Pratite nas

Kronika

Nastavak suđenja za ratne zločine u Lovasu

Objavljeno

na

Završnim riječima odvjetnika obrane i samih optuženika u ponedjeljak pred Odjelom za ratne zločine Višeg suda u Beogradu bit će nastavljeno suđenje optuženima za ratne zločine protiv hrvatskih civila u Lovasu, koje su u listopadu i studenom 1991. počinili pripadnici srpskih snaga.

Kazneni postupak za zločine u Lovasu pred srbijanskim sudovima traje već cijelo desetljeće i ušao je u 11. godinu i još nije pravomoćno okončan.

U svojoj završnoj riječi 28. siječnja, zamjenik tužitelja za ratne zločine Dušan Knežević naveo je da su sve točke optužnice dokazane i predložio da se okrivljeni proglase krivima i osude na zatvorske kazne.

Tužitelj je zatražio da se optuženi Milan Devčić i Željko Krnjajić osude na po 10 godina zatvora, a Darko Perić na pet godina.

Sva trojica optuženika su bili mještani Lovasa, dok je za pripadnike protudiverzantske postrojbe bivše JNA Radovana Vlajkovića i Radisava Josipovića tužitelj zatražio pet, odnosno četiri godine zatvora.

Za pripadnike paravojne postrojbe “Dušan Silni” Jovana Dimitrijevića i Sašu Stojanovića zatraženo je po osam godina zatvora, a za Zorana Kosjera devet godina.

Oni se terete da su kao pripadnici lokalne civilno-vojne vlasti teritorijalne obrane Tovarnika, potčinjene tadašnjoj JNA, i paravojne postrojbe „Dušan Silni“, sudjelovali u napadima na Lovas i civilno stanovništvo.

Po ulasku u selo, navodi se u optužnici, nekontrolirano su i nasumično pucali, bacali bombe u dvorišta, na kuće i razne lokacije pri čemu su ubili najmanje 21 osobu.

Prvooptuženi Ljuban Devetak, te Milan Devčić i Milan Radojčić optuženi su i da su svojim ponašanjem potakli nepoznate pripadnike oružanih skupina da na raznim lokacijama u selu ubiju ukupno 27 ljudi.

Najmasovniji zločin u Lovasu počinjen je 18. listopada 1991. kada su pripadnici TO i paravojne postrojbe „Dušan Silni” natjerali 51 mještana Lovasa, koristeći ih kao živi štit, da očiste minsko polje koje je prethodno, po navodima optužnice, postavila tadašnja JNA.

Od eksplozija mina poginulo je 20-ak mještana, dok ih je većina bila ranjena, navodi se u optužnici.

Srbijansko pravosuđe podiglo je 2007. optužnicu protiv 14 osoba za ubojstvo oko 70 mještana Lovasa, hrvatske nacionalnosti, ali su petorica optuženih u međuvremenu umrla.

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Herceg Bosna

Nekažnjeni muslimanski zločin nad Hrvatima u Hudutskom 16. rujna 1993.

Objavljeno

na

Objavio

Dva dana poslije stravičnog masakra nad Hrvatima u Uzdolu (14. rujna 1993.) kad su musimanski zločinci upali u selo rano ujutro dok su žitelji spavali (ubijena ukupno 41 osoba – 29 civila i 12 pripadnika HVO-a) a čija su tijela pronađena u spaljenim kućama, uslijedio je zločin u Hudutskom, gdje su ubijena 22 zarobljena Hrvata, pripadnika HVO-a.

Nakon što su napadajući neusporedivo jačim snagama crte obrane HVO-a doveli hrvatske branitelje u okruženje i potom (16. rujna) probili liniju, muslimani su zarobili 25 vojnika, od koji su trojicu odveli u zloglasni logor „Muzej“ u Jablanici, a ostale strijeljali. Bila je to teška povreda međunarodnog ratnog prava i Ženevske konvencije o ratnim zarobljenicima u ratnom sukobu u kojemu su muslimanske snage ne birajući sredstva, surovo i nesmiljeno etnički čistili hrvatska područja.

Logor „Muzej“ bio je jedan od ukupno 331 logora što su ih tijekom sukoba s Hrvatima držali muslimani i prema mnogim svjedočenjima i činjenicama najgori od svih. Kroz njega je prošlo oko 800 Hrvata, dok je ukupno u logore bilo zatvoreno 14.450 Hrvata, od čega 4.000 pripadnika HVO-a, dok su ostalo civili.

Napadna djelovanja muslimanskih snaga odvijala su se u sklopu operacije „Neretva ’93“ kojom je zapovijedao Sefer Halilović, a cilj joj je bio ovladavanje dolinom Neretve i izbijanje na Jadransko more. Da bi postigli taj strateški cilj, oni su sve do jesen 1994. godine nastojali uništiti HVO i etnički očistiti hrvatske prostore.

Operaciju „Neretva ’93“ poduzeli su u koordinaciji s agresorskim srpskim snagama u „Republici Srpskoj“ i „Republici Srpskoj Krajini“ (okupirana područja BiH i Republike Hrvatske). Srbima je dobro došao sukob između dojučerašnjih saveznika i njihovo međusobno iscrpljivanje, budući da im je to olakšavalo ostvarivanje vlastitih ciljeva.

Pošto su sva ta ratna djelovanja „Armije BiH“ pratili okrutni masovni zločini nad vojnicima i civilima – pri čemu nisu bili pošteđeni ni žene, djeca i starci – muslimani su lažirali datum početka ove operacije i pomaknuli ga za nekoliko dana poslije.

Operacija „Neretva ’93“ započela je 4. rujna 1993. godine napadom na Vrde (Vrdi se nalaze na obroncima Čabulje i nazivaju se „sjevernim vratima Mostara“), a muslimanske snage su krenule u ofenzivu protiv Hrvata nakon teških poraza od Srba. U to vrijeme (krajem ljeta 1993. godine), muslimani su (budući da nisu obranili ništa) bili „stisnuti“ na oko 15% teritorija BiH koji nije napadao nitko, te potisnuti iz Bosanske Posavine i istočne Bosne.

U pokušajima osvajanja većeg životnog prostora, a u nemogućnosti upuštanja u borbu sa srpskim snagama, krenuli su u agresiju na hrvatska područja s namjerom uništenja 5 do 6 puta malobrojnijeg HVO-a, i to je najkraća i najtočnija definicija uzroka ratnog sukoba između muslimana i Hrvata u BiH.

Okrutnost koju su u svojim pohodima prakticirale muslimanske snage („Armija BiH“ i njihovi suborci mudžahedini od kojih je dobar dio bio uključen u redove vojske) dovodila je hrvatsko pučanstvo u stanje panike, a brojni masakri (Uzdol, Grabovica, Križančevo Selo, Buhine Kuće, Lužani, Dusina, Orlište, Sušanj, Trusina, Grm, Miletići, Čukle, Krpeljići, Maljina, Vitez, Kraljeva Sutjeska, Drenovik, Slapnica, Busovačke Staje, Ljubinci, Doljani, Bugojno, Kiseljak, Zabilje, Vrbica, Kopljari, Vareš, Fojnica, Konjic itd.) uzrokovali su masovna iseljavanja. Nije nevažno napomenuti kako su ti zločini bili provođeni planski, kao dio strategije etničkog čišćenja, s nakanom da se preživjele civile i branitelje izloži takvim traumama da se više nikad ne požele vratiti na svoja ognjišta. Zatiranje hrvatskih sela provođeno je planski i sustavno, „tako da ni kokoš ne ostane živa“ – kako je to svojim ljudima zapovjedio Nihad Bojadžić u napadu na Trusinu kod Konjica (16. travnja 1993. godine, kad je u tom selu ubijeno 22 Hrvata – 18 civila i 4 pripadnika HVO-a).

Ritualna odsijecanja glava – pri čemu se ne rijetko tjeralo obitelj, srodnike ili bliske prijatelje da ljube glave dekapitiranih žrtava, klanja, spaljivanja u kućama ili stajama, odsijecanja dijelova tijela, raznovrsna mučenja, surove egzekucije ne samo nad zarobljenim vojnicima i ranjenicima nego i nad ženama, djecom i starcima, to su bile metode „oslobodilačkog“ rata što su ga vodili Alija Izetbegović, Sefer Halilović, Atif Dudaković, Enver Buza, Zulfikar Ališpago, Nihad Bojadžić i drugi vojni zapovjednici u suradnji s mudžahedinima – teroristima i profesionalnim ubojicama koje su predvodili u svijetu poznati islamski fanatici (Abu Hamza, Abu Nidal, Maktouf Abdiladhim itd., itd.). Tisuće radikalnih islamista čiji se cilj (stvaranja prve islamske države u Europi) poklapao s istim nastojanjima Alije Izetbegovića i njegovih suradnika, došlo je u BiH pod okriljem međunarodnih humanitarnih organizacija i s njihovim iskaznicama i dokumentima, tako da ih zemlje kroz koje su prolazili (uključujući i Hrvatsku) nisu mogle zaustavljati i sprječavati u kretanju.

Posljedice muslimanske agresije na hrvatska područja (jer, taj se sukob odvijao na 95% prostora koji je u svim dotadašnjim razgraničenjima u sklopu donošenja međunarodnih mirovnih planova pripadao Hrvatima) bile su vrlo teške i od njih se naš narod u susjednoj BiH još uvijek nije oporavio.

Ubijeno je 1606 Hrvata (1088 civila i 518 vojnika HVO-a), protjerano oko 150.000 (tri puta više od broja muslimana – „Bošnjaka“ koji su napustili svoja mjesta prebivališta u vrijeme trajanja ratnog sukoba s Hrvatima), a sama struktura žrtava u kojoj su hrvatske civilne žrtve gotovo dvostruko brojnije od vojnih, govori o naravi tog rata i njegovim stvarnim ciljevima.

Zločini na ramsko-prozorskom i jablaničkom području, pa i u Hudutskom, samo su, nažalost, kockica u mozaiku paklenih muslimanskih planova koji su nakon svih osvajačkih operacija i počinjenja masovnih sadističkih masakra svojom propagandom od sebe stvorili žrtvu i svijetu se prikazali kao „nedužni“ i potpuno „nevini“, iako je potpuno bjelodano i jasno da su u mnogim slučajevima činili veća zvjerstva nego srpski agresor – u najvećem dijelu prema Hrvatima, a potom i u odnosu na Srbe. Na kraju, što reći o vojsci koja je u međusobnim sukobima bez milosti ubijala i pripadnike vlastitog naroda (u obračunu s Fikretom Abdićem i njegovom „Republikom Zapadna Bosna“), pri čemu su (o čemu postoje autentične video-snimke) strijeljali svoje zarobljene sunarodnjake, palili im kuće i protjerivali civile jednako kako su to činili s Hrvatima.

Nekažnjavanje tih zločina i promatranje muslimana – „Bošnjaka“ kao jedinih žrtava u ratnom sukobu u BiH, velika je nepravda i produkt iskrivljene i konstruirane povijesti utemeljene na lažima, krivotvorinama i obmanama.

Sve se zna i do istine nije teško doći.

Izostavimo li čak i ekspertize što ih je u svojoj knjizi Muslimansko-hrvatski građanski rat u srednjoj Bosni – Vojna Povijest 1992. – 1994. (Zagreb, 2004.) iznio američki vojni stručnjak Charles R. Shrader, pa i sve ono što su o tom sukobu i zločinima u njemu pisali novinar Esad Hećimović (Garibi – Mudžahedini u BiH 1992-1999.; Beograd, 2009.), Ivica Mlivončić (Zločin s pečatom, Mostar, 2004.) i mnogi drugi autori i uzmemo li u razmatranje dokaze koji potječu iz samih muslimanskih izvora (pa i knjigu Sefera Halilovića Lukava strategija, Sarajevo, 1997.), vrlo je lako rekonstruirati ovu krvavu ratnu epizodu i utvrditi njezine stvarne uzroke, tijek i posljedice.

Optuživati Hrvate koji su u svojim enklavama bili u potpunom okruženju (ne rijetko pritisnuti s jedne strane Srbima a s druge muslimanima) za izazivanje sukoba i „agresiju“ na bilo koga u BiH je suludo i to jako dobro znaju čak i oni koji danas po nalogu Bakira Izetbegovića i njegovih suradnika nastavljaju s bezočnim krivotvorenjem prošlosti. Hrvati su kao najmalobrojniji narod (sa 17, 38% udjela u ukupnom stanovništvu prema popisu iz 1991. godine) ipak optuženi od MKSJ u Den Haagu za udruživanje u „zločinački pothvat“ i pokušaj „etničkog čišćenja dijelova BiH s muslimanskom većinom“ što je ravno apsurdu i protivi se ne samo činjenicama nego i zdravom razumu. Optužbe za podjelu BiH i „hrvatsku agresiju“ na ovu zemlju jednako su perverzne i nemaju ničega zajedničkog s istinom.

Kad zapovjednik muslimanske vojske (u ovom slučaju Sefer Halilović) u svojoj knjizi podastre dokaze o tomu kako je Alija Izetbegović vodio tajne pregovore s Radovanom Karadžićem i Slobodanom Miloševićem o podjeli BiH (odnosno zamjeni istočne Hercegovine za Sandžak) u namjeri stvaranja kompaktne muslimanske države mimo znanja Hrvata i na njihovu štetu i sam izrijekom (u bezbroj navrata) potvrdi da je politika Izetbegovića bila dvolična i zaplotnjačka a on sam okružen ljudima bez ikakvih moralnih skrupula (koji su čak uz njegovo znanje formirali posebnu zločinačku skupinu – „Ševe“ – kako bi se obračunavali međusobno i po nalozima Beograda opstruirali obranu Sarajeva i BiH) i stavi li se sve to u korelaciju s drugim dokazima i činjenicama (kojih je bezbroj), malo što može ostati nejasno i nedorečeno. Alija Izetbegović je oko sebe stvorio zločinačko-kriminalnu organizaciju koja se među ostalim enormno bogatila na krvi vlastitog naroda, pa stoga nije ni malo čudno da nikakvih obzira nisu imali prema drugima, u prvom redu Hrvatima, a potom i Srbima.

Hrvati Uzdola, Grabovice, Hudutskog, Križančeva Sela, Trusine, Jajca, Viteza, Bugojna, Konjica i svih drugih mjesta u kojima su nad njima počinjeni okrutni zločini s ciljem potpunog i trajnog uklanjanja s područja na kojima stoljećima žive kao autohtoni narod, još uvijek čekaju pravdu do koje niti svijetu niti onima koji sjede u Sarajevu nije stalo.

I ovoga rujna obilježavaju se tužne obljetnice, moli se, pale se svijeće za žrtve…Ostaje samo sjećanje i spoznaja da ne smijemo i nemamo pravo zaboraviti, utoliko prije što su u pitanju nekažnjeni i neokajani zločini.

Danas kad islamski radikalizam u BiH ponovno diže glavu i jasno iskazuje namjere islamizacije Federacije i svođenja Hrvata na nacionalnu manjinu, naša je obveza čvrsto i bez popuštanja stati u obranu vlastite konstitutivnosti, suverenosti i pune ravnopravnosti – jer to je uvjet našeg opstanka i budućnosti.

Okrenimo se ponekad unatrag i pogledajmo kroz što je sve prošao naš hrvatski kršćanski puk – od vremena osmanlijskih osvajanja kad je branio ostatke ostataka svojih zemalja do polovice 90-ih godina prošlog stoljeća – i pronađimo snage i danas za obranu prava na vlastito postojanje na pradjedovskim ognjištima.

Nema skuplje riječi od slobode niti žrtve koju za nju nije vrijedno podnijeti.

Čovjek je od Boga stvoren kao slobodno biće i to vrijedi i za nas Hrvate.

Zlatko Pinter/Kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kronika

Zločin muslimanskih postrojbi u selu Uzdol 14. 09. 1993

Objavljeno

na

Objavio

Na današnji dan 14.09 1993 pripadnici “Prozorskog bataljona”, uz sudjelovanje još nekoliko postrojbi u ranim jutarnjim satima upadaju u selo Uzdol i pri tome čine nezapamćen zločin. Kolju, masakriraju i ubijaju sve što su stigli. Također, pljačkaju I pale sve što im dolazi pod ruku. Ubijaju starce od osamdeset godina, ali i djecu od desetak. U svom krvavom piru ubili su 41 Hrvata, 29 civila i 12 vojnika HVO-a.

Ovaj dokument je od 12. rujna 1993. kojeg Rasim Delić šalje Seferu Haliloviću kao “načelniku štaba vrhovne komande” i Salku Gušiću kao “komandantu 6. korpusa”, u kojem zapravo kaže da je onaj opseg operacije Neretva kojeg je zamislio Sefer Halilović, a taj opseg je kao što znamo “od Bugojna do Mostara” nerealan, i da se svede u okvire realnih mogućnosti, ili drugim rječima, da napadnu s težištem na Prozor i Mostar.

To je potvrdio i Šefko Hodžić u svom iskazu ali i u feljtonu o toj operaciji za koju je haški sud utvrdio kako “nema dokaza da se uopće odigrala” primjerice na stranici 26. u poglavlju pod naslovom “Svjedok operacije “Neretva93″ (11)”, gdje kaže:

“U ponedjeljak 13. septembra ´93. godine počela je operacija “Neretva”. Upravo tog jutra Sefer je od komandanta Delića dobio onaj telegram u kome Delić naređuje sizavanje operacije jer njen obim smatra nerealnim” (dokument ovdje)

U produžetku ovog dokumenta na stranici 28. i dalje pod naslovom “Svjedok operacije “Neretva93″ (12)” možete pročitati vrlo čudan pogled na krvnički masakr u Uzdolu.

U svezi s tim, da se vratim na ovaj gore dokument, u točki 2. stoji:

“Ispitati tačnost podataka o izvršenom genocidu nad civilima od strane pripadnika 9. bbr 1. korpusa”.

Dakle, 9. brigada ABiH koji je jedan dan “brdska” a drugi dan “motorizovana” pa je 12. 9. očito opet došao red na “brdsku” to je ona koju je vodio Ramiz Delalić zvani Ćelo kad je izvršila pokolj u Grabovici. Dakle, čak i Rasim Delić taj zločin u Grabovici naziva genocidom, jer to i je zločin sa svim obilježjima genocida.

Dalje u točki 2. kaže:

“Ukoliko se ustanovi tačnom počinioce izolovati i preduzeti energične mjere. Učiniti sve da se ovakvi postupci spriječe”.

To je šuplja priča, ne samo da ovakvi postupci nisu spriječeni, nego će se oni ponoviti već sutradan, odnosno 14. rujna 1993. u Uzdolu kad će bivši pripadnik HOS-a a sad pripadnik Armije BiH Enver Buza odvesti svoje zločince u krvavi zločinački pir u selu Uzdol, u kojem je ubijeno 29 hrvatskih civila, od čega 3 djece koje su ubijena puščanom vatrom iz neposredne blizine.

I to je zločin, a ne briljantna, kirurški čista, u skladu s ratnim pravom i ženevskim konvencijama preventivna osloboditeljska operacija HV-a “Džep 93“!!

Predrag Nebihi / Kamenjar.com

Da se nikad ne zaboravi: Krvavi blagdan Uzvišenja svetoga križa u Uzdolu 14. Rujna 1993.

Stanovnici Uzdola, starci, žene i djeca zvjerski su ubijeni u ranu zoru, zatečeni na spavanju. Najstarija žrtva imala je 87 godina, a najmlađa 10. Dio vojnika HVO-a bio je zarobljen i ubijen.

Masakr u Uzdolu nije izoliran slučaj. Samo par dana ranije, u Grabovici, Muslimani su pobili više od 30 civila hrvatske nacionalnosti.

Napadi na Uzdol i Grabovicu, bili su dio operacije ABiH Neretva 93, a cilj je bio prodor Armije prema Prozoru i Mostaru, razbijanje snaga HVO-a i protjerivanje hrvatskih snaga prema Zapadnoj Hercegovini.

Za ovaj zločin nitko nije odgovarao. Sefer Halilović u Haagu je oslobođen optužbi za oba zločina. Enveru Buzi, zapovjedniku prozorskog bataljuna, još se uvijek sudi u BiH.

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari