Pratite nas

Kolumne

Napokon se kažnjavaju oni koji ‘nisu za dom spremni’

Objavljeno

na

Ilustracija

Glavu gore, sutra je novi dan!

Nikad tako mnogo ljudi nije toliko dugovalo tako malom broju ljudi, reče Winston Churchill nakon uspješne obrane Britanije od njemačkog napada 1940., odajući tako priznanje pilotima britanskog ratnog zrakoplovstva. Kad se trijezne glave promisli, uvijek bude tako. Možda ne u tako drastičnom omjeru kao u konkretnom slučaju, ali i kad sve teče kao po loju, malo dobrih ljudi doista čini razliku. To je, doduše, nekako vidljivije kad zagusti, kad je zajednica izložena teškoj pogibelji, bila ona nevidljiva, nepredvidiva, ili joj prijetila kakva treća nesreća. Što nipošto ne znači da je ogromna većina ljudi nebitna, nego tek da nisu svi jednaki, koliko god se to kosilo s nametnutim konceptom društveno-političke korektnosti. A kad jedna tako očita laž postane korektna, pouzdan je to znak da s društvom nešto ozbiljno nije u redu. Lažljiva korektnost ne završava time što tih malo dobrih ljudi ne dobiva zasluženu trajnu zahvalnost, nego ih s vremenom i baci u blato. Kao svaka velika, lijepo upakirana laž, ona ne izjednačava nego izvrće.

Usporedbe s Domovinskim ratom

Ni Hrvatska u tome nije iznimka. Nije bila ni kad je riječ o malo dobrih ljudi iz Domovinskog rata, a sva je prilika da drukčije ne će biti ni s ovima koji su se našli na istaknutom položaju za aktualnih, pomalo već zaboravljenih pošasti, došlih kao naručenih da nas podsjete kako ipak nije sve u našoj moći. Štoviše, kako stvari trenutno stoje, a tako, uostalom, i stoji negdje već dva tisućljeća zapisano – niti će ikad biti!

Usporedbe s Domovinskom ratom, ponajviše s njegovom početnom fazom, nameću se same po sebi, a razorni zagrebački potres, koji je oštetio zgrade krovnih hrvatskih institucija, i fizički je podsjetio na to vrijeme. Metci i bombe nisu danas tako vidljivi kao početkom devedesetih, no prva crta obrane i danas je na ulicama, samo što se lako prelijeva i u bolnice, izbacujući iz stroja današnje vojnike, zdravstvene djelatnike. I opet velika većina puka može najviše doprinijeti obrani tako da ne radi ništa, samo neka se skloni i ne strada, kako ne bi nepotrebno opterećivala oskudne zdravstvene kapacitete. Zanimljivo, opet su uzorni oni koji su za dom spremni. Štoviše, napokon se kažnjavaju oni koji nisu za dom spremni.

Ipak, ograničenja u borbi protiv nevidljivog neprijatelja sada su, kako je netko istinito primijetio, još i veća nego u ratu. Barem usporede li se s ograničenjima onih 80-90% Hrvata koji tada nisu bili na prvoj crti bojišnice, a u skloništima bi se našli tek na znak opasnosti, naravno grupirani, ne nužno metar-dva udaljeni jedan od drugoga. Sloboda kretanja je tada bila bitno manje sužena, a i gospodarstvo je bilo suočeno s labavijim ograničenjima. To što se svega toga ne sjećaju oni koji tada u Hrvatskoj nisu ni bili, nikakvo čudo. Donekle tek čudi što se toga ne žele sjećati ni oni koji su tu bili, a sad radije vjeruju onima koji su onda imali nekog važnijeg prekooceanskog posla. Osim slaba pamćenja, otegotna okolnost u odnosu na Domovinski rat je i to što su tada iz Hrvatske odlazili najgori, a iz dijaspore se vraćali oni najbolji. Danas je obrnuto. Vraćaju se najgori, povratnici iz zemalja s velikim potencijalom zaraze (Njemačka, Austrija) prečesto nehajnog odnosa prema mogućnosti da su zaraženi i posljedicama koje iz toga proizlaze. No, možda je još i gore od toga što najgori sad odavde ne odlaze. A kamo će kad je skoro cila balota zemaljska okužena. Osim možda Antarktika. A tamo je teško naći ženu. Parking još i teže. No, kad bi se nekim čudom to dvoje i našlo, kome tamo tamburati? Pingvinima?

Peta i šesta kolona na djelu

Neovisno o tome je li nastala prirodno ili ljudskim naumom (ako je potonje, onda ju sigurno nisu posijali globalisti, jer im ruši čitav koncept kao kulu od karata), dosad neviđena boleština, više nalik teškoj upali pluća nego običnoj gripi, izrazito je podmuklo dizajnirana. Vreba podulje se pritajivši u organizmu, a mlađi ju, često i ne pokazujući znakove zaraze, uglavnom samo prenose, dok kosi mahom starije i kronično bolesne. Uvjereni kako im ne može ništa, mladi ju, poslovično neskloni da im se ograničava sloboda, i ne shvaćaju tako ozbiljno. Samozaljubljeno gledajući u zaslone multimedijalnih pomagala, druge ni ne primjećuju, a kamoli da bi razmišljali o njihovu zdravlju. No, netko ih je takve odgojio, da baš ne spominjemo onu o sjetvi i žetvi. Uz mlade, profilu idealnog širitelja bolesti savršeno odgovaraju i buntovnici bez razloga, nerijetki sad već zašli i u ozbiljne godine, koji uzgojeni na paradigmi ovaca koje ovcama više ne žele biti (kao da time prestaju biti ovce ?!!!), ne uviđaju da su prigrlivši neposluh tek promijenili pastira, zašavši pod skute onoga koji dijeli, koji razdjeljuje. Takvima nikad ništa nije po volji. I kad skoro sve štima, lunjaju uokolo tražeći nešto treće. Ne uhvativši se nizašto čvrsto, život im prođe u traženju nedostižne sreće.

S njima kao prst i nokat stoje oni koji histeriziraju i prenose ne manje poguban virus panike po obrascu viđenom još u ratno vrijeme. Peta kolona (stvaratelji lažnih vijesti) i šesta kolona (širitelji glasina koje revno raspačavaju po načelu – što gore, to bolje! – kao da priželjkuju da su istinite) združenim snagama potkopavaju povjerenje u sustav i autoritete, koje su prevladavajući mediji i kultura desetljećima sustavno šamarali da bi se sad čudom čudili reakcijama građana. A taman su ih tako lijepo odgojili da misle kako su oni uvijek u pravu, i kako zaslužuju baš sve što požele. Zajahati na valu kaotičnih prilika ne propuštaju ni stari prijatelji noći, koji, evo i sada, nalaze vremena nagrditi spomenik predsjedniku Tuđmanu u Splitu, ali i zašarati zagrebačku džamiju uvredljivim sadržajem.

Zanimljivo je kako se modus operandi širitelja lažnih vijesti s ciljem pojačavanja kaosa u okolnostima preklapanja dviju stogodišnjih pošasti, poklapa s onim zadnjih godina korištenim za produbljivanje političkih podjela među Hrvatima. Koriste se istim metodama, istim kanalima, pa čak i lažu na isti način (što veća laž, to se lakše prima, pa kad se tako uspješno primala u bezbrižnim uvjetima, kako ne će u ovima izvanrednima u kojima doista nije lako sačuvati pribranost). A da nisu u pitanju isti pokretači? Bili ili ne, isti su oni koji se na to hvataju pa tu „kulturu“ šire i lajkaju.

Komunisti opet puni ideja

Ne umanjujući doprinos stručnih ljudi na terenu, napose onih zdravstvene struke, i danas, kao i ’91, stvari ipak rješava politika. Ne samo poradi koordinacije uslijed specifične situacije istodobnog potresa i epidemije virusa, koje zahtijevaju proturječno ponašanje (jedno – svi van; drugo – svi u kuću), nego i optimizacije dinamike poduzetih mjera zdravstvene zaštite i pravodobnog donošenja odgovarajućih mjera kako bi se donekle sačuvalo gospodarstvo u vrijeme dok pošast hara, ali još i više da bi ga se pripremilo za dane poslije. Jer i ovo jednom mora proći. Ukratko, ni danas ne vrijedi ona generala Tusa iz ’91 kako u ratu politika mora slušati vojsku, dok u miru vrijedi obrnuto. I u ratu i u miru vojska mora slušati politiku, jer bojno polje, iako oku najvidljivije, nije jedina bojišnica, nego tek dio kompleksnog mozaika.

Isto što je vrijedilo za vojsku ranih devedesetih, vrijedi i za zdravstvenu struku koja je danas u prvom planu. Treba ju uvažavati, ali i imati na umu kako politika mora voditi brigu o čitavom društvu i duljem vremenskom zoru, uzimajući u obzir svekoliku stvarnost, a ne tek pojedine segmente na kojima je trenutno fokus javnosti. Pritom joj je zadaća što bolje iskoristiti kontakte u Europi i svijetu, ponajprije one u moćnijim državama s kojima Hrvatska dijeli politički okvir, a istodobno i surađivati s onima njoj najbližima, s kojima ju vežu prometne i ine žile kucavice. Naime, ni ovaj problem nije moguće riješiti na nivou pojedine države, taman se Hrvatska zdravstvene ugroze riješila već sutra. Koliko god se neki sad rugali zajedničkoj europskoj kući što ništa bitno ne čini, a ne može ni činiti jer nema jake središnje vlasti, pa se doimlje kao da takvi zapravo zazivaju da se ona uspostavi, neka se umjesto pljuckanja po Europi radije zapitaju bi li Hrvatskoj bilo lakše podići se na noge uz pomoć Europe ili kad bi to morala učiniti sama.

Teška vremena već dobrih stotinjak godina predstavljaju plodno tlo za komuniste svih fela, poznate po nuđenju efektnih i ekspresnih rješenja složenih problema. Neizlječivi su to nositelji virusa koji je Hrvatima, kako na tijelu tako i na duši, nanio brojne duboke ožiljke, veće od svih epidemija i potresa zajedno u čitavoj povijesti. Novost je tek što su sad, uz matični im lijevi, zauzeli i suprotni politički pol. Pa grakću – svi na minimalac! Uravnilovka za sve – i one koji baš ništa ne rade, i one koji više ili manje rade. A ne radi samo zdravstvo, tu su i policija, vojska, civilna zaštita, vatrogasci, djelatnici u trgovini, prehrambenoj i farmaceutskoj industriji,.. pa i oni kojima priroda posla nalaže da mogu raditi od kuće, jer netko treba provesti i Vladine odluke o, primjerice, moratoriju na naplatu kredita. Unatoč tome, stručnjaci za pravednost, možda zato što sami ni inače ništa ne rade, uporno tupe – svima jednako sve vrijeme dok kriza traje.

A ništa manje neugodan ekonomski udar tek slijedi kad započne oporavak gospodarstva, čija će dinamika opet ovisiti o malo dobrih ljudi za kojima će tada vladati jagma pa ih eto već sad treba preventivno početi tjerati minimalcem. Komunisti su ionako oduvijek tjerali najbolje, najprije pod zemlju, a potom i iz zemlje. U tome su doista, vrijedi im priznati, brend. Ipak, matični komunistički pol je uvijek korak dalje u odnosu na svoju blijedu „domoljubnu“ kopiju. Original ipak ostaje original, koliko god se patvorine upinjale pokazati autentičnijima. Oni su, naime, za to da se minimalac u svijetu politike uvede samo onima koji rade (ministrima u Vladi), ali ne i onima koji samo blebeću (političkoj oporbi, dakle njima). Pa sad još mantraju o pravima visokorizične skupine potencijalnih nositelja zaraze. Kao kad bi u ratu netko vodio brigu o pravima onih potencijalno povezanih s obavještajnim strukturama neprijatelja.

Novi svijet

Kako bilo da bilo, jedno postaje polako izvjesno – pred nama je čitav jedan novi svijet! Ne, doduše, tako nov da bi se moglo očekivati kako se i ovaj put onima koji odgovorno štede ne će uzeti kako bi se dalo ojađenima, visokomoralnim rasipnicima u kreditima do grla. Ali u mnogo čemu bit će bitno drukčiji, barem spočetka. Ipak, neovisno o tome kojom brzinom će se pokidane niti optimizirane globalne ekonomije iznova plesti i poljuljano povjerenje nanovo uspostaviti, zemlja poput Hrvatske ne će moći biti samodostatna u svemu. Izvjesno je tek da će se više roba, koliko više, ovisi prije svega o vremenu trajanja krize, morati proizvoditi u samoj Hrvatskoj. Primjerice, očito je da se na domaćem tržištu otvaraju šanse za poljoprivredu, zadnjih godina podignutu sredstvima iz europskih fondova. Promjene će zahtijevati i preraspodjelu radne snage, ponajprije ove koja je zadnjih tjedana nahrupila iz inozemstva u Hrvatsku, a gospodarski posrnula Europa ju barem neko vrijeme više ne će trebati. Također, škola na TV daje naslutiti velike mogućnosti ušteda u školstvu preusmjeravanjem prvenstveno mlađih učitelja i profesora tamo gdje budu potrebniji. Konačno, i rad od kuće, praćen uštedama u prometu, te troškovima korištenja poslovnog prostora i prateće infrastrukture, u mnogim bi gospodarskim granama mogao prevladati.

Jasno je i da većim uzdanjem u se i u svoje kljuse Hrvati ne će postati bogatiji, roba im ne će biti jeftinija, niti će im plaće biti realno veće nego u jučerašnjem intenzivno povezanom svijetu. Sve u svemu, imat će manje, ali još uvijek više nego dovoljno za dostojan život, taman onoliko da postanu manje oholi i razmaženi. A bit će i mršaviji (što za najdeblji narod u Europi, koji je još do jučer samosažaljivo jamrao kako je gladan, i nije tako loša vijest), posljedično i zdraviji. Stoga će i manje opterećivati zdravstveni sustav, koji će uslijed oslabljene gospodarske aktivnosti raspolagati sve oskudnijim sredstvima. Pa što je u tome tako loše? Sreća, napokon, ovisi o očekivanjima. Ako se ona postave skromno i ponizno, i kad se manje ima, sreća može biti veća. Stoga – glavu gore, sutra je novi dan!

Grgur S./Kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Dokazali smo se kao velemajstori preživljavanja

Objavljeno

na

Objavio

Kroz našu burnu prošlost mi smo kao narod stoljećima naučili živjeti s raznim velikim ugrozama i u svim sudbonosnim trenutcima dokazali smo se kao velemajstori preživljavanja. Sjetite se samo ne tako davnih vremena Domovinskog rata. I svih drugih povijesnih katastrofa koje smo preživjeli.

Trenutno je najvažnije poštovati mjere zaštite javnog zdravlja

Današnji svijet definiran je geopolitičkom i ekonomskom neizvjesnošću, migrantskim krizama i sve žešćim prirodnim katastrofama (požari, poplave, zemljotresi). U zadnje vrijeme tome se pridružila i epidemija koronavirusa koja trenutno predstavlja ozbiljan izazov i prijetnju cijelom čovječanstvu.

Živimo, dakle, u jedinstvenom i povijesnom vremenu u kojem je pandemija tog virusa dovela do rijetko viđenog globalnog straha i neizvjesnosti. Nitko ne zna što nam budućnost nosi. Vidite kako se sve mijenja nevjerojatno brzo i teško je predvidjeti kako će izgledati sljedeći dan, a kamoli mjesec ili godina. Sve nas to pravi zbunjenim, nesigurnim i uplašenim.

Ako slušate vijesti ili čitate naslove, teško je ne biti pesimist. Ali se treba nadati da ćemo uz pomoć udruženog napora znanstvenika cijelog svijeta i našeg odgovornog ponašanja uskoro ipak izići iz ovog korona kaosa.

Trenutno je najvažnije poštovati mjere zaštite javnog zdravlja koje su uvedene kako bi se svelo na minimum brzo širenje virusa među pučanstvom i postiglo da se broj zaraženih postupno smanjuje, a ne povećava. To je, dok se ne pronađe vakcina, jedini način da se spriječi golemi pritisak na bolnice i zdravstvene ustanove koje jednostavno nemaju kapacitete prihvatiti i zbrinuti golemi broj zaraženih u isto vrijeme.

Izbjeći talijanski i španjolski scenarij

Iz dosadašnjeg razvitka situacije očito se vidi da države u kojima je dobro organizirana preventivna zaštita i čije se stanovništvo pridržava propisanih pravila ponašanja, prave pozitivne iskorake na bolje. Najbolje je dakle slijediti upute zdravstvenih stručnjaka i provoditi mjere koje nam savjetuje nacionalni stožer za obranu od koronavirusa. U njih treba imati povjerenja jednostavno zato što su u pitanju vrhunski stručnjaci i realistični ljudi koji se danonoćno žrtvuju za naše dobro i spas. Vodeći bitku protiv nekontroliranog širenja zaraze kako bi se izbjegao talijanski i španjolski scenarij.

Svako vrijeme ima svoje heroje. U ratu su to hrabri vojnici i branitelji. U miru razni sportaši, izumitelji, dobročinitelji. U nepredvidljivim prirodnim katastrofama to su spasitelji i oni koji skrbe o žrtvama. Današnji heroji su zdravstveni radnici – liječnici, medicinske sestre, bolničari, pomoćno osoblje u bolnicama i vozači žurne pomoći, koji ulažu goleme napore kako bi nas spasili od stihijskog širenja zaraze s velikim smrtonosnim posljedicama.

Divovski posao

Ti ljudi zaista rade divovski dio posla kako bi nas zaštitili i liječili od posljedica zaraze. Oni su 24 sata dnevno na prvoj crti bojišnice vodeći bitku protiv napada nevidljivog neprijatelja, unatoč neprekidnom riziku da sami budu zaraženi. Iako se ne bore protiv pušaka, granata i tenkova neki od njih će umrijeti da bi spasili živote drugih ljudi. Zbog čega im treba odati priznanje i slaviti ih kao heroje.

Kao primarno sredstvo zaštite pučanstva oni nedvojbeno zaslužuju svu našu potporu i poštovanje. Stoga je na nama da im svojim odgovornim ponašanjem olakšavamo voditi tu bitku i time im omogućimo nastaviti raditi svoj vitalni dio posla na što sigurniji i učinkovitiji način.

Ako oni mogu raditi svoj tako stresan i rizičan posao svaki dan kako bi spašavali nas, zašto je onda nama tako teško ostajati kod kuće i držati se njihovih preporuka kako bi im u tome pomogli? Obeshrabrujuće je vidjeti kako neki ‘heroji’ ulice i pametnjakovići željni medijske pozornosti obezvređuju njihov napor i žrtvu.

Teoretičari zavjere

Posebice treba upozoriti na razne teoretičare zavjere koje uvijek u vrijeme neizvjesnosti i prijetnje u populističkim medijima rastu kao gljive poslije kiše. Tako i za ovaj virus mnogi od njih tvrde da je zapravo biološko oružje, a ne prirodna pojava. Kako bilo, među njima su najgori oni koji umanjuju ozbiljnost situacije i javno sabotiraju propisana pravila ponašanja. Što može nanijeti puno štete društvu. To su oni koji imaju negativan odnos prema mjerama zaštite te time bitno pridonose povećanju širenja zaraze. Ti mudrijaši širenjem nepovjerenja u zdravstvene stručnjake i njihove savjete mogu biti isto toliko opasni kao i sam virus. Nije čudo što ih je doktorica Alemka Markotić iz Stožera za zaštitu nazvala biološkim teroristima koji umjesto puškama i bombama ljude ubijaju poticanjem širenja virusa.

Oni ne samo da imaju loš utjecaj na volju drugih ljudi da zaštite sami sebe čime ugrožavaju svoje obitelji, okolinu i prijatelje, nego još usput potpiruju prijepore i podjele među ljudima te povećavaju neprijateljstvo i nasilje prema onima koje prikazuju kao krivce ili metu.

Ponovimo još jednom. Povjerenje u preporuke vrhunskih medicinskih stručnjaka, poput gospođe Markotić, i odlučna primjena mjera kriznog nacionalnog stožera najvažniji je dio borbe protiv nekontroliranog širenja virusa.

Dakle, umjesto traženja dlake u jajetu i zluradog pametovanja po mainstream medijima i društvenim mrežama, šaljimo im poruke potpore, razumijevanja i zahvalnosti. Njihovoj borbi protiv širenja koronavirusa za sada se ne nazire kraj i videći da se njihov napor i žrtva cijene sigurno će im pomoći da tu iscrpljujuću bitku lakše podnose.

Zaštititi sebe i druge

Ono što im sada najviše treba je zapravo da ostajanjem kod kuće i pridržavanjem pravila o negrupiranju i držanju potrebnog razmaka zaštitimo sami sebe i druge oko sebe, kako bi se izbjegla masovna zaraza koja bi zdravstveni sustav dovela do kolapsa.

Ako su Vukovarci mogli izdržati tri mjeseca pod kišom bombi i granata natiskani u svoje mrzle podrume, najčešće bez struje i grijanja, valjda će sada, u osvit proljeća, i svi drugi Hrvati u udobnosti svojih domova, naoružani svim silnim mobilnim telefonima, tabletima i televizorima, moći to isto.

U ovom kaotičnom vremenu jedino rješenje je ujediniti snage i raditi složno svi skupa kako bi zajedničkim naporom i potrebnim odricanjem što prije izišli iz ove nevolje. Moramo biti iznimno pribrani, odgovorni i strpljivi. Naravno, sada imamo puno razloga za brigu, ali je dobro vidjeti svijetlo na kraju tunela. Dobro je biti optimist i imati hrabrosti raditi ono što je ispravno, radije nego ‘hrabro’ praviti probleme sebi i drugima.

Važno je ne paničariti jer ljudi u panici nikada ne donose razumne odluke. Mirni i razumni ljudi ohrabruju nadu. Oni su sposobni pronaći riešenja za najveće i najsloženije probleme. Strah i panika nas čine da se povlačimo u sebe, izazivaju gnjevne, nestrpljive i kratkovidne reakcije. Ljudi skloni panici obično se previše usredotočuju na sebe, na ono što je trenutno i kratkotrajno, bez da gledaju širu sliku. Kako ćemo izići iz ovog stanja ako se budemo ponašali tako?

Naučili smo živjeti s ugrozama

Kroz našu burnu prošlost mi smo kao narod stoljećima naučili živjeti s raznim velikim ugrozama i u svim sudbonosnim trenutcima dokazali smo se kao velemajstori preživljavanja. Sjetite se samo ne tako davnih vremena Domovinskog rata. I svih drugih povijesnih katastrofa koje smo preživjeli.

Sada ćemo opet morati pokazati čvrstinu koja obilježava naš rod i još jednom, uz Božju pomoć, sačuvati naš dom i domovinu.

Ovdje je vrlo važno istaknuti kako smo u svim tim teškim situacijama pokazali iznimnu međusobnu solidarnost. Tu našu tradicionalnu solidarnost trebamo sada podići na još višu razinu. Međusobnim pomaganjem, suradnjom i poštovanjem lakše ćemo prevladali ovu pošast. Ohrabrujuće je čitati i gledati te divne mlade ljude koji idu obavljati kupovinu i na druge načine pomažu stare i nemoćne koji su ostali sami. To jasno ukazuje da naši potomci nisu izgubili dušu ni naslijeđenu kršćansku i ljudsku sućut.

Narod i država koja ima takvu mladež ima i budućnost.

Željko Dogan/HKV

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Dujmović: Krenuo je hrvatski jal protiv Markotić, Capaka i Beroša

Objavljeno

na

Objavio

Ne događa se to često nama Hrvatima, sjajnim improvizatorima, briljantnim kampanjcima, naciji bez sustavnosti i uvriježenosti spoznaje o nužnosti reda i rada kao preduvjetima uspjeha.

Nemamo te vrednote iz stotinu razloga, jedan od njih je što državu nismo imali stoljećima pa je tako svaka sustavnost koju je vlast pokušavala ugraditi primana s destrukcijom. No, nismo se u ovim relacijama proslavili ni od kad imamo državu, jer nam je kolektivni mentalitet i dalje najbliži Kumrovcu. I sad kad smo se suočili s neviđenim zlom, ubojicom koji već sada širom svijeta broji više od 80 tisuća žrtava, pokazali smo se fantastičnima! Brojne velike i slavne nacije sa sto puta više novca i boljeg sustava nisu položile ovaj test života i smrti. Hrvatska jest!

Zašto na glas ne izgovaramo tu istinu? Sveli smo užas na minimum, reagirali nevjerojatno organizirano, pokazali vitalnost za koju nismo ni znali da postoji. Kriza je izbacila tri imena kojima se danas i s lijeva i s desna pincetom traže greške, a zapravo je na scenu izašao stari jezivi hrvatski jal! Sve ćemo vam oprostiti, samo ne uspjeh! I zato sad traje natjecanje u tome kako obezvrijediti što su Capak, Markotić i Beroš napravili. Po jednima su pretjerali s mjerama i medijskom pedagogijom, po drugima su u tome upravo zakasnili, na toj streljani puca se svaki dan, jer sve će vam Hrvati oprostiti, ali uspjeh i uspješnost – nikada! I nikome! Dobro došli u zemlju jala, piše Tihomir Dujmović/Direktno.hr

Je li svijet stvarno bio slijep?

Goranko Fižulić će ovih dana reći da je čitav svijet bio gluh i slijep kada je 30. siječnja Amerika prodala 200 milijuna zaštitnih maski Kini. Da smo tada i mi morali reagirati. Ta pokroviteljska pedagogija je smiješna, jer u to vrijeme Švedska isto tako milijune zaštitnih maski prodaje Kini. Dakle, cijeli svijet je spavao! Hrvatska je reagirala definitivno na vrijeme. Nema dvojbe da je bilo grešaka, da smo zacijelo s kojim danom zakašnjenja zatvorili granice i da smo jedno vrijeme mirno gledali kako brojni Talijani i Slovenci stižu na našu obalu u spasu od korona stampeda, a da ih nitko ništa nije pitao. Dakle, grešaka u koracima je bilo, ali minimalnih, no danas nema dvojbe da smo se za sada izvukli. Sada nas čeka drugo poluvrijeme.

Premda kao i svi jedva čekam da ovaj kućni pritvor završi, bojim se da kapital i njegov interes, a ne temeljito rješena zdravstvena situacija, zazivaju prerani povratak u normalu. Austrija i Danska već najavljuju normalizaciju života, tako da će Danska prva u Europi otvoriti škole i dječje vrtiće. Austrija će pak za sedam dana otvoriti trgovine površine do 400 kvadrata, od 1. svibnja otvorit će sve trgovine i šoping centre, uključujući uslužne djelatnosti poput frizera i kozmetičkih salona. A u drugoj polovici svibnja u Austriji se planiraju otvoriti kafići, restorani i hoteli! A bilježe oko 300 novih slučajeva svaki dan!

Naime, pali su s ranijih 800 na 300 dnevno novozaraženih i već kreću s otvaranjem trgovina, sutra i šoping centara.Nije li ovakva liberalizacija preuranjena? Bojim se da sada tamošnji tajkuni, a ne liječnici, diktiraju taj trempo! To je prva klopka koja se i nama sprema. Singapur primjerice upravo plaća cijenu prerane normalizacije. Oni su prvi slučaj korone zabilježili 24. siječnja, no zbog izvrsnih mjera koje su odmah propisali u prvih pet tjedana imali su samo 110 slučajeva zaraze. Nakon liberalizacije, ovu nedjelju je Singapur zabilježio 120 novih slučajeva! Više nego ikada. Dakle, mi sad nikako ne bi smjeli napraviti tu pogrešku! Nikako! I dok će i ovaj problem primarno rješavati liječnici i struka, politiku čekaju puno teži zadaci.

Ispred nas je najvažniji zadatak

Mislim da je vrijeme da se počne dešifrirati fraza “kako ništa neće biti kao prije” jer će nas ona odvesti do toga što nam je činiti. Prvo treba uzeti k znanju da se međudržavne granice neće otvoriti, barem dok se ne pronađe cjepivo i ne procijepi kompletno svjetsko stanovništvo. Po znamenitom doktoru Radmanu za cjepivo u širokoj uporabi treba najmanje jedna, do dvije, možda i tri godine. Za to vrijeme treba živjeti u ovim uvjetima koji će formirati jednu drugu svijest. I to je ključno doba i za nas. Točno toliko vremena imamo za velike promjene. Jer, kad ponovno krene stari buldožder globalizacije i moćnog svjetskog kapitala protiv kojeg se oni koji su gladni ne mogu boriti, mi bi morali imati u rukama neke posve druge karte.

Mi, naime, sada ispred sebe imamo najvažniji zadatak. Shvatiti da se moramo sami na sebe osloniti i krenuti svojim putem. A ne vidim da te svijesti još uvijek ima. Kao da ne vidimo kako se Unija raspala pred našim očima. Njemačka i Češka su još prije mjesec dana zabranile izvoz maski u ostatak Unije. Italija je na popis zabrana izvoza stavila kompletnu zaštitnu opremu. Francuska je neki dan bez puno biranja riječi, žestoko, gotovo balkanski, napala SAD da je Amerika u tipičnoj mafijaškoj akciji usred aerodroma u Šangaju preotela već utovarene maske za Francusku i utovarila ih u svoj zrakoplov! Pri tome je Amerika zabranila izvoz svih sadasnjih i budućih rezervi zaštitne opreme! Takvo ponašanje primjerice u Uniji onemogućava bilo kakvu zajedničku europsku politiku, čak niti oko elementarnih stvari! Zaštitnih maski!

Svađa oko euroobveznica još nije završila i Njemačka je tu u otvorenom ratu s Italijom i Španjolskom, sad već i s Francuskom! Maratonski sastanci koji traju po deset sati na razini ministara financija zemalja članica uporno ne daju rezultata. Nizozemska stoji čvrsto protiv talijanskih prijedloga koji traži kolektivizaciju svih dugova i njihovo kolektivno rješavanje putem Europskog stabilizacijskog mehanizma. Nizozemska uopće ne želi o tome razgovarati! Kompromis velikih, do kojeg će sigurno doći, zakonomjerno će ići na račun malih. To smo valjda iz povijesti naučili.

Uostalom, Zagreb je nakon potresa dobio par utješnih poruka iz Unije, ali na vidiku realne pomoći nema. Sve procjene govore da se Zagreb realno bez pomoći novcem izvana ne može oporaviti. Jer se radi o enormnim sredstvima. Vi možete  financirati obnovu pročelja, ali statički ojačavati zgrade u centru metropole traži milijarde i milijarde. Albanija je svojedobno nakon velikog potresa od 5 stupnjeva ušminkala urbana mjesta, ali nije imala novca za statička pojačanja koja bi izdržala novi potres. Došao je novi potres od 6 stupnjeva i zgrade nisu izdržale. Zagreb je sad pred istom dilemom, a vidjet ćemo po novom zakonu u kojem smjeru će ići obnova. No ni Zagreb ni Hrvatska nemaju milijarde eura koje takav ozbiljan statički zahvat traži na tisućama zgrada i stanova. Najmanje taj novac imaju stanari. Već ćemo na ovoj temi najbolje vidjeti kako izgleda solidarnost i nova Europska unija.

Neće biti milosti

Svjetski poredak se, dakle, raspada pred našim očima i u vremenu koje dolazi neće biti milosti, ponavljam, pogotovo velikih prema malima.  Paralelno s tim, svjetski mediji pišu da se velike sile spremaju na međunarodnim sudovima podignuti teške tužbe protiv Kine, tužbe s astronomskim iznosima zbog toga jer je zarazila čitav svijet! Ni to neće proći bez odgovora i bez reakcije druge strane. Dakle, već sada je jasno: kako se danas zemlje ponašaju u epizodi s maskama i zaštitnom opremom, sutra će po potrebi ista stajališta zauzimati i s hranom! Njemačka primjerice već najavljuje povratak jednog dijela tvornica iz Kine, u prvom redu automobilske industrije, što će na tržištu radne snage izazvati dodatni kaos.

U međuvremenu, prve procjene govore da će se zbog otkaza koje će dobiti zbog gospodarske krize najmanje 50 tisuća Hrvata vratiti u domovinu. Pripremamo li ispraviti pogreške u gospodarstvu  i društvu uopće, pogreške koje su ih i otjerale van? Spremamo li zakone koji će im omogućiti posao, lakša ulaganja i sretan povratak? Pripremamo li se, dakle, za budućnost koja je evidentna? Hoćemo li uzorati stotine i stotine neobrađenih hektara Slavonije i Ravnih kotara? Hoćemo li prilagoditi zakone toj tako čekanoj revoluciji u poljoprivredi koja bi sve izmijenila? I ovisnost o uvoznoj hrani i bijeg našeg stanovnistva. I tako dala punu smislenost turizmu u kojem sada jedemo talijansku rikolu i poljske jabuke! Ne bih rekao.

Trgovački lanci i dalje ne otkupljuju domaćih proizvoda koliko im je naloženo, a tržnice koje se ovih dana otvaraju radit će po zadnjim informacijama (mimo blagdanskog rasporeda) vjerojatno do 13 sati. Trgovački centri do 17 sati. Kao da netko i sad namjerno skreće narod uvoznoj hrani! Sramota koja se događa s Dolcem je zastrašujuća. Ribarima su najavili da će u utorak moći otvoriti ribarnice pod dogovorenim preduvjetima koje su ribari ispunili. Na dan kad je sve trebalo krenuti pojavio se inspektor koji je sve stornirao. Ribari su ribu donijeli, nisu je smijeli prodavati pa su je neki dijelili besplatno, a dobar dio je propao! U ovom trenutku to je zločin za koji bi netko trebao odgovarati. Kad pogledate hrvatske OPG-ove, kad vidite kakvu skromnu ponudu imaju, a pogotovo kad vidite koliko skromnih količina robe imaju, onda vam je jasno da smo tu na dnu.

Ako se iz političkih razloga nije išlo na formiranje gospodarskog stožera koji bi davao dojam neke vrste gospodarske vlade nacionalnog spasa u kojoj bi bilo gotovo nemoguće donositi odluke, a odgovornost bi naravno isključivo bila na Vladi, bojim se da očekivane poljoprivredne revolucije neće biti bez nacionalnog stožera za poljoprivredu. On mora snimiti stanje do zadnje krave i jabuke, predložiti zakonske hitne promjene (pogledajte samo koje smeće od vina i maslinovog ulja uvozimo usred ljeta!), trgovačkim centrima podignuti postotak obavezne kupovine domaćih proizvoda te formirati agro banku koja bi pratila razvoj poljoprivrede. Kako točno upozoravaju poljoprivrednici iz Osijeka: ne mogu ljudi (misleći na sve te stare stručne službe, zavode, razne komisije i sva nemoguća državna tijela koja godinama šute!) koji su poljoprivredu doveli na ove grane, aktivno ili pasivno podupirali uvoz hrane, biti lučonoše novog razvoja! Zato je nužan stručni stožer za poljorivredu. Bez toga preporoda neće biti. Mi ćemo, naime, nekako dočekati cjepivo, ali i nastaviti po starom. Za budućnost ove nacije takav je razvoj gori od korone.

Tihomir Dujmović/Direktno.hr

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari