Pratite nas

Gost Kolumne

Narode ostani svoj na svome, ne dozvoli da čovjek pije tabletu istine, tako nam Bog pomogao!

Objavljeno

na

Foto: Perica Biško

General Slobodan Praljak popio je antibiotik hrvatske politike, a presuda ICTY-a je kamen temeljac za neku novu pandam državu

 

„ Čuvajmo se da otrov vlastitog jezika

ne ubije nas same“    ( Platon )

 

„ Drag mi je Platon, ali mi je draža istina „

( Aristoteles )

Kao što znademo Platon bijahu Aristotelov učitelj i on veli isto što i Sokrat, da istinu treba pretpostaviti svakom prijateljstvu. Premda prijateljstvo i istinu  gajimo prema određenoj osobi  ma koliko ono veliko i trajno bilo, istina mora biti na prvom mjestu. Ona je najodaniji, najizvrsniji prijatelj, dakle, nešto božansko pa ju valja staviti iznad ljudi, pojava i odnosa. Istina je dakle, Bog. Praktičnim logičkim silogizmom  kazano da ukoliko nešto smatrate da je istina, složite se, ako ne onda se borite svakim dokazima i sredstvima dokaza protiv nekoga ili nečega da ne dođe do obmane.

Slučaj smrti generala  Slobodana Praljak sam po sebi stane u jednu jedinu riječ. Tragedija.

Što se iza „brda valja“ možemo samo nagađati svi mi koji smo izvan neposrednog djelovanja i kontakta. Po mom sudu ICTY je jedan praktički silogizam okrenuo naglavačke.

Da se odmah razumijemo, logika je znanost koja se ne bavi istinom već metodama spoznaje i oblicima valjane misli, a kada navedem riječ Udba ili neku izvedenicu te riječi,  onda se to odnosi na sve tajne službe svih naziva države Jugoslavija ( OZNA, UDBA,  KOS, SDB, SID itd).

Taj sud je postavio konkluziju o udruženom zločinačkom poduhvatu u Bosni i Hercegovini, a dvije  minor premise ostavio generalu i drugim optuženicima te novonastalim državama  Republici Hrvatskoj i B i H, koje je nemoguće oboriti ufanjem u pravo i sam pojam ICTY-a jerbo je sav teret dokaza prebačen na optuženike umjesto da je to na obvezi suda.

Kratko slikovito rečeno, ja vas gospodine Praljak stavljam u bačvu kerozina koju ćemo zapaliti pa ako ostanete živi, niste krivi.

Ljudska povijest je puna nepravdi, mnogi nedužni bivaju pogubljeni, stavljeni na sud srama za ono što nisu počinili dok se mnogima koji su zlodjela počinili sve blagodati stavljaju na pijedestal, a mi iz vlastita Naroda i Domovine „bacamo kamenje“.

Nije tajna ni malim ljudima da je general Praljak živio i radio pod teretom očeva  udbaškog križa jer mu je otac Mirko to bio te sudjelovao u dokazanom zlu po zapovijedi skojevaca u grupi bestijalnih likvidatora osoba kojima se nije sudilo kao što se spominju, Vice Sopta, Petar Oreč Strižić, Ivan Granić, Marko Knezović, Ante Primorac, Mirko Vujičić i drugi. Sve je to dakako znala hrvatska Udba koja je Praljka svakako i ucijenila za svoje zadatke i interese poslavši ga na ratište jugoistočno od Siska na liniju Komarevo – Sunja.

Da je to tako otkrio nam je nesvjesno i Ivo Lučić nekadašnji kapo SIS-a HVO-e i zamjenik Miroslava Tuđmana koji je tada bio ravnatelj HIS-a u svom radu, Hrvatska protukomunistička gerila u Bosni i Hercegovini od 1945 do 1951 godine te onda „zabio tricu“ odmah isti dan kada je general skončao život, nazivajući to sokratovskom žrtvom, kao da je jedva čekao da tako bude jer tako iz prve dati ovakvu karakteristiku doslovno nije moguće. Osjećajni ljudi bili bi barem ganuti ako ne već tužni. Isto tako valja imati na umu da je upravo Udba prvotno organizirala i opremila tkz. kažnjeničku bojnu na čelu s Mladenom Naletilićem Tutom te poslala u B i H-u da bi joj udarila kontru upravo preko generala Praljka!? Sukob je bio neizbježan, a sam general kada je vidio da ne drži konce se povukao. Na žalost prekasno. Štoviše na suđenju Tuti u Den Haagu bio je svjedok obrane kojim djelom je sigurno sam sebi proširio optužnicu. Uz to Udba je preko najjačeg udbaša Josipa Perkovića i Slavka Grubišića ( oba nam dolaze iz Osijeka što nije slučajno) već ustrojila i treću postrojbu tkz. specijalne postrojbe „ Knez Branimir“ kao dio specijalne jedinice MORH-a „Zrinski“ na čelu s Antom Rosom, koje su se sa Rosinim pomoćnicima Mičićem  i Oreškovićem  stacionirale u zapadnoj Hercegovini u formaciji jedne bojne ( Posušje, Ljubuški,Uskoplje i Široki Brijeg). Ova bojna je kasnije preustrojena u pukovniju „Ante Bruno Bušić“ na čije čelo je došao izuzetno sposoban ratnik, general Željko Glasnović. Čudno je što su Grubišićeve postrojbe prve započele sukobe s Muslimanima, a on ih je u govoru nazivao „cvijećem hrvatstva“ dočim je generala Praljka nazivao sinom komunističkog zločinca!?

Kroz sve to vrijeme Alija Izatbegović je govorio da to nije njegov rat, a Republika Hrvatska nije sklopila niti jedan međunarodnopravni akt iako je već buknuo rat i u Bosni i Hercegovini!?  Slobodan Milošević te Franjo Tuđman prvi susret su utanačili 25. ožujka 1991. godine u Karađorđevu, a sve je dogovoreno pema dosta indicija uz suradnju Božidara Jovića i Josipa Manolića koji evo ima gotovo stotku i jednostavno likuje puštajući malo istine i puno laži naslađujući se da je on „capo di tutti capi“.

Najmanje nekoliko stranih obavještajnih službi je pratilo taj susret, kao i one mnoge kasnije uključujući i park Tuškanac u Zagrebu. Već na prvom tom sastanku Milošević je Tuđmanu ponudio Cazinsku Krajinu (!?). Predsjednik HDZ-a za B i H-u u to vrijeme Stjepan Kljujić jako je negodovao  i smatrao to promašenom politikom smatrajući da bi svako dijeljenje štetno bilo sa samu Bosnu i Hercegovinu, što je apsolutno istina. Nešto slično smo mi imali i kod sporazuma Cvetković- Maček kojim sporazumom je 6. IX 1939 i stvorena Hrvatska Banovina. Tako su se i ovdje dvije strane, kao i tada po uputi Cvetkovića, pravile da treće strane, a to će reći Muslimana, nema. Tuđman se puno uzdao u suradnju Muslimana i Hrvata kao u drugom svjetskom ratu i činjenicu da partizani s Muslimanima nisu mogli nikako uspostaviti niti jednu vojnu jedinicu. No, prepredeni i vjerojatno izvana instruirani Alija Izatbegović, sanjao je svoju IZATBEGOVINU, što nam otkrivaju i današnji istupi Bakira Izatbegovića. Nakon zamjedbi Stjepana Kljujića on se nije dugo zadržao na poziciji lidera HDZ-e za Bosnu i Hercegovinu. Za to vrijeme JNA priprema svoje jedinice za prve napade u Hrvatskoj ( mislim odmah poslije susreta u Tikvešu ) pa je ubrzo počeo napad na Vukovar 25. kolovoza 1991. godine koja situacija još nosi štošta neobjašnjivog. Još uvijek je to enigma. Britanci su za slučaj da ne stvore sa saveznicima treću Jugoslaviju  ( imali smo državu SHS, pa Kraljevinu pa potom DRJ koja je skončala postojanje kao SFRJ ) imali zamišljenu liniju Tivat-Subotica, a neki pokazatelji govore da je Tuđman i Milošević dogovorio liniju Palić-Ston!? Kako su Britanci sa Francuzima i Rusima stvorili i  tu treću Jugoslaviju otklonjena je mogućnost izravnog sukoba s SAD-a oko njihove neposredne nazočnosti na ovim prostorima. Događaji na Bliskom Istoku i na samom Istoku otvorili su Amerikancima put da sjednu na Balkan, a opravdanje su imali upravo na zločinima JNA i parajedinica Srbije i Crne gore u napadima i okupaciji ( ne agresiji, o.a. b ) RH-e posebice nad civilnim stanovništvom u Vukovaru. Zahvaljujući ponajviše, a ako ne vjerujete pitajte Antuna Babića ili Dragana Haslera  kod kojeg je Tuđman došao čim je dobio putovnicu o tome, hrvatskoj emigraciji. Naša domovina u diaspori, bolje je reći nego diaspora, diže svjetsku riječ protiv zvjerstva i masovno se organiziraju javni prosvjedi širom svijeta. Ideja o Srbiji kao balkanskom žandaru pada u vodu, Milošević gubi naklonost većeg dijela političara na Zapadu pa i same kraljice Elizabete II, a HDZ-a proglašava nezavisnost Hrvatske te njen izlazak iz zajedničke države. Samopouzdanje i uvjerenje o brzoj okupaciji Hrvatske palo je u vodu, novačenje po Srbiji ne ide glatko i što je Miloševiću preostalo nego da prestane financirati i podržavati Srbe u Hrvatskoj te da se okrene Srbima u Bosni. Tako je i bilo.

Ne zaboravimo da je za nezavisnost Slovenije poginulo nekoliko stranaca na granici i to je više-manje sve, a da su mnogi prvaci događaja u B i H bili upravo u jedinicama JNA tamo, kao recimo Tihomir Blaškić. Fingiranje napada na Sloveniju je dakako, bilo planirano od Udbaša koji su to imali i prije Titine smrti, a osobno poznam čovjeka koji je radio na skloništu na Palama za,  kako ćemo vidjeti kasnije, Ratka Mladića. Tuđman se nada da će se jedinice koje je on propustio kroz Hrvatsku vratiti u Srbiju pa da će se stacioniranju u B i H protiviti i sam Alija Izatbegović, na žalost, on i dalje trubi da to nije njegov rat. Upravo zato glavni „junaci“ okupacije na Hrvatsku bijahu zapovjednici JNA iz Bosne i Hercegovine, ali i civilni propagatori koji rade na očuvanju javno obznanjenog Miloševićeva interesa prema tkz. Memorandumu SANU-a. U to vrijeme idu i podjele po nacionalnim linijama te se formira i tkz. Hrvatska zajednica Herceg Bosna i Republika srpska SAO Krajina, a u Austriji se sastaju i njihovi lideri Mate Boban te Radovan Kardžić pa obavještajne službe drugih zemalja sve to znaju i puštaju informacije svjetskim glasilima koji pišu o novom sporazumu „Hitlera i Staljina“ o podjeli Poljske !?

Iako su se zaratili Hrvati i Srbi,  oni se međusobno kroz sve vrijeme pomažu na puno načina, najčešće nafta za naoružanje. Ulični kriminalci dolaze na svoje, a političari rade „prvobitnu akumulaciju kapitala“ najsramotnijim vidom pljačke po Markovićevom modelu, tkz, pretvorbom i privatizacijom. Sve te moguće kombinacije u koje su se uključili i Muslimani dovele su do Washingtonskog sporazuma pod pritiskom Vijeća sigurnosti UN-a i tadašnjeg predsjednika SAD-a Billa Clintona. Dvije strane ga potpisuju i stvaraju Bošnjačko-hrvatsku federaciju što je bio prvi korak radi zaustavljanja ratnih akcija. Od jeseni 1992 do početka 1994. održano je 14 sastanaka Međunarodne mirovne konferencije o Jugoslaviji.

Opet i tada, misleći da to međunarodna zajednica ne prati, Tuđman preko Hrvoja Šarinića ima „tajne“ misije s Miloševićem. Za sve to vrijeme pod vodstvom Radovana Karadžića i njegova generala Ratka Mladića koji je ne samo bio glavni zapovjednik okupatorskih snaga nego je bio i zamjenik zapovjednika II Armijske oblasti u Sarajevu!? Jako mi je čudno da naša država ni u 25 godina ne koristi ovu činjenicu, pa ni u Den Haagu na suđenju Ratku Mladiću!?  Ratko Mladić, kao kosac livadu,  najbrutalnije kosi B i H i provodi etničko čišćenje na području na kojem su proglasili srbsku republiku. Nizozemski kontingent Plavih kaciga njegove snage propušta pa za par dana gotovo deset tisuća ljudi biva pobijeno u maloj Srebrenici, a u Sarajevu od napada Mladića stradava i preko 1200 Srba. Granatiranje i opsada Sarajeva izaziva NATO Savez koji nakon toga razara srbske položaje.

Slobodan Milošević kada je vidio da je povukao mačka za rep ide u „mirotvorce“ i surađuje s međunarodnom zajednicom što dovodi do Daytonskog sporazuma što ovaj put ne odgovara Muslimanima i njihovom lideru Izatbegoviću jer su Srbi otkinuli velik dio njegove Izatbegovine.

Daytonski sporazum je samo zabetonirao etničko čišćenje i ništa više, a svi kliču da su dobili „povijesnu pobjedu“.  Međunarodna zajednica imala je za cilj zaustaviti rat što se i desilo, ali SAD želi sjesti na Balkan što su i učinili izgradnjom svoje baze južno od Uroševca. Franjo Tuđman umire, Milošević gubi izbore u Srbiji te se osniva ICTY ( na 101. rođendan Tite!? ) dočim Bosna i Hercegovina postaje međunarodni protektorat. Dokle, nije poznato. U Hrvatskoj Udbaši vraćaju davno izneseni novac, mislim da je Gucić krenuo prvi, neki to nisu učinili kao Vanja Špiljak, tajkunizacija cvijeta.

Radi očuvanja mira i sanacije izazvane štete, čudno je da nitko ne spominje, B i H  je dobila najveći iznos financijske pomoći nekoj zemlji u povijesti, čak po nekim izvorima preko 50 milijardi američkih dolara, a sama B i H je na izdisaju pa nikome nije jasno dokle će funkcionirati takvo stanje i uređenje po etničkom principu.  Uspostavom mira u B i H, Hrvatima se šalje godinama poruka da B i H nije njihova domovina i da za njih u njoj nema mjesta, premda je Bosna prva postojbina Hrvata na ovim prostorima, a što čini hrvatska politika. Ništa.

Bilo bi bolje da je tako, ali nije. Službena politika, a kako to drugačije nazvati kada je zastupaju, Predsjednici, Premijer,  Predsjednik HDS-a, Ministrica vanjskih poslova, Ravnatelj Dokumentacijskog centra Domovinskog rata i još k tome povijesnik (!?) Ravnatelj Državnog arhiva  i cijela diplomacija svih ovih godina, zvoni na sva zvona da je RH-a bila okupator u B i H-i te da se u hrvatskoj vodio građanski rat !?

Ako vi u svom domu tvrdite da ste bandit i lopov, što bi se susjed s time zamarao i s vam imao posla. Tako je utopistički bilo razmišljati i očekivati da će se ICTY ponašati drugačije.

Uz to potpisuju se međudržavni sporazumi bez jasnog propisnika i ikakve kontrole o suradnju i predaji cjelokupne političke i vojne dokumentacije već i prije ustanovljenja ICTY-a. Pomoćnik glavne tužiteljice, Graham T. Blewit glavni je operativac u Zagrebu već u proljeće 1998. godine. Skrećem pozornost da se on istakao u suđenju nevino osuđenih šest Hrvata u Sydneyu po montaži Udbe i njenog operativca iz Bosanske Gradiške. O tomu je Višnja Starešina i suđenju BH šestorci napravila izuzetno vrijednu paralelu.

Taj udbaš Srbin izmislio je „nacistički terorizam u vidu plana postavljanja bombi u Australiji“ imao je lažne isprave na ime Vico Virkez, a stvarno se zvao Vitomir Misimović.

Kako sada očekivati da će netko tko je proganjao „hrvatske naciste“ drugačije djelovati kad ih vlastita država isto tako tretira u čemu prednjači sam državni vrh koji se dragovoljno javlja za tajnog svjedoka i dila sve državne dokumente!? Štoviše, Predsjednik države odlazi prvi!? Tko nam garantira da se, kad vidimo posljedice međudržavne suradnje Srbije i B i H  po tom pitanju i sporazuma s našim DORH.om, da i sam Državni odvjetnik RH-e nije jedan od sijaset tajnih svjedoka!?  Oni tkz „kvalificirani“ su nam više-manje poznati.

Indikativno je da je Tužiteljstvo ICTY-a nakon svjedočenja Stjepana Mesića zvalo tajno sekretara Vlade paradržave SAO  Krajnina i predsjednika DIC.a Veritas, Savu Štrbca da istraži dokaze za Mesićeve tvrdnje. Pametnome i previše.

Slobodan Praljak, bez obzira na stigmu, oznaškog sina, prema riječima poznanika i njegovih ratnika bio je izuzetno moralan, hrabar i častan čovjek. Bez dvojbe je uskočio u obranu hrvatskog naroda prvotno u Hrvatskoj, a potom u B i H-i  da bi kao primjer hrabrosti, dosljednosti i moralnosti s idejom čovjeka kao konačnog cilja bio proglašen ratnim zločincem. Odlukom da se otruje, koja je sigurno pomno i dugo bila planirana, izabrao je čast jer je očito shvatio da je iskorišten od ODGOVORNIH.

Sud Novog Svjetskog Poretka (NWO-a) nije imao milosti jer ako branite svoj život vi ste po njemu zločinac. Tko ste vi da se meni suprostavljate!?  Po meni sve je to bilo organizirano i planirano unaprijed, a što ocrtava i ovo ponašanje briselskih tovljenika koji i dalje rastaču narodni korpus, pozivajući se uvijek na nešto izvana.

Samo je hrvatski narod i hrvatski ratnik zalog njegove opstojnosti i nitko više.

ICTY ( ustanovljen još i za Ruandu )  je skrivao skrivenu zamku i namjeru NWO-a koje su zametnule ovaj rat, okupaciju Hrvatske i namjeru jugosrbske vojske prijetvorom o građanskom sukobu pa sve prikazati kao nekakav plemenski sukob upravo kako je to bilo u Ruandi!?

Ono što je zapanjujuće, Ruanđani su se povukli iz tog suda, a Hrvatska je ostala i predala na milost i nemilost nemilosrdnim svjetskim manipulatorima, egzekuterima nekog novog labaratorijskog eksperimenta u stvaranju nekog novog svjetskog poretka.

U tu svrhu organiziraju se i velike migracije, ide se na otvorene prijetnje obitelji i rodnoj razlici po Bogu i prirodi te vodu ratne operacije  za resurse pod krinkom međunarodnog mira. Dakako, da se djeluje i na prirodu pa sada samo navodim helijeve bombe koje imaju tri sile već preko četrdeset godina i one se koriste radi kontrole metereoloških uvjeta odnosno klime. Svi koji vjeruju da je svojim suradnicima Tuđman od 1993. godine vjerovao, lažu. On kad je vidio što mu se iza leđa radi postao je krajnje nepovjerljiv pa i prema Gojku Šušak. Možda je imao samo jednu osobu kojoj je vjerovao, a to zaključujem iz mojih kratkih razgovora s pokojnim generalom Zvonimirom Červenkom, da je jedino u njega imao otvorenu riječ. Moje povjerenje  Tuđmanu počiva  u činjenici da je uspio stvoriti državu. Ono što nas mora boljeti jest obći nemar i čerupanje žrtvama stvorene države. Brže smo ju ogolili nego jednu kokoš, a prijete nam međunarodni tereti iz ovog sudskog procesa nesagledivih posljedica zbog nepostojanja i nevođenja državne politike.

Sve se svelo na lokalno šerifovanje preko kriminalnih  grupa koje su stvarni vladari unutarnjeg stanja,  kriminalci su glavni sponzori političara posebice lokalne samouprave i lokalne državne uprave, a komunistički mentalni i ljudski kadar gospodari unutra i diplomacijom koja još i danas drži biste po uredima „najvećeg sina naroda i narodnosti“ ili j e pak odmah u početku rata zapalila Veleposlanstvo, kao što je to bilo u Argentini.

Sjetite se da je Richard Holbrook, bankar i mason 33 stupnja ( 33 dan u ovoj godini bio je i nadnevak presude Praljku i drugima, sic !) od Tuđmana tražio brzo suđenje Hrvatima Lašvanske doline. Kada je Tuđman upitao što će biti ako ih ne izruče, mrtav hladan je odgovorio : „ Pobiti ćemo ih sve“.

Izbora nije bilo tim više što je britanska pukovnija bila upravo tu u Lašvanskoj dolini!? Ima jedna fabula da je njihov zapovjednik pukovnik Bob Steward nakon što mu je poginula prevoditeljica i priležnica po vjeri Muslimanka, borbenim vozilom gazio ljude. Upravo tortura prema Tihomiru Blaškiću, satniku, za vrijeme suđenja otkrila je sav naš nemar prema njemu i budućim događajima. Sve se svelo na pamflete, nekakve javne priobćajnice ili sazive udruga.

Hrvatska politika, a to će reći njeni nositelji, su lakomisleno, nepripravno,  neinformirano pristupili međunarodnim institucijama. Ne postavljaju se kao ravnopravni međunarodnopravni subjekti  nego im ropski služe u dobroj vjeri da su načela i programi tih međunarodnih tijela superiorni. Nećete vjerovati tko je prvi uspostavio s njima kontakt i dopisivao se, ne nije to bila Vlada RH-e već profesorica Kornelija Pejčinović !? Po meni to je samo još jedna mišolovka za naivne. Tim načinom rada nositelja tijela državne vlasti, posebice u gospodarstvu, doveli su nas u financijsku okupaciju i međunarodnu ucjenu na političkim pitanjima. Na taj način dovode u pitanju i državu i narod, umjesto da budu ratnici na liniji preko koje se ne smije proći, što su sve elementi  pojma izdaje. Prije par dana bivša Ministrica pravosuđa u jednoj radio emisiji veli da je Hrvatska sve potpisivala!?  U tome i jest problem, ni Vlada niti Sabor nisu pripremali potpisano niti su razumjeli potpisane odredbe, a niti imaju nakanu da to čine u budućnosti !?

Zar ne vidite da je u presudi Radovanu Karadžiću posthumno i potajno Slobodan Milošević oslobođen krivnje!?

Ukucajte u tražilicu: „Milosevic exonereted“.

ICTY nije ništa učinio da objavi istinu o tome da su Miloševića oslobodili od sudjelovanja u zajedničkom zločinačkom poduhvatu. Mirno su te zaključke od čak 1303 stranice pohranili među 2590 stranica Kradžićeve presude znajući  sasvim sigurno da se nitko neće zamarati da to pročita.

Premijeru Plenkoviću jeste li vi to pročitali!?

Osim toga nitko sa sigurnošću ne znade kako je Milošević skončao život, a nalaz njegove krvi od 12. siječnja 2006 nije mu bio poznat niti 3. ožujka te godine!? To je u najmanju ruku zloporaba i nesavjesno vršenje zvanja.

Što naša politika čini . Ništa i opet ništa, samo čuva stečene pozicije radi daljnjeg politikanstva zbog enormne razlike u standardu političara i radnika, a da o umirovljenicima i nezaposlenim ne govorim. Bave se sami sobom. Čemu riječi Predsjednice RH-e prilikom ustoličenja da su mladi njena savjest ( !?) kad se ta savjest nalazi od Grazza do Reykjavika, Cliftona do Bankoka, Pertha do Osla, Otawe do Bagdada i da dalje ne nabrajam!?

 

Naši pravni stručnjaci prvenstveno profesori na fakultetima, Odvjetnička komora, Ministarstvo pravosuđa, DORH ili sam Sabor osnivanjem ad hoc tijela, nisu ni pokušali pristupiti analizi osnivanja, rada, Propisnika o radu, optužnica i Statuta ICTY-a za ratne zločine na prostoru ex SFRJ !?

Kad vole i žive od prepisivanja mogli su prepisati to od kanadskog odvjetnika Cristopher-a Blacke-a koji je među vodećim pravnim stručnjacima međunarodnog prava. Bio je branitelj za ratni zločin iz Ruande. Njegovu analizu pronađite na portalima hazud.hr, dragovoljac.com i braniteljski portal Pleternica, a ovdje navodim njegov jasan zaključak. On jasno navodi da je taj Sud sramota za civilizirani svijet.

Uz to ICTY nije novčarski neovisan isključivo financiranjem iz budžeta UN-a. Njega financinanciraju Vlada SAD-a, privatne korporacije kao Time-Warner, Discovery Products, Otvoreno društvo Georgea Sorosa, Rockfelerova obitelj, United State Institute of Peace, Carnegie fondacija, Rothschild family i mnogi drugi koji su direktno zainteresirani za ishod pa je pravično suđenje mrtvo slovo.

Dakle, mi smo zapanjujuće i s pjesmom na ispraćaju takvom sudu predali svoju čast, svoje ratnike, junake i sada se čudimo postupku generala Praljka. Što bi ste vi dragi ljudi izabrali, častnu smrt ili nečastni život pod stigmom ratnog zločinca, odgovorite sebi u bradu.

Upamtite kao i kod prethodnih suđenja ICTY je često razgovarao s Veleposlanstvima velikih sila, ama baš o svemu i dakako čitao je svu poštu kako službenu tako i privatnu.

Nema sigurno u povijesti ljudske vrste da je zapovjednik agresorske vojske na jednu državu bio dva puta izabran za predsjednika te napadnute i okupirane države. Uz to je bio nagrađen titulom doživotnog Predsjednika i posebnom mirovinom te povlasticama ili da pripremajući svoju „snaju“ za tajnicu UN-a ona izdaje i knjige u kojima tvrdi ovo što i ICTY ili da sudionici događaja pišu knjige radi rasvjetljavanja stanja, a onda Ministrica kulture to nazove šundom te isto tako i knjige u kojima su se otkrivale nepoznate činjenice, svakako i to da je Državni arhiv postao „ pučka samoposluga“  kojeg je opet vodio prekaljeni udbaš.

Šanse valja tražiti samo u novim dokazima, ali okolnosti i mogućnosti su za to gotovo nikakve, ako u 25godina nismo učinili ništa kako ćemo to učiniti sada za godinu dana.

Uvjeren sam da je ICTY znao za otrov koji je general popio, samo se je pravio blesav, a na pitanje koje postavljaju mnogi, zabrinjavajuće i kriminalisti, navesti ću dva jednostavna načina kako je otrove bez okusa, boje i mirisa moguće jednostavno unijeti. Jednostavno namočite bilo koji ( znade se koje vrste odjevnih stvari  ili  higijenskih potrepština bi bili bolji izbor) dio odjeće ,odnosno higijenske potrepštine pa onda to iscijedite. Drugi način je da koristite biljke ili cvijeće koja treba mnogo veću količinu vode, primjerice, božurak, visibaba, tulipan i slično pa se potom kasnije iz stjenke biljke, koja za kratko vrijeme neće pokazivati znakove uvelosti, iscijedi  tekućina.

Također, valja imati na umu da su kemičari u potpunosti skeptični u službeno pronađenu supstancu tvrdeći da je nemoguće dugo biti na životu ako se takvo što popije. Koliko je bila brza „hitna pomoć“ doznali smo svi, a samo deset minuta hoda je do bolnice.

Sada ako se sjetimo Oskara Potiorek-a austrougarskog generala poglavara Bosne i Hercegovine, koji je trebao biti ubijen umjesto Prijestolonasljednika Ferdinanda kojeg je upravo on pozvao sebi u goste. On kao general topništva svijesno gubi bitku na potezu Podrinje-Kolubara te napušta bojište ostavljajući i svu artiljeriju pa nakon toga za nagradu dobiva i dvorac Prusnik u današnjoj Sloveniji (!?) stvaranja prve, druge i treće države izmišljenog jugoslavenskog naroda,  dvostruke uloge špijunaže Edmunda Glaisea Horstenau-a ( prvog čovjeka Hitlerove tajne policije , Abwehr-a, ali i osnivača pod imenom Klaise komunističke partije Austrije) i njegova izvlačenja Tite dan prije same bitke na Drvaru, Domovinskog rata i ovih presuda ICTY-a nije li s tim presudama položen neki novi kamen temeljac za neku novu pandam državu na ovim prostorima pa makar u vidu onoga što je bila namjera samog Tuđmana 1990. godine u vidu neke labave konfederacije jer je i sam nadnevak presude tempiran prema zasjedanju AVNOJ-a i nadnevku osnivanja Armije BiH koji su eto tri dana slavili svoj dan u Jajcu, otvoreno likujući nad sudbinom onih koji su ih obranili od JNA-srbijanskog noža.

Vidimo da se Kosovo odvaja na kom putu je i Vojvodina, Makedonija neće opstati tim više jer su Makedonci i Bugari jedan te isti narod, prijeti spajanje Albanije i Kosova, a Grci se ne odriču dijela Makedonije, Britanija je napustila EU u kojoj se redaju problemi od Giblatara do Urala, Kina nateže konopce Rusima koji opet hrabre Kim Young Una i slično, indikativni su pokazatelji stvaranja neke nove pandam države.

Kao što je pucanj G. Principa bio poklopac za pripremljen lonac, rušenje države Austro-Ugarske tako i ove presude ukazuju na neku novu akciju sila moći NWO-a.

Za naše političare imam samo jedno pitanje: „ Krade li vam netko misli?“

Zar ste zaboravili da je partija na čelu s  agentom Titom opustošila našu zemlju i pobila oko pola milijuna nevinih osoba na tisućama znanih i neznanih stratišta bez suda, jednostavno ih proglasili „narodnim neprijateljima“. Neka narodu bude jasno da je u slučaju NDH-e zlo bilo nametnuto izvana, a u slučaju Titine Jugoslavije, zlo je počinjeno iznutra, sukladno ideološkim predviđanjima Karla Marxa.

Narode ostani svoj na svome, ne dozvoli da čovjek pije tabletu istine, tako nam Bog pomogao!

U Pagliuchu, 5. prosinca 2017 godine

Ante Baraba Miš

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Gost Kolumne

Nije ‘problem’ u Thompsonu, već u uspjesima Hrvatske

Objavljeno

na

Objavio

Dok se rijeka ljudi s Trga bana Josipa Jelačića slijevala niz zagrebačke ulice i uličice, po raznim mrežama i portalima počele su se objavljivati konačne ocjene dočeka hrvatskih nogometnih reprezentativaca. Više od pola milijuna ljudi, od Plesa do najpoznatijeg hrvatskog trga, priredili su nezaboravan spektakl. Slike tog dočeka obišle su svijet, a najljepše su one koje pokazuju fizičku bliskost Vatrenih i naroda koji je u svakom trenutku mogao pružiti ruku idolima, piše Ivan Pepić/blog.vecernji.hr

Hrvatska nogometna reprezentacija bila je na okupu gotovo dva mjeseca. Dan i noć su se znojili kako bi postigli rezultat kojeg smo svi potajno priželjkivali – nadmašivanje rezultata iz 1998. Trošili smo glasnice i živce, a kritičari Vatrenih ili su se povukli ili su bili kamuflirani među navijačima.

Ipak, najtvrđa društveno-politička pera nisu se hladila ni nakon odličnih utakmica reprezentacije u skupini. Što je uspjeh bio bolji, to su pera bila nervoznija. Odahnuli su, poput bjeloglavih supova, kad se s reprezentativcima pojavio stari plijen, s mikrofonom u ruci, u crno-plavom dresu.

Taj je dres zasmetao, recimo, Dragi Pilselu. On je čak odbio navijati za Vatrene zbog spomenutog dresa. Nekadašnji uspješni bacač kamenja u dalj na sinagoge tako je lamentirao kako “crni dresovi bude ružne asocijacije”. Odbio je Pilsel navijati za Vatrene i unatoč povijesnim rezultatima te je podsjetio kako “gasi Hrvatski radio kad emitira Thompsonovo ustašovanje”.

Nakon deranja ustaškog dresa, krenula je rasprava o Danijelu Subašiću. Još je stadion u Nižnjem Novgorodu pucao od veselja, a na mrežama se već moglo čitati o “Srbinu koji je spasio Hrvatsku protiv Danske”. Naravno, autori takvih tekstova nisu hrvatski patrioti i mrka desnica, već kojekakvi Informeri iz Srbije i moralne vertikale iz Hrvatske.

Pored njih našao se i nezaobilazni domaći tjednik ‘Novosti’. U njemu se mogao pročitati tekst “Tuđman protiv Subašića” Milorada Krstulovića. Autora je zasvrbilo što se Subašić izjasnio kao Hrvat, pa je požurio napisati da je to tako jer bi Subašića neki razapeli ako bi se izjasnio kao Srbin, jer ne slijedi politiku “brojanja krvnih zrnaca” Franje Tuđmana. Krstulović, da nije zlonamjeran, prije nego što bi napisao tu gnusobu odgovorio bi sam sebi na pitanje: koji bi to Hrvat “razapeo” nekog s rukom na srce dok emotivno pjeva hrvatsku himnu?

Nametanje pseudo-teze da bi Subašićevo pripadanje srpskom narodu moglo smetati Hrvatima i navijačima Vatrenih je već više puta viđena provokacija. Kad se već dotiče “brojača krvnih zrnaca” Tuđmana, Krstulović bi se trebao prisjetiti da je taj Tuđman amnestirao i Srbe koji su tjerali nesrpske stanovnike da oko ruke nose bijelu traku i da su u “Tuđmanovoj vojsci” bili i Srbi koji nisu prihvaćali zlo zvano SAO Krajina. To ultimativno zlo smeta svakom prisebnom Hrvatu, a nikako pojedinci koji drže ruku na srce, za Hrvatsku.

Ukazivanje ustaša dosegnulo je svoj klimaks na dočeku Vatrenih. Poslije polufinala s Engleskom danima su mediji pisali kako će reprezentativci zatražiti da, zajedno s njima, Marko Perković Thompson pjeva u Zagrebu na Trgu bana Josipa Jelačića. Svima je poznato da je njegova pjesma ‘Lijepa li si’ postala svojevrsni doping nogometaša i drugih sportaša.

Unatoč molbi viceprvaka svijeta, organizatori su procijenili kako Thompsonu nije mjesto na bini. Vjerojatno su brinuli o slici Hrvatske u svijetu koju ‘savršeno’ promoviraju aktualne vlasti u odnosu na, kako neki kažu, pjevača ‘ustašu’. Tako su izbornik Zlatko Dalić i kapetan Luka Modrić morali Thompsona švercati u bus sve do bine. Organizatori su nevoljko dopustili glazbeniku da s navijačima otpjeva ‘Lijepa li si’, a kad je Modrić zatražio ‘Geni kameni’ glazbe nije bilo. Cijela fešta je prekinuta s naprasnim “laku noć” iako su i navijači i nogometaši “tražili još”. Zar nije jasno da cenzura danas izaziva kontraefekt? Nogometaši su u inat pjevali ‘Gene kamene’ u Splitu, Varaždinu, Omišu, Donjem Miholjcu, Slavonskom Brodu, Sesvetama, Imotskom i drugim mjestima gdje je tu pjesmu s njima pjevalo još više stotina tisuća građana.

Bez obzira na sportska slavlja uz Thompsonove pjesme, kolumnistica Đurđica Klancir pita se “jesmo li opteretili Zlatka Dalića očekivanjem da će trasirati normalno domoljublje u Hrvatskoj?” Očito da Klancir misli da domoljublje može biti nenormalno. Da je normalno nenormalno, a nenormalno normalno jasno je i iz ovog dijela njenog teksta: “Bilo je mnogo onih koji su i ‘Lijepa li si’ bili spremni oprostiti u trenucima velikog tuluma i veselja”.

Ukratko, prema naprednim kriterijima koje nogometnim ognjištarcima nameću naprednjaci Klancir i drugi, ružna ‘ustaška’ ‘Lijepa li si’ je nešto čega se trebamo sramiti. Ali tu i tamo – od srca Vam hvala gospođo Klancir! – nogometašima i masi od pol milijuna duša se može oprostiti.

Zgrozili su se i moralni svjetionici hrvatskog društva Jelena Veljača i Nataša Janjić. Druga je primijetila kako, eto, “mi volimo usrat pred kraj. Takvi smo. Neopisivo”. Tko to voli “usrati” valjda samo ona zna. Sve su one vjerojatno zgrožene zbog “ustaškog pjevača”, kako istog naziva između ostalog i najpoznatiji čitatelj Informera Aleksandar Vučić, ali i Vidioci Boris Dežulović, Tonči Percan, Drago Pilsel i mnogi drugi koji putem medija svijetom šire istinu o ukazanju ustaša.

Problem ne leži ni u crnim dresovima ni u Thompsonu. Još manje u Subašiću. Svjetsko prvenstvo je pokazalo kako se neki i dalje ne mogu pomiriti s dobrim rezultatima Hrvatske na svjetskoj razini, u nogometu i drugim poljima. Nitko dobronamjeran ne bi dozvolio, a kamoli sudjelovao, zbog glazbenih želja, u blaćenju pobjedničke reprezentacije koja je predstavila Hrvatsku bolje nego itko dosad.

Nevjerojatno je da promidžbu “ustaštva” podjednako vide Percan i premijerov (sad bivši) posebni savjetnik za medije Krešimir Macan koji je na Twitteru podijelio mišljenje da se na dočeku radilo o pokušaju “mekog ustaškog državnog udara”. Umjesto da mudro šuti ili reagira na očitu provokaciju, Macan je prihvatio asistenciju i nadodao kako ustaški udar “nije uspio”. Zbog toga su se neki građani s pravom pitali je li upravo Macan jedan od organizatora koji je odlučio bojkotirati Thompsona.

Mnogi žive od širenja mita o ustašama u Hrvatskoj, baš onako kako su to u ne baš tako davnim vremenima činile kontraobavještajne strukture i neželjeni gosti. Takvima su smetali uspjeh i afirmacija Hrvatske, baš onako kako današnjim Vidiocima ustaštva smeta slavlje Vatrenih. Jer, što su predstavnici Hrvatske uspješniji, bez obzira na boju dresa i pozvane pjevače, to je manji utjecaj svjesnih i nesvjesnih promotora stare formule iz ne baš tako davnih vremena.

Ivan Pepić/blog.vecernji.hr

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Gost Kolumne

Ante Gugo: Lijepa Naša čvršća je od svakog njihovog jala.

Objavljeno

na

Objavio

Nije slučajno što je baš ovaj naraštaj uspio ostvariti povijesni uspjeh

Još uvijek traju rasprave o tome zašto su nogometaši uspjeli, a političari ne uspijevaju napraviti isto što i oni. Riječ je o toj ljubavi koja se ogleda i kroz navijačke pjesme, ali i kroz njihovo ponašanje…

Lijepa Naša čvršća je od svakog njihovog jala. Naša mala Hrvatska jača je od svake njihove mržnje, koliko god ona velika bila. Drugo mjesto na Svjetskom nogometnom prvenstvu u Rusiji, doček naših nogometaša u Zagrebu, ali i izjava izbornika Zlatka Dalića kada su ga pokušali isprovocirati oni koji se ne mogu pomiriti s veličanstvenim trenutcima koje Hrvatska upravo proživljava, pokazali su da je ljubav jača od svake mržnje.

Kada su od Dalića pokušali dobiti izjavu o tome zašto Marko Perković Thompson na svečanom dočeku nije otpjevao još jednu pjesmu, on je odgovorio: “Hrvatska je druga u svijetu, a vi mene pitate o pjevačima. Nemojte, molim vas, imajte poštovanja prema ovim ljudima. Nemojte me provocirati”.

Sve ovo što se zbiva od finalne utakmice u kojoj je Hrvatska izgubila zbog lošeg suđenja, na koje se nitko nije pozivao tražeći opravdanje, i što još uvijek traje kao neki nestvarno lijepi san, samo je sažeta slika našeg nacionalnog karaktera, odnosno svega onoga što mi jesmo.

Stojeći više od osam sati na pola četvornog metra prostora i čekajući vatrene da od Zračne luke dr. Franjo Tuđman dođu na Trg bana Josipa Jelačića, slušao sam navijačke pjesme kojima su zabavljači i voditelji održavali raspoloženje okupljene mase. Sve te pjesme, uključujući i one klasične navijačke pune su ljubavi, pune nježnosti… Uspješnice Zaprešić Boysa, kad se sluša ritam, zvuče kao prave ratničke koračnice, ali njihovi tekstovi govore o dječjim snovima, o roditeljskoj ljubavi koja je bila podloga za ljubav prema domovini, o odrastanju… Ne govori se u njima o razbijanju, nasilju ili bilo čemu sličnom.

Prvih dana Domovinskog rata doslovno nas je pjesma održala. Budili smo se, provodili dane i išli na počinak uz zvuke pjesme Moja domovina. Teško da je itko ikad skladao ljepšu pjesmu o svojoj državi od spomenute koja se i danas neizostavno pjeva na svakoj utakmici hrvatske nogometne reprezentacije. Nije slučajno što je baš ovaj naraštaj vatrenih uspio ostvariti povijesni uspjeh uz zvuke te pjesme koja nas je održala u prvim danima rata za slobodu i neovisnost. Pa pogledajmo, tko su oni?

Luka Modrić kao malo dijete bio je prognanik. Djeda su mu ubili agresori. Dejan Lovren također je morao bježati iz vlastitog doma prije nego što je krenuo u školu. Domagoj Vida, Šime Vrsaljko, Danijel Subašić i ostali odrastali su slušajući riku topova s obližnjih bojišnica, u ozračju borbe za samostalnost i neovisnost Lijepe Naše. Ivan Rakitić nije. On je rođen u Švicarskoj, ali kad je trebao odlučiti hoće li igrati za Švicarsku ili Hrvatsku, odlučio se za zemlju svojih roditelja koji zbog toga nisu dobili švicarsko državljanstvo, a on sam je morao promijeniti sredinu i otići u njemačke klubove jer Švicarska više nije bila sredina u kojoj je bio rado viđen. Ukratko, to su djeca koja su odrastala kako je i domovina nastajala. Sva ta patnja pretvorena u ljubav konačno je eksplodirala u njima. Trebao im je samo pravi vođa, netko poput njih samih. Zlatko Dalić se pokazao kao dobitna kombinacija.

Još uvijek traju rasprave o tome zašto su nogometaši uspjeli, a političari ne uspijevaju napraviti isto što i oni. Riječ je o toj ljubavi koja se ogleda i kroz navijačke pjesme, ali i kroz njihovo ponašanje. Pogledajmo bilo koji svečani politički događaj. Barem polovici političara teško je podići ruku i staviti je na srce. Naši vatreni baš ponosno drže ruku na srcu i pjevaju himnu dok se ona intonira.

Ima tu još nešto vrlo značajno. Većina onih koji danas čine našu političku elitu rođena je, kako se to u žargonu kaže, sa srebrnom žlicom u ustima. Većina naših vatrenih ne da nije imala srebrenu žlicu u ustima, nego neki od njih nisu imali ni aparatić za zube. Naši vatreni su sa svim što su prošli do svog uspjeha, slika prosječne Hrvatske. Isti takav je i njihov izbornik Dalić. On je svjestan za što se oni bore i on ne dopušta da ih itko provocira. On ne skriva da se poslije svake utakmice u svlačionici pjevaju pjesme Marka Perkovića Thompsona, ali se ne boji jasno reći kako svečani doček nije njegov show, nego je to trenutak onih momaka koji su drugi na svijetu.

Toliko mnoštvo se slilo na doček naših vatrenih jer oni se mogu identificirati jedni s drugima. Oni su ona prava prosječna Hrvatska. Oni su suprotnost novom hrvatskom plemstvu koje se kroz političke elite u Lijepo Našoj stvara proteklih četvrt stoljeća. Dalić je kao vođa dao priliku onima koji znaju i imaju iskustvo. Uzeo je on i mlade, ali samo kako bi im dao priliku da gledaju i uče od starijih. To je formula kojom je Dalić uspio. On nije prvi na svijetu, ali je osvojio srca svijeta. To je ona suštinska razlika između njega kao vođe i prosječnog hrvatskog političara koji pokušava biti lider.

Jako dugo je trajao dolazak vatrenih na taj svečani doček jer mnoštvo uz ceste im nije dalo proći. Svi su htjeli dodirnuti barem jednog igrača, svi su htjeli autogram, možda i fotografiju na kojoj se vidi autobus s igračima, ma svi su htjeli zapamtiti taj stvarno jedinstveni trenutak. Mogla je policija jednostavno prokrčiti put autobusu, ali to nitko nije želio. Nisu to htjeli ni naši vatreni, a ni okupljenih pola milijuna ljudi koji su satima čekali uz ceste kojima su oni prolazili.

Uz toliko mnoštvo ljudi sve je prošlo čak i bez najmanjeg incidenta, dok je istovremeno policija u Francuskoj pisala izvješća o mrtvima i ranjenima tijekom dočeka njihove reprezentacije. Nažalost, izgleda kao da je nekima u Hrvatskoj žao što smo priredili veličanstveni doček kojem se svijet ni dva dana poslije ne prestaje diviti. Umjesto da se ponosimo i veselimo mi se već bavimo raspravama o tome.

Po onome što neki ovih dana nastoje nametnuti kao temu zbog jedne (ne)otpjevane pjesme Marka Perkovića Thompsona moramo se zapitati je li njima zaista stalo do toga da u svijet ode lijepa slika o Hrvatskoj ili im je nogometna reprezentacija tek sredstvo za politikantske obračune. 

Možda je ono što se zbivalo na sceni kada su reprezentativci konačno došli na Trg bana Josipa Jelačića moglo trajati i nekoliko minuta dulje, ali tko može zaboraviti slavlje Joe Šimunića koje je trajalo baš minutu predugo na stadionu u Maksimiru nakon utakmice protiv Islanda 2013. godine, kada je naprasno završila njegova blistava nogometna karijera. Vjerujem da bi svi oni, kojima je Hrvatska zaista na srcu, bili sretni da je i tada Šimuniću netko isključio mikrofon, kao što ga je 2018. isključio Thompsonu. Ne tvrdim da bi Thompson poput Šimunića uzviknuo taj pozdrav, ali tko može jamčiti da to ne bi napravio neki provokator iz publike. Ionako neki svjetski mediji pokušavaju uprljati ovaj veličanstveni doček naše reprezentacije izmišljajući incidente s fašističkim obilježjima.

Nažalost, to je naša realnost. Ipak, nisu uspjeli kao što ne uspiju nikad kada su Hrvati jedinstveni. Nema te mržnje koja može pobijediti ovakvu ljubav prema domovini kakva se očituje od trenutka kad su naši vatreni zrakoplovom ušli u hrvatski zračni prostor. Kao što kaže pjesma, to je ljubav koja ne može proć. Naša djeca rata, oni koji znaju i imaju iskustvo, oni koji neupitno i bez kalkulacija vole domovinu, sa svojim izbornikom zapalili su vatru koja obasjava cijeli svijet. Oni su uspjeli. Oni, koji su prije njih kalkulirali i radili kompromise, nisu.

Ante Gugo/VečernjiList

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari