Pratite nas

Kolumne

Napokon se kažnjavaju oni koji ‘nisu za dom spremni’

Objavljeno

na

Ilustracija

Glavu gore, sutra je novi dan!

Nikad tako mnogo ljudi nije toliko dugovalo tako malom broju ljudi, reče Winston Churchill nakon uspješne obrane Britanije od njemačkog napada 1940., odajući tako priznanje pilotima britanskog ratnog zrakoplovstva. Kad se trijezne glave promisli, uvijek bude tako. Možda ne u tako drastičnom omjeru kao u konkretnom slučaju, ali i kad sve teče kao po loju, malo dobrih ljudi doista čini razliku. To je, doduše, nekako vidljivije kad zagusti, kad je zajednica izložena teškoj pogibelji, bila ona nevidljiva, nepredvidiva, ili joj prijetila kakva treća nesreća. Što nipošto ne znači da je ogromna većina ljudi nebitna, nego tek da nisu svi jednaki, koliko god se to kosilo s nametnutim konceptom društveno-političke korektnosti. A kad jedna tako očita laž postane korektna, pouzdan je to znak da s društvom nešto ozbiljno nije u redu. Lažljiva korektnost ne završava time što tih malo dobrih ljudi ne dobiva zasluženu trajnu zahvalnost, nego ih s vremenom i baci u blato. Kao svaka velika, lijepo upakirana laž, ona ne izjednačava nego izvrće.

Usporedbe s Domovinskim ratom

Ni Hrvatska u tome nije iznimka. Nije bila ni kad je riječ o malo dobrih ljudi iz Domovinskog rata, a sva je prilika da drukčije ne će biti ni s ovima koji su se našli na istaknutom položaju za aktualnih, pomalo već zaboravljenih pošasti, došlih kao naručenih da nas podsjete kako ipak nije sve u našoj moći. Štoviše, kako stvari trenutno stoje, a tako, uostalom, i stoji negdje već dva tisućljeća zapisano – niti će ikad biti!

Usporedbe s Domovinskom ratom, ponajviše s njegovom početnom fazom, nameću se same po sebi, a razorni zagrebački potres, koji je oštetio zgrade krovnih hrvatskih institucija, i fizički je podsjetio na to vrijeme. Metci i bombe nisu danas tako vidljivi kao početkom devedesetih, no prva crta obrane i danas je na ulicama, samo što se lako prelijeva i u bolnice, izbacujući iz stroja današnje vojnike, zdravstvene djelatnike. I opet velika većina puka može najviše doprinijeti obrani tako da ne radi ništa, samo neka se skloni i ne strada, kako ne bi nepotrebno opterećivala oskudne zdravstvene kapacitete. Zanimljivo, opet su uzorni oni koji su za dom spremni. Štoviše, napokon se kažnjavaju oni koji nisu za dom spremni.

Ipak, ograničenja u borbi protiv nevidljivog neprijatelja sada su, kako je netko istinito primijetio, još i veća nego u ratu. Barem usporede li se s ograničenjima onih 80-90% Hrvata koji tada nisu bili na prvoj crti bojišnice, a u skloništima bi se našli tek na znak opasnosti, naravno grupirani, ne nužno metar-dva udaljeni jedan od drugoga. Sloboda kretanja je tada bila bitno manje sužena, a i gospodarstvo je bilo suočeno s labavijim ograničenjima. To što se svega toga ne sjećaju oni koji tada u Hrvatskoj nisu ni bili, nikakvo čudo. Donekle tek čudi što se toga ne žele sjećati ni oni koji su tu bili, a sad radije vjeruju onima koji su onda imali nekog važnijeg prekooceanskog posla. Osim slaba pamćenja, otegotna okolnost u odnosu na Domovinski rat je i to što su tada iz Hrvatske odlazili najgori, a iz dijaspore se vraćali oni najbolji. Danas je obrnuto. Vraćaju se najgori, povratnici iz zemalja s velikim potencijalom zaraze (Njemačka, Austrija) prečesto nehajnog odnosa prema mogućnosti da su zaraženi i posljedicama koje iz toga proizlaze. No, možda je još i gore od toga što najgori sad odavde ne odlaze. A kamo će kad je skoro cila balota zemaljska okužena. Osim možda Antarktika. A tamo je teško naći ženu. Parking još i teže. No, kad bi se nekim čudom to dvoje i našlo, kome tamo tamburati? Pingvinima?

Peta i šesta kolona na djelu

Neovisno o tome je li nastala prirodno ili ljudskim naumom (ako je potonje, onda ju sigurno nisu posijali globalisti, jer im ruši čitav koncept kao kulu od karata), dosad neviđena boleština, više nalik teškoj upali pluća nego običnoj gripi, izrazito je podmuklo dizajnirana. Vreba podulje se pritajivši u organizmu, a mlađi ju, često i ne pokazujući znakove zaraze, uglavnom samo prenose, dok kosi mahom starije i kronično bolesne. Uvjereni kako im ne može ništa, mladi ju, poslovično neskloni da im se ograničava sloboda, i ne shvaćaju tako ozbiljno. Samozaljubljeno gledajući u zaslone multimedijalnih pomagala, druge ni ne primjećuju, a kamoli da bi razmišljali o njihovu zdravlju. No, netko ih je takve odgojio, da baš ne spominjemo onu o sjetvi i žetvi. Uz mlade, profilu idealnog širitelja bolesti savršeno odgovaraju i buntovnici bez razloga, nerijetki sad već zašli i u ozbiljne godine, koji uzgojeni na paradigmi ovaca koje ovcama više ne žele biti (kao da time prestaju biti ovce ?!!!), ne uviđaju da su prigrlivši neposluh tek promijenili pastira, zašavši pod skute onoga koji dijeli, koji razdjeljuje. Takvima nikad ništa nije po volji. I kad skoro sve štima, lunjaju uokolo tražeći nešto treće. Ne uhvativši se nizašto čvrsto, život im prođe u traženju nedostižne sreće.

S njima kao prst i nokat stoje oni koji histeriziraju i prenose ne manje poguban virus panike po obrascu viđenom još u ratno vrijeme. Peta kolona (stvaratelji lažnih vijesti) i šesta kolona (širitelji glasina koje revno raspačavaju po načelu – što gore, to bolje! – kao da priželjkuju da su istinite) združenim snagama potkopavaju povjerenje u sustav i autoritete, koje su prevladavajući mediji i kultura desetljećima sustavno šamarali da bi se sad čudom čudili reakcijama građana. A taman su ih tako lijepo odgojili da misle kako su oni uvijek u pravu, i kako zaslužuju baš sve što požele. Zajahati na valu kaotičnih prilika ne propuštaju ni stari prijatelji noći, koji, evo i sada, nalaze vremena nagrditi spomenik predsjedniku Tuđmanu u Splitu, ali i zašarati zagrebačku džamiju uvredljivim sadržajem.

Zanimljivo je kako se modus operandi širitelja lažnih vijesti s ciljem pojačavanja kaosa u okolnostima preklapanja dviju stogodišnjih pošasti, poklapa s onim zadnjih godina korištenim za produbljivanje političkih podjela među Hrvatima. Koriste se istim metodama, istim kanalima, pa čak i lažu na isti način (što veća laž, to se lakše prima, pa kad se tako uspješno primala u bezbrižnim uvjetima, kako ne će u ovima izvanrednima u kojima doista nije lako sačuvati pribranost). A da nisu u pitanju isti pokretači? Bili ili ne, isti su oni koji se na to hvataju pa tu „kulturu“ šire i lajkaju.

Komunisti opet puni ideja

Ne umanjujući doprinos stručnih ljudi na terenu, napose onih zdravstvene struke, i danas, kao i ’91, stvari ipak rješava politika. Ne samo poradi koordinacije uslijed specifične situacije istodobnog potresa i epidemije virusa, koje zahtijevaju proturječno ponašanje (jedno – svi van; drugo – svi u kuću), nego i optimizacije dinamike poduzetih mjera zdravstvene zaštite i pravodobnog donošenja odgovarajućih mjera kako bi se donekle sačuvalo gospodarstvo u vrijeme dok pošast hara, ali još i više da bi ga se pripremilo za dane poslije. Jer i ovo jednom mora proći. Ukratko, ni danas ne vrijedi ona generala Tusa iz ’91 kako u ratu politika mora slušati vojsku, dok u miru vrijedi obrnuto. I u ratu i u miru vojska mora slušati politiku, jer bojno polje, iako oku najvidljivije, nije jedina bojišnica, nego tek dio kompleksnog mozaika.

Isto što je vrijedilo za vojsku ranih devedesetih, vrijedi i za zdravstvenu struku koja je danas u prvom planu. Treba ju uvažavati, ali i imati na umu kako politika mora voditi brigu o čitavom društvu i duljem vremenskom zoru, uzimajući u obzir svekoliku stvarnost, a ne tek pojedine segmente na kojima je trenutno fokus javnosti. Pritom joj je zadaća što bolje iskoristiti kontakte u Europi i svijetu, ponajprije one u moćnijim državama s kojima Hrvatska dijeli politički okvir, a istodobno i surađivati s onima njoj najbližima, s kojima ju vežu prometne i ine žile kucavice. Naime, ni ovaj problem nije moguće riješiti na nivou pojedine države, taman se Hrvatska zdravstvene ugroze riješila već sutra. Koliko god se neki sad rugali zajedničkoj europskoj kući što ništa bitno ne čini, a ne može ni činiti jer nema jake središnje vlasti, pa se doimlje kao da takvi zapravo zazivaju da se ona uspostavi, neka se umjesto pljuckanja po Europi radije zapitaju bi li Hrvatskoj bilo lakše podići se na noge uz pomoć Europe ili kad bi to morala učiniti sama.

Teška vremena već dobrih stotinjak godina predstavljaju plodno tlo za komuniste svih fela, poznate po nuđenju efektnih i ekspresnih rješenja složenih problema. Neizlječivi su to nositelji virusa koji je Hrvatima, kako na tijelu tako i na duši, nanio brojne duboke ožiljke, veće od svih epidemija i potresa zajedno u čitavoj povijesti. Novost je tek što su sad, uz matični im lijevi, zauzeli i suprotni politički pol. Pa grakću – svi na minimalac! Uravnilovka za sve – i one koji baš ništa ne rade, i one koji više ili manje rade. A ne radi samo zdravstvo, tu su i policija, vojska, civilna zaštita, vatrogasci, djelatnici u trgovini, prehrambenoj i farmaceutskoj industriji,.. pa i oni kojima priroda posla nalaže da mogu raditi od kuće, jer netko treba provesti i Vladine odluke o, primjerice, moratoriju na naplatu kredita. Unatoč tome, stručnjaci za pravednost, možda zato što sami ni inače ništa ne rade, uporno tupe – svima jednako sve vrijeme dok kriza traje.

A ništa manje neugodan ekonomski udar tek slijedi kad započne oporavak gospodarstva, čija će dinamika opet ovisiti o malo dobrih ljudi za kojima će tada vladati jagma pa ih eto već sad treba preventivno početi tjerati minimalcem. Komunisti su ionako oduvijek tjerali najbolje, najprije pod zemlju, a potom i iz zemlje. U tome su doista, vrijedi im priznati, brend. Ipak, matični komunistički pol je uvijek korak dalje u odnosu na svoju blijedu „domoljubnu“ kopiju. Original ipak ostaje original, koliko god se patvorine upinjale pokazati autentičnijima. Oni su, naime, za to da se minimalac u svijetu politike uvede samo onima koji rade (ministrima u Vladi), ali ne i onima koji samo blebeću (političkoj oporbi, dakle njima). Pa sad još mantraju o pravima visokorizične skupine potencijalnih nositelja zaraze. Kao kad bi u ratu netko vodio brigu o pravima onih potencijalno povezanih s obavještajnim strukturama neprijatelja.

Novi svijet

Kako bilo da bilo, jedno postaje polako izvjesno – pred nama je čitav jedan novi svijet! Ne, doduše, tako nov da bi se moglo očekivati kako se i ovaj put onima koji odgovorno štede ne će uzeti kako bi se dalo ojađenima, visokomoralnim rasipnicima u kreditima do grla. Ali u mnogo čemu bit će bitno drukčiji, barem spočetka. Ipak, neovisno o tome kojom brzinom će se pokidane niti optimizirane globalne ekonomije iznova plesti i poljuljano povjerenje nanovo uspostaviti, zemlja poput Hrvatske ne će moći biti samodostatna u svemu. Izvjesno je tek da će se više roba, koliko više, ovisi prije svega o vremenu trajanja krize, morati proizvoditi u samoj Hrvatskoj. Primjerice, očito je da se na domaćem tržištu otvaraju šanse za poljoprivredu, zadnjih godina podignutu sredstvima iz europskih fondova. Promjene će zahtijevati i preraspodjelu radne snage, ponajprije ove koja je zadnjih tjedana nahrupila iz inozemstva u Hrvatsku, a gospodarski posrnula Europa ju barem neko vrijeme više ne će trebati. Također, škola na TV daje naslutiti velike mogućnosti ušteda u školstvu preusmjeravanjem prvenstveno mlađih učitelja i profesora tamo gdje budu potrebniji. Konačno, i rad od kuće, praćen uštedama u prometu, te troškovima korištenja poslovnog prostora i prateće infrastrukture, u mnogim bi gospodarskim granama mogao prevladati.

Jasno je i da većim uzdanjem u se i u svoje kljuse Hrvati ne će postati bogatiji, roba im ne će biti jeftinija, niti će im plaće biti realno veće nego u jučerašnjem intenzivno povezanom svijetu. Sve u svemu, imat će manje, ali još uvijek više nego dovoljno za dostojan život, taman onoliko da postanu manje oholi i razmaženi. A bit će i mršaviji (što za najdeblji narod u Europi, koji je još do jučer samosažaljivo jamrao kako je gladan, i nije tako loša vijest), posljedično i zdraviji. Stoga će i manje opterećivati zdravstveni sustav, koji će uslijed oslabljene gospodarske aktivnosti raspolagati sve oskudnijim sredstvima. Pa što je u tome tako loše? Sreća, napokon, ovisi o očekivanjima. Ako se ona postave skromno i ponizno, i kad se manje ima, sreća može biti veća. Stoga – glavu gore, sutra je novi dan!

Grgur S./Kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Dujmović: Povijesna prilika za Hrvatsku, povijesna prilika za Plenkovića

Objavljeno

na

Objavio

Kako sad stvari stoje, čini se da smo u ovom derbiju s korona virusom dobili prvo poluvrijeme. Sad je na dnevnom redu drugo poluvrijeme gdje gospodarstvo istrčava na teren, a onda po potrebi imamo produžetke! Nadam se ne i penale!

Hoćemo li pobijediti, odnosno preživjeti? Više nema dileme, pobjeda je naša, opstat ćemo, ovo nije kraj svijeta kako je na početku izgledalo, samo je pitanje cijene koju ćemo platiti. Ljudske, u ljudskim životima i gospodarske u kontekstu ekonomskog preživljavanja. Jer, u ova prva tri tjedna krize, čak je 12 tisuća ljudi dobilo otkaz. Više od 400 tisuća ljudi dospjelo je na minimalac! Svaki treći zaposleni! Samo je u ugostiteljstvu podijeljeno ekspresnih 4 tisuće otkaza. Otkaz je dobilo i 1300 blagajnica. Uzmemo li da je kriza u svijetu krenula prije kakva dva- tri mjeseca, do ćemo cjepiva imati najranije za godinu dana, optimistički djeluje da je prve lijekove protiv korone Amerika već pustila u optjecaj (za sada samo u bolnicama)! Kraj se dakle ipak nazire, iako nije blizu kako ovaj optimistični uvodnik sugerira, piše Tihomir Dujmović u kolumni za Direktno.hr

Beroš, Capak i Markotić, tri heroja ove naše drame napravili su fantastičan posao, kupili vrijeme da se nacija pripremi za neizbježni udar, izbjegli niz zamki u koje su druga zdravstva odmah upala i danas kontroliraju situaciju. Oni dakako ne mogu zaustaviti virus, ali su uspjeli do te razine usporiti njegovo širenje, da su dali dovoljno vremena ostatku zdravstva i ostatku države da se pripreme za ono što dolazi. Italija i Španjolska su u ovim pripremama zakazale kao nitko drugi i plaćaju najkrvaviji ceh te fatalne grješke. Obje dnevno danima broje tisuću i pol mrtvih! Politički gledajući, njihove vlade su fatalno zakasnile,hrvatska Vlada je shvatila da problem treba prepustiti u ruke struke, ne miješajući se u njihov posao. Samo zato jer notorna politika nije svoje prste umiješala, već se trojici eminentnih stručnjaka dopustilo da stvar uzmu u svoje ruke, a Vlada se postavila kao gola logistika, mi danas ne brojimo stotine mrtvih.

Američka vlast primjerice, koja gotovo prkosno nije htjela uzeti solidne njemačke testove za testiranje, na brzinu je napravila svoje, koji su se pokazali katastrofalnima i tu su izgubili ključnih mjesec dana! Zato su danas u predvorju užasa! Prijatelj iz Amerike mi javlja da tamo nema besplatnih testiranja na koronu! Slična iskustva sam čuo i za Englesku. Hvala Bogu da smo mi sačuvali javno zdravstvo! Dakle, nakon što je dobio prvo poluvrijeme u ovom derbiju života i smrti Andrej Plenković sada ulazi u drugo poluvrijeme koje neće biti ništa manje važno. Ali, tu neće biti dovoljno izmaknuti se! Gospodarstvo koje je potpuno stalo, gospodarstvo koje bilježi u samo par tjedana 12 tisuća ekspresnih otpuštanja i 400 000 radnika koji su na minimalcu, traži odvažnog genijalca. Povuče li pametne poteze kao u prvom poluvremenu, Vlada će ne samo spasiti nego moguće i preporoditi Hrvatsku, zakažu li na ovom pitanju, već će se sutra zaboraviti veličanstveni Vili Beroš!

Sinoć je premijer izložio nove mjere i premda je prerano za temeljitu analizu, prve reakcije govore da su mjere, u prvom redu kao socijalne mjere, posve pogođene. Poslušao je struku glede grješaka u prvom paketu mjera, a onda je do te mjere uvažio poslodavce, da prve pohvale stižu iz centrale HUP-a. Ne sjećam se kad je HUP ovako neuvijeno hvalio neke Vladine mjere! No, ove mjere još uvijek nisu ulaganje u gospodarstvo u smislu njegova pokretanja. Ovo su sjajne socijalne mjere koje čuvaju radna mjesta, ali ne pokreću privredu. Za Zdravka Marića je nedavno notorni Radimir Čačić (koji ideološki ne može protiv sebe, pa tako u zadnjem intervjuu traži da se baš sad napravi revizija braniteljskih mirovina, ne i partizanskih, one ga ne smetaju, ali i da se prestane s mirovinama za pripadnike HVO-a!) rekao da je Marić izvrstan računovođa, ali bez širine i znanja za ovakve situacije. Donekle je teza točna i Marić se do sada i pokazivao tek kako odličan računovođa. Ali sada Hrvatskoj opsesivno treba i čovjek koji u gospodarstvu ima viziju,hrabrost i lucidnost! A Marić jest ekspert, ali samo za one relacije u kojima kroz prihode treba zadovoljiti rashode. Vjerojatno je to dovelo do toga da je u prvom paketu mjera naložio odgodu plaćanja poreza čak i za one kojima je Vlada, primjerice trgovcima, zabranila rad! Kako možete tražiti odgodu plaćanja poreza za dane u kojima mi niste dali da zaradim za te poreze?
Vladi je potreban snažan potpredsjednik za gospodarstvo

U novom paketu Vladinih mjera ta je mjera ispravljena, a osim toga dio poduzeća će djelomično ili u cijelosti biti oslobođen od svih poreznih obveza. Vlada je donijela i odluku da se poduzetnicima PDV naplaćuje tek po naplati fakture. Revolucija je to koju čekamo godinama i nadamo se da neće trajati koliko i epidemija! Tu je još niz raznih poreznih olakšica i nema dvojbe da su u socijalnom smislu ove mjere iznimno korisne. No, Ljubo Jurčić je još dok se slagao zadnji proračun rekao da je Marić odličan za slaganje rashoda i prihoda, ali da tu nema razvoja Hrvatske. Za razvoj Hrvatske trebamo odlučnog potpredsjednika Vlade za gospodarstvo kojeg nemamo, a bez njega nema ni razvoja naše privrede, jer nitko ne zna kamo ide ovaj brod, reći će Jurčić krajem prošle godine! I to je istina. Niti jedna grana hrvatske privrede se nije razvijala kao input velikih Vladinih mjera jer mi u Vladi takvog golgetera nemamo. Niti smo takve golove zabijali i kad je Ljubo Jurčić sjedio u Banskim dvorima. Sad ćemo vidjeti hoće li ovo biti prva Vlada koja će istinski pokrenuti gospodarstvo, jer je ova kriza prilika. Plenkovićeva Vlada je na samom početku povukla odličan potez: jamčenje isplate minimalca u iznosu od 3250 kuna plus odgoda plaćanja svih davanja. Sada je taj iznos podignut na 4000 kuna, plus davanja, što je cifra iznad minimalne plaće. Izvrsna mjera koja čuva radna mjesta. Ovo podizanje iznosa i paralelno prihvaćanje otpisa poreznih davanja, pokazuje da se grješka shvatila, ispravila i da se gospodarstvo ozbiljno spašava.

Danas u Hrvatskoj realno radi oko 700 000 ljudi, ostatak od broja koji je na minimalcu, više manje počiva na proračunu, dakle mi smo za sad neka donja sidra postavili. Ali, sad trebate Luku Modrića! Sad treba krenuti s investicijama u gospodarstvu kako bi ga pokrenuli jer ćemo inače bankrotirati. Ovo je povijesna i usuđujem se reći zadnja šansa za renesansu hrvatske poljoprivrede. Sad je tren za formiranje stožera za poljoprivredu koji bi potanko snimio stanje i tražio konkretne Vladine poteze. Naime, Vlada će ako stvarno želi renesansu naše poljoprivrede morati ojačati postojeće OPG-ove jer oni su jedino sjeme nove, moderne, zdrave hrvatske poljoprivrede. Morat će donijeti zakonske odredbe koje baš tim OPG-ovima primjerice omogućavaju preko noći obradu puno većeg zemljišta, trebat će upumpati u njih novce, pomoći im oko distribucije proizvoda.
Potrebno je jačati hrvatsku poljoprivredu

Danas kad svjetska trgovinska organizacija upozorava da će korona virus dovesti do manjka hrane na kugli zemaljskoj, danas kad je dakle na dnevnom redu preživljavanje, to je zapravo kapitalni program i projekt koji stoji ispred Vlade. Nisam siguran da su naša ministarstva kapacitirana za ovako velike poteze. U tom smislu valja apostrofirati činjenicu kako jučer hrvatski povrćari javljaju da su im trgovački lanci odbili uzimati robu! Zašto? Pa zbog jeftinog uvoza na kojem trgovački lanci inzistiraju i dalje! Hrvatski voćari i povrćari tvrde da su osim toga trgovci zadržali svu zaradu od smanjenja PDV-a na 13 posto i da bi im država umjesto sadašnjeg modela potpore trebala pomoći tako da svima koji svoju robu prodaju preko računa subvencionira tih 13 posto PDV-a, a ne da to uzimaju trgovci. S druge strane trebalo bi vidjeti kako je moguće da su trgovački lanci odbili hrvatsku robu? Zašto država OPG-ovima sada ne bi odblokirala račune i dala im bespovratni poticaj da krenu u ekspanziju? Zašto im se doslovno ovaj tren ne pomogne da znaju koliko sijati ovo proljeće? Nije li idealan trenutak da se država sad umiješa u ovu problematiku?

Zašto su tržnice zatvorene za poljoprivrednike? Po čemu je primjerice ribarnica u Zagrebu na Kvaternikovom trgu zaštićenija od poljoprivrednika kojeg na istoj toj tržnici nema? Javlja mi prijatelj ribar s otoka da jednostavno nema kome prodati ribu jer je država zatvorila sve restorane i ribarnice, čak je i otkupna stanica ribe zatvorena. Ali država koja mu je sve to zatvorila šalje račun za naplata koncesije za izlov od 15 tisuća kuna! Umjesto da se takvom čovjeku pomogne da zaposli još pet ribara sve se čini da čovjek odustane od svega. More je takvih primjera. Nisam siguran da će bez sugestija poduzetnika, eminentnih ekonomista i ljudi od iskustva, ministri koji su prije par mjeseci posjednuti u fotelje imati snage, znanja i odlučnosti osigurati renesansu hrvatske poljoprivrede. A to je povijesni zadatak koji stoji ispred ove Vlade. Jer, nema jamstava da će Unija ovako strukturirana preživjeti. Nema jamstava da ćemo ubuduće dobivati barem ona ista sredstva koja smo dobivali iz Unije. Ni za što nema jamstava u svijetu u kojem svi čekamo vijest da li je porastao broj mrtvih! U takvoj situaciji, mi smo u povijesnoj prilici da ispravimo fatalne grješke moderne hrvatske države, a to je u prvom redu potpuno uništena poljoprivreda.

Dakako, postavlja se pitanje od kuda novci za taj preporod? Treba ga naći u proračunu bez obzira na krizu. Ako nam je proračun 150 milijardi kuna, jedini je način da se od svakog ministarstva zatraži da smanji svoje rashode za deset posto i da se s tim novcem upumpanim u poljoprivredu krene u taj projekt. Mi za razne udruge iz proračuna izdvajamo gotovo milijardu i pol kuna i ovo je pravi trenutak da se taj novac isto tako prenese u gospodarstvo. Kao što je potrebno doslovno prisilnim zakonom objediniti male parcele kako bi poljoprivredna proizvodnja bila ozbiljna. Sve je to planirano detaljno 2008 godine, ali nije postojala politička snaga niti odlučnost, čak niti svijest o fatalnosti te potrebe. Hoće li je biti sada?
Europska unija više ni ne postoji

Kako ovakva kriza ima osim zdravstvenih i gospodarskih i redovite političke reperkusije, one će doći na samom kraju. U Italiji i Španjolskoj već raste otpor prema Bruxellesu jer Njemačka ne dozvoljava emitiranje euro obveznica i nejasno će kako će prijepor završiti, ali riječ je o prvom europolitičkom cehu koji ispostavlja korona virus. Unija kao jedinstvena cjelina gotovo da ne postoji jer se danas Unija ne može dogovoriti čak niti kako se braniti od korona virusa. U Belgiji ljudi mogu samo iznimno izlaziti, u susjednoj Nizozemskoj praktički nemate ograničenja glede izlazaka! Što se vi možete dogovoriti, ako čak niti oko ovog nema konsenzusa? Uspije li Plenković nakon sjajnog prvog poluvremena blistati i u drugom,a mjere koje je sinoć najavio obećavaju i pokazuju da se sluša poduzetnike, amortizirat će sve političke probleme koji su mu na vidiku.

SDP ponavlja više manje stare socijalističke mantre oko potrebe smanjenja plaća i uvođenja uravnilovke, a naročito smanjenja plaća političara što je najjeftinija politička demagogija koja će možda stvoriti osjećaj podjednakog podnošenje ove krize, ali realno ne znači baš ništa. Glede smanjenja plaća u javnom sektoru na čemu oporba inzistira, valja istaknuti da Hebrang reflektirajući se na krizu 2008. godine ističe: “Tu smo napravili najveću grješku jer smo smanjenjem plaća zapravo smanjili i potrošnju! Do sada ništa boljeg od ovih SDP-ovih prijedloga, nismo čuli niti s desnice gdje osim par saborska nastupa Mostovaca i dvije Škorine Facebook objave, koje isto tako plivaju na valu starog populizma koji traži smanjenje plaća političarima nismo ništa novog čuli. Što je tragedija svoje vrste.

U ovo vrijeme hrvatska desnica bi morala iznjedriti pet ekonomskih stručnjaka koji bi dali svoj detaljni plan izlaska iz ove strašne krize ako želi pokazati snagu i ako želi naciji poručiti da su oni rješenje. To bi u ovom trenutku bilo kapitalno za njihov respekt! Uspije li Plenković u ovoj konkurenciji gdje mu lijevi traže stare populističke mjere primjerene Prvom svibnju i grahu u Maksimiru, a desni zapravo šute, uspije li iznjedriti prave poteze, stabilizirati privredu, a onda uistinu i revitalizirati poljoprivredu, to će biti njegov potpuni trijumf. Ne pripremi li nakon ovih socijalnih mjera, konkretne razvojne mjere u prvom redu za poljoprivredu, ponove li se ona početna mucanja gdje se umjesto da su se odmah otpisivala davanja, tražilo da se ona plate s odgodom dok se ljudima faktički zabranjivalo da rade, bude li netaktičan u pregovorima sa sindikatima koji mu tek predstoje, Plenković će sigurnu pobjedu pretvoriti u veresiju! Povijesna prilika za Hrvatsku, povijesna prilika za njega!

Tihomir Dujmović/Direktno.hr

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Htjeli smo biti zdravi u bolesnom svijetu

Objavljeno

na

Objavio

Foto: EPA

Što je Urbi et Orbi

Urbi et Orbi (“gradu [Rimu] i svijetu”) bio je uobičajeni uvod rimskih objava. Izraz danas označava Papino obraćanje i apostolski blagoslov namijenjen gradu Rimu i cijelom svijetu. Blagoslov se svakog Uskrsa i Božića slavi u Rimu sa bazilike sv. Petra.

Dio Urbi et Orbi blagoslova je otpust svih privremenih kazni zbog grijeha, kroz oprost priložen u Papinu blagoslovu. Božićni i Uskrsni blagoslovi prenose se diljem svijeta preko Europske radiodifuzne unije. Oslobođenje i oproštenje grijeha nije namijenjeno samo ljudima nazočnim na trgu sv. Petra, nego svima koji obrednu ceremoniju prate na televiziji ili radiju.

Prije blagoslova, Papa se obraća građanima grada Rima i svijetu, sa pozdravima na mnogim svjetskim jezicima. Urbi et orbi se na trgu sv. Petra koristi i za Papinu inauguraciju, te vrlo rijetko za blagoslov hodočasnika i svetkovina.

Glavna završna izreka na kraju blagoslova glasi:

Et benedictio Dei omnipotentis, Patris et Filii et Spiritus Sancti descendat super vos et maneat semper.

(“I neka blagoslov Svemogućeg Boga, Oca, Sina, i Duha Svetoga siđe na vas i ostane s vama zauvijek”).

Papa Franjo detektira duhovne probleme  na planeti

Vidno zabrinut papa Franjo je 27. ožujka 2020. godine u 18,00 sati predvodio klanjanje i blagoslov sa Presvetim Oltarskim Sakramentom na praznom trgu svetog Petra u Vatikanu. Za razmatranje je odabrao tekst iz evanđelja po Marku 4, 35. – 41., sa naslovom „Stišana oluja“ ili

Isus smiruje oluju

Kad se spustila večer, Isus reče učenicima: ‘Prijeđimo na drugu stranu jezera.’  Oni otpustiše narod i povezoše ga u lađici iz koje je propovijedao. Za njima se otisnu i druge lađice.  Odjednom se podiže silna oluja. Visoki valovi počnu se prelijevati u lađicu tako da se gotovo posve napunila vodom. Isus je spavao na krmi s glavom na jastuku. U panici su ga probudili vičući: ‘Učitelju! Zar ti uopće ne mariš što ćemo izginuti?’ Isus se probudi, zaprijeti vjetru te reče moru: ‘Utišaj se! Umukni!’ Vjetar prestane i nastane velika tišina. On upita učenike: ‘Što ste se toliko prestrašili? Zar još nemate vjere?’ Oni su bili silno prestrašeni. Pitali su jedan drugoga: ‘Pa tko je on da mu se i vjetar i more pokoravaju?’

Problemi svjetskih razmjera

Papa Franjo je u svom nagovoru spomenuo niz duhovnih svjetskih problema koji opterećuju sve narode svijeta: pohlepa za profitom, materijalizam, omamljenost žurbom života, lažne sigurnosti, loše navike, egoistični osjećaj naših sposobnosti za sve, neposlušnost Božjim pozivima, neosviještenost raznim nepravdama i svjetskim ratovima. Nakon nabrojenih duhovnih promašaja suvremenog čovjeka i svijeta papa Franjo vrlo hrabro zaključuje: „ Nismo slušali krik siromaha i našega teško bolesnog planeta. Nastavili smo nesmiljeno dalje misleći da ćemo uvijek ostati zdravi u jednom bolesnom svijetu.“ Papa Franjo dva puta za redom spominje bolest, i to bolest planeta i bolest svijeta.

Dakako da tu misli na duhovnu bolest. Možda su vrlo rijetki ljudi diljem svijeta primijetili da papa Franjo daje oštru kritiku postojećem duhovnom stanju svih naroda u svijetu. Ako ispravno i doslovno shvatimo Papin „ Urbi et Orbi“, onda je neminovan zaključak da su te riječi upućene svakom čovjeku na kugli zemaljskoj, vjernicima i onima koji to nisu. Još je značajnije  da su izrečene misli dio pobožnosti klanjanja pred Presvetim Oltarskim Sakramentom, gdje neki ne bi očekivali tako „ oštre“ riječi.

Obično vjernici u propovijedima i razmatranjima Pape, biskupa ili svećenika očekuju blagi govor, nagovor u kojem nema oštrine misli, „rezantnih“ zaključaka. Možda su mnogi vjernici gledajući i slušajući papu Franju očekivali da se što prije dogodi željeni potpuni oprost od svih grijeha, te su te riječi, tu poruku vrlo brzo preskočili i zaboravili.

Važno je vratiti se  ponovno tekstu i čitati razmatranje pape Franje na temelju evanđelja svetog Marka. Ja osobno također stavljam naglasak na početak razmatranja: „ Gusta se tama nadvila nad naše trgove, ulice i gradove; zagospodarila je našim životima ispunivši sve zaglušujućom tišinom, pustoši i prazninom, koja paralizira sve na svom putu: to se može osjetiti u zraku, to se može osjetiti u gestama, pogledi to govore. Uplašeni smo i izgubljeni. Poput učenika iz evanđelja iznenada nas je zahvatila neočekivana žestoka oluja. Shvatili smo da se nalazimo na istoj lađi, svi krhki i dezorijentirani…“ Tim mislima papa Franjo ulazi duboko duhovno psihološki u pitanje sadašnjeg trenutka. Ima puno onih koji ne simpatiziraju papu Franju, jer im je još uvijek u dubokom sjećanju ostao papa Ivan Pavao II. Ali ako si čovjek dadne truda i analizira sve što papa Franjo govori to ima duboku duhovno vjersku dubinu.

Činjenica je također da papu Franju mediji ne citiraju u snažnim, moćnim mislima, poput rečenice da živimo u bolesnom svijetu ili da je Europa bolesna baka. Vjerojatno je malo medijskih djelatnika to zapazilo. Ili ako su zapazili i pročitali, olako su prešli preko tih misli. Medijima je papa Franjo interesantan samo u onim nastupima koji su kao neko odudaranje i odstupanje od tradicionalnog, stiliziranog imidža pape i papinstva.

Takvom selektivnošću medija puno toga u stvari šira vjernička populacija diljem svijeta ne zna za autentične stavove pape Franje. Kao na primjer izjava „ bolesna baka Europa.“ Nitko od medija nije se uhvatio te konstatacije. Ako papa nešto dobro detektira, „ pogađa u sridu“, to mediji najčešće prešućuju.

Papa Franjo u razmatranju „ Urbi et Orbi“ budi nadu i daje putokaz

Da bi se iščekivalo i događalo bolje sutra za čitavo čovječanstvo, papa Franjo predlaže da izaberemo ono što je važno, da prolazno i nepotrebno odvojimo od vječnih vrednota. Vrijeme je da tijek naših osobnih života usmjerimo prema Isusu. Da pozovemo Isusa u naše lađe života. Svi smo na jednoj lađi. Vrijeme u kojem živimo je vrijeme kušnje i našeg životnog izbora.

Papa nas poziva da Isusu predamo svoje strahove. On primjećuje da u duhovno i moralno bolesnom čovječanstvu, u svijetu, postoji veliki broj onih čije su oče uprte u nebo, onih koji mole, koji su strpljivi, suodgovorni: „ Koliko je onih koji svakodnevno pokazuju strpljivost i ulijevaju nadu, pazeći da ne siju paniku, nego suodgovornost. Koliki očevi, majke, djedovi i bake, učitelji malim i svakodnevnim gestama pokazuju našoj djeci kako se suočiti i prevladati krizu prilagođavajući navike, dižući glavu gore i potičući na molitvu.“ Naši sunarodnjaci znaju reći: „ iza svega ovog, ništa neće biti kao prije“ Ili „ nakon ovog moramo postati bolji ljudi“. Veliko je pitanje hoće li nas ove kušnje i koronavirus osvijestiti, prizemljiti, učiniti boljima?

Teško je nešto na tom planu predviđati. Čovjek je misterij, tajna. Svjetska politika je nažalost omalovažila razne duhovno moralne krikove Crkve, krikove intelektualaca, pisaca. Hoće li se dogoditi duhovno moralni preporod čovjeka i naroda, veliko je pitanje. Hoće li čovjek dalje pod svoje noge bacati prirodu u cjelini, ili će doći do nekog otrežnjenja? Sami sebe trujemo zagađujući zrak, vodu, zemlju.

Ponašamo se kao bogovi, a zapravo kako kaže Papa, krhki smo i ranjivi. Lađa svijeta na kojoj plovimo doživljava oluju. Ljudi umiru. Slika lađe i oluje, straha od smrti, utapanja je realnost. Stvarno smo bojažljivi i nemamo vjere. „ Urbi et Orbi“ bio je jasni krik da se čitavo bolesno čovječanstvo treba vratiti Bogu i pravim vrednotama. Jesmo li ga razumjeli, veliko je pitanje.

Što je oprost

1471. „ Oprost je otpuštenje pred Bogom vremenite kazne za grijehe kojih je krivica već izbrisana; to otpuštenje vjernik, pravo raspoložen i uz određene uvjete, dobiva posredovanjem Crkve koja, kao poslužiteljica otkupljenja, svojom vlašću dijeli i primjenjuje blago zasluga Krista i svetaca. Oprost je djelomičan ili potpun, već prema tome da li od vremenite kazne za grijehe oslobađa djelomično ili potpuno“. Oprosti se mogu primijeniti živima ili pokojnima.

„ Katekizam katoličke Crkve“

Papa Franjo je u izvanrednim okolnostima ( koronavirus ) svim vjernicima svijeta koji su sudjelovali preko televizije ili radija 27. ožujka u 18,00 podijelio potpuni oprost od grijeha. Tako su vjernici zadobili „ odrješenje od grijeha“, jer ne mogu sudjelovati u osobnoj, korizmenoj ispovijedi zbog opasnosti od zaraze koronavirusom.

 Vladimir Trkmić/Kamenjar.com

 

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari