Pratite nas

Kolumne

“Narodna” klika sitnih razbojnika

Objavljeno

na

Medijska je zvijezda petokraka Kreše Beljaka naglo zasjala čim je uspješno položio maturalni ispit iz antifa ćudoređa i stekao odgovarajući certifikat. Posebne simpatije “narodne” komisije, umalo i ovacije, zaslužio je time što se danas više stidi sudjelovanja u Domovinskom ratu pod znakovljem HOS-a koje sada pravovjerno prezire (ah, bio je mlad!), nego obijesnog serijskog obijanja automobila kojih sedam godina poslije (iz novinskih bi se natpisa moglo zaključiti da je tada bio još mlađi).

Dočim je Stipe Mesić kooptiran u “Narodnu koaliciju” kao potencijalno najstariji izabrani zastupnik koji bi kao takav mogao voditi prvu sjednicu novog saborskog saziva, a što može dobro doći u slučaju nejasnog odnosa snaga. I to nakon što je zbog medenog mjeseca otkazao za tu potrebu čisti zicer, svježi mladenac Joža Manolić, u usporedbi s kojim je Stipe ipak tek poletarac. I dok je Krešo okajao svoj “grijeh” pred javnošću i grijeh pred zakonom, džepar šupljeg džepa, Stipe, zasad ne pokazuje takve namjere. Ni on, a ni pravosudni sustav. Hod stranputicom navodno je započeo još kao dječak pelješeći leševe poginulih vojnika što, istina, nije provjerljivo, no njegov daljnji životni put priču čini posve uvjerljivom. Razbojničku karijeru nastavio je “zagubivši” u svom propusnom džepu donaciju “neprijateljske emigracije” namijenjenu pomoći domovini u ratnoj pogibelji o čemu postoji video zapis, ali i svjedočenje da ono što je u džep turnuo na odredište nije stiglo. Možemo tek zamišljati kako se Stipe u probranom društvu na komunističko-četničkim dernecima razmetljivo hvali da je on ustaše “pobijedio” dvaput, džepareći ih jednom 45′, a drugi put 90′. Zlosretni se ustaše od strvinara-početnika nisu mogli braniti, a slatkorječivom strvinaru od zanata sami pohrliše u zagrljaj.

Krešo i Stipe, dva sitna razbojnika, jedan u usponu, a drugi u smiraj kriminalne karijere svoja mjesta na kandidacijskim listama “Narodne koalicije” nisu našli slučajno. Nisu se tamo našli ni kao izraz pragmatične političke kalkulacije, još manje kao egzotična popudbina u putujućem cirkusu Zorana M. Samo su se ugnijezdili među svojima prema onoj staroj – svaka ptica svome jatu leti. Legli su tu posve prirodno, upravo kao zadnje dvije “puzzle” koje upotpunjuju slagalicu. I nije tomu jedini razlog to što je Zoranova družina u svom prethodnom mandatu brižno njegovala kulturu sitnog potkradanja. Između ostalog, ironično ali znakovito, i u ministarstvu kulture. Naime, iako za Zorana Milanovića i ađutanta mu Ranka Ostojića nije poznato da su u mlađim ili manje zrelim danima učinili neku kažnjivu nepodopštinu, one počinjene u ime vlasti (da ne kažemo naroda) polako izlaze na vidjelo. No, i bez toga, razbojnički im karakter više od svega odaju maniri i metode djelovanja u vrijeme njihova razvaljivanja Hrvatske sa za to idealne pozicije – pozicije vlasti.

Lopov u krvi i po krvi ostaje lopov i kad je na vlasti, pa i kad provodi lopovski zakon kojeg je sam osmislio i donio (i kad ga se odjene u ruho legalnosti, takav zakon ostaje lopovski po svom sadržaju, naravi i svrsi), budući da nikako ne može uteći navadi da svoja djela čini pod okriljem noći. Tako je ta razbojnička kukavelj u predvečerje pristupa EU izglasovala znameniti “Lex Perković” i potom ga sitnim smicalicama pokušala oplemeniti ustavnom patinom. Tako su Zoran, šef “Narodne koalicije”, i Ranko, doskora šef “narodne milicije”, u vrijeme dok pristojan svijet spava postavljali ćirilične ploče u Vukovaru, švercali migrante u vlaku za Mađarsku, ili ih jednostavno tjerali preko nabujale rijeke u Sloveniju. Noć im je bila najbolji drug i kad je trebalo oskvrnuti spomenik junačkoj postrojbi iz Domovinskog rata Rafael vitez Boban, a iza partiture “poljudske male noćne svastike” isti skladateljski rukopis vidljiv je iz aviona.

Stari trik sitnih prevaranata koji nerijetko nalazi žrtvu sastoji se u tome da jedan od njih ispusti “zlatni” lančić na tlo pa potom vreba onoga koji će ga primijetiti. Čim “sretnik” posegne za ješkom u tili čas mu se pridruži ribar ljudske gramzljivosti tvrdeći da su zlaćani predmet spazili istodobno i kako bi zato bilo pravedno podijeliti dobitak. S obzirom da se varalici s naglašenim osjećajem za pravdu “žuri”, od “sretnog” nalaznika traži određeni iznos, u pravilu 200-300 kuna tvrdeći kako će mu se to isplatiti budući da lančić ima višestruko veću vrijednost. Ako se žrtva kojim slučajem još dvoumi, u igru ulazi i varaličin pomoćnik koji u ulozi tobože neovisnog stručnjaka potvrđuje da lančić vrijedi najmanje 1000-1500, ako ne i 2000 kuna.

I stvaranje percepcije u političkoj areni odvija se na istom principu. Pritom ulogu varaličinog pomoćnika igraju svi elektronski i pisani mediji na nacionalnoj razini, te dobro podmazani pogon raznih analitičara, PR stručnjaka, anketara i ostalih obmanjivača koji se žrtvi (kojoj, prihvati li njihovo milozvučno gugutanje, tepaju da je javnost) trude objasniti kako je obična bižuterija zapravo čisto zlato. Tako Branko Grčić koji još nije svladao postotni račun, gradivo koje se uči u šestom razredu osnovne škole, postaje ugledni ekonomski stručnjak i jedan od vodećih ljudi u Vladi. Po istom se obrascu, i Vesna Pusić, ograničena frazeruša koja od jutra do sutra opanjkava vlastitu državu i, bila na vlasti ili ne, ustrajno rovari protiv nje, može predstavljati kao znanstveni autoritet i zastupati tu istu državu kao ministrica vanjskih poslova u čijem se resoru, gle čuda, također na sitno drpalo. Štoviše, dežurni je opsjenari tretiraju poput pravog “narodnog” blaga, umalo pa pod UNESCO-vom zaštitom. No, i u UN-u se pokazalo da prosječnost i prozirno dodvoravanje, pa bile i umotane u formalnu učenost, nemaju ni približno takvu prođu kao drskost i samosvijest srpskog kandidata Jeremića. I kako je onda drukčije sve to moglo završiti nego kao sraz “belog orla” i “narančaste kokoši”? Kad su djela u pitanju, stvari stoje još gore. Istospolno-partnerska se drangulija na tezgi tih tapkaroša prodaje po cijeni najsjajnije biserne ogrlice, i to protivno iskazanoj narodnoj volji. Mora da su se zato i nazvali “Narodnom koalicijom”, kad toliko drže do volje naroda. Iako, s obzirom da oni znaju bolje od naroda, možda bi im prikladnije pristajao naziv “Nadnarodna koalicija”. Eh, koliko će još tom povodljivom i, bez obzira na rastuće formalno obrazovanje, funkcionalno nepismenom narodu trebati vremena da nauči kako nije zlato sve što sja? Puno, puno,… čini se još i više! Pogotovo preuzme li opet kormilo u ruke stara kurikulna posada predvođena “admiralom” Jokićem.

Još jednu tehniku koju obožava koristiti neumrli komunistički agitprop lucidno je oslikao Ivan Aralica crticom u romanu Kepec, glavninom smještenom u razdoblje neposredno nakon Drugog svjetskog rata. Naime, poznato je kako u plodnom zemljom oskudnim krajevima uzgoj ratarskih kultura slabije uspijeva, posebice u vrijeme suše. Nije drukčije ni s kukuruzom u dalmatinskoj Zagori. No, komunistička partijska vrhuška ne bi bila to što jest kad se ne bi dosjetila kako mizeran urod prikazati narodu kao veličanstven doseg. U tu svrhu, za reportažu s lica mjesta angažirala je dva novinara, blizanca patuljasta rasta, Tunu i Juru Tomića (teško se oteti dojmu kako imena nisu odabrana slučajno). Fotografirajući se pokraj zakržljalih kukuruza kepeci su javnosti odaslali poruku kako su kukuruzi zapravo orijaši. Pritom je, naravno, izostavljen suvišni detaljčić kako su kao mjerači kukuruza, ujedno i mjerilo njegove veličine, iskorišteni patuljci. Moć komunističke magije je pojačalo to što su i sami novinari povjerovali u tu priču. Umišljajući kako su kukuruzi normalne veličine, i patuljci su vidjeli sebe znatno većima nego što stvarno jesu. Što reći, nego da je sličnost s našim vremenom više nego upadljiva i sve samo ne slučajna.

Ono što je za njihove prethodnike Tomiće bila veličina kukuruza, to je za njihove današnje mentalne slijednike, kojih danas ima na kante a i svoju robu isporučuju na kante, između ostalog, gospodarski rast Hrvatske u zadnjoj godini vladanja Zorana Milanovića. Kako ne bi doveli u pitanje Milanovićev “grandiozni” rezultat, ali i vlastitu veličinu i važnost baš poput patuljaka Tomića iz Araličine priče, prethodne godine ne spominju (tada se nisu imali pokraj čega slikati jer kukuruz nije ni niknuo). Baš kao što iz istog razloga ne spominju otužno srozavanje Hrvatske na nivo Rumunjske, tog donedavno pojma zaostalosti, mjereno BDP-om prema paritetu kupovne moći, kao zoran sukus Zoranove (prve?) četveroljetke. Ne prelazi im preko usana ni kontinuirano tavorenje na samom dnu u stopi gospodarskog rasta među postkomunističkim zemljama za čitavo vrijeme Milanovićeve vladavine. To znači da se ostale usporedive zemlje (koje su već ispred nje, uključujući i spomenutu Rumunjsku koja je ove godine prestiže) udaljavaju od Hrvatske, dok joj se približava samo zadnja Bugarska. Pa sad obećavaju nastavak tog sigurnog smjera za Hrvatsku što svakome iole razumnom ne može zvučati nikako drukčije nego kao prijetnja. Kao da žele reći – “pri sledećem susretu bit ćemo još žešći”. Upravo tako kako je prijetio sitni razbojnik u vojnoj odori sa crvenom zvijezdom petokrakom na čelu u službi krupne zločinačke organizacije nakon što je 91′ VBR-ovima mučki ubio šestoricu Tigrova i spalio im objekte u Erdutu, sad hrvatskom narodu prijete baštinici ostavštine tog sotonističkog znamenja, ovijeni “narodnim” plaštom poput njihovih predaka. Samo neka znaju, i nestrpljivo iščekivana Oluja je započela paljbom iz VBR-ova, i to baš onih iz arsenala Tigrova.

Sad kad smo upoznali metode kojima se koriste sitni “narodni” kriminalci, vrijeme je da pogledamo i kako se ponašaju kad ih se uhvati s prstima u pekmezu. Kad god ih se suoči s dokazom crno na bijelo, od toga kolike su kosti i raskoljene glave za sobom ostavili njihovi biološki i ideološki predci iz čijeg (zlo)djela crpe svu društvenu, političku i ekonomsku moć, do toga kako su stekli prvi milijunčić u konvertibilnoj valuti ili uzeli proviziju za neki međudržavni posao, vazda vrte istu pokvarenu ploču. Ako nekim slučajem temu već u korijenu ne zdrobi medijski mlin univerzalnom izlikom za sve i svakoga (“o ne, opet vraćanje na ustaše i partizane”), prozvani se ponekad ipak osjete pozvanim očitovati. Po uhodanoj špranci oni tada u meritum stvari ne ulaze, već onoga koji je uskliknuo “car je gol” jednostavno označuju fašistom ili ustašom bez obzira bio taj Finac, Slovenac ili Hrvat, odnedavno opet i arhetipski neprijatelj Nijemac. Tako glasnik loše vijesti postaje problem samo kako bi se fokus odmaknuo od priče i njezinog ključnog aktera. U zadnje vrijeme, u svrhu etiketiranja koriste i sitnu varijaciju – nakaradnu kovanicu “filofašisti”. Kako bi, valjda, zvučali učenije. Uz nenadmašnog Milanovića rabi je, primjerice, njegov prijatelj i udbaški tajkun s više nego stoljetnom obiteljskom tradicijom služenja stranom gospodaru na štetu hrvatskog naroda, Tedeschi. I to nakon što je u zreloj dobi napokon skončao sveučilišne nauke, pa da pokaže kako nije bilo uzalud. Inače alergični na nove hrvatske riječi, koje u njihovim ušima u pravilu imaju zlokoban prizvuk, pokušavaju ih sad, paradoksalno, iskovati sami, s očekivano grotesknim ishodom. Jer, zašto bi od istih onih, uslijed čijeg djelovanja stradavaju hrvatska imovina i hrvatska kultura, hrvatski jezik bio pošteđen? Vole ga izvrtati jer je po svojoj prirodi on tj. ono u njemu što je unatoč stoljeću i pol kontinuiranog nasilja ostalo samo njegovo, za njih ionako ustaško, u najmanju ruku “filofašističko”. Zato su valjda i dokinuli Vijeće za normu hrvatskog jezika kako bi i dalje bez smetnji mogli pisati kako govore, a govore koještarije kako im padnu na pamet. Sve samo kako ne bi trebali pisati za oči i govoriti za uši sukladno hrvatskoj jezičnoj i pravopisnoj tradiciji i estetici.

Mogu sve to činiti ti sitni kradljivci, a i ponešto krupniji im kolege, sve dok im pravosudna vlast drži ljestve. Ključna karika u cijeloj priči je Cvitan-Bajić – ta čudnovata dvoglava kreatura nalik biću pushmi-pullyu iz Doktora Dolittlea kojem jedna glava služi da misli a druga da žvače hranu. Tako i Cvitan-Bajiću jedna glava služi da smišlja opačine i podmeće ih pravednicima, a druga da ih jednostavno sažvače u beskrajnim pravosudnim procesima. Ne samo da im je zadano političke protivnike mrcvariti do besvijesti, nego uz tragikomična objašnjenja moraju opravdavati stvarna ili izmišljena djela sudrugova ispalih iz istog šinjela samo kako bi ih prikazali poštenima. Sve to kako bi u očima javnosti zaživjela dijabolična dihotomija –  MI sitni razbojnici i slijednici komunističke imovine i mentaliteta smo pošteni, a ONI koji su sa srcem stvarali Hrvatsku su lopovi. U tom smislu dovoljno je prisjetiti se na brzaka opranog navodnog Linićevog ratnog profiterstva pred izbore 2011. ali i svježe Milanovićeve afere u zoru skorih izbora, najprije medijski zataškavane, a onda otvorene samo kako bi ju se izvrnulo u njegovu korist. Radi se o fiktivnom plaćanju Milanovićevom prijatelju preko PR tvrtke koja posluje s SDP-om, a koje je trajalo sve dok Partija nije preuzela vlast i počela preko državnih tvrtki legalno poslovati s tvrtkom Milanovićevog ortaka tako da nelegalan način financiranja više nije bio potreban. Iz toga istražitelji, zapravo perači lika i djela svojih kamerada, bez imalo srama izvlače zaključak kako opisana kronologija potvrđuje da se iz toga odnosi uključenih ne mogu povezati. Dok se još nitko nije dosjetio postaviti neko neugodno pitanje (ili, bolje, dok još medijskim kerberima nije dan znak da to smiju) Cvitan-Bajićevu vjerodostojnost trebalo je preventivno oprati “prijetnjom” atentata, iza koje stoji, a tko drugi, nego Mamić.

I dok u uređenim zemljama sitni kriminalci predstavljaju određen vid statističke nužnosti i dobivaju tomu primjeren tretman državnih službi i pravosudno-represivnog sustava, u Hrvatskoj oni kao neizostavni dio neodbačene komunističke prtljage uživaju visok ugled u društvu, nerijetko zauzimajući najviše društvene položaje u gotovo svim porama života. A kad se sitni kriminalci nađu izvan svog prirodnog kokošarskog okruženja i dohvate se poluga moći, inače ograničena šteta koju društvu čine raste dramatično i dostiže neslućene razmjere. Upravo u tome je tajna “uspjeha” trećejanuarske Hrvatske.

Pokazalo se da kad takav profil ljudi preuzme vlast u državi posljedice za zajednicu mogu biti i bolnije nego kad u duši i po djelima sitni kriminalac uzme volan kamiona u ruke i nemilice gazi ljude na ulici, kao nedavno u Nici. Naime, tada cijela država biva zgažena u što su se oni koji su to htjeli, mogli uvjeriti za dosadašnjeg predsjednikovanja Stipe i premijerovanja Zoke. Samo, malo im je toga još ostalo za zgaziti. Mamić, Thompson, poneki biskup … i to je manje-više sve! Jer koga će ta zločinačka sitnež u pravosuđu i njezini nalogodavci procesuirati nego one koji umiju stvoriti nešto značajno i uspješno, a što k tome još i pokreće i veseli ljude šireći duh i osjećaj zajedništva. Jer ništa njih ne vrijeđa i ne smeta više nego kad lijepa (i, nadasve, uspješna i radosna) li je.

Stoga, dok je pozornost javnosti ovih dana usmjerena na Zika virus u dalekom Brazilu, ovdje je već odavno bilo vrijeme proglasiti crveni alarm zbog opasnosti od povratka “Zoka virusa”, ovaj put “u ime naroda sitnog zuba”. Prije svega zato jer je to ne tako davno dvaput uspjelo njegovoj prethodnoj mutaciji – “Stipa virusu”. Osim što se javlja samo u Hrvata, specifičnost je ove pošasti upravo u tome što zube onih koje je zahvatila čini sve sitnijima i sitnijima. Ne zbog klasične prehrane, nego uslijed sustavne medijske dohrane.

Grgur S.

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

HODAK: Kad Srbi ubijaju onda to nije, a kada bježe to je genocid

Objavljeno

na

Objavio

Zagreb danas je idealan punkt za srbijanske  aspiracije jer taj Zagreb snižava kaznu Kapetanu Draganu za godinu i pol dok je Tomislavu Merčepu na istom Vrhovnom sudu kazna bila povećana za godinu i pol dana. Eto u takvoj Hrvatskoj žive Hrvati.

Ha, ha, ha! Zahvaljujući Hercegovcu Tinu Jedvaju jedva smo pobijedili Španjolsku u zadnjim sekundama. Što je navijače Španije rastužilo skoro k’o i navijačice Španjolske. Žikica Jovanović Španac, utjelovljen u liku i djelu Indexovog Žikice Matije Babića, nije mogao a da ne promrmlja nešto u stilu: prosto ne mogu da verujem!

Na “nacionalistički ispad“ Zlatka Dalića koji je neoprezno izjavio da je presretan nakon pobjede, a nedjeljnu utakmicu protiv Engleske posvećuje hrvatskom gradu heroju, naš Matija, u svom vjerskom zanosu, sikće na fejsu:”Isuse, i ovaj je potpuni idiot!“

Na fejsu je već definirano da je drugi najpopularniji šport u Hrvatskoj, nakon nogometa, uvlačenje u guzicu. A kome se Matija uvlači proglašavajući Dalića idiotom ne zna ni on sam. Ali Matija ipak lupeta po feisu k’o Maksim po diviziji.

Nakon velebne pobjede Vatrenih u Moskvi mnogim jugovićima se malo popravio tlak kad smo izgubili sa šesticom protiv Španjolaca. Gdje god se pojavi “malo govno“, kako su prostodušno i bez zlih primisli tepali Modriću, on bude prvi i najbolji. Svjetsko klupsko prvenstvo, Svjetsko prvenstvo u Rusiji, najbolji u Europi, u “cijelom svijetu“…

Trebaju to sve naši dragi orijunaši, neutješni ljevičari i jugonostalgičari izdržati.  To je za njih atak na zdravu pamet. Bez obzira što oni zdrave pameti baš i nemaju.

Pa tako ni galvanizirani lijevi urednik Večernjakovog magazina “Obzor“ Goran Gerovac Gera nije više mogao durati. Morao se pridružiti vidovitoj Ivanki Toma iz bratskog Jutarnjeg. Ivanka nas je pokušala 17. studenog malo otrijezniti pa kaže: “Svi znaju da Kolona sjećanja u Vukovaru više nema smisla. Ali se nitko ne usudi reći“. Ona se, naravno, jedina usudi!

Razmišlja dijalektički i logično. Čemu svake godine na taj nezgodni datum podsjećati na sve zločine agresora, JNA, komšija, na Ovčaru, bolnicu, sajmište, na kompletno srušen grad kad smo to već toliko puta napravili, reprizirali, svađali se tko će biti u Koloni, a tko ne. Iznervirali smo čak i Vesnu Pusić koja je u jednom trenutku skoro prekinula kolonu i rastjerala “populiste“ koji siju sjeme zla među bratske narode i narodnosti.

Jutarnji je nedavno na naslovnoj stranici objavio sliku čovjeka koji tvrdi da je njegov otac Srbin prvi ubijeni Vukovarac. Možda je cilj bio malo probuditi savjest ognjištara i rigidnih desničara da razmisle ne bi li možda trebalo Kolonu posvetiti samo njemu. Naime, sve ove godine Kolona sjećanja izražavala je pijetet svim poginulima i stradalima u Vukovaru pa valjda i na njemu.

Kad bi se ukinula Kolona sjećanja možda onda lokalni političari ne bi tako inspirativno pretvarali Vukovar u grad duhova, kako to inspirativno nagađa naša Ivanka. Gera Gerovac je pak još rezolutniji: “Ako postoji dan kad bi Vukovar morao ostati prazan, da bi mu se odala prava počast, onda bi to morao biti 18. studeni“.

Smisao ove progresivne lijeve ideje za ognjištara mog kvocijenta je skoro pa nedokučiv. I Veselin Šljivančanin, “heroj“ s druge strane barikada, mislio je otprilike isto za 18. studeni 1991.g. Za to je bio u mitskom Haagu svirepo kažnjen. Ovih dana je “heroj“ Šljiva dao intervju Expresu pun kajanja. Naslov: ”Nisam dovršio posao u Vukovaru“. Da je dovršio “posao“ možda bi u Haagu dobio nekih par mjeseci više.

No, vratimo se Geri i njegovim strahovima. “Lako je postati heroj u RH; isto je kad braniš Vukovar, izgubiš finale SP-a, pobijediš Trnavu…“ Moram priznati da mi se sviđa kako Gera finim kirurškim skalpelom “operiše“ sve nas od “nacional-melodramskog patosa“. Da čovjek tresne na patos!!!

Hajmo malo prenijeti kako prvo pero Obzora ulaže popriličan trud da nam otvori naše krmeljave nacionalističke oči. Kaže on:

Nesvakidašnji trenutci redaju se tolikom brzinom da su postali uobičajeni pa tako u tjednu kada vukovarsko herojstvo postaje medij za produljenje uporabnog nacional-melodramskog patosa u isti se rang herojstva njegovih branitelja proizvedu i nogometni reprezentativci, što samo svjedoči kako je gotovo tri desetljeća nakon stvarnog žrtvovanja lako, da ne kažem olako, postati narodni junak.

Da bi postao narodni junak (heroj ops. Z.H.) trebao si nekada preživjeti kanonadu mržnje i željeza, a sad herojem cijelog svijeta postaješ kad izgubiš finale Svjetskog nogometnog prvenstva, kako je obznanila predsjednica… herojem te ovih dana mogu proglasiti i nakon ničim izdvojive pobjede protiv osrednje slovačke ekipe, kako su nogometaše Dinama proglasili mediji.

Tu je Gera u pravu. Treba imati samo malo samoupravne mašte pa zamisliti članove Torcide kako ludo slave svoje nove narodne heroje Ademija, Olma, Oršića i ostale. No, Gera, zvan “nikad robom“, je nezaustavljiv pa kaže :

Ovako, da bi ispunio svoju svrhu u kojoj je žrtvovanje pojedinca namijenjeno da postane nacionalna amblemika, Vukovar je najprije morao postati kolektivni kič da bi pojedinačno herojstvo ljudi koji su bili grad moglo prema potrebama postati, s jedne strane suspektno, a s druge strane nacionalizirano. Već po konkretnoj potrebi nacije i religije.

Zbog toga danas u Hrvatskoj nema nikoga tko istovremeno ne može biti i heroj i zločinac, zbog toga svaka vrijednost mjerna nacionalnu dobiva kroj shizofrene košulje, zbog toga svi ovi zakašnjeli desanti na Vukovar nose deklarativni pijetet i stvarno cajkarenje.

Bravo, druže Gera!!! Pravilno partijsko razmišljanje!  Pred dvije godine je i drug Vulin negdje izjavio kako je Vukovar jedan obični ustaški kič.

Doista u Vukovaru svatko može postati i heroj i zločinac. Moj branjenik Tomislav Josić između herojstva i zločina izabrao je ovo drugo. Osuđen je na uvjetnu zatvorsku kaznu jer se nije slagao sa Gerom i sličnim herojima oko ćiriličnih ploča u ”gradu cajki i kiča”.

Ah, gdje su ona idilična herojska vremena kad su “ovim prostorima“ carevali ”istinski” heroji Rade Končar, Sava Kovačević, Moša Pijade, Peko Dapčević, Milovan Đilas, Koča Popović, Aleksandar Ranković i nezaboravni drug Tito, koji su svaki na duši imali desetke tisuća nenaoružanih bodova. Zbog toga s pravom i dalje žive u srcima i dušama Gere, Ivanke, Ante Tomića, Roberta Bjrušija, Branimira Pofuka, Žonje, Rade, Radeta, Borisa Vlašića, Miletića, Jakovčića, Vesne Teršelič, Tvrtka Jakovine, Hrvoja Klasića, Dragana Jakovine…

Jadni Dinamo je skupio devet bodova i odmah su postali heroji. Usput, prisjetih se jedne moje kolumne pred par godina u kojoj sam uredno obavijestio našu orijunu da je bitka na Sutjesci poništena jer je naknadno utvrđeno da je Sava Kovačević bio dopingiran…

Javila se na fejsu Tatjana Marija Smojver: “Nema opakije bande od Titovih Hrvata“.

Čitam na fejsu najnovije mudrosti Tvrtka Jakovine: “Moramo temeljiti državu na budućnosti, a ne na 1991.g.“ Djeluje kao jedan od lošijih viceva lijeve povjesničarske falange. Te 1991.g. smo počeli stvarati državu u “kičerskom“ Vukovaru i stvorili je 5. kolovoza 1995.g. u Kninu.

Profesor povijesti na ultra lijevom Filozofskom faksu u Zagrebu ne može nikako naučiti te vrlo jednostavne istine. Geri se ne čudim. On je stara škola kao i njegov sugrađanin Danko Plevnik, urednik ”Komunista“ i “Borbe“. Gera je 2012.g. dobio zbog svojih “slobodoumnih“ tekstova godišnju nagradu HND-a. Nagrada se simbolički zvala “Marija Jurić Zagorka“.

Možda bi bio prikladniji naslov te nagrade “ljevičarski lov na Gričke vještice“ u subotnjem Obzoru. Ili kako se moderno kaže fake news. Je li se itko od naših Gerovaca, Toma ili Tomića osvrnuo na izjavu Ane Brnabić koja je, kao predsjednik Srpske vlade, mrtva hladna izjavila o Srebrenici: “To nije bio genocid“. To očito nije za komentar u rubrikama “Nikad robom“ i “pro et contra“.

Naša Ana, ženstvena i šarmantna, kaže: “Nisam ponosna na to(?).To nije učinjeno u ime srpskog naroda i Srbija ne može kolektivno biti okrivljena za ono što se dogodilo…

Dobro, sad mi je laknulo… odgovorni su vjerojatno samo neodgovorni pojedinci. U tri dana je u Srebrenici bilo pobijeno preko 8.300 tisuća muškaraca pa su do sada svi mislili, dok se nije javila šarmantna Ana, da je to bio genocid.

Međutim, kad se 5. kolovoza 1995.g. oko 300 tisuća pobunjenika ukrcalo što na traktore a što na tenkove i krenuli pravac u otadžbinu, e to jest bio jedan tipičan genocid za naše komšije za koje ćemo mi genocidni Hrvati, kad zato dođe vrijeme, i te kako podmetnuti leđa kad se opet nađemo u EU, bez granica. Nekada mi izgleda da naše komšije samo zato i žele ući u EU tako da nema više Bajakova, granične kontrole i čekanja da uđeš u Hrvatsku.

Vidim na fejsu poveznicu da najkraći put iz Istambula do Marrakesha vodi preko Zagreba. Analogno tome ne čini li vam se da najkraći put Srbije do svojih “vekovnih zemalja“ vodi preko Zagreba? A Zagreb danas je idealan punkt za takve njihove aspiracije jer taj Zagreb snižava kaznu Kapetanu Draganu za godinu i pol dok je Tomislavu Merčepu na istom Vrhovnom sudu kazna bila pojačana za godinu i pol dana. Eto u takvoj Hrvatskoj žive Hrvati…

Navodno se Isus bio ukazao agresorima na Vukovar koji su poželjeli kamenovati svog Vožda, rekavši im: “Neka se prvi baci kamenom onaj tko je bez zločina!“ Na to se ljudi postiđeno raziđu, a Voždu pade ogroman kamen sa srca.

Nedavno je izraelski parlament Knesset donio “Zakon o kulturnoj lojalnosti“ koji će omogućiti uskratu financijskih sredstava kulturnim organizacijama koje su proglašene “nelojalnima državi Izrael.“ Sličan je zakon donio i Putin po kojem se nevladine udruge koje se financiraju iz inozemstva (Soroš i sl.) proglašavaju stranim agenturama i zabranjuje im se rad. Manje je važno je li to dobar model za nas. Mene zanima nešto drugo.

Kad bi, apstraktno govoreći, takav zakon uvela Hrvatska, kako bi ga naši ljevičari odmah proglasili fašizmom, nacizmom i diktaturom. Diglo bi se sve što je odgojeno na romanu Nikolaja Ostrovskog “Kako se kalio čelik“. Odavno je već ta knjiga ispala iz školske lektire, ismijana i prezrena još u danima Titovog razlaza sa Staljinom.

Izvrsni pisac Nikolaj Ostrovski umro je u 32-godini, a roman “Kako se kalio čelik“ počeo je pisati na bolesničkoj postelji. Umro je gotovo slijep. Ali boljševički fanatici, domaći orijunaši i naši jugonostalgičari i dalje su slijepi i “kale“ boljševički čelik u sebi. Naše “Documenta“, Centar za mirovne studije, razne “antifašističke“ udruge digle bi “revoluciju“ kad bi netko samo spomenuo izraelski zakon o kulturnoj lojalnosti.

I dalje će se čekati neki hrvatski Knesset da silni novac, koje naše vlade bezglavo kanaliziraju u protuhrvatske organizacije pod stranim utjecajem, usmjere prema onima koje svakodnevno viđamo kako u velikim gradovima kopaju po kontejnerima za smeće. Jednom će valjda svanuti i taj dan. Unatoč Istambulskoj konvenciji.

Johhan Wolfgang Goethe je napisao: “Slobodni ste ako vam je savjest čista“.

Do tada čekamo, a načekat ćemo se…

Večernji od 14. studenog “ljeta“ Gospodnjeg 2018.g. donosi na naslovnici ogromnu sliku novog Stipe Šuvara – Borisa Jokića. ”Pogled u budućnost” kako je vide Blaženka Divjak, Boris Jokić i HNS. Boris nas podučava: “U školi ćemo učiti sreću, nadu, ljubav i upornost“. Treba samo stisnuti aplikaciju na tabletu. Kaže naš Boro: “Hrvatskoj dajem 51% šanse da neće postati autokratska zemlja siromašna znanjem“.

Kad sam pročitao i slijedeću najavu bio sam potpuno tronut: “Formalno obrazovanje bit će obavezno za svu djecu s navršenih šest mjeseci“!!! Nakon toga sam odlučio preskočit na stranicu 38. na kojoj je bio opširan razgovor s novim Šuvarom. Izmožden genijalnošću ideja novog Šuvara prebacio sam se na nešto laganije – fejs na kojem sam naletio na objavu Romana Bindera koji tvrdi: “Bolje je biti malo glup nego malo pametan“.

Ostajem na fejsu. Marrakeshki sporazum je neobavezujući dokument. U njemu se samo 46 puta pojavljuje izričaj “obavezuje se država…

Pred par dana točnije, 12. studenog, predstavnici Kraljevine SHS i kraljevine Italije potpisali su u Rapallu, gradiću pokraj Genove, tzv. Rapallski ugovor. Premjer Milenko Vestić i ministar vanjskih poslova Ante Trumbić potpisali su talijanskim pregovaračima ugovor kojim se Italiji pripojeni Trst, Gorica, Gradiška, Istra, grad Zadar, otoci Cres i Lošinj, Lastovo, Palagruža te je stvorena Slobodna Država Rijeka.

Ugovorom je talijanskoj manjini bilo omogućeno pravo optiranja, a hrvatska manjina u Italiji dobila je – ništa. Evo što nam je Pavelić učinio još u studenom 1920. godine preko svojih ustaša Milenka Vesnića i dr. Ante Trumbića od kojih ovaj zadnji još danas ima ulicu u Splitu. Nevažno. Ima ulicu i Miljenko Smoje…

U komunizmu su nas učili da su naši preci, prije dolaska narodne vlasti, živjeli jako loše. Prema najnovijim istraživanjima mnogi su živjeli tako loše da nisu ni živjeli.

Zvonimir Hodak/Hrvatski Tjednik/Tjedno.hr

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Marko Ljubić: Kolone sjećanja ne smiju postati alibi za nečinjenje

Objavljeno

na

Objavio

Photo: Davor Javorovic/PIXSELL

Sjećanje na žrtvu bi ljudima moralo biti povod za razmišljanje o smislu žrtve, jer ljudska povijest, ona zajednička i ona osobna, uvijek je svojevrsno suočavanje sa samim sobom. Kolona sjećanja u Vukovaru bi tako morala biti barem jednom godišnje poziv Hrvatima i svim hrvatskim državljanima, na preispitivanja smisla žrtve Vukovara, ali i povijesne žrtve hrvatskog naroda prinesene zbog ideje i zova slobode.

Čemu žrtva?

Valjda za neku pobjedu, za neki uzvišeni cilj.

Žrtva bez uskrsnuća nema smisla.

Ne govorim ovdje samo o Kristovom božanskom uskrsnuću iz mrtvih, niti je ovo teološka rasprava, to je čin Božje naravi, pa iako se odnosi na tjelesno uskrnuće iz mrtvih, koje je ljudima trebalo poslati snažnu vrjednosnu poruku univerzalne i svevremenske pobjede nad zlom, govorim upravo o simbolici koju nosi sobom svaka žrtva, bez obzira kad će stići pobjeda, odnosno nagrada za žrtvovanje.

U Vukovaru se radi o takvoj žrtvi.

Ona je imala svoj povijesni cilj, kao što je svoj povijesni cilj imalo i zlo koje ju je izazvalo.

I cilj žrtve Vukovara ima svoje ime, ime imaju njegovi junaci i ideja koja ih je vodila, kao što i zločinci i zlo imaju svoje ime, njihov cilj ima svoje ime, njihova ideja zla ima svoje ime.

Ne može se pristupiti Koloni sjećanja bez točnoga nazivlja i poznavanja svih tih imena.

Biskup Živković na misi u Vukovaru: Nadam da mi neće nitko danas isključiti mikrofon

Jesmo li primjereno osmislili žrtvu Vukovara?

Ta imena su s jedne strane hrvatska sloboda, državnost i država, ravnopravan status među svjetskim narodima, a s druge strane ta imena su srpska grabežljivost i otimačina, srpska politička razbojnička narav i razbojnička država. I ta imena su obilježila cijelo dvadeseto stoljeće. Ništa se ni danas nije promjenilo, koliko god se prvenstveno državne politike svih boja zaklinjale javno u kolonama sjećanja u pijetet hrvatskoj žrtvi.

Tih imena je kako vrijeme odmiče, kako su kolone sjećanja brojnije i masovnije, sva manje u javnosti, a sve više se promiče zaborav i odreknuće od stvarnoga sjećanja, po matrici potpunoga brisanja civilizacijskih vrjednota koje baštinimo u svim elementima, s pokušajima posve apstrahirane priče o dobru i zlu, bezimene, nematerijalizirane, pri čemu se potpuno briše razlika između dobra i zla kakve poznajemo i s kojima smo odgojeni, a ljudi postaju bezimena masa, kojoj je moguće u svakom trenutku predstaviti i posve novo ime i identitet.

To valja znati kad se suoči s događajima iz svoje prošlosti.

Bilo nacionalnim, bilo osobnim.

Tisuće ljudi nisu umrli jer su se zainatili pred nasrtajem srpskoga razbojnika, nisu umrli ni zbog toga jer nisu mogli živjeti negdje na drugom kraju svijeta pa su odlučili žrtvovati život za svoju kuću, stan, park, vrt. Umrli su za nešto puno, puno više od toga. I njihova žrtva, njihova smrt, patnje i užasi kojima su bili podvrgnuti, smisleno mora uskrsnuti upravo s tim što su željeli, s onim za što su bili spremni umrijeti i – umrli su.

Njihova ideja, ako ćemo stvarno poštovati njihovu žrtvu zato mora živjeti, njihova nada se mora ostvariti. A njihovu ideju, ciljeve i smisao njihovoj žrtvi moramo dati mi iz kolona, njihovi nasljednici, generacije iza njih.

Pitanje je – jesmo li u primjerenoj mjeri uspjeli osmisliti žrtvu Vukovara, Škabrnje, Dubrovnika i Neretve, Dalmacije, Imotske krajine, Herceg Bosne, Like, Banovine, Slavonije i Baranje, cijeloga hrvatskog naroda i humanističkih romantičara diljem svijeta koje personificira hrvatski ratni junak Jean Michel Nicolier?

To je temeljno pitanje i smisao prisjećanja na žrtvu Vukovara, a ne kako se u javnosti pokušalo nametnuti tjekom tjedna sjećanja, hoće li ili neće Milorad Pupovac doći u Vukovar i biti u Koloni sjećanja? To pitanje koje je bilo nametnuto, izravno je ismijavanje smisla hrvatske žrtve, ne samo u Vukovaru, koji simbolizira na dramatičan i neposredan način u današnjim generacijama tu žrtvu, nego je to ismijavanje cjelokupne žrtve hrvatskih generacija i naroda kroz našu povijest.

Hod Hrvata po Vukovaru je usporediv s hodom kršćanina po Svetoj zemlji

Ljudi koji su došli i ove godine, koji godinama dolaze u Kolonu sjećanja, u golemoj većini dolaze jer nisu zaboravili smisao žrtve. I iskazuju to na jedinstven, osoban i snažan način. Drugoga najčešće ili većinom nemaju. Oni hodajući ulicama Vukovara govore. Ti ljudi šalju poruku svojim hodanjem dugim šest kilometara, ulicama i mjestima koja su nabijena poviješću na svakome koraku, suočavajući se i doživaljavajući s istim osjećajem s kojim se suočava kršćanin, koji hoda znamenitim mjestima Jeruzalema, Betlehema ili Nazareta, svijestan da je upravo na tom tlu nekada stajao Isus Krist, da ga dodir stopalom te zemlje, s pravom nazvane svetom, povezuje s Bogom. Tako je hodanje ulicama Vukovara fizičko povezivanje s herojima Vukovara a preko njih s cjelokupnom hrvatskom povješću, kojima se odaje počast završno na Memorijalnom groblju.

Ne može se čovjek ne upititati gledajući kolonu, ili hodajući u njoj, je li dostojan hoda tom svetom zemljom. Ne vukovarskom zemljom, nego hrvatskom, jer u simbolici vukovarske žrtve ne postji vukovarska zemlja. Simbolika je isključivo hrvatska.

I, je li, jesmo li dostojni?

Stotine tisuća i milijuni Hrvata, koji su godinama hodili tom svetom zemljom, svakako su dostojni toga hoda, jer time iskazuju stav i uvjerenja da je ta zemlja, ta simbolika, njihov identitet, njihovo korjenje, ime i prezime, i da nisu spremni okrenuti glavu od te simbolike i njenoga sudbinskoga značenja.

U Vukovaru se branila proglašena hrvatska nacionalna sloboda, državnost i država, koja je univerzalni civilizacijski model upravljanja sudbinom naroda svijeta. Danas imamo državu s imenom Republika Hrvatska, a definirana je državom hrvatskoga naroda. I u toj definiciji sadržana je ideja žrtve ne samo Vukovara, nego ukupne žrtve kroz hrvatsku povijest, bez obzira koje su ju zastave obilježavale, i pod kojim su se tadašnjim idejama borili hrvatski sinovi i kćeri.

Kad ljudi koji predstavljaju legitimnu i legalnu vlast hrvatskoga naroda dolaze u Vukovar, Škabrnju, kad dolaze u Knin na Dan pobjede, kad dolaze u Bleiburg ili bilo gdje, gdje počivaju Hrvati, a još više kad ne dolaze na stratišta hrvatskih vojnika i civila duboko u povijest, nije dovoljno da ti ljudi koji odlučuju u ime hrvatskog naroda dođu, hodaju, nijemo gledaju ljude oko sebe i iskažu par riječi prigodnoga karaktera, ili da se opravdaju da su umrli Hrvati bili na pogrešnoj strani kao u priči o Velikom ratu.

Nikada hrvatska žrtva nije mogla, od trenutka kad je postala žrtva, svome narodu biti na pogrješnoj strani.

Nikada!

Kome je i zašto bitno da Pupovac dođe u Vukovar?

Ljudi koji upravljaju državom hrvatskoga naroda su dužni uvijek u tim slučajevima sobom ponijeti znak, donijeti prepoznat i neupitan sadržaj opravdanja žrtvi i njenoga posmrtnog života, sigurna i prepoznatljiva materijalna jamstva da su ljudi, žrtva kojoj su se došli pokloniti, umrli za uzvišeni cilj, koji nije umro s njima i nije sahranjen s njima. Ti ljudi moraju, da bi imali pravo izreći riječi pijeteta, biti siguran znak suvremenicima da ostvaruju i da su spremni ostvariti snove hrvatskih generacija. I opravdati žrtvu Vukovara u ovome slučaju.

Inače lažu.

Inače su licemjeri.

Inače nisu dostojni hodati svetim tlom.

Kako je onda moguće da se iz tih krugova danima šalju poruke da je dobro da upravo Milorad Pupovac bude u Koloni sjećanja?

Zašto je Milorad Pupovac toliko bitan?

Komu je bitan?

Hrvatskom narodu nije.

Nije golemoj vrećini ljudi koji nijemo godinama koračaju različitim kolonama, od Bleiburga, Hude Jame, Macelja, Medvednice, preko Gvozadnskog, Udbine, ispod mađarskog Sigeta, Škabrnje, Dubrovnika i tolikih priča iz hrvatske prošlosti, jer njima, golemoj većini hrvatskoga naroda, taj Pupovac nije ni malo bitan, niti predstavlja bilo što dostojno, čak i samoga prjezira, ničim što predstavlja. Odakle mu onda takav značaj da ga sam državni vrh zaziva danima, da se na to hoće li ili neće takav čovjek doći u Vukovar, troši tolika polemička energija, zauzima toliki javni prostor i da mu se daje nekakvo sudbinsko značenje?

Odgovor je – iz provalije odmaknuća države i ljudi koji ju perdstavljaju od njihovoga naroda i njegove autentične volje. Odgovor je  i – iz provincijske svijesti ljudi koji vode ovaj narod stjecajem okolnosti, svijesti pristanka na neslobodu i tutore, na nedostojnsot svoga naroda. Ti ljudi nisu dostojni svoga naroda. Iz te provalije nastaje priča o Pupovcu, iz nje taj mentalitet i ta činjenica vrišti i upozorava da nije dovoljno doći i hodati u Koloni, pogotovo u Koloni sjećanja i znati da si zaštićen sjećanjem i kršćanskom kulturom sjajnoga naroda, koji ni licemjerima, ni neprijateljima, ni iskeženim pronositeljima smrti i trajanoga ubijanja tolikih generacije neće u tim trenutcima izreći riječ prijekora.

Baš to, baš ta šutnja, trebala bi pristojnim ljudima, ljudima s minimum kulture i emocija, biti signal da to što rade ne valja. Jer, kako podignute glave i s izrazom lica podešenoga sjećanju na hrvatske junake, hodati svetim tlom, s kojega su tisuće ljudi nazad samo mjesec dana molili, vapili, tražili od njih, od države, da prestane izrugivanje žrtvi, njima, njihovim uspomenama i njihovome ljudskom dostojanstvu?  Na to postoji samo jedan odgovor.

Treba biti totalno neosjetljiv, beskrupulozan, ne imati ni minimum socijalnoga i emotovinoga osjećaja za narod u kojemu i među kojim živiš, treba se potpuno odreći svoje narodne povijesti, nacionalnog identiteta, minimuma dosadašnjih civilizacijskih stečevina i imati –posve drugačiji identitet.

Tako je to moguće.

Jer, što će u Vukovaru netko, bilo tko, u ovome slučaju Plenković, Božinović, ministrica Obuljen i slični, kad u vlasti koju su oni svojom voljom izabrali sjede pronositelji istoga zla, koje je uništavalo taj Vukovar i ubilo tolike ljude i pokušalo ubiti sve ljudsko u cijelome narodu; što će u Vukovaru ti ljudi kad im je partner u upravljanju državom za koju su toliki umrli, Milorad Pupovac, koji na Dan pobjede, stvarne i jedine povijesne satisfakcije hrvatskog naroda žrtvi Vukovara, ponavlja da je ideja za koju su se ti ljudi borili i umirali nacistička reinkarnacija; što će u Vukovaru ti ljudi kad politikama koje osmišljavaju i kojima ravnaju hrvatskom kulturom, promiču redom sve antihrvatsko i suspektno, a nisu nikada ni pomisli snimiti film, deset ili stotinu filmova o pričama koje suvremena zapadnocivilizacijska povijest ne pamti, niti ih imau zadnjih sedamdeset i više godina, što će u Vukovaru ljudi i ministrica Divjak, koji dopušatju totalnu indoktrinaciju tolikih generacija studenata, učenika i hrvatskih generacija i koji političkim nasiljem štite zločin, uništavaju zov pravde i civilizacijske uzoritosti?

Nemaju u njemu što tražiti, a po prijezir nisu morali ni ići tamo.

Iako im ga nitko nije izrekao zvižducima, jest šutnjom, a to je snažnija poruka od svake druge.

Što će licemjeri u Koloni sjećanja

Zato nije pitanje biti ili ne biti u Koloni sjećanja, nego – što donosiš kao sjećanje, s kojim darovima dolaziš nad te spomenike i imaš li ih pravo svojim životom zazivati i spominjati. Zato nije pitanje treba li ili ne treba Pupovac dolaziti u Kolonu sjećanja, jer nema u njoj što tražiti nitko tko Dan pobjede ne slavi kao dan svoje pobjede. Usprkos toga što je možda i bio tada na suprotnoj strani.

Ljudska povijest je povjest pogrješnih opredjeljenja i ljudskih slabosti.

Ljudi su skloni griješiti, čitav je niz okolnosti koje usmjeravaju milijune, pa i milijarde ljudi u datim trenutcima da se  svrstaju iza pogrješnih ciljeva i načina njihovoga ostvarivanja, sve je to ljudski, ali nije ljudski nakon svega reafirmirati i braniti zlo, usprkos tolikim činjenicama koje ga određuju i potvrđuju bez izuzetka.

A u Hrvatskoj upravo s tim imamo najviše problema, upravo to podupire i tolerira hrvatska država, zato je hod svakoga političara koji će predpostaviti svoju osobnu karijeru, državne i društvene benefite, i svoj komoditet načelima i ideji zbog koje su toliki umrli – licemjerstvo i ruganje. Nebitno je pri tome, koliko koji od tih političara ima presudnu moć odlučivanja, jer sudoništvo u tome je civilizacijski zločin. I potpuna suprotnost smislu žrtve Vukovara.

Da su tako sebe predpostavljali Hrvatskoj, vjerojatno u Vukovaru nitko ne bi umro, niti bi bilo užasa kojega se prisjećamo. Niti bi bilo junaštva koje slavimo.

I zato je jeidni način istinskog poštivanja svojih žrtva, a bez obzira kad su u kojemu razdoblju hrvatske povijesti nastale, spriječavanje pristupa licemjerstvu i licemjerima institucijama svoje države, institucijama koje ravnaju hrvatskom nacionalnom slobodom i srećom u konačnici.

Dok god licemjerstvo i licemjeri makar i s minimalnom mogućnošću stupaju među tisućama Hrvata u kolonama sjećanja ili uspomena, svi ćemo snositi odgovornost za nedostojno obilježavanje svojih žrtava, makar zbog toga što se ne usprotivimo licemjerstvu i licemjerima, i što ih ne spriječavamo svaki dan na svakom mjestu i u svakoj mogućoj, najsitnijoj mjeri, da ravnaju našom sudbinom.

Koliko nas god bilo u Koloni.

Jer ako naše hrvatske kolone postanu neka vrste navike, trenutnog iskazivanja osobnoga odnosa prema žrtvama i svojoj prošlosti, s neizgovorenom porukom da je to najviše što možemo učiniti, da tu prestaje naša odgovornost, a budemo tolerirali licemjerstvo i izrugivanje, i naš osobni odnos postat će s vremenom bijeg od odgovornosti, te alibi za nečinjenje. A to je na samom rubu nepoštivanja žrtve, jer žrtve nisu tražile alibi.

Marko Ljubić/ProjektVelebit

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari