Pratite nas

Kolumne

“Narodna” klika sitnih razbojnika

Objavljeno

na

Medijska je zvijezda petokraka Kreše Beljaka naglo zasjala čim je uspješno položio maturalni ispit iz antifa ćudoređa i stekao odgovarajući certifikat. Posebne simpatije “narodne” komisije, umalo i ovacije, zaslužio je time što se danas više stidi sudjelovanja u Domovinskom ratu pod znakovljem HOS-a koje sada pravovjerno prezire (ah, bio je mlad!), nego obijesnog serijskog obijanja automobila kojih sedam godina poslije (iz novinskih bi se natpisa moglo zaključiti da je tada bio još mlađi).

Dočim je Stipe Mesić kooptiran u “Narodnu koaliciju” kao potencijalno najstariji izabrani zastupnik koji bi kao takav mogao voditi prvu sjednicu novog saborskog saziva, a što može dobro doći u slučaju nejasnog odnosa snaga. I to nakon što je zbog medenog mjeseca otkazao za tu potrebu čisti zicer, svježi mladenac Joža Manolić, u usporedbi s kojim je Stipe ipak tek poletarac. I dok je Krešo okajao svoj “grijeh” pred javnošću i grijeh pred zakonom, džepar šupljeg džepa, Stipe, zasad ne pokazuje takve namjere. Ni on, a ni pravosudni sustav. Hod stranputicom navodno je započeo još kao dječak pelješeći leševe poginulih vojnika što, istina, nije provjerljivo, no njegov daljnji životni put priču čini posve uvjerljivom. Razbojničku karijeru nastavio je “zagubivši” u svom propusnom džepu donaciju “neprijateljske emigracije” namijenjenu pomoći domovini u ratnoj pogibelji o čemu postoji video zapis, ali i svjedočenje da ono što je u džep turnuo na odredište nije stiglo. Možemo tek zamišljati kako se Stipe u probranom društvu na komunističko-četničkim dernecima razmetljivo hvali da je on ustaše “pobijedio” dvaput, džepareći ih jednom 45′, a drugi put 90′. Zlosretni se ustaše od strvinara-početnika nisu mogli braniti, a slatkorječivom strvinaru od zanata sami pohrliše u zagrljaj.

Krešo i Stipe, dva sitna razbojnika, jedan u usponu, a drugi u smiraj kriminalne karijere svoja mjesta na kandidacijskim listama “Narodne koalicije” nisu našli slučajno. Nisu se tamo našli ni kao izraz pragmatične političke kalkulacije, još manje kao egzotična popudbina u putujućem cirkusu Zorana M. Samo su se ugnijezdili među svojima prema onoj staroj – svaka ptica svome jatu leti. Legli su tu posve prirodno, upravo kao zadnje dvije “puzzle” koje upotpunjuju slagalicu. I nije tomu jedini razlog to što je Zoranova družina u svom prethodnom mandatu brižno njegovala kulturu sitnog potkradanja. Između ostalog, ironično ali znakovito, i u ministarstvu kulture. Naime, iako za Zorana Milanovića i ađutanta mu Ranka Ostojića nije poznato da su u mlađim ili manje zrelim danima učinili neku kažnjivu nepodopštinu, one počinjene u ime vlasti (da ne kažemo naroda) polako izlaze na vidjelo. No, i bez toga, razbojnički im karakter više od svega odaju maniri i metode djelovanja u vrijeme njihova razvaljivanja Hrvatske sa za to idealne pozicije – pozicije vlasti.

Lopov u krvi i po krvi ostaje lopov i kad je na vlasti, pa i kad provodi lopovski zakon kojeg je sam osmislio i donio (i kad ga se odjene u ruho legalnosti, takav zakon ostaje lopovski po svom sadržaju, naravi i svrsi), budući da nikako ne može uteći navadi da svoja djela čini pod okriljem noći. Tako je ta razbojnička kukavelj u predvečerje pristupa EU izglasovala znameniti “Lex Perković” i potom ga sitnim smicalicama pokušala oplemeniti ustavnom patinom. Tako su Zoran, šef “Narodne koalicije”, i Ranko, doskora šef “narodne milicije”, u vrijeme dok pristojan svijet spava postavljali ćirilične ploče u Vukovaru, švercali migrante u vlaku za Mađarsku, ili ih jednostavno tjerali preko nabujale rijeke u Sloveniju. Noć im je bila najbolji drug i kad je trebalo oskvrnuti spomenik junačkoj postrojbi iz Domovinskog rata Rafael vitez Boban, a iza partiture “poljudske male noćne svastike” isti skladateljski rukopis vidljiv je iz aviona.

Stari trik sitnih prevaranata koji nerijetko nalazi žrtvu sastoji se u tome da jedan od njih ispusti “zlatni” lančić na tlo pa potom vreba onoga koji će ga primijetiti. Čim “sretnik” posegne za ješkom u tili čas mu se pridruži ribar ljudske gramzljivosti tvrdeći da su zlaćani predmet spazili istodobno i kako bi zato bilo pravedno podijeliti dobitak. S obzirom da se varalici s naglašenim osjećajem za pravdu “žuri”, od “sretnog” nalaznika traži određeni iznos, u pravilu 200-300 kuna tvrdeći kako će mu se to isplatiti budući da lančić ima višestruko veću vrijednost. Ako se žrtva kojim slučajem još dvoumi, u igru ulazi i varaličin pomoćnik koji u ulozi tobože neovisnog stručnjaka potvrđuje da lančić vrijedi najmanje 1000-1500, ako ne i 2000 kuna.

I stvaranje percepcije u političkoj areni odvija se na istom principu. Pritom ulogu varaličinog pomoćnika igraju svi elektronski i pisani mediji na nacionalnoj razini, te dobro podmazani pogon raznih analitičara, PR stručnjaka, anketara i ostalih obmanjivača koji se žrtvi (kojoj, prihvati li njihovo milozvučno gugutanje, tepaju da je javnost) trude objasniti kako je obična bižuterija zapravo čisto zlato. Tako Branko Grčić koji još nije svladao postotni račun, gradivo koje se uči u šestom razredu osnovne škole, postaje ugledni ekonomski stručnjak i jedan od vodećih ljudi u Vladi. Po istom se obrascu, i Vesna Pusić, ograničena frazeruša koja od jutra do sutra opanjkava vlastitu državu i, bila na vlasti ili ne, ustrajno rovari protiv nje, može predstavljati kao znanstveni autoritet i zastupati tu istu državu kao ministrica vanjskih poslova u čijem se resoru, gle čuda, također na sitno drpalo. Štoviše, dežurni je opsjenari tretiraju poput pravog “narodnog” blaga, umalo pa pod UNESCO-vom zaštitom. No, i u UN-u se pokazalo da prosječnost i prozirno dodvoravanje, pa bile i umotane u formalnu učenost, nemaju ni približno takvu prođu kao drskost i samosvijest srpskog kandidata Jeremića. I kako je onda drukčije sve to moglo završiti nego kao sraz “belog orla” i “narančaste kokoši”? Kad su djela u pitanju, stvari stoje još gore. Istospolno-partnerska se drangulija na tezgi tih tapkaroša prodaje po cijeni najsjajnije biserne ogrlice, i to protivno iskazanoj narodnoj volji. Mora da su se zato i nazvali “Narodnom koalicijom”, kad toliko drže do volje naroda. Iako, s obzirom da oni znaju bolje od naroda, možda bi im prikladnije pristajao naziv “Nadnarodna koalicija”. Eh, koliko će još tom povodljivom i, bez obzira na rastuće formalno obrazovanje, funkcionalno nepismenom narodu trebati vremena da nauči kako nije zlato sve što sja? Puno, puno,… čini se još i više! Pogotovo preuzme li opet kormilo u ruke stara kurikulna posada predvođena “admiralom” Jokićem.

Još jednu tehniku koju obožava koristiti neumrli komunistički agitprop lucidno je oslikao Ivan Aralica crticom u romanu Kepec, glavninom smještenom u razdoblje neposredno nakon Drugog svjetskog rata. Naime, poznato je kako u plodnom zemljom oskudnim krajevima uzgoj ratarskih kultura slabije uspijeva, posebice u vrijeme suše. Nije drukčije ni s kukuruzom u dalmatinskoj Zagori. No, komunistička partijska vrhuška ne bi bila to što jest kad se ne bi dosjetila kako mizeran urod prikazati narodu kao veličanstven doseg. U tu svrhu, za reportažu s lica mjesta angažirala je dva novinara, blizanca patuljasta rasta, Tunu i Juru Tomića (teško se oteti dojmu kako imena nisu odabrana slučajno). Fotografirajući se pokraj zakržljalih kukuruza kepeci su javnosti odaslali poruku kako su kukuruzi zapravo orijaši. Pritom je, naravno, izostavljen suvišni detaljčić kako su kao mjerači kukuruza, ujedno i mjerilo njegove veličine, iskorišteni patuljci. Moć komunističke magije je pojačalo to što su i sami novinari povjerovali u tu priču. Umišljajući kako su kukuruzi normalne veličine, i patuljci su vidjeli sebe znatno većima nego što stvarno jesu. Što reći, nego da je sličnost s našim vremenom više nego upadljiva i sve samo ne slučajna.

Ono što je za njihove prethodnike Tomiće bila veličina kukuruza, to je za njihove današnje mentalne slijednike, kojih danas ima na kante a i svoju robu isporučuju na kante, između ostalog, gospodarski rast Hrvatske u zadnjoj godini vladanja Zorana Milanovića. Kako ne bi doveli u pitanje Milanovićev “grandiozni” rezultat, ali i vlastitu veličinu i važnost baš poput patuljaka Tomića iz Araličine priče, prethodne godine ne spominju (tada se nisu imali pokraj čega slikati jer kukuruz nije ni niknuo). Baš kao što iz istog razloga ne spominju otužno srozavanje Hrvatske na nivo Rumunjske, tog donedavno pojma zaostalosti, mjereno BDP-om prema paritetu kupovne moći, kao zoran sukus Zoranove (prve?) četveroljetke. Ne prelazi im preko usana ni kontinuirano tavorenje na samom dnu u stopi gospodarskog rasta među postkomunističkim zemljama za čitavo vrijeme Milanovićeve vladavine. To znači da se ostale usporedive zemlje (koje su već ispred nje, uključujući i spomenutu Rumunjsku koja je ove godine prestiže) udaljavaju od Hrvatske, dok joj se približava samo zadnja Bugarska. Pa sad obećavaju nastavak tog sigurnog smjera za Hrvatsku što svakome iole razumnom ne može zvučati nikako drukčije nego kao prijetnja. Kao da žele reći – “pri sledećem susretu bit ćemo još žešći”. Upravo tako kako je prijetio sitni razbojnik u vojnoj odori sa crvenom zvijezdom petokrakom na čelu u službi krupne zločinačke organizacije nakon što je 91′ VBR-ovima mučki ubio šestoricu Tigrova i spalio im objekte u Erdutu, sad hrvatskom narodu prijete baštinici ostavštine tog sotonističkog znamenja, ovijeni “narodnim” plaštom poput njihovih predaka. Samo neka znaju, i nestrpljivo iščekivana Oluja je započela paljbom iz VBR-ova, i to baš onih iz arsenala Tigrova.

Sad kad smo upoznali metode kojima se koriste sitni “narodni” kriminalci, vrijeme je da pogledamo i kako se ponašaju kad ih se uhvati s prstima u pekmezu. Kad god ih se suoči s dokazom crno na bijelo, od toga kolike su kosti i raskoljene glave za sobom ostavili njihovi biološki i ideološki predci iz čijeg (zlo)djela crpe svu društvenu, političku i ekonomsku moć, do toga kako su stekli prvi milijunčić u konvertibilnoj valuti ili uzeli proviziju za neki međudržavni posao, vazda vrte istu pokvarenu ploču. Ako nekim slučajem temu već u korijenu ne zdrobi medijski mlin univerzalnom izlikom za sve i svakoga (“o ne, opet vraćanje na ustaše i partizane”), prozvani se ponekad ipak osjete pozvanim očitovati. Po uhodanoj špranci oni tada u meritum stvari ne ulaze, već onoga koji je uskliknuo “car je gol” jednostavno označuju fašistom ili ustašom bez obzira bio taj Finac, Slovenac ili Hrvat, odnedavno opet i arhetipski neprijatelj Nijemac. Tako glasnik loše vijesti postaje problem samo kako bi se fokus odmaknuo od priče i njezinog ključnog aktera. U zadnje vrijeme, u svrhu etiketiranja koriste i sitnu varijaciju – nakaradnu kovanicu “filofašisti”. Kako bi, valjda, zvučali učenije. Uz nenadmašnog Milanovića rabi je, primjerice, njegov prijatelj i udbaški tajkun s više nego stoljetnom obiteljskom tradicijom služenja stranom gospodaru na štetu hrvatskog naroda, Tedeschi. I to nakon što je u zreloj dobi napokon skončao sveučilišne nauke, pa da pokaže kako nije bilo uzalud. Inače alergični na nove hrvatske riječi, koje u njihovim ušima u pravilu imaju zlokoban prizvuk, pokušavaju ih sad, paradoksalno, iskovati sami, s očekivano grotesknim ishodom. Jer, zašto bi od istih onih, uslijed čijeg djelovanja stradavaju hrvatska imovina i hrvatska kultura, hrvatski jezik bio pošteđen? Vole ga izvrtati jer je po svojoj prirodi on tj. ono u njemu što je unatoč stoljeću i pol kontinuiranog nasilja ostalo samo njegovo, za njih ionako ustaško, u najmanju ruku “filofašističko”. Zato su valjda i dokinuli Vijeće za normu hrvatskog jezika kako bi i dalje bez smetnji mogli pisati kako govore, a govore koještarije kako im padnu na pamet. Sve samo kako ne bi trebali pisati za oči i govoriti za uši sukladno hrvatskoj jezičnoj i pravopisnoj tradiciji i estetici.

Mogu sve to činiti ti sitni kradljivci, a i ponešto krupniji im kolege, sve dok im pravosudna vlast drži ljestve. Ključna karika u cijeloj priči je Cvitan-Bajić – ta čudnovata dvoglava kreatura nalik biću pushmi-pullyu iz Doktora Dolittlea kojem jedna glava služi da misli a druga da žvače hranu. Tako i Cvitan-Bajiću jedna glava služi da smišlja opačine i podmeće ih pravednicima, a druga da ih jednostavno sažvače u beskrajnim pravosudnim procesima. Ne samo da im je zadano političke protivnike mrcvariti do besvijesti, nego uz tragikomična objašnjenja moraju opravdavati stvarna ili izmišljena djela sudrugova ispalih iz istog šinjela samo kako bi ih prikazali poštenima. Sve to kako bi u očima javnosti zaživjela dijabolična dihotomija –  MI sitni razbojnici i slijednici komunističke imovine i mentaliteta smo pošteni, a ONI koji su sa srcem stvarali Hrvatsku su lopovi. U tom smislu dovoljno je prisjetiti se na brzaka opranog navodnog Linićevog ratnog profiterstva pred izbore 2011. ali i svježe Milanovićeve afere u zoru skorih izbora, najprije medijski zataškavane, a onda otvorene samo kako bi ju se izvrnulo u njegovu korist. Radi se o fiktivnom plaćanju Milanovićevom prijatelju preko PR tvrtke koja posluje s SDP-om, a koje je trajalo sve dok Partija nije preuzela vlast i počela preko državnih tvrtki legalno poslovati s tvrtkom Milanovićevog ortaka tako da nelegalan način financiranja više nije bio potreban. Iz toga istražitelji, zapravo perači lika i djela svojih kamerada, bez imalo srama izvlače zaključak kako opisana kronologija potvrđuje da se iz toga odnosi uključenih ne mogu povezati. Dok se još nitko nije dosjetio postaviti neko neugodno pitanje (ili, bolje, dok još medijskim kerberima nije dan znak da to smiju) Cvitan-Bajićevu vjerodostojnost trebalo je preventivno oprati “prijetnjom” atentata, iza koje stoji, a tko drugi, nego Mamić.

I dok u uređenim zemljama sitni kriminalci predstavljaju određen vid statističke nužnosti i dobivaju tomu primjeren tretman državnih službi i pravosudno-represivnog sustava, u Hrvatskoj oni kao neizostavni dio neodbačene komunističke prtljage uživaju visok ugled u društvu, nerijetko zauzimajući najviše društvene položaje u gotovo svim porama života. A kad se sitni kriminalci nađu izvan svog prirodnog kokošarskog okruženja i dohvate se poluga moći, inače ograničena šteta koju društvu čine raste dramatično i dostiže neslućene razmjere. Upravo u tome je tajna “uspjeha” trećejanuarske Hrvatske.

Pokazalo se da kad takav profil ljudi preuzme vlast u državi posljedice za zajednicu mogu biti i bolnije nego kad u duši i po djelima sitni kriminalac uzme volan kamiona u ruke i nemilice gazi ljude na ulici, kao nedavno u Nici. Naime, tada cijela država biva zgažena u što su se oni koji su to htjeli, mogli uvjeriti za dosadašnjeg predsjednikovanja Stipe i premijerovanja Zoke. Samo, malo im je toga još ostalo za zgaziti. Mamić, Thompson, poneki biskup … i to je manje-više sve! Jer koga će ta zločinačka sitnež u pravosuđu i njezini nalogodavci procesuirati nego one koji umiju stvoriti nešto značajno i uspješno, a što k tome još i pokreće i veseli ljude šireći duh i osjećaj zajedništva. Jer ništa njih ne vrijeđa i ne smeta više nego kad lijepa (i, nadasve, uspješna i radosna) li je.

Stoga, dok je pozornost javnosti ovih dana usmjerena na Zika virus u dalekom Brazilu, ovdje je već odavno bilo vrijeme proglasiti crveni alarm zbog opasnosti od povratka “Zoka virusa”, ovaj put “u ime naroda sitnog zuba”. Prije svega zato jer je to ne tako davno dvaput uspjelo njegovoj prethodnoj mutaciji – “Stipa virusu”. Osim što se javlja samo u Hrvata, specifičnost je ove pošasti upravo u tome što zube onih koje je zahvatila čini sve sitnijima i sitnijima. Ne zbog klasične prehrane, nego uslijed sustavne medijske dohrane.

Grgur S.

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Nino Raspudić: Plenkovićevo ‘orošavanje’ Vlade

Objavljeno

na

Objavio

Ako ne bude iznenađenja, danas će dovoljno složnih ruku u Saboru potvrditi čak šest novih ministara. Što je razlog takvoj sječi? Prema premijeru, nagla potreba za “osvježenjem”.

Andrej Plenković je kao mandatar ocijenio da su “u političkim okolnostima koje su postale opterećujuća slika za Vladu, osvježenja bila nužna”.

Vladu bi najviše osvježio da je sam otišao, ovako je samo kozmetički “orošava”, umjesto političke i stručne druge lige, kojom ju je uglavnom inicijalno bio popunio, sada, pri kraju balade, mobilizira juniore i trećeligaše kao formalno osvježenje za naivne.

Ukratko, ne radi se ni o kakvoj bitnoj promjeni, već o šminkanju političkog leša da se potpuno ne rastoči do izbora.

Zašto nije išao do kraja pa, primjerice, osvježio Vladu Budimirom Lončarom, idealnim ministrom vanjskih poslova ovakve Hrvatske ili umjesto Nade Murganić za ministricu ustoličio Jelenu Veljaču?

Ionako su i Plenković i bivša ministrica Veljači podnosili raporte i dolazili joj podizati telefonske slušalice na ambiciozno zamišljenu humanitarnu večer na kojoj je, na koncu, unatoč visokim uzvanicima i kremi estrade prikupila manje nego što pjevačke zvijezde koje su joj nastupale uzmu za nastup u svatovima.

Zašto premijer nije u sklopu rekonstrukcije vlade s voljenim koalicijskim partnerom HNS-om dogovorio da i oni jednog “orose”? Primjerice, jesu li manji problemi u resoru ministrice Divjak nego Murganić?

Znači li ovolika smjena isključivo HDZ-ovih kadrova priznanje da su najbolji ministri u Vladi oni iz HNS-a? Je li im onda u zadnjoj godini trebao dati još koje ministarstvo? Teško je iz svega razabrati jasan i dosljedno proveden kriterija za “osvježavanje”, piše Nino Raspudić / Večernji list

Zbog čega je Zdravko Marić, Agrokorovo čudo od djeteta, manji uteg u javnosti od nekih smijenjenih ministara? Koliko se Plenković u samo tri godine politički ofucao dovoljno pokazuje njegov odnos prema medijima i aferama koje su pratili ili potencirali.

Na početku mandata je beskompromisno odbijao smijeniti Barišića i Zdravka Marića unatoč silnom pritisku javnosti, a sada osluškuje svaki šum, mediji i oporba mu kroje vladu pa mu ministri, što bi rekao jedan veliki pjesnik, bivaju kao u jesen na stablima lišće.

Nakon drugopozivaca koje je milom ili silom posmjenjivao, sada se odnekud vade i šalju u sigurnu političku smrt stranački trećopozivci. Ljudi kojima je, čast izuzecima, san snova biti ministar barem godinu dana, što će im, ako ništa drugo, ostati zapisano u CV-u i možda valjati za buduće karijere, jer dosadašnje im nisu impresivne.

Odigrana je figura izmjene u plesu političkih mrtvaca. Smijenjeni ministri su politički mrtvi jer su predugo bili uz Plenkovićev skut i podržavali velike ideološke zaokrete da bi se nakon njegovog pada mogli reciklirati, a s druge strane, njihovi nasljednici su unaprijed žrtvovani i dogodine se, uz dodatni uteg, vraćaju u anonimnost, jer posljednje Plenkovićeve ministrante sigurno sutra Stier, ili bilo tko drugi, neće držati u igri.

Znakovito je kako Plenković, s jedne strane, pokušava zamazati javnosti oči isturanjem anonimusa, a s druge mu, u užoj sviti, ostaju nedodirljivi isti ljudi još od Sanaderovog vremena.

Bit će zanimljivo vidjeti tko će biti novi politički tajnik HDZ-a. Hoće li Plenković i tu funkciju osvježiti nekim novim imenima, nepotrošenim ljudima s velikim ugledom u javnosti, poput, primjerice, Branka Bačića?

Gdje je onaj Mladen Barišić čiju je torbu s četiri milijuna kuna Bačić čuvao nekoliko mjeseci prije nego što ju je predao DORH-u, možda bi se i njega moglo iskoristiti za osvježivanje, barem za državnog tajnika u nekom ministarstvu?

Donedavno je glavna referenca za političko napredovanje bilo posjedovanje neke greške, oraha u džepu ili putra na glavi, svejedno. Greška, kao uporište ucjenjivosti, bila je najbolja preporuka. Toliko se tražila da je malo nedostajalo da je počnu navodili u CV-u – lijepo uza sve podatke o obrazovanju, radnom iskustvu, vještinama, navedeš i koju grešku imaš, točnije, čime si ucjenjiv.

To je, u ovakvoj političkoj kadrovskoj politici, veća preporuka za funkciju od završenog Harvarda. Kad te ima za što uhvatiti, onda si siguran kadar, možeš napredovati dokle hoćeš. Sve dok ne postaneš opterećenje, a onda ćeš pasti kada krene trend “osvježavanja”.

Sada se, s približavanjem izbora, počeo traži drugačiji kadar: nisu više u trendu oni s greškom, već penjači bez pokrića – ponudi mu funkciju o kojoj nikada nije mogao ni sanjati pa će ti biti do groba zahvalan jer zna da bez tebe ne bi došao do takvoga mjesta.

Ali to je varljiva nada, jer nakon nekog vremena ljudi povjeruju da zaista zaslužuju biti tu gdje jesu pa čak i žudjeti više. Koliko je legitimitet tih ljudi? Koliko se njih izvagalo na izborima?

Jedna od novih ministrica osvojila je 0,83 posto preferencijalnih glasova u svojoj izbornoj jedinici. No ako i nemaju politički legitimitet, jesu li to onda vrhunski eksperti u svojim područjima pa mi u stvari imamo vladu stručnjaka, a ne političku? Mediji javljaju da je novi ministar vanjskih poslova rođak Mate Granića.

To je napredak, da ne kažem osvježenje, jer nije mu brat ili sin. No glavno, zdravorazumsko pitanje u “operaciji osvježenje” je sljedeće: kako su ti ministri bili dobri prije pola godine, godinu ili dvije, a sada odjednom ne valjaju? Je li ih tada izabrao premijer, štoviše, i jamčio za njih?

Ostaje i pitanje koliki su to tereti koji stvaraju “opterećujuću sliku” o kojoj je govorio Plenković i koje su vrste. Ima li tu posla za DORH ili se postupalo po zakonu ali nemoralno (zakon je minimum moralnosti) pa je šteta politička? Ima li onda tu i premijerove političke odgovornosti?

Ne računajući četvero mostovaca, koji su odletjeli nakon promjene koalicijskog partnera, Plenkoviću je u manje od tri godine otpalo devet njegovih ministara, koje je kadrovirao HDZ, pod njegovom palicom. Devet ministara! Je li moguće da je u svima bio problem, osim u Plenkoviću?

Vjerovati u to jednako je naivno kao i misliti da ću mu ovo ishitreno orošavanje pomoći na izborima, počevši od unutarstranačkih na proljeće sljedeće godine.

Nino Raspudić / Večernji list

 

Nino Raspudić: Tko o čemu, HNS o poštenju!

 

 

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Ivan Hrstić: Tragikomedija u svemu je što se u medijima bivši Milanovićevi ministri postavljaju kao moralne vertikale

Objavljeno

na

Objavio

EU je dobila novu šeficu Europske komisije Ursulu von der Leyen, njemačku ministricu obrane, za čijim odlaskom Nijemci neće plakati.

Ne baš tako davno, doživljavali su je kao rukopoloženu nasljednicu željezne kancelarke, no, zbog katastrofalnog stanja Bundeswehra, optužbi za plagiranje doktorske disertacije, učestalih napada oporbe i medija te poziva na ostavku, von der Leyen više nije bila dovoljno dobra za Njemačku. Ali očito jest za EK.

Prva žena na čelu EK, to je sasvim OK, no, u dubokoj sjeni njezinog obećanja o striktnom poštovanju rodne zastupljenosti ostaje zgaženo načelo geografske zastupljenosti – osovina Berlin-Pariz ostavlja istok Europe praznih ruku, a nakon Brexita njemačka dominacija u EU postaje druga ljudska konstrukcija vidljiva iz svemira.

Očito nije nužno biti uspješan u državi iz koje dolaziš da bi došao na vodeću poziciju u EU, dovoljna je karijera u pravim krugovima te savršeno vladanje europskom retorikom.

Iako još nije sve gotovo, Andrej Plenković, hvala Bogu, konačno je stigao primijetiti da požar koji bukti u Hrvatskoj nije samo na Zrću, već da se uvelike dimi i iz njegovih Banskih dvora, piše Ivan Hrstić / Večernji list

Plenković je i dalje premijer najsiromašnije članice, egzodus se nastavlja, ovakav rast BDP-a garantira ništa više od ostanka na repu EU, a pod repom eurozone. Jedini domaći uspjeh mu je Agrokor, a i taj je okaljan aferom Borg.

Zaklinjao se da neće dopustiti gašenje sisačke rafinerije, no na koncu je šaptom ugasio. Utopljeniku Uljaniku dobacio je betonski pojas za spašavanje. Tri godine su prošle bez ikakvog pomaka oko obećanog preuzimanja Ine! Što se čeka? Možda odluka arbitraže u Washingtonu kao izlika da se situacija promijenila te da se mora sve prepustiti Mađarima.

Ovršni zakon ponovno je najavljen u verziji koja neće zadovoljiti nikoga osim neke borgove koje od ovrha žive. Očekuje se novi paket poreznih rasterećenja, ali opet ništa od poreza na nekretnine, a najavljeni rez PDV-a za samo 1 posto ponovno bi bio “izija vuk magare”. Čitav njegov mandat zapravo je kronologija raznih odgoda.

Čak i naizgled odlučan raskid s Mostom zapravo je posljedica čekanja da HNS bude spreman na preslagivanje. Čekao je do zadnjeg trena i s Istanbulskom konvencijom, pa proveo ratifikaciju ne shvaćajući kakve će to tektonske poremećaje izazvati. Neshvaćanje prirode vlastite stranke sad mu se vraća u lice. Serija afera s njegovim ministrima ne bi bila niti upola toliko razarajuća da prije toga nije podijelio HDZ, a time i iskrenu podršku svojoj vladi!

“Reći ću vam tko su novi ministri kad ja kažem da je vrijeme”, još je jedna Plenkovićeva izjava à la Kralj Sunce koja savršeno ilustrira krah komunikacijske strategije čovjeka koji sebe smatra Velikim Komunikologom. U načelu, sasvim je ispravno ne pristati da ti drugi udaraju ritam, no, kasno je “dedramatizirati” i glumiti da uzde čvrsto držiš u rukama nakon što tri tjedna nisi primijetio da se kriza otela kontroli.

I onda ministar Goran Marić, vidjevši da ga nitko neće ni pokušati zaštititi, sam odluči da je vrijeme za ostavku, a Plenković se nakon toga niti ne obrati javnosti!? I to je problem: Kako naći ministra koji zna da će isti dan kad se objavi njegovo ime kao u zlatnoj groznici krenuti na juriš tko će prvi zabiti lopatu u njegovu imovinsku karticu. Svaki mora znati da je topovsko meso. Za nijednog od njih nema 100 dana poštede.

Dakle, idealan kandidat nikada nije bio načelnik općine, ne posjeduje tvrtku, nema auto ni vozačku dozvolu, po mogućnosti nije pisao doktorat, ne daj bože knjigu. Tragikomedija u svemu je što se u medijima bivši Milanovićevi ministri postavljaju kao moralne vertikale, a najjadnije za HDZ da mu čak i HNS dijeli lekcije.

Stranka koja je simbol trgovačkog klijentelizma u Hrvata! U HDZ-u traže od Plenkovića da se riješi i HNS-ovih ministara koji su mu zabili nož u leđa dok je bio zauzet Bruxellesom. No, najveća kazna za HNS bila bi – ostaviti ih u ovakvoj vladi. To bi bila garancija njihovog nestanka na sljedećim izborima.

HDZ neće nestati, ali i relativna pobjeda može značiti poraz. Kad sam lani govorio da će se zbog Plenkovićeve pogrešne politike prednost HDZ-a pred SDP-om istopiti na razinu statističke pogreške, mnogi su se smijali. No, to se već umalo dogodilo na europskim izborima, a posljednje ankete potvrđuju.

Ovo sve znači da HDZ s Plenkovićem na čelu više nema koalicijskog potencijala osim u velikoj koaliciji sa SDP-om, koji je on sam, slučajno ili ne, vratio u život. Dakle, što nam se smiješi: Davor Bernardić premijer, Andrej Plenković ministar vanjskih poslova. Gore od toga bilo bi samo obratno, piše Ivan Hrstić / Večernji list

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari