Pratite nas

Kolumne

Napokon se kažnjavaju oni koji ‘nisu za dom spremni’

Objavljeno

na

Ilustracija

Glavu gore, sutra je novi dan!

Nikad tako mnogo ljudi nije toliko dugovalo tako malom broju ljudi, reče Winston Churchill nakon uspješne obrane Britanije od njemačkog napada 1940., odajući tako priznanje pilotima britanskog ratnog zrakoplovstva. Kad se trijezne glave promisli, uvijek bude tako. Možda ne u tako drastičnom omjeru kao u konkretnom slučaju, ali i kad sve teče kao po loju, malo dobrih ljudi doista čini razliku. To je, doduše, nekako vidljivije kad zagusti, kad je zajednica izložena teškoj pogibelji, bila ona nevidljiva, nepredvidiva, ili joj prijetila kakva treća nesreća. Što nipošto ne znači da je ogromna većina ljudi nebitna, nego tek da nisu svi jednaki, koliko god se to kosilo s nametnutim konceptom društveno-političke korektnosti. A kad jedna tako očita laž postane korektna, pouzdan je to znak da s društvom nešto ozbiljno nije u redu. Lažljiva korektnost ne završava time što tih malo dobrih ljudi ne dobiva zasluženu trajnu zahvalnost, nego ih s vremenom i baci u blato. Kao svaka velika, lijepo upakirana laž, ona ne izjednačava nego izvrće.

Usporedbe s Domovinskim ratom

Ni Hrvatska u tome nije iznimka. Nije bila ni kad je riječ o malo dobrih ljudi iz Domovinskog rata, a sva je prilika da drukčije ne će biti ni s ovima koji su se našli na istaknutom položaju za aktualnih, pomalo već zaboravljenih pošasti, došlih kao naručenih da nas podsjete kako ipak nije sve u našoj moći. Štoviše, kako stvari trenutno stoje, a tako, uostalom, i stoji negdje već dva tisućljeća zapisano – niti će ikad biti!

Usporedbe s Domovinskom ratom, ponajviše s njegovom početnom fazom, nameću se same po sebi, a razorni zagrebački potres, koji je oštetio zgrade krovnih hrvatskih institucija, i fizički je podsjetio na to vrijeme. Metci i bombe nisu danas tako vidljivi kao početkom devedesetih, no prva crta obrane i danas je na ulicama, samo što se lako prelijeva i u bolnice, izbacujući iz stroja današnje vojnike, zdravstvene djelatnike. I opet velika većina puka može najviše doprinijeti obrani tako da ne radi ništa, samo neka se skloni i ne strada, kako ne bi nepotrebno opterećivala oskudne zdravstvene kapacitete. Zanimljivo, opet su uzorni oni koji su za dom spremni. Štoviše, napokon se kažnjavaju oni koji nisu za dom spremni.

Ipak, ograničenja u borbi protiv nevidljivog neprijatelja sada su, kako je netko istinito primijetio, još i veća nego u ratu. Barem usporede li se s ograničenjima onih 80-90% Hrvata koji tada nisu bili na prvoj crti bojišnice, a u skloništima bi se našli tek na znak opasnosti, naravno grupirani, ne nužno metar-dva udaljeni jedan od drugoga. Sloboda kretanja je tada bila bitno manje sužena, a i gospodarstvo je bilo suočeno s labavijim ograničenjima. To što se svega toga ne sjećaju oni koji tada u Hrvatskoj nisu ni bili, nikakvo čudo. Donekle tek čudi što se toga ne žele sjećati ni oni koji su tu bili, a sad radije vjeruju onima koji su onda imali nekog važnijeg prekooceanskog posla. Osim slaba pamćenja, otegotna okolnost u odnosu na Domovinski rat je i to što su tada iz Hrvatske odlazili najgori, a iz dijaspore se vraćali oni najbolji. Danas je obrnuto. Vraćaju se najgori, povratnici iz zemalja s velikim potencijalom zaraze (Njemačka, Austrija) prečesto nehajnog odnosa prema mogućnosti da su zaraženi i posljedicama koje iz toga proizlaze. No, možda je još i gore od toga što najgori sad odavde ne odlaze. A kamo će kad je skoro cila balota zemaljska okužena. Osim možda Antarktika. A tamo je teško naći ženu. Parking još i teže. No, kad bi se nekim čudom to dvoje i našlo, kome tamo tamburati? Pingvinima?

Peta i šesta kolona na djelu

Neovisno o tome je li nastala prirodno ili ljudskim naumom (ako je potonje, onda ju sigurno nisu posijali globalisti, jer im ruši čitav koncept kao kulu od karata), dosad neviđena boleština, više nalik teškoj upali pluća nego običnoj gripi, izrazito je podmuklo dizajnirana. Vreba podulje se pritajivši u organizmu, a mlađi ju, često i ne pokazujući znakove zaraze, uglavnom samo prenose, dok kosi mahom starije i kronično bolesne. Uvjereni kako im ne može ništa, mladi ju, poslovično neskloni da im se ograničava sloboda, i ne shvaćaju tako ozbiljno. Samozaljubljeno gledajući u zaslone multimedijalnih pomagala, druge ni ne primjećuju, a kamoli da bi razmišljali o njihovu zdravlju. No, netko ih je takve odgojio, da baš ne spominjemo onu o sjetvi i žetvi. Uz mlade, profilu idealnog širitelja bolesti savršeno odgovaraju i buntovnici bez razloga, nerijetki sad već zašli i u ozbiljne godine, koji uzgojeni na paradigmi ovaca koje ovcama više ne žele biti (kao da time prestaju biti ovce ?!!!), ne uviđaju da su prigrlivši neposluh tek promijenili pastira, zašavši pod skute onoga koji dijeli, koji razdjeljuje. Takvima nikad ništa nije po volji. I kad skoro sve štima, lunjaju uokolo tražeći nešto treće. Ne uhvativši se nizašto čvrsto, život im prođe u traženju nedostižne sreće.

S njima kao prst i nokat stoje oni koji histeriziraju i prenose ne manje poguban virus panike po obrascu viđenom još u ratno vrijeme. Peta kolona (stvaratelji lažnih vijesti) i šesta kolona (širitelji glasina koje revno raspačavaju po načelu – što gore, to bolje! – kao da priželjkuju da su istinite) združenim snagama potkopavaju povjerenje u sustav i autoritete, koje su prevladavajući mediji i kultura desetljećima sustavno šamarali da bi se sad čudom čudili reakcijama građana. A taman su ih tako lijepo odgojili da misle kako su oni uvijek u pravu, i kako zaslužuju baš sve što požele. Zajahati na valu kaotičnih prilika ne propuštaju ni stari prijatelji noći, koji, evo i sada, nalaze vremena nagrditi spomenik predsjedniku Tuđmanu u Splitu, ali i zašarati zagrebačku džamiju uvredljivim sadržajem.

Zanimljivo je kako se modus operandi širitelja lažnih vijesti s ciljem pojačavanja kaosa u okolnostima preklapanja dviju stogodišnjih pošasti, poklapa s onim zadnjih godina korištenim za produbljivanje političkih podjela među Hrvatima. Koriste se istim metodama, istim kanalima, pa čak i lažu na isti način (što veća laž, to se lakše prima, pa kad se tako uspješno primala u bezbrižnim uvjetima, kako ne će u ovima izvanrednima u kojima doista nije lako sačuvati pribranost). A da nisu u pitanju isti pokretači? Bili ili ne, isti su oni koji se na to hvataju pa tu „kulturu“ šire i lajkaju.

Komunisti opet puni ideja

Ne umanjujući doprinos stručnih ljudi na terenu, napose onih zdravstvene struke, i danas, kao i ’91, stvari ipak rješava politika. Ne samo poradi koordinacije uslijed specifične situacije istodobnog potresa i epidemije virusa, koje zahtijevaju proturječno ponašanje (jedno – svi van; drugo – svi u kuću), nego i optimizacije dinamike poduzetih mjera zdravstvene zaštite i pravodobnog donošenja odgovarajućih mjera kako bi se donekle sačuvalo gospodarstvo u vrijeme dok pošast hara, ali još i više da bi ga se pripremilo za dane poslije. Jer i ovo jednom mora proći. Ukratko, ni danas ne vrijedi ona generala Tusa iz ’91 kako u ratu politika mora slušati vojsku, dok u miru vrijedi obrnuto. I u ratu i u miru vojska mora slušati politiku, jer bojno polje, iako oku najvidljivije, nije jedina bojišnica, nego tek dio kompleksnog mozaika.

Isto što je vrijedilo za vojsku ranih devedesetih, vrijedi i za zdravstvenu struku koja je danas u prvom planu. Treba ju uvažavati, ali i imati na umu kako politika mora voditi brigu o čitavom društvu i duljem vremenskom zoru, uzimajući u obzir svekoliku stvarnost, a ne tek pojedine segmente na kojima je trenutno fokus javnosti. Pritom joj je zadaća što bolje iskoristiti kontakte u Europi i svijetu, ponajprije one u moćnijim državama s kojima Hrvatska dijeli politički okvir, a istodobno i surađivati s onima njoj najbližima, s kojima ju vežu prometne i ine žile kucavice. Naime, ni ovaj problem nije moguće riješiti na nivou pojedine države, taman se Hrvatska zdravstvene ugroze riješila već sutra. Koliko god se neki sad rugali zajedničkoj europskoj kući što ništa bitno ne čini, a ne može ni činiti jer nema jake središnje vlasti, pa se doimlje kao da takvi zapravo zazivaju da se ona uspostavi, neka se umjesto pljuckanja po Europi radije zapitaju bi li Hrvatskoj bilo lakše podići se na noge uz pomoć Europe ili kad bi to morala učiniti sama.

Teška vremena već dobrih stotinjak godina predstavljaju plodno tlo za komuniste svih fela, poznate po nuđenju efektnih i ekspresnih rješenja složenih problema. Neizlječivi su to nositelji virusa koji je Hrvatima, kako na tijelu tako i na duši, nanio brojne duboke ožiljke, veće od svih epidemija i potresa zajedno u čitavoj povijesti. Novost je tek što su sad, uz matični im lijevi, zauzeli i suprotni politički pol. Pa grakću – svi na minimalac! Uravnilovka za sve – i one koji baš ništa ne rade, i one koji više ili manje rade. A ne radi samo zdravstvo, tu su i policija, vojska, civilna zaštita, vatrogasci, djelatnici u trgovini, prehrambenoj i farmaceutskoj industriji,.. pa i oni kojima priroda posla nalaže da mogu raditi od kuće, jer netko treba provesti i Vladine odluke o, primjerice, moratoriju na naplatu kredita. Unatoč tome, stručnjaci za pravednost, možda zato što sami ni inače ništa ne rade, uporno tupe – svima jednako sve vrijeme dok kriza traje.

A ništa manje neugodan ekonomski udar tek slijedi kad započne oporavak gospodarstva, čija će dinamika opet ovisiti o malo dobrih ljudi za kojima će tada vladati jagma pa ih eto već sad treba preventivno početi tjerati minimalcem. Komunisti su ionako oduvijek tjerali najbolje, najprije pod zemlju, a potom i iz zemlje. U tome su doista, vrijedi im priznati, brend. Ipak, matični komunistički pol je uvijek korak dalje u odnosu na svoju blijedu „domoljubnu“ kopiju. Original ipak ostaje original, koliko god se patvorine upinjale pokazati autentičnijima. Oni su, naime, za to da se minimalac u svijetu politike uvede samo onima koji rade (ministrima u Vladi), ali ne i onima koji samo blebeću (političkoj oporbi, dakle njima). Pa sad još mantraju o pravima visokorizične skupine potencijalnih nositelja zaraze. Kao kad bi u ratu netko vodio brigu o pravima onih potencijalno povezanih s obavještajnim strukturama neprijatelja.

Novi svijet

Kako bilo da bilo, jedno postaje polako izvjesno – pred nama je čitav jedan novi svijet! Ne, doduše, tako nov da bi se moglo očekivati kako se i ovaj put onima koji odgovorno štede ne će uzeti kako bi se dalo ojađenima, visokomoralnim rasipnicima u kreditima do grla. Ali u mnogo čemu bit će bitno drukčiji, barem spočetka. Ipak, neovisno o tome kojom brzinom će se pokidane niti optimizirane globalne ekonomije iznova plesti i poljuljano povjerenje nanovo uspostaviti, zemlja poput Hrvatske ne će moći biti samodostatna u svemu. Izvjesno je tek da će se više roba, koliko više, ovisi prije svega o vremenu trajanja krize, morati proizvoditi u samoj Hrvatskoj. Primjerice, očito je da se na domaćem tržištu otvaraju šanse za poljoprivredu, zadnjih godina podignutu sredstvima iz europskih fondova. Promjene će zahtijevati i preraspodjelu radne snage, ponajprije ove koja je zadnjih tjedana nahrupila iz inozemstva u Hrvatsku, a gospodarski posrnula Europa ju barem neko vrijeme više ne će trebati. Također, škola na TV daje naslutiti velike mogućnosti ušteda u školstvu preusmjeravanjem prvenstveno mlađih učitelja i profesora tamo gdje budu potrebniji. Konačno, i rad od kuće, praćen uštedama u prometu, te troškovima korištenja poslovnog prostora i prateće infrastrukture, u mnogim bi gospodarskim granama mogao prevladati.

Jasno je i da većim uzdanjem u se i u svoje kljuse Hrvati ne će postati bogatiji, roba im ne će biti jeftinija, niti će im plaće biti realno veće nego u jučerašnjem intenzivno povezanom svijetu. Sve u svemu, imat će manje, ali još uvijek više nego dovoljno za dostojan život, taman onoliko da postanu manje oholi i razmaženi. A bit će i mršaviji (što za najdeblji narod u Europi, koji je još do jučer samosažaljivo jamrao kako je gladan, i nije tako loša vijest), posljedično i zdraviji. Stoga će i manje opterećivati zdravstveni sustav, koji će uslijed oslabljene gospodarske aktivnosti raspolagati sve oskudnijim sredstvima. Pa što je u tome tako loše? Sreća, napokon, ovisi o očekivanjima. Ako se ona postave skromno i ponizno, i kad se manje ima, sreća može biti veća. Stoga – glavu gore, sutra je novi dan!

Grgur S./Kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

HITREC: Riječ idiot ušla na velika vrata u politički žargon

Objavljeno

na

Objavio

Zatoplilo je, virus se zavukao u hlad, ne pašu mu vrućine. U sjeni oraha proučava hrvatsku glazbenu baštinu. Najviše mu se svidjela pjesma „Suza za zagorske brege“ odnosno stih „Da vrnul se bum nazaj“. Nad razuzdanim opuštanjem lebdi sjena drugoga vala, tek toliko da narod ostane nervozan, uz desetmetarske valove recesije koji će biti sve veći prema svršetku ove uklete, proklete godine u kojoj su i trešnje odbile rađati. No, „moglo je bit i gore“ pjevaju malomišćani. Već su bili otpisali ovu turističku sezonu, kadli se u svibnju pojavili signali da bi se nešto ipak moglo spasiti, s putnicima i ljetnicima iz srednjoeuropskih zemalja koje svoje more nemaju. Prvi su se odvažili Slovenci, koji maleni komadić mora imaju, ali im nije dovoljan pa dolaze u Hrvatsku, mnogi ne kao turisti nego „u svoje kuće“, svoje nekretnine.

Navala na hrvatsku granicu prošloga tjedna izaziva pitanje koliko je u stvari tih slovenskih nekretnina u Hrvatskoj, posebno u Istri, i radi li se možda o puzajućoj kolonizaciji, je li? Prosječan Hrvat iz unutrašnjosti Hrvatske, s prosječnim primanjima može samo sanjati o kući na zgodnom mjestu s pogledom na more. Koliko Hrvata ima kuće, vikendice, kolibe na lijepim mjestima oko Bohinja i Bleda, u Logarskoj dolini? Na slovenskoj zemlji? Malo ili nimalo, sigurno. Ali su zato Hrvati u masovnom broju našli u Sloveniji mjesta pod zemljom nakon svršetka Drugoga svjetskog rata i komunističkih zločina o kojima se čuje i čita samo jednom godišnje.

Vjerojatno je nešto čudnih turista bilo i u Kumrovcu nedavnih dana, vrlo malo, jer zbog virusa nije navrla svakogodišnja četa pionira iz „zapadnog Balkana“ koja inače čini većinu ljubitelja oberzločinca. Ali je nepojmljivo i sablasno da se među njima nađe i izaslanstvo Krapinsko-zagorske županije, a našlo se. Samo taj čin bilo bi u normalnoj zemlji dovoljan da se razjuri cijela ta županijska „elita“, ali tko će to uraditi. Kako su to moji Zagorci (ne svi, zaboga) postali tako črljeni da im komunistički zločinci i njihovi slabo prerušeni duhovni i biološki nasljednici nisu odiozni? Tu zagonetku pokušao sam odgonetnuti, neuspješno. I nitko to ne može. Krvavi maršal je valjda „njihov“, brend i prilika za balkansko-kineski turistički razvitak, što bi bilo blagonaklono objašnjenje fenomena, ali blagonaklonosti tu nema mjesta. Slaveći zločinca, slavi se zločin. I to je kraj priče. Inače, kaže semantika, maršal je nastao od konja i sluge (marah je konj, a skalk sluga, vele franački izvori).

Nekako istodobno podsjećalo se na stotu obljetnicu smrti čovjeka koji nije bio maršal nego štoviše feldmaršal, vlasnik najvišega vojnog čina u austro-ugarskoj vojsci. Svetozar Boroević od Bojne (tako se potpisivao, a zatim pisan i kao Borojević), genijalni vojskovođa, onaj koji je nakon rasapa Monarhije mogao pribrati hrvatsku vojsku, ali su ga politički slijepci odbili. Bio je Hrvat, pravoslavac. Za Srpsko narodno vijeće i slične krivotvoritelje Boroević je Srbin. Naravno, po onoj idiotskoj i zlosutnoj ideji iz krila SPC-a da je svaki pravoslavac Srbin. Nego što. Pa dok se hrvatske kulturne ustanove srde što Srbijanci prisvajaju Držića i cijelu dubrovačku književnost, usred Hrvatske, u Zagrebu, krivotvori se povijest, ne samo književna nego i vojna. Pupovčanima ništa ne znači što je Boroević u mnogo navrata govorio da je Hrvat, recimo u pismu Slavku Kvaterniku („bi li Obzor stao na moju obranu kao Hrvata“) ili u izjavi da „svoju domovinu voli kao i svaki drugi Hrvat“.

„Zagreb jošte stoji“

Dva su mjeseca prošla, dok ovo pišem, od velikoga potresa u ožujku ove uklete godine. Uza sve što je rečeno, napisano i naslikano, ostaje dojam da je je zagrebački potres loše ili nikako „brendiran“, koliko sam mogao vidjeti prateći nesustavno europske i prekobarske tiskovine – prošao je gotovo nezapaženo. Razlog je i globalna panika izazvana koronom, ali da se iz Hrvatske, iz Zagreba, svijetu nije jače i dramatičnije predstavila ta katastrofa – i to je točno. Posljedice? Ne će biti prevelike (novčane) empatije, tih četrdesetak milijardi uglavnom ćemo platiti sami u vremenu sedam mršavih krava koje nam predstoje. Šenoa je u svojem vremenu i potresu govorio „popravak će stajati milijune“. S tim u svezi: mnogi su bili podsjetili da je Šenoa umro od napora i bolesti, pomažući u procjeni i otklanjanju šteta, ali da je ipak dospio napisati članak u „Viencu“ čitamo u izvrsnom glasilu Hrvatske matice iseljenika, „Matici“.

Nesreća je velika, šteta je ogromna, svjedoči pisac, koji usput ismijava ondašnje novinare i lažne vijesti što su se pojavile, a poentira u visokom, sebi svojstvenom stilu ovako: „Ali Zagreb je Zagreb. Nijedna kuća nije se srušila, neima ih deset izmeđ 2000 u kojih se nebi moglo stanovati. Dvadeset i sedam puti zamahnula je šaka prirode na naše srdce i Zagreb, ako i težko ranjen, stoji i živi. Prije 300 godina obori potres toranj sv. Marka i Medvedgrad. Tatari ga srušili, Španjolci bombardirali, četiri puta kroz 3 vijeka pohara ga užasna vatra, ali iz svih tih nevolja dignu se Zagreb kao fenič-ptica. Činilo mi se u sumraku, da je mramor-slika domovine još tužnija, kao da je bolnim okom svrnula na Zagreb, kanda pita: Oj, liepi cviete hrvatski, oj Zagrebe naš, što si skrivio da je upravo tebe nemilosrdna ruka prirode pogodila? Koji je demon podmitio podzemne sile, da se slete na tebe? I tad se sjeti domovina, da je Zagreb izgorio, da ga je potres u davna vremena potresao, al da jošte stoji, i domovina šapnu, ožarena nadom: Evo gledji me, još Hrvatska nije propala, a nisi ni ti, Zagrebe moj! Upri ljudski, drž se junački, evo vjere, cvjetat ćeš ljepše neg što si evo cvao, jer su ti sinci poštenjaci, junaci. Ni živ neće porušiti našeg prava, naše svetinje, nika moć neće porušiti ni tebe, a kukavcima daleka kuća.“

Lijepo, romantično čak, patriotski, nadonosno. Nakon što je realistično, prethodno, opisao kako „mnogi po klupah, po travi sjede, leže žene i djeca“. U svemu, imam dojam da je taj povijesni potres izazvao manje štete (koliko god ogromne) nego ovaj naš suvremeni. Također, čini mi se da je u doba kada je Šenoa bio gradski senator bilo puno više brige, pameti i snalaženja nego sada kada se ni jedan gradski vijećnik nije pretrgnuo od posla ili nedajbože umro od napora, nego su lovili političke bodove ususret parlamentarnim izborima i svađali se kao svrake.

Kampanja za te izbore je počela, stranaka ima koliko i vrabaca pod strehom, pa čovjek u trenutku suludosti gotovo žali za vremenima kada je postojala samo jedna partija, ah, kada ljudi nisu morali razbijati glave za koga će glasovati, to jest glasati. (Ako bi zazivali višestranačje, onda su im komunisti razbijali glave.) Već se nagađa o izlaznosti i novom normalnom Ostani doma na dan izbora, a za jednog se čovjeka zna da će ostati doma. Pa što? Jedan čovjek, jedan glas, nije važno. No ako je taj čovjek predsjednik države, onda stvari izgledaju vrlo loše, bez obzira što se radi o pl. Milanoviću od Okučana. Možda bi mu, ne budi lijen, trebalo odnijeti listić na Pantovčak, otprilike kao što će vjerojatno biti organizirani posjeti nemoćnima koji ne mogu do birališta. Samo treba paziti da donositelj listića ne bude u majici HOS-a. Ili donositeljica, Hosovka djevojka. No, oprezno, u anketi se pokazalo da je pedeset posto Hrvata zadovoljno Zokijevim radom. Kojim radom? Sada bih ja trebao zavapiti kakva smo mi to nacija, ali ne smijem. Nisam ja Starčević koji je smio govoriti o čaši.

U Trojednoj kraljevini stanje je zamršeno prije svega u Slavoniji iz koje prema Zagrebu stupa Domovinski pokret, ostale sastavnice su manje-više jasne, uz (ne) očekivana iznenađenja. Desetci i desetci stranaka boluju od pretrčavanja kao mačke na cesti, tek što jedna otrči dotrče druge, naganjaju se komunisti i kolumnisti, liječnici bivaju zaraženi politikom, svi bi iznad crte, posebno oni koji na crti nisu bili, a nekmoli na prvoj. Mnoge stranke imaju tako jasne programe da bi se u usporedbi s njima čak i školske upute Blaženke Divjak mogle svrstati u smislene. Najviše je stradao izborni zakon s kojim su valjda svi zadovoljni, pa će se izbori održati „po starom“, a to staro je doista staro i ima korijene u Jugoslaviji u kojoj bi bilo nezamislivo ne samo da Sava teče uzvodno, nego i da se hrvatskim iseljenicima omogući glasovanje, makar i za partiju, ha.

Sada, doduše, mogu na birališta (u daleke konzulate, a zrakoplovi ne lete), ali ih se obeshrabruje na sve načine, ovaj put i uz pomoć covida. Toliko o Hrvatima izvan domovine, a u domovini je sve bilo pripremljeno da se na izborima ne pojave neki nepoćudni, kao recimo Karamarko, koji je neoprezno negdje bio izjavio da će u bitku, pa su mu dva dana nakon raspuštanja povijesnog, je li, Sabora, na brzinu priveli suprugu i uz pomoć medija baš od nje napravili zvijezdu spektakularne flajšerske akcije u kojoj je „palo“ tridesetak ljudi. To što će većina optužnica, ako ih uopće bude, također pasti, ali u vodu, za koji mjesec ili godinu nikomu ne će biti važno. Važno je da je posao obavljen u pravom trenutku. Zanimljivo je s tim privođenjima u svezi da je navodno umiješan i jedan – dimnjačar. Dimnjačari su uopće u zadnje vrijeme, nakon potresa, postali vrlo moćni, od njihovih atesta (ili ne) klecaju koljena stradalim Zagrepčanima koji bi se rado vratili u razrušene stanove i kuće.

Inače, vidim vrlo razdragan, da je riječ idiot ušla na velika vrata u politički žargon. Govorljivi Raspudić je čak na TV-u pred sudom partije (Stanković) objasnio porijeklo riječi. I ja sam na kaznenom sudu objašnjavao, ali nije pomoglo.

PENdrek

Nekoliko pisaca pokazalo je stanovite, rudimentarne oblike savjesti, pa su napustili bosanskohercegovačku filijalu PEN-a poradi pen-drekovske „antifašističke“ izjave o misi u Sarajevu. Riječ je o piscima poniklim ili još živućim u Herceg-Bosni. A kako stoji s hrvatskim filijalom PEN-a, teško je znati. Kada je ne tako davno Handke dobio Nobelovu nagradu, hrvatskom PEN-u trebalo je tjedan dana da sroči nježnu izjavu u kojoj je ljubitelj Miloševića više-manje osuđen, to jest njegov velikosrpski angažman.

Što je uopće danas PEN, koji u naslovu ima slikare i pisce, teško je reći. Sudeći po njegovu djelovanju u Hrvatskoj u ratno doba, tek je jedna od mizernih ustanova u službi sorosevskih ili sličnih zamisli, u svakom slučaju anacionalan. Spominjem 1994. godinu (čini mi se ) kada su jugoslavenski hrvatski penovci izbacili iz hrvatske filijale dvadeset i šest hrvatskih književnika, počam od velikoga pjesnika Slavka Mihalića pa sve do mene. Zašto? Mi smo u ratu bili na strani Hrvatske, zamislite vi nacionaliste jedne. Kada smo pendrekovce pitali zašto nas izbacuju, rekli su da je takav zahtjev došao iz – centrale. PEN, koji je u povijesti imao i dobrih trenutaka, sada je samo nevažna krpa koja u Hrvatskoj živi u morganatskom braku s Društvom pisaca, odvojenom od „nacionalističkog“ Društva hrvatskih književnika. Javlja se rijetko, javio se PEN nedavno u potporu stanovitom Jovanoviću koji silom želi postati dekanom Filozofskog fakulteta (o metodama dotičnog i njegova kruga, te stvarnim razlozima zašto je Senat Sveučilišta odbio imenovanje moglo se pročitati u sveučilišnom prilogu dnevnog lista).

I još nešto: neki od onih uspaljenih iz rečene ratne godine u međuvremenu su promijenili ploču i kapute, ma govore sada gotovo kao ja. Jedan od njih je postao i metom Pupovčevih novina, izdajnik, a tako su ga voljeli kada je galamio protiv “tuđmanizma“ i usput mene nazivao trivijalnim piscem.

Uži izbor

Ova rubrika mi počinje škoditi. U zadnjih nekoliko godina na književnim natječajima ulazim u uži izbor, redovito, ali žiriji imaju naputke koji glase: njemu ne dodijeliti nagradu. Čak je i „moje“ književno društvo prije nekoliko godina, važući u sumnjivim okolnostima između dvojice, dodijelilo nagradu notornom orjunašu, s literarnog aspekta vjerojatno nevažnom. To jest, nije društvo nego žiri, ali je simptomatično dokle sve doseže duboka država. Za mene je, znači, gornja granica uži izbor. Ponekad se u Hrvatskoj osjećam kao da sam iz uže Srbije. Ma ne, i tada bi mi bilo bolje. Mnogo bolje.

Komšije se ionako, osim krađom hrvatskoga kulturnog blaga, bave i udžbenicima za hrvatsku manjinu u Bačkoj. Pronašli su jedan u kojemu piše da se u NDH pazilo na jezik. Skandalozno. Udžbenik će biti zabranjen, ili već jest. Ne će nama tu pisati o ustašama, imamo dosta posla s crnogorskim, makedonskim, kosovarskim i albanskim ustašama, pa nam samo trebaju još i hrvatski, vrište blicevi. A hrvatski je ionako samo narječje srpskog jezika, pa kako bi se u NDH toliko pažnje posvećivalo srpskom jeziku, molim vas.

O jeziku uvijek

A kako je s hrvatskim u Hrvatskoj danas? Otužno. Svaka šuša piše i govori u javnom prostoru rječnikom iz svoga privatnog prostora ili svoga užeg zavičaja, lektori su izumrli ili otpušteni, svi nešto brinu a trebali bi se brinuti, svi odmaraju a trebali bi se odmarati, ne prevode se strane riječi iz područja nasilne tehnologije, čitam da su u potresu na FF-u stradale „stalaže“, čujem na TV da „idemo na Supetar“, da „učenici dobe ocjene“, dopuštene su „posjete“ domovima, a ne posjeti, djeci trebaju „odgajatelji“ (još jedan ostatak iz olovnih vremena). Nova se finesa pojavila u novogovoru, u svezi s glagolom priuštiti. „Ne mogu priuštiti“, pišu bilmezi koji žele reći „ne mogu si priuštiti“. Na samom kraju i ja: premda sam stotinu puta napisao riječ metropolit za katoličkoga velikodostojnika, u prošloj rubrici napisao sam pogrješno, to jest mitropolit. Zašto? Treba pitati psihologe. A kardinalu Puljiću se ispričavam.

Nađe se u zadnje vrijeme nekih nedoumica koje muče pravovjerne. Naime, jedan državni ured ima u službenom nazivu riječ šport a ne sport. Hrvatska športska jezična tradicija (GOŠK, POŠK) kao da je prevagnula. Je li? Ako crveni (Retard koalicija) nedajbože dođu na vlast, odmah će napucati šport, kao što su ga svojedobno izbacili iz naziva ministarstva. I tako u nedogled. Tačno tako, rekao bi kolumnist koji u hrvatskim dnevnim novinama piše izmišljenim jezikom, ne više toliko srpskohrvatskim, koliko umjetnim bošnjačkohrvatskim protkanim srbizmima i dakanjima. A lektori šute. Ili su mrtvi.

Tjelesna kultura

Kad smo već kod tjelesnih tema: došao mi je u ruke jedan školski „test“ iz TZK pod naslovom Koliko dobro poznaješ našu dvoranu i hodnik do dvorane. Možda test za daljinske đake, da ipak malo vježbaju. Pitanja su: koliko ima švedskih klupa, koliko karika, koliko stolica. Lijepo. A onda se prelazi na hodnik i pitanje glasi:“ Koliko ima stepenica koje vode dolje ispred kabineta profesora?“ Stilski i sadržajno blistavo, pitanje „vodi dolje ispred“ iza zdravog razuma. Eto zašto đaci ne vole školu (anketa je pokazala i dokazala), ne vole da netko od njih pravi budale. A rečeno hodničko pitanje neodoljivo me podsjeća na ono matematičko: „Ako je brod dug 8o metara, a širok 20 metara, koji broj cipela ima kapetan?“

Hrvoje Hitrec/HKV

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Ivica Šola: Želi li Bill Gates globalnu kontrolu nad ljudskim zdravljem i znanjem?

Objavljeno

na

Objavio

Jedan od najvećih protivnika teorija zavjere bio je Umberto Eco. I dobro je to svojedobno argumentirao u jednoj svojoj kolumni za talijanski tjednik L’espresso. Kaže on u tom tekstu kako je nemoguće, tu se slažem, skrojiti neki plan u tajnosti, krenuti u realizaciju koja je nemoguća jer je puno slojeva i instanci koje ta zaplotnjačka ideja mora proći da bi se realizirala kako je zamišljena.

U njegovoj razložnoj argumentaciji ima jedna mala pukotina. Uistinu postoje sulude osobe koje projiciraju jednako sulude teorije zavjere i time truju javnost. No mi u znanosti imamo pojam hipoteze. To znači da prije nego krenemo nešto istraživati moramo postaviti teoriju, hipotezu, koju potom idemo provjeriti, potvrditi ili opovrgnuti.

U tom smislu “teorije zavjere” ne funkcioniraju na način paranoidnih luđaka na koje cilja Eco, već na domišljatim pojedincima koji neko postojeće stanje iskoriste za, recimo, globalnu kontrolu nad ljudima i državama.

PROFIT UZ BESPLATNU USLUGU

Egzaktan primjer. Tehnologija je etički neutralna. Zavisi od toga što će učiniti čovjek. Tako se pojavio internet. Super. Učinio nam je život kvalitetnijim. I onda se na internetu pojavio fenomen zvan Facebook i famozni multimilijarder, jedan od najbogatijih ljudi na svijetu Mark Zuckerberg. Facebook je, kako znate, besplatan, registrirate se, i to je to.

Ali odakle Zuckerbergu više od 60 milijardi dolara bogatstva ako vam pruža besplatnu uslugu? Tu dolazimo do “teorija zavjere” u razumnom smislu. Naime, kako je u raznim javno objavljenim dokumentima i skandalima dokazano, Zuckerberg je smislio Facebook kao Velikog Brata, a njegove milijarde sjele su mu na račun jer je vaše osobne podatke, sklonosti i vrline/mane prodavao obavještajnim službama, multinacionalkama, političarima, piše Ivica Šola / Slobodna Dalmacija

Facebook se pokazao tako puno više kao širenje prostora nadzora i kontrole nad ljudima, a manje kao širenje prostora slobode. Tu je pukotina kada je u pitanju Ecovo protivljenje teorijama zavjere. Svi koji su na Facebooku de facto su Zuckerbergova roba koju prodaje.

Trenutno je svijet opsjednut borbom protiv koronavirusa. Sve opasnosti i potrebne mjere za borbu protiv njega ne negiram, naprotiv. No, kao i kodinterneta i Zuckerberga, uvijek se nađe faca koja tu ostvari svoju “teoriju zavjere” i zaskoči ljude, stavi im okove, a misle da ih se štiti ili promiče slobodu.

Jedna od osoba koja se najviše istaknula u toj borbi je Bill Gates. Njegova zaklada već dugo vremena u fokusu financiranja ima dvije ključne ljudske stvari, a to su zdravstvo i obrazovanje. Plus kontrola “mainstream” medija.

Nakon što se Donald Trump povukao i začepio pipu, Gates je među najvećima, ako ne i najveći donator Svjetske zdravstvene organizacije. Filantrop, a kako će se drugačije takvi predatori samotitulirati. Ujedno svojim donacijama kontrolira i globalne medije, što je egzaktno istražio FAIR (Fairness and Accuracy in Reporting, https://fair.org).

NOVA KONSTRUKCIJA SVIJETA

Tako je, spomenut ću samo jedan od medija koje on donira, Guardianu, iako im piše na stranicama da su “neovisni od bilo kakvih sponzora”, Gates 2014. godine donirao 5,69 milijuna dolara. Isti je Guardian potom počeo hvale na Gatesov račun, “vizije svijeta Gates Foundation”, s naglaskom da nastavu, danas kažemo na daljinu, “treba digitalizirati”.

Ima li itko išta protiv digitalizacije, ili protiv interneta kao u Zuckerbergovu slučaju. Nitko normalan. Ali u tom projektu tehnika i tehnologija su etički neutralne, ali nije čovjek, bio on Gates ili Zuckerberg, svejedno.

U ovom slučaju Gatesu je stvarni problem s koronom došao kao kec na 12. Gates je već preko svoje zaklade taj eksperiment, prije korone, proveo u Liberiji, na 120 škola koje je privatizirao, i to ne u “filantropske”, već u lukrativne svrhe, pri čemu su mnoge javne škole pod Gatesovom čizmom propale.

Gatesa je zbog toga žestoko napao Jeremy Mohler koji se u organizaciji “In the Public Interest” bavi studijem javnih dobara i servisa, rekavši kako se radi o procesu u kojem obrazovanje postaje puko tržište, pa onda i zdravstvo, proces u kojem će Gates odlučivati hoće li djeca slušati roditelje ili njegovu kliku, proces u kojem će se “škole otvarati i zatvarati sukladno trenutnom stanju inovacija” u kojima je Gates monopolist.

U jednom, sve miriše na to da ovaj lik sa svojom “filantropskom klikom” želi preuzeti kontrolu nad dvije ključne stvari za čovjeka i čovječanstvo, nad tijelom i duhom, zdravljem i obrazovanjem. Koronavirus je stvarna opasnost, no, siguran sam, on je uvod u novu konstrukciju zbilje i svijeta.

Naime, Jacques Attali, jedan od arhitekata EU-a, koji je s Gatesom prst i nokat, koji je siva eminencija mnogih francuskih predsjednika i koji je zagovarao državnu eutanaziju staraca jer “previše koštaju sustav” (to sada odrađuje korona), za L’Express 3. svibnja 2009. godine je izjavio: “Jedna mala pandemija dozvolit će nam da ustrojimo globalnu vladu.” I dodao, nema promjena dok ljudima ne uđe strah u kosti.

Nisam “teoretičar zavjere”, ali propitujem, sa zaključkom: za Gatese i Attalije korona je izvrsna prilika da ostvare svoje orvelovske snove, teoriju zavjere, piše Ivica Šola / Slobodna Dalmacija

Višnja Starešina: Trump vs. Gates – Korijeni sukoba u sjeni pandemije

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori