Connect with us

Kolumne

Nasrtaji pomahnitalih medijskih Čukur-brđana ne jenjavaju

Published

on

Crveni križ

U svakoj novoj nevolji koja zapadne Hrvatsku i Hrvate neki vide priliku da zgotove u prošlosti tek napola obavljene poslove, poput onoga snajperista s Čukur brda, koji je ujesen ’91 doduše pogodio snimatelja HTV-a Gordana Lederera, ali nije i hrvatskog vojnika Tomu Medveda.

Mentalni slijednici, ne Lederera nego strijelca s Čukur brda, mada sâmi prije tobdžije nego snajperisti, sad se brižno raspoređeni po medijskim brigadama svojski trude ispraviti propust svoga preteče. Poglavito, jer danas, kad je Medved glavni i odgovorni, njegov skalp vrijedi nemjerljivo više. Mjesto radnje je opet na Banovini! Ili zašto ne reći – Baniji? Čisto kako bi i današnji Čukur-brđani razumjeli. Ta, nije li i borbenu jedinicu, čije ne svima svijetle tradicije baštine i njeguju, krasio pridjevak – banijska?

Pogled s Čukur brda

Kad se onomad razaralo, raseljavalo, porobljavalo, na koncu i ubijalo Hrvatsku i Hrvate, medijski Čukur-brđani dugo nisu bili na čistu je li to baš uslijed agresije, ili ipak secesije, samovoljnog odlaska iz jugo-raja. Ma kakav plan stvaranja etnički homogene srpske države na pola Hrvatske! Ma kakav velikosrpski agresor! Pao meteor i točka! Ovaj, uskličnik! Ni danas, kad Hrvati pojačanom dinamikom umiru, to nije zbog naravi opake zarazne bolesti. Krive su mjere koje se poduzimaju u borbi protiv nje. Ma kakva boleština što ruši rekorde smrtnosti u uljuđenom svijetu poslije Drugog svjetskog rata! Sad kad se ruše i oštećuju kuće i zgrade, to nije posljedica milenijskog potresa, nego kriminalne sanacije obiteljskih domova, eto baš onih na koje je prethodno uporno padao meteor iziritiran secesijom. Ma kakav potres, toliko silan da je iselio stotinjak obitelji i iz zgrada u 70-tak kilometara od epicentra udaljenom Zaprešiću! I to ne bilo kakvih zgrada, nego izgrađenih u udarničkoj fazi socijalizma. Tako ukratko stoje stvari u uvrnutom umu Čukur brđana i potrošača njihovih halucinogenih pripravaka.

No, kad su se već dosjetili ustvrditi da je nesolidna sanacija domova veći zločin od razaranja tijekom agresije, što ih sprječava da upozore na još jedan hrvatski grijeh iz ’95, kojeg je potres također izvukao na vidjelo? Naime, „zemljotres“ (kako je krenulo, možda i to uskoro postane hrvatska riječ?) se za ljude pokazao pogibeljnim praktički samo u selu naseljenom pretežno srpskim stanovništvom, gdje su kuće, tkogod danas ili do jučer u njima živio, mahom izgrađene boračkim penzijama negdje između 60-tih i 80-tih godina prošlog stoljeća. A to, pak, dovodi u pitanje omiljeni narativ kako medijskih tako i drugih neovisnih nevladinih Čukur brđana – da su kuće Srba tijekom Oluje, njih čak 22 tisuće kako su samouvjereno tvrdili, listom uništene. Zato sad Hrvatskoj vojsci ne gine optužba za po podmuklosti možda i najveći ratni zločin dosad viđen, zločin s odgođenim djelovanjem. Sad mora biti kriva, a s njom i Tuđman i Šušak, zato što ih nije uništila. Jer da ih je uništila, i srpske bi kuće bile ili skroz iznova izgrađene ili barem sanirane, kao što su to bile kuće Hrvata u obližnjim selima u kojima nitko nije poginuo, bez obzira što su ta sela bliže epicentru potresa, a uz to su i gušće naseljena od zlosretnih Majskih Poljana.

Tko su junaci, a tko negativci?

Kad već puko činjenično stanje bez imalo srama izvrću naglavce, kako li tek u glavama dokonih Čukur-brđana mogu biti podijeljene uloge junaka i negativaca? Kako su praktički svakoga, na bilo koji način povezanoga s državnim institucijama i službama, proglasili korumpiranim ili u najmanju ruku sumnjivim, jasno je i kako državni kuhari i konobari nisu mogli izbjeći etiketi lijenčina, koji su potres jednostavno prespavali. S druge strane, najveći junaci nisu ni vatrogasci, nisu to ni vojnici, ni HGSS-ovci, ni statičari, ni bageristi, ni zdravstveni djelatnici, ni krovopokrivači, ni policajci…, volontere Crvenog križa, te pasionirane kradljivce skupljih čokolada, grijeh je u tom kontekstu i spomenuti.

Naime, dok se svi navedeni bave prijeko potrebnim aktivnostima, u prikazima Čukur-brđana najvećim su junacima proglašeni oni kojima zla država ne da raditi, navodno zbog epidemije, a ustvari iz čiste pakosti, pa sad neumorno spravljaju topla jela i napitke unesrećenima. Nitko ne spori ugostiteljima i drugim kuharima, volonterima iskazanu dobru volju, marljivost i požrtvovnost, pri čemu su glavninom nesumnjivo vođeni plemenitim namjerama. U konačnici, spravljanje hrane na licu mjesta, netom poslije katastrofe, zasigurno ima i određeni pozitivni moralni učinak na stradalnike. Ipak, odgovornom čovjeku nije moguće izbjeći pitanje je li u izvanrednim okolnostima – koje bi i bez dodatnog epidemiološkog bremena u higijenskom smislu bile vrlo izazovne, pa i predstavljale određeni sigurnosni rizik zbog možebitnog širenja ne samo aktualne zaraze – doista tjedan-dva nemoguće izdržati na suhoj hrani ili, možda, lunch-paketima. Evo, čak i nakon odlaska iz Petrinje glasovitog masterchefa Grmoje, tog polivalentnog kuhara koji se u međuvremenu morao posvetiti kuhanju saborskih povjerenstava, nitko tamo nije ostao gladan.
A tko će u tišini nastaviti kuhati nakon što stradalnici skliznu s naslovnica, jer ovo nije utrka na kratke staze, ostaje izvan dosega misli Čukur-brđana. Ne brine ih to previše, ma koliko već sad bilo jasno da će se s vremenom za unesrećene pokazati daleko važnijim tko će dulje ostati, nego tko je prvi došao. Ali i tko je sposoban dostaviti hranu najpotrebitijima u zabačenim krajevima izvan dosega samoorganiziranih volontera i chefova. Također, s obzirom na istovremenu opasnost od smrtonosne zarazne bolesti, neodgovorno je tek tako zanemariti epidemiološko gledište, koje s razlogom preferira organiziranu raspodjelu obroka u odnosu na okupljanja mnoštva oko kotlova.

Drugo pitanje koje ima smisla postaviti je zašto bi netko vođen samo motivom nesebičnog pomaganja ljudima u nevolji kolege koji radi to isto, samo pod okriljem države, doživljavao kao konkurenciju i ružno im podmetao? A upravo to iz nekog razloga čine predstavnici ugostiteljskog ceha, kao i neki svjetlima reflektora obasjani chefovi. Stoga se neminovno nameće pitanje je li njihov društveno koristan, no nipošto ne tako neophodan angažman tek izraz pukog altruizma ili tu ima i elemenata računice. Odgovor će kao i obično dati budućnost, i to bliska. Ubrzo će se, naime, razotkriti namisli srdaca i vidjeti tko je kuhao imajući u vidu samo unesrećene, a kome je iskazana solidarnost poslužila tek kao začin za neku drugu kuhinju. Uostalom, da priča nema planirani nastavak, ne bi Čukur-brđani te marljive, ali ipak sporedne aktere u priči oko potresa gurali u prvi plan i dizali u nebesa, sve kako bi ponizili službenike državnih tvrtki angažirane na istome poslu.

Čisti altruizam ili nečista računica?

Nasuprot nedavnom dizanju panike Čukur-brđana dok je Hrvatska imala lošu epidemiološku situaciju, s njezinim poboljšanjem, osjetnim smanjenjem broja zaraženih, hospitaliziranih i preminulih, u javnom se prostoru već pomalo osjeća simpatija za kršitelje mjera, ponajprije one koji nesputano uživaju u zimskim i inim radostima. Pa kako će onda izostati empatija za najveće junake potresne kataklizme? Tko li bi se to samo mogao drznuti uskratiti našim junacima, onima koji su bili tamo kad nije bilo nikoga, da žive od svoga rada? Pitanje je to koje će uskoro postati aktualno, ponajprije zato što krajem siječnja slijedi revizija epidemioloških mjera, a koje ugostiteljima u Hrvatskoj, kao i kolegama im diljem uljuđene, funkcionalne Europe, trenutno znatno otežavaju ili posve onemogućuju rad.

Poznajući mentalni sklop medijskih Čukur-brđana, teško da će propustiti priliku iskoristiti pruženu ruku ugostitelja potresom pogođenom stanovništvu za pritisak na Stožer civilne zaštite i potkopavanje epidemioloških mjera. Dojmu pripravljanja ražnja za glavno jelo pridonosi i prozivanje te otvoreni pozivi na samokritiku državnih službi i institucija glede postupanja poslije potresa, upućivani od strane predstavnika ugostiteljskog ceha. Sve to u ozračju usiljenog nadmetanja, razdora i općenito stvaranja zle krvi između igrača iste ekipe, koji svi kuhaju za unesrećene ljude, a što svesrdno podgrijavaju kuhinje medijskih Čukur-brđana. Konačno, već i samo stavljanje fokusa na trenutno ipak efemerno pitanje optimizacije kakvoće prehrane, dok se ljudi još uvijek tresu, što od potresa, što od smrzavice, klasičan je primjer skretanja pozornosti s bitnoga na manje bitno. No, s druge strane, to je i pouzdan znak da državne službe sve prioritetne poslove obavljaju kako treba. Jer da nije tako, i tu bi graktali iz svega glasa.

Čak i kad bi se ovaj dupli pas medijskih Čukur-brđana i predstavnika ugostitelja ostavio po strani, teško je ne primijetiti kako ugostitelji sve vrijeme, pa i prije nevolja koje su Hrvatsku snašle lani, uživaju medijske simpatije, dobivajući popriličan medijski prostor, usporedi li ga se s drugim interesnim skupinama. Sve to popraćeno iznimnim razumijevanjem za njihove probleme, a nije baš da ih bije glas nekih teških siročića. Primjerice, za razliku od nekih drugih gospodarskih sektora oni ne poznaju pojam strane konkurencije. I, realno gledano, u biti su tek kolateralni dobitnici poslovnog uspjeha onih koji se s takvom konkurencijom susreću, ponajprije turističkog sektora. Ta, nije li svojedobno ministar financija Zdravko Marić, ukidajući ugostiteljima ničim zasluženu povlasticu smanjenog PDV-a, uzalud uvjeravao kako nitko ne odlučuje gdje će ljetovati temeljem cijena hrane i pića u restoranima i kafićima? Ubrzo je zbog te porezne mini-reforme dobio packe tadašnjeg partnera u Vladi, Mosta, da bi nedugo potom umalo izvisio iz Vlade, a i cijela Vlada skupa s njim. I tko bi mu sad zamjerio ako mu se ta epizoda čvrsto urezala u pamćenje? Slučajno ili ne, u istupima predvodnika ugostiteljskog ceha, bila riječ o epidemiološkoj krizi ili posljedicama potresa, osjeća se težak zadah mostovštine. Ne odaju ga pritom samo naglasak i prezime, karakteristični za epicentar te ipak sanirane nepogode na političkom nebu Hrvatske, nego i destruktivan, bahat i nabrušen nastup začinjen karakterističnom zlobom, uz to popraćen i neizostavnom kognitivnom disonancom.

Osim toga, nije li predstavnik ugostitelja još tijekom prošle, krnje turističke sezone negodovao kako se nisu stigli pripremiti ne očekujući baš toliko posla, a sad kad ga nemaju (u čemu nisu iznimka u Europi), opet negoduje? U tomu ga ne može smesti ni što zemlje u okruženju (barem one funkcionalne), a i šire, ni ne pomišljaju na normalizaciju tih djelatnosti, što je i logično s obzirom da uobičajeno ponašanje u restoranima i kafićima, ponajprije glasan razgovor licem u lice, k tome još u zatvorenom prostoru, izrazito pogoduje širenju bolesti kapljičnim putem. Za to je dovoljno tek zrnce zdrava razuma, a ne znanstveni dokaz, kojeg za jednu tako očiglednu stvar uporno zahtijevaju. I pritom ih se ne ismijava, nego im se, štoviše, podilazi i ohrabruje ih u opstrukciji napora za očuvanje općeg zdravlja, a sve pod firmom prava na vlastito mišljenje.

Ima neka tajna veza

Možda je upravo sad pogodan trenutak prisjetiti se dubljih korijena naklonosti medijskih Čukur-brđana prema ugostiteljima. Naime, ima neka tajna veza, nevidljiva nit što ih povezuje već desetljećima. Ma i nije baš toliko tajna. Očigledna je, posve prirodna i nadasve logična. Početak tog divnog prijateljstva seže još u ona dobra, stara vremena, kad je imao tko da misli umjesto svih ostalih, no unatoč tome taj je bio itekako zainteresiran doznati što ljudi doista misle. Oni su to tajili jer s njim se nije moglo javno sprdati bez ozbiljnijih posljedica. I znatno manje sposobna obavještajno-represivna služba od ondašnje, kolokvijalno zvane Udbom, tog jedinog jugo-proizvoda uistinu svjetske klase, uočila bi u ugostiteljskim objektima, tada mahom krčmama i birtijama, punkt na kojem narod govori što zaista misli. Naime, opće je poznato kako ljudi postaju iskreniji kad im jezik razveže poneka čašica viška. Uostalom, da ta pojava nije novijeg vijeka, svjedoči i znana latinska poslovica – In vino veritas. Upravo to je od vlasnika ugostiteljskih objekata učinilo idealne kandidate za konfidente obavještajnog aparata u službi totalitarne vlasti bez izbornog legitimiteta. Ne samo u zemlji, nego i u inozemstvu, poglavito nakon što je država, ekonomski ne toliko uspješna koliko u nadzoru misli vlastitog stanovništva, svojim državljanima velikodušno otvorila vrata bijeloga svijeta. Da bi uopće mogli poslovati, ugostitelji bi gotovo u pravilu morali služiti Udbi kao kanal za prikupljanje vrijednih informacija, a potom bi ih preteče današnjih medijskih Čukur-brđana prerađivali, služeći službi kao kanal za plasiranje dezinformacija u svrhu obračuna s nepoćudnima. Drugim riječima, igrali su ulogu huškača, javnih predvodnika hajke, što ujedno povlači bolno pitanje – je li sad drukčije?

Naravno, to ne znači da je glavnina mahom marljivih i vrijednih ugostitelja i danas pod izravnim nadzorom slijednika obavještajnog aparata naslijeđenog iz komunističkog totalitarizma. Njihov svijet, naime, nije ostao ni izbliza premrežen takvim kadrovima kao medijski. Ipak, destruktivno ponašanje predstavnika ugostiteljskog ceha, i, posebno, izdašna im topnička potpora s medijskih Čukur brda upućuje misleće ljude da stvari promotre sa zrnom soli. Jer ako u trenutcima velike nesreće pristaješ na logiku razdora, svejedno je jesi li formalno na povodcu starih struktura ili ne. Ako sa srcem prenosiš udbaška podmetanja, po čemu se to razlikuješ od njihovih začetnika? A dokle je nekima medijska slava udarila u glavu, potvrđuje i to što donacije namirnica za kuhanje doživljavaju kao da su upućene njima osobno, a ne za potrebe stradalnika. K tome su si neki viđeniji chefovi, pljuckajući po državi, priskrbili toliku medijsku pozornost da ih se komotno može smatrati najzaslužnijima što se na strah od potresa nadovezao novi strah – strah od otvaranja pašteta.

Sličan modus operandi primjetan je i kod takozvanih navijačkih skupina, koje, kad je društvena korist u pitanju, nipošto ne mogu stati u istu rečenicu s ugostiteljima. No, i njih isti krugovi potiču na rastakanje organiziranih oblika djelovanja, ponajviše državnih institucija i službi. Nezrele, povodljive pojedince huškaju na državu suprotstavljajući na dulji rok neodržive (neodržive ako su usmjereni na izgradnju, a ne razgradnju) samoorganizirane oblike djelovanja organiziranima, koji, kako elementarna logika i ljudsko iskustvo potvrđuju, jedini mogu uroditi trajnim plodovima na korist čitave zajednice. Tome uostalom država i služi. Bili toga svjesni ili ne, mnogi su, katkad vođeni i plemenitim pobudama, upregnuti u demontažu hrvatske države od samih njezinih početaka, i to od strane onih koji ju ne mogu smisliti nikakvu, a kamoli uspješnu. No, unatoč svim nedaćama i podmetanjima, Hrvatska je danas jača i uspješnija nego ikada. A da stvar po medijske Čukur-brđane i njihove prirepke bude gora, bit će to još i više. To, doduše, i nije tako loša vijest za njih, jer nudi veći prostor za omiljeni im sport – parazitiranje. Jest da je njima milije i draže kad to bude na nesreći, nego na sreći hrvatskog naroda. No, ne može baš sve biti idealno.

Grgur S./Kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Oglasi
Komentiraj
Advertisement

Komentari