Connect with us

Kolumne

Napokon reintegracija hrvatskog zapada

Objavljeno

-

[su_heading size=”18″]Više od 20 godina nakon mirne reintegracije hrvatskog istoka napokon počinje i reintegracija hrvatskog zapada[/su_heading]

Nema tome dva tjedna kako su mediji s feudom u Hrvatskoj, a vlasnikom tko zna gdje, prenijeli šturu agencijsku vijest kako je nedaleko Milana vozač školskog autobusa oteo 50-tak djece, polio vozilo benzinom i zapalio ga, uslijed čega su 23 osobe zadobile lakše tjelesne ozljede. O počinitelju su naveli tek kako je riječ o Talijanu senegalskog podrijetla. Ta poprilično uznemirujuća vijest ostala bi pod anestezijom, otprilike kao da je riječ o pojeftinjenju struje ili pokoljima u ime Alaha nad kršćanima u Egiptu, da se uskoro nije pojavio element koji joj je udahnuo okus i miris, preobrazivši ju tako u toplu ljudsku priču.

Kako lijevo-liberalna ruka islamističku ruku mije

Radar kreatora javnoga mnijenja smjesta je usmjeren na Ramyja, dječaka egipatskih korijena, čim se doznalo kako je upravo on domišljati školarac koji je sakrio jedan mobitel – počinitelj je, naime, sve ostale djeci oduzeo – te alarmirao roditelje i policiju. S obzirom da je čitav događaj prijetio narušavanjem slike svijeta koju medijski nametnici uporno nameću – zato su ga, napokon, i htjeli zataškati – priča o malom egipatskom junaku došla im je kao naručena da ju iskoriste za ono čemu služe – skretanje pozornosti s bitnoga. Guranjem u prvi plan pitanja zašto junak priče nema talijansko državljanstvo uspjeli su zasjeniti ono drugo – kako to da ga anti-junak ima?

Naime, počinitelj zlodjela, useljenik iz Senegala imenom Ousseynou, negdje bi rekli Husein, od milja Huso, po svoj je prilici musliman. To je vrlo vjerojatno utjecalo na početnu medijsku suzdržanost budući bi ta činjenica, tko će ga znati zašto, mnoge navela na slutnju da je teror nadahnut islamskim fundamentalizmom. Istina, neki su možda pomislili i kako se radi o opravdanom revoltu jednog inženjera kojeg su diskriminaciji skloni Talijani posjeli za volan autobusa, k tome još i dječjeg, samo kako bi ga ponizili. Ipak, integriranog Afrotalijana Husu, inače vlasnika podebljeg kriminalnog dosjea, kojem to, zanimljivo, uopće nije smetalo da ga zaposle kao vozača školskog autobusa, na neshvatljiv je čin izgleda potaknulo nešto sasvim drugo. Odlučio se na to, kaže, ogorčen postupanjem talijanskog ministra unutarnjih poslova, Salvinija, koji ne dopušta afričkim migrantima iskrcavanje u Italiji, optuživši ga usput i za pogibije Afrikanaca na Sredozemlju. Gnjevnog Husu, očito žrtvu lijevo-liberalnih medijskih sadržaja, u tom uvjerenju nisu mogle poljuljati ni mjerodavne statistike, koje neumoljivo bilježe drastično smanjenje broja poginulih otkako Salvini odlučno provodi politiku odvraćanja useljavanja po volji došljaka, krijumčara i njihovih mecena. Vrijedi to u totalu, ne samo za talijansku rutu. A kako bi to Huso, jadan ne bio, i doznao, kad prevladavajući mediji ne žele time opterećivati osjetljive glavice svojih potrošača.

Bitno je primijetiti kako se ovdje radi o prvom terorističkom aktu većih razmjera utemeljenom na narativu lijevo-liberalnog fundamentalizma. Naime, Husina priča se navlas poklapa s onom pripadnika ljevičarskih političkih stranaka, sveučilišnih profesora uzgojenih na zasadama kulturnog marksizma, nevladinih aktivista pod patronatom Geroga Sorosa, ali i utjecajnika u Katoličkoj crkvi koji udovoljavanje željama svjetovnih moćnika pretpostavljaju spasenju ljudskih duša, kako svoje, tako i drugih. Skrećući pozornost s činjenice da su ga upravo oni radikalizirali, sad Husin čin izravno ili neizravno opravdavaju, nalazeći dežurnog krivca u odgovornom Salviniju. Iz njihove perspektive Husin terorizam i nije tako odbojan. Jer ako se čovjek bori za pravu stvar, nema što drugo biti doli aktivist ili performer, koji je sustavno provociran, možda tek malo pretjerao. Nije zgoreg podsjetiti kako one koji su ubijali za pravu stvar sedamdesetih, Francuska i dan danas odbija izručiti Italiji, dvojeći bi li imali pošteno suđenje. Plaši se, valjda, da bi mogli biti čak i osuđeni. A kad si vođen uzvišenim motivima, čak i ako si masovni ubojica, kao onaj pobješnjeli dogo argentino iz šezdesetih, elem glasoviti Che, bez problema možeš postati stilska ikona i prkosno se šepuriti na majicama radikala diljem svijeta.

Konačno, ne i najmanje važno, Husin pothvat daje široke taktičke mogućnosti islamskim fundamentalistima na istome poslu u prirodnom savezu s lijevo-liberalnim im pomagačima. Dok potonji žrtvu omamljuju lažima, islamističko krilo alijanse može raditi što ga volja. Sad se svaki aktivirani spavač, kojem se ne će moći pouzdano utvrditi veza s osvjedočenim ekstremistima, ubuduće može pozivati na lijevo-liberalnom uhu ugodne motive.

“Blame game”

I dok su vijesti iz daleeeeke Italije dolazile na kapaljku, s primjetnim vremenskim odmakom, kao da stižu po jahaču ili diližansom, već dvotjednom žalovanju za muslimanskim žrtvama na obližnjem Novom Zelandu ne nazire se kraj. Svetost toga ne smije ničim biti okaljana, što je možebitno još jedan razlog početnoj suzdržanosti u izvještavanju o Husinom plamtećem prometnom performansu.

Čin, po sadržaju, tipu i naravi usporediv s već uobičajenim smaknućima kršćana u zemljama pod muslimanskom vlašću kojima se ne pridaje osobita medijska pozornost, otprilike kao da je riječ o istovrsnim zločinima nad Hrvatima srednje Bosne i sjeverne Hercegovine devedesetih, nastoji se iskoristiti za tzv. “blame game”, nametanje krivnje neistomišljenicima. One koji poštuju temelje na kojima je izrasla suvremena zapadna civilizacija, toliko dominantna da su ju i drugi, uglavnom svojom voljom prihvatili, sustavno se prti teretom krivnje i srama zbog navodnih grozota predaka. Sad i izolirani zločin u sadašnjosti, kojeg dočekaše kao ozebli sunce, dobro dođe kao batina kako bi se začepila gubica svima koji su sumnjičavi prema bezuvjetnom pravu na bolji život raznih Husa iz zemalja Magreba, subsaharske Afrike, Bliskog i nešto daljeg Istoka. I to, eto, baš u njihovoj zemlji. Tkogod se ubuduće usudi zucnuti štogod na tu temu, mora biti svjestan kako se lako može naći u istom košu s pomahnitalim Australcem, za kojeg se, naravno, ne propitkuje, nego odmah zna, što ga je to radikaliziralo.

DORH napokon prešao Učku

I u Italiji najbližem hrvatskom kraju Huse već odavno voze autobuse, odbijajući se, zasad, radikalizirati pod rastućim pritiskom što sekularnog, što islamskog fundamentalizma. No, tamo ipak otimaju neki drugi – ne, doduše, djecu, nego, nakon što su ovladali prošlošću, njihovu budućnost. S Husom iz Senegala ih veže to što su približno jednako traljavo integrirani u državu u kojoj su se stjecajem okolnosti našli. Ipak, mora im se odati priznanje kako su se pokazali neusporedivo lukavijima od onih koji su svojedobno digli ruku na Hrvatsku, nemilice ju rušili, a hrvatske ljude mučili, sakatili i ubijali. Postupili su po tadašnjem mudrom savjetu Milorada Pupovca kojeg bahatošću opijeni babići, martići i hadžići nisu htjeli poslušati, uslijed čega je, među ostalim, istok Hrvatske već više od dva desetljeća integriran u njezin pravni i politički sustav. Njihovi parnjaci s hrvatskog zapada bi, onda kad je Hrvatska curkom krvarila, svako malo prijetili da će otići – jer oni su posebni, tamo se na poseban način voli Hrvatska,… tako poseban da se to ni ne pokazuje, samo kako se netko ne bi uvrijedio – nametnuvši se kao svojevrsni corpus separatum s neformalnom, ali itekako stvarnom autonomijom. To im je omogućilo da uspostave sustav vladanja karakterističan za pojedine regije južne Italije.

Na tu je pojavu ukazao svjedok pokajnik, Damir Kajin, ustvrdivši u jeku optužaba protiv Zdravka Mamića za isisavanje novca iz Dinama, kako je tu riječ o sitnici u odnosu na ono što se događa u Istri. Pritom je sve objasnio tvrdnjom kako DORH još nije prešao Učku. I dok iznosi za koje se tereti Mamić u krugovima istrijanskih mešetara nailaze na podsmijeh, jer riječ je o kikirikiju dostojnom načelnika neke općinice u unutrašnjosti najvećeg hrvatskog poluotoka, zamjetna je još jedna razlika između Mamićeve i istrijanske stvari. Tamo gdje Mamić uzima, nastupa svojevrsni paradoks. Što više uzima, to onaj kojem uzima više ima, to više cvjeta, i financijski i poslovno uopće. Što reći, nego da bi u društvu kojem je stalo do vlastita dobra takvoga molili da uzima koliko ga volja, a ne ga zbog toga sudski progonili. S druge strane, tamo gdje pipke pušta doskora netaknuta istrijanska hobotnica, kako to zorno ilustrira i aktualan slučaj Uljanika, nisu te sreće. Zato jedan prošlotjedni događaj ima povijesnu važnost – DORH je, naime, napokon prešao Učku. Osvajanje te dosad neosvojive čuke označava početak stvarne integracije i tog dijela Hrvatske u njezin pravni poredak, što oni kojima to nije po volji nazivaju destabilizacijom Istre. Oni kojima to po volji jest, pak, primjećuju kako se Hrvatska integrira i stabilizira.

Tri cijene Uljanikovih brodova

Posve razumski gledano, pred DORH-om nije odveć težak posao. Naime, brodovi koje su gradili u Uljaniku imali su tri cijene. Prva je cijena troška izrade broda. U nju ulaze plaće zaposlenih, menadžerski dodaci i troškovi sinekura, nabava komponenti i materijala, potrošnja energije, korištenje infrastrukture… Druga cijena je cijena ugovorena s kupcem koju je ovaj bio spreman za brod platiti, dakle, tržišna cijena. Ključni je problem, čini se, bio u tome što je druga cijena bila niža od prve. Taj mehanizam, inače karakterističan za socijalizam, kojeg su u Uljaniku zadržali, na njega nabacivši tek puku kapitalističku formu u smislu titulara vlasništva, a dijelom i kapitalistički sadržaj u vidu menadžerskih bonusa, može funkcionirati sve dok je netko voljan razliku platiti, a plaćala ju je hrvatska država, ili kako se to još običava reći – svi mi!

Za neke je Uljanikove brodove postojala i treća cijena, koja je, čini se, zapela za oko istražiteljima DORH-a. Riječ je o cijeni po kojoj su neki brodovi prodavani ispod ionako neprofitabilne tržišne cijene poduzeću Uljanik plovidba, prethodno izdvojenom iz Uljanik grupe. Stoga i nije čudno što je Uljanik plovidba poslovala s dobitkom. Stvar postaje zanimljivija uoči li se kako u vlasničkoj strukturi Uljanik plovidbe dominiraju crveni menadžeri čiji je modus operandi prokazao, pa glavom platio, još Stjepan Đureković, dok je Uljanik grupa velikodušno prepuštena radnicima. Ako u svemu tome nešto ohrabruje, onda je to nedavna vijest kako je čelno mjesto u Uljanik plovidbi preuzeo Igor Budisavljević, nećak Titove Jovanke. Ajde, bar netko Jovankin. Ostali su ionako Titovi …

U završnoj fazi stvar je ubrzana bjesomučnim narudžbama brodova koje se ni teoretski nije moglo izgraditi u ugovorenim rokovima, a jamstva da će se ipak izgraditi šeretski su davale hrvatske vlade, napose ona Zorana Milanovića. Točka na i stavljena je u ožujku prošle godine kad je na zadovoljstvo i pristanak lokalne političke vrhuške za strateškog partnera izabran Danko Končar, nominalni vlasnik kapitala povezanog s obavještajnim službama bivše komunističke države, tajkun ne baš dokazan u poslovima brodogradnje, ali zato iznimno zainteresiran za prenamjenu Uljanikova zemljišta za izgradnju turističkih kapaciteta, što je našlo mjesto u raznim planovima. Državna jamstva poslužila su tek kao sredstvo ucjene Vlade da politički blagoslovi operaciju i sudjeluje kao ortak u poslu, ali i pobere sav negativan publicitet zbog naplate jamstava za neisporučene brodove, čime se pred javnošću ujedno trebalo moralno opravdati gašenje brodogradnje.

Ipak, da ne ide sve kao po loju, tj. da Vlada RH ne pristaje na dodijeljenu joj ulogu, dala je naslutiti tzv. “Afera Hotmail”, sadržajem vezana uz Agrokor, no plasirana nakon što je ta priča već bila zgotovljena. Afera je rezultirala najprije odlaskom ministrice Dalić da bi potom više puta bila podgrijavana podudarno s ključnim zbivanjima oko Uljanika. U jednoj epizodi, nakon što je ljetos objavljeno da je DORH ušao u Uljanik, a radnici Uljanika počeli prosvjedovati protiv političkog operatora krize, popularnog (A)IDS-a, u žarište je metnuta informacija kako je ministar Zdravko Marić lagao na koliko je sastanaka vezanih uz Agrokor bio prisutan. Riječ je o ministru koji je danas, a vrlo je vjerojatno to bio već i tada, istaknuti protivnik restrukturiranja Uljanika državnim novcem.

Opet “poštenjem” protiv “trulog” kapitalizma

I dok u socijalizmu, karakteristično za kriminalne sustave koji korumpiraju sve, od vrha do dna, na kraju balade plaća onaj koji mora (u društvu izgubljenih temeljnih vrijednosti to je država u ime svih), u zakonima tržišta vođenom kapitalizmu plaća onaj koji to vlastitom voljom želi. U prvom slučaju nema nikakvog nadmetanja, nego se radi o strukturnom reketu, prisili iznudicom, dočim u drugom cijena robe nastaje kao posljedica nadmetanja zainteresiranih kupaca. Klasičan primjer uspješnog kapitalizma raste u maksimirskoj šumi. Tamo znaju kako se grade “brodovi” koje kupci žele dobro platiti. Primjerice, od tamo neke Barcelone otkupe već otpisani “čamac” za sitniš pa ga u poticajnom okruženju njeguju, tešu, razvijaju, da bi ga naposljetku preobrazili u impozantan “brod” vrijedan reda veličine 20-30 milijuna eura, koje će netko platiti zato što to želi, a ne zato što to mora. Također, za eventualne promašaje odgovorni u maksimirskom “brodogradilištu” ne će tražiti ni od koga, tako ni od države, da im nadoknadi štetu.

No, djeci komunizma zdrav i učinkovit kapitalizam nepodnošljivo smeta. Zato bi ga zamijenili navodno pravednijim, po naravi kriminalnim, socijalističkim upravljanjem. Za razliku od Uljanika, u maksimirsko “brodogradilište” ipak ne bi instalirali prijetvorno zaposleničko samoupravljanje, nego bi da ga vodi, ni manje više nego ulica, ulična potucala koja ga huliganskim ispadima koštaju milijune. Iskreno, a tko bi tom modelu odolio kad vidi primjer splitskog “brodogradilišta” Hajduk? Tamo je ulica pokazala kako odabire one koji će upravljati. Ta ne će valjda izabrati doktora stvarnog života da vodi priču? Radije će povjerenje dati sveučilišnom procedurom certificiranom doktoru sociologije, dakle, virtualnog života kakvog, iako nisu doktori, žive i ti birači sami. I onda se još netko pita zašto je pošteno i pravedno vođenom Uljan… ovaj Hajduku tako dobro, a do kosti i kože opljačkanom Dinamu tako loše? Naravno, dobro i loše u smislu koji postoji samo na socijalističkom playstationu…

Grgur S./Kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Advertisement
Komentiraj
Advertisement

Komentari