Pratite nas

‘Našim ljudima u dijaspori donosim dah domovine.’

Objavljeno

na

Oliver Dragojević danas održava koncert u Vancouveru, u rasprodanoj dvorani Hard Rock Casina. Evo što je otkrio, priprema li se posebno, što će pjevati, kakvi su mu planovi….

Nova turneja u SAD-u je pred vama. Razlika je u tome što ovoga puta nastupate u koncertnim dvoranama. Radujete li se turneji i čega se rado sjećate iz prijašnjih turneja po sjevernoameričkom kontinentu? 

– Turneja po SAD-u me jako veseli jer je to kontakt s našim ljudima koji očekuju i svoju riječ i svoje pjesme. S tim pjesmama ih malo vratimo doma i to bude jedno onako intimno druženje, emotivno jako. I svaki put su ljudi i veseli, ali i tužni jer se sjete onog što više nema blizu njih.

Kako ste se pripremili za ovo?

– Za turneju se ne treba posebno pripremati jer ne treba mijenjati ni pjesme ni repertoar. Oni točno znaju što ja pjevam i onda donesem samo taj dah domovine, a pjesme im same pričaju priče kojih se i oni rado sjećaju. Svi pjevaju sa mnom i to je zaista prekrasno druženje.

U kakvim ste odnosima s Tedijem Spalatom, Ninom Badrić, Ljiljanom Nikolovskom? S kim se najbolje slažete i kakva su vaša dosadašnja iskustva nastupanja s njima?

– Tedi Spalato, Nina Badrić, Ljiljana Nikolovska su meni znani ljudi i surađujemo i znamo se već godinama. Suradnja s njima nije nikakav problem, samo može biti problematično odabrati koju ćemo pjesmu pjevati za našu publiku. Birali smo što ćemo pjevati u duetu. Oni će otpjevati sami po jednu svoju pjesmu i jednu sa mnom i vjerujem da će se to našim ljudima dopast jer smo birali pjesme koje publika jako voli.

Foto: Stipe Puđa

Kada ste bili zadnji put na turneji?

– Na zadnjoj turneji prije ove bili smo u Torontu 2012. godine i prije toga u New Yorku. Iz ta dva svjetska grada nosim jako lijepe uspomene. Imali smo i strane izvođače i gudače koji su nastupali. Bilo je to zaista na svjetskom nivou. To i za Hrvatsku znači puno jer znači da su Hrvati priznati u svijetu.

U čemu je tajna da vas vole i mali i veliki?

– Tajna da me vole sve generacije leži u tome što dugo pjevam. Ima ljudi koji vole one prve moje pjesme i novije generacije koje prate moje zadnje pjesme. Kada to spojite u jedno dobijete najmanje dvije generacije koje vole moje pjesme i starija generacija prenosi mlađima s koljena na koljeno i očito su ljudima moje pjesme drage i sviđa im se ono što ja radim.

Nominirani ste za Porin.

– Nominacija za neku nagradu znači puno, svakome. Znači da taj rad je još uvijek priznat i važno je da struka prepozna što sam radio te godine. Ove godine imam 7 nominacija, ali ne znači da ću Porin i osvojiti. Sama nominacija znači zaista veliku čast.

Kako ćete se opuštati nakon turneje i kakvi su vam planovi?

– Ja sam čovjek koji nema baš puno planova niti imam striktnih rasporeda. Ja se držim nekih starih navika da se događa sve spontano inače to nema smisla. Nismo strojevi ni brojevi. Po povratku s turneje ću otići malo u Velu luku na ribanje, družit se s prijateljima i obitelji. U Veloj luci se osjećam sve bliže svojim korijenima. Kao mladiću mi nije bilo važno u kojem sam dijelu svijeta, u ovoj dobi me sada ta uvala i bliski prijatelji koji osjećaju isto, klape koje tamo pjevaju svaki dan posebno vuku. Dogodi se da se sretnemo slučajno i padne pisma. Sasvim spontano. Laska mi što me dijaspora voli, ali mislim da oni više vole moje pjesme jer ih pjesme vežu uz neke uspomene i priče ..Ja sam samo promotor toga.

Kakvi su vam planovi za dalje? Nove pjesme?

– Zapravo samo skupljam pjesme i kada se moja koža naježi, onda znam da je to ta pjesma. Vjerujte,  ti senzori kod mene još uvijek postoje. Kada to osjetim da je pjesma vezana uz moju intimu, u zadnje vrijeme i ja pišem pjesme, još sam vezan uz glazbu i na taj način, i dok to budem volio to će tako i bit.

Tko vas pakira za put?

– Pakiranja su mi uvijek bila veliki problem. Ja uzmem minimalno potrebnih stvari. Bitno mi je da na pozornici imam dobar outfit, a za ostalo imam nekoliko komada. Supruga me pakira i to napravi vrlo brzo. Nisam zahtjevan.

vl

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Gluposti

‘Pet baba’ prosvjeduje ispred Ministarstva zdravstva – ‘smeta’ im bolnica u Mostaru i Križ u Zagrebu

Objavljeno

na

Objavio

Pet prosvjednica okupilo se danas ispred Ministarstva zdravstva na Ksaveru, noseći transparente. Tamo su i policija i mnoštvo novinarskih ekipa. Zahtijevaju smjenu ministra Kujundžića, zbog, kako ističu, njegove loše politike u zdravstvu.

Tvrde da novca ima, samo se troši na krive stvari. Gordana Pasanec, organizatorica prosvjeda, istaknula je u izjavi novinarima kako traže smjenu ministra Kujundžića. Ako ne želi sam otići, tražimo premijera da zatraži njegovu izričitu ostavku. Smatramo da je on direktni krivac za propuste u organizaciji kao i tzv. reformi, izjavila je Pasanec, javlja HRT.

Kao primjer za nju besmislenog trošenja državnog novca navela je premještanje križa za dvjeto metara koje je koštalo milijun kuna. Za to se moglo kupiti pet vozila hitne pomoći. Ljuta sam na Zagreb, ljuta sam što je došlo ovako malo ljudi, istaknula je Pasanec. Iznijela je i podatak da je Hrvatska dala 39 milijuna kuna za bolnicu u Mostaru. To je druga država, prvo treba riješiti svoje probleme, a onda pomagati drugima, izjavila je Pasanec.

Danas bi prema najavama ministra Milana Kujundžića trebao biti gotov inspekcijski nalaz Ministarstva zdravstva koji će pokazati je li sustav zakazao u Zaprešiću.

Kujundžić je, nakon što je poslao inspekciju u zaprešićku, ali i županijsku Hitnu, izjavio da prema dosadašnjim rezultatima inspekcije služba nije zakazala. Ponovio je da bi u slučaju ikakvog propusta sustava odmah dao ostavku.

Zanimljivo je koliku važnost određeni mediji daju “prosvjedu” “pet baba” kojima “smeta” bolnica u Mostaru i Križ u Zagrebu..

 

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Ante Gugo: Tek kad se suoči s vlastitom prošlošću, Srbija će vidjeti budućnost!

Objavljeno

na

Objavio

Na drugoj strani Srbi se odbijaju suočiti s istinom o postojanju koncentracijskih logora na području Srbije. Kroz te logore prošlo je više od osam tisuća branitelja Domovinskog rata i civila zarobljenih pri srpskoj okupaciji trećine hrvatskog teritorija…

Jedna novinarska pogreška koja se dogodila prije nekoliko dana podsjetila me na stvarne događaje vezane uz zločine koji su počinjeni u Hrvatskoj nakon vojno-redarstvene akcije Oluja. Naime, tjednik Nacional objavio je opširnu temu o tome kako je prije početka te akcije u Hrvatskoj bilo formirano pet posebnih stožera SIS-a (Sigurnosno informativne službe), a čija je zadaća bila nadzirati zbivanja na terenu tijekom provođenja oružanih djelovanja za oslobađanje zemlje od okupacije.

Tjednik je u tom tekstu greškom objavio moju fotografiju umjesto fotografije tadašnjeg šefa SIS-a Ante Gugića. Da nije toga možda ne bih ni primijetio taj tekst koji je jako vrijedan zbog podatka o broju prijavljenih slučajeva zločina koje su pojedinci počinili nakon Oluju.

Naime, baš na temelju tih izvješća hrvatsko pravosuđe pokrenulo je niz postupaka i donijelo više od 2800 osuđujućih presuda protiv pojedinaca koji su mislili da svojim nečasnim radnjama smiju uprljati veličanstvenu pobjedu Hrvatske vojske. Kao i uvijek u ovakvim situacijama nameće se pitanje zašto su onda razne međunarodne institucije ustrajale na tome da taj broj nije dovoljan? Je li možda bila riječ o tome da se osude samo neki kako bi se zataškala najveća nedjela. Nije bilo velikog nedjela koje je prijavljeno, a da nije istraženo. Oni koji su tvrdili ili i danas tvrde kako za zločine nakon Oluje nije bilo dovoljno odgovornosti ustrajali su i ustraju na tzv. zapovjednoj odgovornosti. Dakle, oni žele neku formalnu sudsku odluku nakon koje bi mogli reći da su zločini bili planirani kao dio etničkog čišćenja.

Takav dokaz nije uspio pronaći ni Međunarodni kazneni sud u Haagu koji je sudio hrvatskim generalima. Dapače, u konačnoj oslobađajućoj presudi generalima Gotovini i Markaču izričito se kaže kako nije postojala namjera protjerivanja stanovništva niti etničkog čišćenja i da su sve vojne akcije poduzete u skladu s običajima ratovanja.

Evo kako rezultira nepažnja u novinarstvu. Pet stranica teksta o bivšem šefu SIS-a Anti Gugiću i moja fotka.

Bijesni zbog ordena kojima je predsjednica Republike Hrvatske Kolinda Grabar-Kitarović ove godine odlikovala spomenute generale, srpski političari žešće su se nego ikad prije obrušili na hrvatsku proslavu Oluje. Pri tom su zaboravili na vrlo važnu činjenicu, a to je da se oni tek trebaju suočiti s vlastitom prošlošću.

Iako se na prvi trenutak može učiniti da je jako neozbiljan način na koji oni komuniciraju, a na drugoj strani moramo biti svjesni koliko je opasno to što oni rade. Njihove poruke javnost sluša i zbog funkcije koju obavljaju srbijanski državnici, mase su uvjerene kamo oni ipak iznose činjenice i ne služe se lažima koji bi čak i u nekoj opskurnoj birtiji bile smiješne.

Najbolji primjer za to je nedavni napad srbijanskog ministra vanjskih poslova Ivice Dačića koji je izvrijeđao aktualnog gradonačelnika Knina, dr. Marka Jelića. Dačić je izjavio kako je Jelić zločinac zato što je na čelu grada koji je, prema njegovim riječima, oduvijek bio srpski. Da je htio istražiti službene podatke Dačić je mogao vidjeti da u Kninu Srbi nikad nisu bili većina sve do uspostave Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca, odnosno prvog oblika Jugoslavije.

I nakon toga su postali tanka većina sve do provođenja komunalne reforme šezdesetih godina prošlog stoljeća, nasilnog oduzimanja zemljišta od starosjedilaca i podjele za građevinske parcele pridošlicama iz Bukovice, Podinarja i drugih egzotičnih krajeva oko Knina.

Bez obzira na razloge zbog kojih Dačić nije htio provjeriti pravo stanje stvari, a osobno pretpostavljam kako je tradicionalna srpska uvjerenost u istinitost mitomanije koju s koljena na koljeno uporno prenose, mase su čile njegov govor, mnogi će vjerovati njegovim riječima i tako je stvoren još jedan novi mit.

Na drugoj strani Srbi se odbijaju suočiti s istinom o postojanju koncentracijskih logora na području Srbije. Kroz te logore prošlo je više od osam tisuća branitelja Domovinskog rata i civila zarobljenih pri srpskoj okupaciji trećine hrvatskog teritorija. Oko 300 osoba izravno je podleglo od premlaćivanja i raznih drugih tortura kroz koje su prolazili. Njih više od dvije tisuće umrlo je ne dočekavši razmjenu za srpske vojnike zarobljene u agresiji na Hrvatsku ili puštanje na slobodu.

Srbi i danas odbijaju priznati ono o čemu postoje dokazi čak i u obliku televizijskih snimki. Iako su braniteljske udruge logoraša nekoliko puta htjele obilježiti mjesto svog stradanja i položiti vijence tamo gdje su njihovi prijatelji stradali pod udarcima čuvara logora, srbijanske vlasti im to nikad nisu dopustile. Na drugoj strani oni bez problema u Hrvatskoj obilježavaju gdje hoće i kad hoće sva stradanja pripadnika srpskog naroda, ona stvarna i ona s prilično upitnim dokazima, o kojima je jedino svjedočanstvo njihova mitomanija koju Milorad Pupovac naziva dijaloškim sjećanjem.

Srbijanski politički vrh pokazao je priličnu nervozu zbog riječi koje je saborski zastupnik i bivši hrvatski ministar vanjskih poslova Miro Kovač uputio iz Knina s obilježavanja Dana logoraša srpskih koncentracijskih logora. Kovač je tom prilikom rekao da će Republika Hrvatska morati iskoristiti mogućnosti koje joj se pružaju u pregovorima o pristupanju Srbije Europskoj uniji i da ta država ne smije u EU prije nego se suoči s vlastitom prošlošću.

Kovač je spomenuo i odštetu onima koji su prošli kroz srpske koncentracijske logore. To je jako razljutilo beogradski politički vrh. Ne čudim se tome jer svjesni su da je Njemačka slične odštete isplaćivala i 50 godina po završetku Drugog svjetskog rata, a da su banke u Švicarskoj devedesetih godina prošlog stoljeća bile prisiljene platiti odštetu nasljednicima osoba stradalih u njemačkim koncentracijskim logorima, a kojima ranije nisu htjele predati štedne uloge i vrijednosti deponirane u sefovima pod izgovorom kako ne postoje sigurni dokazi o smrti tih osoba.

Naravno da je četrdesetak godina kasnije u svijetu prevladalo mišljenje kako je traženje smrtnog lista za nekog koga je ubio nacistički režim u koncentracijskom logoru čista besmislica i način da se izbjegne obveza. Svjesni takvih primjera iz kojih se vidi da obveza plaćanja odštete za zločine počinjene u ratovima nikad ne zastarijeva, u Srbiji su opravdano nervozni.

U Beogradu i danas bezbrižno živi Miroslav Mlinar, čovjek koji je oduvijek želio biti glumac, ali zbog nedostatka talenta to nikad nije postao. S njim je sve počelo. Mlinar je odglumio žrtvu napada nožem u mračnoj benkovačkoj uličici 19. svibnja 1990., što je izabranim zastupnicima SDS-a (Srpske demokratske stranke) bio povod za nedolazak na prvu, konstituirajuću sjednicu prvog demokratski izabranog Sabora u Hrvatskoj. Bio je to pravi početak pobune koja će završiti Olujom.

Mlinar je pravomoćno osuđen za ratne zločine počinjene u Škabrnji. Hrvatska čeka njegovo izručenje dok Srbija čeka pristup Europskoj uniji. Ovo je samo jedan od primjera. Što se nas tiče, mi možemo čekati još pedeset godina. Popustiti ne smijemo!

Ante Gugo/MojaHrvatska/VecernjiList

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari