J A V N O S T

Molimo Vas da u svome mediju objavite ovo reagiranje kao odgovor na pisanje „Dnevnog avaza“  od 5. svibnja 2016., pod naslovom „Fra Andrija je iznio privatne, a ne stavove ‘Napretka’ i HAZU-a BiH“ koji se bavi svime, ali ne i središnjom temom, a to je bosanski i hrvatski jezik.

Povod je Avazovu tekstu moj odziv na Neretvansku deklaraciju o bosanskom jeziku, prenesen pod naslovom U povodu objave Neretvanske deklaracije o bosanskom jeziku od 29. travnja 2016. na više portala u BiH i Hrvatskoj. Avazov me članak pokušava diskreditirati u moralnom i političkom smislu kao osobu koja se lažno predstavlja te niječe Bošnjacima narodnost, pri čem je ovo posljednje potkrijepljeno tekstom koji je u rečenom članku potpisao muftija Salem ef. Dedović. U mom članku nema uporišta za takva gledišta.

 Hrvatsku akademiju znanosti i umjetnosti u Mostaru osnovali smo prije četiri godine. U Registar udruga u Federaciji BiH upisana je 12. srpnja 2012., pod registracijskim brojem 1421., knjiga II. Registra – Matični broj pravne osobe 4227768510007, Mostar, Kneza M. V. Humskog bb, a više o njezinu radu, članstvu i projektima može se naći na mrežnoj adresi www.hazu.ba Mostar. Hrvatsko kulturno društvo Napredak u Mostaru osnovali su hercegovački franjevci davne 1902. godine, a obnovili 1990. godine. Registrirano je 1990., 1992., br.192., 15. studenoga 1999., te 31. ožujka 2009. pod brojem R-135/99., identifikacijski broj: 4227038540008, Mostar, Kneza M. V. Humskog bb, općina Mostar. Hercegovački su franjevci njegovi pravni sljednici, a o značenju i radu mostarskoga ogranka može se saznati na mrežnoj adresi www.hkd-napredak-mostar.ba.

Uvjeren sam da muftija Salem ef. Dedović, čije se muftijstvo, uz ostalo, „proteže na širokom geografskom prostoru čitave Hercegovine i dijela zapadne Bosne“ vrlo dobro pozna bosanskohercegovačku povjesnicu i sudbinu triju naroda na njezinu tlu. Uvjeren sam da mu je poznat i Opširni popis Kliškog sandžaka iz 1550 godine (Sarajevo, 2007.) s podatcima o mnoštvu islamiziranih vlasnika baština i na dijelu njegova muftijstva. Povijest ne možemo mijenjati ni izmišljati, ali iz nje možemo puno naučiti: u ovom slučaju prvi je nauk znati i moći reći istinu.

Humacka_plocaSastavljači Deklaracije, vrsni Bošnjaci, započinju svoju objavu Humačkom pločom, koja se datira u približno 1185. godinu, a predstavljaju je najstarijim “bosanskim pisanim spomenikom na narodnom jeziku”, premda njezin tekst započinje znakom križa i znamenom koji s bošnjaštvom nema veze: U ime Oca i Sina i Svetoga Duha. Ovo je crkva Arkanđela Mihovila a zidao ju je Uskrsmir, sin Bretov, župi Vruljac, i njegova žena Pavica. Humačku su ploču u prošlom stoljeću svojatali Srbi, a sad, evo, u Deklaraciji postaje početkom bosanskoga jezika. S Humačke ploče prelaze Bošnjaci glatko na „raznovrsnost i brojnost” stećaka i njihovih “starobosanskih natpisa”, a onda i na “druge tragove naše pisane tradicije”; pa dospijevaju na magični bosanskohercegovački “jug” kao “izvorište i središte srednjovjekovne bosanske pismenosti“.

Nakon poimeničnoga spomena brojnih pisaca, autori Deklaracije stavljaju pod svoje skute i biskupa fra Pavla Dragičevića, i  svećenika Franju Milićevića, i Antuna B. Šimića, poučavajući kako je ne samo u Bosni nego i u Hercegovini „ime jezika bosanski jezik“. Pop Martinac, suvremenik Krbavske bitke, znao je, za razliku od naših današnjih učenih bosnista, još davne 1493. da je to “jazik harvatski«. Piše Martinac:

„..I obujamši vsu Grčiju i Bulgariju, Bosnu i Arbaniju, (Turci, nap. A. N.) nalegoše  na jazik harvacki posilajući zastupi velike; vojvode silne tvorahu brani mnogije s plkom hrstjanskim, pobijajući se na poljih i na pasih i na brodih vod. Tagda že robljahu vse zemlje hrvatske i slovinske do Save i Drave daže do Gire Zaprte…“  = „..I zauzevši Grčku i Bugarsku, Bosnu i Albaniju, navališe na narod hrvatski šaljući velike čete. Silni vojvode zametahu česte bojeve s kršćanskim pukom tukući se na poljima i na gorskim prijelazima i na prijelazima voda. Tada robijahu sve zemlje hrvatske i slovinske do Save i Drave, čak do Gore Zaprte (= Moslavine), sva mjesta kranjska čak do mora; robeći, harajući, kuće Božje paleći i oltare Gospodnje rušeći. Starce su tukli oružjem, mlade djevojke i udovice, čak i kmečeću djecu (kvekajući čeda); ne samo da su odvodili puk Božji u tuzi nasilja, vezan lancem, nego su i prodavali ljude na sajmovima kao što je običaj činiti sa stokom. (…)  – I tada počeše cviliti rodilje i udovice mnoge te mnogi drugi. I bi zabrinutost (skrb) velika kakve nije bila od vremena nečistih Tatara i Gota i Atile. Godine Gospodnje 1493.“ Prijevod s izvornika (pisanog glagoljicom na crkvenoslavenskom jeziku hrvatske redakcije) na suvremeni hrvatski jezik obavio je Stjepana Damjanović.

Martinac dakle, bez akademije, katedara, slavistike i teorije o policentričnim jezicima prije više od 520 godina nepogrješivo znade da se njegov jezik zove hrvatski, da je upravo on najviši identifikacijski izraz hrvatskoga naroda i temelj njegove sveukupne kulturne i povijesne baštine. Kako vidimo, ni u popa Martinca nema spomena o jeziku bosanskomu, a skupni naziv za srodnojezične zemlje koje su pale u tursko sužanjstvo izriče pridjevima hrvatski i slovinski.

A što je zapravo jezik bosanski, što obuhvaća i dokle seže? Najbolje ga je definirao prof. dr. Senahid Halilović u Uvodu svoga Pravopisa bosanskoga jezika iz 1995.:

„Ovo je pravopis bosanskoga jezika. Namijenjen je Bošnjacima, kojima je bosanski jezik maternji (upravo tim imenovanjem jezika – a ne imenom bošnjačkim – Bošnjaci obuhvaćaju svoju ukupnu kulturnu okomicu; i na popisu stanovništva 1991. to se potvrdilo: oko 90% Bošnjaka, odnosno 38% žitelja Bosne i Hercegovine izjasnilo se da im je bosanski jezik maternji), kao i pripadnicima drugih naroda u Bosni i Hercegovini i u svijetu koji bosanski jezik prihvaćaju kao svoj.

(…)

Bosanski jezik spada u jezike čija je norma u oblikovanju. Ako se ima u vidu to da još nemamo zadovoljavajuće priručnike u službi pismenosti i opće kulture jezika te da, uslijed tolikog našeg zaostajanja u ovome području, javnost očekuje od samoga pravopisa odgovore na brojna pitanja, bit će razumljivo da smo se obreli u neugodnome procijepu između želje da pripremimo knjigu  iz koje će se korisnici moći obavijestiti samo o tome kako se pišu pojedine riječi i njihovi oblici, što se i očekuje od djela ove vrste, na jednoj, i potrebe da se ujedno daju i neke obavijesti koje inače pripadaju leksičkoj i gramatičkoj normi, ne bi li se makar koliko nadomjestile postojeće praznine, na drugoj strani.” (str. 6)

Halilović je 1995. jasan i nedvosmislen: bosanski je jezik nenormirani jezik koji nema osnovne priručnike: gramatiku i rječnik. Pitanje je kako može jezik s višestoljetnom povijesti biti nenormiran, tj. nemati standardnih priručnika, a istodobno reflektirati na položaj općega standardnoga jezika u Bosni i Hercegovini?

Za razliku od bosanskoga, hrvatski je književni jezik visokonormirani jezik, najotmjeniji među južnoslavenskim jezicima, kako svojedobno reče veliki književnik Mirko Kovač, vrstan znalac svih južnoslavenskih jezika. Zbog čega i u ime čega bi se hrvatski književnici, znanstvenici, đaci i studenti u BiH trebali odreći te jezične otmjenosti i izgrađenosti?

Hrvatski je jezik Hrvatima puno više od priopćajnoga standarda. On je trajni znamen nacionalne svijesti, sigurnosti i opstojnosti hrvatskoga naroda. Mnogi su ga pokušavali uništiti. Na žalost, na tu su se nečasnu listu upisali i suvremeni bosnisti. Namjesto da prionu izgradnji vlastitoga jezika za kojim tako žude, oni hodaju Bosnom, prebiru kamenje, zbrajaju postotke u udjelu stanovništva i izvješćuju javnost o novoosvojenim područjima i granicama.

U suvremenoj Bosni i Hercegovini jezična područja i granice ne određuju i ne će određivati bosnisti nego Ustav i zakoni. Hrvati ni milimetra ne će odstupiti od dosljedne primjene hrvatskoga književnog jezika u medijima, školama, novinstvu, javnom i političkom životu, na radiju i televiziji kad god je riječ o hrvatskom stanovništvu i prostoru koji ono nastanjuje.

Akademik, fra Andrija Nikić, predsjednik

Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti i

Hrvatskog kulturnog društva Napredak u Mostaru

[1] U Hrvatskom slovu, 6.svibnja 2016., br.1098., str. 4.-5.  objavljeno: REAGIRANJE HAZU i HKD „NAPREDAK U MOSTARU

Što vi mislite o ovoj temi?

Oglasi
Komentiraj

BiH

Premijer FBiH Fadil Novalić zaražen koronavirusom – Cijeli ured mora u samoizolaciju

Objavljeno

na

Objavio

Premijer Federacije Bosne i Hercegovine Fadil Novalić pozitivan je na koronavirus. Liječnici Hitne pomoći su bili jutros na njegovoj adresi i obavili testiranje.

Testirao se nakon što je potvrđeno da je zaražena tajnica Salke Bukvarevića, ministra za pitanja branitelj s kojim je Novalić bio u kontaktu, piše Avaz.

Potvrđeno je kako je na nedavnom Maršu mira povodom obilježavanja 25. godišnjice genocida u Srebrenici Novalić osjetio prve simptome u vidu povišene temperature i bolova u mišićima.

No, sada je pitanje tko je sve pozitivan iz Novalićevog okružju, ali i sudionika Marša s kojima je bio u kontaktu.

Novalić je sam tražio testiranje. Sada se nalazi u samoizolaciji, kako i osobe s kojima je komunicirao. Nije poznato o kojem je broju ljudi točno riječ.

Kako stvari stoje, morat će se testirati i ministri s kojima je bio posljednijih dana u kontaktu jer se Marši mira pridružio nakon sjednice Vlade FBiH.

Cijeli njegov ured mora ići u samoizolaciju. S osobama koje ga čuvaju, a riječ je o pripadnicima Federalne uprave policije, radi se o više od 15 osoba s kojima je imao kontakte, piše Avaz.

No, ukoliko se utvrdi da svi njegovi bliži suradnici imaju simptome, svi će morati biti testirani. Za sada se ne zna što će biti s ministrima iz Vlade Federacije i ima li itko od njih bilo kakve simptome.

Pojedini su kazali kako su iz medija doznali da je Novalić zaražen. On je bio na sjednici Vlade FBiH u četvrtak, ali tada nije imao simptome. Navodno, tek ih je dobio na Maršu mira povodom obilježavanja 25. godišnjice genocida u Srebrenici.

– Nama je rečeno kako je simptome dobio tek na Maršu mira. Ostalo nam nitko ništa nije rekao. Na Vladi je sve bilo u najboljem redu – rekao je jedan od ministara.

Inače, premijer Novalić i federalni ministar razvoja, poduzetništva i obrta Amir Zukić bili su 8. srpnja i u posjeti općini Tešanj gdje su se susreli s načelnikom Općine Suadom Huskićem i gospodarstvenicima.

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

BiH

Zbog plana da se Hrvate izbaci iz vlasti kompromitirane sve izborne aktivnosti

Objavljeno

na

Objavio

Sud Bosne i Hercegovine još nije izrekao krajnju odluku o žalbama na način izbora članova Središnjega izbornog povjerenstva BiH. Prizive su uputili neki od dosadašnjih članova SIP-a, a navodno su pravnu zaštitu zatražili i kandidati koji su ovakvim načinom izbora diskriminirani.

Sporno svih pet članova

Kao što je poznato, ad hoc parlamentarna većina, predvođena SDA, ignorirala je zakonsku proceduru i imenovala parlamentarno povjerenstvo, izabravši u vrhovno tijelo za provedbu izbora politički podobne kandidate. Sporno je pet članova SIP-a koji su izabrani na ovaj način. To su reizabrani bošnjački kandidati Suad Arnautović i Ahmet Šantić te novoizabrani srpski članovi Jovan Kalaba i Vanja Bjelica-Prutina i hrvatski član Željko Bakalar. Proceduralno je sporan izbor svih pet, ali u pogledu ispunjavanja uvjeta da uopće budu kandidati upitni su Kalaba, Bjelica-Prutina i Bakalar. Oni nemaju nikakvo iskustvo u provedbi izbora, a sve troje su itekako politički deklarirani. Kalaba kao izborni kandidat i stranački dužnosnik PDP-a, Bjelica-Prutina kao savjetnica predsjednika SDS-a Mirka Šarovića, a Bakalar kao savjetnik Željka Komšića.

Ako Sud BiH ospori imenovanje bilo koga od njih, zapravo dolazi u pitanje svih pet “novoizabranih” jer su samo Vlado Rogić i Irena Hadžiabdić u postojećem sazivu SIP-a izabrani po zakonitoj proceduri. Indikativno je i što je Rogić odbio uopće biti kandidat za predsjednika SIP-a u ovakvoj situaciji, pa je glasovima ostalih članova, zbog obvezne nacionalne rotacije, za predsjednika izabran Bakalar.

Borjana Krišto, članica Kolegija Zastupničkog doma Parlamenta BiH, koja je ujedno i predsjedateljica Povjerenstva za izbor članova Središnjega izbornog povjerenstva BiH, izjavila je kako očekuje da pravosuđe potvrdi ono što je više nego razvidno, a to je da je izbor novih članova SIP-a bio neregularan i nezakonit. Što znači da bi se cijeli proces vratio na početak, što bi imalo velike posljedice i na organizaciju lokalnih izbora planiranih za jesen ove godine.

Zatražena istraga

Krišto je kao predsjedateljica Povjerenstva za izbor i imenovanje SIP-a zatražila i istragu Upravnog inspektorata koje djeluje pri Ministarstvu pravosuđa BiH i kaže da je dobila obavijest da su u radu SIP-a uočene brojne nepravilnosti, odnosno nezakonitosti u radu, ali da za sada nema spoznaje o čemu se konkretno radi. Rješenje inspektorata s konkretnim mjerama koje moraju biti poduzete poslano je SIP-u.

Doda li se ovome i sporna odluka o odgodi lokalnih izbora izvan zakonom propisanog roka, zbog čega je bio pokrenut spor i pred Ustavnim sudom BiH, jasno je da aktualni SIP ugrožava poziciju i ulogu ovog tijela. O tomu, čini se, nisu puno razmišljali oni kojima je najvažnije bilo da dobiju sastav SIP-a koji će im na općim izborima 2022. godine osigurati preuzimanje dovoljnog broja hrvatskih mjesta u federalnom Domu naroda kako bi formirali vlast bez legitimnih hrvatskih predstavnika, odnosno onih koji budu dobili većinsku potporu hrvatskoga biračkog tijela, piše Večernji List BiH

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Oglasi

Komentari