Pratite nas

Magazin

Naplata parkiranja na javnim (gradskim) površinama – dileme – treba li ukinuti ili promijeniti sadašnji sustav – o komunalnoj naknadi

Objavljeno

na

Nakon što je Ustavni sud RH prije desetak godina ukinuo mogućnost naplate ugovorne kazne za neplaćenu naknadu za parkiranje na javnim površinama gradova (po meni s dosta upitnim obrazloženjem) i nakon što je (vještim pravnim “manevrom”ugovorna kazna “zamijenjena” s dnevnom kartom, koja se izdaje svima koji prekrše obvezu plaćanja dužne naknade, čini se da je pronadjen “savršen” model kojim su prezadovoljni gradovi (nastavili  su ubiranjem naknade za parkiranje) ali i koncesionari (tamo gdje ih ima kao kod nas u Osijeku), kojima je prepuštena ova  vrsta komunalne djelatnosti i javna ovlast prikupljanja naknade za parkiranje na javnim gradskim površinama. Odmah se mora reći kako se u okviru ove usluge ne nudi ništa osim što je riječ o zauzimanju određenog javnog/gradskog prostora bez usluge čuvanja ili odgovornosti za eventualna oštećenja vozila ili otuđenje istih. A upravo su oštećenja česta, jer su obilježeni prostori za parkiranje za većinu današnjih vozila preuski.

Naplatom naknade za parkiranje ili uvodjenjem obveze plaćanja naknade na sve širem prostoru grada, gradovi kao ” vlasnici” gradskog zemljišta na najlakši način financiraju svoje potrebe, često puta nabujale administracije, neracionalnog rada, neučinkovitosti i sl. Teško je domišljato zaustaviti bujanje administracije i troškova rada lokalne samouprave ako se zna način funkcioniranja, zapošljavanja (osobito poslije izbora)itd.  I zato nije čudno “izmišljanje” novih nameta ili povisivanje postojećih (npr. prireza). Jedan od takvih nameta na komunalni standard, posebno za stanovnike komune je i naknada za parkiranje.

Naime, uvođnjem naknade za parkiranje stanovnicima komune/ gradova posredno je uveden novi namet uz već postojeće, a da građani (njima se pridržuju i svi oni koji automobilom dolaze u grad) niti sami  nisu svjesni što su dobili  osim obavezu plaćanja naknade zato što su ostavili svog “ljubimca” kraće ili duže vrijeme na javnoj površini i to sve bez čuvanja, zaštite od nepogoda itd.

Drugo je pitanje plaćanja komunalne naknade. Ona se vezuje ili usmjerava za održavanje komunalne infrastrukture, novoizgrađenih javnih prometnih površina kao što su pješački nadhodnici, novoizgrađeni trgovi, kružni tokovi, parkovi, biciklističke staze, rasvjete  i sl.  Građenje i održavanje komunalne infrastructure financira se, između ostalog, i sredstvima komunalne naknade.

Ovom prilikom nećemo sporiti o komunalnoj naknadi (naknada za parkiranje na javnim površinama  je nešto sasvim drugo, riječ je o naknadi u okviru obavljanja komunalne djelatnosti omogućavanja parkiranja na javnim površinama), o vrijednosti boda komunalne naknade, zašto komunalnu naknadu plaćaju  samo vlasnici nekretninama i to po četvornom metru, baš kao da su samo oni  korisnici objekata komunalne infrastrukture, zašto je ova naknada viša za poslovne prostore ili npr. jednaka za garažni prostor kao i stambeni prostor, zašto se utišalo s prijedlogom za uvođenje poreza na nekretnine umjesto komunalne naknade itd, tko sve ima korist od komunalne infrastrukture, koja je razmjerna korist vlasnika nekretnina na području grada da se samo njih obvezuje za plaćanje naknade.

Samo ćemo naglasiti – lijep je život u komuni, ali on ima i svoju cijenu zbog koje pojedinci “bježe iz komune” u prigradska naselja ili još i dalje. Stanovnici komune imaju “povlasticu” buke, nečiste okoline,zagadjenog zraka, teškoću kretanja, nemogućnost parkiranja automobila čak i pred svojim stanom ili kućom itd. Primjere “bijega” izvan naselja imao sam priliku vidjeti na brojnim mjestima u svijetu. Još samo kod nas, čini se, smatra se privilegijem stanovati npr. “u centru grada”.

I tu dolazimo do ključne dileme i pitanja – razumiju li obnašatelji javne vlasti u komuni (čitaj gradu) da oni služe stanovnicima grada i da bi svojim mudrim prijedlozima,potezima i odlukama trebali unaprijediti ljepotu življenja u komuni i gradu, a ne baviti se izmišljanjem novih i novih nameta ili povisivanjem postojećih (kao komunalne naknade) samo u cilju da se zadovolje narasle financijske potrebe.

Kada je u pitanju omogućavanje parkiranja na javnim površinama u gradu siguran sam da o tomu malo znaju osim što su čuli za ugovor o koncesiji pa su njime ovaj posao naplate parkiranja prepustili onima koji to znaju, jer sami nisu sposobni. I ne samo to – nisu učinili niti ono što su mogli, trebali ili moraju učiniti – izgraditi dovoljno parkirališnih mjesta s dovoljno prostora za parkiranje i novijih većih automobila (davno su najčešća vozila bili “fiće” ili “stojadini”). Istina naplata naknade za parkiranje na javnim površinama nije svugdje prepuštena koncesionarima. Ali u Osijeku je. Još nam je u živom sjećanju politička bitka ili samopromidžba koju je na temu parkiranja u gradu vodio sada jedan političar nacionalnog formata iz Osijeka.

Nije li obaveza javne vlasti u gradu da odredi takav sustav parkiranja prema kojem će omogućiti svim gradjanima u potrebi da vozilom dodju i da se na kratko vrijeme besplatno parkiraju pred bolnicom, uredom uprave, poštom, zavodom za mirovinsko i invalidsko osiguranje itd. Sada to nije moguće osim ako idete u kupnju na glavnu gradsku tržnicu. no ograničeno vrijeme.  Znate li npr. da je u centru New Yorka relativno lako naći slobodan parkirališni prostor i kratko parkiranje i zadržavanje uz minimalnu naknadu (nemojte preračunavati iznose iz dolara u kunu, jer tada preračunavajte i visinu place koju ostvarujete u nekoj zemlji i u Hr)? Umjesto toga najviša naknada za satno parkiranje je upravo tamo gdje je gradjaninu parkiranje najpotrebitije, npr.u blizini bolnice (4 kune za sat u Osijeku). Interesu  gradjana je pretpostavljen interes koncesionara ili grada, nebitno je koga. A potreban broj parkirališnih mjesta se i ne planira izgraditi iako držimo da je i to dio komunalne infrastrukture.

Zato je pitanje – nije li rješenje u uvodjenju ograničenog vremenskog parkiranja na određenim lokacijama bez mogućnosti produljenja trajanja parkiranja, ali i bez plaćanja.

Zar mnogim građanima stanovnicima užeg centra nije umanjem ili ugrožen komunalni standard, jer u blizini mjesta stanovanja nemaju parkirališno mjesto niti za jedan (vlastiti) automobil, a ako ga i nadju, moraju platiti naknadu,

U “bijegu” od plaćanja naknade mnogi traže parkirališna mjesta bez obaveze plaćanja naknade. I nalaze ih. Zato svako malo imate zahtjeve stanovnika pojedinih ulica da se uvide plaćanje naknade za parkiranje kako bi se na ovaj način, makar i posredno, oslobodio prostor za stanovnike te ulice (tomu su primjeri ne tako davni zahtjevi stanovnika Zadarske ulice i jednog dijela Pejačevićeve ulice. I uspjeli su.

Tko mari za komunalni standard stanovnika ovih dijelova grada, koji od pridošlih  često ne mogu niti pristupiti ulazima u svoje zgrade, u dijelovima grada u kojima je preporučljivo prozore otvarati samo u posebne sate bez prometa i gradske buke?  Zato plaćaju najvišu stopu komunalne naknade?

Tko se brine o poštivanju (znamo tko bi trebao)  npr. o ograničenju brzine u nekim ulicama na 30 km na sat, a da ne govorimo o tomu kako su u centru grada prometni znakovi često nepropisno postavljeni ili su nevidljivi,  nema horiozntalno na cesti postavljenih usporivača brzine ili ispisanih uputa kakve smo često vidjeli u svijetu (zato u Čepinu u Psunjskoj ulici postoji ograničenje i dodatno ležeći policajci). Navodno u našem gradu kažu da za to nemaju sredstava??!

Tko je odgovoran za “divlji urbanizam i krezubu izgradnju grada” u vrijeme lažnog prosperiteta i zaduživanja budućih naraštaja (na svu “sreću” takav urbanizam i izgradnju zaustavila je kriza) kod čega istovremeno nije došlo i do izgradnje novih parkirališnih prostora. Baš kao da suvremeni čovjek ne koristi automobil. Pogledajte što se događa u Ružinoj ulici prema utoku u Županijsku ulicu. Grade se nove zgrade (prostor zanimljiv zbog blizine centra, ali se ne predviđaju nova parkirališna mjesta. Pokušajte u jutarnjim satima ući u Županijsku ulicu iz Ružine Brojni automobili čekaju dugo vremena i ispuštaju štetne plinove itd. I k tomu imate još parkirana vozila na cesti. Što kažu odgovorni na ovo?

Čuli smo za master plan prometa u gradu (tako su to nazvali) za koji je autorima navodno isplaćena značajna svota. Dok se ne vidi uradak nema ocjene pa niti kritike. Uostalom da li itko koristi taj master plan? Da li gradjani znaju da je iz Policijske uprave već ” otišlo” niz prijedloga (knjiga) što učiniti u smjeru povećanja sigurnosti prometa u gradu. Bez konkretnog odgovora iz gradske uprave ( tako smo barem informirani).

Tko je odgovoran za nerazvijeni i skupi javni prijevoz u gradu? Tema za sebe. Vodi li se računa o zaštiti okoliša, a ovakva politika podrazumijeva promociju javnog prijevoza, a to istovremeno znači i nižu cijenu prijevozne karte od postojeće. Cijena prijevozne karte je veća negoli u Zagrebu a da se i ne govori da je ista bez obzira na dužinu prijevoza. Apsurd je da je nekada taxi prijevoz jeftiniji od javnog prijevoza, posebno ako se ovim prijevozom koristi više osoba istovremeno.

Tko je došao na ideju da se novoizgrađene ceste, po propisanim standardima (npr. Strossmayerova ulica), u jednom dijelu namjenjuju za parkirališta? Istina bilo je pritisaka da upravo tako bude, ali što je javni interes?

Tko je odgovoran za posvemašnji nered u prometu biciklima (vožnja po pločnicima, cestom u suprotnom smjeru) ? Najmanje biciklisti, a niti od policije treba očekivati da “lovi” bicikliste.

Koliko je uzrok loše pojave u tomu  što su neke “pametne” osobe ceste pretvorili u parkirališta (o čemu je prethodno bilo riječi) umjesto da su na njima odvojili prostor za kretanje biciklima. Vidio sam to u svijetu u puno gradova, ali ne i u Osijeku.

Još nešto u svezi s plaćanjem naknade za parkiranje. Riječ je tzv. stanarskim kartama za neograničeno parkiranje u blizini mjesta stanovanja. Cijena takve povlastice netko će reći i nije visoka – 50 kuna mjesecno. No, treba znati da koncesionar ne garantira i parkirališno mjesto jer ono je u sustavu slobodnog parkiranja za svakoga tko plati satnu naknadu, a osim toga takvih navodno povlaštenih stanarskih karata ima i izdaje se vise od broja parkiralisnih mjesta u odnosnoj ulici. Tako dolazimo do situacije da se plaća mogućnost a ne stvarno korištenje parkiralista. Zato je i 50 kuna mjesečno previše. U svijetu sam vidio parkirališta rezervirana samo za stanovnike odredjenog dijela grada ili ulice. I bez plaćanja posebne naknade. Imamo i rješenje kako se korisnicima “stanarskih karti” može omogućiti da u svakom trenutku u svojoj ulici pronađu slobodno parkirališno mjesto.

Uređivanje parkiranja  i naplata se ne smije svoditi samo na ostvarivanje financijskih učinaka (za grad ili koncesionara), već na zadovoljstvo svih vlasnika automobila. A Grad se konačno mora pobrinuti za “osvajanje” novih parkirališnih mjesta, sukladno razvoju grada i povećanju broja automobila, a ne za ono što se često čini -“prenamjenu dijela ceste u parkirališta”. Gotovo je nepoznata prenamjena dijela ceste za prometovanje biciklima.

I na kraju recimo – pitanja je bezbroj. Prijedlog je: dajte dite materi (uzrečica iz Dalmacije) ili – povjerite upravljanje onima koji znaju što treba raditi.  Posebno kada je u pitanju izgradnja i unapredjenje života u gradu/ komuni. Imenujte i savjetnike za ono što sami ne znate. A kako sada stvari stoje ne da nam se čini već smo uvjereni u propuste, nerazumijevanje od onih koji nama upravljaju, pa ako hoćete i potpuno pogrešne poteze. Ne optužujem vec konstatiram. Još nešto. Pokušajte provjeriti i ustanoviti ćete da se naplata naknade za parkiranje provodi i za one površine koje nisu u vlasništvu grada odnosno nisu javne površine ili se čak provodi i za parkiranje na zemljištima koja pripadaju zgradama. Tako se može dogoditi da naknadu za parkiranje na zemljištu zgrade plaćaju  vlasnici stanova u toj istoj zgradi. Za osiguranje dokaza o ovomu dovoljno je pogledati u katastar zemljiša.

Što se tiče pitanja iz naslova – treba li ukinuti naknadu za parkiranje ili ne reći ćemo – nezamislivo, naknada se plaća u cijelom svijetu.

Treba li nešto promijeniti? Da i to puno toga.

Naknadu treba usmjeravati u obnavljanje i u izgradnju novih javnih parkirališnih prostora.

Angažiranje koncesionara je moguće (grad Osijek je trenutno vezan s ugovorom s koncesionarom, a ugovor obvezuje), a ako to nije slučaj onda je riječ o nesposobnosti gradskog sustava da ovu komunalnu djelatnost i sam kvalitetno obavlja (baš kao i neke druge djelatnosti).

Postojeći sustav primarno je usmjeren na “inkaso” naknade, a ne na omogućavanje dostupnosti parkirališnih mjesta i to tamo gdje je to potrebno (pred javnim institucijama, poštama, bolnicama, uredima gradske uprave itd. uz niske iznose naknade, ali uz satno ograničavanje zadržavanja na parkiralištu (recimo najviše  15 min, ½ sata ili do 1 sata), sada je suprotna praksa. Trebam li prikazati sustav parkiranja u blizini Times Square-a i Broadway-a u New Yorku?

Institut “dnevne karte” u jednom trenutku je poslužio kao “spasonosno rješenje” kada je Ustavni sud ukinuo ugovornu kaznu za prekoračeno vrijeme plaćenog parkiranja, ali on je sam po sebi negacija temeljnog cilja koji se želi postići. To je da parkirališna mjesta budu dostupna što većem broju osoba i vozila, a ne da se stjecanjem dnevne karte stiče pravo parkiranja u trajanju od 24 sata.

Novi parkirališni prostori se izgrađuju, a ne iscrtavaju na prometnicama (česta praksa u Osijeku), jer prometnice ne služe za promet u stajanju, već za promet u pokretu. Itd.

Prof.dr Srećko Jelinić, svuc.prof.u mir.

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Magazin

Vapaj s Udbine za humani pokop ljudi bačenih u jame

Objavljeno

na

Objavio

Već je početkom izgradnje Crkve hrvatskih mučenika bilo govora da uz nju ide i Svehrvatski grob ili groblje, mjesto gdje bismo pokopali ponajprije žrtve Drugog svjetskog rata i poraća, koje su bačene i zatrpane kao štetni otpad u jame, rovove i napuštene rudnike. I danas se ondje nalaze, kao i u doba komunizma koji im je tako presudio.

Eto, zašto sam se ja javio za riječ.

Naraštaj koji sada živi u slobodnoj hrvatskoj državi, baš zato što živi u slobodi, ima obvezu da svim tim mrtvima javno prizna ljudsko dostojanstvo i pokopa ih kao ljude.

Tu svoju ljudsku i kršćansku obvezu do danas nismo ispunili. A još je žalosnije da se pitanje pokopa svih tih žrtava više uopće ne spominje ni u Hrvatskom saboru ni u Vladi i njihovim tijelima. Istina, radi se dosta na manjim grobištima u Hrvatskoj, ali prema najvećima, pogotovo prema hrvatskim grobištima u Sloveniji, odnosimo se kao da nisu naša briga.

Osjetio sam da naš narod jednako očekuje izgradnju Svehrvatskog groba kao što je očekivao i dočekao Crkvu hrvatskih mučenika, da ima gdje za svoje poginule zapaliti svijeću i pomoliti se. Zato s ovoga mjesta apeliram na državne i crkvene vlasti da, svaka na svom području, odlučno pokrene to pitanje i počne ga napokon sustavno rješavati. Crkva je tu bez države nemoćna.

stojic bogovicNaša braća u Bosni i Hercegovini već imaju u tome rezultate i iskustva. Oni su nam ponudili idejni nacrt Svehrvatskog groba na Krbavskom polju.

Dakako, žrtve kojima se otkrije ime i porijeklo, pokopat će se na obiteljskom groblju, no malo je vjerojatno da će takvih biti mnogo.

Krbavsko polje samo je po sebi svojevrsni svehrvatski grob. Zbog blizine Crkve hrvatskih mučenika i općenito zbog lake pristupačnosti, tu je najlakše osigurati žrtvama dužno i trajno poštivanje, te to može postati – zajedno s Crkvom hrvatskih mučenika – središnje mjesto nacionalnog štovanja žrtava.

Nije, dakako, isključeno neko drugo rješenje, iako osobno ne vidim neko bolje.

Htio bih još naglasiti da ovo nije bitka „krajnje desnice“ za „poražene snage“ u ratu, nego je to „krbavska“ bitka za ljudsko dostojanstvo svake žrtve, bez obzira na kojoj strani poginula i kojem narodu pripadala. Još uvijek vjerujem da u toj bitci nećemo doživjeti poraz. Bio čovjek domobran, ustaša, partizan, četnik, fašist, komunist – on nikada i nigdje nije otpad, a smrću se gubi svaki razlog neprijateljstva i osvete.
To nije revizija povijesti nego „Spašavanje povijesti“, kako sam nazvao jedan zbornik radova.

Vjerujem da sam izrazio ne samo svoje nego i vaše mišljenje.

Mons. Mile Bogović
Gospićko-senjski biskup u miru

Biskup Mile Bogović predlaže izgradnju ‘Svehrvatskog groba – Groblje mira’

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Magazin

Roman Leljak razotkrio monstruoznu podvalu: ‘Na izložbi u New Yorku Dačić je podmetnuo snimke djece iz Srbije, kao žrtve logora NDH!’

Objavljeno

na

Objavio

Gostujući u Bujici Z1 televizije, istraživač komunističkih zločina Roman Leljak razotkro je još jednu velikosrpsku podvalu: – Na izložbi o Jasenovcu, koju je u siječnju prošle godine Srbija organizirala u sjedištu UN-a u New Yorku, izložene su fotografije s natpisima “logori za decu u NDH“, a kao primjer navedena su “deca umorena glađu u dečjem logoru Sisak“, međutim, istina je da su fotografije izgladnjele djece zapravo nastale u Mataruškoj banji, kod Kraljeva u Srbiji!

Sporne fotografije i dokazi o beskrupuloznoj propagandnoj podvali Srbije, prikazani su u eteru, a gost Bujice pronašao ih je u arhivu u Kraljevu: – S orginalne fotografije izgladnjelog djeteta, iz Mataruške banje izrezan je pečat koji dokazuje da je fotografija nastala u Srbiji i na starom pisaćem stroju naknadno je ispisano da je riječ o logoru u NDH!

Djeca s Kozare u Matarušku banju došla su temeljem dogovora Vlade NDH i Nedićeve Vlade u Srbiji. Riječ je o ukupno 62.000 djece, razpoređene po 60 domova u raznim dijelovima Srbije, od čega je 12.000 završilo u Beogradu – pojašnjava Leljak.

“Čudi me da službeni Zagreb na ovako strahotnu podvalu uopće nije reagirao. Niti jedan hrvatski povjesničar, nitko iz Ministarstva vanjskih poslova ili nekog drugog sektora Vlade nije osjetio potrebnim ovo razotkriti! Nije bilo ni prosvjedne note, ni bilo kakva druge reakcije na ovu laž Ivice Dačića,“ iznenađen je Leljak.

Leljak je u studio Bujice donio dokumente koji dokazuju da su mnoga djeca s popisa ubijenih u Jasenovcu, zapravo, umrla u bolnicama od teških bolesti, a mnoga su ostala živi: – Smilja Ladić umrla je od bolesti u jednoj zagrebačkoj bolnici, a nalazi se na jasenovačkom popisu kao zaklana od ustaša! Takvih primjera pronašao sam više od 1.000!

Istraživao je i bitku za Kupresu, 1942. godine: – Tamo se sukobila Titova vojska koja je brojila 2.400 partizana i Hrvatska vojska koju je vodio Boban. Partizani su izgubili, imali su gubitke veće od 1.000 ljudi, a hrvatskih vojnika poginulo je 340. Partizani su nakon poraza iz osvete zapalili 46 kuča.  223 djece je ostalo siročad, bez roditelja i bez kuća i odvezena su u Osijek. Neka od djece su se razboljela i umrla u Osječkoj bolnici i vjerujem da je to istina, ali mi nije jasno kako su opet sva ta djeca završila na popisu ubijenih u Jasenovcu?!

Leljak smatra da je sve ovo što se događa, a kulminiralo je zadnjih mjeseci propagandnim aktivnostima Milorada Pupovca, zapravo specijalni rat, vođen iz Beograda. Cilj je vratiti priču na ’41. godinu – rečeno je u emisiji, ali i natjerati Hrvate da se u potpunosti ograde od NDH i pristanu na velikosrpske laži o događajima između 1941. i 45. godine, na što nije pristajao prvi hrvatski predsjednik dr. Franjo Tuđman, koji je također ruđio mit o Jasenovcu i rekao da je NDH bila izraz povijesnih težnji Hrvatskog naroda za svojom državom.

Roman Leljak oštro je demantirao navode Aleksandra Vučića, Milorada Dodika i Ane Brnabić da je u Jasenovcu ubijeno 110.000 srpske djece: – To je jedna velika, velika laž! 62.000 djece godine 1942. prebačeno je u u Srbiju, od čega 12.004 u Beograd. I to su podaci iz Nedićeve beogradske arhive! Srbi znaju za ove podatke, ali svjesno lažu i nastavljaju nam nametati povijest koju smo slušali za vrijeme komunističke Jugaslavije. Više od 10.000 djece, uglavnom s Kozare, smješteno je u Zagrebu, kod zagrebačkih obitelji koje su ih prihvatile kao svoju djecu i pomogle im. Beograd je tada imao 68.000 domaćinstava, a primili su samo 285 djece! Nisu htjeli primiti srpsku djecu s Kozare!

Osvrnuo se i na film koji je ovoga ljeta prikazan na filmskom festivalu u Puli ‘Dnevnik Diane Budisavljević‘, redateljice Dane Budisavljević: – Iskreno mi je žao što se filmom ponovo nameće teza o kolektivnoj krivnji Hrvata za sve što se događalo između 1941. i ’45. godine. U filmu se ne spominje da je Diana Budisavljević redovito kontaktirala s jugoslavenskom monarhističkom Vladom u Londonu, u kojoj je ministar bio brat njezinog supruga – Srđan Budisavljević. Ona je cijelo vrijeme rata surađivala s njime na spašavanju djece, a Vlada NDH je to bez problema dopuštala. Znalo se da preko švedskog Crvenog križa idu poruke za London i da se prima novac i nitko to nije sprječavao. Isto tako, u filmu se spominju logori za djecu u NDH, a istina je da nije bila riječ o logorima, već o dječjim domovima, gdje su djeca s Kozare i drugih ratnih područja bila zbrinuta.

Leljak je u Bujici otkiro još jedan zanimljivi podatak koji je pronašao u beogradskom arhivu: – Krajem 1945. godine, u Beogradu, na ušću Save u Dunav pojavila su se tijela koja su doplivala Savom. Napravljene su obdukcije i otkriveno je da su na tijelima ostaci odora hrvatskih vojnika. Kada sam čuo da pojedinci pričaju o 50.000 tijela djece iz Jasenovca, koja su plivala Savom, tražio sam dokaze za to u Nedićevoj, srpskoj arhivi. Međutim, od travnja 1941. do svibnja 1945. ni jedno, jedino tijelo na ušću Save nije pronađeno! U beogradskom arhivu ne postoji ni jedan zapis o tome.

CIJELU EMISIJU POGLEDAJTE OVDJE:  https://youtu.be/P3wAZKCGjuA

Igor Vukić: ‘Dnevnik Diane Budisavljević’ – još jedan primjer protuhrvatske propagande plaćen hrvatskim novcem

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari