Pratite nas

Kolumne

Napokon reintegracija hrvatskog zapada

Objavljeno

na

Više od 20 godina nakon mirne reintegracije hrvatskog istoka napokon počinje i reintegracija hrvatskog zapada

Nema tome dva tjedna kako su mediji s feudom u Hrvatskoj, a vlasnikom tko zna gdje, prenijeli šturu agencijsku vijest kako je nedaleko Milana vozač školskog autobusa oteo 50-tak djece, polio vozilo benzinom i zapalio ga, uslijed čega su 23 osobe zadobile lakše tjelesne ozljede. O počinitelju su naveli tek kako je riječ o Talijanu senegalskog podrijetla. Ta poprilično uznemirujuća vijest ostala bi pod anestezijom, otprilike kao da je riječ o pojeftinjenju struje ili pokoljima u ime Alaha nad kršćanima u Egiptu, da se uskoro nije pojavio element koji joj je udahnuo okus i miris, preobrazivši ju tako u toplu ljudsku priču.

Kako lijevo-liberalna ruka islamističku ruku mije

Radar kreatora javnoga mnijenja smjesta je usmjeren na Ramyja, dječaka egipatskih korijena, čim se doznalo kako je upravo on domišljati školarac koji je sakrio jedan mobitel – počinitelj je, naime, sve ostale djeci oduzeo – te alarmirao roditelje i policiju. S obzirom da je čitav događaj prijetio narušavanjem slike svijeta koju medijski nametnici uporno nameću – zato su ga, napokon, i htjeli zataškati – priča o malom egipatskom junaku došla im je kao naručena da ju iskoriste za ono čemu služe – skretanje pozornosti s bitnoga. Guranjem u prvi plan pitanja zašto junak priče nema talijansko državljanstvo uspjeli su zasjeniti ono drugo – kako to da ga anti-junak ima?

Naime, počinitelj zlodjela, useljenik iz Senegala imenom Ousseynou, negdje bi rekli Husein, od milja Huso, po svoj je prilici musliman. To je vrlo vjerojatno utjecalo na početnu medijsku suzdržanost budući bi ta činjenica, tko će ga znati zašto, mnoge navela na slutnju da je teror nadahnut islamskim fundamentalizmom. Istina, neki su možda pomislili i kako se radi o opravdanom revoltu jednog inženjera kojeg su diskriminaciji skloni Talijani posjeli za volan autobusa, k tome još i dječjeg, samo kako bi ga ponizili. Ipak, integriranog Afrotalijana Husu, inače vlasnika podebljeg kriminalnog dosjea, kojem to, zanimljivo, uopće nije smetalo da ga zaposle kao vozača školskog autobusa, na neshvatljiv je čin izgleda potaknulo nešto sasvim drugo. Odlučio se na to, kaže, ogorčen postupanjem talijanskog ministra unutarnjih poslova, Salvinija, koji ne dopušta afričkim migrantima iskrcavanje u Italiji, optuživši ga usput i za pogibije Afrikanaca na Sredozemlju. Gnjevnog Husu, očito žrtvu lijevo-liberalnih medijskih sadržaja, u tom uvjerenju nisu mogle poljuljati ni mjerodavne statistike, koje neumoljivo bilježe drastično smanjenje broja poginulih otkako Salvini odlučno provodi politiku odvraćanja useljavanja po volji došljaka, krijumčara i njihovih mecena. Vrijedi to u totalu, ne samo za talijansku rutu. A kako bi to Huso, jadan ne bio, i doznao, kad prevladavajući mediji ne žele time opterećivati osjetljive glavice svojih potrošača.

Bitno je primijetiti kako se ovdje radi o prvom terorističkom aktu većih razmjera utemeljenom na narativu lijevo-liberalnog fundamentalizma. Naime, Husina priča se navlas poklapa s onom pripadnika ljevičarskih političkih stranaka, sveučilišnih profesora uzgojenih na zasadama kulturnog marksizma, nevladinih aktivista pod patronatom Geroga Sorosa, ali i utjecajnika u Katoličkoj crkvi koji udovoljavanje željama svjetovnih moćnika pretpostavljaju spasenju ljudskih duša, kako svoje, tako i drugih. Skrećući pozornost s činjenice da su ga upravo oni radikalizirali, sad Husin čin izravno ili neizravno opravdavaju, nalazeći dežurnog krivca u odgovornom Salviniju. Iz njihove perspektive Husin terorizam i nije tako odbojan. Jer ako se čovjek bori za pravu stvar, nema što drugo biti doli aktivist ili performer, koji je sustavno provociran, možda tek malo pretjerao. Nije zgoreg podsjetiti kako one koji su ubijali za pravu stvar sedamdesetih, Francuska i dan danas odbija izručiti Italiji, dvojeći bi li imali pošteno suđenje. Plaši se, valjda, da bi mogli biti čak i osuđeni. A kad si vođen uzvišenim motivima, čak i ako si masovni ubojica, kao onaj pobješnjeli dogo argentino iz šezdesetih, elem glasoviti Che, bez problema možeš postati stilska ikona i prkosno se šepuriti na majicama radikala diljem svijeta.

Konačno, ne i najmanje važno, Husin pothvat daje široke taktičke mogućnosti islamskim fundamentalistima na istome poslu u prirodnom savezu s lijevo-liberalnim im pomagačima. Dok potonji žrtvu omamljuju lažima, islamističko krilo alijanse može raditi što ga volja. Sad se svaki aktivirani spavač, kojem se ne će moći pouzdano utvrditi veza s osvjedočenim ekstremistima, ubuduće može pozivati na lijevo-liberalnom uhu ugodne motive.

“Blame game”

I dok su vijesti iz daleeeeke Italije dolazile na kapaljku, s primjetnim vremenskim odmakom, kao da stižu po jahaču ili diližansom, već dvotjednom žalovanju za muslimanskim žrtvama na obližnjem Novom Zelandu ne nazire se kraj. Svetost toga ne smije ničim biti okaljana, što je možebitno još jedan razlog početnoj suzdržanosti u izvještavanju o Husinom plamtećem prometnom performansu.

Čin, po sadržaju, tipu i naravi usporediv s već uobičajenim smaknućima kršćana u zemljama pod muslimanskom vlašću kojima se ne pridaje osobita medijska pozornost, otprilike kao da je riječ o istovrsnim zločinima nad Hrvatima srednje Bosne i sjeverne Hercegovine devedesetih, nastoji se iskoristiti za tzv. “blame game”, nametanje krivnje neistomišljenicima. One koji poštuju temelje na kojima je izrasla suvremena zapadna civilizacija, toliko dominantna da su ju i drugi, uglavnom svojom voljom prihvatili, sustavno se prti teretom krivnje i srama zbog navodnih grozota predaka. Sad i izolirani zločin u sadašnjosti, kojeg dočekaše kao ozebli sunce, dobro dođe kao batina kako bi se začepila gubica svima koji su sumnjičavi prema bezuvjetnom pravu na bolji život raznih Husa iz zemalja Magreba, subsaharske Afrike, Bliskog i nešto daljeg Istoka. I to, eto, baš u njihovoj zemlji. Tkogod se ubuduće usudi zucnuti štogod na tu temu, mora biti svjestan kako se lako može naći u istom košu s pomahnitalim Australcem, za kojeg se, naravno, ne propitkuje, nego odmah zna, što ga je to radikaliziralo.

DORH napokon prešao Učku

I u Italiji najbližem hrvatskom kraju Huse već odavno voze autobuse, odbijajući se, zasad, radikalizirati pod rastućim pritiskom što sekularnog, što islamskog fundamentalizma. No, tamo ipak otimaju neki drugi – ne, doduše, djecu, nego, nakon što su ovladali prošlošću, njihovu budućnost. S Husom iz Senegala ih veže to što su približno jednako traljavo integrirani u državu u kojoj su se stjecajem okolnosti našli. Ipak, mora im se odati priznanje kako su se pokazali neusporedivo lukavijima od onih koji su svojedobno digli ruku na Hrvatsku, nemilice ju rušili, a hrvatske ljude mučili, sakatili i ubijali. Postupili su po tadašnjem mudrom savjetu Milorada Pupovca kojeg bahatošću opijeni babići, martići i hadžići nisu htjeli poslušati, uslijed čega je, među ostalim, istok Hrvatske već više od dva desetljeća integriran u njezin pravni i politički sustav. Njihovi parnjaci s hrvatskog zapada bi, onda kad je Hrvatska curkom krvarila, svako malo prijetili da će otići – jer oni su posebni, tamo se na poseban način voli Hrvatska,… tako poseban da se to ni ne pokazuje, samo kako se netko ne bi uvrijedio – nametnuvši se kao svojevrsni corpus separatum s neformalnom, ali itekako stvarnom autonomijom. To im je omogućilo da uspostave sustav vladanja karakterističan za pojedine regije južne Italije.

Na tu je pojavu ukazao svjedok pokajnik, Damir Kajin, ustvrdivši u jeku optužaba protiv Zdravka Mamića za isisavanje novca iz Dinama, kako je tu riječ o sitnici u odnosu na ono što se događa u Istri. Pritom je sve objasnio tvrdnjom kako DORH još nije prešao Učku. I dok iznosi za koje se tereti Mamić u krugovima istrijanskih mešetara nailaze na podsmijeh, jer riječ je o kikirikiju dostojnom načelnika neke općinice u unutrašnjosti najvećeg hrvatskog poluotoka, zamjetna je još jedna razlika između Mamićeve i istrijanske stvari. Tamo gdje Mamić uzima, nastupa svojevrsni paradoks. Što više uzima, to onaj kojem uzima više ima, to više cvjeta, i financijski i poslovno uopće. Što reći, nego da bi u društvu kojem je stalo do vlastita dobra takvoga molili da uzima koliko ga volja, a ne ga zbog toga sudski progonili. S druge strane, tamo gdje pipke pušta doskora netaknuta istrijanska hobotnica, kako to zorno ilustrira i aktualan slučaj Uljanika, nisu te sreće. Zato jedan prošlotjedni događaj ima povijesnu važnost – DORH je, naime, napokon prešao Učku. Osvajanje te dosad neosvojive čuke označava početak stvarne integracije i tog dijela Hrvatske u njezin pravni poredak, što oni kojima to nije po volji nazivaju destabilizacijom Istre. Oni kojima to po volji jest, pak, primjećuju kako se Hrvatska integrira i stabilizira.

Tri cijene Uljanikovih brodova

Posve razumski gledano, pred DORH-om nije odveć težak posao. Naime, brodovi koje su gradili u Uljaniku imali su tri cijene. Prva je cijena troška izrade broda. U nju ulaze plaće zaposlenih, menadžerski dodaci i troškovi sinekura, nabava komponenti i materijala, potrošnja energije, korištenje infrastrukture… Druga cijena je cijena ugovorena s kupcem koju je ovaj bio spreman za brod platiti, dakle, tržišna cijena. Ključni je problem, čini se, bio u tome što je druga cijena bila niža od prve. Taj mehanizam, inače karakterističan za socijalizam, kojeg su u Uljaniku zadržali, na njega nabacivši tek puku kapitalističku formu u smislu titulara vlasništva, a dijelom i kapitalistički sadržaj u vidu menadžerskih bonusa, može funkcionirati sve dok je netko voljan razliku platiti, a plaćala ju je hrvatska država, ili kako se to još običava reći – svi mi!

Za neke je Uljanikove brodove postojala i treća cijena, koja je, čini se, zapela za oko istražiteljima DORH-a. Riječ je o cijeni po kojoj su neki brodovi prodavani ispod ionako neprofitabilne tržišne cijene poduzeću Uljanik plovidba, prethodno izdvojenom iz Uljanik grupe. Stoga i nije čudno što je Uljanik plovidba poslovala s dobitkom. Stvar postaje zanimljivija uoči li se kako u vlasničkoj strukturi Uljanik plovidbe dominiraju crveni menadžeri čiji je modus operandi prokazao, pa glavom platio, još Stjepan Đureković, dok je Uljanik grupa velikodušno prepuštena radnicima. Ako u svemu tome nešto ohrabruje, onda je to nedavna vijest kako je čelno mjesto u Uljanik plovidbi preuzeo Igor Budisavljević, nećak Titove Jovanke. Ajde, bar netko Jovankin. Ostali su ionako Titovi …

U završnoj fazi stvar je ubrzana bjesomučnim narudžbama brodova koje se ni teoretski nije moglo izgraditi u ugovorenim rokovima, a jamstva da će se ipak izgraditi šeretski su davale hrvatske vlade, napose ona Zorana Milanovića. Točka na i stavljena je u ožujku prošle godine kad je na zadovoljstvo i pristanak lokalne političke vrhuške za strateškog partnera izabran Danko Končar, nominalni vlasnik kapitala povezanog s obavještajnim službama bivše komunističke države, tajkun ne baš dokazan u poslovima brodogradnje, ali zato iznimno zainteresiran za prenamjenu Uljanikova zemljišta za izgradnju turističkih kapaciteta, što je našlo mjesto u raznim planovima. Državna jamstva poslužila su tek kao sredstvo ucjene Vlade da politički blagoslovi operaciju i sudjeluje kao ortak u poslu, ali i pobere sav negativan publicitet zbog naplate jamstava za neisporučene brodove, čime se pred javnošću ujedno trebalo moralno opravdati gašenje brodogradnje.

Ipak, da ne ide sve kao po loju, tj. da Vlada RH ne pristaje na dodijeljenu joj ulogu, dala je naslutiti tzv. “Afera Hotmail”, sadržajem vezana uz Agrokor, no plasirana nakon što je ta priča već bila zgotovljena. Afera je rezultirala najprije odlaskom ministrice Dalić da bi potom više puta bila podgrijavana podudarno s ključnim zbivanjima oko Uljanika. U jednoj epizodi, nakon što je ljetos objavljeno da je DORH ušao u Uljanik, a radnici Uljanika počeli prosvjedovati protiv političkog operatora krize, popularnog (A)IDS-a, u žarište je metnuta informacija kako je ministar Zdravko Marić lagao na koliko je sastanaka vezanih uz Agrokor bio prisutan. Riječ je o ministru koji je danas, a vrlo je vjerojatno to bio već i tada, istaknuti protivnik restrukturiranja Uljanika državnim novcem.

Opet “poštenjem” protiv “trulog” kapitalizma

I dok u socijalizmu, karakteristično za kriminalne sustave koji korumpiraju sve, od vrha do dna, na kraju balade plaća onaj koji mora (u društvu izgubljenih temeljnih vrijednosti to je država u ime svih), u zakonima tržišta vođenom kapitalizmu plaća onaj koji to vlastitom voljom želi. U prvom slučaju nema nikakvog nadmetanja, nego se radi o strukturnom reketu, prisili iznudicom, dočim u drugom cijena robe nastaje kao posljedica nadmetanja zainteresiranih kupaca. Klasičan primjer uspješnog kapitalizma raste u maksimirskoj šumi. Tamo znaju kako se grade “brodovi” koje kupci žele dobro platiti. Primjerice, od tamo neke Barcelone otkupe već otpisani “čamac” za sitniš pa ga u poticajnom okruženju njeguju, tešu, razvijaju, da bi ga naposljetku preobrazili u impozantan “brod” vrijedan reda veličine 20-30 milijuna eura, koje će netko platiti zato što to želi, a ne zato što to mora. Također, za eventualne promašaje odgovorni u maksimirskom “brodogradilištu” ne će tražiti ni od koga, tako ni od države, da im nadoknadi štetu.

No, djeci komunizma zdrav i učinkovit kapitalizam nepodnošljivo smeta. Zato bi ga zamijenili navodno pravednijim, po naravi kriminalnim, socijalističkim upravljanjem. Za razliku od Uljanika, u maksimirsko “brodogradilište” ipak ne bi instalirali prijetvorno zaposleničko samoupravljanje, nego bi da ga vodi, ni manje više nego ulica, ulična potucala koja ga huliganskim ispadima koštaju milijune. Iskreno, a tko bi tom modelu odolio kad vidi primjer splitskog “brodogradilišta” Hajduk? Tamo je ulica pokazala kako odabire one koji će upravljati. Ta ne će valjda izabrati doktora stvarnog života da vodi priču? Radije će povjerenje dati sveučilišnom procedurom certificiranom doktoru sociologije, dakle, virtualnog života kakvog, iako nisu doktori, žive i ti birači sami. I onda se još netko pita zašto je pošteno i pravedno vođenom Uljan… ovaj Hajduku tako dobro, a do kosti i kože opljačkanom Dinamu tako loše? Naravno, dobro i loše u smislu koji postoji samo na socijalističkom playstationu…

Grgur S./Kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

‘General’ pred streljačkim vodom

Objavljeno

na

Objavio

Dok film Antuna Vrdoljaka “General” bilježi rekordnu gledanost, cijela plejada kritičara trudi se iz petnih žila obezvrijediti ga. Oni su mu iskopali grob prije nego što se rodio.

Neki su ga pogledali dva puta i ispisali dvije kritike, a neki ga, prema vlastitom priznanju, nisu uopće gledali, ali svejedno su napisali svoj osvrt.

Ništa u tom “skupom filmu” o generalu Anti Gotovini ne valja, običan kič. Sve je u njemu promašeno: i tema i scenarij i režija i fotografija i gluma. I što je posebno teško, film nije korektan prema Srbima, jer ne prikazuje dovoljno uvjerljivo njihov progon.

U toj ad hominem kritici pojedini su kritičari omalovažili i davne Vrdoljakove filmove, a sam Vrdoljak je predstavljen kao čovjek koji je šurovao sa svim vlastima i koji, gle čuda, ima kuću na Lašćini.

Nije teško razumjeti narod koji hrli u kina. Ta to je jedini film koji, zahvaljujući dugogodišnjoj kulturnoj politici i spomenutim kritičarima koji dominiraju u toj politici, govori o Domovinskom ratu. A opet, toliko je loših posve besmislenih, negledljivih filmova napravljeno u nas, također sredstvima poreznih obveznika, i ni na jednoga nije izliveno toliko žuči kao na “Generala”.

Nije zapravo teško razumjeti ni kritičare o kojima govorimo. General ne govori o Domovinskom ratu kroz prizmu zločina, desperadosa, izgubljenih i prevarenih tipova, ne priča o fašizmu i ustašama, o nemoralnim svećenicima, o ksenofobiji i homofobiji, o propaloj državi, ukratko, ne uklapa se u opći trend domaće produkcije.

Kritičari tih središnjih medija pišu izrazito političkim jezikom, temeljna im je emocija negativan stav prema ratu čiji je rezultat oslobađanje zemlje i kao da žale za “SAO Krajinom”, u čemu se nimalo ne razlikuju od svega onoga što je ovih dana izrečeno na Fruškoj gori iz usta Aleksandra Vučića i patrijarha Irineja.

General je, dakle, dočekan s napunjenim puškama i bajunetama. Ali je zato film Dane Budisavljević o Diani Budisavljević ovjenčan “Zlatnom arenom” i popraćen oduševljenim komentarima ovih istih kritičara. Budući da je to dokumentarno-igrani film, o njemu se može i mora govoriti kao o još jednom falsifikatu u funkciji propagande o hrvatskoj genocidnosti.

Neosporno je da je gospođa Budisavljević, o čemu govori film, spašavala kozaračku djecu tijekom Drugog svjetskog rata, ali nas taj film ostavlja bez odgovora na logično pitanje kako je ona sama mogla spasiti deset tisuća djece iz, kako se u i filmu govori, strašnih ustaških logora.

Mora da to ipak nisu bili logori i da su vlasti NDH, ma što o njima mislili, pomogle u spašavanju, o čemu postoje i dokumenti koji nikoga ne zanimaju ako se ne uklapaju u određeni tip propagande.

Josip Jović / Slobodna Dalmacija

 

Davor Domazet Lošo: Narod će prihvatiti Vrdoljakov film o generalu Gotovini

 

 

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Nino Raspudić: Što nam je skrivio hrvatski turizam?

Objavljeno

na

Objavio

Hrvatski turizam, pogotovo njegov segment vezan uz male iznajmljivače i ugostitelje, čudo je svjetskih razmjera s obzirom na to koliko se negativnih kampanja i emocija javnosti, točnije onih koji usmjeravaju javno mnijenje, iz godine u godinu obara na nj.

Slučaj trovanja talijanske obitelji ugljikovim monoksidom na unajmljenom brodu najnoviji je pokazatelj te bolesne atmosfere.

Potpuno nekritički, bez ikakve provjere, mimo svih pravila novinarske struke koja nalaže provjeru informacija iz više izvora, pogotovo kod teških nesreća sa smrtnim slučajevima, svi mediji su, gotovo sladostrasno, u utorak navečer prenijeli „vijest“ kako je talijanski državljanin umro, a njegova djeca se bore za život, nakon što su večerali školjke u poznatoj konobi u Hvaru. Dan kasnije doznala se istina. Do trovanja je došlo uslijed curenja ugljikova monoksida iz agregata koji je „suprotno pravilima struke, kao i izričitim tehničkim uputama sigurnosti korištenja uređaja“ bio smješten u strojarnici.

Uhićeni su vlasnik (23) i kapetan broda (27). Njihove godine upućuju na neiskustvo i neznanje koji u spoju s nekritičkom poduzetnošću mogu dovesti do katastrofalnih posljedica. Ugljikov monoksid je nezamjetljiv plin koji najčešće ubija zimi, u zatvorenim prostorijama, kod nas uglavnom zbog neispravnih plinskih bojlera, zbog čega su na robiji završavali dimnjačari koji su odgovarali za njih.

Ovaj tjedan doznalo se da je ugljikov monoksid uzrok pogibije nogometaša Emilijana Sale i pilota koji ga je vozio u malom avionu iznad La Manchea. Ti slučajevi upućuju na povećan oprez, ali i na potrebu strožeg reguliranja svega što izgara u zatvorenom prostoru.

U Minnesoti je tako nedavno, nakon smrti sedmogodišnje Sophie Beachler na obiteljskom brodiću, uvedena obveza ugradnje detektora plina u plovila te stavljanje naljepnica s upozorenjem na opasnost od ugljikova monoksida na sve brodove duže od 18 stopa.

Obitelj stradale djevojčice u kampanji za povećanu sigurnost isticala je kako je detektor koji košta 20 dolara mogao spriječiti njezinu smrt. Ne treba sumnjati da će nakon posljednjeg slučaja i kod nas porasti prodaja detektora ugljikova monoksida barem dijelom onoliko koliko je pala prodaja školjki nakon lažne vijesti o uzroku stradanja nesretne talijanske obitelji.

No da se vratimo na našu medijsku patku. Zašto su svi tako olako povjerovali da je konzumacija dagnji u poznatom hvarskom restoranu uzrok smrti Eugenija Vincija i teškog trovanja njegove obitelji?

Jedini mogući odgovor je na tragu narodne poslovice „Što se babi htilo, to se babi snilo“. Oni koji su, ponavljam, kršeći sva pravila struke, tu patku olako progutali i dalje širili, činili su to jer u dubini duše žude za sličnim turističkim debaklom.

Činjenica je da u Hrvatskoj ima ljudi koji se upuštaju u iznajmljivanje brodova a da nemaju osnovna znanja ni svijest o odgovornosti koju to nosi. Stručnjaci će sljedećih dana sigurno reći sve što treba o eventualnoj promjeni zakona i propisa o sigurnosti i iznajmljivanju plovila kad se ustanovi je li tu bilo rupa.

Sigurna posljedica tog nemilog događaja je da će neki turisti koji su namjeravali na sličan način unajmiti plovilo u Hrvatskoj odustati od toga, neki će biti stroži pri odabiru iznajmljivača i kapetana, a svi će se detaljnije raspitati o sigurnosti broda, točnije, ima li ugrađen detektor za opasne plinove. I to je normalna, očekivana i opravdana šira društvena posljedica tog nemilog događaja.

No koje će biti posljedice širenja lažne vijesti da su se gosti iz Italije smrtno otrovali dagnjama na hvarskoj rivi? Crna kronika koja je nekada bila sporedni dio novina, a danas je glavni, teoretski može djelovati edukativno, u smislu da nam se sa svakom nesrećom za koju iz medija doznamo rodi misao poput – stvarno treba poštovati ograničenje brzine, ne piti ako voziš, ne davati tinejdžeru jak auto, ne ići u japankama u planinu, ne rušiti na svoju ruku nosive zidove u stanu da ne bi došlo do urušavanja zgrade i sl.

Ali inflacija uvijek i u svemu dovodi do devalvacije pa pod poplavom crnokronikaških vijesti prosječan konzument medija s vremenom na njih otupi i teško da mu nakon površne kratkotrajne stimulacije pažnje preostane ikakva pouka. No neke, dovoljno jake i neuobičajene vijesti ipak mogu imati realan, performativan učinak.

Osobno sam se u to uvjerio u utorak navečer kada se medijima proširila lažna vijest iz Hvara. Šire društvo je te večeri naručivalo pizze na Čiovu i nitko od nas nije uzeo plodove mora, iako to uobičajeno činimo. Jer što očekivati od skromne lokalne pizzerije, ako u bogatom Hvaru u restoranu koji sigurno ima golemi promet i najbolju opremu, pobiju goste dagnjama?

Koliko se sumnjičavosti i odbojnosti zbog te laži ugradilo u podsvijest potencijalnih gostiju nemoguće je dokučiti. Neki mediji su uz lažnu vijest o uzroku trovanja talijanske obitelji donosili i cijele ekspertize o opasnosti konzumacije školjki, što bi u drugom kontekstu bilo hvale vrijedno, jer školjke jesu jedno od najrizičnijih jela i dobro je biti educiran o rizicima, ali u ovom slučaju su time samo utvrđivali poruku kako gost i u najboljim hrvatskim restoranima riskira život.

Jedne su novine čak u naslovu i proširile aferu: „Može li se ova tragedija povezati s nedavnom zapljenom 62 kg pedoća ‘bez papira’ na Hvaru?“ Ne treba ni napominjati kako su, preuzimajući prve informacije iz hrvatskih medija, i talijanski portali kao uzrok trovanja obitelji Vinci naveli školjke u restoranu na hrvatskom otoku.

Tko će odgovarati za štetu prouzročenu tom neistinom? Kako se osjećao vlasnik restorana taj i sljedeći dan? Izravnu, a pogotovo neizravnu štetu u takvom je slučaju nemoguće izmjeriti. Treba li vlasnik restorana, grad Hvar ili turistička zajednica tužiti one koji su najviše pridonijeli pronošenju lažne vijesti?

U pozadini tog brzopletog, neprofesionalnog, u konačnici zlonamjernog izvještavanja leži neka čudna kivnost na hrvatski turizam. Trijumfalni medijski napisi kako je ova sezona propala pojavili su se dok je još bila na početku, samo zato što je nešto slabija od prošle. A prošla, koju će kvantitativno biti teško nadmašiti, bila je rekordna zbog niza vanjskih okolnosti, pa bi bilo uputnije svaku sezonu uspoređivati s prosjekom, recimo zadnjih pet.

Posebnu vatru neki veliki kolumnisti rigaju na male iznajmljivače. Zanimljivo, ne na velike hotele, koji mogu biti u stranom vlasništvu, zapošljavati strance, uzimati svu stranu robu i na koncu cijeli profit dalje investirati ili trošiti u inozemstvu.

Ne, žarište kivnje je na malim iznajmljivačima, domaćim ljudima koji su se sami, bez pomoći države, dovijali i trudili, nekada iznajmljivali sobu-dvije s upotrebom kuhinje i zajedničkom kupaonicom, kasnije pomalo napredovali, zaduživali, širili, dograđivali, klimatizirali, došli do apartmana ili dva-tri, a takvih je najviše.

Bez pomoći države stvorili su svoj mali biznis, u kojem se za svoj račun narintaju tijekom ljeta, čiste i peru za gostima, a sve što zarade izvjesno će potrošiti u Hrvatskoj. Neki isključivo od toga žive cijele godine, neki time povećavaju kućni budžet, najčešće to bude jedna dodatna plaća u kućanstvu na godišnjoj razini, što osiguravaju dva-tri prosječna apartmana koja se iznajmljuju ljeti. Imajući u vidu kako funkcioniraju neke druge stvari u Hrvatskoj, spontani razvoj malog iznajmljivanja i ugostiteljstva ravan je čudu.

Tržište čini svoje i povećanje kapaciteta iz godine u godinu mora doći do plafona, kada će oni s lošijom ponudom ispadati iz igre. A napredak je iz godine u godinu očit, dijelom zahvaljujući i internetu – gotovo da više nema kartona uz cestu s natpisom „Zimmer-frei“, niti zabuna poput one mladog Talijana kojeg su pitali kako mu je bilo u Makarskoj pa je rekao „Bella Makarska, ma puttane troppo vecchie!“, pogrešno razumijevajući nakanu baba koje su agresivno salijetale turiste na kolodvoru čim bi sišli s autobusa, nastojeći ih odvući u apartmane iznad magistrale, sat vremena jahanja od mora.

Dežurni mračnjaci će, kakva god bila sezona i što god se i dobra i zla događalo u njoj, jednako lijevati otrov u medije, a dobronamjernu čovjeku ostaje samo držati palčeve da sezona bude dobra, s posebnom simpatijom za male igrače jer igraju o svom trošku.

Nino Raspudić / Večernji list

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati



Sponzori

Komentari