Pratite nas

Kolumne

Napadi na branitelje napadi su na simbol hrvatske slobode

Objavljeno

na

Konzervirani tenk i crveni fićo danas su u Osijeku spomenik poraza onih koji su mislili da se Osječani ne mogu obraniti od tenkova i nasilja

Napadi na hrvatskog ministra branitelja generala Tomu Medveda, odnosno na ministarstvo i Vladu, imaju sve odlike specijalnog rata.

Lažne informacije koje se putem medija prezentiraju javnosti glavno su uporište za ovakvu tezu. Drugi temelj ovoj tvrdnji nalazim u činjenici što su hrvatski branitelji najosjetljivija populacija društva, ali i dio stanovništva s kojim se identificiramo u svakom trenutku kad ponosno govorimo o suverenosti i slobodi do koje smo došli u Domovinskom ratu.

Obezvrjeđivanje braniteljske populacije izravno vodi do obezvrjeđivanja svega što ova država duguje njima, a to su suverenost i samostalnost, piše Ante Gugo / mojahrvatska.vecernji.hr

Nakon što su godinama trpjeli da se branitelja naziva teroristima zbog njihovih opravdanih i legitimnih prosvjeda kada im je vlast lijeve političke koalicije predvođena SDP-om pokušala uskratiti određena prava, branitelji su danas izloženi sustavnom vrijeđanju i omalovažavanju kroz plasiranje neistinitih informacija u kojima ih se pokušava prikazati kao parazite i društvene nametnike.

Budući da je nakon dugo godina Ministarstvo branitelja zauzelo jasnu poziciju u pogledu zaštite braniteljskih prava, Ministarstvo branitelja pokušava se prikazati kao instituciju koja svjesno obmanjuje populaciju zbog koje i postoji.

Tako smo posljednjih dana izloženi tvrdnjama kako je čak 8490 hrvatskih branitelja zatražilo priznavanje statusa hrvatskog ratnog vojnog invalida nakon što je na snagu stupio novi zakon. Da bi bilo jasnije o čemu govorimo, treba podsjetiti kako je 2006. godine tadašnja ministrica Jadranka Kosor ukinula mogućnost za podnošenje novih zahtjeva za priznavanje statusa Hrvatskog ratnog vojnog invalida.

Netko je administrativnim propisom odlučio da bolesti moraju stati, da će prestati razarati ljudski organizam i da će prestati učinci ranjavanja, mučenja, iscrpljenosti, napora, strahova i stresova koji naknadno mogu dovesti do određenog stupnja invalidnosti.

U ovih 12 godina medicinska statistika pokazala je drukčije. Liječnici su kod više od sedam tisuća branitelja ustanovili posljedice onoga što su proživjeli u ratu, a koje su dovele do njihove smanjene ili potpune nesposobnosti za rad. Oni su tražili priznavanje statusa ratnog vojnog invalida, ali njihovom opravdanom zahtjevu državna uprava nije mogla udovoljiti zbog zakona koji je bio na snazi.

Da se s našim braniteljima događalo nešto neželjeno govore i podaci o umrlima. Od 1996. godine do danas preminulo je 53 337 branitelja. Statistika kaže da je otprilike jednak broj mlađih i starijih od 60 godina.

Treba li pametnom čovjeku uopće postavljati pitanje može li posljedica ranjavanja, mučenja u logoru, pretrpljenih napora i strahova imati efekte koji dovedu do sasvim sigurno prerane smrti ako je ona nastupila prije 60. godine, a da te iste posljedice ne mogu biti razlog za proglašenje određenog stupnja invalidnosti?

Jasno je da ono što je razlog smrti može prije nastupanja krajnje tragične posljedice prije toga biti razlog za invalidnost. Nažalost, bivšem ministru branitelja Fredu Matiću, njegovom pomoćniku Bojanu Glavaševiću ili predsjedniku SDP-ovog odbora za branitelje Franku Vidoviću stvari ne izgledaju tako.

Oni u javnost plasiraju teze o tome kako je nakon donošenja novog Zakona o braniteljima, kojeg je pripremilo Medvedovo ministarstvo, a u Sabor gdje je i usvojen poslala Plenkovićeva Vlada, čak 8490 novih osoba podnijelo zahtjev za priznavanje statusa HRVI (Hrvatskog ratnog vojnog invalida).

Istina je, međutim, da je u toj brojci onih preko sedam tisuća branitelja koji su proteklih šest godina tražili svoja prava nakon što su im organizam razorile naknadne posljedice ratnih stradanja i tek oko tisuću novih koji su podnijeli zahtjeve otkad je zakon na snazi.

Drugi podatak kaže nam da je do danas s traženom dokumentacijom kompletirano 4239 tih zahtjeva i da će samo oni biti upućeni na procjenu opravdanosti. Čak i kad bi svi zahtjevi bili prihvaćeni u proračunu su predviđena sredstva za njihovo ispunjenje.

Posebno su morbidne tvrdnje kako je u godinama kad se provode izbori povećana smrtnost hrvatskih branitelja, odnosno stopa suicida. Statistika pokazuje drukčije. Stopa suicida puno je veća u godinama kad nema izbora nego u vremenu biranja nove vlasti.

Tako kreiranim lažnim informacijama političare se želi prikazati kao trajne neprijatelje branitelja, odnosno branitelje pretvoriti u stalne neprijatelje svake vlasti. Pogledamo li tko je posljednjih 28 godina u Hrvatskoj proveo najviše vremena na vlasti na državnoj razini, te tko skoro neprekidno ima vlast u više od 75 posto gradova, općina i županija, nije teško zaključiti kako je cijela priča okrenuta protiv HDZ-a koji sa svojim partnerima obnaša vlast u najvećem dijelu spomenutog vremena.

Ovaj specijalni rat koji se vodi protiv aktualnog ministra i ministarstva branitelja pomalo podsjeća na ratnu epizodu koja se dogodila 27. lipnja 1991. godine, a koju branitelji Osijeka obilježavaju kao svoj dan. Tog su dana tenkovi JNA izišli na ulice najvećeg slavonskog grada i pokušali zaplašiti narod demonstrirajući silu.

Jedan Osječanin ispred kolone tenkova ostavio je svog crvenog fiću. Mali crveni automobil proizveden u kragujevačkoj zastavi godinama je u socijalističkoj Jugoslaviji bio simbol uspješne gospodarske proizvodnje, prosperiteta i svekolikog napretka.

Nije mala simbolika u tome što je tenk vojna sila čiji je zaštitni znak bila crvena petokraka pregazio malešni automobil, simbol navodno uspješne socijalističke proizvodnje jarko crvene boje.

Medijskom kampanjom koju vode protiv branitelja kreatori ovog specijalnog rata jurišaju gazeći istinu. Kao što je onaj tenk u Osijeku pregazio crvenog fiću tako će i oni pregaziti vlastiti moral. Branitelji su u Republici Hrvatskoj puno više od dijela statistike koja zbog nečeg koristi sredstva iz državnog proračuna.

Branitelji su jedan od simbola hrvatske samostalnosti i suverenosti. Kao što je slika crvenog fiće ostala u našem sjećanju kao postupak u kojem je Jugoslavija vlastitom silom uništila samu sebe, tako će i današnje nasilno vrijeđanju i omalovažavanje branitelja ostati zapisano kao tek još jedan pokušaj da se dovede u pitanje hrvatska samostalnost i suverenost.

Prozivati branitelje da bi se vlast optužilo za pogodovanje pojedinim kategorijama društva isto je kao i tenkom ići na crvenog fiću. Ako se branitelji odupri tim lažima i kreiranom specijalnom ratu optužit će ih se za terorizam, za širenje straha i društvu i tko zna za što sve ne.

Oni su, dakle u situaciji da se ne mogu sami braniti kao što se ni crveni fićo nije mogao obraniti od tenka. Međutim, konzervirani tenk i crveni fićo danas su u Osijeku spomenik poraza onih koji su mislili da se Osječani ne mogu obraniti od tenkova i nasilja.

Ante Gugo / mojahrvatska.vecernji.hr

 

27. lipnja 1991. hrabri Osječani su stali pred tenkove tzv. JNA

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Dujmović o Škori: Čak su Mesić i Josipović bili više kvalificirani za predsjedničku fukciju. Gdje mu je kum Thompson

Objavljeno

na

Objavio

Tihomir Dujmović je svojoj klumni na portalu Direktno žestoko kritizirao  Miroslava Škoru  ustvrdivši  da nije kvalificiran za  predsjednika države. Donosimo najzanimljivije  dijelove kolumne:

“More stvari se mora promijeniti u Hrvatskoj, promjene su u tom kontekstu nužne i narodno nezadovoljstvo može se opipati rukom kad govorimo o ovom relacijama. Ali, tko je taj tko će te promjene provesti, to je pitanje svih pitanja! Kome vjerovati i zašto mu vjerovati?

Dakle, Hrvatsku čekaju promjene, najveću političku stranku čekaju promjene jer ako više ni obitelj Tuđman ne gleda jednoznačno na stranku, onda je očito da narod iščekuje promjene. Tko može osigurati daljnji pobjedonosni niz hrvatske opcije? Samo površni imaju spreman odgovor u džepu! I bilo bi najjednostavnije i najkomotnije ići niz dlaku narodnim očekivanjima i reći ležerno, budite bez brige, imamo čovjeka koji će sve riješiti. Mirno spavajte, riješeno!

U tom smislu fascinantno je kako je kao preporoditelj, kao Mesija budućih promjena, prihvaćen čovjek koji se nikada ozbiljno nije uhvatio u koštac niti s jednim od tih problema, koji uopće nije dio tog svijeta, pjevač lakih nota Miroslav Škoro! Kao rješenje svih problema, premda u ozbiljnom smislu riječi o tom čovjeku ista ta nacija gotovo da ne zna ništa. Osim par natuknica službene biografije i sjajnih pjesama.

Kako je moguće nakon tolikih kadrovskih prevara i izdaja koje smo doživjeli u 30 godina neovisnosti i to prevara u puno čišćim situacijama, prevara s puno boljim biografijama, kako se može bez bilo kakve ograde dati potpuno povjerenje čovjeku kojeg zapravo ne poznajemo?

Po čemu je Škoro formula uspjeha, gdje se to razabralo da čovjek zna i može riješiti komplicirane državne, društvene i političke probleme? Škoro je sjajan pjevač, ali taj čovjek cijeli život ne radi ništa što bi ga moglo preporučiti za elitnu državnu funkciju. Zašto mu se onda vjeruje? Nema odgovora, ne smije se ni pitati.

Franjo Tuđman je bio povjesničar, Stipe Mesić godinama Tuđmanova desna ruka, obnašao je sve najvažnije funkcije u Hrvatskoj, Ivo Josipović je bio saborski zastupnik i sveučilišni profesor, Kolinda Grabar-Kitarović pomoćnica tajnika NATO pakta, ministrica u Vladi.

Što god mislili o njima, svi su imali ovakve ili onakve, ali reference koje se ne mogu ignorirati. Što u tom smislu ima Miroslav Škoro? Pet predivnih pjesama. Je li to dovoljno da bi nekome povjerili povjerenje da vodi državu? Ako je pak s njegovim kapacitetima sve posve jasno, plošno i jednoznačno, a samo ga Jude ne vole, kako to da njegov kum Marko Perković Thompson nije uz njega?

Zašto osim Žaka ne vidimo druge s estrade koji stoje uz njega? Jer nitko ga ne poznaje kao estrada, nitko ga ne poznaje bolje od Thompsona! Hoćemo sad i Thompsona prozvati Judom? Je li to i Miroslav Tuđman koji tvrdi da je Kolinda najbolje rješenje ? Je li to onda i Julienne Bušić? Je li i gradonačelnik Vukovara, Penava, isto tako Juda dostojan kamenovanja zato što ga ne podržava? Je li Juda i izdajica vrijedan prijezira i jedan general, ministar Krstičević? A onda i Klemm? Treba li pred Škorin medijski streljački vod i Milan Ivkošić? I Ivica Šola? Treba li ih sve preventivno uhititi jer su se usudili pitati i propitkivati? Ne, diskvalificirati, nego pitati. Ni ja ništa ne tvrdim, ja samo pitam. Ali, čim pitate već ste sumnjivi. Nismo li taj film već gledali?

Stotinu pitanja postavio bih Škori prije nego li bih ovako glasno kao njegove pristaše rekao da je on idealan izbor. Kako ćete promijeniti ustav ako nemate dvotrećinsku većinu? Dakle, ako pobijedite, realno ništa od obećanog ne bi mogli promijeniti. Kako to mislite referendumima vladati, s obzirom da takvog primjera na svijetu nema. Ima li veće demagogije od teze da bi se vladalo referendumom, a da bi narodu vratili vlast?

Koliko puta smo čuli tu frazu i koliko još puta moramo biti prevareni da bismo jednoznačno znali da se radi o goloj demagogiji? Što ste uopće u životu radili da bi se Vas kvalificiralo za ove relacije, smije li se to pitati sve predsjedničke kandidate pa onda i Škoru? Ako predsjednik države može biti pjevač lakih nota, onda smo do samog kraja sve izrelativizirali. Ali sve!

Naime, njegova retorika je zapravo savršeni populizam, na čelu s tezom “vratit ću vlast narodu”, sve to godi napaćenom narodnom uhu, koji uopće ne traži detaljan niti iscrpan odgovor. Unatoč tome što tih odgovora realno niti nema. Nema ih! E, kad ih nema, možemo li mi nakon svih prevara koje smo doživjeli danas jasno i glasno sumnjati?

Iznimno sam cijenio i cijenim Hasanbegovića kao i njegov podvig glede ukidanja imena Titovog trga, ali kako možemo to cijeniti, a u isto vrijeme minimalizirati činjenicu da je Kolinda izbacila Titovu bistu s Pantovčaka? Kako? I u isto se vrijeme praviti da Škoro nije na dva izravna pitanja novinarke RTL-a odgovorio posve nerazgovijetno što će napraviti s Titovom bistom.

Besramno je isticati da je rekao da bi stavio bistu Blage Zadre jer je to rekao tek naknadno. Ne u tom konkretnom razgovoru! Ali, vi u ovoj histeriji, a tako je uvijek kad se krene s medijskom histerijom, jednostavno ne smijete pitati! Kolinda Grabar-Kitarović jest zaredala s gafovima, ali njoj se stvarno svaka riječ važe. Ne i Škori. Andreju Plenkoviću se glasno negativno knjižila činjenica da nije sudjelovao u Domovinskom ratu što je posve legitimno. Ista činjenica se isticala i kod Milanovića kad je bio premijer. Kad pogledate što se sve vadi van u američkim predsjedničkim izborima lako se složiti da su ove naše relacije obična kamilica. No, kad danas spomenete da u Domovinskom ratu nije bio ni Škoro, vi momentalno postajete izdajnik. Iz koje ruske stepe je izašao ovaj relikt staljinizma?

Na to, da ne smijem pitati, jednostavno neću nikad pristati! Uvijek sam pitao i uvijek ću pitati, da i promašio sam, da i pogriješio sam, ali dužnost je novinara uvijek pitati. Uvijek sumnjati! A ovdje je sumnja zabranjena. Tko sumnja u Škoru taj je izdajica! Ma nemojte!

U HDZ-u doista imate nekoliko jasno ocrtanih frakcija, koje se poprijeko gledaju. O tome se pišu plahte tekstova i to je dio demokracije i tako i treba biti. Ali u prvom redu Škorina nastupa u zagrebačkoj dvorani Vatroslava Lisinskog sjedili su ljudi koji ga podržavaju, koji će sutra biti politička okosnica njegove opcije, a da između sebe jedva razgovaraju. Božo Petrov primjerice i Zlatko Hasanbegović! Bruna Esih i Hasanbegović! Petrov i Zekanović! Ruža i Bruna Esih! O njihovim podjelama, o njihovim razlikama ne smije se govoriti.

Zašto se može govoriti o razlikama u HDZ-u, a treba šutjeti o razlikama na desnici? Kompletna desnica nije se uspjela ujediniti na europskim izborima, dapače, napadali su se i vrijeđali preko medija. Kada treba pitati ako ne sada: oko čega se zapravo danas slažete? Koji je to program, koji su to ljudi, koji su to stavovi koje jednoznačno podržavate? Ili se slažete samo oko toga da dođete na vlast? Kada to pitati ako ne sada?

Osim toga, može li se bar pledirati za mrvice razuma. Pobijedio Škoro ili izgubio, doći će do objedinjavanja desnice, taj plan već postoji i treba ga pozdraviti. S kime ćete koalirati ako ne s HDZ-om? A kako ćete koalirati s njima ako sad od članstva stranke tražite da sami sruše vlastitu Vladu? Ako se držimo osnova demokracije valja konstatirati da se Plenkovića može rušiti odnosno smijeniti jedino u okviru HDZ-a. Ili je i to netočno? Ako ga HDZ-ovci ne žele, neka ga smijene, ali što ga se više bude pritiskalo izvana to će on biti jači.

Kad Škoro kaže da bi Vlada morala pasti ako on pobijedi, mora znati da ništa više ne jača Plenkovićevu strukturu u stranci od te teze. Osim toga, s tako zakrvljenim stavovima i jedna i druga strana zapravo radi za Milanovića. Jer, tražeći već sada da Vlada odstupi ako on pobijedi, Škoro i ne razumije da tjera HDZ-ovce od sebe! Ako glasam za Škoru znači da rušim vlastitu Vladu, jer ako on pobijedi tražit će da moja Vlada padne – to je teza koju producira Škorin prijedlog kod prosječnog HDZ-ovca#, ističe Dujmović u svojoj kolumni na portalu Direktno.

 

”Od kud vam pravo gospodine Škoro!!?’ Tri puta ste nas zanijekali.

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Kako su se hrvatske enklave u Središnjoj Bosni branile više od godinu dana u potpunom okruženju

Objavljeno

na

Objavio

Da HVO u Središnjoj Bosni nije uspio obraniti hrvatske enklave i da su Hrvati iz tog dijela BiH tijekom opsade, pristali na evakuaciju ili da su ih sve protjerale snage Armije RBiH, humanitarni konvoj “Bijeli put za Novu Bilu i Bosnu Srebrenu” ne bi imao ni kome ni gdje doći.

“Bijeli put za Novu Bilu i Bosnu Srebrenu”, na današnji je dan, 10. prosinca 1993., sa zagrebačkog Zapadnog kolodvora krenuo put Lašvanske doline gdje se u okruženju gotovo godinu dana nalazilo oko 80 tisuća Hrvata.

Humanitarni konvoj “Bijeli put” sa 167 osoba – liječnika, medicinskog osoblja, novinara, humanitaraca i franjevaca, u Lašvansku dolinu i Središnju Bosnu, osim potrebnih medikamenata i prehrambenih namirnica donio je nadu kako će opsada Središnje Bosne biti okončana.

“Bijeli put” – svijetla epizoda u grotlu ratnog pakla 

Sve ono što se događalo godinu dana ranije, točnije, 11 mjeseci prije dolaska “Bijelog puta”, ali i tri mjeseca nakon, dokaz je kako je “Bijeli put” tek jedna epizoda – svijetla točka u tom grotlu ratnog pakla  kojeg su  preživjeli Hrvati u Središnjoj Bosni.

Dolaskom “Bijelog puta” u Središnju Bosnu, iako je na samo nekoliko dana prekinuta prometna blokada, stigla je i nada da Hrvati Središnje Bosne nisu prepušteni sami sebi. Međutim, ti su osjećaji, a i percepcija o stvarnosti, trajali svega nekoliko dana. “Bijeli put” tek je prividno zaustavio “ratna djelovanja” i “zamrznuo” sumornu stvarnost – opsade i borbe Hrvata za gole živote-

Opsada i okruženje u koje je Armija RBiH dovela HVO počela je u siječnju 1993. godine kada su prekinuti putni pravci i veze prema Hercegovini preko Gornjeg Vakufa/Uskoplja.  Osim tog prekida veza s ostatkom svijeta, Središnja Bosna je tijekom četiri jake ofenzive Armije RBiH kroz 93’. godinu i unutar podijeljena i rascjepkana u enklave – Lašva, Lepenica, Bosna.

U Lašvanskoj dolini su godinu dana “živjeli” i bez vode i bez električne energije. Jedina bolnica koju su imali bila je ona improvizirana bolnica – crkva u Novoj Biloj koja se i sama našla na prvoj crti bojišnici, nekoliko je puta granatirana.  Drugih zdravstvenih institucija nije bilo – osim improviziranih ratnih domova zdravlja i stacionara, a ranjenici HVO-a i hrvatski civili s područja Žepča i Lepeničke doline, liječili su se u bolnicama u Banja Luci, Tesliću i Ilidži što se masno plaćalo Vojski Republike Srpske.

Mudžahedini preko Zagreba u Zenicu – glavna postrojba u progonu Hrvata  

Hrvati i Bošnjaci su u Središnjoj Bosni skupa ratovali protiv JNA/ VRS-a tijekom 1992. godine iako danas, službene politike obje sukobljene strane, uglavnom jedne druge optužuju za izdaju.

Dojučerašnjim saveznicima, ipak, nije puno i dugo trebalo da upere puške jedni protiv drugih – protiv donedavnih prvih susjeda. Već u lipnju 1992. godine, izbili su prvi incidenti između Hrvata i Bošnjaka u Novom Travniku, a dodatne napetosti izazvao je i veliki priliv bošnjačkih izbjeglica iz Bihaćke krajine čime je demografska slika u Središnjoj Bosni uveliko promijenjena.

Također, tijekom 1992. godine u Središnju Bosnu i Zenicu došli su mudžahedini – islamski dobrovoljci, elitna postrojba u protjerivanja Hrvata koja se “proslavili” svirepim zločinima, ritualnim ubojstvima, kampovima, a nakon rata i terorističkim aktivnostima u BiH.

U svega nekoliko mjeseci, do sveopćeg pakla u Središnjoj Bosni, mudžahedini su organizirali kampove, zatvore i logore za Hrvate, a bili su i glavna postrojba u protjerivanju Hrvata iz tog dijela BiH.

O tomu najbolje svjedoče sudbine strijeljanih Hrvata na Bikošima nadomak Travnika za čijim tijelima institucije BiH i danas navodno tragaju. Mudžahedini su “pripomogli” osnivanju 7. Muslimanske brigade, najpoznatije po broju zločina nad Hrvatima, a za koju bošnjački dužnosnici u Središnjoj Bosni i danas kažu kako je “donijela slobodu svim građanima gdje god je došla”.

Slobodu je donijela, ne samo ondje gdje je došla, da se poslužimo, tim riječima, nego i tamo gdje je ostala – iza 7. muslimanske brigade, nekakve light verzije odreda El – mudžahid ostajali su svirepo ubijeni civili, masakrirani ratni zarobljenici, spaljene kuće, uništena privatna imovina i natpis “Arrivederci in Roma” (Doviđenja u Rimu), napisan u franjevačkom samostanu sv. Franje Asiškog u Gučoj Gori.

Gorka je to i bolna činjenica za Hrvate u Središnjoj Bosni danas – franjevačke samostane, brojne katoličke crkve i baštinu jednog naroda, čak i grobove predaka, uništavali su i devastirali mudžahedini, razulareni dugobradi ratnici koji su u njihova sela dolazili u automobilima sa zagrebačkim registracijskim oznakama.

Da je konvoj naoružanja za Armiju RBiH iz Zagreba prošao, Hrvati bi izgubili rat 

Sve do proljeća 1993. godine,  službeni je Zagreb naoružavao Armiju RBiH, iako je rat između Hrvata i Bošnjaka već bio “ozbiljnih razmjera”.

Prvi zločin nad Hrvatima počinjen je 26. siječnja u selu Dusina između Zenice i Busovače u kojem su pripadnici 7. muslimanske brigade i mudžahedina ubili 9 osoba hrvatske i srpske nacionalnosti, a zapovjedniku lokalne postrojbe HVO-a, Zvonku Rajiću, izvadili su srce. Nakon toga uslijedili su zločini nad petoro Hrvatima koje su mudžahedini također masakrirali u selu Miletićima kod Travnika i progon 15 tisuća Hrvata iz Zenice.

Bez znanja i odobrenja državnog vrha Republike Hrvatske, najveći konvoj naoružanja za Armiju BiH, došao je u svibnju 1993.  do Hercegovine. Armiji RBiH trebao je biti poslan očigledno, ne iz nekakvih “dobrosusjedskih interesa i pomoć”, nego iz isključive materijalne koristi. Tomu u prilog ide i tvrdnja Bakira Izetbegovića, predsjednika SDA, koji smatra kako je neprolazak i zaustavljanje tog konvoja uzrokom rata Hrvata i Bošnjaka u BiH.

Taj je konvoj, osim što je dogovoren bez znanja državnog vrha Hrvatske, zaustavljen kasnije u Hercegovini na njihovu inicijativu jer je, valjda, konačno bilo jasno u kakvoj bi se “klaonici” Hrvati u Središnjoj Bosni našli, da je, ipak prošao.  Ili kako je to slikovito Sefer Halilović, još u veljači ’92. najavio “ili put pod crnu zemlju ili u Hrvatsku”.

Dakle, na zagrebački Zapadni kolodvor, vjerojatno, odakle je “Bijeli put” krenuo mjesecima kasnije. Da je konvoj  naoružanja prošao Hrvati bi još u ljeto ’93. Izgubili Središnju Bosnu, kao i one dijelove Hercegovine koje su kontrolirali i na koncu rat: bio bi to sveukupni poraz HVO-a i teško da bi se oslobodili okupirani dijelovi BiH i Hrvatske sredinom 1994. i 1995. godine.

Jedina veza Središnje Bosne s ostatkom svijeta bio je helikopter  

Hrvati tijekom opsade ne samo da nisu imali vezu s Hercegovinom pa tako i s Republikom Hrvatskom, nego nijedan vojnik HV-a nije bio u Središnjoj Bosni tijekom rata. Čak su i pripadnici PPN-a “Ludvig Pavlović”, jedine brigade koja je neko vrijeme pomagala HVO-u  Središnjoj Bosni, “upućeni” na uskopaljsku i ramsku bojišnicu.

Dakle – isključivo srednjobosanski Hrvati, njih oko 15 tisuća u Operativnoj zoni HVO-a Središnja Bosna borilo se protiv 60-ak tisuća vojnika Armije RBiH i oko 2 tisuće islamskih dobrovoljaca.

Jedini link prema svijetu ostvaren je tek od jeseni kada su počeli prvi letovi helikoptera koji je vozio, uz odobrenja i pod nadzorom UN-a isključivo na dvije lokacije – ranjenike iz crkve-bolnice u Novoj Biloj na splitske Firule i Logistički centar HVO-a u Posušuju.

Toliko o “logističkoj” spremnosti HVO-a da uopće vodi rat protiv Bošnjaka. “Ratovati protiv Muslimana u ovim je uvjetima ludost”, bilješka je jednog od HVO-ovih obavještajaca još iz proljeća 1993. godine.

No, u toj zaista, ludosti, HVO je, ipak, uspio do Washingtonskog sporazuma, sačuvati hrvatske enklave u Središnjoj Bosni i preko 150 tisuća Hrvata ostalo je tamo živjeti, iako ih je, kako je rat odmicao, protjerano 110 tisuća.
Sve i jednu ponudu o evakuaciji iz Središnje Bosne, Hrvati odbili

Iako logistički potpuno “nespremni”, kraj rata s Armijom BiH, HVO je dočekao s tek 10 granata, hrvatski su branitelji, kao i inače, ljudi tog kraja, odbijali u nekoliko navrata “nemoralne ponude” međunarodne zajednice i političkih predstavnika u institucijama Hrvatske Republike Herceg – Bosne.

Nekoliko su puta “nuđena” iseljavanja – prinudna, tzv. evakuacije, kako ne bi došlo do masovnog pokolja, međutim, svakog su   puta takve ponude, bilo da su se odnosile na Usoru, Žepče, Kiseljak, te Lašvansku dolinu –  Hrvati u Središnjoj Bosni  odbijali. Evakuacija i napuštanje Središnje Bosne, ako je suditi prema dostupnoj dokumentacija, za HVO u Središnjoj Bosni nikada nije bila opcija.

Četiri velike ofenzive Armije RBiH kroz siječanj, travanj, lipanj, prosinac rezultirale su progonom Hrvata Zenice, Kaknja, Travnika, Fojnice, Bugojna i Vareša u studenom. Protjerano je oko 110 tisuća Hrvata, a njih više od 3 tisuće “logoraški” je “staž” steklo u 269 logora pod kontrolom Armije RBiH.

Hrvati su se u Središnjoj Bosni obranili zahvaljujući, prije svega, njihovim, nije nimalo pretjerano reći, nadljudskim naporima i istrajavanjima da ne odu iz svoje zemlje i da ne napuštaju svoj zavičaj.

Ipak, sve to ne bi bilo tehnički mogući da nije bilo, pokazalo se kasnije, strateške prosudbe vrha Republike Srpske i Vojske Republike Srpske. HVO u Središnjoj Bosni opstanak jest platio brojnim životima, ali i enormnim novčanim iznosima uplaćenim Republici Srpskoj koja je logistički “osiguravala” HVO.

Naoružanje preko Republike Srpske: Skupo plaćeno, uz političke ucjene  

Osim dobro naplaćenih “usluga” u naoružanju i streljivu, VRS je naplaćivala i smještaj hrvatskih ranjenika iz Kiseljaka i Žepča po bolnicama u Banja Luci i Ilidži.
Bila je to, najblaže rečeno, “suradnja s neprijateljem iz nužde” za koju HVO, zapravo, ni u jednom trenutku nije mogao znati kako će i koliko trajati, te u kojoj je mjeri sve to pouzdano jer je srpska strana neprestano manipulirala i politički ucjenjivala padom Središnje Bosne.

Predstavnici VRS-a nisu jednom tražili/prijetili da se za obranu Središnje Bosne, predaju hrvatske enklave u Usori i Bosanskoj Posavini – Ravne – Brčko i dijelovi oko oraškog džepa. Istovremeno, VRS je na gotovo identičan način “opskrbljivala” Armiju RBiH u dolini Neretve dok je trajao sukob s HVO-om.

Uoči dolaska “Bijelog puta”, Hrvatima u te tri enklave, prijetila je nova runda zločina i progona, te se čak razmatralo i izmještanje crkve- bolnice u Novoj Biloj koja se nalazila na prvoj crti obrane.  No, s time su snage Armije RBiH sačekale čak 48 sati kada je napadnuto Križančevo selo, 24. prosinca ’93. i izvršen pokolj nad ukupno 74 hrvatska branitelja.

Svi koji su došli s “Bijeli putem”, prema dogovoru Rasima Delića i Ante Rose, načelnika glavnih stožera Armije RBiH i HVO-a, morali su se s njime i vratiti. Konvoj je po dolasku na području Gornjeg Vakufa pretresan nekoliko puta. Džemal Merdan, dozapovjednik 3. Korpusa tražio je od Slobodana Langa da HVO preda Središnju Bosnu. Po povratku, konvoj je napadnut i ubijen je Ante Vlaić, vozač jednog od kamiona.

Zločini nad Hrvatima i nakon “Bijelog puta” 

Iako je kroz ta tri dana koliko je konvoj uopće boravio u Lašvanskoj dolini, pomoć poslana i Bošnjacima u Zenicu, te naselja Mahalu i Kruščicu, potpisano primirje se prekršilo, a bajka “Bijelog puta”, kao što to obično s bajkama i biva – vratila se na početak – nastavak ratnog horora u Središnjoj Bosni.

Nakon “krvavog Badnjaka” i zločina u Križančevom selu, dan kasnije, na Božić,  napadnuta je kota Pješčara – strateški najvažnija kota za Lašvansku dolinu koju je tada već šest mjeseci ranije od 3 tisuće elitnih specijalaca Armije RBiH branilo tek 300 hrvatskih branitelja.

Pješčara je, tijekom te godine rata, u nekoliko navrata, u jednom danu, bivala pod kontrolom i HVO-a i Armije RBiH. O naravi bitke za Pješčaru govori i činjenica kako su se vojnici na tom lokalitetu borili “prsa u prsa”, ili kako su mi brojni vojnici opisivali “gledali smo se u oči i pucali”.

Bitke za Pješčaru i Zavrtaljku: Obrana Središnje Bosne promijenila tijek rata i  u BiH i Hrvatskoj 

Nakon Božića, počinjen je i zločin nad Hrvatima u selu Buhine kuće – selu 100 metara udaljenom od Ahmića (gdje su pripadnici HVO-a u travnju likvidirali 116 bošnjačkih civila) gdje su ubijene 24 osobe, a najmlađa žrtva bio je  dvogodišnji dječak.

Napadom na Buhine kuće, snage Armije RBiH, htjeli su razbiti i vezu Viteza prema Busovači, no odgovor HVO-a uslijedio je na Zavrtaljci, 28. siječnja 1993. kada je, osim rasterećenja lašvanske bojišnice, HVO pod kontrolu stavio Lepeničku dolini i točno godinu dana nakon prekida – spojio teritorij Kiseljaka i enklave u Lašvanskoj dolini.

Zahvaljujući otporu hrvatskih  dragovoljaca i činjenici da je u prijelomnom trenutku najveći konvoj naoružanja za Armiju RBiH iz Zagreba, ipak, zaustavljen, te umješnim pregovorima s Republikom Srpskom, Hrvati u Središnjoj Bosni su opstali i ostali.

Očuvanjem hrvatskih enklava u Središnjoj Bosni, došlo je i do primirja HVO-a i Armije RBiH, potpisivanja Washingtonskog sporazuma te zajedničkih oslobodilačkih operacija HVO-a, HV-a i Armije RBiH u BiH, te na koncu i oslobađanja Republike Hrvatske 1995. u VRO Oluja. Armija RBiH, kao ni VRS, nisu uspjele “dobaciti” do Jadranskog mora i Neuma, a HVO je uspio sačuvati enklave u Središnjoj Bosni i stratešku Dubravsku visoravan u dolini Neretve.

Washingtonski sporazum HVO dočekao s 10 granata 

Godinu dana opsade i okruženja, bez vode i električne energije, uz jednu improviziranu bolnicu, obrane u nemogućim uvjetima protiv najmanje osam puta snažnije Armije RBiH, nekoliko mjeseci logistički “opskrbljeni” od VRS-a, kraj su rata, Hrvati u Središnjoj Bosni dočekali s 10 granata.

“Bijeli put” jest velika humanitarna akcija, dokaz kako i u najbesmislenijem od svih ratova, onog između Hrvata i Bošnjaka, postoje šanse za mir, no nažalost, nije postao prekretnicom u povijesti tog sukoba. Ili kako je to, bolje od svih generala i vojnika, opisala baka Kata Kesten koja je tijekom rata svakodnevno ranjenicima u crkvi bolnici u Novoj Biloj donosila vodu:”Mi smo imali samo Boga i vojsku, u tu smo se uzdali.”

Gloria Lujanović / dnevnik.ba

10. prosinca 1993. godine krenuo konvoj Bijeli put za Novu Bilu i Bosnu Srebrenu

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari