Pratite nas

Kronika

NASTAVAK SUĐENJA DJELATNICIMA KOMUNISTIČKE TAJNE SLUŽBE

Objavljeno

na

Pročitan zapis Stjepana Đurekovića u kojem spominje i Franju Tuđmana

Suđenje bivšim dužnosnicima komunističke tajne službe Zdravku Mustaču i Josipu Perkoviću za sudioništvo u ubojstvu Stjepana Đurekovića 1983. godine, nastavljeno je danas pred višim zemaljskim sudom u Münchenu.

Suđenje je započelo čitanjem zahtjeva za azilom Krunoslava Pratesa. U njemu je Prates ’70ih godina pisao kako mu u Jugoslaviji prijeti progon. Naveo je i kako radi kod dr. Branka Jelića, kojeg je kasnije izdao špijuniranjem za UDBu.

Predočeni su dokumenti koji su pokazali kako su dr. Jelić, Hrvatsko narodno vijeće i Njemačka država primili Pratesa na stan i hranu, dali mu posao i boravak, te kako je on kasnije izdao Branka i Ivana Jelića radeći za Josipa Perkovića i komunističku tajnu službu.

Hrvoje Prates ponovno izbjegao svjedočiti

Hrvoje Prates, brat Krunoslava Pratesa, pravomoćno osuđenog na doživotnu zatvorsku kaznu 2008. zbog sudjelovanja u ubojstvu Stjepana Đurekovića trebao je danas ponovno svjedočiti, no javio je kako se nalazi u bolnici u Wolfratshausenu (mjestu u kojem je ubijen Stjepan Đureković).

Sudac Dauster zatražio je liječničku potvrdu ili će kako je rekao cijelo sudsko vijeće krenuti prema bolnici vidjeti je li Hrvoje Prates tamo.

Hrvoje Prates je bio svjedok događaja – on je bio s bratom Krunoslavom u autu na putu do Zirndorfa, također i kada je pronašao tijelo Đurekovića u garaži te je na dan sprovoda Đurekovića, 5. kolovoza, otišao je na godišnji odmor na Mallorcu – što je ustvari bio sastanak s Perkovićem.

Na svjedočenju u ovom procesu, 17. studenog, Hrvoje Prates je na svako pitanje ponavljao: “Ne znam, ne sjećam se. Ne znam, bojim se”.

Bio je uporan u tome da se ne sjeća i nakon što ga je sudac podsjećao na njegove ranije izjave.

Upozoren je da daje lažni iskaz koji je kazneno djelo te da ako tako nastavi to ga vodi direktno u zatvor.

Tada je, nakon pauze i razgovora s odvjetnikom, nastavio je s “ne sjećanjem”, no prisjetio se nekih nevažnih detalja poput toga da je prije tridesetak godina na autootpadu tražio dijelove za točno određeni tip automobil.

Na pitanje suca čega se boji, Hrvoje Prates je tada rekao kako se boji tajnih službi i da se boji svega.

Upozoren je da mora konkretizirati čega se točno boji, no njegov strah je ostao općenit.

Hrvoje Prates je na ročištu 17. studenog rekao kako se sastao s bratom prošli tjedan, no ni tog razgovora se nije mogao sjetiti.

Također njemački tužitelji ga je upozorio kako nije normalno da se ne može sjetiti da je vidio mrtvog čovjeka, ubijenog na tako brutalan način. Hrvoje Prates imao je 23 godine kada je ubijen Đureković.

Hrvoje Prates danas je pozvan na ponovo na svjedočenje te se od njega očekivalo da se prisjeti, a sud ga je upozorio se to ne dogodi kako će se pokrenuti postupak protiv njega.

Krivotvoreni broj časopisa Nova Hrvatska

Danas nije bilo svjedočenja policijskog vještaka Mayera jer je poziv za sud krivo uručen.

Policijski vještak Herzog koji je trebao svjedočiti o krivotvorenom broju časopisa Nova Hrvatska koju je krivotvorio Blagoje Spasić i pustio u opticaj nije došao budući da je bolestan, no danas je pročitano njegovo vještačenje o krivotvorini koja je imala za cilj oblatiti i stvoriti sukobe u hrvatskoj emigraciji.

Đurekovića prije ubojstva uhodio glavni agent UDBe – Milan Dorič

Danas je pročitana i policijska zabilješka o tome što je pronađeno u autu Stjepana Đurekovića 29.7.1983.

Jedna od stvari o kojoj je obrana posebno tražila da se čita je potvrda o slanju jednog paketa Milanu Doriču. Pretpostavlja se radi o knjigama jer je nađeno i pismo Stjepana Đurekovića za Doriča koje Stjepan Đureković je imao običaj svakom naručitelju knjiga poslati i pismo.

Dorič je očito te knjige ranije naručio te mu je Stjepan Đureković taj dan poslao paket i pismo.

Tko je Milan Dorič?

Dorič koji i danas živi u Njemačkoj se pojavljuje u dokumentarnom filmu Deutsche Welle “Ubojstvo u ime Tita” gdje pred sinom ubijenog Đure Zagajskog govori u kameru “Nitko nevin nije ubijen”.

Milan Dorič – “Hanzi” je glavni špijun koji se pojavljuje kad su u pitanju atentati na hrvatske emigrante. Tako je i godinu dana prije atentata na Štedula bio u njegovoj kući.

Špijunirao je Đuru Zagajskog, Luku Krajevića i Stjepana Đurekovića kratko prije atentata na njih.

Počeo kao špijun Gestapoa

Milan Dorič, rođen 1930. u Mariboru je po dosadašnjim spoznajama najdugovječniji agent UDBe ikada.

S 14, 15 godina je angažiran od Gestapoa kada se ubacio u partizane u Sloveniji. Već tada je vodio još 4 druga suradnika Gestapoa.

Gdje je Dorič bio od 1945. do 1954. nije jasno. No, 1954. se u Klagenfurtu prijavio austrijskim vlastima kao politički bjegunac iz Jugoslavije i zatražio politički azil.

Nakon nekoliko godina Dorič je prešao u Njemačku gdje se povezuje s hrvatskom emigracijom, a za UDBu radi pod kodnim imenom “Hanzi”.

Dorič je posebno bio aktivan oko logora u Zirndorfu za političke emigrante, kroz koji su prolazili svi tražitelji azila iz tadašnje Jugoslavije.

Od UDBe (Službe državne bezednosti) Dorič je zadužio je čitav arsenal oružja, a slovenski istražitelj komunističkih sločina Roman Leljak otkrio je kako mu je služba isplatila oko milijun njemačkih maraka.

Imao je 50ak različitih identiteta, no zanimljivo je da se iako Slovenac uvijek predstavljao kao Hrvat.

“Hanzi” je bio dvostruki agent – informirao je i njemački Savezni ured za zaštitu Ustava (BfV).

Stjepan Đureković o obračunima partije s neistomišljenicima i disidentima

Na današnjem suđenju pročitan je i zapis Stjepana Đurekovića u kojem komentira apsurdne optužbe koje je jugoslavenski komunistički režim plasirao prvo neslužbeno, kasnije i službeno protiv njega..

Tko god je nepodoban režimu optužuje se ili za kriminal ili za ustaštvo (ili četništvo) – ili oboje, ustvrdio je Đureković.

Naveo je kako je to već počelo sa Stepincom koji je bio optuživan da je ustaša, a slične optužbe su bile i protiv Mačeka, Andrije Hebranga, Proljećara…

Na sličan je način, naveo je Đureković od režima je uz Đilasa gonjen i istaknuti srbijanski partizan i komunist Vladimir Dedijer (koji je kasnije objavio poznatu knjigu „Prilozi za biografiju Josipa Broza Tita“).

Zanimljivo je kako je Đureković istaknuo kako se čak i istaknute disidente dr. Franju Tuđmana – inače, zapisao je Đureković, Titovog generala i dr. Marka Veselicu optužilo za ustaštvo optužilo i zatvorilo.

Đureković je pisao i o svom slučaju gdje su režimske novine isprva donosile samo senzacionalne napise o pronevjeri i krađi, dok je službeno Ina tvrdila da je nije oštetio i da je sve uredno.

No u drugom i trećem valu tih napisa situacija se mijenja i tada službeno Republički sekretarijat iznosi kako je Đureković radio malverzacije kako je surađivao s “ustaškom emigracijom”.

Lansirana je, zapisao je Đureković i najsenzacionalnija je vijest – da je preprodao tanker nafte.

Đureković je opisao kako zbog svoje pozicije (šef marketinga) ne samo da nije mogao prodavati naftu, već je objasnio i kolika je to glupost jer se tanker nafte ne može samo tako izgubiti – jer za njih postoji i međunarodno praćenje i evidencija.

Ukratko u ovom, svojevrsnom Đurekovićevom posthumnom svjedočenju opisan način na koji se Komunistička partija Jugoslavije obračunavala s unutrašnjim neprijateljima i na koje ih je načine obilježavala i uništavala.

Suđenje Josipu Perkoviću i Zdravku Mustaču za sudioništvo u ubojstvu Stjepana Đurekovića nastavlja se sutra svjedočenjima policijskih vještaka.

Izvor: Narod.hr

facebook komentari

Sponzori
Komentiraj

Kronika

Kapetan Dragan pobjesnio u sudnici: ‘Ovo je fašistički progon, pa mene je i JNA mrzila’

Objavljeno

na

Objavio

Dragan Vasiljković, poznatiji kao kapetan Dragan, kojega optužnica Županijskog državnog odvjetništva tereti za ratne zločine nad hrvatskim vojnicima i civilima u četvrtak je iznoseći svoju obranu na splitskom Županijskom sudu odbacio krivnju za sve što mu se optužnicom stavlja na teret

Vasiljković je iznio obranu, ali nije želio odgovarati na pitanja sudskog vijeća, optužbe i obrane. Kazao je da je cijeli sudski proces ‘opsesivno fašistički progon‘, a nakon što ga je sudac Damir Romac upozorio da ne vrijeđa nastavio je da od procesa ne bi ostalo ništa ‘kada bi isključili fašizaciju Hrvatske‘.

Odbacio je tvrdnje da je ikada imao veze sa zatvorom na kninskoj tvrđavi upitavši kako netko može biti ratni zarobljenik prije rata s obzirom da je rat u Knin došao 1995.

‘Ja sam dao prijedlog da se zatvor izmjesti i napravi mokri čvor. Ne znam kome je palo napamet da me predstavi kao čuvara zatvora kada je tamo bilo toliko puno policije. Želim reći kako sam 12 godina zatvoren od čega 11 godina bez optužnice. Oduzeli su mi 12 godina života. Čak su i Alojzija Stepinca držali u kućnom pritvoru, a ja sam 12 godina u zatvoru’, kazao je Vasiljković.

U svojoj je obrani kazao i da je Glinu napustio 27. srpnja u 14 sati, a u optužnici ga se tereti da je djela počinio 30. srpnja. Istaknuo je kako je ‘komično’ sve ono što o tom slučaju pišu novine.

‘Veće su šanse da sam zapovijedao Anti Gotovini nego JNA. Pa oni su mene mrzili. Ne samo da nisam počinio ratni zločin nego se zapitajte zašto sam postao to što jesam’, rekao je Vasiljković na kraju svoje obrane.

Vasiljković je optužen da je kao zapovjednik Jedinice za posebne namjene u sastavu paravojnih srpskih postrojbi, odnosno zapovjednik Nastavnog centra za obuku pripadnika specijalnih postrojbi Alfa, postupao protivno odredbama Ženevske konvencije.

Na teret mu se stavlja da je tijekom lipnja i srpnja 1991. u zatvoru na kninskoj tvrđavi te tijekom veljače 1993. u Bruškoj kod Benkovca mučio, zlostavljao i usmrćivao zarobljene pripadnike hrvatske vojske i policije.

Uz to je optužen i da je tijekom srpnja 1991. u Glini, u dogovoru sa zapovjednikom tenkovske jedinice JNA, izradio plan napada na tamošnju policijsku postaju te prigradsko naselje Jukinac, sela Gornji i Donji Viduševac, a potom i njihovo zauzimanje.

Tijekom napada su oštećeni i uništeni civilni objekti, stanovništvo natjerano na bijeg, opljačkana je imovina, a ubijeni su i ranjeni civili od kojih i jedan strani novinar.

facebook komentari

Nastavi čitati

Kronika

Žepče (Kiseljak) – zločin Armije BiH nad Hrvatima i kako se hrvatski grad junački obranio u okruženju?

Objavljeno

na

Objavio

Dana 16. kolovoza 1993., prije točno 24 godine, u malom bosanskom selu Kiseljaku pored Žepča počinjen je javnosti gotovo nepoznat ratni zločin nad Hrvatima. Zločin su počinili pripadnici Armije BiH, točnije diverzanti 303. i 304. brigade 3. korpusa Armije BiH.

Vojnici Armije BiH, među kojima je prema tvrdnjama žepačkih Hrvata bilo i mudžahedina, upali su preodjeveni u vojnim odorama HVO-a u Kiseljak. Za vrijeme dok su se vojnici HVO-a i stanovnici Kiseljaka snašli i konsolidirali već je vatrenim i hladnim oružjem život izgubilo 43 vojnika i civila.

Sliku užasa toga dana u selu Kiseljak opisala je jedna svjedokinja, rođena 1958. godine ovako:

“Kad smo došli možda deset metara od ceste, zapucali su vojnici Armije BiH po nama. Svi smo popadali po tom putu. Moj se sin bacio malo u stranu i nije niti ranjen. Kad je došao sebi podigao je malu Ivanu i pitao me; ‘Majko, što je ovo?’ A mala Ivana govorila je: ‘Joj, što ću…’ to su bile njene zadnje riječi. Ja sam samo govorila: ‘Dijete, ne daj se!’ Florijan nije progovorio nijednu riječ kao ni majka mu Kata. Mala Ivana Širić je rođena 11. ožujka 1980., Kata Krezić 12. rujna 1933., Franjo Krezić 2. veljače 1934., a Florijan Krezić 27. veljače 1963. Svi su oni u jednom trenu ubijeni. Janja Bulajić je teško ranjena i poslije je ostala u bolnici u Banja Luci. To se sve dogodilo pored mene. Ležala sam medu njima mrtvima. Onda sam se, u toj svojoj panici, sjetila Boga i to mi je jedinu snagu dalo. Tad sam izmolila ‘Pokajanje’, za mrtve. Franjo Krezić je nakon pucnjave još davao znakove života i sin mi je rekao: ‘Mama, odoh ga ja pokušati spasiti, samo ako ga uspijem dolje prenijeti’. Pitao me jesam li ja ranjena, ja sam rekla da jesam, ali da ne krvarim puno… 

Tad sam se morala nasloniti na mrtvog Florijana Krezića. Pazila sam da ne ugazim u njegovu krv i tad sam vidjela njegov mozak u toj krvi. Onda sam dopuzila natrag do svoje kuće i kad sam došla do zida, naslonila sam se na njega. Tada sam ranjena i u drugu nogu te sam pala. To je bila samo prostrjelna rana. Ostala sam ležati ispod terase. Sin je odnekud došao do mene i rekao. ‘Mama, od Franje nema više ništa. Mrtav je.’ 

Nije bilo nikakvih nagovještaja da će nas Muslimani napasti. Mi smo odmah uz rijeku Bosnu. Spremali smo zimnicu, ništa nismo znali. Baš sam spremala paradajz za zimnicu, pilili smo i drva. E, da smo znali što će nas snaći. Florijan Krezić je pogođen u glavu, točno iza uha. Vidjela sam kako mu je mozak iscurio iz glave. Mala Ivana Šarić je pogođena u lijevu stranu tijela. Od naprijed je rana izgledala kao crvena ruža na njenoj majici. Lice i tijelo su joj dobili plavu boju, a na prsima se ‘otvorila’, baš kao rascvjetana ruža. Kata Krezić je svukud pogođena, krv joj je curila iz usta, iz prsa, iz ruku i nogu. Franjo Krezić je pogođen u trbuh i u leđa. Ja sam pogođena u noge. Kad sam došla u Teslić, vidjela sam još naših ljudi koji su tog dana stradali. Rekli su mi da su Zovko i Božo Širić ubijeni. Jedna moja susjeda leži u bolnici, ostala je bez ruke i noge”. 

Ratni zločin pripadnika Armije BiH nad hrvatskim pučanstvom u selu Kiseljaku, općina Žepče, u svjetskoj javnosti nije bio zapažen.

Žepče – hrvatski grad koji su prvo napali Srbi, a onda i Muslimani

Srednjobosanski gradić Žepče leži na rijeci Bosni, na cestovnoj i željezničkoj prometnici Sarajevo-Doboj. Sjedište je istoimene općine. Prema popisu stanovništva iz 1991. godine općina Žepče imala je 22.966 žitelja, od toga Muslimana-Bošnjaka 10.820 ili 47,11 posto, Hrvata 9.100 ili 39,62 posto, Srba 2.278 ili 9,91 posto, a ostalih 768 ili 3,34 posto. U odnosu na popis stanovništva iz 1971. godine udio Hrvata u ukupnom broju žitelja spao je se 42,4 na 39,6 posto, a Srba čak sa 16,9 na 9,9 posto. Samo je rastao udio Muslimana-Bošnjaka. Njih je 1971. godine u ukupnom broju stanovništva bilo 44,5.

S početkom srpske agresije na Bosnu i Hercegovinu žepački kraj zajednički brane žepački Hrvati i Muslimani-Bošnjaci organizirani i politički i vojno kroz HVO. Muslimani-Bošnjaci i Hrvati su imali zajedničku ratnu bolnicu, zajedničke ratne medicinske ekipe, borili se skupa na bojišnicama. S prvim ratnim okršajima između Muslimana-Bošnjaka i Hrvata i u Žepču rastu međusobne napetosti. Muslimani-Bošnjaci napuštaju bojišnice, čak bježe iz rovova pa zbog toga neke linije “pucaju” i ginu hrvatski vojnici, a mnogi su ranjeni. Kada je formirana Armija BiH i u Žepču, napetosti su još veće. Na katolički blagdan Sv. Ivana Krstitelja, 24. lipnja 1993. godine, dok se služila sveta misa, počeo je napad muslimansko-bošnjačkih snaga na Žepče. Napadnut je grad Žepče, ali i sela Papratnica, Bistrica, Ljeskovica i Novi Šeher.

Žepče u okruženju Srba i Muslimana

Žepački kraj je od toga sukoba u potpunom okruženju srpskih snaga s jedne i Armije BiH s druge strane. Borbe su žestoke, s mnogo ranjenih i poginulih vojnika je na sve tri strane.

Dan sv. Ivana, 24. lipnja 1993., hrvatski je praznik, pa se i te godine većina žepčanskih Hrvata spremala na misu kad je bez ikakva upozorenja uslijedio udarac što ga je svojedobno najavio Ivo Lozančić. Zapravo, prva provala sukoba zabilježena je još 23. lipnja uvečer, kad su mudžahedini iz Željeznog Polja napali hrvatsko selo Golubinja. Sutradan ujutro dijelovi pet muslimanskih brigada – oko 12.500 ljudi – napredujući u dvije kolone s jugozapada (Zenica) i jugoistoka (Kakanj), krenuli su u glavni napad sjeverno od Željeznog Polja i ubrzo opkolili Žepče. Muslimanske su snage zauzele uzvisine zapadno, južno i istočno od Žepča, a u sljedećih nekoliko dana hrvatski živalj iz područja na južnoj obali rijeke Bosne kojima su dominirali Muslimani, izbjegao je u većinska hrvatska područja. U samom Žepču vatra se začula oko 9:15, kad su paljbu na grad otvorili topništvo i minobacači ABiH-a, a muslimanske „Zelene beretke” opkolile stožer vojne policije HVO-a u hotelu Balkan.

Za bitke obje su strane nemilosrdno bombardirale grad. Postrojbe ABiH-a izvan Žepča držale su uzvisine zapadno, istočno i južno od grada, ali nisu ulazile u sam grad, prepuštajući oštre ulične borbe lokalnim muslimanskim snagama. Jedan je svjedok tvrdio kako je grad bombardiran sedam dana uzastopno. Razaranja grada uzrokovana borbama bila su zapravo strahovita; vjerojatno je svaka druga zgrada izgorjela u borbama. Ljudske žrtve na obje strane također su bile goleme, među civilima i vojnim osobljem.

Velika pobjeda HVO-a i predaja dvije brigade Armije BiH!

Naposljetku, HVO je nadvladao i uspio potisnuti Muslimane do južne obale rijeke, odnosno do mjesta poznatog pod imenom Papratnica. Do 30. lipnja HVO je uspio očistiti od muslimanskih napadača najveći dio zapadne obale rijeke Bosne i zapadni dio Žepča. Bitka je završila 30. lipnja uvečer predajom 305. i 319. brigade Armije BiH. Zapovjedniku ABiH-a Galibu Derviševiću poziv na predaju upućen je još 25. lipnja, ali ga je on odbio. Dok se bombardiranje pojačavalo 26. lipnja, HVO je polako uspostavljao kontrolu nad gradom, a Muslimanima je počelo nedostajati streljiva. Dervišević je predaju dogovorio s Božidarom Tomićem 30. lipnja, pristavši na predaju glavnine svojih snaga u gradu u 17 sati.

Prema knjizi „Muslimansko-hrvatski građanski rat u Srednjoj Bosni“ Charlesa Shradera herojska 111. Xp žepačka brigada imala je čak 450 poginulih od 1992. do 1994. godine.

Kao rijetko gdje, ovdje u ovom hrvatskom gradu su poginula i šestorica mladih zapovjednika HVO-a.

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori

Podržite nas

Podržite našu novu facebook stranicu jednom sviđalicom (like). Naša izvorna stranica je uslijed neviđene cenzure na facebooku blokirana.

Komentari