Pratite nas

Kolumne

Nastavlja li Vučić Titovu politiku ucjena „lezi lebe da te jedem“!

Objavljeno

na

VUČIĆ, LOŠA KOPIJA TITA!?

Iz svih izjava srpskih čelnika, koji su u Srbiji legalizirali četništvo upravo iz razloga kako bi mogli legalizirati sami sebe, kristalno jasno se može iščitati srpsko loše kopiranje Titove politike u vrijeme hladnog rata. Diktator Tito, na isti je način jednom nogom na zapadu, a drugom na istoku manipulirao ovim važnim geostrateškim područjem kupujući jeftine kredite koji su doveli do ekonomskog sloma diktatorske tvorevine Jugoslavije. Taj ekonomski slom doveo je do krvave srpske agresije na Hrvatsku s krajnjim ciljem ekonomski opljačkati Hrvatsku, a zauzimanjem cijelog Jadranskog mora geostrateški ovladati hrvatskim prostorom i nastaviti Titovu politiku ucjena „lezi lebe da te jedem“! Piše: Kazimir Mikašek-Kazo/Kamenjar.com

Ako do sada svima nije bila dovoljno bistra  konačna strategija velikosrpske politike, nakon najnovijih verbalnih napada na Hrvatsku zbog blokade jednog pregovaračkog poglavlja, valjda je sada konačno jasno da su „kocke bačene“!? Zar sada nije potpuno razvidno zbog čega beogradski „baštovani“ i nadalje s punom pažnjom njeguju cvijeće u „kući cveča“, zar sada nije jasno zbog čega Beograd ljubomorno čuva Tita kao simbol politika propale Jugoslavije. Iz povijesnih dokumenata vidljivo je da je Tito u Srbiji poslije „Drugog svjetskog rata“ dao ubiti, bez suđenja, između 50 i 67 tisuća srpskih građana obilježivši  ih kao klasne neprijatelje naroda, a srpska politika o tome šuti i u sinergiji s hrvatskim titoistima i jugoslavenima u svim drugim republikama bivše Jugoslavije čuvaju Tita kao najsvetiju relikviju. Tito im je i nadalje simbol „divne Jugoslavije“, a postojanje bilo kakvog oblika buduće Jugoslavije, regiona ili pod unije u EU, jednostavno nije moguće bez Tita kao simbola i Titovih politika koje su vješto mešetarile i s Istokom i sa Zapadom. Vučić, Nikolić i Dačić upravo igraju tu partiju bleferskog pokera prijeteći Hrvatskoj i EU moćnom Rusijom, Turskom i nemoćnom Republikom srpskom. Na žalost tu i takvu politiku podupiru i unitarističke bošnjačke političke snage što se vidi iz monstruozni i seksističkih napada na našu Predsjednicu. U jedno, „užičko kolo“ uhvatili su se  zajedno s njima i mentalno komunističke snage u Hrvatskoj razvlačeći legitiman i zakonit HOS-ov pozdrav „Za dom spremni“ po „vasceloj regiji“ i međunarodnoj zajednici, proizvodeći fašizam i ustaštvo u Hrvatskoj na svakom „ćošku“, ne bili dokazali da Titov „antifašizam“  jedini ima pravo živjeti bez ikakvog povijesnog  i znanstvenog propitkivanja. Jer, dok ima ustaša i fašizma u Hrvatskoj, Tito je Bog.

Trovači Hrvatske, kvazi povjesničari tipa Goldstein, Jakovina, Klasić i mnogi drugi, potpomognuti trovačima u mainstream medijskom prostoru, grčevito se drže svojih povijesnih falsifikata, grčevito se drže svoje ništarijske povijesne mitomanije i žele nam reći kako je njihova jednoumna povijest prva i posljednja, kako su jedino oni donositelji pravih istina. Žele nam reći da mi bespogovorno moramo prihvatiti diktatorsku, jednoumnu povijest, diktatorsku zbog toga jer upravo im je diktator Tito diktirao tu povijest od slova do slova. Žele nam reći kako je čisto ustaštvo znanstveno propitkivati višestruko uvećan broj žrtava u Jasenovcu, kako je čisti nacizam i fašizam tražiti istinu o Bleiburgu i Hudim jamama, kako je čisti fašizam podizati blaženog Alojzija Stepinca na čast oltara.

Glede Jasenovca, pozivaju se na Tuđmanova istraživanja, na Žerjavićeva istraživanja koja se podudaraju s Tuđmanovim!? A prava je istina sljedeća! Da su kojim slučajem Tuđman i Žerjavić napisali istinu o Jasenovcu, a Tuđman je bez ikakve sumnje istinu znao, u ono vrijeme završili bi na vješalima ili na doživotnoj robiji. Tuđman je u svojim istraživanjima za deset puta smanjio mitološke žrtve Jasenovca, a danas nas „ugledni“ regionski političari i domaći veleizdajnici vraćaju ponovno na 700 000 mitomanskih žrtava genocidnog hrvatskog naroda. I mi ne smijemo biti uvrijeđeni, jer ako jesmo onda smo ustaše, a oni su do bola uvrijeđeni HOS-ovom pločom poginulim braniteljima. I baš je dobro što ta ploča stoji u Jasenovcu kako bi o Jasenovcu konačno otvorila znanstveno utemeljena rasprava bez obzira na rezultate koje bi ta rasprava iznjedrila. Hrvatski suverenisti, ako ih ima u vladajućim političkim strukturama, moraju znati da u takvoj civiliziranoj raspravi Hrvatske jednostavno ne može izgubiti.

Trovači Hrvatske  nam žele kazati kako bespogovorno jednom i zauvijek moramo prihvatiti njihove otrovne povijesne falsifikate, ili „povijesno smeće“ kako ga je jednom prigodom nazvao i sam Dušan Bilanđić, prihvatiti samo zbog toga, jer bi u protivnom njihov cjelokupan povijesni opus bio ni zašta drugo nego za potpaljivanje logorske vatre. Njihovi znanstveni radovi, doktorati, katedre, pretvorile bi su u pravo povijesno ruglo, a posljedica toga bilo bi neminovno micanje takovih likova iz javnog života i prostora. Naravno, protiv sam spaljivanja knjiga, lomača i kristalnih noći. Naprotiv, doći će vrijeme otvoriti muzej „povijesnih sramota“, neka novi hrvatski naraštaji vide kako se mitovima i manipulacijama može desetljećima, kulturocidno uništavati jedan cijeli narod pretvarajući ga u genocidni narod.

Bez tih povijesnih mitova beogradska velikosrpska politika nema opstanka i ugušit će se u svojoj mržnji na beogradskom pašaluku stiješnjena činjenicama i poražavajućim rezultatima svih izgubljenih osvajačkih ratova koje su proizveli na ovim prostorima. Srbi i Srbija, s obzirom da nikoga nikada nisu i ne će moći vojno poraziti, mogu ponovo biti veliki i jaki jedino u nekim novim jugoslavenskim „titoističkim“ okvirima i to dobiti za „zelenim stolom“ uz pomoć hrvatskih veleizdajnika. Upravo igraju tu igru novog beogradskog prijestolja!

Hrvatskoj i međunarodnoj zajednici, nakon zadnjih istupa srpskih čelnika, mora konačno biti kristalno jasno da Srbija nikada ne će pristati na ovaj političko-povijesni minimalizam pa makar bio i u EU okvirima. Ta borba za prepotentnu, geostrateški dominantnu Veliku Srbiju trajati će vječno kako je „vekovima“  i trajala. Zadatak Hrvatske politike je prvorazredan. Prepoznati te ugroze, prepoznati simbole na kojima počivaju sve hrvatske nedaće i zakonski do kosti ogoliti komunističku, diktatorsku politiku bivše Titove Jugoslavije, kako bi svim neprijateljima Hrvatske, unutra i vani, izbili jednom zauvijek ideološke temelje i platforme na kojima počivaju oni isti imperijalistički ciljevi kakvima smo svjedočili u krvavom Domovinskom ratu.

Ogoliti Titovu politiku do kosti, značilo bi srušiti sve mitove na kojima počiva veliko srpski politički ekspanzionizam, ogoliti Titovu diktatorsku politiku značilo bi osloboditi Hrvatsku mitoloških okova prošlosti!

Kazimir Mikašek-Kazo/Kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Antifašistički mediji danas kao kasarne antifašističke JNA

Objavljeno

na

Objavio

Josip Boljkovac, jedini partizan osumnjičen za zločine nad zarobljenim pripadnicima hrvatskih oružanih snaga u poraću Drugog svjetskog rata, kojeg je, doduše, tek u smiraj života, hrvatsko pravosuđe o tome nešto pitalo, i samo na pitanju ubrzo stalo, na sve je tek odmahnuo rukom – pa to su bili ustaše! Time je, osim što je posredno priznao zločin, ujedno postavio i novi standard za obranu, opravdavanje, u konačnici i veličanje zlodjela oslobodioca od čijeg su se oslobađanja Hrvati morali oslobađati i 45 godina kasnije.

Antifašističko dvostruko poopćavanje sa sudom i bez suda

Boljkovčeva paradigma, naime, i danas živi punim plućima. Odražava se ponajprije u tendencioznim novinarskim upitima kojima se pokušava moralno diskreditirati zagovornike obilježavanja komemoracije Bleiburškim žrtvama. U njima se redovito optužujućim tonom naglašava kako je riječ o ustašama. Pritom ostaje lebdjeti u zraku očekivanje da se shvati kako su žrtve Križnog puta takav kraj i zaslužile pa čemu ih se onda, k tome još u ime države, uopće i prisjećati.

U srži tog pogleda leži dvostruko poopćavanje. Prvo razumijeva da su svi Hrvati, žrtve komunističkog masakra, bili ustaše, dok relevantni povijesni izvori govore da su oni činili tek manjinu zbjega. Druga generalizacija svodi se na tvrdnju da su svi ustaše bili zločinci, pa tako i onaj koji je iz ratnog Sarajeva spasio židovsku djevojčicu Ester Githman… Taj pogotovo, jer njegov će čin mnogo godina kasnije utrti put najvećem neprijatelju komunizma, danas re-brendiranog u antifašizam – Istini!
Mada gledano današnjim mjerilima nipošto nisu bili cvijeće, mjereno kriterijima onoga doba i tada važećeg međunarodnog ratnog prava, napose usporedi li ih se s njihovim ratnim neprijateljima (a s kim bi drugim to bilo pošteno činiti?), ustaše su u cjelini bili debelo iznad ondašnjeg standarda. Iznimka su tek tzv. divlji ustaše, koji su razdoblje općeg meteža prilikom uspostavljanja vlasti i funkcionalne vojničke hijerarhije, bitno otežanog oružanom pobunom dijela prema ideji hrvatske države neprijateljski raspoloženog stanovništva, iskoristili kako bi nerazmjernom odmazdom poravnali stare račune sa susjedima koji su im u bližoj prošlosti činili zlo. S druge strane, “divlji” mentalni sklop tih lokalnih šerifa dijelio je sâm vođa partizana, maršal Tito, što ujedno objašnjava drastičnu prevagu partizanskih zločina u svega mjesec dana u odnosu na ustaške u 4 godine.

Štoviše, partizanski zločini na području iznova nastajuće Jugoslavije su, kako brojem žrtava tako i okrutnošću, ostali bez primjera u poratnoj Europi. Niti jedan drugi narod ne pamti iz tog razdoblja ništa nalik Hudoj Jami, Teznu ili Macelju… S masovnim smaknućem zarobljenih vojnika i civila nipošto se ne može usporediti ni pomor njemačkih izbjeglica iz istočne Europe pred komunističkom hordom, smještenih u logorima zapadnih saveznika, u vrijeme kad je to bilo neizbježno budući antibiotici još nisu bili široko dostupni. Stradavanje tih poratnih žrtava po naravi, ne i motivaciji nastanka logora, puno je bliže onome u ustaškom radnom logoru Jasenovac ili tragediji kozaračke djece, besramno pripisanoj ustašama i Jasenovcu.

Zanimljivo je i kako u gledištima pobornika komemoracije žrtvama Križnoga puta i onih koji bi ju zabranili, izraz – “bez suda i presude” – korišten u kontekstu opravdanosti njihova pogubljenja, poprima dvojako značenje. Sljedbenici ideje počinitelja zločina to smatraju tek pukim administrativnim propustom jer bi žrtve ionako bile osuđene na smrt već i zbog same pripadnosti ustaškoj vojsci. Time zapravo potvrđuju da se u prosudbama vode totalitarizmu svojstvenim konceptom kolektivne krivnje. S druge, pak, strane, izrazom “bez suda i presude” zagovornici državne komemoracije žrtvama posežu za načelom pojedinačne krivnje, i u to vrijeme već civilizacijskim dostignućem, iako su svjesni da ono zbog totalitarne naravi komunističkog sustava ionako nije moglo biti provedeno. Stoga postojanje ili nepostojanje presude komunističkog suda o krivnji u poraću pogubljenih ne govori ama baš ništa.

Kamo vodi logika antifašista?

Spomenuto dvostruko antifašističko poopćavanje neumoljivo povlači silogizam – svi zarobljeni Hrvati su ustaše + svi ustaše su zločinci = svi zarobljeni Hrvati su zločinci – čime se ujedno moralno legitimira sve zločine svih hrvatskih neprijatelja nad Hrvatima. Vođeni istim tim credom, borci za Veliku Srbiju su za rata devedesetih ostavili krvavi trag na Ovčari i brojnim drugim mjestima. A kako bi opravdala masovna ubojstva Hrvata, istovjetnim će se receptom poslužiti i ustaška unučad u susjednoj BiH, kroz povijest izvještena u okretanju ćurka.

I njihova nedavna pregnuća glede optužbi na račun hrvatske obavještajne zajednice za naoružavanje tamošnjih muslimanskih ekstremista, vehabija i selefija, označavaju nimalo bezazlenu sigurnosnu prijetnju svim Hrvatima, bili u Hrvatskoj ili u BiH. Naime, nije zgoreg prisjetiti se kako je i za zločine, koje su devedesetih nad Hrvatima počinili preteče i učitelji tih ekstremista, Alija Izetbegović cinično optuživao Hrvatsku obrazlažući kako ih je ona propustila na teritorij BiH i da on s njima nema ništa. A to što ih je osobno postrojavao i hvalio kao najpouzdanije i islamu najposvećenije ratnike, koga više briga.

I sad će, ako se štogod dogodi, recimo, nešto što bi moglo ozbiljno nauditi hrvatskom turizmu, Hrvatska opet biti kriva. Djelo nije dokazano? Pa što onda! Bitno je tek da se priča uhvati u javnosti kao svojedobno mit o “podjeli Bosne” između Tuđmana i Miloševića. Iako je jedini koji je tom zadatku bio 100% posvećen od samoga početka pa sve do kraja, a bajku o građanskoj BiH koristio tek kao pregovarački adut, bio upravo Alija Izetbegović. S kakvim uspjehom? Od prvotno mu nuđenih 44% BiH, nakon 4 krvave godine i 100 tisuća žrtava, od čega dvije trećine Muslimana, spao je na slabu trećinu BiH. Zoran je to podsjetnik kako politika bosanskih Muslimana ne počiva na racionalnim temeljima, što znači da s te strane Hrvatska mora u svakom trenutku biti pripravna na sve.

Još jedna posljedica dvostrukog poopćavanja baštinika komunističke mentalne i materijalne ostavštine je što njihova logika daje moralno opravdanje i drugima da se njome posluže, čak i kad nije posrijedi zločin nad Hrvatima. Tako u nečijim očima ustaše, dakle oni koji već time što jesu to što jesu zaslužuju smrt, mogu biti, primjerice, muslimani. Eto, pred koji dan se logikom antifašističkog novinarstva poslužio i novovjeki australski Obilić. Nadahnut glazbenom numerom u kojoj se prijeti ustašama i Turcima (bosanskim Muslimanima), u 17-minutnom izravnom prijenosu počinio je pokolj u dvije džamije u gradu koji doslovce nosi ime Kristove Crkve, a da sve to vrijeme državne institucije i službe jedne uređene, uzorne države, osim nevjericom, nisu reagirale.

A zašto za nekoga vođenog logikom antifašističkih novinara ustaše ne bi bili i novinari sâmi? Pritom bi se taj mogao zapitati, čisto kako bi učvrstio moralni oslonac mada je to za primjenu te logike suvišno, i je li bio veći udio zločinaca među ustašama nekad od udjela gorljivih preodgajatelja Hrvata u redovima medijskih djelatnika danas. Ili je ipak obrnuto?

Antifašistkinja u hrvatskom taksiju

Neugodnost koju je, predstavivši se u jednom taksiju, doživjela novinarka Jutarnjeg lista, potvrđuje kako i batina kojom mašu mediji ima dva kraja. U taksista je, naime, nenadano proradio kritički um spram njezine tiskovine, a po svoj prilici i medija uopće. Požalio se na njihovu protuhrvatsku nastrojenost, ponudivši starinski lijek za autore takvih uradaka – metak u čelo! Osim sličnosti s antifašističkom tehnikom egzekucije (dobro, partizani su, kako to svjedoče posmrtni ostatci njihovih žrtava, ipak preferirali metak u potiljak, i to “sretnicima”, jer oni slabije sreće umirali su živi zazidani), uočljive su i neke ne baš zanemarive razlike. I dok bi neznani taksist krivnju ipak individualizirao, dakle smaknuo samo one koji rade protiv Hrvatske, s druge je strane, prema partizanskoj metodi koju vodeći mediji u Hrvatskoj danas sve manje uvijeno opravdavaju, za smaknuće bila dostatna već i sama pripadnost ustaškom pokretu. Kad bi se držao antifašističke logike, taksist bi se zalagao da se smaknu baš svi novinari i suradnici medija čija je urednička politika usmjerena protiv Hrvatske, pa i oni koji im izdvojenim mišljenjem daju privid vjerodostojnosti.

Najutjecajniji mediji, i tiskani i elektronski, uz djelomičnu iznimku HRT-a, a i to samo kad je HDZ na vlasti, imaju očit zadatak da, gadeći im pretke, današnjim Hrvatima, posebno katolicima, utisnu biljeg stida i krivnje pa, tjerajući ih da se sve više i više saginju, od njih naprave nešto posve suprotno onome što jesu ili figurativno rečeno – od ustaša čučnuše! A čučnuše teško da mogu poslužiti nekoj bitno različitoj svrsi od čučavaca. Na takve se, naime, svak’ može istovariti.

Unatoč tome, sudionici žurnalističkog zločinačkog pothvata nemaju objektivnog razloga plašiti se grožnji Hrvata metkom u čelo. Uostalom, ne svjedoče li tome vjerno živi spomenici gotovo bezgranične hrvatske strpljivosti utjelovljeni u likovima Stipe Mesića, Bude Lončara i Jože Manolića, kojima nije pala ni dlaka s obrva pa u miru i spokoju pomalo već nadživljavaju i galapagoške kornjače?

Ili ustaše ili čučnuše

Ipak, priča o taksistu ogorčenom novinarskim pakostima važna je iz najmanje dva razloga. Prvo, iz nje se dade naslutiti kako među običnim pukom ipak postoji svijest da su medijske utvrde u ulozi okupatora Hrvatske naslijedile JNA kasarne, pri čemu se taj kontinuitet više nego jasno očituje u opravdavanju zločina te iste vojske ’45, ali ništa manje i prešućivanju onih iz ’91. Tu napadno svaljuju krivnju na sporedne aktere – četnike i martićevce – istodobno gromoglasno prešućujući nalaz Međunarodnog suda pravde u presudi povodom tužbe Hrvatske protiv Srbije za genocid, u kojoj se kao glavni izvođač radova na stvaranju etnički homogene srpske države na hrvatskom teritoriju navodi upravo JNA.

Drugi razlog je što će sad pripadnicima te povlaštene, okupatorske i agresorske kaste za koju vrijede drugi zakoni nego za običan puk, u svakodnevnim bliskim susretima s običnim Hrvatima barem podsvjesno proraditi crv sumnje ne misli li i ovaj kao taksist, taman im se u izravnom kontaktu i smiješio… Doista, Hrvati su se dugo smiješili i JNA vojnicima pa su ipak, istina u zadnji čas, spoznali da se radi o poluzi središta moći smještenog izvan Hrvatske, ciljeva i interesa korjenito suprotstavljenih hrvatskima. Zatrti hrvatstvo, naime, to nesumnjivo jest. A da su toga svjesni i danas, naznačuje činjenica da koliko god se medijski okupatori i agresori među sobom častili ružama, jedini trofej kojeg su im Hrvati dosad od srca uručili ostaje tek Kup Ante Tomića kao dostojan derivat duha vremena u kojem se borilo za Kup maršala Tita.
Nakon oslobađanja od oslobodioca iz ’45, za njim je zaostalo dosta, uvijek za Dom rušiti spremne prtljage, koje se Hrvati, ne žele li da ih povijest pamti kao čučnuše, jednostavno moraju osloboditi. U tome im kao putokaz može poslužiti ’91 kad je od ustaša zadržano samo ono iskonsko hrvatsko – težnja za hrvatskom državom, što neovisnijom u ključnim elementima državnosti, a kreiranje javnog mnijenja to zasigurno jest – dok je prolazna ideologija, posve strana hrvatskom narodnom biću, nametnuta mu od velikih svjetskih sila, uostalom i jedinih sposobnih takvo što kreirati, sama od sebe prirodno otpala. Takve ideologije, bile međusobno suprotstavljene, stapale se ili nadograđivale, u bitnome su – stavljanju čovjeka iznad Boga – slične kao jaje jajetu i služe tek kao batina, baština i smisao postojanja antifašista, kako onih nekadašnjih, tako i ovih sadašnjih.

Grgur S./Kamenjar.comKamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Ivica Šola: Vatikanski ugovori i pravni fenomen ‘Ankinih ugovora’

Objavljeno

na

Objavio

Kada su u pitanju tzv. Vatikanski ugovori, među najgorljivijim zagovornicima njihova ukidanja je jedna od najtransparentnijih političarki u Hrvatskoj i svijetu uopće, Anka Mrak-Taritaš.

Budući da takve ili slične ugovore s Vatikanom imaju gotovo sve zemlje Europske unije, nikako mi nije bilo jasno zašto Anka Mrak-Taritaš stalno otvara ovu temu u javnosti, kao da se radi o biti ili ne biti Republike Hrvatske.

Ovih dana konačno sam shvatio: nema tu ideologije, samo čisto pravo. Naime, Vatikanski ugovori nisu u skladu s pravnim modelom poznatim u literaturi kao “Ankini ugovori”, a budući da puno njezinih kolega funkcionira na principu “Ankinih ugovora”, neki pravni stručnjaci ih nazivaju i “Amsterdamskim ugovorima”.

Vatikanski ugovori su ugovori između, najmanje, dvije strane, kao i svaki ugovor. S druge strane, “Ankini ugovori” su vrsta ugovora, jedinstveni na svijetu, u kojemu Anka sklapa ugovor s Ankom i onda Anka isplati Anki novac iz ugovora s Ankom koji ne prijavi. Anka je zato sasvim bezobrazno presuđena za sukob interesa, jer zašto bi se Anka koja je sklopila ugovor s Ankom nekom trećem pravdala što su se dogovorile Anka i Anka i koliko je Anka isplatila Anki na temelju ugovora s Ankom.

Zlonamjerno povjerenstvo

Povjerenstvo za sukob interesa je zlonamjerno, pravno nekompetentno tijelo koje se miješa u odnose Anke sa samom sobom, što je grubo kršenje zakona o privatnosti i duboko nepoznavanje pravnog fenomena zvanog “Ankini ugovori” koje se, a to je jedina sličnost s Vatikanskima, može raskinuti samo kada se obje ugovorene strane usuglase. Dakle, kada Anka i Anka to sporazumno odluče. Povjerenstvo je također krivo zaključilo kada je Anki zamjerilo netransparentnost.

Nakon obnove Gunje, u vrijeme kada je Anka bila ministrica, gdje je četka za WC plaćana par stotina kuna, a cijena kvadrata obnovljenih kuća iznosila 1700 eura po kvadratu, nakon što je u imovinskoj kartici zatajila stan i garažu u Zagrebu u ukupnoj veličini od oko devedeset kvadrata, hrvatskim institucijama i svim poreznim obveznicima konačno mora postati jasno da je Anka tip političara koji je transparentan jedino kada ide kod radiologa.

Zato je njezina tobožnja netransparentnost krivo shvaćena, jer se kod “Ankinih ugovora” ne radi o moralnom, pravnom ili političkom fenomenu, za Ankinu transparentnost nije nadležno Povjerenstvo za sukob interesa, već Klinika za radiologiju Bolnice Sestara milosrdnica.

Još puno grublje neznanje i nepoznavanje pravnog fenomena “Ankinih (Amsterdamskih) ugovora” Povjerenstvo je pokazalo kada je Anku kaznilo s ogromnih 3000 kuna jer u imovinskoj kartici nije navela rečeni stan od 73 kvadrata i garažu od šesnaest.

Naime, Vatikanski ugovori su međunarodni, dok su “Amsterdamski, Ankini ugovori”, u pravilu obiteljski, u širem i užem smislu, kao na jugu Italije. Naime, taj stan i garažu sukladno “Ankinim ugovorima” kupili su Anka i Ankin sin.

Onda je Anka prije stupanja na dužnost svoj dio stana darovala Ankinu sinu. Kada se Ankin sin oženio, onda je on opet taj isti stan darovao mami Anki, da bi Anka postavši ministarka taj isti stan opet darovala drugom Ankinu sinu. Je li u međuvremenu mlađi Ankin sin ponovno darovao, kao stariji Ankin sin, opet stan Anki, do završetka pisanja ovog teksta nisam uspio provjeriti.

Stanovi i sinovi

Zato je Anka s pravom u srijedu objasnila javnosti zašto joj se sve ovo događa, iako je sve u skladu sa zakonom, s fenomenom “Ankinih ugovora”. Anka je točno rekla da se sve ove klevete i laži izbacuju vani zato što je Anka utvrdila da Anki raste popularnost, a k tome Sabor ne odustaje od pokroviteljstva komemoracije na Bleiburgu i ne proganja fašiste dok ona na temelju antifašističkog zakonodavstva sklapa “Ankine ugovore” i širi duh “svih civiliziranih zemalja” u Hrvatskoj.

I tu je u pravu. Italija je prva civilizirana zemlja koja je na svome jugu počela primjenjivati pravni institut “Ankinih ugovora”. Naime, bit “Ankinih ugovora”, kao i na jugu Italije, jest da sve mora ostati u familiji, da je to “naša stvar” (talijanski: “cosa nostra”), i da se država nema što petljati u naše, obiteljske stvari.

Što se pak Vatikanskih ugovora tiče, njih uistinu treba revidirati. Budući da “Ankini ugovori” kao središnju nit vodilju imaju obitelj, Anku, Ankine sinove i Ankina muža, predlažem da se u Vatikanske ugovore doda klauzula koja će zaštititi Anku i ne samo njezinu krvnu, već i političku, amsterdamsku obitelj.

Prijedlog ovog aneksa Vatikanskim ugovorima neka glasi: “Republika Hrvatska i Sveta Stolica obvezuju se da će voditi računa u svrhu zaštite sekularne države i svih njezinih građana, da uža i šira politička obitelj Anke Mrak-Taritaš nikada ne ide u lov sa biskupom Huzjakom. Jednako tako Republika Hrvatska i Sveta Stolica obvezuju se da će u nastavi vjeronauka u svrhu promicanja obiteljskih vrijednosti uvesti nastavnu jedinicu ‘Ankini ugovori kao put prosperiteta obitelji u 21. stoljeću’.”

Taj dio nastave vjeronauka izvodit će isključivo Anka Mrak-Taritaš. Na temelju ugovora sa samom sobom, dakako.

Ivica Šola / Slobodna Dalmacija

 

Mrak-Taritaš traži ukidanje pokroviteljstva Sabora nad Bleiburgom

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari