Pratite nas

Kolumne

“Narodna” klika sitnih razbojnika

Objavljeno

na

Medijska je zvijezda petokraka Kreše Beljaka naglo zasjala čim je uspješno položio maturalni ispit iz antifa ćudoređa i stekao odgovarajući certifikat. Posebne simpatije “narodne” komisije, umalo i ovacije, zaslužio je time što se danas više stidi sudjelovanja u Domovinskom ratu pod znakovljem HOS-a koje sada pravovjerno prezire (ah, bio je mlad!), nego obijesnog serijskog obijanja automobila kojih sedam godina poslije (iz novinskih bi se natpisa moglo zaključiti da je tada bio još mlađi).

Dočim je Stipe Mesić kooptiran u “Narodnu koaliciju” kao potencijalno najstariji izabrani zastupnik koji bi kao takav mogao voditi prvu sjednicu novog saborskog saziva, a što može dobro doći u slučaju nejasnog odnosa snaga. I to nakon što je zbog medenog mjeseca otkazao za tu potrebu čisti zicer, svježi mladenac Joža Manolić, u usporedbi s kojim je Stipe ipak tek poletarac. I dok je Krešo okajao svoj “grijeh” pred javnošću i grijeh pred zakonom, džepar šupljeg džepa, Stipe, zasad ne pokazuje takve namjere. Ni on, a ni pravosudni sustav. Hod stranputicom navodno je započeo još kao dječak pelješeći leševe poginulih vojnika što, istina, nije provjerljivo, no njegov daljnji životni put priču čini posve uvjerljivom. Razbojničku karijeru nastavio je “zagubivši” u svom propusnom džepu donaciju “neprijateljske emigracije” namijenjenu pomoći domovini u ratnoj pogibelji o čemu postoji video zapis, ali i svjedočenje da ono što je u džep turnuo na odredište nije stiglo. Možemo tek zamišljati kako se Stipe u probranom društvu na komunističko-četničkim dernecima razmetljivo hvali da je on ustaše “pobijedio” dvaput, džepareći ih jednom 45′, a drugi put 90′. Zlosretni se ustaše od strvinara-početnika nisu mogli braniti, a slatkorječivom strvinaru od zanata sami pohrliše u zagrljaj.

Krešo i Stipe, dva sitna razbojnika, jedan u usponu, a drugi u smiraj kriminalne karijere svoja mjesta na kandidacijskim listama “Narodne koalicije” nisu našli slučajno. Nisu se tamo našli ni kao izraz pragmatične političke kalkulacije, još manje kao egzotična popudbina u putujućem cirkusu Zorana M. Samo su se ugnijezdili među svojima prema onoj staroj – svaka ptica svome jatu leti. Legli su tu posve prirodno, upravo kao zadnje dvije “puzzle” koje upotpunjuju slagalicu. I nije tomu jedini razlog to što je Zoranova družina u svom prethodnom mandatu brižno njegovala kulturu sitnog potkradanja. Između ostalog, ironično ali znakovito, i u ministarstvu kulture. Naime, iako za Zorana Milanovića i ađutanta mu Ranka Ostojića nije poznato da su u mlađim ili manje zrelim danima učinili neku kažnjivu nepodopštinu, one počinjene u ime vlasti (da ne kažemo naroda) polako izlaze na vidjelo. No, i bez toga, razbojnički im karakter više od svega odaju maniri i metode djelovanja u vrijeme njihova razvaljivanja Hrvatske sa za to idealne pozicije – pozicije vlasti.

Lopov u krvi i po krvi ostaje lopov i kad je na vlasti, pa i kad provodi lopovski zakon kojeg je sam osmislio i donio (i kad ga se odjene u ruho legalnosti, takav zakon ostaje lopovski po svom sadržaju, naravi i svrsi), budući da nikako ne može uteći navadi da svoja djela čini pod okriljem noći. Tako je ta razbojnička kukavelj u predvečerje pristupa EU izglasovala znameniti “Lex Perković” i potom ga sitnim smicalicama pokušala oplemeniti ustavnom patinom. Tako su Zoran, šef “Narodne koalicije”, i Ranko, doskora šef “narodne milicije”, u vrijeme dok pristojan svijet spava postavljali ćirilične ploče u Vukovaru, švercali migrante u vlaku za Mađarsku, ili ih jednostavno tjerali preko nabujale rijeke u Sloveniju. Noć im je bila najbolji drug i kad je trebalo oskvrnuti spomenik junačkoj postrojbi iz Domovinskog rata Rafael vitez Boban, a iza partiture “poljudske male noćne svastike” isti skladateljski rukopis vidljiv je iz aviona.

Stari trik sitnih prevaranata koji nerijetko nalazi žrtvu sastoji se u tome da jedan od njih ispusti “zlatni” lančić na tlo pa potom vreba onoga koji će ga primijetiti. Čim “sretnik” posegne za ješkom u tili čas mu se pridruži ribar ljudske gramzljivosti tvrdeći da su zlaćani predmet spazili istodobno i kako bi zato bilo pravedno podijeliti dobitak. S obzirom da se varalici s naglašenim osjećajem za pravdu “žuri”, od “sretnog” nalaznika traži određeni iznos, u pravilu 200-300 kuna tvrdeći kako će mu se to isplatiti budući da lančić ima višestruko veću vrijednost. Ako se žrtva kojim slučajem još dvoumi, u igru ulazi i varaličin pomoćnik koji u ulozi tobože neovisnog stručnjaka potvrđuje da lančić vrijedi najmanje 1000-1500, ako ne i 2000 kuna.

I stvaranje percepcije u političkoj areni odvija se na istom principu. Pritom ulogu varaličinog pomoćnika igraju svi elektronski i pisani mediji na nacionalnoj razini, te dobro podmazani pogon raznih analitičara, PR stručnjaka, anketara i ostalih obmanjivača koji se žrtvi (kojoj, prihvati li njihovo milozvučno gugutanje, tepaju da je javnost) trude objasniti kako je obična bižuterija zapravo čisto zlato. Tako Branko Grčić koji još nije svladao postotni račun, gradivo koje se uči u šestom razredu osnovne škole, postaje ugledni ekonomski stručnjak i jedan od vodećih ljudi u Vladi. Po istom se obrascu, i Vesna Pusić, ograničena frazeruša koja od jutra do sutra opanjkava vlastitu državu i, bila na vlasti ili ne, ustrajno rovari protiv nje, može predstavljati kao znanstveni autoritet i zastupati tu istu državu kao ministrica vanjskih poslova u čijem se resoru, gle čuda, također na sitno drpalo. Štoviše, dežurni je opsjenari tretiraju poput pravog “narodnog” blaga, umalo pa pod UNESCO-vom zaštitom. No, i u UN-u se pokazalo da prosječnost i prozirno dodvoravanje, pa bile i umotane u formalnu učenost, nemaju ni približno takvu prođu kao drskost i samosvijest srpskog kandidata Jeremića. I kako je onda drukčije sve to moglo završiti nego kao sraz “belog orla” i “narančaste kokoši”? Kad su djela u pitanju, stvari stoje još gore. Istospolno-partnerska se drangulija na tezgi tih tapkaroša prodaje po cijeni najsjajnije biserne ogrlice, i to protivno iskazanoj narodnoj volji. Mora da su se zato i nazvali “Narodnom koalicijom”, kad toliko drže do volje naroda. Iako, s obzirom da oni znaju bolje od naroda, možda bi im prikladnije pristajao naziv “Nadnarodna koalicija”. Eh, koliko će još tom povodljivom i, bez obzira na rastuće formalno obrazovanje, funkcionalno nepismenom narodu trebati vremena da nauči kako nije zlato sve što sja? Puno, puno,… čini se još i više! Pogotovo preuzme li opet kormilo u ruke stara kurikulna posada predvođena “admiralom” Jokićem.

Još jednu tehniku koju obožava koristiti neumrli komunistički agitprop lucidno je oslikao Ivan Aralica crticom u romanu Kepec, glavninom smještenom u razdoblje neposredno nakon Drugog svjetskog rata. Naime, poznato je kako u plodnom zemljom oskudnim krajevima uzgoj ratarskih kultura slabije uspijeva, posebice u vrijeme suše. Nije drukčije ni s kukuruzom u dalmatinskoj Zagori. No, komunistička partijska vrhuška ne bi bila to što jest kad se ne bi dosjetila kako mizeran urod prikazati narodu kao veličanstven doseg. U tu svrhu, za reportažu s lica mjesta angažirala je dva novinara, blizanca patuljasta rasta, Tunu i Juru Tomića (teško se oteti dojmu kako imena nisu odabrana slučajno). Fotografirajući se pokraj zakržljalih kukuruza kepeci su javnosti odaslali poruku kako su kukuruzi zapravo orijaši. Pritom je, naravno, izostavljen suvišni detaljčić kako su kao mjerači kukuruza, ujedno i mjerilo njegove veličine, iskorišteni patuljci. Moć komunističke magije je pojačalo to što su i sami novinari povjerovali u tu priču. Umišljajući kako su kukuruzi normalne veličine, i patuljci su vidjeli sebe znatno većima nego što stvarno jesu. Što reći, nego da je sličnost s našim vremenom više nego upadljiva i sve samo ne slučajna.

Ono što je za njihove prethodnike Tomiće bila veličina kukuruza, to je za njihove današnje mentalne slijednike, kojih danas ima na kante a i svoju robu isporučuju na kante, između ostalog, gospodarski rast Hrvatske u zadnjoj godini vladanja Zorana Milanovića. Kako ne bi doveli u pitanje Milanovićev “grandiozni” rezultat, ali i vlastitu veličinu i važnost baš poput patuljaka Tomića iz Araličine priče, prethodne godine ne spominju (tada se nisu imali pokraj čega slikati jer kukuruz nije ni niknuo). Baš kao što iz istog razloga ne spominju otužno srozavanje Hrvatske na nivo Rumunjske, tog donedavno pojma zaostalosti, mjereno BDP-om prema paritetu kupovne moći, kao zoran sukus Zoranove (prve?) četveroljetke. Ne prelazi im preko usana ni kontinuirano tavorenje na samom dnu u stopi gospodarskog rasta među postkomunističkim zemljama za čitavo vrijeme Milanovićeve vladavine. To znači da se ostale usporedive zemlje (koje su već ispred nje, uključujući i spomenutu Rumunjsku koja je ove godine prestiže) udaljavaju od Hrvatske, dok joj se približava samo zadnja Bugarska. Pa sad obećavaju nastavak tog sigurnog smjera za Hrvatsku što svakome iole razumnom ne može zvučati nikako drukčije nego kao prijetnja. Kao da žele reći – “pri sledećem susretu bit ćemo još žešći”. Upravo tako kako je prijetio sitni razbojnik u vojnoj odori sa crvenom zvijezdom petokrakom na čelu u službi krupne zločinačke organizacije nakon što je 91′ VBR-ovima mučki ubio šestoricu Tigrova i spalio im objekte u Erdutu, sad hrvatskom narodu prijete baštinici ostavštine tog sotonističkog znamenja, ovijeni “narodnim” plaštom poput njihovih predaka. Samo neka znaju, i nestrpljivo iščekivana Oluja je započela paljbom iz VBR-ova, i to baš onih iz arsenala Tigrova.

Sad kad smo upoznali metode kojima se koriste sitni “narodni” kriminalci, vrijeme je da pogledamo i kako se ponašaju kad ih se uhvati s prstima u pekmezu. Kad god ih se suoči s dokazom crno na bijelo, od toga kolike su kosti i raskoljene glave za sobom ostavili njihovi biološki i ideološki predci iz čijeg (zlo)djela crpe svu društvenu, političku i ekonomsku moć, do toga kako su stekli prvi milijunčić u konvertibilnoj valuti ili uzeli proviziju za neki međudržavni posao, vazda vrte istu pokvarenu ploču. Ako nekim slučajem temu već u korijenu ne zdrobi medijski mlin univerzalnom izlikom za sve i svakoga (“o ne, opet vraćanje na ustaše i partizane”), prozvani se ponekad ipak osjete pozvanim očitovati. Po uhodanoj špranci oni tada u meritum stvari ne ulaze, već onoga koji je uskliknuo “car je gol” jednostavno označuju fašistom ili ustašom bez obzira bio taj Finac, Slovenac ili Hrvat, odnedavno opet i arhetipski neprijatelj Nijemac. Tako glasnik loše vijesti postaje problem samo kako bi se fokus odmaknuo od priče i njezinog ključnog aktera. U zadnje vrijeme, u svrhu etiketiranja koriste i sitnu varijaciju – nakaradnu kovanicu “filofašisti”. Kako bi, valjda, zvučali učenije. Uz nenadmašnog Milanovića rabi je, primjerice, njegov prijatelj i udbaški tajkun s više nego stoljetnom obiteljskom tradicijom služenja stranom gospodaru na štetu hrvatskog naroda, Tedeschi. I to nakon što je u zreloj dobi napokon skončao sveučilišne nauke, pa da pokaže kako nije bilo uzalud. Inače alergični na nove hrvatske riječi, koje u njihovim ušima u pravilu imaju zlokoban prizvuk, pokušavaju ih sad, paradoksalno, iskovati sami, s očekivano grotesknim ishodom. Jer, zašto bi od istih onih, uslijed čijeg djelovanja stradavaju hrvatska imovina i hrvatska kultura, hrvatski jezik bio pošteđen? Vole ga izvrtati jer je po svojoj prirodi on tj. ono u njemu što je unatoč stoljeću i pol kontinuiranog nasilja ostalo samo njegovo, za njih ionako ustaško, u najmanju ruku “filofašističko”. Zato su valjda i dokinuli Vijeće za normu hrvatskog jezika kako bi i dalje bez smetnji mogli pisati kako govore, a govore koještarije kako im padnu na pamet. Sve samo kako ne bi trebali pisati za oči i govoriti za uši sukladno hrvatskoj jezičnoj i pravopisnoj tradiciji i estetici.

Mogu sve to činiti ti sitni kradljivci, a i ponešto krupniji im kolege, sve dok im pravosudna vlast drži ljestve. Ključna karika u cijeloj priči je Cvitan-Bajić – ta čudnovata dvoglava kreatura nalik biću pushmi-pullyu iz Doktora Dolittlea kojem jedna glava služi da misli a druga da žvače hranu. Tako i Cvitan-Bajiću jedna glava služi da smišlja opačine i podmeće ih pravednicima, a druga da ih jednostavno sažvače u beskrajnim pravosudnim procesima. Ne samo da im je zadano političke protivnike mrcvariti do besvijesti, nego uz tragikomična objašnjenja moraju opravdavati stvarna ili izmišljena djela sudrugova ispalih iz istog šinjela samo kako bi ih prikazali poštenima. Sve to kako bi u očima javnosti zaživjela dijabolična dihotomija –  MI sitni razbojnici i slijednici komunističke imovine i mentaliteta smo pošteni, a ONI koji su sa srcem stvarali Hrvatsku su lopovi. U tom smislu dovoljno je prisjetiti se na brzaka opranog navodnog Linićevog ratnog profiterstva pred izbore 2011. ali i svježe Milanovićeve afere u zoru skorih izbora, najprije medijski zataškavane, a onda otvorene samo kako bi ju se izvrnulo u njegovu korist. Radi se o fiktivnom plaćanju Milanovićevom prijatelju preko PR tvrtke koja posluje s SDP-om, a koje je trajalo sve dok Partija nije preuzela vlast i počela preko državnih tvrtki legalno poslovati s tvrtkom Milanovićevog ortaka tako da nelegalan način financiranja više nije bio potreban. Iz toga istražitelji, zapravo perači lika i djela svojih kamerada, bez imalo srama izvlače zaključak kako opisana kronologija potvrđuje da se iz toga odnosi uključenih ne mogu povezati. Dok se još nitko nije dosjetio postaviti neko neugodno pitanje (ili, bolje, dok još medijskim kerberima nije dan znak da to smiju) Cvitan-Bajićevu vjerodostojnost trebalo je preventivno oprati “prijetnjom” atentata, iza koje stoji, a tko drugi, nego Mamić.

I dok u uređenim zemljama sitni kriminalci predstavljaju određen vid statističke nužnosti i dobivaju tomu primjeren tretman državnih službi i pravosudno-represivnog sustava, u Hrvatskoj oni kao neizostavni dio neodbačene komunističke prtljage uživaju visok ugled u društvu, nerijetko zauzimajući najviše društvene položaje u gotovo svim porama života. A kad se sitni kriminalci nađu izvan svog prirodnog kokošarskog okruženja i dohvate se poluga moći, inače ograničena šteta koju društvu čine raste dramatično i dostiže neslućene razmjere. Upravo u tome je tajna “uspjeha” trećejanuarske Hrvatske.

Pokazalo se da kad takav profil ljudi preuzme vlast u državi posljedice za zajednicu mogu biti i bolnije nego kad u duši i po djelima sitni kriminalac uzme volan kamiona u ruke i nemilice gazi ljude na ulici, kao nedavno u Nici. Naime, tada cijela država biva zgažena u što su se oni koji su to htjeli, mogli uvjeriti za dosadašnjeg predsjednikovanja Stipe i premijerovanja Zoke. Samo, malo im je toga još ostalo za zgaziti. Mamić, Thompson, poneki biskup … i to je manje-više sve! Jer koga će ta zločinačka sitnež u pravosuđu i njezini nalogodavci procesuirati nego one koji umiju stvoriti nešto značajno i uspješno, a što k tome još i pokreće i veseli ljude šireći duh i osjećaj zajedništva. Jer ništa njih ne vrijeđa i ne smeta više nego kad lijepa (i, nadasve, uspješna i radosna) li je.

Stoga, dok je pozornost javnosti ovih dana usmjerena na Zika virus u dalekom Brazilu, ovdje je već odavno bilo vrijeme proglasiti crveni alarm zbog opasnosti od povratka “Zoka virusa”, ovaj put “u ime naroda sitnog zuba”. Prije svega zato jer je to ne tako davno dvaput uspjelo njegovoj prethodnoj mutaciji – “Stipa virusu”. Osim što se javlja samo u Hrvata, specifičnost je ove pošasti upravo u tome što zube onih koje je zahvatila čini sve sitnijima i sitnijima. Ne zbog klasične prehrane, nego uslijed sustavne medijske dohrane.

Grgur S.

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Ivica Šola: Prašina oko Konvencije

Objavljeno

na

Objavio

Čemu tolika prašina oko dokumenta koji se bavi zaštitom žena i djece od nasilja?

Čemu to natražnjačko desničarsko plašenje naroda rodnom teorijom koja spol odvaja od roda kao društvenog konstrukta?

Samo lažu narodu da u Republiku Hrvatsku ulazi na velika vrata, kako ti zatucani konzervativci kažu, opasna pseudoznanost koja čovjeka tretira kao plastelin, a dječake i djevojčice zlostavlja za njihovu dob neshvatljivim za djecu “rodnim određenjem”, pa ako dečko želi biti ili se osjeća kao curica, to može postati i obrnuto.

Da će se s djecom eksperimentirati. Zar nema važnijih tema za ovu državu od te Istanbulske konvencije?

Na žalost, ti “zatucani” su u pravu, Istanbulska konvencija, pod krinkom zaštite žene od nasilja zapravo je posve određena vrsta antropološke revolucije koja je, orvelovskom zloporabom jezika, izravni napad na znanstvenu istinu o čovjeku, na obitelj, na jake identitete općenito; naciju, religiju, obitelj, a prije svega na – zdrav razum.

Portugal je, što se vrijednosti i konfesionalne pripadnosti tiče, zemlja veoma slična Hrvatskoj, i po mentalitetu, i po vrijednostima. Kako “napredni” tvrde da “nazadni” lažu o učincima tzv. Istanbulske konvencije, evo kako to upravo izgleda u Portugalu, pa i Italiji, koja je također ratificirala Istanbulsku, a također je slična Hrvatskoj.

Portugalsko iskustvo

Portugal sve donedavno nije imao nikakvu legislativu glede promjene spola. No, ovih je dana njihov parlament sa 109 glasova “za” usvojio zakon o promjeni spola.

Usput, sintagma “promjena spola” je laž, spol, kromosomi i geni ne mogu se mijenjati, može se mijenjati samo fenotip, vanjski izgled, dodavanjem grudi, odstranjivanjem i dodavanjem penisa i slično.

Bit perverzije ovog zakona jest ta da već sa 16 godina nakon psihijatrijski utvrđenog “poremećaja rodnog identiteta”, bez savjetovanja s medicinom, strukom, jednostavnom osobnom odlukom, karikirano, dovoljno je otići kod javnog bilježnika, a ne endokrinologa.

Zastupnica stranke CDS – PP Vania Dias da Silva javno je upozorila na opasne posljedice zakona kojima se maloljetnicima na volju dopušta donošenje tako delikatne i dalekosežne odluke izjavivši: “Šesnaestogodišnjaci se ne mogu ženiti i udavati, ne smiju voziti automobil, ne smiju kupovati ili piti alkohol, pa onda ne bi trebali imati pravo donositi takve odluke s teškim i definitivnim posljedicama za njih.” Portugal ovdje u zakonodavstvu slijedi primjer zemalja “istanbulki” poput Belgije, Norveške, Danske…

U Italiji je pak odobrena uporaba tablete od strane Talijanske farmakološke agencije (AIFA) kojom pubertetlije koji imaju problema s rodnim identitetom (rodna disforija) mogu blokirati funkciju – rad testisa ili jajnika, retardirajući (ne)željeni razvoj sekundarnih spolnih karakteristika.

Inače, Američko pedijatrijsko društvo protivi se tome da se takvim lijekovima klince tretira prije završetka puberteta jer tijekom puberteta priroda stvari nerijetko sama izbalansira. Ali, eto, agresivni rodnoteorijski lobiji (registrirano već više od sedamdeset rodnih trans, inter, neutro…, rodnih identiteta odvojenih od spola, pa biološki spol postaje relikt prošlih vremena) svoju petljanciju počinju već od djece i pubertetlija.

LGBTIQ lobiji, snažni i agresivni, uz pomoć pomodnih politika idu rješavati svoje poremećaje koje zdravstvena organizacija naziva “rodna disforija”, tako da od svog poremećaja naprave normu za sve, pa nasrću, i kod nas, već na vrtiće, ali i na sveučilišta, na znanost koja pokušava tom ludilu stati na kraj.

LGBTIQ lobiji postaju tako nova inkvizicija koja želi spriječiti znanstvena istraživanja.

Reket i zastrašivanje

Posljednji takav brutalan napad LGBTIQ udruga dogodio se u SAD-u na znanstvenike prestižnog Sveučilišta Johns Hopkins.

U njihovoj interdisciplinarnoj studiji pod naslovom “Seksualnost i spol: rezultati biološke, psihološke i društvene znanosti (dostupno ovdje: https://www.thenewatlantis.com/publications/number-50-fall-2016) znanstvenici, kad je rodna ideologija i homoseksualna propaganda u pitanju, jasno kažu kako ne postoje gotovo nikakvi znanstveni egzaktni dokazi o tome da se ljudi rađaju kao homoseksualci, kao transrodni, kao…

HRC (Human rights campain), jedna od najsnažnijih američkih nevladinih udruga za biseksualna, transrodna, interseksualna, queer… prava, zatražio je od Sveučilišta Johns Hopkins da se ogradi od tog znanstvenog istraživanja te javno zaprijetio tužbama i kažnjavanjem sveučilišta rušenjem rejtinga.

Znanstvenici, posvuda po svijetu, popuštaju pred ovim reketom i zastrašivanjem, pa se umjesto bavljenja znanošću mnogi utječu političkoj korektnosti i autocenzuri kako bi izbjegli etiketiranja, progon, čak i otkaze.

Hrvatska je usvajanjem Istanbulske ušla u red “naprednih zemalja”. Čestitam! No, prste dalje od moje djece.

Ivica Šola / Glas Slavonije

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Nenad Piskač: Dvije babice, kilavo dijete

Objavljeno

na

Objavio

Tijekom kampanje za ratifikaciju rodne ideologije krinke su pale. Ono što je važnije od razgolićena maškaranja odnosi se na činjenicu kako je opravdani dugogodišnji gnjev hrvatskoga naroda dosegnuo točku vrenja. Narod je spreman za promjene. Pitanje je – tko će zasjesti na novi val (politički) još nezaživljenoga demokršćanstva, protiv kojega se režim bori rukama i nogama ne bi li hrvatski demokršćanin ostao u pelenama, ili u najboljem slučaju na razini folklora. Zagrijavanje je počelo s haaškom presudom od 29. studenoga 2017., Praljkovom formulom i bočicom, a četiri mjeseca kasnije došlo je do ključanja uz pomoć Plenkovićeva nametanja nepotrebne Istanbulske konvencije. Ona je kruna svih politika proteklih 18 godina. Te politike godinama su raskrinkavali nerežimski novinski komentatori i biskupske poruke, piše Nenad Piskač/HKV

Usred za promjene sazrjele situacije pojavile su se dvije odvojene, gotovo istodobne referendumske inicijative. Prva hoće referendumom odbaciti Istanbulsku konvenciju. Druga hoće po drugi put referendumom uvesti promjene u trulo izborno zakonodavstvo. Očito je riječ o fenomenu rogova u vreći. Nedvojbeno je kako Istanbulsku konvenciju treba odbaciti. Nedvojbeno je kako treba promijeniti izborno zakonodavstvo. Budući da režim nema namjeru odustati od ratifikacije Istanbulske konvencije, a niti ima namjeru dubinski urediti izborno zakonodavstvo (Hrvatska kao jedna izborna jedinica!), referendum je jedino preostalo demokratsko sredstvo promjena.

Prema jedinstvu otpora odnarođenoga režima

Obje referendumske inicijative potječu iz katoličkih (laičkih) krugova. Računaju na opravdani gnjev hrvatskih državljana. Taj se opravdani gnjev ne bi smio razvodniti, niti je on ičije privatno vlasništvo. Obje inicijative računaju na isti dio izbornoga tijela i na isti Zakon o referendumu. Međutim, na teren izlaze svaka za se, umanjujući jedna drugoj šanse za uspjeh. Je li riječ o različitim političkim koncepcijama ili o osobnim animozitetima, ne znam. Ali znam da je Željka Markić odbacila referendumsko pitanje o Istanbulskoj konvenciji prije negoli je sama objavila referendumsko pitanje o kozmetici izbornoga zakonodavstva. To je najava referendumskoga rata! Rascjep koji vodi u nigdinu.

Inicijativa referenduma o Istanbulskoj konvenciji naslanja se na politički rad stranke Hrast Ladislava Ilčića. Njemu je najveći dio stranke svojedobno okrenuo leđa budući da je stranku prikrpao Karamarkovom HDZ-u na jedan, blago rečeno, vrlo neobičan način o kojemu sam svojedobno pisao. Ilčić je Hrast sveo na jednoga zastupnika u Saboru. Plenković je prihvatio Hrast kao nepotrebnu prtljagu. Njemu demokršćanstvo nije ni u peti.

Inicijativa referenduma o promjeni izbornoga zakonodavstva naslanja se na prethodni referendum s istom temom, koji je propao zbog velikoga otpora režima – jedinstva ondašnje (i sadašnje) vlasti i oporbe, ali ne i samo zato. Željka Markić jest probitačna i sposobna, ali i sve više nepopularna u demokršćanskome krugu, što je tema za poseban osvrt. Svoj zvjezdani trenutak nije iskoristila, ili prepoznala, na vrijeme.

Protiv promjene izbornoga zakonodavstva iste su one političke snage koje su bile za ratifikaciju Istanbulske konvencije. Dakle, ukupan politički poredak. I to je jedan od razloga zbog kojega treba inzistirati na jedinstvu otpora režimu, a ne na međusobnom podmetanju klipova pod kotače. I osobnom „leadershipu“, kako bi rekla Kolinda Grabar-Kitarović.

Kako olakšati posao režimu…

Nije daleko od istine, s druge strane, da su Markićeva i Ilčić, „lideri“ koji više tvrdoglavo zapovijedaju negoli što nude. Zajednička im je karakteristika da nemaju cjeloviti, nacionalni, program. Oboje, istina, imaju velike ambicije. Oboje bi ušli u politički ring bez političkoga programa, izgrađene stranačke infrastrukture i izbornih rezultata – skrivajući se iza referenduma. Oboje jašu na katoličkome valu, na stajalištima većine hrvatskoga naroda. I oboje svoje dosadašnje uspjehe mogu zahvaliti HDZ-u (i volonterima!). Doduše, ne Plenkovićevom, već onom od ranije.

Mogli su napraviti i više, da su slušali ritam objektivne politike, čitali „znakove vremena“, znali posadašnjiti kršćanski sustav vrijednosti, da su reagirali na vrijeme, da su prigušili apetite i kalkulacije, te stvarali bazu za politički iskorak, dakle, da su išli u širinu i otvarali se, umjesto što su se zatvorili u male elitističke klubove. Oboje, dakako, imaju i uspjeha, koje treba priznati, ali oni nisu vječna moneta. Markićeva referendum o braku, Ilčić ulazak u vlast. I to je sve. Referendum o braku ubrzo je režim zakonodavstvom razvodnio, a ulazak u vlast pokazao se neučinkovitim.

I političkom lajbeku je jasno da se u okolnostima u kojima se Hrvatska danas nalazi ne smije istodobno pokrenuti dva zasebna referenduma s dvije organizacijske platforme okrenute prema istom izbornom tijelu. Jer u startu olakšava posao odnarođenom režimu. Zakonodavno je, dakako, takvo što dopušteno, ali, je li sve što zakon dopušta istodobno i pametno? Dakle, treba napraviti prioritet.

Kako je jednako važan prioritet promjena katastrofalnoga izbornoga zakonodavstva – koji je duboko pustio korijenje, kao i izlazak iz Istanbulske konvencije – prije negoli duboko pusti korijene, zdrava pamet nalaže da se oba prioriteta moraju rješavati u dogovoru dvije inicijative. U zajedništvu. Ne u suparništvu. Može se istodobno pripremiti i održati više referenduma jednoga organizacijskoga odbora, ako im je cilj više opće dobro. Šanse za uspjeh veće su ako se organizacijski osmisli i provede jedna zajednička inicijativa o dva istodobna referendumska pitanja, koji, zbog uštede, racionalna država u pravilu raspisuje isti dan.

Zajedništvo i stručnost, ili trošenje nacionalne energije

U ovom je trenutku jasno da bi pitanje Istanbulske konvencije, zbog nedavne ratifikacije s pratećom „javnom raspravom“, izvuklo više državljana na referendum negoli tema izbornoga zakonodavstva koja je medijski i politički nepripremljena. Obje teme u sinergiji postigle bi vjerojatno bolji uspjeh, negoli dvije istodobne, od kojih se jedna inicijativa već izjasnila da ona druga ima besmisleno referendumsko pitanje.

Veća je šansa da obje teme referenduma poluče uspjeh, ako budu pripremane s jedne organizacijske platforme, a referendumi budu provedeni istoga dana. Nije u pitanju nikakav bauk – više referenduma u istome danu provodi npr. Švicarska. Trebale bi to znati i obje naše inicijative.

Logično je onda pitanje, čemu dvije usporedne referendumske inicijative. Izgleda kako one vode u logiku „podijeli pa vladaj“, to će reći – u neuspjeh ili polovičan uspjeh, jer je dobitna kombinacija „glave skupa“. Izmišljanje tople vode s dva referenduma s dvije odvojene inicijative moglo bi roditi kilavo dijete, pomutnju, dezorijentaciju i gubljenje nacionalne energije. Zato predlažem inicijatorima jedne i druge inicijative, ako nije kasno i ako kola već nisu otišla nizbrdo, da sjednu za stol i dogovore jedan, sveobuhvatan referendumski zahvat, zakonodavno neoboriv, da pozovu relevantne stručnjake za pojedina prateća pitanja, a ne da opravdani gnjev naroda egoistički svojataju svaka za sebe. Državljani kojima se inicijative obraćaju, moraju znati da iza svakoga referendumskoga pitanja stoje ozbiljni stručnjaci, a ne parcijalni interesi.

Zajedništvo i stručnost bili bi zorni pokazatelji da su začetnici obje inicijative bitno drukčiji od čimbenika aktualnoga režima. Bio bi to izraz odgovornosti i jedinstva. Jer eventualni neuspjeh, među ostalim, inicijatore će svesti na demokršćanski vjerodostojnu razinu „viteza“ Reinera. A hrvatski narod ostat će bez nade – što je sa stajališta nacionalne politike neoprostivo.

Dvije referendumske inicijative, osim toga, pokazuju kako unutar demokršćanskoga kruga postoje frakcije koje se međusobno nadmeću (jedna kao liječi „uzroke“, a druga „posljedice“) i ne mogu se ni oko čega dogovoriti, čak i prije negoli je demokršćanska Hrvatska izašla iz političkih pelena i polučila nekakav ozbiljan izborni rezultat. Hrvatska nema nijednu demokršćansku stranku na razini izbornoga legitimiteta. Režim već godinama održava takvo stanje i priželjkuje cijepanje, dijeljenje, razvodnjavanje demokršćanski orijentiranoga biračkoga tijela. Baš onakvo mrvljenje kakvo se očitovalo atomizacijom braniteljske populacije ili pravaške scene. Stara formula „podijeli pa vladaj“, promijenila je oblik – razgradi pa vladaj.

Nenad Piskač/HKV

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati