Connect with us

Kolumne

Nastup Vatrenih na Europskom prvenstvu – uspjeh ili neuspjeh?

Objavljeno

on

Ni u čemu u životu, pa tako ni u nogometu, kojega svakim danom svi sve ozbiljnije igraju, nije lako nešto postići, poglavito ne nešto veliko, značajno za širu zajednicu.

Teže je tek velebno postignuće obraniti. Jer ono, osim što podiže očekivanja, a skupa s njima stvara i dodatni pritisak, lako uljuljka uslijed neizbježnog zadovoljstva postignutim. Kiša poslije sunca događa se u pravilu i velikima, naviknutima na uspjehe, a kamoli drugima.

Stoga ne bi bilo fer zanemariti tu nepisanu prirodnu zakonitost pri vrednovanju rezultata hrvatske nogometne reprezentacije na Europskom prvenstvu u tijeku. Tim više što je Hrvatska, došavši na natjecanje kao svjetski viceprvak iz Rusije, ispala u osmini finala, podijelivši tako sudbinu pobjednika prethodna tri velika natjecanja (Francuske, Portugala i Njemačke), pri čemu se ne može reći da je naletjela na lakšeg suparnika. Štoviše, bliska bi budućnost mogla pokazati kako je Hrvatska i po treći put za redom ispala od budućeg prvaka. Je li to sramota?

Bolji od dosad najboljih

Rezultat rada izbornika Zlatka Dalića prikladno je mjeriti i s usporedivim situacijama u prošlosti, a one pokazuju kako se jedini njegovi prethodnici koji su ostvarili veće uspjehe (Blažević na Svjetskom prvenstvu ’98 i Bilić na Europskom prvenstvu 2008.) nakon njih nisu uspjeli plasirati na sljedeće veliko natjecanje. Zanimljivo, to su dva jedina takva posrnuća Vatrenih u povijesti. Da pad nakon velikog uspjeha nije značajka samo Hrvatske, pokazuju i primjeri drugih nogometno malih zemalja kada bi svijet iznenadile neočekivanim uspjehom. Primjerice, Švedske i Bugarske nakon polufinala Svjetskog prvenstva ’94, Turske nakon svjetske bronce 2002. i Grčke nakon europskog zlata dvije godine potom. Nakon zvjezdanog trenutka Turska će zabilježiti tek jedan bljesak, Hrvatima duboko urezan u sjećanje, a Bugarska i Grčka ni to. Upravo je to realan kontekst izvan kojeg je nemoguće korektno ocjenjivati Dalićev rezultat. Velike prethodnike Blaževića i Bilića nadmašio je i po drugi put, i u uspjehu, i u, uvjetno rečeno, neuspjehu. Jer Hrvatska se za njegova ravnanja i po peti put u nizu, šesti put od sedam ukupno, plasirala među 16 najboljih u Europi. Ta biserna niska ostvarena je unatoč nogometnoj infrastrukturi po kojoj kaska i za liliputancima iz četvrtog ili čak petog europskog razreda, te povremenom svesrdnom angažmanu jedne izrazito neuspješne političke opcije na isušivanju itekako uspješne nogometne „močvare“.

Štoviše, Hrvatsku je i ovaj put dijelio tek koračić do zvijezda. Nije tek tako bacila koplje u trnje, umalo položivši na pleća objektivno za klasu bolju ekipu. Možda ne po imenima, ali po formi, tehničkoj dotjeranosti, fizičkoj pripremljenosti, momčadskoj uigranosti i samopouzdanju, zasigurno. I to nakon što je u iznimno uzbudljivoj utakmici, u kojoj nije manjkalo bizarnih detalja i čudnovatih obrata, unatoč tome što je primila čak 3 gola (drugi, treći i četvrti) kakvi se baš i ne viđaju na utakmicama seniorskoga ranga, pogotovo ne na ovako visokom nivou, u samoj završnici susreta dostigla veliku prednost.

Pritom, svi kapetani poslije bitke, koji se sad obrušavaju na Dalićevu defanzivnu i ziherašku taktiku, zaboravljaju kako je Hrvatska najveće pobjede nad velikim ekipama – od one 3:0 protiv Njemačke u Lyonu ’98 do polufinalnog trijumfa 2:1 protiv Engleske u Rusiji – ostvarila nakon što je u prvom dijelu susreta bila igrački podređena. Svaki put kad bi u nekoj važnoj utakmici od samoga početka bez kompleksa i pardona jurnula na objektivno jače i organiziranije ekipe, čvrsto odlučna zgaziti te „bubašvabe“ i „žabare“, s terena bi izašla pognute glave (1:2 protiv Njemačke na europskom prvenstvu ’96, i 2:4 protiv Francuske u finalu Svjetskog prvenstva). To ipak nešto govori.

Taktika uskoka i hajduka

Hrvatska velike jednostavno ne može pobijediti njihovim stilom, savršeno organiziranim sustavom, besprijekorno usklađenim linijama kretanja, automatiziranim dodavanjima u trokutima i rombovima, moći ponavljanja do besvijesti, jednostavno zato što nema dostatnu igračku bazu da bi našla dovoljno nogometaša koji će pravodobno biti u punoj natjecateljskoj formi, fizički skroz fit, pucati od samopouzdanja, a k tome i biti spremni podrediti se ekipi i trenerovim zamislima, pa i kad one odudaraju od njihova osobnog viđenja. Sve to mogu nogometno također vrlo nadarene nacije, Italija sa 300 tisuća i Španjolska s 250 tisuća dječaka po generaciji (uzimajući u obzir rođene devedesetih iz čijih se redova regrutiraju danas aktivni igrači), ali ne može jedna Hrvatska s njih jedva 20 tisuća. Uostalom, i rezultati u najvišem razredu Lige nacija zorno potvrđuju kako Hrvatska u učestalim susretima s najjačim ekipama teško drži korak.

Međutim, kad je natjecanje na ispadanje posrijedi, Hrvati se mogu pouzdati u istu onu taktiku, valjda im već upisanu u genetski kôd, koju su primjenjivali njihovi predci, uskoci i hajduci. Ni njima dugotrajnija usredotočenost i željezna stega nikad nisu bili jače strane, ali bi zato na krilima trenutnog nadahnuća istaknutih pojedinaca itekako znali uhvatiti velike na krivoj nozi, uglavnom na prepad, iz zasjede, mimo ustaljenih šablona. Upravo u tome hrvatska je reprezentacija začuđujuće uspješna zadnjih 25 godina otkako se pojavljuje na velikim natjecanjima, ostajući bez premca među malim državama. Štoviše, znatno je uspješnija od 5 puta mnogoljudnije bivše države, u koju je bila utopljena. I to danas kad svi igraju nogomet.

Krivi mogu biti samo oni koji imaju rezultate

To što Dalićev izbor igrača i taktike vide diletantskim oni koji se ne ustručavaju birati kojekakve milanoviće, tomaševiće, buljeve, ričarde lavljeg jezika,… i plejadu drugih foliranata, koji su ni krivi ni dužni gurnuti u sport kojim se nikad nisu ozbiljno bavili, a, evo, sad bi bili treneri i izbornici,… i nije neko preveliko iznenađenje.

Još je manje iznenađenje što za sport specijalizirani kolege medijskih suflera i promotora spomenutih veličina Zlatku Daliću i reprezentaciji nisu dali makar malo mira za priprema u kampu u Rovinju. Upravo suprotno, hitro bi otkrivali javnosti (time i suparnicima) od slova do slova akcije uvježbavane na treninzima, što potvrđuje kako nisu samo stalna putovanja zrakoplovom razlog zašto je Dalić tako čeznuo za mirom inozemnog resorta zatvorenog tipa, kakvog je imao na raspolaganju u Rusiji. No, mogu li se uopće ti „labradori“ bitno razlikovati od kolega im iz informativno-političkih redakcija kad ih plaća ista nevidljiva ruka? Kako onda ne će ti „velikani“ svog posla i jednog Zlatka Dalića prikazivati totalnim analfabetom, a njegove poteze držati neshvatljivim, onako kako su to činili i s jedinim hrvatskim izbornikom u nekom ekipnom sportu kojemu je uspjelo provesti smjenu generacije, a da rezultat ne pati, Linom Červarom? Dok su im u Červarovu slučaju crvena krpa bila ona tri slova koja organski ne podnose (H, D i Z, upravo tim redom), u Dalićevu je, čini se, ponajveći problem što prečesto zaziva Boga i, da stvar bude gora, usuđuje Mu se još zahvaljivati i u dobru i u zlu.

Nije Dalić te sreće da, i nakon što je dvaput nadmašio najuspješnije mu prethodnike u grani po kojoj Hrvate čitav svijet po dobromu prepoznaje, dobije potporu od onih koji ju daju samo pticama iz svoga jata, tada zajapureno, posve nekritički, na neviđeno. Pripadnici čopora baštinjenog iz neuspješne zemlje koju je Hrvatska u svemu bitnome nadmašila, od ratnih do nogometnih vještina, nadasve i u životnom standardu, uvijek dobivaju bjanko povjerenje, jer su vazda moralno besprijekorni i stručni, čak i kad se ne mogu pohvaliti nekim bajnim postignućima u sportovima u kojima bi bili izbornici. Tako je Nikola Vuković kao jedini kandidat rukopoložen za šefa ZG Holdinga i mimo javnog natječaja, te doskora još svete krave u očima uvijek suglasnih glasova javnosti, dočim Zlata Đurđević jedina može biti izbornica u sportu kojem u životu nije primirisala, oglušivši se prethodno na javni poziv i zakonsku proceduru. Među hrvatskim državljanima očito nema nikog drugog tko bi tim predodređenim mesijama bio dostojan konkurent. Netko bi pomislio kako je to zato što Vuković i Đurđević nisu tamo neki Bosanci, a bome ni Hercegovci, nego,… khm,…khm,… stručnjaci,… naravno, a što drugo? Jer što bi drugo bile igraće karte iz talona hobotnice čiji su jedan krak Perković i Mustač, a glava najprije Ante Marković pa Budimir Lončar?

Pedofili protiv pedofila i stabilnosti

Istina, Dalić jest kriv zato što smo izgubili u finalu, pa gdje ne će biti sada, ali dođi ti u svom poslu do svjetskog finala, i potom do europske osmine finala, pa budi kriv. Napad na uspješnog nogometnog izbornika, sad još obogaćenog jednim važnim iskustvom koje se ne može drukčije steći do na vlastitoj koži, zapravo nije drugo nego sumanuti atak na nekim Hrvatima tako mrsku stabilnost, stabilnost bez koje ničeg nema, ničeg osim lutanja i potucanja od nemila do nedraga.

Oni koji Hrvatima ne žele dobro, igraju na tu njihovu infantilnu crtu vabeći ih u svoju mrežu poput pedofila, dobro znajući kako su kronično nezreli ljudi iz dokolice željni svake promjene, spremni prihvatiti svaku novotariju koja im se ponudi i lijepo upakira, bez obzira na stvarni, a ne tek deklarirani sadržaj. Uz krunski argument kako ti novi, koje im velikodušno nude, dosad nisu ništa loše napravili. A što nisu napravili ni ništa dobro, to Hrvate, te strastvene kolekcionare bofl robe, uopće ne sekira. Uostalom, koliko je učinkovita stalna promjena tek samo promjene radi u odnosu na stabilnost, najbolje pokazuje usporedba rezultata Hajduka i Dinama unazad 15 godina.

Konačno, stabilnost je preduvjet uspjeha svake zajednice, bila riječ o obitelji, državi ili nogometnoj reprezentaciji. Upravo zato što je, svjestan njezine važnosti za opstanak Hrvata, posebno inzistirao na stabilnosti nakon kriminalne sustavne 4-godišnje Milanovićeve destabilizacije, koja je najočitiji rušilački izraz našla upravo u odnosu prema nogometnoj reprezentaciji, Andrej Plenković je žestoko izrugivan od strane anarhističkih diletanata svih boja, upregnutih u provedbu nastavka Milanovićeva programa posvemašnje destabilizacije.

Najgrlatiji u tomu su oni Milanovićevi apologeti, što mu vire iz desne nogavice, koji će ga ponekad, istina, reda radi i kritizirati, ali pritom ne će moći suspregnuti žal što se dao namamiti u HDZ-ovu stupicu. A kad su ti i takvi bili u poziciji moći, pokazali su tko su i čiji su. U nedostatku vlastitih ljudi (m)ostojićevci su u obavještajno-represivnom aparatu zadržali ostojićevce, de facto eliminiravši reprezentaciju s Europskog prvenstva 2016., a umalo, da nije bilo epohalnog vritnjaka iz Vlade, i iz kvalifikacija za svjetsko prvenstvo u Rusiji (ma, gdje i kako u međuvremenu nestadoše dirigirani huliganski ispadi?). Sad ta perverzna suradnja opisuje puni krug, ostvarujući se u savezu ideološki navodno pročišćenih (m)ostojićevaca s odvajkada čistim ostojićevcima u splitsko-dalmatinskoj županijskoj ligi, potvrđujući kako iza fingiranih oštrih verbalnih ideoloških sukoba stoji tek ona stara – ruka ruku mije! U njoj leži sukus svih njihovih vrijednosti.

Ti koji sablažnjavaju malene duhom, ostavljajući im pritom i teže rane na duši od klasičnih pedofila, koji to čine malenima tijelom, a protiv kojih su se odjednom počeli svojski boriti čim su nanjušili krv brata im po pedofiliji politikantskog tipa, sve kako bi preoteli njegove malene i stjerali ih u svoj tor.

Naime, taj, također zavodnik u službi svekolike opstrukcije nacionalnog interesa u svakom području, poslovično je sklon zdimiti preko velike bare čim zagusti. I sad bi, sudeći prema tomu kako se karte slažu, mogao uzeti bendžo u ruke i lansirati novi hit – Ne dirajte mi preriju!

Svako zlo za neko dobro

No, u svakome zlu, svim zlobnicima i zlotvorima unatoč, nađe se i poneko dobro. Pa ni ispadanje Vatrenih nije tu iznimka. Osim što bi doista bilo degutantno da ih u slučaju većeg uspjeha ispred države dočekaju njihovi domalo predani zatornici, Milanović i Jovanović, ima tu još jedna bitna stvar. Naime, da su se kojim slučajem plasirali u četvrtfinale, sljedeći susret bi igrali u Sankt Peterburgu, europskoj prijestolnici korona virusa, koja ovih dana bilježi rekorde umrlih od COVID-19 od početka haranja te pošasti. Postojala bi znatna opasnost da navijači po povratku rašire virus u tolikoj mjeri da bi bilo ugroženo ne više toliko opće zdravlje u smislu velike smrtnosti (Ta je prijetnja bitno smanjena, mada ne i posve uklonjena, zbog solidne stope procijepljenosti starijeg stanovništva, uz iznimku navijača iz BiH, gdje je i to na kocki. Naime, uzevši u obzir tamošnju stopu procijepljenosti slabiju od Rusije, gotovo je već izvjesno kako će Hrvati u BiH i po četvrti put morati pobjeđivati koronu uz mnoštvo izgubljenih života), koliko bi bila ugrožena turistička sezona i gospodarstvo. Jer koliko god opijenost igrama i slavljem bila primamljiva, ona traje najviše nekih 5-6 dana u godini, dok je ostalih 360 dana u prvom planu ipak kruh.

Oni koji odgovorno vode državu i o tome moraju voditi računa, ma koliko se nekima njihova taktika, baš kao i Dalićeva na Euru, činila odveć opreznom i defanzivnom. Naime, u okolnostima krajnje rigoroznih pravila, gdje VAR soba u Berlinu svako igranje rukom u šesnaestercu karakterizira kaznenim udarcem, mora se uzeti u obzir i buntovni, nezreli, pomalo djetinji karakter dobrog dijela naroda, a nadasve i njegovu povodljivost za svakojakim šarlatanima i prorocima lažnim, ponajprije praktičarima politikantske i kvazi-znanstvene pedofilije, kao i duboko ukorijenjena sklonost destrukciji vrijednosti i na djelima dokazano vrijednih.

Grgur S./Kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Oglasi
Komentiraj
Advertisement

Komentari