Pratite nas

Kronika

Nastavljeno suđenje za zločin u Križančevom selu – Zarobljeni pripadnici HVO-a. su mučeni, trovani, strijeljani…

Objavljeno

na

Svjedoci Tužiteljstva govorili su o saznanjima u vezi s ubojstvima 12 zarobljenih pripadnika Hrvatskog vijeća obrane (HVO) s područja Križančevog Sela kod Viteza.

Himzo Šipčić kazao je da je, kao pripadnik 325. brigade tzv. Armije Bosne i Hercegovine (ABiH), 22. prosinca 1993. sudjelovao u akciji na području Križančevog Sela. On je rekao da su osim njegove, u akciji sudjelovale i druge jedinice, prenosi Dnevnik.ba.

Svjedok je kazao da je oko 12 sati krenuo jer je čuo da su zarobljena tri hrvatska vojnika, među kojima i njegov komšija Jozo Badrov. Naveo je da je otišao u Počulicu, gdje je bilo zapovjedništvo postrojbe, i da se raspitivao, ali da su mu rekli da nema zarobljenika.

Šipčić je kazao kako je čuo razne priče o zarobljenim pripadnicima HVO-a. Naveo je da je čuo kako je njih deset do 15 strijeljano, ali i da su razmijenjeni te mučeni, ispitivani, otrovani i skidani goli.

Kao počinitelji ubojstava, kako je rekao, spominjali su se Almir Sarajlić te Šaćir i Sadik Omanović.

“Ja to ne mogu vjerovati. Ja te ljude znam čitav život”, kazao je Šipčić, koji je u rodbinskim vezama sa Sarajlićem.

Na pitanje tužitelja Ivana Matešića je li mu poznato da su ti ljudi – za koje “ne može vjerovati” – 1992. godine bili u zatvoru zbog ubojstva, svjedok je odgovorio da nije.

Uz Sarajlića i Omanoviće, Tužiteljstvo BiH tereti Ibrahima Purića, Ibrahima Tarahiju, Nijaza Sivru, Rušita Nurkovića i Kasima Kavazovića za ubojstva najmanje 12 vojnika Hrvatskog vijeća obrane (HVO) koji su se predali, kao i dvije žene hrvatske nacionalnosti, prilikom napada na Križančevo Selo, Šafradin i Dubravice kod Viteza 1993. godine.

Prema optužnici, Purić je bio zapovjednik 325. brdske brigade tzv. ABiH, Tarahija zapovjednik Trećeg bataljuna ove jedinice, Sivro pomoćnik zapovjednika za sigurnost i Nurković pomoćnik zapovjednika za moral, a preostala četvorica pripadnici ove brigade.

Svjedok Mirsad Muratović prisjetio se kako je sa suborcima za vrijeme akcije došao do starih rovova HVO-a i kako su vidjeli da trojica neprijateljskih vojnika mašu.

On je izjavio da im je dao znak da bježe prema njegovom položaju, što su oni i učinili. Po tu trojicu vojnika za sat ili dva su došli, koliko se sjeća, vojni policajci.

Na pitanje Obrane je potvrdio da je u rovu bio i Šaćir Omanović i da nije imao neprijateljske namjere prema vojnicima koji su se predali.

Svjedok je rekao da se jedna grupa pripadnika HVO-a branila dok je imala municije, a da su se onda predali. On je čuo da su strijeljani i da ih je bilo 12.

Muratović je ispričao da je, kada je nakon akcije krenuo kući, “u našim rovovima, kraj asfalta” vidio mrtva tijela na gomili.

Svjedok je kazao da u akciji nije vidio Sarajlića, ali da je čuo kako viče “tekbir”. Na pitanje Obrane, precizirao je da su tada bili udaljeni oko 200 metara.

Muratović nije mogao objasniti zbog čega u iskazu datom 2017. godine nije spominjao 12 zarobljenih vojnika, eksplicitno odgovarajući da mu nije poznato da je bilo drugih zarobljenih, osim trojice s kojima su bili zajedno u rovu.

Svjedok Vinko Livančić prisjetio se kako je s kolegom krenuo sa smjene na crti kada je počeo napad tzv. ABiH. Dok su trčali, svjedok je ranjen u nogu, a kolega je poginuo.

On je izjavio da je s crte na kojoj je on bio, njih devet ostalo živo, a samo jedan ili dva koji nisu ranjeni.

Livančić je rekao da su njegov zet i još dvojica zarobljeni i, kako je čuo, Mirsad Muratović je kazao da im ne smije ništa faliti. Prema saznanjima svjedoka, njih trojica su odvedeni, a zet se nakon dva mjeseca vratio “napola mrtav”, jer je bio tučen.

Svjedok je rekao da je njegova obitelj živjela u Donjoj Dubravici i da su izbjegli kad je bio napad. On je kazao da su tu živjele i druge obitelji. Linije su bile udaljene 300 do 400 metara, rekao je, ali on nije imao gdje izmjestiti suprugu i djecu.

Suđenje se nastavlja 6. rujna./HMS/

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kronika

16. rujan 1991. bio je strašan za sve Petrinjce

Objavljeno

na

Objavio

U obrani Petrinje i ratnim zločinima koje su počinili JNA i domaći četnici ubijeno je 598 ljudi. Na današnji dan 1991. u sisačku bolnicu dovezeno je 40-tak ranjenih gardista i civila iz Petrinje, Bresta i Mošćenice. Poginuli su pripadnici Zbora narodne garde Edo Remeta, Stjepan i Zlatko Žugaj, a za vrijeme napada u Tvornici je ubijen Ilija Dumbović.

Stjepan Komes ubijen je nakon teškog i nečovječnog mučenja. Prije nego što je ubijen, odrezana mu je ruka, nakon čega je umro je od teških ozljeda i krvarenja.

U ratnim danima Petrinje crnim slovima je upisan 16. rujna 1991. godine, jer je i to bio dan razaranja Petrinje i dan kada se u gradu dogodio težak ratni zločin za kojeg nažalost, još uvijek nitko nije odgovarao, piše portal Udruge veterana 2 gardijske brigade.

Kod Vile Gavrilović zarobljena je skupina pripadnika Zbora narodne garde, koji su nakon toga, kao zarobljenici i strijeljani. Među njima su bili Ivan Caban, Zdenko Grgec, Nevenko Muškić, Marijan Pećirko, Mišo Svoboda, Ivan i Vlado Žugaj, te nekoliko pripadnika ZNG-s iz drugih krajeva Hrvatske. Kod vile Gavrilović zarobljeni su Ivan Kovačević i Ivan Pleša, a kod Nove bolnice ubijen je Dejan Gregec.

Ubijanje 17 zarobljenih policajaca i gardista – mladih duša i hrvatskih junaka

U nastojanjima zadržavanja grada u hrvatskim rukama, na položajima oko Nove bolnice i Vile „Gavrilović“ zarobljeno je i strijeljano 17 pripadnika MUP-a i Zbora narodne garde. 16. rujna 1991. ugasilo se 17 živih svijeća, u nebo je uzletjelo 17 mladih hrvatskih duša, hrvatskih junaka koji su nam darovali slobodu…

U sisačku bolnicu dovezeno je 40-tak ranjenih gardista i civila iz Petrinje, Bresta i Mošćenice. Poginuli su pripadnici Zbora narodne garde Edo Remeta, Stjepan i Zlatko Žugaj, a za vrijeme napada u Tvornici je ubijen Ilija Dumbović, a  Stjepan Komes ubijen je nakon teškog i nečovječnog mučenja. Prije nego što je ubijen, odrezana mu je ruka, nakon čega je umro je od teških ozljeda i krvarenja.

Cijeli dan bio je strašan za sve Petrinjce.

Prijepodne u 11:40 iz pravca vojarne ”Vasilj Gačeša” počeo je minobacački napad na Petrinju, Brest i Mošćenicu. U 13:57 od Slatine tenkovi su krenuli prema Drenčini i Češkom selu. U 16:35 pogođen je rezervoar amonijaka u Tvornici Gavrilović u kojem se nalazilo 87 tona amonijaka.

U 17:10 pripadnici tzv. JNA ušli su u poslovni krug Tvornice i razarali ga, a Hrvati koje su zarobili odvezli su u glinski zatvor. Sa 6 granata pogođen je i Finel, a granate su padale na Mošćenicu i Pračno. U 20:05 vatrogasna vozila specijalne jedinice iz Zagreba dolaze do Bresta, no tzv. JNA nije dopustila gašenje požara u Gavriloviću.

Od krhotina neprijateljske granate na današnji dan prije 22 godine teško je ranjen i tadašnji petrinjski župnik Stjepan Levanić, koji je od nastalih ozljeda ostao trajni invalid.

U obrani Petrinje i ratnim zločinima koje su počinili četnici, većinom iz grada i okolice, ubijeno je 598 ljudi.

Izvor: narod.hr/udruga2gbr-gromovi.hr

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kronika

Zagaj pored Sanskog Mosta: Beru gljive kako bi preživjeli

Objavljeno

na

Objavio

Nije nama problem ići, raditi. Nije problem niti za hranu. Sami si proizvedemo što nam je potrebno i odemo u šumu, pronađemo gljive a brat Željko iste prodaje na tržnici i nešto se pribavi, ali je problem kada djeca krenu u školu jer nemamo za knjige niti za odjeću i obuću. Kada bismo mogli riješiti taj problem  bili bismo presretni, kaže samohrana majka Sandra Šeić.

Piše: Anto PRANJKIĆ

Dok hitamo  iz pravca Prijedora ka Sanskom Mostu pored nas ostaju brojne kuće i površine zemljišta. Obradivog ali neobrađenog. Suvozač mi kaže da je to naselje gdje su nekada žvijeli Hrvati. Pitam ga gdje su oni danas. Kaže, većinom su u Zagrebu i Njemačkoj, ali ih ima na svim stranama svijeta. Protjerani su, izbjegli, raseljeni.

Uz sami grad smjestilo se selo Poljak u kojemu danas žive Hrvati. Najnaseljenije je hrvatsko mjesto u ovom dijelu Federacije BiH. Tu živi negdje oko 50 starijih mještana, ali prema njihovim riječima, oni se ne boje za svoju budućnost. U sastavu njihovog mjesta je mali Zagaj u kojem se događa svojevrsna demografska bomba. Od ukupno 20-tak mještana u Zagaju živi i osmoro učenika, a ako sve bude kako treba na godinu će u školske klupe i Tanja Zelić:

– Voljela bi ići u školu. Malo se družiti sa vršnjacima. Meni je, znate, ovdje jako lijepo. Imam koke, koze i ovce i svog ljubimca konjića, ali bi bilo lijepo razmijeniti koju i sa kolegama vršnjacima, kao velika priča Tanja. Pitamo ju gdje je naučila tako lijepo govoriti a ona će kao iz topa:

– I ovdje imamo internet. I vidimo svašta, pa tako i znamo, kaže 6-godišnja Tanja, koja sa bakom Ljubom, njezinim partnerom Danom  i tetkama, učenicama srednje škole,  živi u Zagaju, malom mjestu u blizini Sanskog Mosta, u živopisnoj prirodi punoj ljepota, ali i opasnosti:

– Ovdje imamo veliki problem. Naime, iz planine se znaju spuštati vukovi u potražnji za hranom, pa se bojimo za djecu. Osnovni je problem što nam djeca odavde idu u školu i po sedam kilometara: od toga idu po pet pješice, jer autobus ne može doći. Moraju proći kroz šume i to nam daje nespokoj, kaže samohrana majka Sandra Šeić, čiji osnovci Valentina i Marko svakoga jutra pješače kilometre kako bi došli do škole, a poslije dolaska sa majkom i ujakom, koji je i osobom s posebnim potrebama,  idu u šumu brati gljive kako bi nešto zaradili za život,a sretni su i zadovoljni. Još Marko zna i minstrirati na svetim misama nedjeljom i blagdanom.

Zagaj Cesta koja stvara probleme pa autobus ne može doći i odvesti dječicu u školu, pa pješače po osam kilometara

– Nije nama problem ići, raditi. Nije problem niti za hranu. Sami si proizvedemo što nam je potrebno i odemo u šumu, pronađemo gljive a brat Željko iste prodaje na tržnici i nešto se pribavi, ali je problem kada djeca krenu u školu jer nemamo za knjige niti za odjeću i obuću. Kada bismo mogli riješiti taj problem  bili bismo presretni, kaže Sandra i ističe kako ima vrlo vrijednu djecu, koja ju ponekad iznenade i cvijećem:

– Dobri su. Marljivi. Znaju iznenaditi lijepim gestama i ljudi ih vole. Skromni su. Sretni su i zadovoljni s ovo malo što imamo, kaže ponosna majka i ponavlja da je najveći problem dio ceste koji vodi od početka Zagaja do u unutrašnjost zaseoka:

– Autobus ne može dolaziti i problem je veliki. Bila bi nam velika pomoć kada bi nam netko mogao pomoći da saniramo cestu, onda ne bismo morali svako jutro ustajati i djecu voditi u školu. Autobus bi mogao dolaziti po njih i problem mračne i nepregledne šume u koju dolaze vukovi kad su gladni bio bi riješen, kaže Sandra.

Prema riječima sumještanina Ante Ljevara već je izrađen projekt i čeka se dobra volja određenih donatora kako bi se ova cesta mogla sanirati:

– Sve smo pripremili i spremni smo predati zahtjeve gdje god to treba. Važno je da riješimo ovaj problem i da nam djeca bezbrižno mogu u školu, kaže Ljevar i ističe kako su ljudi ovdje vrlo vrijedni  i da im treba jako malo za zadovoljstvo.

– Valjao bi neki manji stroj, kojim bi mogli si pomoći u obradi zemlje. Neki mali motokultivator ili slično, što bismo svi u mjestu mogli koristiti, kaže sumještanin Dane, ali najveći je problem već spomenuta cesta.

– Rado bih maloj Tanji kupio bicikl, ali cesta nije povoljna za vožnju, pa mi ju nekako teško gledati kako pati, ali nije tužna, nego je uvijek raspoložena i sretna, ističe Ljevar.

Ovo malo selo u blizini Sanskoga Mosta, gdje ljudi beru gljive kako bi preživjeli, a sretni su i zadovoljni sa ono malo što imaju, svojevrsni je primjer svima nama kako treba živjeti.

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari