Pratite nas

Religija i Vjera

Naučite djecu materinski jezik molitve

Objavljeno

na

Napamet naučene molitve utisnut će se u njih, u njihovo srce, u njihovu pamet, i hranit će sav njihov duhovni život.

»Naučimo svoje dijete materinski jezik molitve«, piše kardinal Danneels.1 »Naučimo ga uobičajene molitve, male rečenice koje se ponavljaju, pa makar dijete pravilo pogrješke. Ako to ne učinimo, dijete će biti bespomoćno, ne će znati nijednu molitvu kad bude osjetilo potrebu da se obrati Bogu. Da nisam naučio takve molitve, ima dana kada ne bih znao kako moliti. S glavom punom briga i bez krunice ne može se daleko stići. Kad je čovjek shrvan umorom, zašto se ne bi ponizno prepustio poznatim molitvama?«

Očenaš je molitva. »Bez obzira na riječi koje izgovaramo u svojoj molitvi (…), ako je ona istinita i primjerena, mi ne govorimo ništa drugo nego ono što se već nalazi u Očenašu. U molitvama svetaca ne ćeš naći ništa što već nije sadržano u toj molitvi, a ako osjećaš slobodu oblikovati je na neki drugi način, ne ćeš moći moliti ništa drugo.«2 Prva molitva koju će djeca naučiti bit će dakle Očenaš. Ne razumiju što govore? Sigurno ne razumiju sve, ali su vrlo rano sposobni shvatiti ono bitno: da je Bog njihov Otac. Ta napamet naučena molitva utisnut će se u njih, u njihovo srce, u njihovu pamet, i hranit će sav njihov duhovni život.

Zdravomarija je najljepša molitva upućena Mariji, budući da preuzima riječi samog anđela. Ako je naučimo u djetinjstvu, zauvijek ostaje kolut za spašavanje za koji se možemo uhvatiti u danima tuge. Ona je svjetlo koje sja kad vlada gusti mrak, konop za koji se hvatamo da bismo izašli iz provalije svojih grijeha i najjednostavniji način da izrazimo svoju ljubav. Naučimo djecu Zdravomariju i neka im prijeđe u naviku da tako pozdravljaju svoju Majku, da joj se povjeravaju, da se bacaju u njezin naručaj i u njemu nalaze odmor i utjehu. Neprestano ponavljanje Zdravomarija u krunici nije blebetanje; kad nam se dijete baci u naručaj i ponavlja: »Mama, ja te volim!«, ne ćemo nikada reći da blebeće. Baš je tako i kad molimo krunicu.

Ima mnogo drugih molitava koje se mogu naučiti napamet: Vjerovanje je izraz povjerenja, našeg pripadanja Trojstvenom Bogu i jasan sažetak vjere Crkve; »čin vjere, ufanja i ljubavi«, »čin pokore« i »čin pokajanja«, kao i »Ispovijedam se«; psalmi i biblijske pjesme (kao na primjer Veliča); kratke molitve kao: »Isuse, Sine Boga živoga, smiluj se meni grješniku« – svi su ti tekstovi, posebno ako je riječ o molitvama preuzetima iz Svetoga pisma, poput riznice koja će stalno hraniti našu molitvu.

Naučiti napamet neku molitvu znači naučiti je srcem, ne poput papige, nesuvislo, nego s ljubavlju i razumom. Molitvu se ne uči kao školsku lekciju. Molitvu se uči moleći. Dijete vrlo rano usvaja te tekstove, posebno dok svake večeri sluša svoje roditelje kako uz njegovu zipku mole OčenašZdravomariju. Jednog dana, iako ih nikad nije »naučilo« u školskom smislu riječi, dijete će se znati služiti tim riječima u molitvi jednako kao što se zna služiti svojim materinskim jezikom koji nikad nije »učilo« kao jezik.

I šutnja je materinski jezik molitve. Bog, koji se objavljuje riječima, govori nam i kroz šutnju. U tome je sva težina i sva veličina molitve: težina − jer je »suho« susresti nekoga koga naša osjetila ne mogu dosegnuti, veličina − jer je taj »Netko« veći od naših riječi i jer nam tišina daje proniknuti Nepronicivog, ili još bolje, dopustiti njemu da pronikne nas. I šutnja je, dakle, materinski jezik molitve i, kao i sve ostalo, djeca je otkrivaju ugledajući se na roditelje, gledajući ih kako stoje u tišini pred Bogom. Naučiti dijete da ostane u tišini ne znači govoriti mu: »Šuti!«, nego: »Slušaj!«

Riječi molitve nemaju drugi cilj doli omogućiti nam da obratimo pozornost na Onoga koji nas dolazi ljubiti.

Christine Ponsard (preuzeto iz knjige ”Vjera u obitelji” – Verbum ) –

bitno.net


1  Kardinal Godfried Danneels, Familles, Dieu vous aime, éditions Nouvelle Cité, Paris 1991. 

2  Sveti Augustin, Poslanica Probi.

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Religija i Vjera

Danas slavimo blagdan Krštenja Gospodinova

Objavljeno

na

Objavio

Današnjom nedjeljom, svetkovinom krštenja Gospodnjega, završava božićno vrijeme.

Kod krštenja na Jordanu ističe se i ljudsko i Božansko u Isusu Kristu: Isus se mogao krstiti samo kao čovjek, a sam Otac Nebeski potvrdio je za Isusa da je njegov ljubljeni Sin.

„Pošto Isus bijaše kršten i izašao iz vode, otvori se nebo, a on vidje Duha Božjega gdje, poput golubice, silazi nad njim. I začu se glas s neba: Ovo je moj ljubljeni sin, u kome mi sva milina.“ (Mt 3,16-17)

Slaveći blagdan Krštenja Gospodinova sjećamo se dolaska Isusa Krista na rijeku Jordan gdje ga je na početku njegova javnog djelovanja krstio sv. Ivan. To je čin koji nas poziva na obraćenje, na novi život i vjernost savezu koji je Bog sklopio sa svojim izabranim narodom. Isus Krist tim činom želi pokazati da nam je u svemu jednak osim u grijehu. Njegovim silaskom u vodu započinje novo doba čovječanstva i novi život.

Crkva od najstarijih vremena u krštenju Isusovu gleda navještaj našega krštenja. Ipak, postoji velika razlika između Ivanova krštenja i sakramenta krštenja koji mi primamo. Ivanovo krštenje bilo je znakom obraćenja. Po Isusovoj muci i smrti sakrament krštenja prima otkupiteljsku snagu.

Mnogi ljudi su tada dolazili ozbiljnom, asketskom propovjedniku na Jordanu, da izmjene svoj život, a uranjanje u vodu trebalo je biti znak za to.

Isusov put na krštenje u Jordanu imalo je drugi smisao. On je na početku svoga javnog djelovanja stavio znak i želio pokazati do čega mu je stalo. Stao je u dugu kolonu grešnika, koji su pokajnički došli k Ivanu, kao da je jedan od njih. Ne stidi se biti u njihovom društvu, kao što je to kasnije i pokazao. “Došao sam zbog grešnika, a ne zbog pravednika”.

Krštenje Isusovo pokazuje cilj njegova poslanja – kazati nama grešnicima, da nas Bog ljubi.  Danas je dan kad se prisjećamo našeg krštenja, naših odluka u vjeri da se krste naša djeca. I tako po krštenju postajemo ljudi koji su izabrani oko dobrih djela i koji bi trebali biti što revniji činiti dobra djela.

Kod našega krštenja Bog nam kaže svoj ‘da’ za cijeli život i tako živimo unutar svojih obitelji i zajednica.

(laudato.hr)

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Religija i Vjera

Opasna sinkretistička vjera pušta svoje krakove u Hrvatskoj

Objavljeno

na

Objavio

Svojevremeno smo se čudili kako to da pojam Boga i kršćanske tradicije, kulture i umjetnosti Europe ne može ući u europski ustav. Vrijeme je vrlo brzo pokazalo i neke od razloga. Jedan od razloga jest činjenica i stvaran pokušaj da se u svijetu, a ne samo u Europi, stvore „novi svjetski poredak“ i neka nova vjera. A ta je vjera, sasvim očekivano, trebala biti nešto novo, za novo zlatno doba Europe. Ta nova vjera, ta „koheziona snaga Europe“, nije ni katolička ni protestantska ni pravoslavna. Ta nova vjera nastala je u prošlom stoljeću, devedesetih godina, u Anatolijskoj Turskoj. Sažeta je od velikih svjetskih religija Istoka i Zapada kao svojevrstan sinkretizam. A što je to sinkretizam?

Sinkretizam je u povijesti religija spajanje raznovrsnih religijskih elemenata u novi religijski sustav. Pritom se razlikuje pravi sinkretizam od djelomičnoga. U pravom sinkretizmu temeljni elementi dviju religija spajaju se u novi religijski sustav, npr. gnosticizam. Većina religija u svom je nastanku i povijesnom razvitku podložna djelomičnom sinkretizmu. U djelomičnom sinkretizmu zadržavaju se od stare religije neki elementi (obredi, simboli), kojima se daje nov značaj. Tako je na tlu islamske Turske nastala nova vjera, na osnovi „Knjige znanja“, za novo „zlatno doba Europe“ i cjelokupnog čovječanstva.

Tko širi tu novu sinkretističku vjeru? Šire je „DUNIA KARDESLIK BIRLIGI MEVLANA“ i MEVLANA SUPREME FOUNDATION iz Istambula. U prijevodu s turskog jezika, to je „Svjetska zajednica bratstva i sestrinstva“. Bogu su dali ime PREUZVIŠENI SVEMILOSTIVI. Sveta knjiga je KNJIGA ZNANJA. Nju nije moguće kupiti, pa stoga ni posjedovati kao cjelinu. Zainteresiranim, novim vjernicima šalju je u svescima, koje treba postupno čitati, ali se ti svesci ne smiju ukoričiti u jednu knjigu. Može ju se prepisivati. Ali je nema u prodaji. Slogan Mevlane (Božjeg podanika) je „Dođite, dođite, dođite. Bilo da ste mazdaist ili ateist. Ovo mjesto nisu vrata pokajanja. Dođite iako ste izgubili strpljenje tisuću puta. Vaše srce je sjedište poniznosti. Ovdje činite svoje bogosluženje. Naš je zagrljaj otvoren za svu našu ljudsku braću i sestre.“ Spominju sve svete knjige velikih svjetskih religija kao nekakvo prijelazno razdoblje, kao nešto što je prethodilo „Knjizi znanja“, novoj filozofiji i vjeri za novi poredak u svijetu. „Nažalost, vaša su društva te svete knjige izopačila. Ova vam knjiga sada opet objašnjava, jedan po jedan, potpuno jasno, iste savjete koji su esencija svih knjiga. Na razini Boga nema fanatizma ni slijepe privrženosti. U prirodi je sve čisto i sjajno. Kaos nije u Bogu nego u njegovim podanicima. Nerazvijeno stanje islamskog društva posljedica je te činjenice. Ova je knjiga sada otkrivena kao Božanska zapovijed iz Koda svijesti Ataturkove republike Mevlana kodu koji je anatolijski kanal. Knjiga je za sve vjernike velikih religija, za ateiste i mazdaiste. Mazdaist je poklonik mazde, iranske predislamske dualističke religije kojoj je Zaratustra pridao neke monoteističke elemente. Za tu novu sinkretističku vjeru bogosluženje u crkvi isto je kao i bogosluženje u džamiji. Sve su religije jednake. Svačiji Bog jest isti jedini Bog. Svi bogoslužimo istoga Boga. Muhamed Mustafa prvi je „svjetlosni prijatelj božanskog svjetla“ na arapskom poluotoku. Vjere su podijelile ljude na svoj način (katolička, pravoslavna i protestantska vjera).

Kada „Knjiga znanja“ progovara o prorocima u Svetom pismu i drugim religijama, kaže: „Buda je sreo svoga boga u Masivi. Mevlana je sreo nas u univerzumu. Isus Krist je bio poslan na svijet sa svojim čudima. Muhamed i Mojsije bili su poslani da bi vas prosvijetlili putem intelekta.“ A za svoju „Knjigu znanja“ kažu: „Čitav će univerzum čitati ovu knjigu i jednoga će dana čitav svijet živjeti sretno pod ovim prelijepim krovom bratstva. S našom ljubavlju svoj našoj braći i sestrama na svijetu.“ Pitam se, kome pomaže ta novosvjetska sinkretistička religija? Oni hrabro pišu: „Mi pomažemo samo svojim prijateljima koji pruže svoje ruke prema nama. Naša je ljubav za čitav univerzum, naša braćo i sestre.“ Kome je diktirana „Knjiga znanja“? „Gospod Knjigu diktira ‘peru zlatnog doba’, bez postavljanja ikakvih glasnika između, znanstveno objašnjenje svih knjiga, skupljajući esenciju svih tih knjiga. Tu spominju starozavjetne knjige, Davidove psalme, Novi zavjet i zbroj svih imena Božjih u univerzumu, koji je 6666. No, ne zaobilaze ni pojam istočnjačke reinkarnacije, jer vjera za novi poredak u svijetu želi biti sveobuhvatna za cijelo čovječanstvo. „Nakon određivanja tko ste vi, što ste vi i koliko ste puta vi bili inkarnirani, mi dolazimo u vezu s vašom stvarnom osobnošću“. Na koji način članovi te nove sinkretističke religije povezuju sebe za novo, zlatno doba? „Naš svjetlosni prijatelj Isus Krist je onaj koji vodi. A u muslimanskom je carstvu vodič naš svjetlosni prijatelj Muhamed Mustafa. I oni vas na ovome putu prosvjetljenja na brojne načine, informacijama koje vi dobivate na taj način, započinju vaše međugalaktičke veze. Te se veze obavljaju putem računalnog sustava, radio valovima……“ Knjiga znanja bez ikakva straha i kompleksa obećava nerazvijenim društvima propast: „Nerazvijena društva bit će uništena razmjerno mučenju koje nanose ženama. Nikada to ne zaboravite.“ Dolazi „zlatno doba“, razdoblje u kojemu neće biti više potrebni svete knjige ni bogoslužni prostori. „Sada, neće više biti religijskih knjiga koje vam trebaju biti otkrivene. Vi možete prihvatiti te riječi kao nastavak svojih knjiga. Sreća i uspjeh svima vama, s uzvišene razine.“ Svaki svezak Knjige znanja ili obraćanje i poziv potencijalnim novim članovima, prijateljima te sinkretističke novovjeke vjere potpisan je s „Pero Zlatnog Doba“, P.Z.D. Sve što će se događati među pripadnicima te nove vjere bit će kontrolirano i zabilježeno na računalima. Svijest, razmišljanja, gotovo sve. Kome Bog pruža pomoć? „Bog pruža pomoć samo onima koji je zaslužuju. Korisno je to imati na umu. Alah uvijek pomaže svojim podanicima; nemojte to zaboraviti.“ Zadaća svakog pripadnika te nove vjere jest biti „probuđen“ i sam „probuditi“ najmanje pet ljudi u svojoj blizini.

To je minimalna dužnost. Jer se ništa ne može postići sjedenjem, odlaganjem ili odlaskom u crkvu ili džamiju. „Sveta knjiga“ te nove vjere ne obraća se društvu, nego pojedincu. Treba pronaći sebe pod „svjetlom knjige i neizmjernom ljubavi“. „Knjiga znanja“ posebno se, i to vrlo grubo, narugala kršćanstvu i Isusu Kristu: „Isus Krist bio je poslan na svijet izvoditi svoja čuda. On je bio nazvan Alahovim sinom. Jer on je bio sin Djevice Marije. Djevica Marija bila je poslana na Zemlju po zapovijedi ‘uzvišenih’. Ona je bila rodila bez udaje. Ljudi toga vremena to su tumačili na različite načine. I neki su to prihvatili onako kako jest. Sada, u ovom svemirskom dobu, mi to možemo objasniti. Isus Krist je ‘Beba Čudo’, on je bio ‘beba iz epruvete’, kako vi to zovete…. On je bio rođen kao beba iz epruvete i preminuo je tako što je bio ‘uznesen svjetlosnim snopom’.“ Kakve su to neviđene, nečuvene gluposti, grubosti i neodmjerene riječi u odnosu prema Isusu Kristu? Edison je, po njima, svetac zato što je dao čovječanstvu „božansko svjetlo“. On je, prema toj vjeri, uzvišena osoba, jer je put do Boga našao osobnom logikom. Svaki mehanizam, prema toj „knjizi znanja“, ima upravitelja. Mi ga zovemo Bog, a oni ga zovu „Gospod Mehanizma“. Posljednja diktirana knjiga za tu novu vjeru jest Kuran. Nakon objave Muhamedu, nijedna knjiga neće biti objavljena preko proroka. Te su svete knjige, po tome novom nauku, vrijedile zajedno s Kuranom do 1999. godine. Ta nova vjera daje poruku kršćanima i muslimanima – da se odreknu svojih religijskih uvjetovanosti, jer se samo tako u novoj vjeri može postići „vrhunac“. Treći svezak te knjige kaže: „Vi ste u ‘potpuno novom poretku’.“ Ta univerzumska, sinkretistička vjera novog doba uči da nova godina započinje 19. veljače. Knjigu znanja treba čitati u svescima do šest puta do druge Nove godine. Svatko tko dobije sveske te knjige na čitanje član je „svjetske bratske zajednice“, to jest član „Kluba“. Knjiga je objavljena preko „kanala alfa“, koji je kanal (Gospoda). Ona se širi od 1984. godine po univerzumu, svezak po svezak. To je „knjiga budućnosti“, ne prošlosti. Glavni centar je u Istanbulu, a osim toga centra na svijetu ima još 18 centara. Knjiga ima nakanu biti, kako pišu u svescima, „vaša savjest, vaša Logika i intelekt“.

Moj osobni zaključak

Ovdje nije riječ o novoj vjeri u klasičnom smislu riječi. Sve je upućeno na događaje u čovjekovoj savjesti, njegovu intelektu, logici i srcu. Zapravo, sve se novo znanje i spoznaja smješta u srce čovjeka. Vjera kao vjera, kao nova vjera, zapravo je samo filozofsko-duhovni sinkretizam. Da je riječ stvarno o novoj religiji, tada bi trebala postojati sveta mjesta, bogoslužni prostor, molitva i liturgijski čini, obredi. U tome sinkretizmu nema ničega, osim bahatog stajališta da su oni ti koji imaju posljednju božansku objavu. „Knjiga znanja“ i sinkretizam toga filozofsko-duhovnog htijenja i aktivnosti među ljudima plod su „novog svjetskog poretka“, po kojemu sve vjere treba baciti pod noge i stvoriti civilizaciju satkanu kao jednu zajednicu („koktel  svih mogućih, postojećih duhovnosti“). Malo kršćanstva, malo, zapravo mnogo islamske duhovnosti i prihvaćanje istočnjačkog pojma reinkarnacije. Ono što je bolno jest svakako ruganje Isusu i kršćanima – da Isus nije začet po Duhu Svetom, nego da je „dijete iz epruvete“. Karakteristično je da se ta „Knjiga znanja“ nijednom rečenicom ne dotiče ni pravoslavlja ni judaizma. Kao da za njih pravoslavlje ne postoji, ili ga prepuštaju nekom drugom u stvaranju „novog svjetskog poretka“. Sama činjenica tajnovitog širenja svezaka „Knjige znanja“, „misionarskog djelovanja“, doista je tajnovita. Čitatelji svezaka te knjige ne smiju na svoju ruku dijeliti te sveske. Sve je strogo kontrolirano. Velika je enigma pitanje zašto je „Knjiga znanja“ nastala baš u anatolijskoj, islamskoj turskoj pokrajini, i zbog čega Kuran kao knjiga i islam imaju povlašteno mjesto u tome filozofskom sinkretizmu. Može li takva vjera, koja nema bogoštovnih zgrada, liturgijskih obreda imati budućnost? To je doista veliko pitanje. Ali, sigurno je jedno – ona će pomoću filozofije duhovno-intelektualnog sinkretizma unositi mnogo nereda u kršćansku i muslimansku kulturu. Vjerojatno to i jest cilj: koristiti 21. i 22. stoljeće za tihi rat protiv tih dviju civilizacija. Knjiga znanja predviđa sretnu budućnost čovječanstva tek u 23. stoljeću. Do tada je daleko. Neke negativne plodove – ravnodušnost prema kršćanstvu i prezir prema kršćanskim vrijednostima i samome Isusu – već žanjemo. Ta sinkretistička filozofija već pušta korijene i svoje krakove u Hrvatskoj. Ima onih koji su u Lijepoj Našoj uključeni u čitanje te „Knjige znanja“ u svescima. Živi bili pa vidjeli tu vjeru na djelu, koja za sebe kaže da je vjera za cijeli univerzum, za cjelokupno čovječanstvo. Nazvati Isusa „bebom iz epruvete“, a tvrditi da se „Knjiga znanja“ oslanja na prethodno objavljene vjere i religije svijeta, doista je licemjerno i ponižavajuće. To mogu činiti samo neprijatelji Božji, osobe zadojene sotonizmom te izazivanjem i podmetanjem netrpeljivosti, a ne bratstva i sestrinstva, kako za sebe kažu. A kažu da su  „svjetska zajednica bratstva i sestrinstva“. Oni su „pero zlatnog doba“. Neka svatko osobno procijeni kamo vodi taj „novi poredak“ i tko su kreatori toga sinkretizma i stvarni pisci „Knjige znanja“, temeljne knjige za „zlatno doba“ čovječanstva.

Vladimir Trkmić

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari