Pratite nas

Religija i Vjera

Naučite djecu materinski jezik molitve

Objavljeno

na

Napamet naučene molitve utisnut će se u njih, u njihovo srce, u njihovu pamet, i hranit će sav njihov duhovni život.

»Naučimo svoje dijete materinski jezik molitve«, piše kardinal Danneels.1 »Naučimo ga uobičajene molitve, male rečenice koje se ponavljaju, pa makar dijete pravilo pogrješke. Ako to ne učinimo, dijete će biti bespomoćno, ne će znati nijednu molitvu kad bude osjetilo potrebu da se obrati Bogu. Da nisam naučio takve molitve, ima dana kada ne bih znao kako moliti. S glavom punom briga i bez krunice ne može se daleko stići. Kad je čovjek shrvan umorom, zašto se ne bi ponizno prepustio poznatim molitvama?«

Očenaš je molitva. »Bez obzira na riječi koje izgovaramo u svojoj molitvi (…), ako je ona istinita i primjerena, mi ne govorimo ništa drugo nego ono što se već nalazi u Očenašu. U molitvama svetaca ne ćeš naći ništa što već nije sadržano u toj molitvi, a ako osjećaš slobodu oblikovati je na neki drugi način, ne ćeš moći moliti ništa drugo.«2 Prva molitva koju će djeca naučiti bit će dakle Očenaš. Ne razumiju što govore? Sigurno ne razumiju sve, ali su vrlo rano sposobni shvatiti ono bitno: da je Bog njihov Otac. Ta napamet naučena molitva utisnut će se u njih, u njihovo srce, u njihovu pamet, i hranit će sav njihov duhovni život.

Zdravomarija je najljepša molitva upućena Mariji, budući da preuzima riječi samog anđela. Ako je naučimo u djetinjstvu, zauvijek ostaje kolut za spašavanje za koji se možemo uhvatiti u danima tuge. Ona je svjetlo koje sja kad vlada gusti mrak, konop za koji se hvatamo da bismo izašli iz provalije svojih grijeha i najjednostavniji način da izrazimo svoju ljubav. Naučimo djecu Zdravomariju i neka im prijeđe u naviku da tako pozdravljaju svoju Majku, da joj se povjeravaju, da se bacaju u njezin naručaj i u njemu nalaze odmor i utjehu. Neprestano ponavljanje Zdravomarija u krunici nije blebetanje; kad nam se dijete baci u naručaj i ponavlja: »Mama, ja te volim!«, ne ćemo nikada reći da blebeće. Baš je tako i kad molimo krunicu.

Ima mnogo drugih molitava koje se mogu naučiti napamet: Vjerovanje je izraz povjerenja, našeg pripadanja Trojstvenom Bogu i jasan sažetak vjere Crkve; »čin vjere, ufanja i ljubavi«, »čin pokore« i »čin pokajanja«, kao i »Ispovijedam se«; psalmi i biblijske pjesme (kao na primjer Veliča); kratke molitve kao: »Isuse, Sine Boga živoga, smiluj se meni grješniku« – svi su ti tekstovi, posebno ako je riječ o molitvama preuzetima iz Svetoga pisma, poput riznice koja će stalno hraniti našu molitvu.

Naučiti napamet neku molitvu znači naučiti je srcem, ne poput papige, nesuvislo, nego s ljubavlju i razumom. Molitvu se ne uči kao školsku lekciju. Molitvu se uči moleći. Dijete vrlo rano usvaja te tekstove, posebno dok svake večeri sluša svoje roditelje kako uz njegovu zipku mole OčenašZdravomariju. Jednog dana, iako ih nikad nije »naučilo« u školskom smislu riječi, dijete će se znati služiti tim riječima u molitvi jednako kao što se zna služiti svojim materinskim jezikom koji nikad nije »učilo« kao jezik.

I šutnja je materinski jezik molitve. Bog, koji se objavljuje riječima, govori nam i kroz šutnju. U tome je sva težina i sva veličina molitve: težina − jer je »suho« susresti nekoga koga naša osjetila ne mogu dosegnuti, veličina − jer je taj »Netko« veći od naših riječi i jer nam tišina daje proniknuti Nepronicivog, ili još bolje, dopustiti njemu da pronikne nas. I šutnja je, dakle, materinski jezik molitve i, kao i sve ostalo, djeca je otkrivaju ugledajući se na roditelje, gledajući ih kako stoje u tišini pred Bogom. Naučiti dijete da ostane u tišini ne znači govoriti mu: »Šuti!«, nego: »Slušaj!«

Riječi molitve nemaju drugi cilj doli omogućiti nam da obratimo pozornost na Onoga koji nas dolazi ljubiti.

Christine Ponsard (preuzeto iz knjige ”Vjera u obitelji” – Verbum ) –

bitno.net


1  Kardinal Godfried Danneels, Familles, Dieu vous aime, éditions Nouvelle Cité, Paris 1991. 

2  Sveti Augustin, Poslanica Probi.

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Religija i Vjera

Sveti Josip – Zaštitnik Crkve i domovine Hrvatske

Objavljeno

na

Objavio

Evanđelje ga opisuje u dvije riječi: bio je pravedan i vjeran. Sveti Josip štuje se napose kao zaštitnik cijele Crkve i svake obitelji.

Blagdan svetog Josipa, Djevičina zaručnika, Isusova poočima i zaštitnika Katoličke crkve slavi se 19. ožujka. Poštuje ga se kao brižnog čuvara, skrbnika i oca najsvetije obitelji čiju veličinu otkrivaju sveti Oci i kasnije teolozi i duhovni pisci. Koliko je sveti Josip blizak vjernicima, svjedoči i to da je samo karmelski red krajem 18. stoljeća imao više od 150 crkvi posvećenih sv. Josipu.

Danas slavimo svetog Josipa, vjerničkom srcu posebno dragog sveca, zaručnika Blažene Djevice Marije, Isusovog poočima i zaštitnika hrvatskog naroda. Bio je kraljevskog podrijetla, „sin Davidov“, iz čijeg je roda trebao poteći Mesija. Radio je kao stolar, tesar, drvodjelac, a sveti Matej evanđelist spominje ga kao pravednika.

Bio je čestit, krepostan i svet čovjek. Svaki njegov čin prožet je ljubavlju, vjerom i vjernošću. Ostao je zbunjen kad je vidio da je njegova zaručnica Marija trudna. Bio je siguran da je poštena djevojka, a da bi je zaštitio od svih mogućih nedaća, odlučio ju je potajno otpustiti.

Kad ga je Božji anđeo poučio da je trudna po Duhu Svetome, bez bojazni je prihvatio Božji plan. Pošao je s Marijom u Betlehem na popis pučanstva i bio nazočan Isusovom rođenju. Pred Herodovom smrtnom prijetnjom sklonio se s Marijom i Isusom u Egipat. Kao glava Svete obitelji živio je i radio u Nazaretu. Hodočastio je s dvanaestgodišnjim Isusom i Marijom iz Nazareta u Jeruzalem, a kad se Isus izgubio, zabrinuto ga je tražio. Pred zakonom je bio Isusov pravni, zemaljski otac.

Prema evanđeljima bio je pravedan muž, čovjek dobra srca, primjeran u svojem pouzdanju u Boga, čovjek vjere i poslušnosti, vjeran i u trenucima kad je poslušnost od njega tražila velike žrtve, zaručnik i čovjek čista srca. S poštovanjem je živio s Marijom Djevicom kao brižan čuvar, skrbnik i otac najsvetije obitelji. Sveti Josip, uz Isusa i Mariju zauzima najpovlaštenije mjesto u povijesti spasenja.

Štovanje svetog Josipa započelo je u IX. stoljeću u samostanu Reichenau na Bodenskom jezeru, a kasnije su ga promicali mnogi sveci, među njima i crkveni velikani kao sveti Bernard, sveti Toma Akvinski, sveta Terezija Avilska, sveti Franjo Saleški i mnogi drugi. Naročitu pobožnost prema svetom Josipu razvio je franjevački red.

U hrvatskim krajevima štovanje svetog Josipa osobito su širili isusovci, a na prijedlog zagrebačkog biskupa Martina Borkovića Hrvatski sabor proglasio ga je na svom zasjedanju 9. i 10. lipnja 1687. zaštitnikom Kraljevine Hrvatske: „Sveti Josip, Krista Spasitelja vjerni hranitelj, Djevice Bogorodice djevičanski zaručnik, za posebnog zaštitnika Kraljevine Hrvatske u Državnom saboru godine 1687. od redova i staleža jednoglasno je odabran.“

Hrvatski biskupi na svom zasjedanju u Splitu 1972. potvrdili su da je ta odluka i dalje na snazi „jer Sabor nije imao u vidu apstraktno hrvatsko kraljevstvo, nego hrvatski narod, koji nadživljuje sve peripetije oko svoga suvereniteta…“. Kao trajan spomen na tu saborsku odluku, 14. srpnja 2008. na ulazu u Hrvatski sabor postavljen je i blagoslovljen reljef svetog Josipa, rad kipara Šime Vulasa. Na zasjedanju Hrvatske biskupske konferencije, održanom u Šibeniku od 5. do 7. studenoga 2008, sveti Josip proglašen je glavnim zaštitnikom Hrvatske. Nacionalno svetište svetog Josipa nalazi se na Dubovcu u Karlovcu.

Sveti Josip zaštitnik je Crkve, obitelji, očeva, bolesnika, umirućih, oženjenih osoba, osoba koje sumnjaju i oklijevaju, rizničara, radnika, stolara, tesara, kolara, drvodjelaca, građevinskih inženjera, slastičara, obrtnika, iseljenika, useljenika, putnika, prodavača i kupaca kuća, trudnica, inžinjeraca, pionira, socijalne pravde, nerođene djece, Sjeverne i Južne Amerike, Austrije, Belgije, Češke, Kanade, Koreje, Meksika, Perua, Vijetnama i mnogih krajeva, naselja, učilišta, ustanova, biskupija, župa, crkava i kapela diljem svijeta i hrvatskih krajeva (Zagreb-Trešnjevka, Zagreb-Gajnice, Brebrovac kod Jastrebarskog, Črnilovec kod Jastrebarskog, Klinča Sela-Zdenčina kod Jastrebarskog, Vukovar-Borovo Naselje, Popovac u Baranji, Belišće, Dalj kod Erduta, Osijek, Josipovac kod Osijeka, Đurđenovac, Vuka, Vrbje, Slavonski Brod, Grubišno Polje, Slatina, Novo Virje, Stubičke Toplice, Varaždin, Lipovljani, Sisak-Galdovo, Šišljavić kod Karlovca, Karlovac-Dubovac-nacionalno svetište, Završje Netretićko, Josipdol, Lički Osik kod Gospića, Jablanac kod Senja, Karlobag-kapucinski samostan, Rijeka-Podmurvice, Pula, Rovinj, Praputnjak kod Bakra, Ičići kod Opatije, Obrovac, Zadar-Plovanija, Ražine kod Šibenika, Kadina Glavica kod Drniša, Dugi Rat, Split-Mertojak, Split-Sukoišan-samostan franjevaca trećoredaca, Postira na Braču, Vela Luka na Korčuli, Dubrovnik, Kotor, Gornja Dubica kod Odžaka, Drvar, Lištani kod Livna, Nova Topola kod Bosanske Gradiške, Prijedor, Trn kod Laktaša, Teslić, Bosanska Kostajnica, Špionica kod Srebrenika, Zenica, Zavidovići, Rankovići kod Novog Travnika, Turbe kod Travnika, Sarajevo-Marijin Dvor, Pale kod Sarajeva, Lug kod Prozora, Vinjani kod Posušja, Domanovići kod Čapljine, Grljevići kod Ljubuškog, Izbično kod Širokog Brijega, Čerević kod Beočina, Đurđin kod Subotice, Deronje kod Odžaka, Gornji Breg kod Sente, Totovo Selo kod Kanjiže).

(Laudato.hr/Kamenjar.com)

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Religija i Vjera

Nadbiskup Hoser: Hrvatska i Hercegovina su prva kći Crkve

Objavljeno

na

Objavio

Apostolski vizitator za župu Međugorje nadbiskup Henryk Hoser, slaveći svetu misu u crkvi sv. Jakova u Međugorju u sklopu duhovne obnove za župljane, istaknuo je, između ostaloga, kako su Francusku nekada nazivali prvom kćeri Crkve, ali Hrvatska i Hercegovina su isto tako prva kći Crkve, objavio je Medjugorje.hr.

Nadbiskup Hoser govorio je na francuskom jeziku jer, kako je kazao, njegovo poznavanje hrvatskog jezika još nije dostatno.

Obiteljski život

– Francusku su nekad nazivali prvom kćeri Crkve, ali Hrvatska i Hercegovina su, isto tako, prva kći Crkve. To je bila rimska provincija iz koje su proistekli i crkveni oci kao što je sveti Jeronim. Vi imate bogatstvo i blago koje se ne zna uvijek dobro živjeti. To je blago koje je dio vašeg identiteta.

Hrvatski identitet je, između ostaloga, kršćanska vjera i jaka vezanost za obiteljski život. Svjedoci smo kako se u svijetu degradira i raspada obiteljski život. Kultura obiteljskog života, koju vi još uvijek imate, cjelovita je.

U Međugorju i okolici vidim obitelji koje su još uvijek cjelovite. Ne obitelji od oca, majke i jednog djeteta, nego obitelji od nekoliko naraštaja. Ako to izgubite, izgubit ćete svoje nacionalno jedinstvo i svoju vezanost uz Crkvu – kazao je mons. Hoser. – Obitelj je škola zajedničkog života, zajednica koja vjeruje i evangelizira.

Ne samo unutar sebe nego i prema vani. Obitelj je kao zajednica u neprestanom razgovoru s Bogom i, na koncu, to je zajednica koja je u službi čovjeka. Proročka uloga i poslanje obitelji je ne samo naviještati nego tumačiti znakove vremena u svjetlu evanđelja.

Roditelji sudjeluju u svećeničkom poslanju Isusa Krista. Oni zajedno sa svima koji stanuju pod istim krovom trebaju slaviti vjeru, između ostalog, i preko zajedničke obiteljske molitve. Kristova uloga je i kraljevanje – funkcija upravljanja. Tako da bračni par ima Kristovu funkciju upravljanja obiteljskom zajednicom.

Veliko dostojanstvo

Želio bih čestitati svim bračnim parovima koji su ovdje jer oni imaju veliko dostojanstvo. Ivan Pavao II. govorio je da je dostojanstvo mjera čovjekove vrijednosti. Čestitam vam što ste nasljednici takve obiteljske tradicije i tog hrvatskog i hercegovačkog identiteta – kazao je mons. Hoser, piše Medjugorje.hr

 

Mons. Hoser: Za upoznati Međugorje najbolje je doći ovdje i živjeti ovo iskustvo!

 

 

 

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari