Pratite nas

Kolumne

“Narodna” klika sitnih razbojnika

Objavljeno

na

Medijska je zvijezda petokraka Kreše Beljaka naglo zasjala čim je uspješno položio maturalni ispit iz antifa ćudoređa i stekao odgovarajući certifikat. Posebne simpatije “narodne” komisije, umalo i ovacije, zaslužio je time što se danas više stidi sudjelovanja u Domovinskom ratu pod znakovljem HOS-a koje sada pravovjerno prezire (ah, bio je mlad!), nego obijesnog serijskog obijanja automobila kojih sedam godina poslije (iz novinskih bi se natpisa moglo zaključiti da je tada bio još mlađi).

Dočim je Stipe Mesić kooptiran u “Narodnu koaliciju” kao potencijalno najstariji izabrani zastupnik koji bi kao takav mogao voditi prvu sjednicu novog saborskog saziva, a što može dobro doći u slučaju nejasnog odnosa snaga. I to nakon što je zbog medenog mjeseca otkazao za tu potrebu čisti zicer, svježi mladenac Joža Manolić, u usporedbi s kojim je Stipe ipak tek poletarac. I dok je Krešo okajao svoj “grijeh” pred javnošću i grijeh pred zakonom, džepar šupljeg džepa, Stipe, zasad ne pokazuje takve namjere. Ni on, a ni pravosudni sustav. Hod stranputicom navodno je započeo još kao dječak pelješeći leševe poginulih vojnika što, istina, nije provjerljivo, no njegov daljnji životni put priču čini posve uvjerljivom. Razbojničku karijeru nastavio je “zagubivši” u svom propusnom džepu donaciju “neprijateljske emigracije” namijenjenu pomoći domovini u ratnoj pogibelji o čemu postoji video zapis, ali i svjedočenje da ono što je u džep turnuo na odredište nije stiglo. Možemo tek zamišljati kako se Stipe u probranom društvu na komunističko-četničkim dernecima razmetljivo hvali da je on ustaše “pobijedio” dvaput, džepareći ih jednom 45′, a drugi put 90′. Zlosretni se ustaše od strvinara-početnika nisu mogli braniti, a slatkorječivom strvinaru od zanata sami pohrliše u zagrljaj.

Krešo i Stipe, dva sitna razbojnika, jedan u usponu, a drugi u smiraj kriminalne karijere svoja mjesta na kandidacijskim listama “Narodne koalicije” nisu našli slučajno. Nisu se tamo našli ni kao izraz pragmatične političke kalkulacije, još manje kao egzotična popudbina u putujućem cirkusu Zorana M. Samo su se ugnijezdili među svojima prema onoj staroj – svaka ptica svome jatu leti. Legli su tu posve prirodno, upravo kao zadnje dvije “puzzle” koje upotpunjuju slagalicu. I nije tomu jedini razlog to što je Zoranova družina u svom prethodnom mandatu brižno njegovala kulturu sitnog potkradanja. Između ostalog, ironično ali znakovito, i u ministarstvu kulture. Naime, iako za Zorana Milanovića i ađutanta mu Ranka Ostojića nije poznato da su u mlađim ili manje zrelim danima učinili neku kažnjivu nepodopštinu, one počinjene u ime vlasti (da ne kažemo naroda) polako izlaze na vidjelo. No, i bez toga, razbojnički im karakter više od svega odaju maniri i metode djelovanja u vrijeme njihova razvaljivanja Hrvatske sa za to idealne pozicije – pozicije vlasti.

Lopov u krvi i po krvi ostaje lopov i kad je na vlasti, pa i kad provodi lopovski zakon kojeg je sam osmislio i donio (i kad ga se odjene u ruho legalnosti, takav zakon ostaje lopovski po svom sadržaju, naravi i svrsi), budući da nikako ne može uteći navadi da svoja djela čini pod okriljem noći. Tako je ta razbojnička kukavelj u predvečerje pristupa EU izglasovala znameniti “Lex Perković” i potom ga sitnim smicalicama pokušala oplemeniti ustavnom patinom. Tako su Zoran, šef “Narodne koalicije”, i Ranko, doskora šef “narodne milicije”, u vrijeme dok pristojan svijet spava postavljali ćirilične ploče u Vukovaru, švercali migrante u vlaku za Mađarsku, ili ih jednostavno tjerali preko nabujale rijeke u Sloveniju. Noć im je bila najbolji drug i kad je trebalo oskvrnuti spomenik junačkoj postrojbi iz Domovinskog rata Rafael vitez Boban, a iza partiture “poljudske male noćne svastike” isti skladateljski rukopis vidljiv je iz aviona.

Stari trik sitnih prevaranata koji nerijetko nalazi žrtvu sastoji se u tome da jedan od njih ispusti “zlatni” lančić na tlo pa potom vreba onoga koji će ga primijetiti. Čim “sretnik” posegne za ješkom u tili čas mu se pridruži ribar ljudske gramzljivosti tvrdeći da su zlaćani predmet spazili istodobno i kako bi zato bilo pravedno podijeliti dobitak. S obzirom da se varalici s naglašenim osjećajem za pravdu “žuri”, od “sretnog” nalaznika traži određeni iznos, u pravilu 200-300 kuna tvrdeći kako će mu se to isplatiti budući da lančić ima višestruko veću vrijednost. Ako se žrtva kojim slučajem još dvoumi, u igru ulazi i varaličin pomoćnik koji u ulozi tobože neovisnog stručnjaka potvrđuje da lančić vrijedi najmanje 1000-1500, ako ne i 2000 kuna.

I stvaranje percepcije u političkoj areni odvija se na istom principu. Pritom ulogu varaličinog pomoćnika igraju svi elektronski i pisani mediji na nacionalnoj razini, te dobro podmazani pogon raznih analitičara, PR stručnjaka, anketara i ostalih obmanjivača koji se žrtvi (kojoj, prihvati li njihovo milozvučno gugutanje, tepaju da je javnost) trude objasniti kako je obična bižuterija zapravo čisto zlato. Tako Branko Grčić koji još nije svladao postotni račun, gradivo koje se uči u šestom razredu osnovne škole, postaje ugledni ekonomski stručnjak i jedan od vodećih ljudi u Vladi. Po istom se obrascu, i Vesna Pusić, ograničena frazeruša koja od jutra do sutra opanjkava vlastitu državu i, bila na vlasti ili ne, ustrajno rovari protiv nje, može predstavljati kao znanstveni autoritet i zastupati tu istu državu kao ministrica vanjskih poslova u čijem se resoru, gle čuda, također na sitno drpalo. Štoviše, dežurni je opsjenari tretiraju poput pravog “narodnog” blaga, umalo pa pod UNESCO-vom zaštitom. No, i u UN-u se pokazalo da prosječnost i prozirno dodvoravanje, pa bile i umotane u formalnu učenost, nemaju ni približno takvu prođu kao drskost i samosvijest srpskog kandidata Jeremića. I kako je onda drukčije sve to moglo završiti nego kao sraz “belog orla” i “narančaste kokoši”? Kad su djela u pitanju, stvari stoje još gore. Istospolno-partnerska se drangulija na tezgi tih tapkaroša prodaje po cijeni najsjajnije biserne ogrlice, i to protivno iskazanoj narodnoj volji. Mora da su se zato i nazvali “Narodnom koalicijom”, kad toliko drže do volje naroda. Iako, s obzirom da oni znaju bolje od naroda, možda bi im prikladnije pristajao naziv “Nadnarodna koalicija”. Eh, koliko će još tom povodljivom i, bez obzira na rastuće formalno obrazovanje, funkcionalno nepismenom narodu trebati vremena da nauči kako nije zlato sve što sja? Puno, puno,… čini se još i više! Pogotovo preuzme li opet kormilo u ruke stara kurikulna posada predvođena “admiralom” Jokićem.

Još jednu tehniku koju obožava koristiti neumrli komunistički agitprop lucidno je oslikao Ivan Aralica crticom u romanu Kepec, glavninom smještenom u razdoblje neposredno nakon Drugog svjetskog rata. Naime, poznato je kako u plodnom zemljom oskudnim krajevima uzgoj ratarskih kultura slabije uspijeva, posebice u vrijeme suše. Nije drukčije ni s kukuruzom u dalmatinskoj Zagori. No, komunistička partijska vrhuška ne bi bila to što jest kad se ne bi dosjetila kako mizeran urod prikazati narodu kao veličanstven doseg. U tu svrhu, za reportažu s lica mjesta angažirala je dva novinara, blizanca patuljasta rasta, Tunu i Juru Tomića (teško se oteti dojmu kako imena nisu odabrana slučajno). Fotografirajući se pokraj zakržljalih kukuruza kepeci su javnosti odaslali poruku kako su kukuruzi zapravo orijaši. Pritom je, naravno, izostavljen suvišni detaljčić kako su kao mjerači kukuruza, ujedno i mjerilo njegove veličine, iskorišteni patuljci. Moć komunističke magije je pojačalo to što su i sami novinari povjerovali u tu priču. Umišljajući kako su kukuruzi normalne veličine, i patuljci su vidjeli sebe znatno većima nego što stvarno jesu. Što reći, nego da je sličnost s našim vremenom više nego upadljiva i sve samo ne slučajna.

Ono što je za njihove prethodnike Tomiće bila veličina kukuruza, to je za njihove današnje mentalne slijednike, kojih danas ima na kante a i svoju robu isporučuju na kante, između ostalog, gospodarski rast Hrvatske u zadnjoj godini vladanja Zorana Milanovića. Kako ne bi doveli u pitanje Milanovićev “grandiozni” rezultat, ali i vlastitu veličinu i važnost baš poput patuljaka Tomića iz Araličine priče, prethodne godine ne spominju (tada se nisu imali pokraj čega slikati jer kukuruz nije ni niknuo). Baš kao što iz istog razloga ne spominju otužno srozavanje Hrvatske na nivo Rumunjske, tog donedavno pojma zaostalosti, mjereno BDP-om prema paritetu kupovne moći, kao zoran sukus Zoranove (prve?) četveroljetke. Ne prelazi im preko usana ni kontinuirano tavorenje na samom dnu u stopi gospodarskog rasta među postkomunističkim zemljama za čitavo vrijeme Milanovićeve vladavine. To znači da se ostale usporedive zemlje (koje su već ispred nje, uključujući i spomenutu Rumunjsku koja je ove godine prestiže) udaljavaju od Hrvatske, dok joj se približava samo zadnja Bugarska. Pa sad obećavaju nastavak tog sigurnog smjera za Hrvatsku što svakome iole razumnom ne može zvučati nikako drukčije nego kao prijetnja. Kao da žele reći – “pri sledećem susretu bit ćemo još žešći”. Upravo tako kako je prijetio sitni razbojnik u vojnoj odori sa crvenom zvijezdom petokrakom na čelu u službi krupne zločinačke organizacije nakon što je 91′ VBR-ovima mučki ubio šestoricu Tigrova i spalio im objekte u Erdutu, sad hrvatskom narodu prijete baštinici ostavštine tog sotonističkog znamenja, ovijeni “narodnim” plaštom poput njihovih predaka. Samo neka znaju, i nestrpljivo iščekivana Oluja je započela paljbom iz VBR-ova, i to baš onih iz arsenala Tigrova.

Sad kad smo upoznali metode kojima se koriste sitni “narodni” kriminalci, vrijeme je da pogledamo i kako se ponašaju kad ih se uhvati s prstima u pekmezu. Kad god ih se suoči s dokazom crno na bijelo, od toga kolike su kosti i raskoljene glave za sobom ostavili njihovi biološki i ideološki predci iz čijeg (zlo)djela crpe svu društvenu, političku i ekonomsku moć, do toga kako su stekli prvi milijunčić u konvertibilnoj valuti ili uzeli proviziju za neki međudržavni posao, vazda vrte istu pokvarenu ploču. Ako nekim slučajem temu već u korijenu ne zdrobi medijski mlin univerzalnom izlikom za sve i svakoga (“o ne, opet vraćanje na ustaše i partizane”), prozvani se ponekad ipak osjete pozvanim očitovati. Po uhodanoj špranci oni tada u meritum stvari ne ulaze, već onoga koji je uskliknuo “car je gol” jednostavno označuju fašistom ili ustašom bez obzira bio taj Finac, Slovenac ili Hrvat, odnedavno opet i arhetipski neprijatelj Nijemac. Tako glasnik loše vijesti postaje problem samo kako bi se fokus odmaknuo od priče i njezinog ključnog aktera. U zadnje vrijeme, u svrhu etiketiranja koriste i sitnu varijaciju – nakaradnu kovanicu “filofašisti”. Kako bi, valjda, zvučali učenije. Uz nenadmašnog Milanovića rabi je, primjerice, njegov prijatelj i udbaški tajkun s više nego stoljetnom obiteljskom tradicijom služenja stranom gospodaru na štetu hrvatskog naroda, Tedeschi. I to nakon što je u zreloj dobi napokon skončao sveučilišne nauke, pa da pokaže kako nije bilo uzalud. Inače alergični na nove hrvatske riječi, koje u njihovim ušima u pravilu imaju zlokoban prizvuk, pokušavaju ih sad, paradoksalno, iskovati sami, s očekivano grotesknim ishodom. Jer, zašto bi od istih onih, uslijed čijeg djelovanja stradavaju hrvatska imovina i hrvatska kultura, hrvatski jezik bio pošteđen? Vole ga izvrtati jer je po svojoj prirodi on tj. ono u njemu što je unatoč stoljeću i pol kontinuiranog nasilja ostalo samo njegovo, za njih ionako ustaško, u najmanju ruku “filofašističko”. Zato su valjda i dokinuli Vijeće za normu hrvatskog jezika kako bi i dalje bez smetnji mogli pisati kako govore, a govore koještarije kako im padnu na pamet. Sve samo kako ne bi trebali pisati za oči i govoriti za uši sukladno hrvatskoj jezičnoj i pravopisnoj tradiciji i estetici.

Mogu sve to činiti ti sitni kradljivci, a i ponešto krupniji im kolege, sve dok im pravosudna vlast drži ljestve. Ključna karika u cijeloj priči je Cvitan-Bajić – ta čudnovata dvoglava kreatura nalik biću pushmi-pullyu iz Doktora Dolittlea kojem jedna glava služi da misli a druga da žvače hranu. Tako i Cvitan-Bajiću jedna glava služi da smišlja opačine i podmeće ih pravednicima, a druga da ih jednostavno sažvače u beskrajnim pravosudnim procesima. Ne samo da im je zadano političke protivnike mrcvariti do besvijesti, nego uz tragikomična objašnjenja moraju opravdavati stvarna ili izmišljena djela sudrugova ispalih iz istog šinjela samo kako bi ih prikazali poštenima. Sve to kako bi u očima javnosti zaživjela dijabolična dihotomija –  MI sitni razbojnici i slijednici komunističke imovine i mentaliteta smo pošteni, a ONI koji su sa srcem stvarali Hrvatsku su lopovi. U tom smislu dovoljno je prisjetiti se na brzaka opranog navodnog Linićevog ratnog profiterstva pred izbore 2011. ali i svježe Milanovićeve afere u zoru skorih izbora, najprije medijski zataškavane, a onda otvorene samo kako bi ju se izvrnulo u njegovu korist. Radi se o fiktivnom plaćanju Milanovićevom prijatelju preko PR tvrtke koja posluje s SDP-om, a koje je trajalo sve dok Partija nije preuzela vlast i počela preko državnih tvrtki legalno poslovati s tvrtkom Milanovićevog ortaka tako da nelegalan način financiranja više nije bio potreban. Iz toga istražitelji, zapravo perači lika i djela svojih kamerada, bez imalo srama izvlače zaključak kako opisana kronologija potvrđuje da se iz toga odnosi uključenih ne mogu povezati. Dok se još nitko nije dosjetio postaviti neko neugodno pitanje (ili, bolje, dok još medijskim kerberima nije dan znak da to smiju) Cvitan-Bajićevu vjerodostojnost trebalo je preventivno oprati “prijetnjom” atentata, iza koje stoji, a tko drugi, nego Mamić.

I dok u uređenim zemljama sitni kriminalci predstavljaju određen vid statističke nužnosti i dobivaju tomu primjeren tretman državnih službi i pravosudno-represivnog sustava, u Hrvatskoj oni kao neizostavni dio neodbačene komunističke prtljage uživaju visok ugled u društvu, nerijetko zauzimajući najviše društvene položaje u gotovo svim porama života. A kad se sitni kriminalci nađu izvan svog prirodnog kokošarskog okruženja i dohvate se poluga moći, inače ograničena šteta koju društvu čine raste dramatično i dostiže neslućene razmjere. Upravo u tome je tajna “uspjeha” trećejanuarske Hrvatske.

Pokazalo se da kad takav profil ljudi preuzme vlast u državi posljedice za zajednicu mogu biti i bolnije nego kad u duši i po djelima sitni kriminalac uzme volan kamiona u ruke i nemilice gazi ljude na ulici, kao nedavno u Nici. Naime, tada cijela država biva zgažena u što su se oni koji su to htjeli, mogli uvjeriti za dosadašnjeg predsjednikovanja Stipe i premijerovanja Zoke. Samo, malo im je toga još ostalo za zgaziti. Mamić, Thompson, poneki biskup … i to je manje-više sve! Jer koga će ta zločinačka sitnež u pravosuđu i njezini nalogodavci procesuirati nego one koji umiju stvoriti nešto značajno i uspješno, a što k tome još i pokreće i veseli ljude šireći duh i osjećaj zajedništva. Jer ništa njih ne vrijeđa i ne smeta više nego kad lijepa (i, nadasve, uspješna i radosna) li je.

Stoga, dok je pozornost javnosti ovih dana usmjerena na Zika virus u dalekom Brazilu, ovdje je već odavno bilo vrijeme proglasiti crveni alarm zbog opasnosti od povratka “Zoka virusa”, ovaj put “u ime naroda sitnog zuba”. Prije svega zato jer je to ne tako davno dvaput uspjelo njegovoj prethodnoj mutaciji – “Stipa virusu”. Osim što se javlja samo u Hrvata, specifičnost je ove pošasti upravo u tome što zube onih koje je zahvatila čini sve sitnijima i sitnijima. Ne zbog klasične prehrane, nego uslijed sustavne medijske dohrane.

Grgur S.

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Marko Ljubić: ‘Režim na konopcima – ovo je Hrvatska ‘

Objavljeno

na

Objavio

Sve što ujedinjuje hrvatske igrače utkano je u pjesmu „Lijepa li si“

I. Trijumf

Hrvatski dječak ispod Velebita, s kozama i jaknom, očito ne kupljenom po njegovoj mjeri, zatim hrvatski dječaci iz središnje Bosne, iz Posavine, iz Slavonije, iz okolice Splita i dalmatinskoga zaleđa, iz Imotskoga, Hercegovine, hrvatski dječaci odrasli u europskim zemljama daleko od domova svojih djedova i baka, svojih roditelja, nazad tridesetak godine, ili nešto manje, u prosjeku, krenuli su na svoj životni put. Na vidicima ispred njih nije bilo sigurnih putokaza preko oštrih kamenih vrhova ispod Velebita, niti u ravnicama Posavine, niti u brdima Bosne, niti u kamenitoj ravnici okupanoj mrkom zemljom visoke Hercegovine. Sunce im je bilo visoki putokaz, kao i snovi s kojima su ustajali i lijegali, a nebo što se ulijevalo u ravnice, mora ili dodirivalo planine – prostranstvo tih snova. Zaviriti iza toga i vidjeti imali svijeta dalje. Nigdje nije bilo zaletišta, samo oni, obitelji, svakodnevna borba za život, uvijek i isključivo nasuprot režimu, sa strahom roditelja nad njima, djedova i baka nad njihovim roditeljima, jer uspomene i sjećanja su bila gorka i tragična. Bar se pokušalo zaštiti tu djecu od jezivih sjećanja.

Ali povijest se poigrala i s tim dječacima.

I s njihovim izbornikom, malo starijim od njih, upravo toliko da im i u tom vremenu bude zaštita, kao i danas kad su velikani sporta i ikone masa diljem svijeta.

Manje više stigli su ih strahovi djedova i baka, roditelja, tu negdje su, u neposrednoj blizini stasali uz njih ti strahovi i iskoristili su priliku udariti po njihovim životima, ostavljajući neizbrisiv podsjetnik o tome tko su i što su. Jer zbog toga tko su i što su – udarili su na njihove živote.

To dječake nije ubilo, jest ranilo, neke više neke manje, ali sve njih dovoljno da iz svojih obitelji ponesu u život svijest o sebi, surovosti života i posebice svijest o tome, da moraju sami do nebeskih visina. Da sve što žele mogu jedino postići čvrstom vjerom da oko njih negdje ima sličnih ljudi, ne onih koji su strahove njihovih starijih utisnuli u njihove živote. Bilo je prirodno da se ti mladići, bez obzira na geografski udaljene polaske u živote, susretnu, jer jednako kao što se zlo i nesreća pronalaze kako bi ojačali svoje namjere, tako se kroz povijest susreću na najneobičnije načine putnici s istim vizijama i snovima. I jedni drugima, usprkos oprezu i teškim iskustvima pomognu, pronalazeći među sobom nešto što je jače od svakoga iskušenja i što ih ujedinjuje.

Sve to što ih ujedinjuje utkano je u pjesmu „Lijepa li si“.

Nije stoga nikome normalnom ili kako bi Vedran Kukavica u svojim internetskim šalama istaknuo – nikome među ljudima, nije čudno, da su nogometni legionari hrvatskoga naroda, nakon trijumfalnoga pohoda na Svjetskom prvenstvu u Rusiji, htjeli da s njima pri ulasku u Zagreb svome narodu, bude Marko Perković Thompson.

Jer i on nosi takav biljeg.

I on je pobjednik.

Ulazak nogometaša u Hrvatsku u pratnji dvaju borbenih zrakoplova Hrvatske vojske, doček u zračnoj luci „Dr. Franjo Tuđman“, pa trijumfalni put prema glavnom zagrebačkom Trgu, silno me podsjetio na ulazak rimskih pobjednika s vojnih pohoda, koji su širili slavu Rima.

Međutim, golema je razlika.

Naime, rimske vojkovođe, čije su legije ostajale pred Rimom, na carskome prijestolju pred razdraganom masom Rimljana uvijek je dočekivao vladar – car. Iako je hrvatski vladar poslao vojne zrakoplove htijući iskazati počast pobjednicima, u zadnjem očajničkom pokušaju prisvojiti dio njihove slave usprkos saznanju da je ničim ne zavrijeđuje, nije se usudio dočekati ih u trijumfalnom ulasku u Zagreb. Tu je pala država na koljena i priznala da nema ništa sa svojim narodom.

Stoga ne treba Macan isticati da je Thompson i njegov pobjednički put s ljudima, kojima je on, kako je Zlatko Dalić istakao – himna, znak mekog državnog udara. Čak je i za Macana, odavno teško nevjerodostojnog stručnjaka, to priglupa teza, neobranjiva i pred Jandrokovićem ili Markom Pavićem primjerice, iako za kakav takav status gutaju sve što im se baci pred njih. Još ga je nazvao ustaškim „državnim udarom“, što bi u pristojnim odnosima bio izravan povod za intervenciju DORH-a. A bit stvari je u tome što vladar ili car koji predstavlja državu, ono što predstavlja ne smije izložiti pred svoj narod, a stotine tisuća ljudi na ulicama Zagreba, te milijuni diljema svijeta, to dobro znaju. Kao što zna i Macanov šef – Plenković. Nije to državni udar, nego – potvrda da je na vlasti u Hrvatskoj beskrupulozni i banalni režim, banalniji od njegovoga promotora Macana, koji s demokratskim legitimitetom i nacionalnom voljom svoga naroda nema ni jednu zajedničku temeljnu vrjednotu.

Plenković je smijenjen onoga trenutka kad je došao na vlast, samo što ga život nije naučio da to shvati. Jer njegov život nije izrastao kroz borbu i iz borbe, nije nastao natjecanjem, niti rješavanjem teških problema od kojih izravno ovisi život, svoj i svoga suborca i suputnika, niti je na njegovoj obitelji biljeg nesreće, koju su slutile generacije odgajajući pobjednike u Rusiji.

Ti pobjednici imaju životom stečeno i potvrđeno kao univerzalnu vrjednotu pred cijelim svijetom, ono što Plenković i pripadnici te društvene strukture baš nikada neće moći postići, pa su stoga za goli opstanak sve više prinuđeni na banalne manipulacije, te srozavanje standarda na razinu macanovštine. Pobjednici stvaraju, Plenkovići uvijek i samo troše. Dok im se ne oduzmu kartice.

Većega poraza čovjek ili ljudi ne mogu doživjeti.

Pobjednici prepoznaju pobjednike, ljude koji su utisnuli svoje priče, pjesme i glazbu u njihovu potragu i živote, koji su opjevali njihove korijene, istaknuli nasuprot caru i carevima njihove vrijednote i označili pobjedničkim put – milijuna ljudi, pa su zato Modrić i Dalić s prijateljima posve prirodno uvjetovali svoj ulazak u Zagreb dolaskom i suputništvom Marka Perkovića Thompsona. Nepogrješivo su znali da je to želja i naroda koji ih čeka. Jer, on i njegove pjesme obilježio je trenutke njihove radosti, njihov narod je čekao njih i njega, stotine tisuća mladića i djevojaka, pripadnika svih generacija današnje Hrvatske, čekali su satima iskazati pripadnost sa svojim pobjednicima, pjesmama koje ih označavaju. Konačno, Thompson je s položaja obrane Čavoglava najavio vojnu i ratnu epopeju, najavio je Oluju hrvatskom narodu, a ruska epopeja hrvatskih mladića samo je zakoniti povratak te naprasno otete i oduzete Hrvatske – svojoj kući.

Povratak pobjedničkoga duha hrvatskome narodu.

A to je smrt postojećem režimu, jer pobjednici odlučuju, njima se ne vlada.

Ne može se trijamufalno ući u Zagreb, kao što nije moglo u Rim nekada, a biti kukavelj koji nije osjetio borbu, arenu, koji nije doživio rane ili koji nema ožiljke, te koji usprkos tome nije – sve to preživio, pa i nadživio.

Hrvatski nogometaši jesu.

Thompson jest već za života.

Jest i golema veećina naroda koji je klicao na ulicama.

To je neraskidivo trojstvo.

II. Sram

Puno se ljudi, a čujem i u autobusu koji je hrvatske pobjednike poveo s Trga u Okrugljak pitalo, usprkos svim iskustvima u životu – kako organizatore dočeka nije bilo sram isključiti mikrofon i spriječiti Marka Perkovića Thompsona otpjevati željene pjesme svojim prijateljima, ponajboljim nogometašima na Zemlji, te stotinama tisuća Hrvatica i Hrvata, koji su satima do krajnjih granica iscrpljivanja namjerno napravljenim programom „dočeka“ upravo – njega i njegove pjesme čekali, jer u njima se postiže jedinstvo pobjednika iz Rusije, pobjednika iz oslobodilačkog rata i pobjedničkog naroda.

Pogrješno.

Nije više, ako je uopće odavno bilo, pitanje – kako njih nije sram. Jer kategoriju srama i općenito moralna načela na kojima počiva hrvatski narod i njegova osptojnost kroz povijest, ljudi kojima je upućeno to pitanje, od otužne političke kreature Bandića, preko nesretnoga umjetnika Kreše Dolenčića koga je režim slomio definitivno i natjerao na teško posrnuće u tako veličanstvenom trenutku njegovoga naroda, do samoga vrha državne valasti – Andreja Plenkovića.

Ništa se na dočeku nogometaša nije događalo izvan i bez znanja i zahtjeva Andreja Plenkovića.

Bilo je strašno gledati kako na sceni satima turpija i urla grupa iz Zaprešića, mladići ni krivi ni dužni tuku navijačke budnice i pjesme isključivo za stadion, ili za kampanju nekoga piva, kojima se posve ciljano, stotine tisuća ljudi, hrvatskoga naroda i trijumfalni ulazak pobjednika u samo srce Hrvatske, željelo predstaviti kao navijačku paradu. Taj pokušaj svođenja hrvatskoga naroda na navijačku subkulturu, s obilježjima plemena, karakterističnim za stadione i arene, bio je najperverzniji dio navodnoga scenarija državnog dočeka koji je potpisao Krešo Dolenčić, a trebao je Danilo Šerbedžija, jer je to bio u biti pokušaj sprječavanja erupcije nacionalnoga ponosa u blizini režima.

U medijima se pojavila informacija navodnoga straha vlasti da će Thompsonov nastup imati negativan odjek – vani. A delegacija koju čine Plenković, Pavić, Jandroković će valjda donijeti – ugled!?

Kod koga?

Kod Junckera, koga mrtva pijana pred očima cijeloga svijeta vuku za stol predsjedati Europom.

Bože sačuvaj!

Dakle – pitanje koje treba postaviti i dnevno ponavljati, sam pred sobom, u liftu, u kavani, u kvartu, u tramvaju i busu, na svakome pedlju hrvatske zemlje je – smije li hrvatski narod i svaki Hrvat i svaka Hrvatica više trpjeti sramotu kojoj je izložen. Jer današnja hrvatska država, sadašnja državna vlast je definitivno – vrijednosno posrnuće i sramota hrvatskoga naroda.

Ni više ni manje.

A ljudi se, poštovatelji pobjednika, pobjednici, borci, vjernici, djeca u svojim snovima, starci i starice uoči konačnoga smiraja života – nastoje riješiti sramote pod svaku cijenu. U sramoti živjeti ne može biti časno. Niti se u sramoti može štovati pobjednike.

III. Duhovni i umni terorizam

Nehotice je, u stanju neinteligentnoga osjećaja nadmoći bez granica i bez osobnoga pokrića, tako karakteristične za društvene mizerije svih vrsta, koje promovira i stvara pokvareni društveni poredak ili banalni režim, hrvatskom narodu riješenje dao godinu dana ranije, Aleksandar Stanković.

Višegodišnje zrcalo režima.

Ismijavajaući, ili pokušavajući ismijati, Luku Modrića, nogometnog lidera reprezentacije Hrvatske, a preko njega i milijune Hrvata, koji se identificiraju s uspjesima toga mladića u današnjem svijetu i pod nacionalnim simbolima, naveo je primjer engleskog navijača, koji je u kafiću ustao urlajući u slavu svoga kluba i usprotivio se teroristima. Postoji načelo univerzalne prihvatljivosti – nisi li spreman praktično potvrditi svoju poruku, ne izgovaraj ju. I ne primjenjuj načelo selektivno, od slučaja do slučaja, jer – prestaje biti načelo i što je najpogubnije, može se razbiti o glavu pametnjakoviću. Teroristi iz Stankovićevoga poučka su mahali mačevima pokušavajući zaklati slučajne namjernike. Netalentirani i neuki Stanković, koji je odabran kao batina a ne zbog novinarske ili intelektualne izvrnosti i nikada ništa drugo nije niti mogao biti, niti će biti, istakao je oduševljeno primjer toga navijača i pozvao hrvatske navijače na takvo ponašanje.

Godinu dana kasnije, njegova lekcija s državne televizije neugodno se vrti pred stotinama tisuća hrvatskih ljudi. I blamira, ako je to uopće više moguće, a o čemu ću se osvrnuti i u posebnom tekstu o HRT-u tjekom Svjetskog prvenstva i pogotovo uoči i tjekom dočeka reprezentacije, tužnu skupinu profesionalnih kreatura, koje u ima režima uništavaju Hrvatsku nadrinovinarstvom i banalnom propagandom.

Osuđujući u svakoj prigodi junake, koji su u daleko opasnijim trenutcima od događaja s njegovim engleskim junakom, stali pred Čavoglavama i diljem Hrvatske, nasuprot terorističke države, vojske i u konačnici – većine srpskoga naroda, Stanković je brutalno uvrijedio, zaštićen kao medvjed voljom režima, voljom vladara koji je utekao pred trijumfalnim ulaskom pobjednika u središte Zagreba, desetine tisuća – hrvatskih navijača. Dokazanih junaka u borbama s srpskim državnim terorizmom.

Ali, poučio je nehotice Hrvatsku.

To što Stanković godinama radi, a specifično u zadnje vrijeme, to što tisuću dvije njegovih srodnika u medijima, civilnim agenturama i u društvenim institucijama od kulture, do obrazovanja i znanosti rade, nije obično nasilje, jer se ne odnosi na situacije od trenutka do trenutka i izazvane nekakvim provokacijama ili bilo kakvim specifičnim povodima. To je detaljno organizirani klasični terorizam, teroristička djelatnost usmjerena protiv uma i duha hrvatskoga čovjeka, protiv njegovih simbola i vrjednota, terorizam, koji umjesto mača slomljenog Olujom, koristi neviđenom diktaturom i zlouporabom medija, javnosti, državnih institucija i samoga – državnoga poretka, obrasce psihološkoga mučenja i iscrpljivanja hrvatskoga čovjeka.

Zato Stankovića odmah valja poslušati.

I ustati protiv terorista.

Zaurlati kao i engleski navijač, njegov idol očito, samo tri riječi – Ovo je Hrvatska! I staviti pod tim riječima stvari na svoje mjesto, dati s te tri riječi odgovore na sva pitanja onima koji se boje – Hrvatske. A prvo tu odlučnost i hrabrost demonstrirati prema Stankovićevim poslodavcima i njemu samome.

Hrvatski narod to odmah mora uraditi, a spremnost je i navjestio izlazeći pozdraviti svoje pobjednike. Nisu stotine tisuća hrvatskih ljudi, kako inzistrira do boli sumanuto HTV, izišli pozdraviti sportski uspjeh, izišli su se pridružiti pobjednicima, svjedočiti povratku ponosa hrvatskom narodu i iskazati zatomljeni osjećaj nacionalne vrijednosti. Nogometaši su to vratili, narod prepoznao. Najopasnije za režim, a današnja vlast u Hrvatskoj ima baš sve odlike klasičnoga režima, usprkos demokratskoj kulisi, koja nikako ne može prikriti svu bijedu poretka i njegovih vodećih ljudi, je činjenica da su uspjesi nogometne reprezenatacije ohrabrili ljude, vratili im vjeru i samopouzdanje, te snažno uzdrmali polazišta s kojih je režim plašio hrvatski narod velikim svijetom i navodnom hrvatskom nemoći. Godinama, pa i kroz cijelo prošlo stoljeće se u duh naroda ucjepljuje nemoć, bezvrijednost, beznačajnost. I dođe dječak ispod Velebita, pa sve to poništi sa svojim prijateljima. Ta poruka iz Rusije, koju su nogometaši donijeli sobom opasnija je za režim od bilo čega do sada, jer stvorila je novo težište moći, masu kojoj se stotine tisuća po definiciji opreznih ljudi, uviđajući to novo težište – lako priključuje. To je obrazac s kojega je Tuđman pobjedio usprkos potpunom neprijateljstvu ondašnjih medija i golemom opipljivom strahu naroda, na prvim izborima, nakon golemoga narodnoga skupa na Cvjetnicu.

Pitate se- na kojem političkom programu će se usmjeriti Hrvatska, za čim će narod krenuti?

Na tri riječi.

IV. Ovo je Hrvatska.

Iako je režim koristeći nesretnog Dolenčića, koji je imao kakav takav nacionalni ugled u Hrvatskoj, a svakako vrhunski svjetski umjetnički i ravnateljski u ovakvim i složenijim situacijama, pokušao učiniti sve da spriječi ili bar ograniči trijumfalne utjecaje i vjetrove, iako je na sve načine, a posebice kreiranjem programa na Trgu pokušao hrvatski narod predstaviti kao navijače, prije svega izborom navijačke glazbe i izvođača iz Zaprešića, na ulice Hrvatke i hrvatskih gradova, na zagrebačke ulice nisu izišli navijači – nego hrvatski narod.

I to nitko nije mogao prikriti niti sakriti.

Taj narod je dočekivao svoje pobjednike, ne one, kako zlurado prenosi Jutarnji list iz njemačkih ljevičarskih medija, koji slave svoje poraze, nego one koji nakon odigranoga turnira slave svoje pobjede. A bit pobjeda, ono o čemu smo pričali na početku teksta, jest u nečemu integrativnom što je ujedinilo mladiće na njihovim životnim putevima, i od njih napravilo čvrsti i neraskidivi savez za pobjede, kojega ni jedna postojeća pjesma u Hrvatskoj ne iskazuje kao Thompsonova – Lijepa li si. Upravo zbog toga je bilo normalno da ratni pobjednik i vrhunski umjetnik, pjesnik, kantautor, glazbenik, estradni izvođač bez premca i simbol emancipacijskoga pokreta stotina tisuća mladih u Hrvatskoj, bude u trijumfalnoj srebrenoj kočiji s pobjednicima s vrha svijeta.

Nema snažnije simbolike.

Ratni pobjednik, umjetnik koji nije dopustio prosrpsku interpretaciju oslobodilačkoga rata i svoje borbe, koji nije dopustio prekrivanje zaboravom i krivotvorinama, sjećanja tisuća svojih suboraca, koji je usprkos svim nastojanjima režima uspio ratnu pobjedu utisnuti u duše i srca milijuna Hrvata svojim pjesmama, naročito mladih; sa sportskim pobjednicima ovjenčanim svijetskom slavom, suvremenim ikonama milijuna mladih Hrvatica i Hrvata u trijumfalnom ulasku u Zagreb.

To je slika za dušu hrvatskog čovjeka.

Nema baš nikakve veze, izuzev što je zorno svejdočanstvo sloma cara i carevoga poretka, to što su organizaotori spriječili Marka Perkovića Thompsona da ispuni želju nacionalnih junaka i sa stotinama tisuća mladića i djevojaka na Trgu i prilaznim ulicama otpjeva već legendarne pjesme s kojima se identificiraju generacije. Tijekom Svjetskog prvenstva te pjesme su se u slavljeničkom zanosu pjevale na trgovima diljem Hrvatske, od Rovinja do Vukovara, od Varaždina do Dubrovnika. Kakav je to otužni um i je li svijestan kakva ga sudbina čeka, koji je spriječio izvođenje pjesme „Moj dida i ja“, „Geni geni kameni, ili „Tamo daleko“ ili ponajljepše ljubavne pjesme napisane i snimljene u Hrvatskoj kroz dugi niz godina „Ljubav je tajna dvaju svjetova“? Zar nije bilo izraz minimalnog poštovanja i elementarne pristojnosti u čast najboljega nogometaša Svjetskog prvenstva, Luke Modrića zapjevati „Moj dida i ja“?

Tu je poredak konačno pao.

Slomio se bez mogućnosti popravka.

Jer tu pjesmu će pjevati i pjeva čitava Hrvatska, nitko to ne može zabraniti, o tome će se pričati i pisati stotine priča, kao što se već pišu diljem svijeta, svatko tko ima podrijetlo i poštuje ga – naklonit će se pred tom pričom.

Plenkovićeva vlast, makar skrivena iza političke kreature Bandića, postala je time režim, nacionalna sramota, koja je od toga trenutka – teška sramota svakoga hrvatskoga čovjeka, i to bez izuzetka,počevši od ljudi koji najviše mogu učiniti za svoj narod, onih u državnim, političkim i javnim i institucijama, u medijima, u akademskoj zajednici, do zadnjega pastira ispod Velebita s kojega je dječačić Luka Modrić pošao prema sportskom nebu. Iza to nema alibija. Ne može se intelektualna nacionalna energija trošiti na nekakve obračune ili polemike s osobama tipa Blagonić, Puhovski, nekakva Janjić ili Veljača, niti se više ima smisla bildati nacionalnu pravovjernost dokazujući nešto Pupovcu i sličnima. Pogotovo se ne može, kao što je inicirao Generalski zbor sada pokušavati ogrebati za dio nacionalne slave sjajnih nogometaša, pa im nuditi nekakvo počasno članstvo, a istodobno šutjeti na neviđenu sramotu s pokušajem zabrane i destrukcije njihovoga dočeka pred hrvatskim narodom ili dugogodišnjim političkim i otvorenim državnim represivnim udarima na svoga nekadašnjega vojnika Marka Perkovića Thompsona.

Generali se ne skrivaju, niti smiju šutjeti. A pogotovo ne smiju tražiti skute svojoj posrnuloj ratnoj slavi dugogodišnjim političkim taktiziranjem i banalnim trgovanjem s režimom, koji uništava smisao onoga što njihov generalski status mora simbolizirati. Iza svega, iza svih nakaznosti u hrvatskom društvu definitivno stoji hrvatska današnja država, stranke i političari, prije svega na vlasti, njihovi pripadnici i prije svih Andrej Plenković s vladom koja upravlja državom, Andrej Plenković, koji je u nešto više od dvije godine uspio snažno istaknuti kandidaturu za najzloćudnijega političara u suvremenoj hrvatskoj političkoj povijesti.

Marko Ljubić/HKV

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Ivan Hrstić: Kako je Thompson oteo vatrene?

Objavljeno

na

Objavio

Nakon Rusije, posve je jasno: crni dres vatrenih trebao bi postati standardni, a popularne crveno-bijele “kockice” su za slavlje.

A što će netko nakon toga pričati i kakve će “dubokoumne” zaključke iz toga izvlačiti, pa koga briga? U njima vatreni djeluju kao nezaustavljiv pobjednički stroj. Mrzovoljne ionako ništa neće zaustaviti u izljevima otrova.

Ako nakon ovakvog monumentalnog uspjeha nisu mogli pričekati niti do utorka, prije no što krenu s napadima, onda je sasvim jasno da se na takve niti ne treba pretjerano osvrtati.

U njihovoj iskrivljenoj slici, jednako kao što je Kolinda “upala” u svlačionicu i kidnapirala vatrene, tako ih je i Thompson kao drumski razbojnik presreo i oteo njihov bus, iskoristivši naivnost Luke Modrića.

Pod utjecajem te slike, tako sam i u Zadru samo čekao trenutak kad će se Modrić, dok oko njega zuje četiri crna Kiowa Warriora s Hellfire lanserima, nagnuti preko ograde drvenog jedrenjaka i iz mora izvući Thompsona u crnom ronilačkom odijelu.

Ipak nije, no Thompsona u Zadru nije nedostajalo. Izvedeni su i „Geni kameni“ koje je Modrić u Zagrebu poželio, ali su mu na koncu grubo uskraćeni.

Bilo je sramotno vidjeti da je nakon šestosatne vožnje službeni program trajao tek pola sata, a zatim je netko uzeo sebi slobodu reći „fajrunt!” te vatrene i stotinjak tisuća Zagrepčana poslati na spavanje, iako je bilo očito da su svi bili gladni i žedni – još!

A toga očito nije bilo zbog posve prenapuhanog straha od Čavoglava, nacionalne budnice koju neki u svojoj mašti doživljavaju kao neoustašku himnu.

Nacionalne himne nekih zemalja daleko su eksplicitnije. Njemačka himna u punom obliku slavi Deutschland iznad svih i svega, u granice njemačkog carstva stavlja dijelove svih susjednih zemalja, pa i malo šire, od Italije do Danske, od Francuske do Litve.

U Marseljezi, Francuzi se kupaju u „nečistoj krvi“ svojih neprijatelja! No, Čavoglave nisu, niti će ikada biti državna himna. Thompsonova nadahnuta „Lijepa li si“ jest službena navijačka pjesma hrvatske reprezentacije, a spomen Herceg-Bosne u njoj ne odražava nikakve teritorijalne aspiracije prema BiH, već činjenicu da je BiH jedna od dvije države hrvatskog naroda.

Politički projekt Herceg-Bosne, unatoč mučnim epizodama bošnjačko-hrvatskog rata, ni u jednom trenutku nije bio tako brutalna negacija BiH kao što je to bio ratnopolitički projekt Miloševića, Karadžića i Mladića u BiH, koji je pak nagrađen uspostavom RS. Da, dobar dio vatrenih porijeklom je iz BiH, većina igra u inozemstvu.

Eto, što možemo, reprezentacija iseljene Hrvatske u finalu SP-a nije uspjela svladati reprezentaciju iseljene Afrike, ali to ne znači da su time manje „naši“, dapače. Jednako kao što nisu ustaše zato što pjevaju Thompsonove pjesme.

Naravno, ima i onih pristojnih kritičara, koji ne žele biti partibrejkeri, pa iako im Thompson smeta, u ime mira u kući odlučuju barem ovih dana zagristi jezik, ali, naravno, čujemo samo bukače. Histerija da je s vatrenima u busu „promotor ustaštva” Thompson, u glavama je onih koji ionako stalno traže dokaze fašizacije Hrvatske.

Modrić i Dalić zacijelo o tome ni ne razmišljaju, kao ni stotine tisuća drugih koji pjevaju pjesme koje će ostati hitovi i kad nijednog od nas ne bude među živima: njima Čavoglave nisu referenca na Drugi svjetski već na Domovinski rat!

Rossi, Maradona, Schillaci, Romário, Ronaldo, Kahn, Zidane, Forlán, Messi, Modrić! To je niz dobitnika Zlatne lopte! Ako si došao na doček vatrenih, pokloniti se između ostalog i Luki Modriću, onda bi trebalo biti sasvim jasno: nisi ti taj koji ima pravo na muzičku želju, već taj i takav, jedan jedini i neponovljivi – Luka Modrić!

Ako ti smeta Thompson, pa govoriš kako ti je „ustaša“ pokvario dan, onda imaj muda pa se ne iskaljuj na Thompsonu. Priznaj: ne boli tebe Thompson, već ti smetaju vatreni takvi kakvi jesu, hrvatski domoljubi i nacionalisti, jer oni su ti koji u njegovim pjesmama oduvijek uživaju bez zadrške. No, naravno, nemaju hrabrosti napadati trenutačno nedodirljive vatrene, pa se onda ispuhuju na Thompsonu i Kolindi.

Vatreni nisu osvojili zlatni pokal, ali jesu srca širom svijeta, Francuzi su dobili tek djelić te ljubavi. Njezina vrijednost ne da se izmjeriti u novcu. Tako se brendira Hrvatska, tako jedna prelijepa, ali i dalje relativno nepoznata mala zemlja postaje globalna činjenica!

Pamtit će ih dulje nego pobjednike. A svoj mali, ali vrijedan doprinos dala je i hrvatska predsjednica, koja je, suprotno tvrdnjama domaćih mrzitelja, začarala ne samo ljubitelje nogometa širom svijeta.

Je li to stvarna slika ili samo iluzija? Ako možda nije – samo na nama svima je da umjesto besplodnih svađa takvu pobjedničku, atraktivnu i zavodljivu sliku pretočimo u svakodnevnu stvarnost.

Ivan Hrstić / Večernji list

 

MODRIĆ! LUKA, imenom se krsti, Velebitski on je kamen čvrsti!

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori
Sponzori