Pratite nas

Magazin

Naplata parkiranja na javnim (gradskim) površinama – dileme – treba li ukinuti ili promijeniti sadašnji sustav – o komunalnoj naknadi

Objavljeno

na

Nakon što je Ustavni sud RH prije desetak godina ukinuo mogućnost naplate ugovorne kazne za neplaćenu naknadu za parkiranje na javnim površinama gradova (po meni s dosta upitnim obrazloženjem) i nakon što je (vještim pravnim “manevrom”ugovorna kazna “zamijenjena” s dnevnom kartom, koja se izdaje svima koji prekrše obvezu plaćanja dužne naknade, čini se da je pronadjen “savršen” model kojim su prezadovoljni gradovi (nastavili  su ubiranjem naknade za parkiranje) ali i koncesionari (tamo gdje ih ima kao kod nas u Osijeku), kojima je prepuštena ova  vrsta komunalne djelatnosti i javna ovlast prikupljanja naknade za parkiranje na javnim gradskim površinama. Odmah se mora reći kako se u okviru ove usluge ne nudi ništa osim što je riječ o zauzimanju određenog javnog/gradskog prostora bez usluge čuvanja ili odgovornosti za eventualna oštećenja vozila ili otuđenje istih. A upravo su oštećenja česta, jer su obilježeni prostori za parkiranje za većinu današnjih vozila preuski.

Naplatom naknade za parkiranje ili uvodjenjem obveze plaćanja naknade na sve širem prostoru grada, gradovi kao ” vlasnici” gradskog zemljišta na najlakši način financiraju svoje potrebe, često puta nabujale administracije, neracionalnog rada, neučinkovitosti i sl. Teško je domišljato zaustaviti bujanje administracije i troškova rada lokalne samouprave ako se zna način funkcioniranja, zapošljavanja (osobito poslije izbora)itd.  I zato nije čudno “izmišljanje” novih nameta ili povisivanje postojećih (npr. prireza). Jedan od takvih nameta na komunalni standard, posebno za stanovnike komune je i naknada za parkiranje.

Naime, uvođnjem naknade za parkiranje stanovnicima komune/ gradova posredno je uveden novi namet uz već postojeće, a da građani (njima se pridržuju i svi oni koji automobilom dolaze u grad) niti sami  nisu svjesni što su dobili  osim obavezu plaćanja naknade zato što su ostavili svog “ljubimca” kraće ili duže vrijeme na javnoj površini i to sve bez čuvanja, zaštite od nepogoda itd.

Drugo je pitanje plaćanja komunalne naknade. Ona se vezuje ili usmjerava za održavanje komunalne infrastrukture, novoizgrađenih javnih prometnih površina kao što su pješački nadhodnici, novoizgrađeni trgovi, kružni tokovi, parkovi, biciklističke staze, rasvjete  i sl.  Građenje i održavanje komunalne infrastructure financira se, između ostalog, i sredstvima komunalne naknade.

Ovom prilikom nećemo sporiti o komunalnoj naknadi (naknada za parkiranje na javnim površinama  je nešto sasvim drugo, riječ je o naknadi u okviru obavljanja komunalne djelatnosti omogućavanja parkiranja na javnim površinama), o vrijednosti boda komunalne naknade, zašto komunalnu naknadu plaćaju  samo vlasnici nekretninama i to po četvornom metru, baš kao da su samo oni  korisnici objekata komunalne infrastrukture, zašto je ova naknada viša za poslovne prostore ili npr. jednaka za garažni prostor kao i stambeni prostor, zašto se utišalo s prijedlogom za uvođenje poreza na nekretnine umjesto komunalne naknade itd, tko sve ima korist od komunalne infrastrukture, koja je razmjerna korist vlasnika nekretnina na području grada da se samo njih obvezuje za plaćanje naknade.

Samo ćemo naglasiti – lijep je život u komuni, ali on ima i svoju cijenu zbog koje pojedinci “bježe iz komune” u prigradska naselja ili još i dalje. Stanovnici komune imaju “povlasticu” buke, nečiste okoline,zagadjenog zraka, teškoću kretanja, nemogućnost parkiranja automobila čak i pred svojim stanom ili kućom itd. Primjere “bijega” izvan naselja imao sam priliku vidjeti na brojnim mjestima u svijetu. Još samo kod nas, čini se, smatra se privilegijem stanovati npr. “u centru grada”.

I tu dolazimo do ključne dileme i pitanja – razumiju li obnašatelji javne vlasti u komuni (čitaj gradu) da oni služe stanovnicima grada i da bi svojim mudrim prijedlozima,potezima i odlukama trebali unaprijediti ljepotu življenja u komuni i gradu, a ne baviti se izmišljanjem novih i novih nameta ili povisivanjem postojećih (kao komunalne naknade) samo u cilju da se zadovolje narasle financijske potrebe.

Kada je u pitanju omogućavanje parkiranja na javnim površinama u gradu siguran sam da o tomu malo znaju osim što su čuli za ugovor o koncesiji pa su njime ovaj posao naplate parkiranja prepustili onima koji to znaju, jer sami nisu sposobni. I ne samo to – nisu učinili niti ono što su mogli, trebali ili moraju učiniti – izgraditi dovoljno parkirališnih mjesta s dovoljno prostora za parkiranje i novijih većih automobila (davno su najčešća vozila bili “fiće” ili “stojadini”). Istina naplata naknade za parkiranje na javnim površinama nije svugdje prepuštena koncesionarima. Ali u Osijeku je. Još nam je u živom sjećanju politička bitka ili samopromidžba koju je na temu parkiranja u gradu vodio sada jedan političar nacionalnog formata iz Osijeka.

Nije li obaveza javne vlasti u gradu da odredi takav sustav parkiranja prema kojem će omogućiti svim gradjanima u potrebi da vozilom dodju i da se na kratko vrijeme besplatno parkiraju pred bolnicom, uredom uprave, poštom, zavodom za mirovinsko i invalidsko osiguranje itd. Sada to nije moguće osim ako idete u kupnju na glavnu gradsku tržnicu. no ograničeno vrijeme.  Znate li npr. da je u centru New Yorka relativno lako naći slobodan parkirališni prostor i kratko parkiranje i zadržavanje uz minimalnu naknadu (nemojte preračunavati iznose iz dolara u kunu, jer tada preračunavajte i visinu place koju ostvarujete u nekoj zemlji i u Hr)? Umjesto toga najviša naknada za satno parkiranje je upravo tamo gdje je gradjaninu parkiranje najpotrebitije, npr.u blizini bolnice (4 kune za sat u Osijeku). Interesu  gradjana je pretpostavljen interes koncesionara ili grada, nebitno je koga. A potreban broj parkirališnih mjesta se i ne planira izgraditi iako držimo da je i to dio komunalne infrastrukture.

Zato je pitanje – nije li rješenje u uvodjenju ograničenog vremenskog parkiranja na određenim lokacijama bez mogućnosti produljenja trajanja parkiranja, ali i bez plaćanja.

Zar mnogim građanima stanovnicima užeg centra nije umanjem ili ugrožen komunalni standard, jer u blizini mjesta stanovanja nemaju parkirališno mjesto niti za jedan (vlastiti) automobil, a ako ga i nadju, moraju platiti naknadu,

U “bijegu” od plaćanja naknade mnogi traže parkirališna mjesta bez obaveze plaćanja naknade. I nalaze ih. Zato svako malo imate zahtjeve stanovnika pojedinih ulica da se uvide plaćanje naknade za parkiranje kako bi se na ovaj način, makar i posredno, oslobodio prostor za stanovnike te ulice (tomu su primjeri ne tako davni zahtjevi stanovnika Zadarske ulice i jednog dijela Pejačevićeve ulice. I uspjeli su.

Tko mari za komunalni standard stanovnika ovih dijelova grada, koji od pridošlih  često ne mogu niti pristupiti ulazima u svoje zgrade, u dijelovima grada u kojima je preporučljivo prozore otvarati samo u posebne sate bez prometa i gradske buke?  Zato plaćaju najvišu stopu komunalne naknade?

Tko se brine o poštivanju (znamo tko bi trebao)  npr. o ograničenju brzine u nekim ulicama na 30 km na sat, a da ne govorimo o tomu kako su u centru grada prometni znakovi često nepropisno postavljeni ili su nevidljivi,  nema horiozntalno na cesti postavljenih usporivača brzine ili ispisanih uputa kakve smo često vidjeli u svijetu (zato u Čepinu u Psunjskoj ulici postoji ograničenje i dodatno ležeći policajci). Navodno u našem gradu kažu da za to nemaju sredstava??!

Tko je odgovoran za “divlji urbanizam i krezubu izgradnju grada” u vrijeme lažnog prosperiteta i zaduživanja budućih naraštaja (na svu “sreću” takav urbanizam i izgradnju zaustavila je kriza) kod čega istovremeno nije došlo i do izgradnje novih parkirališnih prostora. Baš kao da suvremeni čovjek ne koristi automobil. Pogledajte što se događa u Ružinoj ulici prema utoku u Županijsku ulicu. Grade se nove zgrade (prostor zanimljiv zbog blizine centra, ali se ne predviđaju nova parkirališna mjesta. Pokušajte u jutarnjim satima ući u Županijsku ulicu iz Ružine Brojni automobili čekaju dugo vremena i ispuštaju štetne plinove itd. I k tomu imate još parkirana vozila na cesti. Što kažu odgovorni na ovo?

Čuli smo za master plan prometa u gradu (tako su to nazvali) za koji je autorima navodno isplaćena značajna svota. Dok se ne vidi uradak nema ocjene pa niti kritike. Uostalom da li itko koristi taj master plan? Da li gradjani znaju da je iz Policijske uprave već ” otišlo” niz prijedloga (knjiga) što učiniti u smjeru povećanja sigurnosti prometa u gradu. Bez konkretnog odgovora iz gradske uprave ( tako smo barem informirani).

Tko je odgovoran za nerazvijeni i skupi javni prijevoz u gradu? Tema za sebe. Vodi li se računa o zaštiti okoliša, a ovakva politika podrazumijeva promociju javnog prijevoza, a to istovremeno znači i nižu cijenu prijevozne karte od postojeće. Cijena prijevozne karte je veća negoli u Zagrebu a da se i ne govori da je ista bez obzira na dužinu prijevoza. Apsurd je da je nekada taxi prijevoz jeftiniji od javnog prijevoza, posebno ako se ovim prijevozom koristi više osoba istovremeno.

Tko je došao na ideju da se novoizgrađene ceste, po propisanim standardima (npr. Strossmayerova ulica), u jednom dijelu namjenjuju za parkirališta? Istina bilo je pritisaka da upravo tako bude, ali što je javni interes?

Tko je odgovoran za posvemašnji nered u prometu biciklima (vožnja po pločnicima, cestom u suprotnom smjeru) ? Najmanje biciklisti, a niti od policije treba očekivati da “lovi” bicikliste.

Koliko je uzrok loše pojave u tomu  što su neke “pametne” osobe ceste pretvorili u parkirališta (o čemu je prethodno bilo riječi) umjesto da su na njima odvojili prostor za kretanje biciklima. Vidio sam to u svijetu u puno gradova, ali ne i u Osijeku.

Još nešto u svezi s plaćanjem naknade za parkiranje. Riječ je tzv. stanarskim kartama za neograničeno parkiranje u blizini mjesta stanovanja. Cijena takve povlastice netko će reći i nije visoka – 50 kuna mjesecno. No, treba znati da koncesionar ne garantira i parkirališno mjesto jer ono je u sustavu slobodnog parkiranja za svakoga tko plati satnu naknadu, a osim toga takvih navodno povlaštenih stanarskih karata ima i izdaje se vise od broja parkiralisnih mjesta u odnosnoj ulici. Tako dolazimo do situacije da se plaća mogućnost a ne stvarno korištenje parkiralista. Zato je i 50 kuna mjesečno previše. U svijetu sam vidio parkirališta rezervirana samo za stanovnike odredjenog dijela grada ili ulice. I bez plaćanja posebne naknade. Imamo i rješenje kako se korisnicima “stanarskih karti” može omogućiti da u svakom trenutku u svojoj ulici pronađu slobodno parkirališno mjesto.

Uređivanje parkiranja  i naplata se ne smije svoditi samo na ostvarivanje financijskih učinaka (za grad ili koncesionara), već na zadovoljstvo svih vlasnika automobila. A Grad se konačno mora pobrinuti za “osvajanje” novih parkirališnih mjesta, sukladno razvoju grada i povećanju broja automobila, a ne za ono što se često čini -“prenamjenu dijela ceste u parkirališta”. Gotovo je nepoznata prenamjena dijela ceste za prometovanje biciklima.

I na kraju recimo – pitanja je bezbroj. Prijedlog je: dajte dite materi (uzrečica iz Dalmacije) ili – povjerite upravljanje onima koji znaju što treba raditi.  Posebno kada je u pitanju izgradnja i unapredjenje života u gradu/ komuni. Imenujte i savjetnike za ono što sami ne znate. A kako sada stvari stoje ne da nam se čini već smo uvjereni u propuste, nerazumijevanje od onih koji nama upravljaju, pa ako hoćete i potpuno pogrešne poteze. Ne optužujem vec konstatiram. Još nešto. Pokušajte provjeriti i ustanoviti ćete da se naplata naknade za parkiranje provodi i za one površine koje nisu u vlasništvu grada odnosno nisu javne površine ili se čak provodi i za parkiranje na zemljištima koja pripadaju zgradama. Tako se može dogoditi da naknadu za parkiranje na zemljištu zgrade plaćaju  vlasnici stanova u toj istoj zgradi. Za osiguranje dokaza o ovomu dovoljno je pogledati u katastar zemljiša.

Što se tiče pitanja iz naslova – treba li ukinuti naknadu za parkiranje ili ne reći ćemo – nezamislivo, naknada se plaća u cijelom svijetu.

Treba li nešto promijeniti? Da i to puno toga.

Naknadu treba usmjeravati u obnavljanje i u izgradnju novih javnih parkirališnih prostora.

Angažiranje koncesionara je moguće (grad Osijek je trenutno vezan s ugovorom s koncesionarom, a ugovor obvezuje), a ako to nije slučaj onda je riječ o nesposobnosti gradskog sustava da ovu komunalnu djelatnost i sam kvalitetno obavlja (baš kao i neke druge djelatnosti).

Postojeći sustav primarno je usmjeren na “inkaso” naknade, a ne na omogućavanje dostupnosti parkirališnih mjesta i to tamo gdje je to potrebno (pred javnim institucijama, poštama, bolnicama, uredima gradske uprave itd. uz niske iznose naknade, ali uz satno ograničavanje zadržavanja na parkiralištu (recimo najviše  15 min, ½ sata ili do 1 sata), sada je suprotna praksa. Trebam li prikazati sustav parkiranja u blizini Times Square-a i Broadway-a u New Yorku?

Institut “dnevne karte” u jednom trenutku je poslužio kao “spasonosno rješenje” kada je Ustavni sud ukinuo ugovornu kaznu za prekoračeno vrijeme plaćenog parkiranja, ali on je sam po sebi negacija temeljnog cilja koji se želi postići. To je da parkirališna mjesta budu dostupna što većem broju osoba i vozila, a ne da se stjecanjem dnevne karte stiče pravo parkiranja u trajanju od 24 sata.

Novi parkirališni prostori se izgrađuju, a ne iscrtavaju na prometnicama (česta praksa u Osijeku), jer prometnice ne služe za promet u stajanju, već za promet u pokretu. Itd.

Prof.dr Srećko Jelinić, svuc.prof.u mir.

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Magazin

Nova sezona Petog dana – Gledatelji razočarani: ‘Gdje su Aleksandar, Marija, Nino?’

Objavljeno

na

Objavio

Teme prve emisije jubilarne desete sezone HRT-ove smisije Peti dan bile su: Sloboda izražavanja i Škola za sve. Komentatori su bili Lana Bobić, Marijana Bijelić i Petar Tomev Mitrikeski.

Mitrikeski je otvorio temu o slobodi izražavanja. Po njemu Hrvatska ima dobre zakone, a pojedinačne slučajeve treba tako i tretirati. Ocjenjuje da se za slobodu govora na prvom mjestu zalaže Amerika, potom južna Amerika, a Europa je na trećem mjestu zbog bivših komunističkih režima.

“U Arapskim zemljama sloboda govora je ozbiljno narušena”, ističe Mitrikeski.

Lana Bobić misli da privođenje novinara može označavati zastrašivanje, ali novinar ima odgovornost za izgovorenu riječ.

“U slučaju Duhačeka mnogi su rekli da se radi o zastrašivanju, no bilo je slučajeva i prije da se ljudi globe zbog akronima ACAB.”

Voditeljica je predstavila podatak da je najčešće evidentirani prekršaj omalovažavanje policijskih službenika.

“Svjedočili smo valovima nasilja u proteklo vrijeme. U slučaju bećarca nije policija podigla optužnicu, nego policajka kao privatna osoba. “, tvrdi Bobić.

Mitrikeski dodaje da “akronim ACAB označava apsolutnu mržnju”.

Za Bijelić je sumnjivo što je Duhaček spornu objavu napisao prije godinu dana.

“Kažnjava se selektivno. S namjerom se išlo ‘češljati’ profil. Ne možemo suzbijati kritiziranje policije”, iznosi Bijelić.

Mitrikeski: Zašto vrijeđa Hrvatsku u kojoj živi? 

Mitrikeski je ukazao na izrugivanje hrvatske budnice Vile Velebita.

“Ne može se na taj način preraditi. Važno je koji je njegov motiv. Teško je povrijedio domoljube u Hrvatskoj. To jako vrijeđa osjećaje Hrvata. To je ispod pojasa i realno treba se ispričati Hrvatima.”, zaključuje Mitrikeski i dodaje: “Zašto vrijeđa Hrvatsku u kojoj živi? Ova pjesma je napisana iz mržnje.”

Mitrikeski je pokušao ukazati i na Duhačekovo kršenje Zakona o prebivalištu, ali gošće emisije to kršenje zakona nije zabrinulo i odvele su razgovor u njihovom smjeru.

Bijelić: To je parodija

Bijelić smatra da je “uvreda subjektivna stvar.” Za nju je prerada Vile Velebita “parodija sa humorističnim, neozbiljnim tonom.” Također tvrdi da “nacionalna i religijska ideologija može biti propitivana kroz parodiju.”

“Zašto građane vrijeđa loša parodija, a ne istjecanje fekalnih voda?”, pitala je Bobić.

Bobić: Škola za život je rađena stihijski, bez strategije, a rezultati su porazni

‘Škola za sve’ implicira da škola treba biti uključiva i za osjetljivu skupinu učenika s posebnim potrebama i poteškoćama.

Mitrikeski o drugoj temi ističe da je Škola za život “politički projekt HNS-a. Nije sve spremno da se sprovede reforma.” Smatra da se učiteljima i nastavnicima treba povećati standard.

Bobić za Školu za život kaže da je “nepotpuna reforma, rađena stihijski, bez strategije, a rezultati su porazni”.

Gledatelji o emisiji: Neslušljivo! Gdje su Aleksandar, Marija, Nino?

Emisija Peti dan najavila je početak nove sezone na Facebooku i izazvala oduševljenje vjernih gledatelja.

“Divno, volim vas slušati i gledati”, “hvala na podsjetniku”, “odlična emisija”, “napokon”, bili su samo neki od brojnih vrlo pozitivnih komentara.

Ubrzo nakon što je počela emisija, na Facebooku su se počeli nizati komentari ogorčenih gledatelja.

“Zbogom Peti dane! Bila je to jedina emisija koju sam još gledala na HRT. Šteta!”,

“Šteta,ovo bude najdosadniji, najlošiji..peti dan!!”,

“Užas!!! Neću gledati!! Kako bi rekao Aleksandar..trkeljanje! Čast gosp. Petru! Ovo je užas!”,

“Where are the stars of the show??? Aleksandar, Marija, Nino??”,

“Čast gospodinu Petru, ostalo apsolutni promašaj. Neslušljivo!”

“ŠTO JE OVO ??? 😱🙈😴”,

“Ajme baš sam se razočarala, gosp. Petar na nivou divota ga slušati, ostalo nee..šteta! Vratite postavu prošle sezone koju sam slušala, uživala i još dva sata poslije promišljala o čemu su to zapravo pričali 🤔 😊”, bili su samo neki od komentara razočaranih gledatelja, prenosi narod.hr

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Magazin

Jakov Sedlar: Svjedočio sam kako ministar Medved spašava branitelje koji se žele ubiti!

Objavljeno

na

Objavio

Novi film Jakova Sedlara nosi naziv 3069 – po broju hrvatskih branitelja koji su počinili samoubojstvo. Film je sniman dvije godine i u međuvremenu se ubilo još 200 branitelja – pa strašan broj samoubojstava ratnih veterana sada iznosi 3267…

Sedlar s potresnim filmom o samoubojstvima hrvatskih branitelja otvara ovogodišnji festival domoljubnog filma ‘Gordan Lederer’, sljedeće srijede u Zagrebu, a pretpremijera će biti u Vukovaru u ponedjeljak. O samoubojstvima ratnih veterana u tzv. mainstream medijima gotovo da i nema vijesti, a Bujica je u petak prekinula tu praksu i objavila ekskluzivne inserte iz dramatičnog dokumentarca.

POTRESNA ISPOVIJEST 19-GODIŠNJE JUDITE DUIĆ: MOJ TATA UBIO SE KADA SAM IMALA TRI GODINE… PONOSNA SAM ŠTO SE BORIO ZA HRVATSKU!

Naročito potresna bila je ispovijest 19-godišnje studentice prava iz Dugog Sela Judite Duić, čiji se otac, Zadranin Marinko Duić ubio kada je imala samo tri godine. Judita je smogla veliku hrabrost i pred kamerama ispričala svoju tužnu priču: – Moj je otac iza sebe ostavio mene, sestru i mamu… Ne znam kako je to odrastati s ocem. Prvi puta sam saznala da je tata napravio suicid kada sam imala 12 godina. Nisam imala nikakvih problema s okolinom, iako su su svi znali što se dogodilo s njim, bili su fer prema meni. Kada sam saznala što se dogodilo, zamolila sam mamu da odemo tamo gdje je on sada. Mama je rekla da će me tamo odvesti kada budem veća… Nije mi bilo nimalo lako odrastati bez oca. S mamom se dobro slažem, no kada čujem od prijateljica i prijatelja koliko je njima njihov tata bio od pomoći, onda se jednostavno povučem u sebe i obuzme me neka tuga… Tate se ne sjećam, ali mi nedostaje otac kao osoba kojoj se mogu povjeriti mnogo više nego mami. Fali mi otac o kakvom sam razmišljala kada sam čitala neke knjige, otac koji moj, baš moj tata!  Kojem ću se objesiti oko vrata, s kojim se mogu smijati i plakati, koji će biti ponosan na mene i na koga ću ja biti ponosna.

Judita Duić ponosna je što je njezin otac bio hrvatski branitelj: – Ne znam konkretno zašto se ubio. Očito je bio bolestan, imao PTSP. Time ništa nije riješio. Ponosna sam na to što se borio za Hrvatsku i kada čujem da govore loše o hrvatskim braniteljima, bude mi krivo, ne samo zbog moga oca, već i zbog mnogih drugih koji su poginuli u ratu i koji nisu dočekali njegov kraj. Nekako mi se čini kao da se mnogi danas izgruguju braniteljima, upravo zato jer su branili svoju zemlju, to je perverzno, ali je na žalost tako…

BRANITELJE SE NAMJERNO MARGINALIZIRA, ZATO DIŽU RUKU NA SEBE…

Sedlar je tijekom priprema za film poslušao 60 teških priča, a njih osam uvrstio je u dokumentarac. Razlozi samoubojstva hrvatskih ratnih veterana najčešće leže u nezadovoljstvu tretmanom koji imaju u društvu: – Hrvatske branitelje želi se maknuti u stranu. Kao što se negira sve ono što su dobro radili u ratu, tako se želi prešutjeti da su napravili suicid. Marginalizira ih se i svodi na slučajeve; da su pijanci, drogirani, nasilni, problematični, kockari, da imaju velike penzije i slično… A sve je to jedna velika laž! Među tajkunima nema branitelja, ljudi koji su se borili za Hrvatsku uopće nisu privilegirani. Branitelji smatraju da su odbačeni od društva za čiju su se slobodu borili i to je najčešći razlog suicida.

Sedlar je u emisiji posebno pohvalio ministra hrvatskih branitelja, generala Tomu Medveda koji je pomogao snimanje filma. Redatelj je i osobno svjedočio mučnim scenama, gdje ministar spriječava svoje suborce da se ubiju: – U dva slučaja bio sam nazočan u njegovom uredu i svjedočio kako ga ljudi zovu i govore mu: “Prijatelju Tomo, odlazimo, doviđenja!“ Rekao je: “Stani, nemoj! Gdje si?!“ I odmah je otišao do tih ljudi i oni se nisu ubili. Njegovo ministarstvo ima apsolutno najteži posao u smislu društvenog servisa, kakav jedno ministarstvo i treba biti. Njega ne zovu nepoznati ljudi, njega zovu ljudi koje on osobno poznaje. Zamislite da vas zove prijatelj i kaže da mu je svega dosta… A on se svima javlja.

Posebno potresna priča iz Sedlarova filma je ispovijest majke Kate Ronko iz Požege. Njezina oba sina, hrvatska branitelja, počinila su samoubojstvo: – Imala sam dva sina s kojima sam se ponosila, obojica su bili u obrani Domovine, a sad ih nema. Više me nitko neće moći zvati majkom!

SEDLAR O SLUČAJU ŽIVKOVIĆ: SUTKINJA JE PO DRUGI PUTA UBILA NJEGOVA DVA SINA!

Sedlar je u Bujici komentirao i suđenje Marijanu Živkoviću, Vukovarcu koji je u obrani Hrvatske izgubio dva sina, a sada ga politika progoni radi skidanja ćirilićnih ploča: – Sutkinja u slučaju Živković obrazloženjem presude po drugi je puta ubila njegova dva sina! Ukoliko ta žena ostane na mjestu sutkinje, ministar pravosuđa mora dati ostavku! Ona ne može obnašati dužnost sutkinje! To je sramotno na svaki način.

Sedlar se osvrnuo i na političare koji šute o slučaju Živković, a posebno je komentirao premijera i predsjednicu, koja twitta da je “tužna“ zbog svega, iako njezin posao nije da bude tužna ili vesela, već da se bori za naše ljude: – Ne kaže se slučajno da je profesija političara druga najstarija profesija u povijesti čovječanstva, odmah nakon prostitucije!

U Bujici su posebno istaknuti slučajevi generala Slobodana Praljka i komodora Ivice Tolića, a poznati redatelj optužio je pojedine medije u Hrvatskoj za negativan odnos prema veteranskoj populaciji i stvaranje atmosfere koja dovodi do samoubojstava: – Sjećam se jednog slučaja u Izraelu. Neki portal je napisao nešto loše o jednom izraelskom veteranu. Odmah je napravljena press konferencija, predstavnici izraelskih veterana i političkih vlasti pozvali su sve ključne medije i rekli: ako se pojavi još jedna informacija te vrste, toga portala više nema! A u Hrvatskoj je situacija obrnuta, kod nas širitelji mržnje prema ratnim veteranima dobivaju novinarske nagrade.

CIJELU EMISIJU POGLEDAJTE OVDJE:  https://youtu.be/7nah-D83X8A

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari