Connect with us

Kolumne

“Narodna” klika sitnih razbojnika

Objavljeno

on

Medijska je zvijezda petokraka Kreše Beljaka naglo zasjala čim je uspješno položio maturalni ispit iz antifa ćudoređa i stekao odgovarajući certifikat. Posebne simpatije “narodne” komisije, umalo i ovacije, zaslužio je time što se danas više stidi sudjelovanja u Domovinskom ratu pod znakovljem HOS-a koje sada pravovjerno prezire (ah, bio je mlad!), nego obijesnog serijskog obijanja automobila kojih sedam godina poslije (iz novinskih bi se natpisa moglo zaključiti da je tada bio još mlađi).

Dočim je Stipe Mesić kooptiran u “Narodnu koaliciju” kao potencijalno najstariji izabrani zastupnik koji bi kao takav mogao voditi prvu sjednicu novog saborskog saziva, a što može dobro doći u slučaju nejasnog odnosa snaga. I to nakon što je zbog medenog mjeseca otkazao za tu potrebu čisti zicer, svježi mladenac Joža Manolić, u usporedbi s kojim je Stipe ipak tek poletarac. I dok je Krešo okajao svoj “grijeh” pred javnošću i grijeh pred zakonom, džepar šupljeg džepa, Stipe, zasad ne pokazuje takve namjere. Ni on, a ni pravosudni sustav. Hod stranputicom navodno je započeo još kao dječak pelješeći leševe poginulih vojnika što, istina, nije provjerljivo, no njegov daljnji životni put priču čini posve uvjerljivom. Razbojničku karijeru nastavio je “zagubivši” u svom propusnom džepu donaciju “neprijateljske emigracije” namijenjenu pomoći domovini u ratnoj pogibelji o čemu postoji video zapis, ali i svjedočenje da ono što je u džep turnuo na odredište nije stiglo. Možemo tek zamišljati kako se Stipe u probranom društvu na komunističko-četničkim dernecima razmetljivo hvali da je on ustaše “pobijedio” dvaput, džepareći ih jednom 45′, a drugi put 90′. Zlosretni se ustaše od strvinara-početnika nisu mogli braniti, a slatkorječivom strvinaru od zanata sami pohrliše u zagrljaj.

Krešo i Stipe, dva sitna razbojnika, jedan u usponu, a drugi u smiraj kriminalne karijere svoja mjesta na kandidacijskim listama “Narodne koalicije” nisu našli slučajno. Nisu se tamo našli ni kao izraz pragmatične političke kalkulacije, još manje kao egzotična popudbina u putujućem cirkusu Zorana M. Samo su se ugnijezdili među svojima prema onoj staroj – svaka ptica svome jatu leti. Legli su tu posve prirodno, upravo kao zadnje dvije “puzzle” koje upotpunjuju slagalicu. I nije tomu jedini razlog to što je Zoranova družina u svom prethodnom mandatu brižno njegovala kulturu sitnog potkradanja. Između ostalog, ironično ali znakovito, i u ministarstvu kulture. Naime, iako za Zorana Milanovića i ađutanta mu Ranka Ostojića nije poznato da su u mlađim ili manje zrelim danima učinili neku kažnjivu nepodopštinu, one počinjene u ime vlasti (da ne kažemo naroda) polako izlaze na vidjelo. No, i bez toga, razbojnički im karakter više od svega odaju maniri i metode djelovanja u vrijeme njihova razvaljivanja Hrvatske sa za to idealne pozicije – pozicije vlasti.

Lopov u krvi i po krvi ostaje lopov i kad je na vlasti, pa i kad provodi lopovski zakon kojeg je sam osmislio i donio (i kad ga se odjene u ruho legalnosti, takav zakon ostaje lopovski po svom sadržaju, naravi i svrsi), budući da nikako ne može uteći navadi da svoja djela čini pod okriljem noći. Tako je ta razbojnička kukavelj u predvečerje pristupa EU izglasovala znameniti “Lex Perković” i potom ga sitnim smicalicama pokušala oplemeniti ustavnom patinom. Tako su Zoran, šef “Narodne koalicije”, i Ranko, doskora šef “narodne milicije”, u vrijeme dok pristojan svijet spava postavljali ćirilične ploče u Vukovaru, švercali migrante u vlaku za Mađarsku, ili ih jednostavno tjerali preko nabujale rijeke u Sloveniju. Noć im je bila najbolji drug i kad je trebalo oskvrnuti spomenik junačkoj postrojbi iz Domovinskog rata Rafael vitez Boban, a iza partiture “poljudske male noćne svastike” isti skladateljski rukopis vidljiv je iz aviona.

Stari trik sitnih prevaranata koji nerijetko nalazi žrtvu sastoji se u tome da jedan od njih ispusti “zlatni” lančić na tlo pa potom vreba onoga koji će ga primijetiti. Čim “sretnik” posegne za ješkom u tili čas mu se pridruži ribar ljudske gramzljivosti tvrdeći da su zlaćani predmet spazili istodobno i kako bi zato bilo pravedno podijeliti dobitak. S obzirom da se varalici s naglašenim osjećajem za pravdu “žuri”, od “sretnog” nalaznika traži određeni iznos, u pravilu 200-300 kuna tvrdeći kako će mu se to isplatiti budući da lančić ima višestruko veću vrijednost. Ako se žrtva kojim slučajem još dvoumi, u igru ulazi i varaličin pomoćnik koji u ulozi tobože neovisnog stručnjaka potvrđuje da lančić vrijedi najmanje 1000-1500, ako ne i 2000 kuna.

I stvaranje percepcije u političkoj areni odvija se na istom principu. Pritom ulogu varaličinog pomoćnika igraju svi elektronski i pisani mediji na nacionalnoj razini, te dobro podmazani pogon raznih analitičara, PR stručnjaka, anketara i ostalih obmanjivača koji se žrtvi (kojoj, prihvati li njihovo milozvučno gugutanje, tepaju da je javnost) trude objasniti kako je obična bižuterija zapravo čisto zlato. Tako Branko Grčić koji još nije svladao postotni račun, gradivo koje se uči u šestom razredu osnovne škole, postaje ugledni ekonomski stručnjak i jedan od vodećih ljudi u Vladi. Po istom se obrascu, i Vesna Pusić, ograničena frazeruša koja od jutra do sutra opanjkava vlastitu državu i, bila na vlasti ili ne, ustrajno rovari protiv nje, može predstavljati kao znanstveni autoritet i zastupati tu istu državu kao ministrica vanjskih poslova u čijem se resoru, gle čuda, također na sitno drpalo. Štoviše, dežurni je opsjenari tretiraju poput pravog “narodnog” blaga, umalo pa pod UNESCO-vom zaštitom. No, i u UN-u se pokazalo da prosječnost i prozirno dodvoravanje, pa bile i umotane u formalnu učenost, nemaju ni približno takvu prođu kao drskost i samosvijest srpskog kandidata Jeremića. I kako je onda drukčije sve to moglo završiti nego kao sraz “belog orla” i “narančaste kokoši”? Kad su djela u pitanju, stvari stoje još gore. Istospolno-partnerska se drangulija na tezgi tih tapkaroša prodaje po cijeni najsjajnije biserne ogrlice, i to protivno iskazanoj narodnoj volji. Mora da su se zato i nazvali “Narodnom koalicijom”, kad toliko drže do volje naroda. Iako, s obzirom da oni znaju bolje od naroda, možda bi im prikladnije pristajao naziv “Nadnarodna koalicija”. Eh, koliko će još tom povodljivom i, bez obzira na rastuće formalno obrazovanje, funkcionalno nepismenom narodu trebati vremena da nauči kako nije zlato sve što sja? Puno, puno,… čini se još i više! Pogotovo preuzme li opet kormilo u ruke stara kurikulna posada predvođena “admiralom” Jokićem.

Još jednu tehniku koju obožava koristiti neumrli komunistički agitprop lucidno je oslikao Ivan Aralica crticom u romanu Kepec, glavninom smještenom u razdoblje neposredno nakon Drugog svjetskog rata. Naime, poznato je kako u plodnom zemljom oskudnim krajevima uzgoj ratarskih kultura slabije uspijeva, posebice u vrijeme suše. Nije drukčije ni s kukuruzom u dalmatinskoj Zagori. No, komunistička partijska vrhuška ne bi bila to što jest kad se ne bi dosjetila kako mizeran urod prikazati narodu kao veličanstven doseg. U tu svrhu, za reportažu s lica mjesta angažirala je dva novinara, blizanca patuljasta rasta, Tunu i Juru Tomića (teško se oteti dojmu kako imena nisu odabrana slučajno). Fotografirajući se pokraj zakržljalih kukuruza kepeci su javnosti odaslali poruku kako su kukuruzi zapravo orijaši. Pritom je, naravno, izostavljen suvišni detaljčić kako su kao mjerači kukuruza, ujedno i mjerilo njegove veličine, iskorišteni patuljci. Moć komunističke magije je pojačalo to što su i sami novinari povjerovali u tu priču. Umišljajući kako su kukuruzi normalne veličine, i patuljci su vidjeli sebe znatno većima nego što stvarno jesu. Što reći, nego da je sličnost s našim vremenom više nego upadljiva i sve samo ne slučajna.

Ono što je za njihove prethodnike Tomiće bila veličina kukuruza, to je za njihove današnje mentalne slijednike, kojih danas ima na kante a i svoju robu isporučuju na kante, između ostalog, gospodarski rast Hrvatske u zadnjoj godini vladanja Zorana Milanovića. Kako ne bi doveli u pitanje Milanovićev “grandiozni” rezultat, ali i vlastitu veličinu i važnost baš poput patuljaka Tomića iz Araličine priče, prethodne godine ne spominju (tada se nisu imali pokraj čega slikati jer kukuruz nije ni niknuo). Baš kao što iz istog razloga ne spominju otužno srozavanje Hrvatske na nivo Rumunjske, tog donedavno pojma zaostalosti, mjereno BDP-om prema paritetu kupovne moći, kao zoran sukus Zoranove (prve?) četveroljetke. Ne prelazi im preko usana ni kontinuirano tavorenje na samom dnu u stopi gospodarskog rasta među postkomunističkim zemljama za čitavo vrijeme Milanovićeve vladavine. To znači da se ostale usporedive zemlje (koje su već ispred nje, uključujući i spomenutu Rumunjsku koja je ove godine prestiže) udaljavaju od Hrvatske, dok joj se približava samo zadnja Bugarska. Pa sad obećavaju nastavak tog sigurnog smjera za Hrvatsku što svakome iole razumnom ne može zvučati nikako drukčije nego kao prijetnja. Kao da žele reći – “pri sledećem susretu bit ćemo još žešći”. Upravo tako kako je prijetio sitni razbojnik u vojnoj odori sa crvenom zvijezdom petokrakom na čelu u službi krupne zločinačke organizacije nakon što je 91′ VBR-ovima mučki ubio šestoricu Tigrova i spalio im objekte u Erdutu, sad hrvatskom narodu prijete baštinici ostavštine tog sotonističkog znamenja, ovijeni “narodnim” plaštom poput njihovih predaka. Samo neka znaju, i nestrpljivo iščekivana Oluja je započela paljbom iz VBR-ova, i to baš onih iz arsenala Tigrova.

Sad kad smo upoznali metode kojima se koriste sitni “narodni” kriminalci, vrijeme je da pogledamo i kako se ponašaju kad ih se uhvati s prstima u pekmezu. Kad god ih se suoči s dokazom crno na bijelo, od toga kolike su kosti i raskoljene glave za sobom ostavili njihovi biološki i ideološki predci iz čijeg (zlo)djela crpe svu društvenu, političku i ekonomsku moć, do toga kako su stekli prvi milijunčić u konvertibilnoj valuti ili uzeli proviziju za neki međudržavni posao, vazda vrte istu pokvarenu ploču. Ako nekim slučajem temu već u korijenu ne zdrobi medijski mlin univerzalnom izlikom za sve i svakoga (“o ne, opet vraćanje na ustaše i partizane”), prozvani se ponekad ipak osjete pozvanim očitovati. Po uhodanoj špranci oni tada u meritum stvari ne ulaze, već onoga koji je uskliknuo “car je gol” jednostavno označuju fašistom ili ustašom bez obzira bio taj Finac, Slovenac ili Hrvat, odnedavno opet i arhetipski neprijatelj Nijemac. Tako glasnik loše vijesti postaje problem samo kako bi se fokus odmaknuo od priče i njezinog ključnog aktera. U zadnje vrijeme, u svrhu etiketiranja koriste i sitnu varijaciju – nakaradnu kovanicu “filofašisti”. Kako bi, valjda, zvučali učenije. Uz nenadmašnog Milanovića rabi je, primjerice, njegov prijatelj i udbaški tajkun s više nego stoljetnom obiteljskom tradicijom služenja stranom gospodaru na štetu hrvatskog naroda, Tedeschi. I to nakon što je u zreloj dobi napokon skončao sveučilišne nauke, pa da pokaže kako nije bilo uzalud. Inače alergični na nove hrvatske riječi, koje u njihovim ušima u pravilu imaju zlokoban prizvuk, pokušavaju ih sad, paradoksalno, iskovati sami, s očekivano grotesknim ishodom. Jer, zašto bi od istih onih, uslijed čijeg djelovanja stradavaju hrvatska imovina i hrvatska kultura, hrvatski jezik bio pošteđen? Vole ga izvrtati jer je po svojoj prirodi on tj. ono u njemu što je unatoč stoljeću i pol kontinuiranog nasilja ostalo samo njegovo, za njih ionako ustaško, u najmanju ruku “filofašističko”. Zato su valjda i dokinuli Vijeće za normu hrvatskog jezika kako bi i dalje bez smetnji mogli pisati kako govore, a govore koještarije kako im padnu na pamet. Sve samo kako ne bi trebali pisati za oči i govoriti za uši sukladno hrvatskoj jezičnoj i pravopisnoj tradiciji i estetici.

Mogu sve to činiti ti sitni kradljivci, a i ponešto krupniji im kolege, sve dok im pravosudna vlast drži ljestve. Ključna karika u cijeloj priči je Cvitan-Bajić – ta čudnovata dvoglava kreatura nalik biću pushmi-pullyu iz Doktora Dolittlea kojem jedna glava služi da misli a druga da žvače hranu. Tako i Cvitan-Bajiću jedna glava služi da smišlja opačine i podmeće ih pravednicima, a druga da ih jednostavno sažvače u beskrajnim pravosudnim procesima. Ne samo da im je zadano političke protivnike mrcvariti do besvijesti, nego uz tragikomična objašnjenja moraju opravdavati stvarna ili izmišljena djela sudrugova ispalih iz istog šinjela samo kako bi ih prikazali poštenima. Sve to kako bi u očima javnosti zaživjela dijabolična dihotomija –  MI sitni razbojnici i slijednici komunističke imovine i mentaliteta smo pošteni, a ONI koji su sa srcem stvarali Hrvatsku su lopovi. U tom smislu dovoljno je prisjetiti se na brzaka opranog navodnog Linićevog ratnog profiterstva pred izbore 2011. ali i svježe Milanovićeve afere u zoru skorih izbora, najprije medijski zataškavane, a onda otvorene samo kako bi ju se izvrnulo u njegovu korist. Radi se o fiktivnom plaćanju Milanovićevom prijatelju preko PR tvrtke koja posluje s SDP-om, a koje je trajalo sve dok Partija nije preuzela vlast i počela preko državnih tvrtki legalno poslovati s tvrtkom Milanovićevog ortaka tako da nelegalan način financiranja više nije bio potreban. Iz toga istražitelji, zapravo perači lika i djela svojih kamerada, bez imalo srama izvlače zaključak kako opisana kronologija potvrđuje da se iz toga odnosi uključenih ne mogu povezati. Dok se još nitko nije dosjetio postaviti neko neugodno pitanje (ili, bolje, dok još medijskim kerberima nije dan znak da to smiju) Cvitan-Bajićevu vjerodostojnost trebalo je preventivno oprati “prijetnjom” atentata, iza koje stoji, a tko drugi, nego Mamić.

I dok u uređenim zemljama sitni kriminalci predstavljaju određen vid statističke nužnosti i dobivaju tomu primjeren tretman državnih službi i pravosudno-represivnog sustava, u Hrvatskoj oni kao neizostavni dio neodbačene komunističke prtljage uživaju visok ugled u društvu, nerijetko zauzimajući najviše društvene položaje u gotovo svim porama života. A kad se sitni kriminalci nađu izvan svog prirodnog kokošarskog okruženja i dohvate se poluga moći, inače ograničena šteta koju društvu čine raste dramatično i dostiže neslućene razmjere. Upravo u tome je tajna “uspjeha” trećejanuarske Hrvatske.

Pokazalo se da kad takav profil ljudi preuzme vlast u državi posljedice za zajednicu mogu biti i bolnije nego kad u duši i po djelima sitni kriminalac uzme volan kamiona u ruke i nemilice gazi ljude na ulici, kao nedavno u Nici. Naime, tada cijela država biva zgažena u što su se oni koji su to htjeli, mogli uvjeriti za dosadašnjeg predsjednikovanja Stipe i premijerovanja Zoke. Samo, malo im je toga još ostalo za zgaziti. Mamić, Thompson, poneki biskup … i to je manje-više sve! Jer koga će ta zločinačka sitnež u pravosuđu i njezini nalogodavci procesuirati nego one koji umiju stvoriti nešto značajno i uspješno, a što k tome još i pokreće i veseli ljude šireći duh i osjećaj zajedništva. Jer ništa njih ne vrijeđa i ne smeta više nego kad lijepa (i, nadasve, uspješna i radosna) li je.

Stoga, dok je pozornost javnosti ovih dana usmjerena na Zika virus u dalekom Brazilu, ovdje je već odavno bilo vrijeme proglasiti crveni alarm zbog opasnosti od povratka “Zoka virusa”, ovaj put “u ime naroda sitnog zuba”. Prije svega zato jer je to ne tako davno dvaput uspjelo njegovoj prethodnoj mutaciji – “Stipa virusu”. Osim što se javlja samo u Hrvata, specifičnost je ove pošasti upravo u tome što zube onih koje je zahvatila čini sve sitnijima i sitnijima. Ne zbog klasične prehrane, nego uslijed sustavne medijske dohrane.

Grgur S.

Što vi mislite o ovoj temi?

Oglasi
Komentiraj
Advertisement

Komentari

Plati kavu uredništvu

EUR