Pratite nas

Magazin

Naplata parkiranja na javnim (gradskim) površinama – dileme – treba li ukinuti ili promijeniti sadašnji sustav – o komunalnoj naknadi

Objavljeno

na

Nakon što je Ustavni sud RH prije desetak godina ukinuo mogućnost naplate ugovorne kazne za neplaćenu naknadu za parkiranje na javnim površinama gradova (po meni s dosta upitnim obrazloženjem) i nakon što je (vještim pravnim “manevrom”ugovorna kazna “zamijenjena” s dnevnom kartom, koja se izdaje svima koji prekrše obvezu plaćanja dužne naknade, čini se da je pronadjen “savršen” model kojim su prezadovoljni gradovi (nastavili  su ubiranjem naknade za parkiranje) ali i koncesionari (tamo gdje ih ima kao kod nas u Osijeku), kojima je prepuštena ova  vrsta komunalne djelatnosti i javna ovlast prikupljanja naknade za parkiranje na javnim gradskim površinama. Odmah se mora reći kako se u okviru ove usluge ne nudi ništa osim što je riječ o zauzimanju određenog javnog/gradskog prostora bez usluge čuvanja ili odgovornosti za eventualna oštećenja vozila ili otuđenje istih. A upravo su oštećenja česta, jer su obilježeni prostori za parkiranje za većinu današnjih vozila preuski.

Naplatom naknade za parkiranje ili uvodjenjem obveze plaćanja naknade na sve širem prostoru grada, gradovi kao ” vlasnici” gradskog zemljišta na najlakši način financiraju svoje potrebe, često puta nabujale administracije, neracionalnog rada, neučinkovitosti i sl. Teško je domišljato zaustaviti bujanje administracije i troškova rada lokalne samouprave ako se zna način funkcioniranja, zapošljavanja (osobito poslije izbora)itd.  I zato nije čudno “izmišljanje” novih nameta ili povisivanje postojećih (npr. prireza). Jedan od takvih nameta na komunalni standard, posebno za stanovnike komune je i naknada za parkiranje.

Naime, uvođnjem naknade za parkiranje stanovnicima komune/ gradova posredno je uveden novi namet uz već postojeće, a da građani (njima se pridržuju i svi oni koji automobilom dolaze u grad) niti sami  nisu svjesni što su dobili  osim obavezu plaćanja naknade zato što su ostavili svog “ljubimca” kraće ili duže vrijeme na javnoj površini i to sve bez čuvanja, zaštite od nepogoda itd.

Drugo je pitanje plaćanja komunalne naknade. Ona se vezuje ili usmjerava za održavanje komunalne infrastrukture, novoizgrađenih javnih prometnih površina kao što su pješački nadhodnici, novoizgrađeni trgovi, kružni tokovi, parkovi, biciklističke staze, rasvjete  i sl.  Građenje i održavanje komunalne infrastructure financira se, između ostalog, i sredstvima komunalne naknade.

Ovom prilikom nećemo sporiti o komunalnoj naknadi (naknada za parkiranje na javnim površinama  je nešto sasvim drugo, riječ je o naknadi u okviru obavljanja komunalne djelatnosti omogućavanja parkiranja na javnim površinama), o vrijednosti boda komunalne naknade, zašto komunalnu naknadu plaćaju  samo vlasnici nekretninama i to po četvornom metru, baš kao da su samo oni  korisnici objekata komunalne infrastrukture, zašto je ova naknada viša za poslovne prostore ili npr. jednaka za garažni prostor kao i stambeni prostor, zašto se utišalo s prijedlogom za uvođenje poreza na nekretnine umjesto komunalne naknade itd, tko sve ima korist od komunalne infrastrukture, koja je razmjerna korist vlasnika nekretnina na području grada da se samo njih obvezuje za plaćanje naknade.

Samo ćemo naglasiti – lijep je život u komuni, ali on ima i svoju cijenu zbog koje pojedinci “bježe iz komune” u prigradska naselja ili još i dalje. Stanovnici komune imaju “povlasticu” buke, nečiste okoline,zagadjenog zraka, teškoću kretanja, nemogućnost parkiranja automobila čak i pred svojim stanom ili kućom itd. Primjere “bijega” izvan naselja imao sam priliku vidjeti na brojnim mjestima u svijetu. Još samo kod nas, čini se, smatra se privilegijem stanovati npr. “u centru grada”.

I tu dolazimo do ključne dileme i pitanja – razumiju li obnašatelji javne vlasti u komuni (čitaj gradu) da oni služe stanovnicima grada i da bi svojim mudrim prijedlozima,potezima i odlukama trebali unaprijediti ljepotu življenja u komuni i gradu, a ne baviti se izmišljanjem novih i novih nameta ili povisivanjem postojećih (kao komunalne naknade) samo u cilju da se zadovolje narasle financijske potrebe.

Kada je u pitanju omogućavanje parkiranja na javnim površinama u gradu siguran sam da o tomu malo znaju osim što su čuli za ugovor o koncesiji pa su njime ovaj posao naplate parkiranja prepustili onima koji to znaju, jer sami nisu sposobni. I ne samo to – nisu učinili niti ono što su mogli, trebali ili moraju učiniti – izgraditi dovoljno parkirališnih mjesta s dovoljno prostora za parkiranje i novijih većih automobila (davno su najčešća vozila bili “fiće” ili “stojadini”). Istina naplata naknade za parkiranje na javnim površinama nije svugdje prepuštena koncesionarima. Ali u Osijeku je. Još nam je u živom sjećanju politička bitka ili samopromidžba koju je na temu parkiranja u gradu vodio sada jedan političar nacionalnog formata iz Osijeka.

Nije li obaveza javne vlasti u gradu da odredi takav sustav parkiranja prema kojem će omogućiti svim gradjanima u potrebi da vozilom dodju i da se na kratko vrijeme besplatno parkiraju pred bolnicom, uredom uprave, poštom, zavodom za mirovinsko i invalidsko osiguranje itd. Sada to nije moguće osim ako idete u kupnju na glavnu gradsku tržnicu. no ograničeno vrijeme.  Znate li npr. da je u centru New Yorka relativno lako naći slobodan parkirališni prostor i kratko parkiranje i zadržavanje uz minimalnu naknadu (nemojte preračunavati iznose iz dolara u kunu, jer tada preračunavajte i visinu place koju ostvarujete u nekoj zemlji i u Hr)? Umjesto toga najviša naknada za satno parkiranje je upravo tamo gdje je gradjaninu parkiranje najpotrebitije, npr.u blizini bolnice (4 kune za sat u Osijeku). Interesu  gradjana je pretpostavljen interes koncesionara ili grada, nebitno je koga. A potreban broj parkirališnih mjesta se i ne planira izgraditi iako držimo da je i to dio komunalne infrastrukture.

Zato je pitanje – nije li rješenje u uvodjenju ograničenog vremenskog parkiranja na određenim lokacijama bez mogućnosti produljenja trajanja parkiranja, ali i bez plaćanja.

Zar mnogim građanima stanovnicima užeg centra nije umanjem ili ugrožen komunalni standard, jer u blizini mjesta stanovanja nemaju parkirališno mjesto niti za jedan (vlastiti) automobil, a ako ga i nadju, moraju platiti naknadu,

U “bijegu” od plaćanja naknade mnogi traže parkirališna mjesta bez obaveze plaćanja naknade. I nalaze ih. Zato svako malo imate zahtjeve stanovnika pojedinih ulica da se uvide plaćanje naknade za parkiranje kako bi se na ovaj način, makar i posredno, oslobodio prostor za stanovnike te ulice (tomu su primjeri ne tako davni zahtjevi stanovnika Zadarske ulice i jednog dijela Pejačevićeve ulice. I uspjeli su.

Tko mari za komunalni standard stanovnika ovih dijelova grada, koji od pridošlih  često ne mogu niti pristupiti ulazima u svoje zgrade, u dijelovima grada u kojima je preporučljivo prozore otvarati samo u posebne sate bez prometa i gradske buke?  Zato plaćaju najvišu stopu komunalne naknade?

Tko se brine o poštivanju (znamo tko bi trebao)  npr. o ograničenju brzine u nekim ulicama na 30 km na sat, a da ne govorimo o tomu kako su u centru grada prometni znakovi često nepropisno postavljeni ili su nevidljivi,  nema horiozntalno na cesti postavljenih usporivača brzine ili ispisanih uputa kakve smo često vidjeli u svijetu (zato u Čepinu u Psunjskoj ulici postoji ograničenje i dodatno ležeći policajci). Navodno u našem gradu kažu da za to nemaju sredstava??!

Tko je odgovoran za “divlji urbanizam i krezubu izgradnju grada” u vrijeme lažnog prosperiteta i zaduživanja budućih naraštaja (na svu “sreću” takav urbanizam i izgradnju zaustavila je kriza) kod čega istovremeno nije došlo i do izgradnje novih parkirališnih prostora. Baš kao da suvremeni čovjek ne koristi automobil. Pogledajte što se događa u Ružinoj ulici prema utoku u Županijsku ulicu. Grade se nove zgrade (prostor zanimljiv zbog blizine centra, ali se ne predviđaju nova parkirališna mjesta. Pokušajte u jutarnjim satima ući u Županijsku ulicu iz Ružine Brojni automobili čekaju dugo vremena i ispuštaju štetne plinove itd. I k tomu imate još parkirana vozila na cesti. Što kažu odgovorni na ovo?

Čuli smo za master plan prometa u gradu (tako su to nazvali) za koji je autorima navodno isplaćena značajna svota. Dok se ne vidi uradak nema ocjene pa niti kritike. Uostalom da li itko koristi taj master plan? Da li gradjani znaju da je iz Policijske uprave već ” otišlo” niz prijedloga (knjiga) što učiniti u smjeru povećanja sigurnosti prometa u gradu. Bez konkretnog odgovora iz gradske uprave ( tako smo barem informirani).

Tko je odgovoran za nerazvijeni i skupi javni prijevoz u gradu? Tema za sebe. Vodi li se računa o zaštiti okoliša, a ovakva politika podrazumijeva promociju javnog prijevoza, a to istovremeno znači i nižu cijenu prijevozne karte od postojeće. Cijena prijevozne karte je veća negoli u Zagrebu a da se i ne govori da je ista bez obzira na dužinu prijevoza. Apsurd je da je nekada taxi prijevoz jeftiniji od javnog prijevoza, posebno ako se ovim prijevozom koristi više osoba istovremeno.

Tko je došao na ideju da se novoizgrađene ceste, po propisanim standardima (npr. Strossmayerova ulica), u jednom dijelu namjenjuju za parkirališta? Istina bilo je pritisaka da upravo tako bude, ali što je javni interes?

Tko je odgovoran za posvemašnji nered u prometu biciklima (vožnja po pločnicima, cestom u suprotnom smjeru) ? Najmanje biciklisti, a niti od policije treba očekivati da “lovi” bicikliste.

Koliko je uzrok loše pojave u tomu  što su neke “pametne” osobe ceste pretvorili u parkirališta (o čemu je prethodno bilo riječi) umjesto da su na njima odvojili prostor za kretanje biciklima. Vidio sam to u svijetu u puno gradova, ali ne i u Osijeku.

Još nešto u svezi s plaćanjem naknade za parkiranje. Riječ je tzv. stanarskim kartama za neograničeno parkiranje u blizini mjesta stanovanja. Cijena takve povlastice netko će reći i nije visoka – 50 kuna mjesecno. No, treba znati da koncesionar ne garantira i parkirališno mjesto jer ono je u sustavu slobodnog parkiranja za svakoga tko plati satnu naknadu, a osim toga takvih navodno povlaštenih stanarskih karata ima i izdaje se vise od broja parkiralisnih mjesta u odnosnoj ulici. Tako dolazimo do situacije da se plaća mogućnost a ne stvarno korištenje parkiralista. Zato je i 50 kuna mjesečno previše. U svijetu sam vidio parkirališta rezervirana samo za stanovnike odredjenog dijela grada ili ulice. I bez plaćanja posebne naknade. Imamo i rješenje kako se korisnicima “stanarskih karti” može omogućiti da u svakom trenutku u svojoj ulici pronađu slobodno parkirališno mjesto.

Uređivanje parkiranja  i naplata se ne smije svoditi samo na ostvarivanje financijskih učinaka (za grad ili koncesionara), već na zadovoljstvo svih vlasnika automobila. A Grad se konačno mora pobrinuti za “osvajanje” novih parkirališnih mjesta, sukladno razvoju grada i povećanju broja automobila, a ne za ono što se često čini -“prenamjenu dijela ceste u parkirališta”. Gotovo je nepoznata prenamjena dijela ceste za prometovanje biciklima.

I na kraju recimo – pitanja je bezbroj. Prijedlog je: dajte dite materi (uzrečica iz Dalmacije) ili – povjerite upravljanje onima koji znaju što treba raditi.  Posebno kada je u pitanju izgradnja i unapredjenje života u gradu/ komuni. Imenujte i savjetnike za ono što sami ne znate. A kako sada stvari stoje ne da nam se čini već smo uvjereni u propuste, nerazumijevanje od onih koji nama upravljaju, pa ako hoćete i potpuno pogrešne poteze. Ne optužujem vec konstatiram. Još nešto. Pokušajte provjeriti i ustanoviti ćete da se naplata naknade za parkiranje provodi i za one površine koje nisu u vlasništvu grada odnosno nisu javne površine ili se čak provodi i za parkiranje na zemljištima koja pripadaju zgradama. Tako se može dogoditi da naknadu za parkiranje na zemljištu zgrade plaćaju  vlasnici stanova u toj istoj zgradi. Za osiguranje dokaza o ovomu dovoljno je pogledati u katastar zemljiša.

Što se tiče pitanja iz naslova – treba li ukinuti naknadu za parkiranje ili ne reći ćemo – nezamislivo, naknada se plaća u cijelom svijetu.

Treba li nešto promijeniti? Da i to puno toga.

Naknadu treba usmjeravati u obnavljanje i u izgradnju novih javnih parkirališnih prostora.

Angažiranje koncesionara je moguće (grad Osijek je trenutno vezan s ugovorom s koncesionarom, a ugovor obvezuje), a ako to nije slučaj onda je riječ o nesposobnosti gradskog sustava da ovu komunalnu djelatnost i sam kvalitetno obavlja (baš kao i neke druge djelatnosti).

Postojeći sustav primarno je usmjeren na “inkaso” naknade, a ne na omogućavanje dostupnosti parkirališnih mjesta i to tamo gdje je to potrebno (pred javnim institucijama, poštama, bolnicama, uredima gradske uprave itd. uz niske iznose naknade, ali uz satno ograničavanje zadržavanja na parkiralištu (recimo najviše  15 min, ½ sata ili do 1 sata), sada je suprotna praksa. Trebam li prikazati sustav parkiranja u blizini Times Square-a i Broadway-a u New Yorku?

Institut “dnevne karte” u jednom trenutku je poslužio kao “spasonosno rješenje” kada je Ustavni sud ukinuo ugovornu kaznu za prekoračeno vrijeme plaćenog parkiranja, ali on je sam po sebi negacija temeljnog cilja koji se želi postići. To je da parkirališna mjesta budu dostupna što većem broju osoba i vozila, a ne da se stjecanjem dnevne karte stiče pravo parkiranja u trajanju od 24 sata.

Novi parkirališni prostori se izgrađuju, a ne iscrtavaju na prometnicama (česta praksa u Osijeku), jer prometnice ne služe za promet u stajanju, već za promet u pokretu. Itd.

Prof.dr Srećko Jelinić, svuc.prof.u mir.

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Magazin

Jan Ivanjek: Ovo je istina o propaloj nabavi aviona F-16 Barak

Objavljeno

na

Objavio

Gost ”Budnice” Osječke televizije bio je vojni analitičar Jan Ivanjek. Marko Ljubić je prije početka razgovora naglasio da je povod za razgovor o vojsci i vojnim politikama raspuštanje Sabora i ulazak u predizborno razdoblje, ocjenjujući da je pitanje značaja i statusa HV u Hrvatskoj politički i društveno vrlo potcjenjeno.

Ivanjek se složio s tim, navodeći razloge zbog kojih je HV više od 15 godina zanemarivana u svakom pogledu, naročito organizacijski, financijski i razvojno. U tom kontekstu Jan Ivanjek je mandat bivšega ministra Damira Krstičevića ocijenio mandatom prekida toga opasnog trenda i razdobljem vraćanja svih elemenata i komponenti vojske na poželjnu razinu stanja i spremnosti za obranu zemlje i naroda, prenosi Direktno.hr.

Ivanjek je posebno naglasio motivaciju pripadnika vojske, koja je prethodnim politikama bila praktično uništena, a entuzijazmom i znanjem generala Krstičevića vraćena u kratkom razdoblju na razinu pobjedničke ratne motivacije.

Među najvažnijim strateškim potezima generala Krstičevića Ivanjek vidi razmještaj vojnih snaga po dubini hrvatskog državnog prostora, posebno naglasivši Vukovar i Ploče. Borbenu postrojbu mornaričkog pješaštva u Pločama ocjenio je iznimno bitnim strateškim potezom, njene sposobnosti najvišim mogućim a njeno postojanje i potencijalnu namjenu snažnim ohrabrenjem hrvatskom narodu s obje strane državne granice.

Na pitanje Marka Ljubića o nedorečenostima i nejasnoćama ostalim u javnosti oko pokušaja nabavke zrakoplova Barak od Izraela, Ivanjek je rekao da je ta operacija i postupak vođen na vrhunskoj razini, odgovorno i ozbiljno, da nije bilo nikakvih pozadinskih političkih opstrukcija u vrhu države i vlasti, a da je čitav splet okolnosti u trenutku realizacije toga posla bio prevaga za njegov neuspjeh, pri čemu je novost za javnost bila da je Izrael procjenjivao da u miru svojim utjecajima može s Amerikancima otkloniti probleme, no da je javna i politička histerija u Hrvatskoj s opozicijskih stajališta onemogućila miran rad i moralo se odustati od posla, za kojega Ivanjek tvrdi da je bio od neusporedive strateške koristi za Hrvatsku.

Na pitanje o obaveznom vojnom roku, Ivanjek je navodeći okolnosti, turbulentno okruženje i polazište da se svaka država mora moći obraniti sama, bez obzira na savezništva, rekao da je vojni rok nužnost i da bez njega HV ne može imati potrebnu dubinu i potencijal za uspješnu obranu.

“Nije danas pitanje hoće li biti rata, nego kad će ga biti”, upozorio je Ivanjek, naglašavajući značaj pristupa vojnom pitanju i politikama hrvatske države prema HV, upozorivši da bi sve političke stranke i koalicije i sada u predizborno vrijeme morale u prvi plan programski i komunikacijski istaći stav i odnos prema vojnoj spremnosti zemlje. U tom kontekstu, analizirajući odnose snaga SAD, Rusije i Kine, prelamanje njihovih ciljeva i namjera u tom natjecanju na cijeli svijet te na položaj Hrvatske, ocijenio je stanje vojnih snaga Srbije i Hrvatske.

U emisiji je bilo govora i o obrazloženjima, naglascima i odnosima hrvatskih politika prema HV, počevši od Mesićeve smjene 12 generala do danas.

Budnica je politički talk-show urednika i voditelja Marka Ljubića, a prikazuje se od nedavno na Osječkoj televiziji.

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Magazin

Ivan Martić: Od kako je nastupila karantena, vrijeme provodim doma uz svoju obitelj

Objavljeno

na

Objavio

Mi smo kao narod stekli teško svoju samostalnu državu i naravno da treba vremena da se demokratski  izgradi cijeli sustav i državni aparat da bi drzava bolje funkcionirala. Zato treba nas, narod koji voli svoju Domovinu ma kako bilo teško, koji će živjeti u Hrvatskoj, tako i mnogi koji su otišli zbog ekonomske krize, mogu se vratiti sa svojim Obiteljima i iskustvom koje su stekli, da pokrenemo svi zajedno gospodarske projekte, da izlazimo na demokratske izbore i biramo po savjesti najbolje političke stranke i ljude koji će  zastupati interese svojih građana i stanovnika RH. Na kraju krajeva, kad dođu neke godine i čovjek dođe do zrele pamati i spoznaje, da mu ne treba puno u životu da bude zadovoljan i sretan, da ima donekle dobro zdravlje i svoju Obitelj, mir i blagoslov oko sebe. Stara izreka kaže, svagdje pođi ali svojoj kući dođi, jer kako god je, doma je najbolje.

Razgovarao: Anto PRANJKIĆ

Ivana Martića Ivicu ne treba posebno predstavljati. Već godinama se on svojom pjesmom predstavlja diljem Lijepe naše i izvan Domovine na slavljima  hrvatskoga puka. Pjesma je odredila njegov život, a on uljepšao životne trenutke mnogobrojnih Hrvata, trenutke koji se ne zaboravljaju.

Poštovani gospodine Martiću, već duži niz godina ste neizostavni dio gotovo svakog slavlja Hrvata, kako u zemlji tako i u inozemstvu. Što Hrvate čini posebno sretnima?

-Sretnim ih čini Obitelj, zajedništvo, vjera i ljubav prema domovini. Svi se pokušavaju pronaći u tom svom načinu života, s kojim su neki zadovoljni a neki nažalost nisu. Velik dio našeg naroda je napustio domovinu zbog egzistencije i boljega života, međutim sama prilagodba i integracija po meni djeluju stresno, na narod koji je navikao da tradicionalno održava svoje  Obiteljske, vjerske, nacionalne i socijale navike u državama iz kojih dolaze . Na sreću našeg naroda u dijaspori, po svim većim gradovima postoje Hrvatske bratske zajednice, Katoličke misije i Kud-ovi, koji okupljaju naše ljude i organiziraju razne priredbe, obilježavanje  vjerskih blagdana, nacionalnih praznika, sportskih događanja, na koji poziv se mi glazbenici iz Domovine rado odazivamo. Na taj način im donosimo dio ljepote, radosti, veselja i podižemo moral da se osjećaju kao da su u Domovini. Meni kao glazbeniku je to posebno zadovoljstvo i sretan sam kad vidim sve te sretne i zadovoljne ljude, koji na sve načine iskazuju emociju kroz zajedničko druženje, pjevanje i sve ono što su dugo pripremali da bi obilježili taj svoj dan. Kako se dugi niz godina  profesionalno bavim svojim poslom na hrvatskoj estradi, upoznao sam mnoge drage ljude i njihove obitelji. Postoji u svakom od njih velika želja da se vrati na svoje mjesto od kud je potekao. Tako da se vratim na početak ovoga teksta, integracija je vrlo stresna za prvu genaraciju koja je otišla trbuhom za kruhom, druga generacija njihove djece je već prihvatila način života, jezika i adaptirala se u društvu kojem su se školovali i planiraju svoju budućnost. Evo u kratkim crtama sam napisao svoja iskustva i viđenje naših iseljenika, ima tu i sreće a ima i tuge te prve generacije koja emotivno pati  za Domovinom i svim onim što Domovina kao majka daje… Ljubav.

Situacija koju nam je donio koronavirus uvukla nas je u vlastite domove. Kako podnosite vrijeme bez nastupa, prijatelja, pjesme…?

-Korona ja kako je  svi osjećamo, promjenila mnogo toga u našem načinu života kojeg smo živjeli prije nego se pojavila. Nadam se da ćemo se svi zajedno morati prilagoditi novom načinu života, na koji nas educiraju ljudi iz struke. Sa poslovne strane, kao mnogi tako i moj posao trpi gubitke i prihode koje smo očekivali od planiranih i dogovorenih nastupa, svadbi, koncetara u Domovini i inozemstvu. Nedostaju mi mnogi moji dragi prijatelji i partneri, kolege i suradnici, s kojim sam se svakodnevno družio i planirao budućnost , a na žalost jedan od njih je i preminuo od posljedica Korona virusa – covida 19. Od kada je nastupila karantena, vrijeme provodim doma, uz svoju Obitelj i to mi je najvažnije da smo svi dobro i zdravo. Zadržali smo vedar duh i optimizam uz zajedničke molitve i međusobno druzenje unutar Obitelji više nego inače.

Život u Hrvatskoj je težak. No, Vi ste jedan od vječitih optimista i radoholičara. Kako gledate na razne teorije zavjere koje se uvijek nekako pojavluju negdje oko nas? Nije l ibolje se strpiti i prepustiti struci razmišljanja o tomu?

-Život u Hrvatskoj je težak. Ja sam kroz svoj rad i životni vijek imao sreću da sam jako puno putovao, što je želja mnogih ljudi. Kroz putovanje po svijetu upoznaš sve ono što te zanima, i ono što smo pročitali ili vidjeli po dokumentarcima. Ima zaista jako lijepih primjera i zemalja gdje bih poželio ostati i živjeti. Ali kad malo bolje upoznaš život tih ljudi i što više otkrivaju svoje male probleme i nezadovoljstvo sa svojim političkim i poslovnim životom, vidiš da to nije sve tako lijepo kako to se čini. Sav taj sjaj i licemjere je skupo plaćeno, sa ogromnim odricanjima, kreditima, rad od jutra do navecer. Tako da sam uvidio da život nije nigdje lak, kako se prikazuje kroz vanjski izgled i kroz slike na društvenim mrežama. Mogao bih o tome satima, ali činjenica je kako je  cijeli  svijet oduvijek migrirao zbog ekonomskih i ratnih događanja. Mi smo kao narod stekli teško svoju samostalnu državu i naravno da treba vremena da se demokratski  izgradi cijeli sustav i državni aparat da bi drzava bolje funkcionirala. Zato treba nas, narod koji voli svoju Domovinu ma kako bilo teško, koji će živjeti u Hrvatskoj, tako i mnogi koji su otišli zbog ekonomske krize, mogu se vratiti sa svojim Obiteljima i iskustvom koje su stekli, da pokrenemo svi zajedno gospodarske projekte, da izlazimo na demokratske izbore i biramo po savjesti najbolje političke stranke i ljude koji će  zastupati interese svojih građana i stanovnika RH. Na kraju krajeva, kad dođu neke godine i čovjek dođe do zrele pamati i spoznaje, da mu ne treba puno u životu da bude zadovoljan i sretan, da ima donekle dobro zdravlje i svoju Obitelj, mir i blagoslov oko sebe. Stara izreka kaže, svagdje pođi ali svojoj kući dođi, jer kako god je, doma je najbolje.

Pjesma je dio vašega života, pjevači prijatelji i kolege, oni koji vole pjesmu Vaši su ne samo prijatelji, možda i više od prijatelja. Što biste im poručili?

-Pjesma je dio moga života, kao i mnogim što uživaju u njenom blagoslovu, da sviraju, pjevaju, slušaju, plesu, pišu tekstove itd… To je jedan izražaj emocija koji je prenesen u rado slušanu pjesmu … Ukus o glazbi je vrlo raznolik i teško je svakom ugoditi na javnim nastupima. Ja se tu dosta dobro snalazim i imam jako dobru interakciju sa publikom na svojim nastupima, jer ih brzo animiram, dam sve od sebe, svoje znanje i ljubav prema glazbi i svim prisutnima, svoju želju da im taj veseli trenutak ostane u vječnom sjećanju, naravno takav rad se prepozna i tako se stječe publika i novi nastupi. Ima jako puno elemenata da bi se napravila uspješna karijera jednoga pjevača, velika upornost i puno rada, velika financijska ulaganja. Kao javna osoba treba biti oprezan i pametan u svim situacijama i zadržati dostojanstvo da bih mogao doći do svoje publike i toga da možeš imati dovoljno nastupa i posla , da bi mogao održavati cijeli bend i egzistirati od tog posla. Zato svima kolegama i onima koji se bave ovim javnim i časnim poslom, želim da se trude, da rade na sebi i da daju sve od sebe u tom poslu, gdje se ne može raditi površno, jer svaki površan i amaterski odrađen posao osuđen je na neuspjeh.

Stručnjaci kažu da nam dolazi bolje vrijeme. kao da od nekuda  odjekuje Vaš glas: “… Violino, violino, sitno sitno gudi…”?

-Nadamo se da ćemo uskoro početi sa nastupima i koncertima i tada će se sve pokrenuti u Lijepoj našoj Domovini i bolje nego što je bilo, jer smo ipak ovo sve dosta teško podnjeli i vjerujem da smo svi naučili jednu životnu lekciju kroz epidemiju Korone i potresa u Zagrebu koju  nećemo tako lako zaboraviti…. Svima vam zelim Mir i dobro. Vaš Ivan Martić Ivica ❤️

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari