Pratite nas

Kolumne

Napokon reintegracija hrvatskog zapada

Objavljeno

na

Više od 20 godina nakon mirne reintegracije hrvatskog istoka napokon počinje i reintegracija hrvatskog zapada

Nema tome dva tjedna kako su mediji s feudom u Hrvatskoj, a vlasnikom tko zna gdje, prenijeli šturu agencijsku vijest kako je nedaleko Milana vozač školskog autobusa oteo 50-tak djece, polio vozilo benzinom i zapalio ga, uslijed čega su 23 osobe zadobile lakše tjelesne ozljede. O počinitelju su naveli tek kako je riječ o Talijanu senegalskog podrijetla. Ta poprilično uznemirujuća vijest ostala bi pod anestezijom, otprilike kao da je riječ o pojeftinjenju struje ili pokoljima u ime Alaha nad kršćanima u Egiptu, da se uskoro nije pojavio element koji joj je udahnuo okus i miris, preobrazivši ju tako u toplu ljudsku priču.

Kako lijevo-liberalna ruka islamističku ruku mije

Radar kreatora javnoga mnijenja smjesta je usmjeren na Ramyja, dječaka egipatskih korijena, čim se doznalo kako je upravo on domišljati školarac koji je sakrio jedan mobitel – počinitelj je, naime, sve ostale djeci oduzeo – te alarmirao roditelje i policiju. S obzirom da je čitav događaj prijetio narušavanjem slike svijeta koju medijski nametnici uporno nameću – zato su ga, napokon, i htjeli zataškati – priča o malom egipatskom junaku došla im je kao naručena da ju iskoriste za ono čemu služe – skretanje pozornosti s bitnoga. Guranjem u prvi plan pitanja zašto junak priče nema talijansko državljanstvo uspjeli su zasjeniti ono drugo – kako to da ga anti-junak ima?

Naime, počinitelj zlodjela, useljenik iz Senegala imenom Ousseynou, negdje bi rekli Husein, od milja Huso, po svoj je prilici musliman. To je vrlo vjerojatno utjecalo na početnu medijsku suzdržanost budući bi ta činjenica, tko će ga znati zašto, mnoge navela na slutnju da je teror nadahnut islamskim fundamentalizmom. Istina, neki su možda pomislili i kako se radi o opravdanom revoltu jednog inženjera kojeg su diskriminaciji skloni Talijani posjeli za volan autobusa, k tome još i dječjeg, samo kako bi ga ponizili. Ipak, integriranog Afrotalijana Husu, inače vlasnika podebljeg kriminalnog dosjea, kojem to, zanimljivo, uopće nije smetalo da ga zaposle kao vozača školskog autobusa, na neshvatljiv je čin izgleda potaknulo nešto sasvim drugo. Odlučio se na to, kaže, ogorčen postupanjem talijanskog ministra unutarnjih poslova, Salvinija, koji ne dopušta afričkim migrantima iskrcavanje u Italiji, optuživši ga usput i za pogibije Afrikanaca na Sredozemlju. Gnjevnog Husu, očito žrtvu lijevo-liberalnih medijskih sadržaja, u tom uvjerenju nisu mogle poljuljati ni mjerodavne statistike, koje neumoljivo bilježe drastično smanjenje broja poginulih otkako Salvini odlučno provodi politiku odvraćanja useljavanja po volji došljaka, krijumčara i njihovih mecena. Vrijedi to u totalu, ne samo za talijansku rutu. A kako bi to Huso, jadan ne bio, i doznao, kad prevladavajući mediji ne žele time opterećivati osjetljive glavice svojih potrošača.

Bitno je primijetiti kako se ovdje radi o prvom terorističkom aktu većih razmjera utemeljenom na narativu lijevo-liberalnog fundamentalizma. Naime, Husina priča se navlas poklapa s onom pripadnika ljevičarskih političkih stranaka, sveučilišnih profesora uzgojenih na zasadama kulturnog marksizma, nevladinih aktivista pod patronatom Geroga Sorosa, ali i utjecajnika u Katoličkoj crkvi koji udovoljavanje željama svjetovnih moćnika pretpostavljaju spasenju ljudskih duša, kako svoje, tako i drugih. Skrećući pozornost s činjenice da su ga upravo oni radikalizirali, sad Husin čin izravno ili neizravno opravdavaju, nalazeći dežurnog krivca u odgovornom Salviniju. Iz njihove perspektive Husin terorizam i nije tako odbojan. Jer ako se čovjek bori za pravu stvar, nema što drugo biti doli aktivist ili performer, koji je sustavno provociran, možda tek malo pretjerao. Nije zgoreg podsjetiti kako one koji su ubijali za pravu stvar sedamdesetih, Francuska i dan danas odbija izručiti Italiji, dvojeći bi li imali pošteno suđenje. Plaši se, valjda, da bi mogli biti čak i osuđeni. A kad si vođen uzvišenim motivima, čak i ako si masovni ubojica, kao onaj pobješnjeli dogo argentino iz šezdesetih, elem glasoviti Che, bez problema možeš postati stilska ikona i prkosno se šepuriti na majicama radikala diljem svijeta.

Konačno, ne i najmanje važno, Husin pothvat daje široke taktičke mogućnosti islamskim fundamentalistima na istome poslu u prirodnom savezu s lijevo-liberalnim im pomagačima. Dok potonji žrtvu omamljuju lažima, islamističko krilo alijanse može raditi što ga volja. Sad se svaki aktivirani spavač, kojem se ne će moći pouzdano utvrditi veza s osvjedočenim ekstremistima, ubuduće može pozivati na lijevo-liberalnom uhu ugodne motive.

“Blame game”

I dok su vijesti iz daleeeeke Italije dolazile na kapaljku, s primjetnim vremenskim odmakom, kao da stižu po jahaču ili diližansom, već dvotjednom žalovanju za muslimanskim žrtvama na obližnjem Novom Zelandu ne nazire se kraj. Svetost toga ne smije ničim biti okaljana, što je možebitno još jedan razlog početnoj suzdržanosti u izvještavanju o Husinom plamtećem prometnom performansu.

Čin, po sadržaju, tipu i naravi usporediv s već uobičajenim smaknućima kršćana u zemljama pod muslimanskom vlašću kojima se ne pridaje osobita medijska pozornost, otprilike kao da je riječ o istovrsnim zločinima nad Hrvatima srednje Bosne i sjeverne Hercegovine devedesetih, nastoji se iskoristiti za tzv. “blame game”, nametanje krivnje neistomišljenicima. One koji poštuju temelje na kojima je izrasla suvremena zapadna civilizacija, toliko dominantna da su ju i drugi, uglavnom svojom voljom prihvatili, sustavno se prti teretom krivnje i srama zbog navodnih grozota predaka. Sad i izolirani zločin u sadašnjosti, kojeg dočekaše kao ozebli sunce, dobro dođe kao batina kako bi se začepila gubica svima koji su sumnjičavi prema bezuvjetnom pravu na bolji život raznih Husa iz zemalja Magreba, subsaharske Afrike, Bliskog i nešto daljeg Istoka. I to, eto, baš u njihovoj zemlji. Tkogod se ubuduće usudi zucnuti štogod na tu temu, mora biti svjestan kako se lako može naći u istom košu s pomahnitalim Australcem, za kojeg se, naravno, ne propitkuje, nego odmah zna, što ga je to radikaliziralo.

DORH napokon prešao Učku

I u Italiji najbližem hrvatskom kraju Huse već odavno voze autobuse, odbijajući se, zasad, radikalizirati pod rastućim pritiskom što sekularnog, što islamskog fundamentalizma. No, tamo ipak otimaju neki drugi – ne, doduše, djecu, nego, nakon što su ovladali prošlošću, njihovu budućnost. S Husom iz Senegala ih veže to što su približno jednako traljavo integrirani u državu u kojoj su se stjecajem okolnosti našli. Ipak, mora im se odati priznanje kako su se pokazali neusporedivo lukavijima od onih koji su svojedobno digli ruku na Hrvatsku, nemilice ju rušili, a hrvatske ljude mučili, sakatili i ubijali. Postupili su po tadašnjem mudrom savjetu Milorada Pupovca kojeg bahatošću opijeni babići, martići i hadžići nisu htjeli poslušati, uslijed čega je, među ostalim, istok Hrvatske već više od dva desetljeća integriran u njezin pravni i politički sustav. Njihovi parnjaci s hrvatskog zapada bi, onda kad je Hrvatska curkom krvarila, svako malo prijetili da će otići – jer oni su posebni, tamo se na poseban način voli Hrvatska,… tako poseban da se to ni ne pokazuje, samo kako se netko ne bi uvrijedio – nametnuvši se kao svojevrsni corpus separatum s neformalnom, ali itekako stvarnom autonomijom. To im je omogućilo da uspostave sustav vladanja karakterističan za pojedine regije južne Italije.

Na tu je pojavu ukazao svjedok pokajnik, Damir Kajin, ustvrdivši u jeku optužaba protiv Zdravka Mamića za isisavanje novca iz Dinama, kako je tu riječ o sitnici u odnosu na ono što se događa u Istri. Pritom je sve objasnio tvrdnjom kako DORH još nije prešao Učku. I dok iznosi za koje se tereti Mamić u krugovima istrijanskih mešetara nailaze na podsmijeh, jer riječ je o kikirikiju dostojnom načelnika neke općinice u unutrašnjosti najvećeg hrvatskog poluotoka, zamjetna je još jedna razlika između Mamićeve i istrijanske stvari. Tamo gdje Mamić uzima, nastupa svojevrsni paradoks. Što više uzima, to onaj kojem uzima više ima, to više cvjeta, i financijski i poslovno uopće. Što reći, nego da bi u društvu kojem je stalo do vlastita dobra takvoga molili da uzima koliko ga volja, a ne ga zbog toga sudski progonili. S druge strane, tamo gdje pipke pušta doskora netaknuta istrijanska hobotnica, kako to zorno ilustrira i aktualan slučaj Uljanika, nisu te sreće. Zato jedan prošlotjedni događaj ima povijesnu važnost – DORH je, naime, napokon prešao Učku. Osvajanje te dosad neosvojive čuke označava početak stvarne integracije i tog dijela Hrvatske u njezin pravni poredak, što oni kojima to nije po volji nazivaju destabilizacijom Istre. Oni kojima to po volji jest, pak, primjećuju kako se Hrvatska integrira i stabilizira.

Tri cijene Uljanikovih brodova

Posve razumski gledano, pred DORH-om nije odveć težak posao. Naime, brodovi koje su gradili u Uljaniku imali su tri cijene. Prva je cijena troška izrade broda. U nju ulaze plaće zaposlenih, menadžerski dodaci i troškovi sinekura, nabava komponenti i materijala, potrošnja energije, korištenje infrastrukture… Druga cijena je cijena ugovorena s kupcem koju je ovaj bio spreman za brod platiti, dakle, tržišna cijena. Ključni je problem, čini se, bio u tome što je druga cijena bila niža od prve. Taj mehanizam, inače karakterističan za socijalizam, kojeg su u Uljaniku zadržali, na njega nabacivši tek puku kapitalističku formu u smislu titulara vlasništva, a dijelom i kapitalistički sadržaj u vidu menadžerskih bonusa, može funkcionirati sve dok je netko voljan razliku platiti, a plaćala ju je hrvatska država, ili kako se to još običava reći – svi mi!

Za neke je Uljanikove brodove postojala i treća cijena, koja je, čini se, zapela za oko istražiteljima DORH-a. Riječ je o cijeni po kojoj su neki brodovi prodavani ispod ionako neprofitabilne tržišne cijene poduzeću Uljanik plovidba, prethodno izdvojenom iz Uljanik grupe. Stoga i nije čudno što je Uljanik plovidba poslovala s dobitkom. Stvar postaje zanimljivija uoči li se kako u vlasničkoj strukturi Uljanik plovidbe dominiraju crveni menadžeri čiji je modus operandi prokazao, pa glavom platio, još Stjepan Đureković, dok je Uljanik grupa velikodušno prepuštena radnicima. Ako u svemu tome nešto ohrabruje, onda je to nedavna vijest kako je čelno mjesto u Uljanik plovidbi preuzeo Igor Budisavljević, nećak Titove Jovanke. Ajde, bar netko Jovankin. Ostali su ionako Titovi …

U završnoj fazi stvar je ubrzana bjesomučnim narudžbama brodova koje se ni teoretski nije moglo izgraditi u ugovorenim rokovima, a jamstva da će se ipak izgraditi šeretski su davale hrvatske vlade, napose ona Zorana Milanovića. Točka na i stavljena je u ožujku prošle godine kad je na zadovoljstvo i pristanak lokalne političke vrhuške za strateškog partnera izabran Danko Končar, nominalni vlasnik kapitala povezanog s obavještajnim službama bivše komunističke države, tajkun ne baš dokazan u poslovima brodogradnje, ali zato iznimno zainteresiran za prenamjenu Uljanikova zemljišta za izgradnju turističkih kapaciteta, što je našlo mjesto u raznim planovima. Državna jamstva poslužila su tek kao sredstvo ucjene Vlade da politički blagoslovi operaciju i sudjeluje kao ortak u poslu, ali i pobere sav negativan publicitet zbog naplate jamstava za neisporučene brodove, čime se pred javnošću ujedno trebalo moralno opravdati gašenje brodogradnje.

Ipak, da ne ide sve kao po loju, tj. da Vlada RH ne pristaje na dodijeljenu joj ulogu, dala je naslutiti tzv. “Afera Hotmail”, sadržajem vezana uz Agrokor, no plasirana nakon što je ta priča već bila zgotovljena. Afera je rezultirala najprije odlaskom ministrice Dalić da bi potom više puta bila podgrijavana podudarno s ključnim zbivanjima oko Uljanika. U jednoj epizodi, nakon što je ljetos objavljeno da je DORH ušao u Uljanik, a radnici Uljanika počeli prosvjedovati protiv političkog operatora krize, popularnog (A)IDS-a, u žarište je metnuta informacija kako je ministar Zdravko Marić lagao na koliko je sastanaka vezanih uz Agrokor bio prisutan. Riječ je o ministru koji je danas, a vrlo je vjerojatno to bio već i tada, istaknuti protivnik restrukturiranja Uljanika državnim novcem.

Opet “poštenjem” protiv “trulog” kapitalizma

I dok u socijalizmu, karakteristično za kriminalne sustave koji korumpiraju sve, od vrha do dna, na kraju balade plaća onaj koji mora (u društvu izgubljenih temeljnih vrijednosti to je država u ime svih), u zakonima tržišta vođenom kapitalizmu plaća onaj koji to vlastitom voljom želi. U prvom slučaju nema nikakvog nadmetanja, nego se radi o strukturnom reketu, prisili iznudicom, dočim u drugom cijena robe nastaje kao posljedica nadmetanja zainteresiranih kupaca. Klasičan primjer uspješnog kapitalizma raste u maksimirskoj šumi. Tamo znaju kako se grade “brodovi” koje kupci žele dobro platiti. Primjerice, od tamo neke Barcelone otkupe već otpisani “čamac” za sitniš pa ga u poticajnom okruženju njeguju, tešu, razvijaju, da bi ga naposljetku preobrazili u impozantan “brod” vrijedan reda veličine 20-30 milijuna eura, koje će netko platiti zato što to želi, a ne zato što to mora. Također, za eventualne promašaje odgovorni u maksimirskom “brodogradilištu” ne će tražiti ni od koga, tako ni od države, da im nadoknadi štetu.

No, djeci komunizma zdrav i učinkovit kapitalizam nepodnošljivo smeta. Zato bi ga zamijenili navodno pravednijim, po naravi kriminalnim, socijalističkim upravljanjem. Za razliku od Uljanika, u maksimirsko “brodogradilište” ipak ne bi instalirali prijetvorno zaposleničko samoupravljanje, nego bi da ga vodi, ni manje više nego ulica, ulična potucala koja ga huliganskim ispadima koštaju milijune. Iskreno, a tko bi tom modelu odolio kad vidi primjer splitskog “brodogradilišta” Hajduk? Tamo je ulica pokazala kako odabire one koji će upravljati. Ta ne će valjda izabrati doktora stvarnog života da vodi priču? Radije će povjerenje dati sveučilišnom procedurom certificiranom doktoru sociologije, dakle, virtualnog života kakvog, iako nisu doktori, žive i ti birači sami. I onda se još netko pita zašto je pošteno i pravedno vođenom Uljan… ovaj Hajduku tako dobro, a do kosti i kože opljačkanom Dinamu tako loše? Naravno, dobro i loše u smislu koji postoji samo na socijalističkom playstationu…

Grgur S./Kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Višnja Starešina: Migranti između velike Njemačke, Velike Kladuše i male Hrvatske

Objavljeno

na

Objavio

foto: RTV USK

Dok je velika koalicija u Bundestagu usvajala paket zakona koji će na novi način regulirati pitanja deportacije migranata kojima je odbijen azil u Njemačkoj, kao i pitanja zapošljavanja migranata bez odobrenog azila, u Velikoj Kladuši su među migrantima sijevale šake, noževi, toljage i slična oruđa.

Nakon politike otvorenih vrata Angele Merkel, koja je cijelu Europu, a ne samo Njemačku, suočila s izazovom koji političke elite najprije nisu znale prepoznati, kasnije nisu željele priznati, a danas se nisu u stanju s njime nositi, Njemačka je ipak pribjegla racionalnom i razumnom zakonskom rješenju.

Olakšali su deportacije migranata kojima je odbijen azil. Novim zakonskim promjenama Njemačka je, s druge strane, olakšala pristup tržištu rada migrantima koji su u postupku dobivanja azila.

Onima koji nađu posao i znaju njemački jezik zapravo su širom otvorena vrata za ostanak. Time je Njemačka uistinu povukla “ručnu” u odnosu prema ilegalnim migrantima, ali i pružila šansu onima koji žele postati dio njemačkog tržišta rada.

Čak je i veliku Njemačku u sigurnosnom i političkom smislu značajno promijenio migrantski pohod, koji traje već četvrtu godinu. Ali velika Njemačka ipak ima snage učiniti zaokret, ne dopustiti da nekontrolirana migracija ozbiljnije ugrozi njezinu sigurnost, sustav socijalne skrbi i mirovinski sustav. No, što ćemo s Velikom Kladušom?

Velika Kladuša, očekivano, vrije nakon požara u prihvatilištu za migrante i njihovih učestalih međusobnih sukoba.

Lokalne su vlasti nemoćne.

Kantonalni ministar unutarnjih poslova Nermin Kljajić najavljuje uvođenje izvanrednog stanja i obranu granica svoga kantona nastavi li se dolazak migranata, a za pogoršanje stanja krivi sarajevsku vlast. Navodi da je samo u prvih pet mjeseci u Unsko-sanski kanton stiglo oko 13.000 migranata, a mjesta u improviziranim prihvatilištima ima samo za njih 3200.

Velika Kladuša je suviše mala da bi mogla nositi teret migrantskog tranzitnog centra, posljednje stanice prema željenim ciljevima u EU-u.

Preko Velike Kladuše, uz samu hrvatsku granicu, organiziranim švercerskim rutama migranti se upućuju preko Hrvatske, Slovenije, dalje na Zapad. I brojka od samo 13.000 u ovoj godini vjerojatno je jako podcijenjena.

Zaštita granica

Migranti su potpuno promijenili život u Velikoj Kladuši: stanovnici žive u strahu, izlaze iz kuća samo kad moraju i nikako noću, raste stopa kriminaliteta… Ono što je u početku izgledalo kao unosan biznis, pretvorilo se u nesigurnost i noćnu moru.

Ispričat će vam svjedoci događanja kako su i u Velikoj Kladuši isprva srdačno i veselo dočekali početak migrantske rute: iznajmljivali su im sobe, doduše skuplje nego da su u središtu Pariza, biznis je cvjetao, priča kako treba pomoći muslimanskoj braći u nevolji koju su na dalek put natjerale zapadne imperijalne politike nailazila je na razumijevanje… Ali nakon što su migranti pokorili dotadašnji način života u Velikoj Kladuši, srdačnosti je nestalo, a ostala su mnoga pitanja vezana uz narav ovih migracija koja ostaju neodgovorena i u velikoj Njemačkoj i u Velikoj Kladuši.

Prvo, o kojoj spontanosti i bijegu od životne ugroženosti govorimo kada na put kreću gotovo isključivo muslimani iz islamskih zemalja koje nisu u ratu, kad im taj put netko nekim novcem plaća, kada ih kriminalne mreže provode iz države u državu, kada točno znaju da je cilj stići u Njemačku i uključiti se u njezin sustav socijalne skrbi pa potom poraditi na spajanju obitelji? Je li to spontanost ili projekt? O kojoj humanosti govorimo ako ona vrijedi samo za migrante, a ne i za stanovnike Velike Kladuše?

O kojoj pravnoj državi (BiH) govorimo kada nije u stanju zaštititi svoje granice od migrantskih tura kojima na operativnoj razini upravljaju lokalne, kombinirajući ih sa švercom droge i sličnim aktivnostima, niti pružiti sigurnost stanovnicima Velike Kladuše? I što će biti s Velikom Kladušom i drugim malim mjestima u malim državama tranzita nakon što je velika Njemačka povukla ručnu za ilegalne migracije, nakon što izabere one koji joj trebaju?

E ovo posljednje je pitanje koje traži ozbiljan državni odgovor. Ne samo u Velikoj Kladuši, nego i u maloj Hrvatskoj, koja je u neposrednom susjedstvu, na Banovini, u Gorskom kotaru, u Lici. Jer, ono što veliku Njemačku tek malo razbudi, Veliku Kladušu ili malu Hrvatsku može potopiti. Ili ozbiljno destabilizirati.

Mala Hrvatska, koja se rugala slovenskoj, mađarskoj ili austrijskoj niskoj žilet-žica ogradi na granicama, sada podiže visoku ogradu sa šiljcima. Ali to, uz migrantski pritisak s bosanskohercegovačke strane granice – više nije odgovor.

Višnja Starešina/Slobodnadalmacija.hr

 

Šola: Ovo je smišljeni plan, invazija, pomno planirana i financirana od ‘filantropa’ Sorosa koji stoji iza svega toga

 

 

 

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Ivan Miklenić: Medijsko stvaranje ‘predsjedničkih kandidata’

Objavljeno

na

Objavio

Sve snažnije kao glavnu temu hrvatskoj javnosti mediji nameću predsjedničke izbore, a do njihova održavanja najmanje je još šest mjeseci ili čitavih pola godine! Čim je apsolvirana tema izbora za Europski parlament, kreatori javnoga mnijenja u Hrvatskoj okrenuli su se predsjedničkim izborima odnosno kandidatima za predsjedničke izbore, a u stvarnosti baš ni jedan jedini političar nije definitivno objavio da želi sudjelovati u nadmetanju na tim izborima. Očito je da mediji i njihovi skriveni usmjerivači i tu temu zlorabe da bi ljudima odvraćali pozornost od onoga što je sada bitno, što se sada događa. Istodobno, s obzirom na predsjedničke izbore, mediji odnosno njihovi usmjerivači postaju glavni kreatori političkih zbivanja, kao da u Hrvatskoj ne postoje državne i druge društvene institucije, kao da ne postoje političke stranke, pa medijski usmjerivači dižu, a često i ruše, »predsjedničke kandidate« koje su sami stvorili i nametnuli javnosti.

Budući da su mediji po svojoj naravi zapravo jedna od industrijskih grana koja kao i svaka druga ima zadaću ponuditi svojim klijentima robu koju će oni htjeti i tako proizvesti profit, aktualni politički protagonizam većine medije očita je zloporaba, neetičko instrumentaliziranje sredstava društvenoga priopćavanja za parcijalne političke svrhe. Takvo neprimjereno ponašanje medijskih usmjerivača, urednika i nekih novinara očit je znak neslobode, upravo ovisnosti, medija u Hrvatskoj, a medijski djelatnici i njihove cehovske udruge o tome šute.

Traže se ideološki poćudne osobe

Budući da su predsjednički izbori postali top-tema gotovo šest mjeseci prije raspisivanja tih izbora, moglo bi se zaključiti da je za medijske usmjerivače i medije uloga predsjednika države u Hrvatskoj doista iznimno važna. No, pogleda li se malo preciznije i pozornije stvarni odnos većine medija prema instituciji predsjednika države Hrvatske, posve je očito da medijima institucija predsjednika kao državna institucija, uostalom kao i druge državne institucije, uopće nije važna. Štoviše mnogim medijskim usmjerivačima i medijima uopće nije važna čak ni Republika Hrvatska kao samostalna država. Njima je važno samo to je li na položaju u instituciji predsjednika, kao i na drugim funkcijama u državnim institucijama, skrivenim moćnicima, koji su stvarni upravljači glavnih procesa u Hrvatskoj, poćudna, politički i ideološki bliska osoba.

Kad bi medijima bila važna institucija predsjednika kao takva, mnogo bi sadržajnije i bogatije prenosili često vrijedne govore i sadašnje Predsjednice, npr. one o hrvatskim demografskim problemima, objektivnije bi izvještavali o njezinim susretima kako na međunarodnoj, odnosno međudržavnoj političkoj sceni tako i o susretima na domaćem terenu. No to se ne događa u Hrvatskoj, i to čak ni na javnom mediju, a samo malo bolje informirani pamte da su prethodni predsjednici, posebno od 2000. godine, uživali posve drugačiji tretman, što medijima skida masku neovisnosti i vjerodostojnosti.

Pozicija predsjednika

Prema ustavnim odredbama nositelj dužnosti predsjednika države u Hrvatskoj nema velikih ovlasti, što je paradoks s obzirom na to da se na tu funkciju dolazi s većim izbornim legitimitetom negoli na ikoju drugu državnu funkciju u Hrvatskoj. Po sadašnjim ovlastima najjača poluga upravljanja nositelja dužnosti predsjednika Republike Hrvatske je riječ, govor, javno obraćanje, uvjeravanje, apeliranje na svijest i savjest, a medijski moćnici ne daju za to dovoljno prostora u medijima.

Istodobno dok se govori nositeljice predsjedničke državne institucije u medijima često marginaliziraju, izruguju, a ona kao osoba potiskuje u svijet estrade, mediji »stvaraju« svoje nove predsjedničke kandidate i nameću ih ljevici i desnici, grubo manipulirajući svojim gledateljima, slušateljima i čitateljima. Nitko nema pravo nikomu ograničavati pravo na kandidaturu za predsjednika države ako ispunjava standardne uvjete, no vrlo je problematično kad se nekoga medijski pretvori u predsjedničkoga kandidata a da on to sam nije odlučio postati. Naime, činjenica je da se do sada ni jedna jedina osoba nije javno očitovala da se definitivno kandidira na budućim predsjedničkim izborima, a mediji »zabavljaju« javnost anketama koje su sami naručili i u kojima su istaknuli imena konkretnih osoba kao predsjedničkih kandidata, kao da su te osobe već donijele odluku da se stvarno kandidiraju.

Takvim postupanjem kreatori tih medijskih anketa najgrublje manipuliraju imenima osoba koje navode kao predsjedničke kandidate, a još više onima koje anketiraju jer traže da se izjasne što će sa zecom na ražnju dok je zec još u šumi. Nedopustivo manipuliraju općom javnošću koju na taj način zapravo parcijalno interesno politički indoktriniraju, ne mareći pritom nimalo za opće dobro. U hrvatskoj stvarnosti ima jako puno vrlo aktualnih tema koje bi trebalo otvoriti i razrađivati da bi hrvatsko društvo ozdravljalo, da bi osobna sloboda mišljenja i uvjerenja postala stvarnost za svakoga hrvatskoga građanina, a da zbog toga ne bude ni u čemu nepravedno zakinut, da bi državne institucije počele stvarno služiti realnim potrebama svih ljudi u Hrvatskoj…

Ivan Miklenić
Glas Koncila

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari