Pratite nas

Povijesnice

U našoj državi, navik on zgine ki živi pošteno

Objavljeno

na

Ego te cognoscitur, amore, more ore, re.

(latin. izreka nepoznatog auktora )

Danas na četiri stotine pedesetu obljetnicu junačke pogibije velikana Nikole Šubića Zrinskog i u godini koja se može zvati njegovim imenom moramo biti svjesni rasne i klasne zamke za naivne i neuke kada netko skida kokardu i stavlja Ustašku Ustaku. Pametni znadu da nema niti može biti nacije koja je rasno čista i koja bi se sastojala od jedne „klase“. Da bi smo bili dosljedni građani hrvatske domovine moramo biti jednakopravni u jednakosti prava i dužnosti. U svojoj povijesti imali smo viteza, heroja i junaka, no dva se izdižu iznad svih Anda i Himalaja, a oni su Nikola Šubić Zrinski i Ban Josip Jelačić. S ponosom možemo kazati da ni jedan narod nije imao takvih junaka. Prvi je izgubio bitku, ali je dobio rat, dočim je drugi jedan jedini u dosadašnjoj svjetskoj povijesti,  koji bitke ni rata izgubio nije.

Ovaj osvrt posvetiti ću osobi za čiju je lozu gotovo sva državnopravna misao i strategija obrambene vojne vezana od dvanaestog stoljeća do danas.

Nikola Šubić Zrinski živi je dokaz da su Hrvati bili Europa prije Europe

blok1Naš knez Mikula, kako su ga umiljato zvali u rodoslovlju obitelji Zrinski, neki povjesnici dodaju i riječ Sigetski, bio je četvrta osoba s tim imenom. Bio je sin Nikole III Zrinskog i krbavske kneginje Jelene Karlović koja bijaše sestra hrvatskog bana Ivana Karlovića. Sljednik je velikaške obitelji knezova Bribirskih loze plemićkog roda Šubića. Obitelj je ime bolje reći prezime, kao sastavni dio imena, dobila po gradu Zrin koji grad je Ludovik Anžuvinski darovao Jurju, netijaku Mladena II Bribirskog u zamjenu za područje Ostrovice kod Benkovca. Posjed su kasnije širili između gornjeg toka Kupe i Une tako su ubrzo posjedovali Završki grad, vlastelinstvo Pedalj i Semidraž, Stupnički grad, Jamnički grad, Dobriljin i Podmilanski grad te neka područja koja u to vrijeme nisu imala takav status. U 16. i 17. stoljeću Zrinski bijahu najmoćnija vojna i gospodarska hrvatska velikaška obitelj. Isticali su se u borbi protiv Turaka, ali i u borbi za spajanje „ostatka ostataka Hrvatske“ te stvaranja cjelovitog geografskog i upravnog područja za što su imali potporu Hasburškog kralja Ferdinanda koji je 1527. izabran i za hrvatskog kralja. Odpor centralizmu i apsolutizmu se nastavio i nakon te krunidbe. U borbama protiv Turaka Nikolini sinovi Nikola Šubić (Sigetski)  Juraj (1549-1603) te Ivan bijahu istaknuti ratnici tako da su ubrzo dobili kraljevsku povelju za posjede Vranskog priorata u zaleđu današnjeg Biograda kao i sam Biograd, Kostajnicu, Ozalj, Medvedgrad, Štrigovu i napose Čakovec u čijoj okolini imahu najveće posjede, a Nikolini sinovi Juraj i Nikola od Stjepana Frankopana Ozaljskog naslijedili su velika frankopanska imanja tako da su prostorno zaokružili cjelinu od Mure do Jadranskog mora. Juraj je imao dva sina Nikolu i Juraja koji je bio i hrvatsko-slavonski ban četiri godine tj. od 1622 do 1626, a sam Juraj sinove Nikolu i Petra. Neuspjeh zrinsko-frankopanske urote izazvalo je pogubljenje Petra i oduzimanje njegovih posjeda. Ana Katarina, Petrova žena, ujedno sestra Frana Krste Frankopana koja je i sama bila dio urote umrla je sama u samostanu u Grazu, a Petrov sin Ivan Antun u zatvoru u tom gradu.

 Najstarija kći Petrova Jelena imala je dva supruga, Franju Rakoczyja i Mirka Thokolya umrla je u izbjeglištvu u Nikomediji dočim se druga kći Judita Petronila i prije urote odlučila za redovnički život u zagrebačkom Gradecu. Najmlađa bijaše Aurora Veronika koja se skrasila u  samostanu uršulinki u Grazu. Kako je Petrov brat Nikola preminuo prije urote i kako je 1649 s bratom razdijelio posjede imovina mu nije bila zaplijenjena i ta imovina je tek po pogibiji Nikolina sina Adama kod Slankamena 1691 pripala kraljevu dvoru. Oni koji se po predaju sjećaju narodne pjesme, Vezla kvezla Hrvatica mlada, znadu da je Adam bio zadnji izdanak grane Zrinskih.

U Wikipedia-i će te pronaći manjkavu posvetu junaštvu našeg Leonide, kako su ga spravom nazivali mnogi, a kako vidimo i dandanas to čine i hrvatski novinari te preporučam svakome da s interneta skine prikaz jednog dokumenta pisanog na dvoru Nikole Šubića Zrinskog u Ozlju kancelarijskom kurzivnom glagoljicom kao pismo naslijeđeno od Jerolimice koju za sada istražuje jedino magistar strojarstva Boris Živković (!?) kako bi ste zaokružili jednu širinu povijesno važnog imena našeg naroda.

Ako se može govoriti o ratnim i državničkim legendama onda je to upravo Nikola Šubić Zrinski koji je kao mlađi punoljetnik vojevao tako uspješno da je baratao, kako predaja govori,  sabljom ispod konjskih sapi tako vješto kao da je u sedlu te se proslavio u obrani Beča 1529. godine za što je dobio konja i zlatnike od cara Karla petog. Njegova junačka obrana Sigeta u južnoj Mađarskoj kada je imao 58. godina, zapovijedajući s oko 2500 ratnika, uglavnom Hrvata, braneći utvrdu  stotinu dana protiv 90. 000. Turaka, spada u svjetske pothvate svih vremena. Valja imati na umu da su postrojbe Sulejmana Velikog bile pojačane čak sa tri stotine i više topova. Odolijevati pedeset puta većoj živoj sili i uz to uskraćen,  što bi se ratnom terminologijom kazalo, logističkom potporom, kralja Maximilliana iz Beča, mogli su samo nadhrabri i izuzetno vješti ratnici. To bijaše odista čudo. Povjesnici navode da su Turci imali više od 30.000 mrtvih, a ranjenih dvostruko više. Znameniti francuski kardinal koji je bio ujedno i ministar na dvoru kralja Luja XIII, ovoje tada napisao: „Čudo je trebalo da Habsburško Carstvo preživi. I to čudo dogodilo se u Sigetu“.

Unuk ovog junaka, Nikola Zrinski  (1620-1664) napisao je epsko djelo pod naslovom „Opsada Sigeta“ i njegovu herojsku smrt 7. IX 1556. godine. To djelo pisano je na mađarskom jeziku i mnogi tu poemu smatraju najvećim dostignućem mađarske književnosti, a kod nas i u povijesnom i u književnom poimanju totalna je nepoznanica (!?).

Kako na postojećim zapisima slobodne enciklopedije herojska smrt ratnika N. Š. Zrinskog namjerno skriva njegovu cjelovitu prisegu, valja ju navesti.

blok2U bezizlaznoj situaciji ovako je naš Hrvat ( rieč Hrvat znači ratnik, o. a. b. ): „Ja, Nikola knez Zrinski, obećavam najprije Bogu velikomu, zatim njegovu veličanstvu, našem sjajnom vladaru i našoj domovini i vama vitezovima da vas nikada ne ću ostaviti, nego da ću s vama živjeti i umrijeti, dobro i zlo podnijeti. Tako mi Bog pomogao.  A sad u boj, za dom!“

Njegovi vitezovi odpozdravili su odzivom: „SPREMNI MRITI !!!“.

Zašto narode moj  dopuštaš da uvene kalem i raste divljaka!?.

U bici kod Lepanta u sklopu Ciparskog rata sudjelovalo je i šest hrvatskih galija sa Cresa, Krka, Raba, Šibenika, Trogira i Hvara. Ti hrabri mornari također su imali pozdrav i odpozdrav, Za kutju-paritjani !!!  Fonetski,  za kuću parićani.

Da voda sve ne odnese u zaborav prošlosti, pa tako i velikana Nikolu Šubića Zrinskog, pozivam svakoga da ustraje i izdrži u dosljednom obilježavanju godine simbola hrvatske opstojnosti.

Biskup Vlado Košić trenutno je rtnik i grudobran kršćanske misli, a mi koji imamo dušu i kršćansku savjest pa i na strani poklanih ustaša kojima nikakva osobna krivnja nije dokazana, pružimo ruku u započetom projektu postavljanja spomenika na Zrin gori.

Ne tako davno članovi Hrvatske akademije domovine i dijaspore upriličili su razgovor ugodni kako bi na Zrinu postavili kameni kip Nikoli Šubiću Zrinskom preteči odpora siledžijskoj tiraniji kako on sam , a time i naša prošlost, ne bi postao neoprostivi zločinac koji je zaslužio smaknuće.

Derogirajmo one koji nemaju ni vjere ni duše i učinimo to kako ne bi i dalje bili pokorne duše sotonizma.

Harni kipar Dubravko Radman iz Tinjana isklesao je velebni kip koji zaslužuje naklon i impresiju,a u ovom vremenu Marija Dubravac iz dalekog Brisbanea spjevala je pjesmu čiji će stihovi biti uklesani u kamen koji će krasiti postolje spomenika. No, kako je to inače praksa, državna riznica prazni se na bedastoće, a ogluha biva norma ponašanja kada su u pitanju davanja za vrijednosti naše povijesti. Kandidati za Premijera RH-e iluzijom zaglupljeni daju kojekakva obećanja i  šuplje novote. Tako neki vele da ih je majka dojila antifašističkim mlijekom, drugi iskazuje da su morali dati mito da bi njihovo poduzeće dobilo koncesiju i izranjaju iz mora, treći obećava obnovu svih antifašističkih spomenika, četvrti ni danas ne zna da je hrvatska dio najsvjetlije civilizacije i prijeti Briselskom komisijom, peti zatvara kišobrane za politički svjesne hrvatske Srbe, šesti skida šajkaču i stavlja Ustašku ustaku itd.

 Za sve njih i njihove bicikliste valja kazati ono što je kazao  Nijaz Batlak, vjerujem da ni oni sami ne znadu o kome zborim, a vjerujem da dragi ljudi znadu da govorim o generalu Mati Šarlija Daidži, da su kao što je on rekao jednom podčinjenom zapovjedniku (bilo bi grdo navesti njegovo ime o. a. b.)  džepni domoljubi.

Njima valja otvoreno reći postavljanjem spomenika upravo na Zrin goru da je Hrvat davno imao riječ Bog , za misao  stvoritelja neba i zemlje i prije nego što su ih htjeli polatiniti oni koji su shvaćali pojam riječi Deus, da je naša domovina, zemlja hrvatska, jedina zemlja u Europi u kojoj nije bilo organizirane ni fašističke ni nacističke stranke, a da je čak tadašnja KPJ bila prirodni saveznik Ustaškog pokreta u vrijeme Ličkog ustanka u Brušanima. Iskreno, komunistička partija umorom Andrije Hebranga pretvorila se u petu kolonu.

Nacionalsocijalističku ili fašističku stranku tako su imale, Italija, Španjolska, Portugal, Njemačka, Švedska, Norveška, sve zemlje istoka od Češke do Grčke pa i sama Švicarska.

Molim usrdno, izbjegnimo ludilo mazohizma na kojem počiva dominacija svijeta.

Pomognimo svi koliko možemo da se projekt realizira i obnovi civilizacijski osjećaj političkog hrvatstva, to nam uostalom piše i na osobnoj iskaznici. Posebice pozivam Crkvu u Hrvata i njena tijela vlasti da shvate vrijednosti ovog čina te napovidam da su naši prednici s ovih prostora Ilirci znali nazdraviti ovako: „Em smo Horvati! „.

blok4Upravo ovaj nazdrav u povodu Hrvatskog preporoda nosi naslov knjige Božidara Brezniščak Bagola, koju preporučam proučiti.

Spomenikom na Zrin gori dođimo sebi, vratimo se antičkoj maksimi: „ Upoznaj samoga sebe“.

Naš Nikola Šubić Zrinski to zaslužuje i pružimo ruku biskupu V. Košiću , kiparu Dubravku Radman te narodnoj pjesnikinji Mariji Dubravac.

Postavimo pravi redoslijed riječi iz naslova ovog osvrta da ne postanemo tuđe groblje, neka nas poznaju po ljubavi, obrazu, čestitosti i djelu, a što je prijevod izreke u naslovu.

Ante Baraba Miš

U Pagliuchu, 7, rujna 2016. godine.

facebook komentari

Sponzori
Komentiraj

Herceg Bosna

24. obljetnica utemeljenja 2. gardijske brigade HVO-a

Objavljeno

na

Objavio

Jedna od elitnih postrojbi HVO-a sudjelovala je u desecima pobjedničkih operacija oslobađanja

Ciganske livade, Korićina, Glamoč, Čemernica, Jajce, Ugar…, neka su od brojnih mjesta koja su tijekom Domovinskog rata uspješno oslobodili pripadnici II. gardijske brigade Hrvatskoga vijeća obrane pri čemu su poginula njezina 163 pripadnika.

2. gardijska brigada je bila gardijska mehanizirana brigada Hrvatskog vijeća obrane tijekom rata i poslijeraća u Bosni i Hercegovini.

Brigada je utemeljena 13. prosinca 1993. godine odlukom Glavnog stožera HVO-a, a kroz nju je prošlo 5.000 gardista.

Na temelju zapovijedi pokojnog predsjednika Herceg Bosne Mate Bobana, u prosincu 1993. godine osnovana je II. gardijska brigada HVO-a u čiji sastav su ušle Širokobriješka Kažnjenička bojna, Lakojurišna bojna, Hrvatska legija časti, 60. gardijsko-desantna bojna “Ludvig Pavlović”, a nešto kasnije i Postrojba za posebne namjene Gavran 2. Od tada do kraja rata prošli su, kao jedna od najelitnijih postrojba sva teška ratišta.

Sjedište brigade je bilo u vojarni Stanislav Baja Kraljević u Rodoču, južnom prigradskom naselju grada Mostara

Brigada je prošla mnoge bojišnice do južnog, dubrovačkog bojišta do Manjače, pritom oslobodivši mnoge gradove (Kupres, Glamoč, Mrkonjić Grad, Jajce, Šipovo …) i kao takva slovila je za jednu od najslavnijih i najboljih postrojbi Hrvatskog vijeća obrane, a svoje živote za domovinu i slobodu dala su čak 163 pripadnika ove brigade.
Kapelica sv. Ivana Krstitelja, zaštitnika brigade, koja se nalazi unutar spomenute vojarne ujedno je i spomenik palim braniteljima, na zidovima su ploče s imenima i slikama poginulih gardista.

Nakon rata zadaće brigade su bile da unutar HVO-a, koji je zajedno sa Armijom BiH činio Vojsku Federacije Bosne i Hercegovine, štiti bošnjačko-hrvatski entitet u BiH od rata, poplava, požara i sl. Brigada je tijekom1998. godine bila na obuci u Turskoj, u sklopu NATO-a.

Tijekom 2001. godine, 2. gardijska brigada zajedno sa ostalim postrojbama hrvatske komponente Vojske FBiH daje potporu Hrvatskoj samoupravi.

Hrvatski narodni sabor je pozvao časnike i vojnike hrvatske komponente Vojske Federacije BiH na samoraspuštanje. Većina časnika i vojnika, samovoljno, ovaj je poziv ispoštovala, te su vojarne HVO-a ostale prazne.

Jedine posljedice samoraspuštanja, na kraju, su bile nekoliko izgubljenih plaća za vojnike i časnike HVO-a, kao i gubitak položaja u vojnoj hirerahiji za one osobe koje su se najgorljivije založile da se raspuštanje provede.

Reformom obrane u BiH 2005. godine Vojska Federacije BiH zajedno sa Vojskom Republike Srpske je integrirana u sastav Oružanih snaga Bosne i Hercegovine.

Danas se Oružane snage Bosne i Hercegovine sastoje od tri pukovnije, a 1. pješačka (gardijska) pukovnija je nasljednica Hrvatskog vijeća obrane.

Kamenjar.com

General zbora HVO-a Stanko Sopta: Uloga HVO-a u vojno redarstvenoj operaciji Oluja je neupitna!

 

facebook komentari

Nastavi čitati

Povijesnice

12. prosinca 1519. Papa Leon X. – ‘Hrvatska je predziđe kršćanstva’

Objavljeno

na

Objavio

Sintagma „Predziđe kršćanstva“ ili „latinski „Antemurale christinaitis“ prati Hrvate još od 1519., i ako se neslužbeno koristila i 30-ak godina ranije u raznim neformalnim i formalnim prepiskama.

Taj naslov je papa Leon X. dao na današnji dan našoj Hrvatskoj u pismu hrvatskom banu i junaku u borbama protiv Turaka nepobjedivom banu Petru Berislaviću. To nije bio jedini takav naslov koji je dobila neka zemlja i narod, istu titulu dobili su Mađari i Poljaci.

Naime, bilo je to doba snažnog pritiska Turaka na Dalmaciju, kad se činilo da bi cijela ta hrvatska pokrajina mogla pasti pod tursku vlast, kao što se to ranije dogodilo s Bosnom.

Protiv višestruko brojčano jačih turskih osvajača, Hrvati su vodili najžešće ratove u 16. i 17. stoljeću koja su nazvana “duo plorantes saecula Croatiae” (“dva plačuća stoljeća Hrvatske”). Većinu obrane financirali su austrijski unutarnji staleži (otprilike iznad 95%), a u obrani granice nije sudjelovao isključivo hrvatski etnički element, već i njemački, mađarski, te etnicitet kojeg se obično u povijesnim dokumentima naziva “vlaški”, a čiji su pripadnici uglavnom (ne isključivo) bili pravoslavne vjeroispovijesti.

U skoro 400 godina dugom ratovanju protiv osmanlijskih osvajača proslavili su se mnogi imenima znani i neznani hrvatski ratnici i junaci.

Najpoznatiji među njima bili su: branitelj Zemuna Marko Skoblić kojeg su Turci svezanog bacili pod bijesnog slona jer se nije htio odreći Krista i poturčiti, ban Petar Berislavić (1475.-1520.) koji je zbog sjajne pobjede kod Dubice na Uni god. 1513. dobio na dar blagoslovljeni mač i klobuk od pape Leona X., senjski kapetan Petar Kružić (1491.-1537.) koji je punih 15 godina branio okruženi Klis, vrhovni kapetan Nikola Jurišić ( 1490.-1545.) koji je god. 1532. sa samo 700 Hrvata zaustavio 140.000 Sulejmanovih vojnika na njihovom vojnom pohodu za Beč te obranio tvrdi grad Kiseg, ban Nikola Šubić Zrinski (1508.-1566.) koji je god. 1542. s 400 Hrvata spasio Peštu od sigurne propasti.

Godine 1566. Sulejmana II. koji je krenuo s preko 100.000 vojnika osvojiti Beč i potom čitavu Europu, zaustavio je pod Sigetom Nikola Šubić Zrinski s 2 500 uglavnom hrvatskih junaka, pri čemu je stradalo preko 30.000 Turaka, a sami branitelji su zbog hrabrosti i junačke smrti “ušli u legendu” svjetske ratne i vojne povijesti.

Da ne spominjemo iz prebogate herojske hrvatske povijesti pobjednika kod Siska Tomu Erdödya, bana Ivana III. Draškovića („defensor Croatie“), bana Nikolu Zrinskog, bana Petra Zrinskog, Krstu Frankopana, bana Petra Keglevića, generala Ivana Lenkovića i mnoge druge junake Hrvate koji su zaustavili Turke na prodoru u Europu.

Svi oni su svojom hrabrošću i vjerom zaslužili spomen kod hrvatskog čovjeka danas i uvijek. Svojim djelovanjem potpuno su opravdali časni naziv Hrvatske i Hrvata „predziđe kršćanstva“. Tako su branitelji Europe, od kojih su najveći teret iznijeli Mađari i Hrvati, ušli u povijest kao oni koji su „stari kontinent“ obranili od imperijalnih Turaka i omogućili da Europi ostane u kršćanska i u krilu kršćanske kulture i okružja doživi svoj procvat.

(narod.hr)

VIKTOR ORBAN: Mađarska, uz Hrvatsku i Poljsku, nosi častan naziv „predziđe kršćanstva“

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori

Podržite nas

Podržite našu novu facebook stranicu jednom sviđalicom (like). Naša izvorna stranica je uslijed neviđene cenzure na facebooku blokirana.

Komentari