Pratite nas

Reagiranja

Napadali su ga i ‘gazili’ samo zbog generala

Objavljeno

na

isječak/youtube

U hrvatskom kulturnom, ali i političkom i sportskom životu, teško je naći čovjeka koji je barem malo nalik  – Antunu Vrdoljaku (Imotski,4.6.1931.). Studirao je glumu na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu, bio član današnjeg dramskog kazališta Gavella, a već 1952. počeo je glumiti i na filmu. Od 1965. krenuo je i s režijama. Njegov filmski i kazališni opus je iznimno veliki, što nije promaklo ni onima koji nagrađuju.

Može se slobodno reći da je dobio sve najveće kulturne  nagrade i priznanja. Kad je počeo hrvatski obrambeni Domovinski rat bio je među onima za koje slobodno možemo reći da su bili prvi kad je trebalo. U najteža vremena stvaranja hrvatske države našao se među prvim i najznačajnijim suradnicima prvog hrvatskog predsjednika i vojskovođe dr. Franje Tuđmana( bio je među ostalim potpredsjednik HDZ-a i potpredsjednik RH). Pamtimo ga i kao generalnog direktora Hrvatske radiotelevizije (1991.-1995.). Pitanje je kako bi u vrijeme agresije ta medijska kuća izgledala da joj ovoj čovjek nije bio na čelu. Ako se kaže da smo dobili i medijski rat protiv srpskog i inog agresora, onda su u tome i njegove velike zasluge. Jedno duže vrijeme bio je i zastupnik u Hrvatskom saboru. Istaknuo se i kao športski djelatnik: bio je predsjednik Organizacijskog odbora Europskog prvenstva u atletici u Splitu 1990. te prvi predsjednik Hrvatskog olimpijskog odbora (1991.-2000.). I član Međunarodnog olimpijskog odbora. Sada je njihov počasni član, itd. i tako redom. Jednom riječju, život mu je poput knjige ili filma, tim prije kad se zna da mu  nikada ni u čemu nije išlo glatko. Stoga nije ni čudno da ga jedni vole, a da drugima nije drag. To su odlike svih velikih i slavnih ličnosti. Nu, bez obzira tko što o njemu mislio ovaj je čovjek već sada zaslužio svoj trg ili  ulicu, tim prije što je jedan i jedinstven, neponovljiv.

Tijekom zadnjih godinu dana o ovoj se legendarnoj ličnosti svako malo pojedina piskarala nabacuju blatom, kao na  glinenog goluba. To je istina počelo kao blagi virus  još kad je najavio da će snimiti igrani film i tv seriju o hrvatskom generalu Anti Gotovini, dok je ovaj još bio u Haagu. Da, najavio je film  o Gotovini, ali ne i o stvaranju hrvatske države, odnosno njezine povijesti. Od prvog dana, da se ne lažemo, Gotovina je njima bio trn u oku, on im je bio glavna meta, na njega su bile uperene  otrovne strelice, ali kako se (kukavice) nisu usudili njega otvoreno napasti, iz svih oružja napali su i napadaju autora filma i serije, kao nije dobro ovo, nije dobro ono…

Mnogi su namjerno prešutjeli i činjenicu da je film imao namjeru da bude obrana generalu u Haagu, a ne i obrana Domovinskog rata.  Čak i jedna izmišljena  bočica Jane dobila je više medijskog prostora nego većina onih koji su ostvarili zapažene uloge. To nije bilo ništa novo niti nešto što još nismo vidjeli i doživjeli. U vrijeme bivše države, ne nismo zaboravili,  Vrdoljak, ali i drugi „nacionalisti“, kako su ih zvali komunistički patuljci, susretali su se sa zabranama, pljuvanjem i marginaliziranjem svega što hrvatski diše. Kao i onda, tako i danas taj je zadatak dobilo najviše   desetak „partijski“ raspoređenih medijskih radnika, u svim važnijim medijskim kućama. Oni, kao i nekad, tako i danas, djeluju poput masona. Dodirneš li jednog svi se dižu i što je najvažnije čitaš jednog pročitao si – sve. U svojim dokumentarnim filmovima Jakov Sedlar već je ranije  razotkrio ta i druga  „novokomponirana“ piskarala, odnosno „čuvare nove Jugoslavije“ – imenom i fotografijom…

Nu, na sve to i na sve te Antun Vrdoljak ne smatra da se treba braniti, već iznenađujuće  mirno i jednostavno znao je odgovoriti:

„Cijeli je problem u tome što su izgubili rat i to je njima bolno. Potpuno ih razumijem. Zamislite da smo mi izgubili rat, kako bi to bolno bilo nama. Da se na momu mjesto našao netko drugi i napravio film o generalu, isto bi mu bilo. Ovdje se radi isključivo o napadu na film, jer ono što je prikazano u njemu, ne sviđa se svima. Istina ih boli. Ja sam kriv samo zato što sam napravio ovaj film“ – kazao je u nekim svojim, istina, rijetkim intervjuima.

Evo, sad su objavili da je Nagradu Grada Zagreba za 2020. godinu dobila redateljica Dana Budisavljević. Ona je autorica kontraverznog filma „Dnevnik Diane Budisavljević“. Riječ je o filmu koji je već dobio sva moguća priznanja i nagrade, među ostalim i  „Zlatni Studio“ za kojeg se natjecao i film “General“, kojeg su odmah na početku eliminirali. To su učinili, čujte sad ovo, „gledatelji“, jer kao oni su glasali za ovu nagradu. A „Generala“ je dosad vidjeli skoro tri puta više ljudi (prodano 80 tisuća karata!) nego film Dane Budisavljević, koji odiše nizom falsifikata, koji je zapravo jedna „fantastična“ priča kakve se ne bi posramio ni Hitchcock ili još bolje Munchauzen.

Taj film ne bez razloga neprestano uspoređuju s „Generalom“. U tom grmu leži zec. Dakle, svu tu hajku na „Generala“ digli su oni koji još i danas žele prikriti izdaju svoga generala, koji su javno govorili da kad bi ga vidjeli odmah bi ga prijavili, odnosno da ga treba „locirati, uhititi i transferirati“, pa im stoga jedna izmišljena priča jako dobro dođe.

Film i tv serija „General“ su ih podsjetili da ipak nisu svi sve zaboravili, „Dnevnik Diane Budisavljević“ kako će vrijeme teći sve će više padati u zaborav i od njega i njezine autorice ostat će tek  mrtvo slovo na papiru.

Vrdoljak iza sebe ima respektabilan  broj filmova, političku, sportsku i inu karijeru, pa se uistinu i ne uzbuđuje što pojedinci tako pišu i trabunjaju. A nagrada i priznanja dobio je toliko da im ni sam ne zna broja. Među ostalim na jednom filmskom festivalu u Moskvi njegov film „Kad čuješ zvona“ dobio je veliku (!) srebrenu medalju, dok je srebrenu medalju dobio veliki Jacques Tati, a  brončanu  Carol Reed za „Olivera“ koji je te godine osvojio Oscara!

Uostalom sva ta haranga raznih pavičića i polimca bila je i puno gora i veća kad je snimio „Dugu mračnu noć“. Tada su ovo remek djelo hrvatske kinematografije napali isti ti koji danas „grakću“ i napadaju „Generala“ ili bolje rečeno hrvatsku državu, Domovinski rat i njezine branitelje.

Mladen Pavković

O ‘Generalu’ i  ‘Nestalima’

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Reagiranja

Župane, dvorac Janka Draškovića u Rečici je i Vaša briga!

Objavljeno

na

Objavio

Poštovani gospodine župane Damir Jelić građani RH, imaju pravo znati istinu.

U tom smislu javljam Vam se, ovim otvorenim pismom sa nadom i željom, kako bi se čim prije riješio već dva desetljetni problem dvorca Janka Draškovića u Rečici.

Problem je još veći nastao čudnom prodajom, kažem čudnom, jer nam kupoprodajni ugovor nije javno poznat zašto je uopće dvorac prodan.

Umjesto da  koristi u više namjena, rečičkim udrugama i društvima. Dvorac je prodan praktično mladima ispred nosa, jednoj zagrebačkoj obitelji, koja kako se vidi ni nema puno daljnjeg interesa o tom dvorcu, još od vremena Vašeg gradonačelničkog mandata u 2007. godini. Te prolazi od tada do sada, iako posjeduje veliko kurtološko, književno i povjesno 18 stoljetno bogatstvo, u sve veću ništavinu što nikome ne koristi.

Koliko je meni poznato dvorac je prodan 2007godine i ako je udruga „ZUK“ Rečica, nakon izrade žitne lađe,- Zora, koja danas plovi rijekom Kupom i prevaža domaće goste i turiste. Sa velikim žarom i zalaganjem je htjela preuzeti brigu i za dvorac Janka Draškovića, što bi više gledano društveno, turistički i gospodarski išlo u prilog, svima jednako dobrom.

Na žalost to se dosada nije dogodilo, pa ni  ono najnužnije, zaboravilo se je svake godine, najmanje tri puta i više pokositi park te očistiti okoliš oko dvorca. Problemi se i dalje nastavljaju i proširuju. Čovjek si može lagano zamisliti da se je dvorac od 2007godine do danas uređivao sobu po sobu, danas bi stajao ponosno i služio bi za sve jednako dobro i ponos selu Rečici i gradu Karlovcu.

Naša je pak ljudska, moralna građanska i seoska zadaća, kako se mladi nebi više iseljivali iz gradova i hrvatskih sela. Da na sve te nezgodne problematične, okolnosti i opozoravamo one koji ih prave, kako bi čim prije nestale.

Jer kako drugačije shvatiti da u mjesto u današnje vrijeme, koračamo korak naprijed, mi još uvjek koračamo, dva koraka u nazad.

Potrebno nam je uvjek imati na umu i pameti. Sve u stvari što danas dobro i kvalitetno zajednički činimo, činimo to za budućnost uz sebe i za buduće mlade naraštaje u generaciji koje nam u susret dolaze.

Eto i ništa drugo su moji dobronamjerni poticaji, na koje čekam pozitivan odgovor i nadam se da će Vam 4 tjedna vremena biti dovoljno.

Sa visokim poštovanjem i iskrenim pozdravom.

Josip Josef Mayer

 

 

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Reagiranja

Tko i danas štiti partizansko-komunističke zločine i zločince?

Objavljeno

na

U povodu 75. obljetnice masakra nad Hrvatima, posjetili smo Maceljsku šumu koju još neki zovu i „Titovo lovište“, nadomak Krapine. Tu je nakon 1945. život izgubilo od 12-15.000 Hrvata, bez suda i suđenja. Ovo područje, prekrito gustim šumama, najveća je klaonica Hrvata, gdje je među ostalim ubijen i 21 biskupijski svećenik, franjevac i bogoslov, koji su ovamo dovedeni, vezani žicom, iz Franjevačkog samostana i Župnog ureda u Krapini.

Na  lokacijama koje smo obišli u društvu Damira Borovčaka, koji je objavio i monografiju o ovim stradanjima, dočekala nas je  jadna i žalosna slika.

Bijeli križevi iznad zapuštenih  i travom obraslih jama ukazivali su da je tu bila jedna od 23 dosad otkrivene masovne gronice u kojima je nađeno 1163 žrtava, koje su 22. listopada 2005. svečano pokopane kod crkve Muke Isusove, prije svega zahvaljujući nekolicini agilnih članova Udruge Macelj 1945., koji još jedini ne dopuštaju da se ovaj strašan partizansko-komunistički zločin ne zaboravi.

A znate kako su bili pokopani svi ti ljudi? U malim bijelim sanducima na kojima je umjesto imena i prezimena jedino pisalo „Macelj“ i broj, od 1 do 1163!

Još je veliki broj masovnih grobnica koje nisu otvorene. Hrvatska država to ne dopušta, kao ni proganjanje zločinaca, od kojih su mnogi već umrli, u „partizanskoj“ slavi i u svojim vilama koje su dobili za nagrade i priznanja za veliki „posao“ kojeg su obavili za Tita i partiju.

Hrvati su doista morali biti ubijeni da bi Jugoslavija živjela!

Na jednom od  neistraženih grobišta susrećemo još jednog agilnog člana maceljske Udruge – Milana Pavića- Vukinu. Pokazuje nam karte s brojnim još neistraženim lokacijama. Kaže da je s time upoznao i Ministarstvo hrvatskih branitelja, koje je tek sada, pred parlamentarne izbore, počelo na nekima od njih obavljati ekshumacije. Njemu, koji im je ukazao na neotkrivena grobišta bezobrazno su rekli da on više „nema što tu tražiti“.

Ponizili su me do daske-kako se kaže – rekao je te dodao da pretpostavlja da će nešto malo kopati, a onda ponovno sve prepustiti zaboravu.

Nu, obilazeći maceljska gubilišta, ne možemo a da se ne zapitamo: kakva je to država koja ne da vodi skrb o ovakvim lokacijama, nego koja ne želi ni da otkopa na tisuće Hrvata koji su ovdje (ali i drugdje) u najvećim mukama, vezani žicom, okončali svoje živote?

Dr. Andrija Hebrang svojedobno je predlagao i ponudio prijedlog zakona da se i ovo područje proglasi od nacionalnog interesa, da ima status Memorijalnog područja, kao recimo Jasenovac. Ta ideja dočekana je nažalost u državnim institucijama na marginaliziranje i prešućivanje.

Na taj način kao da se željelo i želi poručiti da su zločini partizana-komunista i dalje nedodirljivi (kao što jesu), kao i oni koji su klali, ubijali, mučili…

U Hrvatskoj se još uvijek optužuje, sudi i osuđuje hrvatske branitelje iz pobjedničkog Domovinskog rata i po tzv. zapovjednoj odgovornosti. I to na dugogodišnje stroge kazne zatvora.

Članovi Udruge Macelj 1945., kaže nam Borovčak, ali i neki drugi, već su davno došli do saznanja da je i u ove teške zločine u Maceljskoj šumi, uz samu zagorsku magistralu (!) bio umiješan i notorni Stjepan Heršak, zvani Štef, po zanimanju krojač, ali i okrutni zapovjednik OZNA-e u Krapini, koji je bio iznimno blizak sa bivšim žalosnim predsjednikom RH Stjepanom Mesićem. Dovoljno je bilo da za svog života javno izjavi putem medija da on „nema veze“ s nikakvim zločinima i na temelju toga dalje ga, kao ni druge partizanske zločince, nitko nije  ispitivao ni proganjao!

U vrijeme komunizma ovo su strašno  gubilište čuvali, (gdje još i danas iz zemlje izviru kosti nesretnih Hrvata), dobro plaćeni „šumari“, ljudi iz okolnih mjesta, od kojih su mnoge obitelji nažalost bile povezane sa tim zločinima.

Izraelci, ali i mnogi drugi, ne dozvoljavaju da se zaboravi i jedan život izgubljen u Drugom svjetskom ratu i nakon njega, a evo što rade Hrvati (svaka čast iznimkama) – niti ne otkopavaju svoje mrtve, a kamoli da ih i dostojno pokopaju.

O Maceljskoj šumi djeca ne uče u školama niti ovdje kao primjerice u Jasenovac dolaze „kolone“ političara i politikanata sakupljati političke i ine bodove. Hrvatski sabor nije prihvatio ni pokroviteljstvo nad 75. obljetnici masakra u „Titovu lovištu“, a još manje raspravljao o ovoj strašnoj temi.

A netko reče – zločin je zločin!

Nu, drugovi i drugarice, gospodo i gospođe, pitanje svih pitanja i danas ipak glasi: tko i dalje štiti partizansko-komunističke zločine i zločince? I zašto?

Mladen Pavković

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari