Pratite nas

Kolumne

Napokon reintegracija hrvatskog zapada

Objavljeno

na

Više od 20 godina nakon mirne reintegracije hrvatskog istoka napokon počinje i reintegracija hrvatskog zapada

Nema tome dva tjedna kako su mediji s feudom u Hrvatskoj, a vlasnikom tko zna gdje, prenijeli šturu agencijsku vijest kako je nedaleko Milana vozač školskog autobusa oteo 50-tak djece, polio vozilo benzinom i zapalio ga, uslijed čega su 23 osobe zadobile lakše tjelesne ozljede. O počinitelju su naveli tek kako je riječ o Talijanu senegalskog podrijetla. Ta poprilično uznemirujuća vijest ostala bi pod anestezijom, otprilike kao da je riječ o pojeftinjenju struje ili pokoljima u ime Alaha nad kršćanima u Egiptu, da se uskoro nije pojavio element koji joj je udahnuo okus i miris, preobrazivši ju tako u toplu ljudsku priču.

Kako lijevo-liberalna ruka islamističku ruku mije

Radar kreatora javnoga mnijenja smjesta je usmjeren na Ramyja, dječaka egipatskih korijena, čim se doznalo kako je upravo on domišljati školarac koji je sakrio jedan mobitel – počinitelj je, naime, sve ostale djeci oduzeo – te alarmirao roditelje i policiju. S obzirom da je čitav događaj prijetio narušavanjem slike svijeta koju medijski nametnici uporno nameću – zato su ga, napokon, i htjeli zataškati – priča o malom egipatskom junaku došla im je kao naručena da ju iskoriste za ono čemu služe – skretanje pozornosti s bitnoga. Guranjem u prvi plan pitanja zašto junak priče nema talijansko državljanstvo uspjeli su zasjeniti ono drugo – kako to da ga anti-junak ima?

Naime, počinitelj zlodjela, useljenik iz Senegala imenom Ousseynou, negdje bi rekli Husein, od milja Huso, po svoj je prilici musliman. To je vrlo vjerojatno utjecalo na početnu medijsku suzdržanost budući bi ta činjenica, tko će ga znati zašto, mnoge navela na slutnju da je teror nadahnut islamskim fundamentalizmom. Istina, neki su možda pomislili i kako se radi o opravdanom revoltu jednog inženjera kojeg su diskriminaciji skloni Talijani posjeli za volan autobusa, k tome još i dječjeg, samo kako bi ga ponizili. Ipak, integriranog Afrotalijana Husu, inače vlasnika podebljeg kriminalnog dosjea, kojem to, zanimljivo, uopće nije smetalo da ga zaposle kao vozača školskog autobusa, na neshvatljiv je čin izgleda potaknulo nešto sasvim drugo. Odlučio se na to, kaže, ogorčen postupanjem talijanskog ministra unutarnjih poslova, Salvinija, koji ne dopušta afričkim migrantima iskrcavanje u Italiji, optuživši ga usput i za pogibije Afrikanaca na Sredozemlju. Gnjevnog Husu, očito žrtvu lijevo-liberalnih medijskih sadržaja, u tom uvjerenju nisu mogle poljuljati ni mjerodavne statistike, koje neumoljivo bilježe drastično smanjenje broja poginulih otkako Salvini odlučno provodi politiku odvraćanja useljavanja po volji došljaka, krijumčara i njihovih mecena. Vrijedi to u totalu, ne samo za talijansku rutu. A kako bi to Huso, jadan ne bio, i doznao, kad prevladavajući mediji ne žele time opterećivati osjetljive glavice svojih potrošača.

Bitno je primijetiti kako se ovdje radi o prvom terorističkom aktu većih razmjera utemeljenom na narativu lijevo-liberalnog fundamentalizma. Naime, Husina priča se navlas poklapa s onom pripadnika ljevičarskih političkih stranaka, sveučilišnih profesora uzgojenih na zasadama kulturnog marksizma, nevladinih aktivista pod patronatom Geroga Sorosa, ali i utjecajnika u Katoličkoj crkvi koji udovoljavanje željama svjetovnih moćnika pretpostavljaju spasenju ljudskih duša, kako svoje, tako i drugih. Skrećući pozornost s činjenice da su ga upravo oni radikalizirali, sad Husin čin izravno ili neizravno opravdavaju, nalazeći dežurnog krivca u odgovornom Salviniju. Iz njihove perspektive Husin terorizam i nije tako odbojan. Jer ako se čovjek bori za pravu stvar, nema što drugo biti doli aktivist ili performer, koji je sustavno provociran, možda tek malo pretjerao. Nije zgoreg podsjetiti kako one koji su ubijali za pravu stvar sedamdesetih, Francuska i dan danas odbija izručiti Italiji, dvojeći bi li imali pošteno suđenje. Plaši se, valjda, da bi mogli biti čak i osuđeni. A kad si vođen uzvišenim motivima, čak i ako si masovni ubojica, kao onaj pobješnjeli dogo argentino iz šezdesetih, elem glasoviti Che, bez problema možeš postati stilska ikona i prkosno se šepuriti na majicama radikala diljem svijeta.

Konačno, ne i najmanje važno, Husin pothvat daje široke taktičke mogućnosti islamskim fundamentalistima na istome poslu u prirodnom savezu s lijevo-liberalnim im pomagačima. Dok potonji žrtvu omamljuju lažima, islamističko krilo alijanse može raditi što ga volja. Sad se svaki aktivirani spavač, kojem se ne će moći pouzdano utvrditi veza s osvjedočenim ekstremistima, ubuduće može pozivati na lijevo-liberalnom uhu ugodne motive.

“Blame game”

I dok su vijesti iz daleeeeke Italije dolazile na kapaljku, s primjetnim vremenskim odmakom, kao da stižu po jahaču ili diližansom, već dvotjednom žalovanju za muslimanskim žrtvama na obližnjem Novom Zelandu ne nazire se kraj. Svetost toga ne smije ničim biti okaljana, što je možebitno još jedan razlog početnoj suzdržanosti u izvještavanju o Husinom plamtećem prometnom performansu.

Čin, po sadržaju, tipu i naravi usporediv s već uobičajenim smaknućima kršćana u zemljama pod muslimanskom vlašću kojima se ne pridaje osobita medijska pozornost, otprilike kao da je riječ o istovrsnim zločinima nad Hrvatima srednje Bosne i sjeverne Hercegovine devedesetih, nastoji se iskoristiti za tzv. “blame game”, nametanje krivnje neistomišljenicima. One koji poštuju temelje na kojima je izrasla suvremena zapadna civilizacija, toliko dominantna da su ju i drugi, uglavnom svojom voljom prihvatili, sustavno se prti teretom krivnje i srama zbog navodnih grozota predaka. Sad i izolirani zločin u sadašnjosti, kojeg dočekaše kao ozebli sunce, dobro dođe kao batina kako bi se začepila gubica svima koji su sumnjičavi prema bezuvjetnom pravu na bolji život raznih Husa iz zemalja Magreba, subsaharske Afrike, Bliskog i nešto daljeg Istoka. I to, eto, baš u njihovoj zemlji. Tkogod se ubuduće usudi zucnuti štogod na tu temu, mora biti svjestan kako se lako može naći u istom košu s pomahnitalim Australcem, za kojeg se, naravno, ne propitkuje, nego odmah zna, što ga je to radikaliziralo.

DORH napokon prešao Učku

I u Italiji najbližem hrvatskom kraju Huse već odavno voze autobuse, odbijajući se, zasad, radikalizirati pod rastućim pritiskom što sekularnog, što islamskog fundamentalizma. No, tamo ipak otimaju neki drugi – ne, doduše, djecu, nego, nakon što su ovladali prošlošću, njihovu budućnost. S Husom iz Senegala ih veže to što su približno jednako traljavo integrirani u državu u kojoj su se stjecajem okolnosti našli. Ipak, mora im se odati priznanje kako su se pokazali neusporedivo lukavijima od onih koji su svojedobno digli ruku na Hrvatsku, nemilice ju rušili, a hrvatske ljude mučili, sakatili i ubijali. Postupili su po tadašnjem mudrom savjetu Milorada Pupovca kojeg bahatošću opijeni babići, martići i hadžići nisu htjeli poslušati, uslijed čega je, među ostalim, istok Hrvatske već više od dva desetljeća integriran u njezin pravni i politički sustav. Njihovi parnjaci s hrvatskog zapada bi, onda kad je Hrvatska curkom krvarila, svako malo prijetili da će otići – jer oni su posebni, tamo se na poseban način voli Hrvatska,… tako poseban da se to ni ne pokazuje, samo kako se netko ne bi uvrijedio – nametnuvši se kao svojevrsni corpus separatum s neformalnom, ali itekako stvarnom autonomijom. To im je omogućilo da uspostave sustav vladanja karakterističan za pojedine regije južne Italije.

Na tu je pojavu ukazao svjedok pokajnik, Damir Kajin, ustvrdivši u jeku optužaba protiv Zdravka Mamića za isisavanje novca iz Dinama, kako je tu riječ o sitnici u odnosu na ono što se događa u Istri. Pritom je sve objasnio tvrdnjom kako DORH još nije prešao Učku. I dok iznosi za koje se tereti Mamić u krugovima istrijanskih mešetara nailaze na podsmijeh, jer riječ je o kikirikiju dostojnom načelnika neke općinice u unutrašnjosti najvećeg hrvatskog poluotoka, zamjetna je još jedna razlika između Mamićeve i istrijanske stvari. Tamo gdje Mamić uzima, nastupa svojevrsni paradoks. Što više uzima, to onaj kojem uzima više ima, to više cvjeta, i financijski i poslovno uopće. Što reći, nego da bi u društvu kojem je stalo do vlastita dobra takvoga molili da uzima koliko ga volja, a ne ga zbog toga sudski progonili. S druge strane, tamo gdje pipke pušta doskora netaknuta istrijanska hobotnica, kako to zorno ilustrira i aktualan slučaj Uljanika, nisu te sreće. Zato jedan prošlotjedni događaj ima povijesnu važnost – DORH je, naime, napokon prešao Učku. Osvajanje te dosad neosvojive čuke označava početak stvarne integracije i tog dijela Hrvatske u njezin pravni poredak, što oni kojima to nije po volji nazivaju destabilizacijom Istre. Oni kojima to po volji jest, pak, primjećuju kako se Hrvatska integrira i stabilizira.

Tri cijene Uljanikovih brodova

Posve razumski gledano, pred DORH-om nije odveć težak posao. Naime, brodovi koje su gradili u Uljaniku imali su tri cijene. Prva je cijena troška izrade broda. U nju ulaze plaće zaposlenih, menadžerski dodaci i troškovi sinekura, nabava komponenti i materijala, potrošnja energije, korištenje infrastrukture… Druga cijena je cijena ugovorena s kupcem koju je ovaj bio spreman za brod platiti, dakle, tržišna cijena. Ključni je problem, čini se, bio u tome što je druga cijena bila niža od prve. Taj mehanizam, inače karakterističan za socijalizam, kojeg su u Uljaniku zadržali, na njega nabacivši tek puku kapitalističku formu u smislu titulara vlasništva, a dijelom i kapitalistički sadržaj u vidu menadžerskih bonusa, može funkcionirati sve dok je netko voljan razliku platiti, a plaćala ju je hrvatska država, ili kako se to još običava reći – svi mi!

Za neke je Uljanikove brodove postojala i treća cijena, koja je, čini se, zapela za oko istražiteljima DORH-a. Riječ je o cijeni po kojoj su neki brodovi prodavani ispod ionako neprofitabilne tržišne cijene poduzeću Uljanik plovidba, prethodno izdvojenom iz Uljanik grupe. Stoga i nije čudno što je Uljanik plovidba poslovala s dobitkom. Stvar postaje zanimljivija uoči li se kako u vlasničkoj strukturi Uljanik plovidbe dominiraju crveni menadžeri čiji je modus operandi prokazao, pa glavom platio, još Stjepan Đureković, dok je Uljanik grupa velikodušno prepuštena radnicima. Ako u svemu tome nešto ohrabruje, onda je to nedavna vijest kako je čelno mjesto u Uljanik plovidbi preuzeo Igor Budisavljević, nećak Titove Jovanke. Ajde, bar netko Jovankin. Ostali su ionako Titovi …

U završnoj fazi stvar je ubrzana bjesomučnim narudžbama brodova koje se ni teoretski nije moglo izgraditi u ugovorenim rokovima, a jamstva da će se ipak izgraditi šeretski su davale hrvatske vlade, napose ona Zorana Milanovića. Točka na i stavljena je u ožujku prošle godine kad je na zadovoljstvo i pristanak lokalne političke vrhuške za strateškog partnera izabran Danko Končar, nominalni vlasnik kapitala povezanog s obavještajnim službama bivše komunističke države, tajkun ne baš dokazan u poslovima brodogradnje, ali zato iznimno zainteresiran za prenamjenu Uljanikova zemljišta za izgradnju turističkih kapaciteta, što je našlo mjesto u raznim planovima. Državna jamstva poslužila su tek kao sredstvo ucjene Vlade da politički blagoslovi operaciju i sudjeluje kao ortak u poslu, ali i pobere sav negativan publicitet zbog naplate jamstava za neisporučene brodove, čime se pred javnošću ujedno trebalo moralno opravdati gašenje brodogradnje.

Ipak, da ne ide sve kao po loju, tj. da Vlada RH ne pristaje na dodijeljenu joj ulogu, dala je naslutiti tzv. “Afera Hotmail”, sadržajem vezana uz Agrokor, no plasirana nakon što je ta priča već bila zgotovljena. Afera je rezultirala najprije odlaskom ministrice Dalić da bi potom više puta bila podgrijavana podudarno s ključnim zbivanjima oko Uljanika. U jednoj epizodi, nakon što je ljetos objavljeno da je DORH ušao u Uljanik, a radnici Uljanika počeli prosvjedovati protiv političkog operatora krize, popularnog (A)IDS-a, u žarište je metnuta informacija kako je ministar Zdravko Marić lagao na koliko je sastanaka vezanih uz Agrokor bio prisutan. Riječ je o ministru koji je danas, a vrlo je vjerojatno to bio već i tada, istaknuti protivnik restrukturiranja Uljanika državnim novcem.

Opet “poštenjem” protiv “trulog” kapitalizma

I dok u socijalizmu, karakteristično za kriminalne sustave koji korumpiraju sve, od vrha do dna, na kraju balade plaća onaj koji mora (u društvu izgubljenih temeljnih vrijednosti to je država u ime svih), u zakonima tržišta vođenom kapitalizmu plaća onaj koji to vlastitom voljom želi. U prvom slučaju nema nikakvog nadmetanja, nego se radi o strukturnom reketu, prisili iznudicom, dočim u drugom cijena robe nastaje kao posljedica nadmetanja zainteresiranih kupaca. Klasičan primjer uspješnog kapitalizma raste u maksimirskoj šumi. Tamo znaju kako se grade “brodovi” koje kupci žele dobro platiti. Primjerice, od tamo neke Barcelone otkupe već otpisani “čamac” za sitniš pa ga u poticajnom okruženju njeguju, tešu, razvijaju, da bi ga naposljetku preobrazili u impozantan “brod” vrijedan reda veličine 20-30 milijuna eura, koje će netko platiti zato što to želi, a ne zato što to mora. Također, za eventualne promašaje odgovorni u maksimirskom “brodogradilištu” ne će tražiti ni od koga, tako ni od države, da im nadoknadi štetu.

No, djeci komunizma zdrav i učinkovit kapitalizam nepodnošljivo smeta. Zato bi ga zamijenili navodno pravednijim, po naravi kriminalnim, socijalističkim upravljanjem. Za razliku od Uljanika, u maksimirsko “brodogradilište” ipak ne bi instalirali prijetvorno zaposleničko samoupravljanje, nego bi da ga vodi, ni manje više nego ulica, ulična potucala koja ga huliganskim ispadima koštaju milijune. Iskreno, a tko bi tom modelu odolio kad vidi primjer splitskog “brodogradilišta” Hajduk? Tamo je ulica pokazala kako odabire one koji će upravljati. Ta ne će valjda izabrati doktora stvarnog života da vodi priču? Radije će povjerenje dati sveučilišnom procedurom certificiranom doktoru sociologije, dakle, virtualnog života kakvog, iako nisu doktori, žive i ti birači sami. I onda se još netko pita zašto je pošteno i pravedno vođenom Uljan… ovaj Hajduku tako dobro, a do kosti i kože opljačkanom Dinamu tako loše? Naravno, dobro i loše u smislu koji postoji samo na socijalističkom playstationu…

Grgur S./Kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Pitanje svih pitanja – s Europom ili protiv nje?

Objavljeno

na

Objavio

Kako se prvo, a možda i jedino, poluvrijeme borbe protiv pošasti COVID-19 diljem Europe uglavnom bliži kraju, sve jasnije se nazire tko su pobjednici, a tko poraženi. Najveći pobjednik je nesumnjivo središnja europska država, motor Europske unije, Njemačka, koja je gotovo u cijelosti povratila ugled poljuljan za vrijeme migrantske krize 2015. godine. Uspjela je u tome opredijelivši se za strategiju „distanca od neznanca“, temeljenu na oprezu i organiziranosti sustava, za razliku od država koje su odabrale njemačku strategiju iz 2015. – „zagrli neznanca!“- pa prolaze kao bose po trnju.

Njemačka kao pobjednik u ratu …

Nadasve je zanimljivo usporediti njemačke rezultate u suzbijanju zaraze – koji doduše, nisu ni blizu tako dobri kao hrvatski, ali ne ćemo sad o onima izvan konkurencije – s postignućima jogunastih država koje vole naglašavati vlastitu posebnost. Tako je, nedavno svojom voljom otpala od Europe, Velika Britanija, suočena s novim izazovom samo nastavila glavinjati poput Buridanova magarca. Italija, koja je godinu dana ranije otvorila vrata kineskom prodoru u Europu, pristavši biti zadnjom postajom kineskog strateškog projekta kolokvijalno zvanog „Put svile“, sada se pokazala i vratima dobrodošlice korona virusu u Europu sumanutom akcijom „zagrli Kineza“ održanom početkom veljače.

Naposljetku, tu je i poslovično svojeglava Švedska, koja punim plućima grli svakog neznanca kojem se nađe na putu, pa se ni nepoznati virus u tome nije našao iznimkom. Dva temeljna mjerila uspjeha – brzina obuzdavanja širenja zaraze i smrtnost – prikazana su na grafovima niže, kroz trend kretanja broja novozaraženih i umrlih po tjednima na milijun stanovnika u razdoblju od 1. ožujka do 30. svibnja, pri čemu se datumi prikazani na grafovima odnose na završetke tjedana.

Spustivši broj novozaraženih na ispod 100 tjedno na milijun stanovnika, Njemačka je primirila zarazu puna dva tjedna prije Italije, iako se njome bolest proširila tjedan dana kasnije. Primjetno je i kako se zelena njemačka crta nalazi sve vrijeme ispod talijanske plave, a od sredine travnja i debelo ispod britanske crvene i švedske žute. I dok Britanija poglavito zadnjih tjedana pokazuje trend jenjavanja zaraze, za Švedsku se to nipošto ne može reći.

Tamo, naime, broj zaraženih stagnira još od sredine travnja. Možda se upravo zato tri njezine skandinavske susjede (Norveška, Danska i Finska), koje su najkasnije početkom svibnja uspjele staviti epidemiju pod kakav-takav nadzor, sad oglušuju na moljakanje Švedske da u ime europskih vrijednosti otvore granice za njezine državljane. Pritom treba reći kako je broj novozaraženih u Švedskoj vjerojatno i podosta veći, budući se tamo provodi osjetno manje testiranja na broj stanovnika u odnosu na ostale zemlje obuhvaćene analizom.

Graf niže pokazuje drugo mjerilo uspješnosti u borbi protiv bolesti COVID-19 – tjedno kretanje broja umrlih na milijun stanovnika.

Ovdje njemački uspjeh još više dolazi do izražaja, budući se zelena crta, kao primjer gotovo savršeno spljoštene krivulje, sve vrijeme nalazi ispod drugih. Slijedno tome, Njemačka i kumulativno ima 4 do 6 puta manje umrlih u odnosu na broj stanovnika od ostalih zemalja obuhvaćenih analizom. Uz to, uočljivo je kako graf države poduljeg službenog imena, koju običavamo zvati Velikom Britanijom, a žitelje joj Britancima, gotovo navlas slijedi talijanski s odmakom od dva tjedna, dosegavši pritom čak i nešto viši vrhunac. To i ne čudi budući su obje zemlje kasnile s primjenom mjera zaštite, Italija, kao rodonačelnik korone u Europi, jer je ostala zatečena, Britanija je, pak, isto to učinila svjesno, prekasno promijenivši strategiju „zagrli neznanca“ u „distanca od neznanca“. Razvidno je i kako u Švedskoj, koja je također mijenjala strategije, čak i u isto vrijeme pokušavala provoditi dvije proturječne, broj novih umrlih najsporije pada. Zapanjujuća je spoznaja o ukupnom broju umrlih u Švedskoj usporedi li se s maločas spomenutim susjednim joj zemljama koje su dosljedno provodile strategiju „distanca od neznanca“, a s kojima ju zbog zemljopisne blizine, ali i svojstvenog im ponešto introvertiranog mentaliteta koji ne pogoduje širenju zaraze, ima više smisla uspoređivati. Švedska, naime, bilježi već skoro četverostruko više registriranih umrlih od posljedica korona virusa od njih zajedno, premda ima za trećinu manje stanovnika.

… ali i u miru!

Osim u ovladavanju bolešću, Njemačka se pokazuje lokomotivom i u mjerama sanacije posljedica nezapamćenog gospodarskog zastoja, ne samo u Europi nego i diljem svijeta, koji je, suočen s nepoznatom zaraznom bolešću, posvuda primijenio stare prokušane metode njezina suzbijanja. Njemačko-francuski prijedlog pomoći s učinkom centralizacije dugova nagomilanih tijekom borbe protiv korone težak 750 milijardi eura – dvije trećine u vidu čistih davanja, i trećina u vidu povoljnih zajmova – iza kojeg je stala Europska komisija, eventualno će doživjeti određene preinake u omjerima, ali ne i konceptualno. Naime, zemlje koje bi trebale podnijeti najveći teret, one najbogatije, nemaju alternativu europskom zajedništvu. Ne samo zato što su one koje su solirale tako loše prošle u priči s korona virusom, nego i zato što je Europa na zajedništvo, s koronom ili bez nje, jednostavno primorana geopolitičkim zakonitostima. S obzirom na datost i realnost višepolarnog svijeta, svejedno bile gospodarske veze između pojedinih sila jake kao prije korone ili slabije kako se predmnijeva da će biti poslije, Europi nema druge nego okupiti se oko svog geografskog srca i gospodarskog motora – Njemačke. U protivnom, rascjepkane europske državice, spremne svaka sa svojom kratkovidnom „suverenističkom“ politikom sabotirati mogućnost da Europa u poslovima s Amerikom, Rusijom, Kinom,… progovara jednim glasom, posve predvidljivo postaju plijenom većih i jačih. Upravo onako kako su u 19. stoljeću, dok se još svijet vrtio oko Europe, nepregledna afrička prostranstva i tamošnja plemena postala kolonijalnim posjedom i podanicima europskih sila. Italija, kao nesumnjivo još uvijek moćna država, članica kluba sedam najbogatijih, je veliko upozorenje kamo vodi takvo bunilo – u prkosno pjevušenje „Bella, ciao“ i „Bandiera rossa“.

Posvemašnjom intelektualnom zapuštenošću raširenom aluzijom ujedinjene Europe na negdašnju Jugoslaviju, predvođenu u svakom pogledu primitivnom Srbijom, olako se zanemaruje kako nipošto ne može biti isto, ma ni slično, natjecati se za prvaka u trećerazrednoj jugo-ligi i boriti se, makar za opstanak, u elitnoj euro-ligi. Iako će zauzimanje za jasnu europsku orijentaciju bez fige u džepu gdjekoga podsjetiti na svojedobno namamljivanje u prvu Jugoslaviju, vrijedi primijetiti kako se Hrvatska sad vraća u matično kulturno-civilizacijsko jato kojem je čitavo tisućljeće pripadala, i u kojem je i prije, ekonomski i biološki devastirana graničnim položajem na razmeđu civilizacija, tavorila pri samome začelju, tako da današnje zakašnjelo hvatanje priključka za Europom ni po čemu nije povijesna iznimka. No, to ne znači kako rješenje treba tražiti odmicanjem od europskog stola, što bi prije bio djetinji kukavičluk doli suverenizam. Doimlje se zrelijim pokušati izboriti se za svoje mjesto pod suncem sjedeći za njim. Pritom, europeizaciju otežava činjenica da su mnogi Hrvati, neovisno o političkom polu kojem gravitiraju, u međuvremenu prihvatili ne-europske obrasce ponašanja i štošta drugo nedolično od naroda, dotle im sličnog tek po razumljivom im jeziku. Obukavši taj par opanaka, ti su sad najglasniji u protivljenju svemu što dolazi iz Europe. No, još su gori oni koji to čine potiho i podmuklo, makar prividno i odjenuli europsko novo ruho.

Tko se osjeća ugroženim jedinstvom Europe?

U Hrvatskoj, dakle, danas ne manjka onih kojima nepodnošljivo smeta europsko zajedništvo i solidarnost kao nužan preduvjet opstanka svake europske zvjezdice ponaosob. Neki u prirodnom okupljanju oko Njemačke vide veliku opasnost, poput, primjerice, onog malteškog sokola, predstavnika satelitske državice na britanskom povodcu – eto, baš one iz koje dolazi Hrvatima Herceg-Bosne dobro znani haški sudac Agius, izricatelj drakonske kazne šestorici njihovih vodećih ljudi – koji se nedavno osjetio pozvanim upozoriti kako je Angela Merkel na istome poslu kao svojedobno Hitler.

Slično, izvjesni, danas iznimno utjecajni krugovi u Hrvatskoj vide svaki njemački uspjeh kao svojevrsnu preinaku, pače reviziju rezultata Drugog< svjetskog rata, upravo onako kao što su u užem, hrvatskom smislu doživjeli 30. svibnja 1990. Kako i ne će kad sve što imaju i sve što jesu duguju pobjednicima u tom ratu. Narogušenost tih gremija na Njemačku samo je učvršćena epizodom oko izručenja dvojca „Perković-Mustač“, kad se njihov štićenik, Zoran Milanović, i pod cijenu odgode korištenja sredstava iz EU fondova, posljedično i produljenja recesije, poslužio neviđenim pravosudnim vratolomijama kako bi doskočio pravnoj stečevini Unije.

Ti se gremiji ni ovih dana nisu libili preko svog glasnogovornika na Pantovčaku, eto, opet Zorana Milanovića, nekako, čini se, sve više morenog prehladom tipa „sva četiri stađuna“, komunicirati koliko ih taj 30. svibnja žulja. Onako kao što iz hrvatske kolektivne memorije žele zatrti Bleiburg, kao simboličku ishodišnu točku, početnu domino pločicu velike hrvatske tragedije i nesreće u danima kad su njihovi mentalni, katkad i biološki predci slavili, isto su naumili, jednom već i uspjeli, učiniti i sa tridesetim svibnja kao prijelomnim začetkom sjajne niske hrvatskih uspjeha, sve redom značajnih povijesnih datuma, kojima se baš i nisu odveć radovali. A oni to – veseliti se kad Hrvati tuguju i rogoboriti kad se Hrvati raduju – mogu činiti i danas jer Hrvatsku drže za gušu još od 3. siječnja 2000., tog istinskog im dana državnosti.

Skretanje s tračnica uključivanja u Europu i europeizacije Hrvatske, na koje je hrvatski vlak postavio dr. Franjo Tuđman, ti krugovi ostvaruju suradnjom s vodećom protueuropskom centrifugalnom silom i nepokolebljivim razgrađivačem europskog zajedništva, a čiji korijeni sežu još u bleiburška vremena (stoga ima neke kozmičke pravde u tome što je Velika Britanija ispraćena iz Europe za hrvatskog predsjedanja). Potvrda i kontinuitet tog ortakluka ogledala se u snažnoj orijentaciji Račanove Vlade na London. A u službi Njezinog Veličanstva, ne doduše pod šifrom ‘007’, nego, izglednije, barem gleda li se po smislu i sadržaju, tek pod prve dvije Bondove znamenke, našao se i Zoran Milanović, posjetivši London neposredno uoči izbora 2015. godine. Tamo je neobično snažno podržao britanske napore da se smanje ovlasti EU. Kao da je bio u predizbornoj misiji obnove zavjeta poslušnosti.

Tko zapravo kontrolira medije i pravosuđe?

Stoga ni najnoviju aferu, slučajno aktiviranu slučajno otkrivenom bubom, slučajno eto baš uoči izbora, slučajno sa HDZ-ovcima i HDZ-ovkama u glavnoj ulozi, ne treba promatrati isključivo kao „čestitku“ gremija pred nemili im, obnovljeni Dan državnosti, nego i kako bi se zataškale sjajne vijesti iz Bruxellesa o izglednih 10 milijardi eura za Hrvatsku, gotovo tri četvrtine na ime bespovratnih sredstava, a ostalo u obliku povoljnih kredita. Kako nema baš nikakva rezona da bi ta afera HDZ-u pred izbore išla u korist, očito je tek da mu nanosi nezanemarivu reputacijsku štetu, jasno je kako se radi o još jednoj potvrdi u nizu da HDZ nema nadzor niti nad „neovisnim“ medijima, a bome niti nad „neovisnim“ pravosuđem, uključujući istražna tijela (pri čemu je primamljivi pridjev „neovisan“ ovdje samo krinka za posve netransparentnu ovisnost o rukama koje povlače konce iz sjene). No, to je ujedno i pokazatelj koliko je HDZ onima, pod čijim su mediji i pravosuđe doista nadzorom, trn u oku. Prepoznat je kao jedini pozornosti vrijedan suparnik, iz čega bi svak’ kome je doista stalo do Hrvatske izvukao određeni zaključak, i prema njemu se pri političkim prosudbama ravnao.

Jedinog, dostojnog im protivnika sustavno slabe već godinama ponavljajući isti, povodljivome uhu mili obrazac – HDZ optužuju za unutarnju izdaju, ali i izdajstvo prema van. Za potrebe prvoga serviraju afere HDZ-ovih uhljeba, dok se u svrhu drugoga podgrijava priča „INA-MOL“, gdje HDZ, neovisno o tomu vodio ga Sanader, Karamarko, pa evo sad i Plenković, uvijek preko istog tjednika, a kasnije svi to kao po komandi prenose, bude optužen za pogodovanje Mađarima nauštrb hrvatskih nacionalnih interesa. Koliko god te optužbe bile bizarne, jer nije li upravo SDP MOL-u prodao 25% udjela INE, k tome i dodatnu dionicu koja je kupcu preko prava veta na strateške operacije, pa čak i one manjeg značaja, ustvari davala 50% udjela u upravljanju? Pa tko bi razborit očekivao kako će preuzimanje dodatnih 22% vlasničkog udjela za gotovo trostruko iznos, biti zapravo humanitarna pomoć Hrvatima, i da se to ne će odraziti na poboljšanje upravljačke pozicije MOL-a u INI? Ukratko, INA gremijima zapravo služi kao zlatna koka, em kao sredstvo ucjene svake HDZ-ove garniture za izdajstvo, em kao sredstvo odvraćanja ulagača pravosudnim progonom najvećeg pojedinačnog investitora u Hrvatsku, koju, kako politički, tako i kapitalistički, doživljavaju kao vlastito leno.

Unatoč tome, smutljivci u misiji razdora na desnom političkom polu cinično optužuju HDZ da si je sam kriv što nema nadzor nad medijima i pravosuđem, olako zaboravljajući kako ga je jedan Viktor Orban uspostavio tek ostvarivši dvotrećinsku parlamentarnu većinu, dobrim dijelom zahvaljujući i izbornom zakonu, posve suprotnom ovdašnjim prijedlozima udruga GONG i U ime obitelji. Dotle HDZ, upravo uslijed programiranog rasapa glasova na desnici, jedva skuca kakvu-takvu natpolovičnu većinu sa s ko’ca i konopca prikupljenim osiguračima u službi vladara iz sjene, čineći koliko je u takvim okolnostima moguće. Je li onda razboritije raspršenjem glasova povećavati utjecaj tih osigurača ili ga okupljanjem oko najjačeg smanjiti na najmanju mjeru?

Milijarde, milijuni, tisuće,… je li baš svejedno?

I dok motiv izdaje, unutarnje i vanjske, gremijima služi kao sredstvo pritiska i mrvljenja domoljubnih glasova, na HDZ istinski podivljaju tek kad ostvari kakav bitan iskorak u europskim poslovima. To navodi na zaključak kako im je upravo to, udaljavanje Hrvatske od Europe i igranje uloge čimbenika nestabilnosti u njoj, strateški cilj u službi spomenutih širih protueuropskih interesa. Ne treba zaboraviti kako je Ivo Josipović putem ulice prizivao rušenje HDZ-ove Vlade 2011. godine neposredno uoči završetka pregovora s EU, da bi, nakon što u tom naumu nije uspio, zauzeo pozu „Srđa Zlopogleđa“ i konstatirao kako to nije nikakav uspjeh. Iz perspektive onih koji su ga instalirali to doista i nije bio. U znak osvete Bajićev parni valjak se neviđenom silinom obrušio na HDZ, nakon čega je na krilima medijskih talambasa stranka doživjela težak izborni poraz, a pobjednik Milanović pokušavao mijenjati čak i Ustav kako bi spriječio izručenje „bondovskog“ dvojca Njemačkoj.

Nije slučajno ni što je upravo u vrijeme kad je Andrej Plenković igrao partiju života u Bruxellesu, koja je urodila njemačkom demokršćankom na čelu Europske komisije umjesto već umalo ustoličenog nizozemskog socijalista, nastupila usklađena medijska haranga protiv šestoro njegovih ministara, optuženih mahom za sitne prekršaje pri popunjavanju imovinske kartice napuhanih do razmjera endemske korupcije, a što je, u konačnici, rezultiralo izbacivanjem četvrtine Vlade iz stroja. Da Plenković nije stajao iza tih napada, kako su mu dežurni mutikaše imputirali, potvrđuje to što je do zadnjega stajao iza najžešće napadanih. Ako ih se doista htio riješiti, čemu bi i sebe izložio tolikoj reputacijskoj šteti?

Pomalo u sjeni strke oko korona virusa, prošla je vijest kako je HNB još sredinom travnja sa Europskom središnjom bankom (ECB) ugovorio valutni swap, zamjenu kuna za dvije milijarde eura, kako bi se osnažila monetarna pozicija Hrvatske, suočene s manjkom deviznog priljeva uslijed očekivano znatno slabije turističke sezone. Time su neutralizirani pritisci na slabljenje kune, koji bi, skroz izgledno, rezultirali novim slučajem franak, ovaj puta za dužnike u eurima. Treba reći kako se ovdje zapravo radi o čistoj donaciji u vrlo teškim vremenima, jer Europi kune ne trebaju, dok Hrvatskoj euri itekako trebaju, a što su mogli ishoditi samo ljudi koje respektiraju utjecajni donositelji odluka. Drugim riječima, Andrej Plenković se i u ovom slučaju pokazao igračem koji čini razliku, i to u milijardama eura. Stoga se doimlju posve deplasiranima prijedlozi kako bi bilo najbolje degradirati ga na poziciju ministra vanjskih poslova. To bi bilo otprilike kao da se Luku Modrića sa središnje pozicije u momčadi prebaci na bočnu, pa neka čeka dok mu drugi ne dodaju loptu, umjesto da ju sam uzme i kreira hrvatske akcije.

Plenkovićevi najozbiljniji konkurenti za mjesto novog predsjednika Vlade ne ostavljaju dojam igrača ni približno takva kalibra, štoviše, kao da nisu ni iz iste lige, a upitno je čak i bave li se istim sportom. Najspominjaniji mu protukandidat, Davor Bernardić iz SDP-a, dosad se dokazao tek na predmetima reda veličine stotina tisuća kuna, kako to pokazuje notorni slučaj stipendije poslovne škole „Cotrugli“, na koju izgleda dolazi red za otplatu. Tu je i Mario Radić, najozbiljniji čovjek u Domovinskom pokretu Miroslava Škore, i zašto ne, prema istom receptu kako je Zoran Milanović nudio mjesto premijera Boži Petrovu, izgledan kandidat za najvišu izvršnu dužnost u slučaju koalicije SDP-DOMPOK. Tako, naime, Pokret naziva sâm Radić, što bi valjda trebalo asocirati na MASPOK, čije je vodeće protagoniste, suprotstavljene Tuđmanu na izborima 1990., potegnuvši iz daleke Amerike tada došao podržati današnji frontman Radićeva pokreta. Međutim, uza sve Radićevo poduzetničko iskustvo i dojmljivu karijeru, vidljivo je kako se uglavnom bavio pitanjima reda veličine milijuna, a prema onome što je kazivao u nedavnim intervjuima, ni širi mu strateški zor u znatno sveobuhvatnijim državnim pitanjima ne seže puno dalje.

Kao i obično, ostaje vidjeti hoće li Hrvati opet progutati vazda jednako obojano medijsko-pravosudno kukavičje jaje ponuđeno im od gremija iz sjene, koji ni ne pomišljaju na promjenu taktike. A zašto i bi kad se dosad uvijek pokazala dobitnom? U svakom slučaju, dostatnom da razmrvi Hrvate i spriječi okupljanje oko najjačeg, jedinog koga su doista za to mjerodavni prepoznali kao prijetnju.

Grgur S.

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Hitrec: Nikakve nove normale nema, to je samo dosjetka

Objavljeno

na

Objavio

Virus se potpuno izgubio iz medija, uvidjevši da nema šanse u borbi s vjetrenjačama. Ostao je tek gorak okus ljudske nezahvalnosti prema epidemiološkom stožeru koji je bio dobar u panici, a potom proglašen krticom desnoga centra i predizbornim maljem za vještice iz ljevice. Tako je uvijek u Hrvatskoj koja u doba smrtne opasnosti poput one u srpskoj agresiji, hvali i slavi branitelje i njihove zapovjednike, a onda pobjedničke generale izruči Haagu.

Sve se vratilo, ili gotovo sve, u staru normalu. Nikakve nove normale nema, to je samo dosjetka, ništa se u Hrvatskoj ne mijenja, usprkos Preradovićevoj tvrdnji da na ovom svijetu stalna samo mijena jest.

Mijenjaju se samo datumi iz novije hrvatske povijesti, odnosno nazivi značajnih datuma. Sada je 30. svibnja opet i službeno i državno Dan državnosti nakon što je dvadesetak godina bio narodno i neslužbeno živ u svijesti, trajno zapamćen usprkos malom datumskom zločestom zajedničkom pothvatu u režiji SDP-a i HSLS-a (Škrabalo) početkom stoljeća.

Opet se vijore zastave, na Trgu sv. Marka demonstrativno su stajali članovi Vlade sa zastavicama u rukama, nešto naroda zbijeno u prostor prema Kamenitim vratima. Vidjelo se i nekoliko pripadnika počasne bojne kojoj je Milanović oduzeo stilizirane povijesne kostime s obrazloženjem da njegovim dolaskom na Pantovčak prestaje feudalno razdoblje hrvatske povijesti i počinje građansko. Valjda buržujsko. Na glas o toj promjeni, poludio je feudokrat Stjepko Gregorijanec pa prošle subote usred svečanosti iz Medvedgrada opalio lumbardama po ionako krhkom Zagrebu, koji je uzvratio Gričkim topom.

Na brzinu improvizirana svečanost bila je dosadna Bogu i ljudima, samo je Kravat pukovnija unijela nešto živosti u odorama iz Tridesetgodišnjeg rata. Zapažena je odsutnost predsjednika države koji 30. svibnja ne priznaje Danom državnosti, i to samo zato što njegovi nisu pobijedili na prvim slobodnim izborima nego mrski mu pokret za samostalnost hrvatske države. Vrlo je zanimljivo da Zoki inzistira na 25. lipnju 1991. koji je bez ikakve sumnje jedini Dan nezavisnosti, budući da je tada donesena ustavna odluka o samostalnosti i suverenosti Republike Hrvatske. Zašto baš oksimoronski zanimljivo? Pa zato što njegovi pod vodstvom Račana nisu željeli 25. lipnja 1991. glasovati za tu odluku, a što su u stvari htjeli? Da se u jednoj, osobitoj alineji uz razdruživanje spomene u isti mah i moguće udruživanje. S kim? S Finskom, Latvijom? Nije precizirano. I sada bi Zoki da taj datum bude Dan državnosti, a ne onaj Dan nade da Hrvatska ne će šutkom pasti pred srpskim i srbijanskim pretenzijama, što je godinu dana poslije i ustavnom odlukom zapečaćeno na Dan nezavisnosti.

Elem, predsjednik države ruga se Danu državnosti kao smicalici jedne opcije, što je nepovijesno, neznanstveno i nedopustivo, to više što je u konstituiranju višestranačkog Hrvatskog sabora sudjelovala i na izborima poražena komunistička partija. Nije otišla u šumu. No, sada je u šumu (na Pantovčaku) otišao Milanović i prepoznatljivim stilom izaziva skandal za skandalom jer drukčije i ne može, očito. Kada je Tuđman govorio o političkim smušenjacima, onda još nije bilo Milanovića na javnoj sceni, tek se školovao kod Račana. Ustavotvorni Vladimir Šeks točno reče da Zokija treba legalnim načinom najuriti s Pantovčaka, članak Ustava postoji i po njemu treba žurno postupiti. Što kaže članak 104. Ili 105.? „Predsjednik Republike odgovoran je za povredu Ustava koju počini u obavljanju svojih dužnosti… O odgovornosti predsjednika Republike odlučuje Ustavni sud RH dvotrećinskom većinom.“ Hoće li se dogoditi opičment? Ne će. Da bi se opičilo prezidenta, postupak treba pokrenuti Hrvatski sabor dvotrećinskom većinom. Sabor je sada raspušten, a u Ustavni sud mora donijeti odluku o odgovornosti trideset dana nakon zaprimanja prijedloga. Čijeg? Pa Sabora, rekli smo. A kada novi sastav Sabora i nastupi, nema šanse da bi neka stranka ili koalicija sklona takvom prijedlogu mogla imati dvotrećinsku većinu. No, sva su čuda moguća. Veliki su izgledi da ćemo tragikomičnu političku pojavu trpjeti još godinama, a možda taj uđe i u drugi mandat, iskustva imamo. Hrvatska je to, ljudi moji. Narod se želi zabavljati.

Osim toga, postoji i drugi razlog zašto se Milanović pribojava Trga sv. Marka. Stojeći ondje, sigurno bi se prisjetio kako je u predvorje crkve poslao neodredljivu skupinu interventne policije da tuče hrvatske branitelje. Već tada je trebao biti najuren s mjesta premijera, ali ostao je i sada čak izabran za predsjednika države. I vrhovnog zapovjednika vojske, kojoj se na njezin dan obraća s nekoliko neartikuliranih uličnih riječi, što je perverzno podcjenjivanje hrvatskih Oružanih snaga.

Dobro, svečanosti su i bez njega – uz misu u sv. Blažu jer potresena Katedrala iznutra izgleda žalosno kao i izvana s dva križa privremeno nasađena – nastavljene podvečer pred zgradom HNK gdje je razmaknuta elita sjedila na udobnim stolcima, a publika stojećki pasla kulturu na livadi. Malo glazbe, pjevanja, malo baleta, dosta recitacija pjesama velikana u izvedbi glasovno i izražajno doista vrhunskih hrvatskih glumaca. Narod se u većem broju pojavio tek kasno navečer u Đurđevcu gdje je svojedobno iz topa ispaljen pijetao, ma sve je prštalo od rodoljubnih i domoljubnih hrvatskih pjesama što je vjerojatno zgrozilo antife koji su zaključili da se opet budi opasni hrvatski nacionalizam, čak se čula operna arija s riječima „Za dom, za dom“, što zaudara po fašizmu, čak se među čuvstvenim pjesmama iz svih krajeva Hrvatske pojavila i ona o Hercegovini, što vuče na teritorijalne pretenzije prema Izetbegovićevom vilajetu, na Banovinu Hrvatsku i slično, a pojava klerofašizma zapažena je u pjesmi „Rajska djevo, kraljice Hrvata“. Očekujem oštru reakciju habulinskih antifašista i Pupovačkih „Novosti“, te nova hapšenja što bi bilo staro normalno jer se čula i „Vila Velebita“. (Tamo negdje pedesetih pokupila me u velebitskoj raciji milicija, a kada su me utrpavali u maricu začuo sam glas „Njega pustite“. Glas mojega nastavnika u školi. U Kušlanovoj. Valjda je u fušu radio za „službu“. Kako bilo, sigurno mi je spasio dva ili tri rebra.Eto, to je bila škola za život.)

Lijepo su, vizualno, slavili i u Zadru, ali nisam vidio da se slavi u Rijeci, europskoj prijestolnici kulture. Vječna komunistička vlast u Rijeci grozi se pojma „država“ (hrvatska) sadržanog u državnosti, pa ne će valjda pjevati. Ako je europska prijestolnica, nije hrvatska, reći će obersneli, a imaju i tako problema sa svojim „opernim“ otvorenjem (ujedno i zatvorenjem) za koji su posudili tehničke čarolije iz Srbije, navodno na sumnjiv način ugovorene, ali ljubav je ljubav i ne gleda joj se u zube. Je li barem na vrijeme isplaćen umetnik Nemanja za inštalaciju crvene zvezde, ne znam. Nadam se da nije ostao kratkih rukava. A jako bi me zanimalo, čak privatno, koliko je za vrlo kreativnu inštalaciju i umeteonstvo dobio. Zašto privatno? Eto, recimo, ovu rubriku, „Hrvatske kronike“, pišem već petnaest godina za nula kuna po minuti, prenose je drugi, listovi i portali, a za prijenos mi plaćaju nula kuna, pa je li Nemanja barem dobio toliko koliko bih ja u blago normalnoj zemlji bio honoriran za, recimo, pedeset kolumna. No, kvragu i Nemanja i imanja, glede Dana državnosti sjećam se ipak da je prošlih godina, na krivi datum doduše, u Rijeci ipak slavljen Dan državnosti u organizaciji Zdruga katoličkih skauta Riječke nadbiskupije, Zajednice udruga Domovinskog rata Primorsko-goranske županije i Kluba navijača Armade. Nitko nije uhićen, ali je zapisan u bijelu knjigu. Hrvatska Rijeka mogla bi se pridružiti američkom prosvjedu pod nazivom „Ne mogu disati“.

Županije pod opasdom

Svašta se obećava u predizbornim izjavama, većinom staro normalno (manji porezi, veći standard, protiv korupcije), dosadašnja oporba nije već godinama ništa priskrbila jer se korumpira ili pokušava korumpirati samo one na vlasti, pa grmi protiv korupcije u želji da dođe u situaciju da i ona bude korumpirana. Nevelika novost su obećani zahvati u teritorijalni ustroj RH, s udarima ne samo na općine nego i županije koje treba ukinuti – kaže tako, recimo, Ivan Kovačić iz Stranke s imenom i prezimenom. Polazi mladac od činjenice da će „ako pitate osobu s Korčule ili Murtera, svi reći da su iz Dalmacije.“ Vjerojatno hoće, ali to je njemu znak da Dalmacija treba postati jedna regija, bez županija. A kako je to bilo u povijesti? Porfirogenet nabraja ne četiri nego jedanaest županija u Hrvatskoj, u ranom srednjem vijeku smještenih pretežito na području Dalmacije. Znači, Livno, Cetina, Imotski, Pliva, Pset, Primorje, Bribir, Nona, Knin, Sidraga, Nin, plus „gorske županije“ Krbava, Lika i Gacka kojima upravlja ban. Kako bi se proveo knez ili kralj da je pokušao ukinuti županije? Nismo mi devedesetih izmislili županijski ustroj, tradicija je to hrvatska i u taj ustroj ne treba dirati. Oni koji pokušavaju, zagovaraju regionalizam u smislu koji je Hrvatskoj u povijesti, iz raznih razloga, donio mnogo zla.

Bez medijske pozornosti

Od 18. svibnja počela probna iskapanja na Maceljskoj gori, u organizaciji Ministarstva branitelja. Iskapanja žrtava komunističkih zločina 1945. Samo dan poslije, 19. svibnja, ekshumirani su ostatci 82 „žrtve poslijeratnog razdoblja“. A Maceljska je šuma velika i to je, znači, tek početak početaka. Nisam vidio da su „službena glasila“ o iskopima objavila i jednu riječ. A mogla su barem 82 riječi. Za sada.

Rotor

Zagreb je proslavio svoj dan i zaštitnicu, Majku Božju od Kamenitih vrata. Službeno je otvoren i rotor da bi ljudi mogli brže stići u Remetinec.

Hrvoje Hitrec/HKV

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari