Pratite nas

Razgovor

NAPADI NA MONODRAMU ‘BEZ LUSTRACIJE NEMA KROACIJE’

Objavljeno

na

Hoće li se “Lisinskim” oriti ‘Za Dom Spremni’?
Moralna panika koju je u ‘naprednim’ hrvatskim medijima – kao i u istočnom hrvatskom ‘komšiluku’ – izazvala najava listopadskih nastupa doajena hrvatskog glumišta Božidara Alića u Koncertnoj dvorani ‘Vatroslava Lisinskog’, sve više poprima razmjere paranoje. Alić je, naime, prije desetak dana obznanio da će 8., 12. i 14. listopada ove godine u maloj dvorani Lisinskog izvesti svoju monodramu ‘Bez lustracije nema Kroacije’. Svoju izvedbu promovira uz popratni slogan koji glasi: Na ljutu ranu, ljuta trava… Svaki uzmak je smrt… S obzirom na izrazito desničarska stajališta koja Alić zastupa u javnosti, brojni ljevičarski mediji su, u skladu sa svojim političko-aktivističkim nagnućima, pokrenuli sustavnu kampanju kako bi spriječili njegovo pojavljivanje u zagrebačkom hramu kulture.

Prvi je u akciju krenuo Novi list, koji se iz pera Dražena Ciglenečkog pozabavio Alićevim likom i djelom, te njegovim tezama o hrvatskoj političkoj zbilji. U tekstu Alićev ‘Za dom spremni’ u dvorani Lisinski: Monodrama kontroverznog glumca uvrštena u program” iznesena je hrpa neistina, špekulacija, aluzija, insinuacija i uvreda. Ciglenečki problematizira Alićev odnos prema neuralgičnim temama hrvatske povijesti, koje je Alić iznio u svojem nedavnom intervjuu za desetak hrvatskih portala. Novom listu su se pridružili i drugi antihrvatski mediji, među kojima se ističe i zagrebački, kako ga Alić zove, ’24 časa’. Tabloid ’24 sata’ vijest je plasirao kao objedu pod naslovom: “Želi braniti NDH: U Lisinskom će Alić vikati Za dom spremni”.

Alićeve ‘teške fraze’

U spomenutom tekstu Ciglenečki Alića naziva ‘kontroverznim’ i ‘nekad velikim hrvatskim glumcem’, koji se u posljednje vrijeme ističe ‘širenjem mržnje’. Ciglenečki očito smatra da je nečiji medijski odstrijel, egzistencijalno uništenje i moralna diskvalifikacija – ‘širenje ljubavi’. Koliko je tek kontroverzan Ciglenečki koji je napisao hrpu tekstova punih predrasuda o HDZ-u, a istodobno se ‘u povjerenju’ hvalio da redovno glasuje za isti taj HDZ.

cigleni

“Da ne bi bilo dvojbe”, dodaje Ciglenečki, “o kakvom je događaju riječ, na web stranici Lisinskoga, uz informacije o Alićevoj predstavi, piše – svaki ustupak je smrt, na ljutu ranu, ljuta trava!” Povezuje to s Antom Pavelićem, s NDH, s ustašama… računajući na već oprobanu praksu stigmatizacije – koja nije podložna propitivanju.

Alićeve kritičare smeta što u intervjuu koristi ‘preteške fraze’, govori o ‘jugofašistima’, ‘komunističkim ubojicama’, ‘partizanskim koljačima’, ‘samoproglašenim antifašistima’ te o ‘četničkom lobiju u Srpskoj pravoslavnoj crkvi’. Tita naziva ‘krvnikom’, a u one koji nastoje “uništiti, obezvrijediti i rastočiti modernu hrvatsku državu” ubraja i “razgranatu vojsku udbaša i KOS-ovaca, koji su sveprisutni, koji nas koče, guše i učinkovito uništavaju”. Za državu je ustvrdio da je “stvorena isključivo na obrambenom Domovinskom ratu, i ni na kakvom nazovi antifašizmu”.

Osude spomenutih medija Alić je izazvao govoreći o njima da su “ružni, nakaradni nepismenjaci koji se nazivaju kulturnjaci, antihrvatski Nj1, RTLj, LGBT-Yudeks, Bljutarnji, 24 časa”. Ipak, najviše ih smeta Alićev afirmativan govor o Nezavisnoj Državi Hrvatskoj i o nezaobilaznom pozdravu ‘Za Dom spremni’.

Znajući da je na Alića gotovo nemoguće utjecati i da njegova stajališta, sasvim izvjesno, neće moći promijeniti, ljevičarski medijski aktivisti oštricu svojih napada – kroz kritiku Alića – usmjeravaju u najvećoj mjeri na vodstvo same dvorane ‘Lisinski’ i na njenog ravnatelja Dražena Siriščevića. Udaraju i na Odsjek za kulturu Grada Zagreba, koji je vlasnik dvorane. Neskriveni smisao ovih napada jest stvaranje pritiska, kako bi vodstvo dvorane, usprkos potpisanom ugovoru, uskratilo Aliću gostoprimstvo.

Zanimljivo je kako ni jedan od tih istih ‘hrvatskih’ medija nije vidio ništa sporno u tome što je vodstvo dvorane još prije nekoliko godina uvrstilo u program ulomke iz opere Silvija Foretića ‘Maršal’, u režiji Dore Ruždjak Podolski i pod dirigentskom palicom Mladena Tarbuka. Štoviše, to opskurno djelo, u slavu zločinačkog komunističkog diktatora Tita, stavljeno je uz bok djelima poput Gotovčeva Ere s onoga svijeta, Zajčeva Nikole Šubića Zrinjskog, Hatzeova Povratka, Bersina Ognja, Brkanovićeva Ekvinocija, Šulekova Koriolana, Paraćeve Judite…

Kolektivna paranoja srpskih medija

rtsSvojim već uhodanim pristupom otuđeni i odnarođeni hrvatski mediji dali su, po običaju, sjajan šlagvort brojnim srpskim medijima, koji i inače u potpuno nerazumnim količinama, i na krajnje opsesivan način, razvlače sve i svašta što se događa u Hrvatskoj. No, preuzimajući teze iz njima bliskih ovdašnjih medija, srpski mediji su ih zaoštrili i radikalizirali do krajnjih granica. Najprije je prvi programa srpske nacionalne televizije RTS u svojem izviješću samu predstavu ‘Bez lustracije nema Kroacije’ preimenovao u ‘Za Dom Spremni’, a Vesti.rs su vijest naslovile: “Za Dom Spremni grmeće i koncertnom dvoranom”.

Istu metodologiju su primijenili i ostali srpski mediji poput Radio televizije Vojvodine, brojni portali i tiskani mediji. Po njihovu tonu bi se reklo da se ne radi o scenskoj izvedbi, nego o orgijama fanatika, koji samo što nisu krenuli na bezazlenu ‘srpsku nejač’. Većina glavnih politikantskih teza u srpskim medijima podudara se s onima koje su već iznijeli mediji u Hrvatskoj. To nedvojbeno svjedoči da su i jedni i drugi na istoj liniji sustavnog progona hrvatskih domoljubnih stremljenja.

Želim biti pučki tribun

stopa“Napadi srpskih medija i domaćih jugofašista mi ne smetaju. Pokazuju da sam dirnuo u osinje gnijezdo i da sam na pravom putu. Neumjeren interes srpske javnosti i srpske politike za hrvatske prilike samo je posljedica njihove neugasle hlepnje za hrvatskim državnim ozemljem. Ovdje je, doista, moja glumačka uloga u drugom planu jer želim progovoriti kao pučki tribun, kao glas mojeg ljubljenog hrvatskog puka. Medijska naklapanja o tome što ću konkretno reći tijekom izvedbe su u zoni špekulacija. To ćete saznati tek u dvorani Lisinski. Mogu samo reći da je monodrama moje žestoko političko promišljanje ovog pogubnog vremena po moj hrvatski narod. Tim pogubnijeg – ukoliko jugofašisti, ne dao Bog, ponovno dođu na vlast”, rekao je Božidar Alić u izjavi za naš tjednik.

Siriščević imun na pritiske!?

“U Lisinskom ne može nastupiti samo onaj tko ne zna pjevati ili svirati. Kvaliteta je najvažnija. Tko god svoj posao radi dobro, dobrodošao je kod nas. Tako je uvijek bilo i bit će. U Lisinskom su se prije održavali partijski plenumi Saveza komunista. Je li se netko ikad bunio radi toga? Nije!”, rekao je nedavno Siriščević, odgovarajući na kritike programske politike. Ako se Siriščević bude držao svojih riječi Alića ćemo 8., 12. i 14. listopada gledati u Lisinskom.

(Vjekoslav Magaš)

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Razgovor

Krstičević: Dolazak ministra Mattisa potvrda je strateškog partnerstva između SAD i RH

Objavljeno

na

Objavio

Foto: MORH / T. Brandt

U Hrvatskoj je boravio jedan od najmoćnijih Trumpovih ljudi – američki ministar obrane James Mattis.

Sastao s hrvatskim kolegom Damirom Krstičevićem, a susret je još važniji ako se uzme u obzir da je ovo prvi posjet jednog američkog dužnosnika takve razine u posljednjih 14 godina.  Gost Teme dana bio je ministar obrane Damir Krstičević.

Ministar Mattis pohvalio je Hrvatsku. Poručio je: Bolje imati malu vojsku s borcima koji znaju za što se bore nego veliku vojsku bez cilja.

To je istina. To smo mi dokazali u Domovinskom ratu. Za mene je čast da je američki ministar obrane Mattis posjetio Hrvatsku.

Prošle godine, 12. srpnja bio sam u Pentagonu. Ministar Mattis tada je rekao za našu Oluju da je to operacija koja se izučava u američkim školama, da je operaciju Oluja izvela vojska koja je bila i vrhunski opremljena i vrhunski uvježbana i ono što je najvažnije da je imala odlične političke smjernice i na kraju ono što je jako bitno rekao je da je Hrvatska mala zemlja koja se znatno bori iznad svoje kategorije. Te riječi ponovio je i danas, rekao je ministar Krstičević.

Na pitanje koliko je SAD svjestan doprinosa Hrvatske NATO-u, Krstičević je rekao je da su svjesne. Hrvatska od početka ulaska u NATO doprinosi međunarodnoj sigurnosti, a dolazak ministra Mattisa potvrda je tog strateškog partnerstva između SAD i RH.

Hrvatska izdvaja 1,33 posto BDP-a za obranu, što je ispod NATO-ovih standarda.
Ministar Krstičević rekao je da su se sve države NATO-a obvezale na summitu u Wellsu da će doći do proračuna od 2 posto.

Vlada je nedavno na sjednici Vlade donijela zaključak da mi to želimo napraviti. Radimo na tome, ali moramo voditi računa o mogućnostima države, ali i o drugim resorima u Hrvatskoj. Međutim, svjesni smo da je ulaganje u obranu ulaganje u sigurnost.

 

Krstičević najavio još američkih helikoptera za hrvatsku vojsku

 

 

Mattis: Bolje mala vojska s borcima koji znaju za što se bore nego velika vojska s vojnicima bez cilja

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Razgovor

Razgovor s prof. dr. sc. Kristijanom Krkačem: Nogomet kao svjetska igra A. D. 2018., prije završnice…

Objavljeno

na

Objavio

Razgovor s prof. dr. sc. Kristijanom Krkačem, velikim fanom nogometa kao igre i nogometne igre na terenu, profesorom filozofije i autorom knjige o nogometu

Hrvatska je u završnici Svjetskog prvenstva u Rusiji. Zemlju potresa slatka i uzbudljiva dvojba u očekivanju – sigurno srebro ili osvojiti zlato, koje je na dohvat nogu naše momčadi. Sve uz, ipak, malo zbog toga prigušenu euforiju. Prije nego nas ta euforija dovede do nogometnog i nacionalnog transa i klimaksa vodimo brzopotezni, ali ne i kratki razgovor s prof. dr. Kristijanom Krkačem, strastvenim ljubiteljem nogometa kao igre, autorom knjige o filozofiji nogometa, inače sveučilišnim profesorom filozofije i poslovne etike, o sadašnjem trenutku, ali i vremenu nogometa pokazanog na Svjetskom nogometnom prvenstvu.

Prije završnice, dr. Krkač, ocijenite naš doseg, ali i domet, na Svjetskom prvenstvu?

Rezultat Hrvatske reprezentacije povijesni je u najmanju ruku na način da više nije moguće opisati svjetski nogomet bez da se spomenu hrvatske momčadi i hrvatski igrači. Sjećam se 17. listopada 1990. godine. Bio sam na tribini Sjever stadiona Maksimir i gledao meni prvi nastup reprezentacije Hrvatske protiv SAD-a. Kroz glavu su mi prolazila imena Poput Hitreca, Kacijana, Lamze, Gucmirtla i drugih s kojima su me šopali ko klinca. Sjećam se kako je neki stariji gospodin komentirao prije početka – „Sad bu svet videl kak se kod nas špana nogač.“ 28 godina kasnije možemo reći kako je tome zaista tako. Hrvatska ipak ima jedan od izvrsnijih veznih redova i vjerojatno najboljeg veznog igrača današnjice. Kao ljubitelju o jogo bonito uvijek su mi vezni igrači bili najvažniji, jer oni kreiraju ljepotu poteza, akcije, igre i nogometa u cjelini. Imao sam sreće doživjeti uspjehe reprezentacije 1998. i 2018. Veličinu uspjeha 1998. shvatili smo puno kasnije, pa će tako vrijeme za procjenu i ovog uspjeha 2018. tek doći. U nasljeđe nogometu još jednom smo ostavili zamisao o tome da bez izvrsnih veznih igrača nogomet nema previše smisla, a ljepote uopće nema.

Vaše mišljenje o svjetskom nogometu sada, prikazanom na aktualnoj svjetskoj nogometnoj smotri?

Ovo svjetsko prvenstvo moglo bi biti zapamćeno po nekoliko pojava koje ga čine osebujnim. Krenimo od igre jer je Filozofija nogometigra srž tog događaja, a toliko blentavi nismo da bismo miješali nogomet i fenomene koji ga okružuju ili još gore kako bismo ga reducirali na te fenomene. Igra nije bila haklerska. Nije bilo puno uigranih akcija, a još manje lijepih, čak niti u susretima koji nisu o puno toga odlučivali. Uzroke možda trebamo tražiti u manjku veznih igrača, nepostojanju stvarnih i uigranih veznih redova i starosti veznjaka koji su igrali podosta usamljeno ili u najboljem slučaju u nekim polu-tandemima. Ponekad trebaju godine kako bi se svladala ne pravila igre (npr. samo je jedna lopta, „the ball“, nego prije pravilnosti igranja npr. „lopta je brža od igrača“).

Rezultatski govoreći, ovo je bilo izjednačeno prvenstvo tvrdih utakmica. Polufinalni i finalni susreti nalikovali su više na polufinale Lige prvaka, nego svjetskog prvenstva. Analizom igara i rezultata može se pretpostaviti kako je u nedostatku snage prije svega sjeverno i južnoameričkog i afričkog nogometa (koji je ipak bio posredno zastupljen u polufinalu) europski zagospodario prvenstvom, a u toj situaciji azijski je pokazao mjerljiv napredak (4 boda Irana u skupini i igre Japana, napose protiv Belgije). Ne plasiranje velikih škola (Italija, Nizozemska) i ispadanje snažnih reprezentacija (Njemačka, Španjolska, Portugal, Argentina, Brazil) vlastitim propustima srozali su igru. Činjenica kako su do polufinala dogurale dvije reprezentacije čije države uzete zajedno imaju stanovnika koliko i Tokyo značajna je sama po sebi. Na koncu spomenimo i sustav VAR koji je pridonio točnosti suđenja i nadajmo se kako će ga se unaprijediti barem do razine obostrane intervencije.

Nogomet postaje u prvom redu cirkus

Uz sve što se na njega ugradilo, sagradilo i nadogradilo u 150-tak godina otkako kao ovakav postoji, je li nogomet ostao igra ili se pretvorio, odnosno razvio u nešto drugo, moguće nogomet s elementima ratovanja?

Nogomet se nastavlja razvijati u smjeru postkomercijalizacije i spomenuti fenomeni nogometa koji okružuju igru pomalo ju guše i nameću joj svoja pravila. Igra postaje sve više cirkus pojedinačnih navodnih heroja, a sve manje čin cijele momčadi. Pojedinca je marketinški lakše brendirati nego momčad ili nogometnu školu. O tome kako nogomet postaje rat doslovno je pogrešno razmišljati jer postaje u prvom redu cirkus i prestaje biti igra momčadi, a postaje igra hrpe pojedinaca. Ako i postoji neki rat, onda je to gospodarski, jer porast azijskog nogometa vjerojatno korelira gospodarskom uzletu azijskih gospodarstava.

Kako vidite nogomet kao igru, točnije nogometnu igru danas?

Igre na ovom prvenstvu su bile vrlo loše. Prije svega u fazi obrane. Kad su obrane loše teško je ocijeniti koliko su napadači suparnika zaista dobri. Vrsne i izvrsne vezne igrače, da tandeme i cijele vezne redove niti ne spominjemo, moglo se nabrojati na prste jedne ruke dečka iz pilane. To pak, u fazi obrane, ali i u fazi napada, vodi nepostojanju igre i uglavnom preskakanju veznog reda prije svega u igri na svojoj polovici gdje momčad treba biti gospodar. Svjetska prvenstva su smotre nacionalnih nogometnih škola (kojima nerijetko dominiraju škole pojedinih klubova), a ovdje od toga nismo vidjeli skoro ništa.

Je li nogomet prikazan na SP gledljiv, sve gledljiviji, ili sve ne gledljiviji?

Gledljivost suvremenog nogometa ne treba procjenjivati prema gledanosti svjetskih prvenstava. Pogledajte samo koliko se dobrih nogometnih nacija nije plasiralo na prvenstvo, koliko je velikih igrača tamo, pa na koncu i koliko je velikih igrača ispalo s osrednjim momčadima. Pogledajte gledanost nogometa u 2. i 3. ligama Europe, Južne Amerike i Afrike. Pogledajte s druge strane hrvatske stadione. Nekome kome su jedino „napetost“ u igri (bez stvarnih prilika) i zgoditci važni vjerojatno će suvremeni nogomet biti gledljiv. Nekome pak tko voli uigrane akcije (i napadačke i obrambene kao odgovor) i unutar njih genijalne poteze pojedinaca u cjelinama akcija, bit će negledljiv. Onome pak tko voli bilo uigrane nogometne učinkovite strojeve (njemački) ili veselu i zaigranu o jogo bonito (brazilski) suvremeni će nogomet biti oduran. Svakome njegovo.

Nogomet ne napreduje, niti mu je to cilj

Nogometne taktike i strategije, što ostaje i traje, a što se mijenja. Na bolje, ali i posljedice?

Strategija, taktika i prilagodbi suparniku na ovom prvenstvu nismo vidjeli. Vidjeli smo vrlo dobru igru nekolicine reprezentacija ali ne u nizu od nekoliko susreta. Nogometne strategije se mijenjaju kao odgovor nove na staru. Paradigme se smjenjuju kao na traci, ali uvijek su ostvarene u odnosu na ono što dostupni pojedini igrači mogu izvesti tehnički i taktički, a cijele momčadi strateški. Povijest taktika ima krivulju Garrichinog driblinga, ponekad napreduje, zatim se vrati u punom krugu na staro, pa se malo promijeni na jednu stran, pa malo na drugu itd. Kako su teren, vrijeme igre, 22 igrača i 1 lopta zadani, opće pravilnosti igre nikad se ne mijenjaju, jer uvijek se sve svodi na pokrivanje u fazi obrane i oduzimanje lopte i otkrivanje u fazi napada i dodavanje lopte i bez toga nema „lažnjaka“ kojeg izvodi cijela momčad varajući suparnika. Usporedite vrste driblinga s npr. vrstama napada. Napad je preslikan dribling, a obrana je preslikana blokada driblinga.

Je li veličina i zanimljivost nogometne igre u samoj ljepoti igre. Skloniji smo mišljenju da je rezultat najvažniji?

Rezultat igre je svakako važan, ali nije presudan. Belgija i Japan odigrali su jednu od ljepših utakmica. Belgija je podcijenila Japan i primila 2 zgoditka, zatim je promijenila taktiku i putem jednog sretnog zgoditka preokrenula rezultat (tko se kladio na takav razvoj situacije?). Belgija je na koncu pobijedila. Onome tko voli lijepu igru neće igra Japana biti ružnija jer je izgubio, niti će mu igra Belgije biti ljepša jer je pobijedila. Cilj nogometa je ostvariti rezultat igrom i to po mogućnosti uigranim akcijama koje sadrže barem jedan lijep potez (zato možemo žaliti što Francuska iz jedine lijepe akcije u polufinalu nije postigla zgoditak i biti veseli jer je Urugvaj iz predivne akcije postigao pogodak), ali ne i rezultat pod svaku cijenu, npr. kršenjem pravilnosti igranja, pa čak i pravila igre (glumljenje, prekršaji, odugovlačenje itd.). Ako je rezultat jedini cilj, zašto se nogomet ne igra samo izvođenjem jedanaesteraca? Napeto je, ima zgoditaka, ima obrana, brzo se dobije pobjednik i pobjeda je uglavnom pravedna. Zašto? Zato jer između prvog zvižduka i zvižduka koji označava kraj 120 minuta igre postoji nešto što se zove utakmica tijekom koje se odvija igra.

Cilj nogometa je ostvariti rezultat igrom

Igra i rezultat, ali i zanimljivost igre u svjetlu promjena u suđenju i uvođenju elektronike za prosudbu događanja?

Suđenja su na ovom prvenstvu bila podjednaka prethodnima, a sustav VAR je pridonio poboljšanjima. Treba se nadati daljnjim poboljšanjima suđenja. Dvosmjernost VAR-a, tj. situacije kad sudac za ekranom vidi nešto i upozori glavnog suca je možda budućnost. Također, takve bi stvari mogla uskoro odlučivati i umjetna inteligencija.

Ljudske pogreške su neminovnost i u životu, pa i u svakoj igri, napose i nogometu. Imaju li ispravci i otklanjanje utjecaj na pad zanimljivosti?

Pogreške sudaca nisu isto što i pogreške igrača. Igraču je djelatnost igra, a sucu suđenje igre. U početcima nogometa sudac se ne bi miješao ako bi igrači prešutnim odobravanjem prihvatili situaciju, npr. aut ili prekršaj, nego bi ih ostavio da sami odlučuju i igraju, a intervenirao bi samo kad bi bilo prijepora oko situacije. Možda bi se u budućnosti trebalo ozbiljnije kažnjavati očito glumljenje pretrpljenog prekršaja, primjerice izravnim crvenim kartonom, jer je to izravno kršenje fair playa i protivno pravilu očuvanja igre. Zamislimo da igrač odglumi kako je pretrpio težak prekršaj bez imalo kontakta sa suparnikom i bez mogućnosti samoozljede i to u zoni slobodnog udarca koja mu odgovara. Što bi bilo loše u tome da se za to kazni direktnim crvenim kartonom?

Nogomet je europska igra koja se u 150-tak godina proširila svijetom do masovnosti. Igra se na svim kontinentima. U završetku aktualnog SP su bile četiri europske momčadi. Kako ocjenjujete tu činjenicu?

Nogomet su prema postojećim pravilima izmislili Englezi (prema drugima igrao se i prije u Italiji, a možda i u predkolumbovskoj Americi i na drugim mjestima diljem svijeta), neko je vrijeme sazrijevao, ali je napustio dom konačno 1958. godine i postao ono što je danas zahvaljujući Brazilu. Zasad se samo jednom vratio kući, ali tamo mu se nije previše svidjelo pa se ponovno otisnuo u bijeli svijet, dakako, najčešće ponovno u Brazil. Već sam spomenuo kako su južnoameričke momčadi podbacile i to je uz ne plasiranje velikih nogometnih škola glavni suuzrok plasiranju reprezentacija koje su se našle u polufinalu. S druge strane, hrvatski kaotični način igre pokazao se kao vrlo osebujna škola nogometa posljednjih 28 godina.

Ne radi se o sreći, nego o nepredvidljivosti igre

Navijačko, fanovsko, ali i filozofsko mišljenje o sreći i utjecaju ljudskog ponašanja na rezultat?

Ne bih govorio o sreći u nogometu. Imati sreće pri udarcu ili postići zgoditak promašajem (npr. prvi zgoditak Belgije protiv Japana) zanimljivo je koliko i primiti zgoditak pogreškom ili propustom (ne postavljanje igrača Belgije na putanju lopte ispred igrača Francuske u polufinalu), ukratko, ne previše. Ono što je puno zanimljivije je kad se tehnički, taktički i strateški suprotstave dvije zrele momčadi koje žele prikriti svoje slabosti, iskoristiti slabosti suparnika, blokirati prednosti suparnika i iskoristiti vlastite, npr. kad momčad izvrsnom akcijom postigne zgoditak usprkos izvrsno postavljenoj obrani ili obrnuto, kad se momčad obrani. Ovdje se ne radi o sreći, nego o nepredvidljivosti igre, razvoja susreta i konačnog rezultata. Najveća je nepredvidljivost tamo gdje su momčadi podjednake. No ne treba se zavaravati, jer momčadi mogu biti podjednako slabe i podjednako jake pri čemu su susreti u oba slučaja često izjednačeni igrom i rezultatom (to bi se moglo pokazati tijekom nastupa hrvatskih klubova ovog ljeta u Europi, tj. činjenica da iz toga što je prvenstvo bilo igrački i rezultatski izjednačeno ne slijedi i da je bilo kvalitetnije od prethodnih; štoviše bilo je manje kvalitetno, ali to je za neku drugu temu). Pod vidikom lijepe igre ovo će prvenstvo biti zaboravljeno otprilike onoliko brzo koliko i igre Grčke kad je postala prvak Europe, a ostat će zapamćeno samo onima koji su navijali za svoje reprezentacije tim više ako su ostvarile kakav hvale vrijedan rezultat.

Nazire li se, odnosno, zapažate li naznake o prekretnici u odnosu na dosadašnje stanje? Može li se očekivati da će današnja svjetski glomazna kvantiteta s mamutskom infrastrukturom prerasti u neku novu kvalitetu?

Sumnjam. VAR je jedina novost u nogometu 21. stoljeća koja ide prema očuvanju igre. Mnogi golovi u povijesti ne bi bili priznati da je postojao VAR. Sve ostalo što se zbiva u suvremenom nogometu nema puno veze s nogometnom igrom. Istima, fenomeni koji okružuju nogomet pokušavaju zagospodariti njime, npr. učiniti ga atraktivnijom igrom. Naime, podosta je čudno kako je u današnje vrijeme 15-to minutne slave na društvenim mrežama i atraktivnih sportova koji su takvi po naravi (npr. borilački) ili su takvima učinjeni putem medija, ljudima još uvijek zanimljivo gledati nogometnu utakmicu koja traje 120 minuta i završi rezultatom 2:1. Nova kvaliteta u nogometu uvijek se tiče same nogometne igre, a za nju je potrebno vrijeme za odgoj igrača, momčadi, načina igre, pa na koncu i desetljeća potrebna za odgoj trenera. Nema tu nikakvog preskakanja. Potrebno je vrijeme i pravilan rad, a svaka i najmanja pogreška prije ili kasnije dođe po svoje.

Hvala, dr. Krkač, na razgovoru, koji smo vodili u trenutku što će svakako za Hrvatsku značiti početak novog nogometnog vremena za hrvatski nogomet. Hoće li biti srebrno ili zlatno, pričekajmo tih nekoliko dana. A moguće, u budućnosti, i vašu novu nogometnu knjigu…

Antun Drndelić/HKV

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori
Sponzori