Pratite nas

Kolumne

Narod koji ne uči iz vlastite povijesti osuđen je ponavljati ju

Objavljeno

na

Sedamdesete, osamdesete, devedesete…

Narod koji ne uči iz vlastite povijesti osuđen je ponavljati ju. Ovu opomenu Hrvati su osobito pozvani njegovati u sjećanju već i poradi toga što u svojoj povjesnici mogu pronaći malo događaja i povijesnih razdoblja koje bi razuman narod poželio ponoviti i jednom, a kamoli više puta.

Jednog takvog bljeska Hrvati su se prisjetili ovih dana proslavivši obljetnicu olujne vojne pobjede kojom su državni vrh i hrvatski vojnici utrli put hrvatskoj slobodi, teritorijalnoj cjelovitosti i miru u susjedstvu. Pa kako im se onda moglo dogoditi da već četiri godine potom na mjesto pobjednika Tuđmana izaberu anti-Tuđmana, a povjerenje, umjesto Tuđmanovom HDZ-u, poklone partiji blago rečeno podijeljenih emocija između Hrvatske i komunističke Jugoslavije? Ne zanemarujući u takvim prigodama uvijek prisutan utjecaj vanjskog čimbenika, ipak ostaje činjenica kako su tako odlučili sâmi Hrvati, s olovkom u ruci. Pa što im bî?

Sve ne vjeruju pa ipak povjeruju

Uvidjevši kako nema drugog načina da učinkovito ogadi HDZ narodu, ali i da alternativni SDP – koji nije pljeskom, nego okrećući joj leđa, dočekao hrvatsku neovisnost – ne samo dovede na vlast, nego ga i ohrabri u provođenju politike povratka u kulturološki, gospodarski, pa i politički kontekst iz kojeg se Hrvatska istrgla, samozvani sud javnosti, utjelovljen u medijima, osudio je HDZ na strašnu, vjerojatno doživotnu kaznu za zločin od kojeg se jednostavno nije moguće obraniti. Naime, ono što se nekad zvalo pretvorbenim kriminalom, nemoralom elita, grijehom struktura, a danas je popularno kao korupcija, klijentelizam i nepotizam, poput istočnog je grijeha u ovom ili onom obliku utkano u vlast na svakoj razini otkad je svijeta i vijeka, na nižim razinama manje suptilno, a na onim najvišim, globalnima posve sofisticirano, kroz zakonsku regulativu, međunarodne institucije, umrežene neformalne strukture i uvriježene obrasce ponašanja. Pritom mediji igraju dvostruku ulogu – služe kao zaštita krovnih elita, o njihovim marifetlucima ni riječi, ali i kao palica za discipliniranje neposlušnih ili preambicioznih nacionalnih elita.

Posvuda približno ravnomjerno pristupne negativnosti netransparentno nadzirani mediji prikazuju kao da su obilježje ponašanja isključivo naciljanih, dok će drugima zažmiriti na oba oka. Kad je o grijesima odabrane mete riječ, i sitnice obasjavaju svjetlima reflektora, danonoćno ih drže pod povećalom, kadšto i pod mikroskopom, višestruko uvećavajući percepciju njihova razmjera. Pa i kad iza toga sadržajno ne stoji gotovo ništa, dojam negativnosti stvaraju ponavljanjem do besvijesti uz odgovarajuću naljepnicu (“afera” ili “skandalozno”). Zbog enormne neravnoteže uzrokovane kroničnim SDP-ovim deficitom domoljubnih osjećaja, stajališta i djela, navedenim tehnikama intenzivno i invazivno lome HDZ, kako bi postigli ravnovjesje između te dvije stranke. Istovjetan mehanizam primjenjuje se ne samo u politici, nego i u sportu (nogomet je pokazni primjer), zapravo gdjegod se postigne bilo kakav hrvatski uspjeh koji bi mogao okupiti ljude. U slučaju neuspjeha, ni na izgubljene milijarde im se radar ne pali.

No, kako je u jednu tako očitu podvalu povjerovao dio hrvatskog naroda, čak i pretežiti, i još vjeruje? I to presudno upravo oni koji su prema najutjecajnijim medijima u pravilu sumnjičavi. Recimo, ne vjeruju im ni trunke kad donose “istinu” o Drugome svjetskom ratu, posebno o poraću. Nije drukčije ni kad je riječ o Domovinskom ratu, gdje hrvatske junake prikazuju zločincima dok im istodobno ne manjka zapanjujućeg razumijevanja za pobunjenike i rušitelje Hrvatske, posebno za komunističku Titovu vojsku, JNA. Hrvati im odveć ne vjeruju ni kad ih šopaju preodgojem u svjetonazorskim pitanjima, poput prava na ubijanje nerođene djece, rastakanja obitelji i promoviranja raznovrsnih seksualnih stilova i na njima temeljenih identiteta kao normalnih, čak i superiornih tradicionalnima. Medijima bezuvjetno povjeruju tek u jednom slučaju. Kad zagrme iz svih topova – HDZ = lopovi! Pa kako to da su oni koji su protiv Hrvatske u svim ključnim pitanjima samo u tome u pravu?

Što to treba biti u glavi, ili možda u srcu, da se takvo što zdušno prihvati? Nije li to ono more tuposti o kojem je pjevao Matoš? Ili je u pitanju “sindrom razmažene dice” – čim se ostvari cilj, slijedi opuštanje i odgovornosti više ni traga – zbog čega je general Gotovina, ogorčen kaosom nastalim netom po oslobođenju Knina, uzeo zapovjednike na red? Ili je ipak posrijedi savršeno pripravljen slastan zalogaj po mjeri sitnog zuba, kako je uviđao Tuđman? E da, Tuđmanu se grdno zamjeralo i što onima koji su se tada nazivali narodom nije podilazio kad bi cvilili za Dinamom kao kakvo derište za lizalicom.

Muka Sizifova

I još se Tuđman ni ohladio nije, a oni su se već vratili na staro, u zagrljaj dobrih, starih sedamdesetih. Dinamo su vratili odmah, da bi uskoro i on podsjetio na sedamdesete, osvojivši titulu prvaka… lige za bedaka. A s Dinamom su vratili i manire karakteristične za ono doba. Napravljena je čistka u srži države razmjera neviđenih od  ’71 – od pravosuđa i policije, preko obavještajne zajednice do diplomacije. Kako bi osigurali “pošteno” suđenje onima koji su stvarali Hrvatsku, odmrznuti su, za HDZ-ove vlasti neutralizirani, vrhunski pravosudni profesionalci, sudci iz zločinačkog komunističkog totalitarizma. Pobjednička Hrvatska vojska je poprimila strukturu one koju je porazila, temeljenu na korpusima, dok su u ratu izrasli legendarni zapovjednici umirovljeni. I položaj Hrvata u BiH preko noći počinje sve više nalikovati onome iz sedamdesetih. Što se gospodarstva tiče, benzina je ipak bilo, samo što je dvostruko poskupio. Ali zato po špeceraj više nije trebalo hitati put Trsta i Graza, budući su veliki trgovački lanci otvorili vrata u Hrvatskoj. Kao i sedamdesetih, živjelo se na račun naraštaja koji dolaze, na dug koji je rastao dvostruko brže od gospodarstva. Unatoč silnoj rasipnosti, zabilježen je pad broja rođenih za 15%, kakvog ne pamte ni sedamdesete.

U drugoj polovici novih sedamdesetih vraća se HDZ i nastavlja sličnu gospodarsku politiku, samo što Hrvatska ipak nešto brže konvergira europskom prosjeku. A i broj rođenih raste za nekih 5-10%. Podupire se i Hrvate u BiH kroz strateške projekte izgradnje bolnice i sveučilišta u Mostaru. Krajem novih sedamdesetih svijet opet drma teška ekonomska kriza, no Hrvatska, za razliku od Jugoslavije ranih osamdesetih, ipak ne bankrotira. Na političkom planu, HDZ najprije ulaskom u NATO remeti u međuvremenu iznova oživljenu Titovu politiku nesvrstavanja, da bi potom počinio neoprostivi zločin izborivši ulazak Hrvatske u Europsku uniju mimo ex-Yu okvira, tzv. Regije, a što je posebno teško palo bivšem čuvaru Maršalova groba, tada samo još njegova nasljeđa, predsjedniku Josipoviću. Toliko teško da je tu katastrofu pokušao osujetiti organiziravši neuspješni pokušaj uličnog državnog udara, da bi zatim mrgodno prihvatio realnost konstatiravši kako to nije nikakav uspjeh. Iz njegove perspektive to doista i nije bio. Za kaznu što je tako bešćutno dokrajčio mogućnost nastavka Titova djela, HDZ-u je opet dijagnosticirana teška korupcija. Kao posljedica psihoze nastale uslijed nesmiljene borbe protiv te pošasti, hrvatsko gospodarstvo sve više kaska za Europom, a HDZ, kao jedina njezina žrtva, doživljava težak izborni poraz. Na pozornicu stupa nova politička zvijezda – Zoran Milanović – premijer s karakterom!

Doktrina njegova vladanja se u najkraćem može opisati parolom iz osamdesetih – i poslije Tita Tito! Pogoršava odnose s vodećom europskom silom, Njemačkom, inventivno otežući s izručenjem onih koji su i poslije Tita udarali i kolcem, i lancem i sjekirom u glavu. Gospodarsko stanje biva sve teže, Hrvatska tone i upada u krajnje složenu situaciju, podsjetivši na bivšu državu u vrijeme Milke Planinc. Milanović se svesrdno trudi prokopati dno kako bi oporavak uslijedio što kasnije (da nije baš ništa prčkao, rast gospodarstva bi po inerciji nastupio dvije godine ranije), bahato srozavši investicijski rejting Hrvatske u smeće, negdje pri dnu kante. I kad više gotovo ni teoretski nije moglo drukčije, u zadnjoj godini Milanovićeva mandata Hrvatska počinje rasti. Mediji ga prikazuju kao genija, a rast kao čudo neviđeno još od stabilizacijskog programa Ante Markovića u praskozorje rata. Unatoč sloganu “Hrvatska raste”, nakon silnih peripetija i trzavica Milanović silazi s vlasti, a nakon što se dim razišao, nastupa HDZ-ova vlada Andreja Plenkovića. Slijede nove devedesete!

Hrvatska, gospodarski i politički na koljenima, posvađana sa skoro svim susjedima i Europom, poput feniksa se diže iz pepela. Po prvi put u modernoj povijesti gospodarski raste na zdravim temeljima, uz osjetno smanjenje duga u odnosu na BDP i proračunski višak. Sve to u nemogućim okolnostima, ploveći kroz Scile i Haribde davno posijanih minskih polja (Agrokor i Uljanik). Utakmice na vanjskopolitičkom planu Hrvatska igra daleko iznad očekivane razine s obzirom na svoju kategoriju. Na slovenske ucjene uzvraća diplomatskim pobjedama za europskim stolom, a diže se s poda i u arbitražama s mađarskim MOL-om. Aktivnošću u europskim institucijama pokazuje kako može pobjeđivati i tamo gdje je domalo čamila i služila tek kao kanta za napucavanje.

Slijedom odgovornog državnog gospodarenja, rejting je vraćen u investicijski razred, što potiče interes i ozbiljnijih ulagača, a ne samo perača novca. Predano se radi i na uklanjanju prepreka koje Hrvatsku čine EU zemljom drugog reda (pristupanje schengenskom prostoru i monetarnoj euro-zoni). Brine se i o svom narodu u BiH, djelima a ne samo riječima (HVO se opet tretira kao dio Hrvatske vojske, političko pitanje BiH Hrvata se ustrajno internacionalizira). A na samom vrhuncu vala iseljavanja održava se broj rođenih stabilnim, i to unatoč padu broja žena u dobi za rađanje. Konačno, osim što se iz Hrvatske sve manje odlazi, ljudi u nju sve više i dolaze – boraviti, raditi, živjeti.

Protiv Vučića ili za Vučića?

Uzevši sve to u obzir, povuče li se usporedba s devedesetima, može se reći kako je prekretnica u ovom novom “ratu” poslije rata, pandan “Operacije Maslenica”, već iza Hrvatske, ali konačna pobjeda je još daleko. Tek je devedesettreća, no, baš kao i u starim devedesetima, Hrvatskoj ide predobro za ukus nadziratelja medijskog stroja pa se fabriciranim aferama destabilizira uspješnu vlast pred prijelomnu ’94, samo kako bi se onemogućila mirnodopska Oluja. Ni u HDZ-u ne manjka onih koji bi se igrali Mesića i Manolića, kao i tada na valu posijanih medijskih mantri o nužnosti borbe protiv korupcije i klijentelizma. Drugi, pak, višak vremena koriste razmišljajući kako bi se poigrali Sanadera na prijelazu u 2010. godinu, mada za to danas raspolažu daleko slabijim argumentima od njega tada. No, nisu oni jedini koji i danas čine aktualnim stih iz popularne pjesme – nova lica, scena ista!

Tu su i oni koji nikako ne mogu oprostiti hrvatskom državnom vrhu sastajanje s Aleksandrom Vučićem, u čemu ih ne može pokolebati ni što se i predsjednik Tuđman svojedobno sastajao s Miloševićem. Jednostavno, nema drugog načina kako rješavati probleme sa susjedima nego razgovorom (istina, on katkad nije dovoljan, ali je nužan). A susjede se ne može birati.

Začudo, ti isti, alergični na Vučića, na svaki uspjeh hrvatske politike, bila riječ o vanjskopolitičkom ili gospodarskom, ili, pak, o drastičnom poboljšanju migracijskih kretanja, reagiraju baš poput Vučića – obješenih faca, s knedlom u grlu i grčem u želudcu. A i prijedlozi rješavanja unutarnjih hrvatskih pitanja su im takvi da i Vučiću razvlače osmijeh, moguće i podsmijeh, na lice. Recimo, teško da bi srpski predsjednik našao zrnce prigovora na prijedlog da se hrvatskim državljanima u inozemstvu omogući glasovanje elektronskim putem, među njima i za onih 30 tisuća krajišnika (i još više desetina tisuća njih koji su ostvarili vjekovni san živeći u Srbiji), i dalje nimalo prijateljski raspoloženih prema Hrvatskoj, pred kojima sad već tradicionalno cmolji obilježavajući obljetnice pogroma nad sudionicima relija “Knin-Beograd ’95”. Vučić sigurno ne roni suze ni zbog cijepanja Hrvatske na izborne jedinice sukladno granicama povijesnih pokrajina, kao izrezanog iz božićne čestitke njegove svetosti, patrijarha Ireneja. A ni poticanje na daljnje stranačke, pa i unutarstranačke rascjepkanosti na hrvatskoj političkoj sceni i, posljedično, dodatno otežavanje formiranja i održavanja vlasti sigurno mu nije mrsko. Kako bi i bilo, kad mu sve to ostavlja pozamašan prostor za destabilizaciju Hrvatske.

Ajde što iza takvog prijedloga izbornog zakona stoji Josipovićev pravni stručnjak Robert Podolnjak, ali što to tjera sljedbu Željke Markić da ga u tome svesrdno podržava? Istina, gđu Markić su još kao mladu novinarku angažirali kao konzultanticu u Human Rights Watchu, agenturi koja je devedesetih nastojala izjednačiti hrvatsku i srpsku stranu u ratu, da bi temeljem njezinog dugotrajnog istraživanja sastavili za Hrvatsku nepovoljno izvješće. Je li onda grijeh pomisliti kako čitavom operacijom navodno pravednijeg, a za Hrvatsku nepovoljnog izbornog zakona zapravo upravlja neka nevidljiva ruka izvana? Recimo, ona nasljednika Aleksandra Vasiljevića na čelu obavještajnog sustava Srbije? Možda pod radnim nazivom – “markićevci za martićevce”? I kako onda odgovoran hrvatski dužnosnik ne bi učinio sve da spriječi takvu rabotu, zakrabuljenu u referendumaniju kao novi oblik događanja naroda i podmetanja balvana Hrvatskoj?

Prijezir prema Europi iz žablje perspektive

Osim što u ključnim političkim stvarima dišu poput Vučića, krugovi kritični prema trenutnom hrvatskom državnom vodstvu kipe još jednom čudnovatom emocijom – potpunim prijezirom, čak i mržnjom prema Europskoj uniji. Protive joj se sa sličnim žarom kao Srbi devedesetih “Četvrtom Reichu” (tako “od milja” zovu Njemačku), čak se i ne libe Uniju nazvati istim imenom. U izvjesnoj mjeri taj prijezir podsjeća i na onaj hrvatskih Srba prema Hrvatskoj, tijekom povijesti iskazivan pod motom – grizi ruku koja te hrani! S time da je u nabrušenosti hrvatskih Srba na Hrvatsku još i bilo neke logike. Bili su huškani od središta moći suprotstavljenih interesa hrvatskima, a kojem su civilizacijski i etnički pripadali. No, u ovom slučaju, kad se Hrvatska i formalno vratila u matični kulturno-civilizacijski krug, takvo objašnjenje izostaje.

Spočetka su još ti narogušeni protueuropejci pokazivali elemente razuma pa kao mjerilo isplativosti ulaska u europske integracije navodili hoće li iz europske kase biti više isplaćeno ili u nju uplaćeno. Sad ga više ne spominju. Ušutjeli su se k’o obijeljeni grobovi. Nakon stotinu godina odijeljenosti od matice kojoj su Hrvati stoljećima pripadali, sad je nekima i 5 godina u Europi previše. Eto, baš kad se Hrvatska suočila s trenutkom istine, rezultatom zaostajanja za Europom kao posljedicom prebivanja u tuđinskom kontekstu, a povratkom u sedamdesete početkom ovog stoljeća taj se raskorak nije smanjio. Lijepa Naša je de facto spala na Kosovo Europe pa sad prima milostinju, ili ljepše rečeno, solidarnu pomoć, kako bi barem infrastrukturno – od fasada, škola i vrtića sve do mostova i pruga – napokon zakoračila u 21. stoljeće.

Kakav se to gadan kompleks krije iza ideje koja suverenost shvaća kao odijeljenost od svijeta i povlačenje u sebe, a ne kao priliku i sredstvo da se, sjedeći za stolom kojem pripadaš, izboriš za procvat i blagostanje? Izgleda da se olako zaboravilo kako bez razumnog političkog savezništva s glavnom globalnom silom i njezinog prešutnog odobrenja ni Oluja ne bi imala optimalan učinak, unatoč svoj želji, volji, uvježbanosti i opremljenosti hrvatskih vojnika. Podsjetimo, bilo je i vojnih akcija provedenih mimo osiguranog povoljnog političkog okvira nakon kojih bi uslijedilo povlačenje na početni položaj i znatna politička i ina šteta (primjerice, Medački džep).

Kako bi omalovažili uspjehe Hrvatske u ligi u kojoj igra, a igra poprilično iznad svoje klase, onima koji su umislili da su direktori svemira sve je to sitniš nedostojan spomena, a kamoli njihove pozornosti. Oni bistre samo veliku, globalnu politiku – Istanbulsku i Marakešku. Zbog nje padaju u nesvijest, bez obzira što se doimlje posve razložnim kako je za zemlju veličine i položaja Hrvatske najbolje da se u globalnim stvarima drži matice, da se ne ističe, da ne strši, da ne brza, da ne trči pred rudo. Sva je prilika kako se iza tih političkih gromada i moralnih vertikala ipak kriju stekliši neostvarenih ambicija i fantazija. U tome neodoljivo podsjećaju na žabu iz znane izreke, koja bi, vidjevši gdje se konji kuju, i sama digla nogu. Ipak, srećom po njih, a ništa manje i po Hrvatsku, ne moraju se bojati da će doći u situaciju u kojoj bi to mogli stvarno učiniti. Jer tomu su se ispriječile nepremostive prepreke biološke naravi. Naime, žabe nastaju preobrazbom punoglavaca, a ne praznoglavaca.

Narod s karakterom?

No, i takvi mogu, što iz pakosti, što iz ludosti, poslužiti kao pomoćne postrojbe, martolozi, u pohodu na još jedan dejavu sedamdesetih, baš kao što su tomu poslužili i prethodni put, ususret kronološkom prijelazu u 21. stoljeće. Tada su izabrali onoga koji se pravdao kako je dok je pjevao, samo zijevao. Sad je scenarij doživio minimalne preinake. Povratak u sedamdesete vodi preko pjevača tugaljiva glasa koji sve više liči na svog ćaću, političkog mu prethodnika. Dijele, naime, istu političku putanju, ali i isti lakrdijaški stil temeljen na šibicarskim smicalicama. A da je sin isti kao on,… kao stari njegov,… potvrđuje i to što su im čak i žene s istih strana (No, to, naravno, nije bitno. Jest, da je Plenkovićeva žena od tih, e to bi već bila druga pjesma, a sigurno bi mu priskrbilo još poneki “laskavi” epitet). I što će sad ćaća, nego kao svaki ćaća – o svome sinu zboriti biranim riječima. No, kako je u nasljednikovu slučaju očito da je previše toga otpjevao kako bi mogao reći da je samo zijevao, ipak mu nije suđena ćaćina uloga, nego da pripravi put drugome – kandidatu s karakterom!

Ipak, kandidatu s karakterom, koji i ovih dana u prepoznatljivom stilu omalovažava veliku hrvatsku pobjedu, samo pomoć ćaćina sina, koliko god bila važna, ne će dostajati za pobjedu. Trebat će mu i potpora naroda, naroda s onim istim karakterom kakvog je pokazao i prije dva desetljeća – naroda koji radije traži sigurnost roblja u zlatnim sedamdesetima jer se boji preuzeti odgovornost i slobodno zakoračiti u budućnost. K tome, za razliku od prethodnog povratka u sedamdesete, koji je poništio mnoge učinke ratne Oluje, ne pokaže li sad hrvatski narod karakter i, nadasve, pamet iz Oluje, repriza će novu, mirnodopsku Oluju zatrti već u korijenu.

Grgur S./Kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Drugovi i drugarice, u laži su kratke noge. Istina će i vas jednog dana osloboditi…

Objavljeno

na

Objavio

Na blagdan rana svetog Frane, na otoku Badiji pokraj Korčule hrvatska predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović otkrila je 17. rujna 2019. spomen-bistu mučeniku dr. fra Bernardinu Sokolu, članu Franjevačke provincije svetog Jeronima sa sjedištem u Zadru.

Sokol, podrijetlom iz Kaštel Sućurca, gdje je rođen 20. svibnja 1888., jedna je od prvih žrtava, od ukupno 667 biskupa, svećenika, redovnika, redovnica, bogoslova i sjemeništaraca iz cijele Crkve u Hrvata, okrutno umorenih tijekom krvave odmazde u svibnju 1945.

Jugopartizani su se osobito iživljavali na nevinim žrtvama, uglavnom pripadnicima hrvatskog naroda, tijekom križnog puta u kojem su u četveroredovima sprovodili naše ljude od Bleiburga do Gevgelije.

Masakrirali su ih ponajviše u Sloveniji: Tezno, Teharje, Kočevski rog, Zidani Most, Trbovlje, Slovenj Gradec, zloglasna Huda jama s nedavno otkrivenom masovnom grobnicom Barbarin rov, samo su neka od poznatijih stratišta Hrvata u susjednoj Deželi.

Toliki martirologij klerika nije iskusila ni jedna crkva u većinski katoličkim zemljama u Europi. Hercegovačka franjevačka provincija Uznesenja Marijina, za vrijeme, pred kraj i nakon samog završetka Drugog svjetskog rata gotovo je prepolovljena. Ubijen im je provincijal fra Leon Petrović i 65 subraće fratara. Najteže je prošao samostan na Širokom Brijegu. Samo u jednom danu, 7. veljače 1945., ubili su partizani 12 fratara, poput 12 apostola, koje su se zatekli u samostanu, među njima i 80-godišnjeg starca na umoru, fra Marka Barbarića. Njihova mrtva tjelesa nađena su spaljena u protuzrakoplovnom skloništu, a najviše su umrli od metaka kojima su prostrijeljeni u zatiljak, piše Ivan Ugrin / Slobodna Dalmacija

Zadarski franjevci: Uz stare lažne optužbe ponovno se želi ubiti nevinog subrata fra Bernardina Sokola

O tome sam i nedavno pisao za “Slobodnu”, a jedna anonimna gospođa iz Sinja na to mi je u pismu prigovorila: “Kako to partizanske jedinice, komunisti, kako Vi pišete kao o zlotvorima, nisu srušili u svom oslobađanju od fašista i nacista, niti jednu katedralu, crkvu, kapelicu, križ…” Moj je odgovor: Dopuštam mogućnost da jugopartizani nisu razbijali spomenike, ali su zato nemilice posmicali i ubijali, pa i svoje ljude, poput hrvatskog člana Politbiroa CK KPJ Andrije Hebranga!

Fra Bernardin Sokol odveden je iz samostana na otoku Badiji kod Korčule 28. rujna 1944., pa se taj dan uzima kao dan njegove smrti. Zahvaljujući fra Jozi Zovku i hercegovačkim fratrima, kojima su “zadarski” fratri ustupili badijski kompleks na 99 godina, otvorena je umjetnička Galerija sa Sokolovim imenom i njegova bista.

Indexovci, kako bi Sokola prikazali kao kvislinga, navode knjigu Nikole Anića “Dubrovnik u Drugom svjetskom ratu – Od okupacije do oslobođenja”, u kojoj piše kako je fra Bernardin špijao položaj skupine od sedam partizana Nijemcima, koje su oni poslije pobili. I pišu: “Nije se, Sokol, po običaju, poslije mise na Vrniku vratio na Badiju nego je otišao u Korčulu u njemačku komandu grada i oficire Abvera obavijestio o boravku partizana na Vrniku. Tumač u tom razgovoru bio je Vilim, Nijemac, koji je kao brijač još od prije rata živio na Korčuli…”

Komentira ovo na Twitteru kolega novinar Anto Mikić, da mu je “zanimljiv navod kako je u navodnom razgovoru fra Bernardina s njemačkim zapovjednikom bio potreban tumač (prevoditelj) Vilim. Fra Bernardin je glazbu studirao u Austriji, na odjelu Bečke akademije za crkvenu glazbu”(!).

Drugovi i drugarice, u laži su kratke noge. Istina će, nadam se, i vas jednog dana osloboditi. Samo budite spremni za nju.

Ivan Ugrin / Slobodna Dalmacija

 

Što to Markovina zna o fra Bernardinu Sokolu?

 

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Višnja Starešina: Hrvatski politički vrh dvojako reagira na vanjskopolitičke i sigurnosne izazove

Objavljeno

na

Objavio

Hrvatski politički vrh dvojako reagira na vanjskopolitičke i sigurnosne izazove. Ili ih ne primjećuje, ili su iznenađeni. Programska deklaracija bošnjačke Stranke demokratske akcije (SDA), u kojoj iznose cilj dokidanja sadašnje teritorijalne podjele i stvaranja Republike BiH, polučila je mješovitu reakciju – nešto su kao probuđeno iznenađeni. No iznenađenju zaista nema mjesta.

Deklaracija pod upraviteljskom palicom Bakira Izetbegovića iz rujna 2019. godine nastavak je ostvarenja istih, velikobošnjačkih i panislamskih ciljeva koji su definirani zaključcima Drugog bošnjačkog sabora 27. i 28. rujna 1993., pod upravljačkom palicom njegova oca Alija Izetbegovića.

Cilj je i tada, baš kao i sada, bio svesti pitanje teritorijalnog razgraničenja BiH na bošnjačko-srpsko pitanje i ostvariti muslimansku državu s panislamskim potencijalom u najvećim mogućim granicama. Sukladno cilju na tom Saboru su dekretom tadašnji Muslimani (što je bila Titova inovacija jedinstva vjere i nacije) preimenovani u Bošnjake, koji su teritorijalno prošireni na sve južnoslavenske muslimane.

Alija Izetbegović i savjetnici su tada dobro izabrali trenutak. Imali su zaleđen ratni sukob sa Srbima u BiH i potpisanu Deklaraciju Izetbegović-Krajišnik, koja je definirala način srpsko-muslimanskog razlaza i izlaska na more.

Sve su svoje vojne potencijale usmjerili prema Hrvatima, odnosno HVO-u, s dobrim izgledima da izlaz na more dolinom Neretve osvoje oružjem (operacija Neretva 93). I na Saboru su donijeli zaključak da odbiju tadašnji Owen-Stoltenbergov mirovni plan i nastave rat.

Njihovi tadašnji islamistički prijatelji i organizacije poput Al-Qa’ide u svojim su propagandnim materijalima promovirali muslimansku državu u BiH sa širokim izlazom na more dolinom Neretve, kao bazu za nastavak džihada u Europi.

Koncept promjene granica, eliminacija Hrvata kao političkog naroda iz BiH i obnova neke nove jugoslavenske zajednice pod srpskom dominacijom, sa srpskim poludržavama u Hrvatskoj (SAO Krajina) i BiH bio je i sasvim u duhu tadašnje britanske politike, koja je uvjerljivo dominirala u mirovnom procesu.

Doduše, sa stvaranjem islamske države u središtu Europe, Britanci baš i nisu bili presretni. Ali imali su razloga vjerovati da je taj proces pod njihovim nadzorom. Središnja Bosna je preko njihova vojno-obavještajnog angažmana u UN-ovim mirovnim snagama bila i njihov, a ne samo Bin Ladenov laboratorij za razvoj suvremenog džihada.

I Hrvatska, sa zaleđenom srpskom okupacijom i Hrvati u BiH bili su dodatno oslabljeni snažnom propagandom o agresiji na BiH i u najgoroj političko-vojnoj poziciji nakon pada Vukovara. Ukratko, bio je otvoren put prema finalnom srpsko-bošnjačkom dogovoru, u nekoj jugoslavenskoj asocijaciji koja je zbog rasporeda stanovništva odgovarala objema stranama.

Dovršena država

Postojala je samo jedna slaba točka u tom planu. U njemu nije bilo SAD-a i njegove nove uloge u Europi, s NATO-om kao glavnim zapadnim obrambeno-sigurnosnim menadžerom. I na toj je točki pao plan. Na toj se točki u sljedeće dvije godine Hrvatska uspjela prometnuti od izvjesnog gubitnika do jedine države pobjednice daytonskog mirovnog procesa.

Poslije SAD-a kao glavnog pobjednika, dakako. Moguće je danas lamentirati jesu li neke stvari mogle biti definirane drukčije. No ono što je uistinu važno jest da je iz mirovnog procesa jedino Hrvatska izišla kao dovršena država, sa zapadnom euro-atlantskom perspektivom.

Uspjela je to jer je imala vodstvo koje je prepoznalo trenutak i znalo iskoristiti priliku: predsjednika Franju Tuđmana, koji je znao da bez snažne vojske i savezništva sa SAD-om ne može dobiti rat, i njegove najbliže suradnike u tom procesu, ministra obrane Gojka Šuška u vojnom dijelu i posebnog izaslanika Miomira Žužula u političkom dijelu procesa.

Rujan 2019. umnogome politički podsjeća na nastavak rujna 1993. Traže se novi okviri za nedovršene postjugoslavenske države – BiH, Kosovo, Srbiju, Sjevernu Makedoniju, Crnu Goru. Za američku, kao ni za ojačanu rusku politiku, promjena granica više nije tabu.

Posebni izaslanik američkog državnog tajnika Mathew Palmer za nedavnog je posjeta državno nedovršenoj regiji najavio promjenu Daytonskog sporazuma. Deklaracija Izetbegovića mlađeg samo je pažljivo tempirani potez u tom procesu. I Srbi i Bošnjaci nastoje ga opet svesti na srpsko-bošnjački dogovor.

Njihov zajednički specijalni rat protiv Hrvatske, a s ciljem slabljenja hrvatske pozicije u procesu, već je odavno u tijeku preko migrantske krize i programiranih antifa-provokacija. Ali to ne bi trebao biti problem za Hrvatsku kao članicu NATO-a pa i EU.

Problem je što današnja Hrvatska nema vodstvo koje prepoznaje političke procese i izazove trenutka, niti ideje kako se u njima postaviti. Problem je što Andrej Plenković kao dominantna izvršna funkcija u državi uistinu vjeruje da su smisao i sadržaj državne politike namjestiti svoje senior-hostese u sinekure birokratskih, sadržajno ispraznih multilateralnih organizacija.

U Americi vidi prijetnju svojoj bajci malog činovnika-namjesnika većih europskih činovnika. To je istinska opasnost za hrvatsku budućnost u ovome procesu. A ne ni Vučićeve provokacije, ni Izetbegovićeve deklaracije.

Višnja Starešina / Slobodna Dalmacija

 

Kako je SDA ‘izišla iz ormara’

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari