Pratite nas

Komentar

NAVIK ON ZGINE KI ŽIVI KO JANJE

Objavljeno

na

Ništa se nije promijenilo osim imena države. Povijest kako su ju onda tumačili, tumače ju i danas. Njihove heroje su proglasili našima a naše junake i danas smatraju zločincima.

[ad id=”93788″]

Udbinim ubojicma su pružili zaštitu, utočište i nagradu a junake domovinskog rata potrpali u tamnice i izručili u Haag. Ovo nije Hrvatska država dok god njom vladaju učesnici, nasljednici i sljedbenici Jugoslavije, jugoslavenstva, njene ideje i ideologije. Zato rezultati njihove vlasti danas uništavaju Hrvatsku jedanako kao što ju je uništavala Jugoslavija, uključujući pljačku, osiromašenje i iseljavanje.

Piše: Dinko Dedić/Kamenjar.com

Sluganski element u hrvatskoj državi se uspio uhljebiti u kraljevini Jugoslaviji, u komunističkoj Jugoslaviji i jednako je tako uspio zajašiti na vlast i izmanipulirati tzv. Hrvatsku demokraciju u svoju korist.

Ideali hrvatskih boraca za samostalnost su bili sloboda, pravda, jednakost, napredak i sreća za hrvatski narod u samostalnoj hrvatskoj državi. Nakon 20 godina postojanja Hrvatske države i 20 godina njihove vlasti, koji su od ovih ideala ostvareni? Što god nam se događalo u Jugoslaviji, događa nam se i danas.

Netko će reći da tamnice nisu pune hrvatskih političkih zatvorenika kao što su bile u vrijeme Jugoslavije. To je samo zato što su se Hrvati u vrijeme Jugoslavije bunili i kao pobunjenici su bili trpani u zatvore a danas se nitko ne buni, nego svi trpe postojeće stanje, nepravdu, laž, pljačku, besposlicu, iseljavanje i općenito održavanje Hrvatske na razini trećesvjetske korumpirane banana republike, ogrnute plaštem europske demokracije.

Nakon 20 godina postojanja Hrvatske države i 20 godina njihove vlasti, koji su od ovih ideala ostvareni? Što god nam se događalo u Jugoslaviji, događa nam se i danas.

Pobunite se danas pa ćete vidjeti kako će nastupiti hapšenja i batinanja, kako će ljudi morati spašavati glavu bježanjem preko granice.

Hrvatska politička emigacija i oni hrabri sinovi u domovini kojima ponos nije dozvoljavao trpiti taj zulum, u vrijeme jugoslavenske stahovlade rušili su Titove spomenike, simbol hrvatske tragedije onda i danas.

Danas Hrvati ne pružaju nikakav otpor ovome što se događa. Tablu kojom se svakom posjetitelju obznanjuje da najljepši zagrebački grb nosi Titovo ime, nitko neće ni dotaktnuti. Pokornim ljudima nitko neće ništa. Samo će ih pustiti da polako i u tišini tonu i nestaju.

ulica puniše račićaNajbolji dokaz da se ništa nije promijenilo, je slučaj Darka Pajčića koji je izgubio glavu jer jer razbio ćiriličnu tablu u Vukovaru. Hrvati su u tisućama otišli na sprovod ali se njegovovom ubojici nije dogodilo ništa. U Hrvatskoj državi ti i takvi prolaze bolje nego za vrijeme stare Jugoslavije. Puniša Račić, ubojica Stjepana Radića je makar simbolično osuđen na kućni pritovor.

Agresori na Hrvatsku državu su abolirani a hrvatski branitelji proskribirani. Sam predsjednik Hrvatske države je najveći zločin protiv hrvatskog naroda, bleiburšku tragediju, proglasio opravdanom. Hrvati su slegli ramenima i na vlast ga izabrali još jednom.

Ubojice i organizatori ubojstva Brune Bušića i još sedamdesetak Hrvata koji su zastupali ideju Hrvatske samostalnosti slobodni su u Hrvatskoj i nikome nikada nije pala ni dlaka s glave. Umjesto da oni nakon tolikih desetljeća zločina drhte za svoju sigurnost, u strahu drhte Hrvati da i oni nebi ušli u statistiku udbinih zločina.

Kad je zatraženo izručenje dvojice zločinaca u Njemačku, izdajnička hrvatska vlast je poduzela sve što je bilo u njenoj mogućnosti da ih zaštiti. Popustili su tek pod prijetnjom kazni od stotina milijuna eura.

Hrvati su odlučili sve svoje težnje staviti u ruke pervertiranog i korumpiranog tzv. demokratskog procesa i nakon 20 godina neuspjeha, niti danas ne odustaju, dok kroz to vrijeme država tone na svim poljima, sudstvo predstavlja karikaturu pravde a država tone u dugove i nalazi se na rubu bankrota. Istvremeno vlastodšci lažu u oči tumačeći da je Hrvatska pravna država, da gospodarski napreduje, da nezaposlenost samo što nije počela opadati itd.

Cijeli svijet vidi u kakvoj je Hrvatska situaciji, strane investicije su presušile i spustile se na nekih 400 milijuna eura, na razinu manjeg zapadnog gradića.

Ubojstvom Darka Pajčića nisu prvi puta pokazali da su spremni svim sredstvima braniti svoje ideale. Na što su Hrvati spremni? Od 800 u Hrvatskoj uhljebljenih udbaša, da li je i jednom ikad pala dlaka s glave? Sve što čujem od ovih koje krste fašistima, ekstremistima i ustašama su pozivi na molitvu. I Bogu je moralo dojaditi, jer molitva ima smisla za one koji nešto rade a ne oni koji sjede na guizici i poput prosjaka oplakuju svoju sudbinu.

Navik on zgine ki živi ko janje!

Dinko Dedić

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Komentar

Ako ima pravde, Plenkovića će skupo koštati savez s Pupovcem

Objavljeno

na

Objavio

„Tko s đavlom tikve sadi, o glavu mu se razbijaju“ – kaže jedna dobro poznata narodna poslovica koju je bezimeni autor vjerojatno iskusio na vlastitoj koži, jer, vele ljudi kako se životna škola najbolje uči upravo tako.
Političari su, međutim, posebna sorta, pa je sasvim moguće da ovo pravilo ne vrijedi za njih.

U takve izuzetke (možda) spada i naš premijer Andrej Plenković kojemu je (po sudu mnogih, pa i po mome osobnom) fatalna pogrješka u političkoj karijeri bila koalicija s SDSS-om i njezinim liderom Miloradom Pupovcem. Moguće da je upravo proteklih dana premijer ipak (barem djelomično), onako sramežljivo progledao na jedno oko – ili nam se samo čini, ali, po prvi put se u nečemu nije složio s dr. sc. Miloradom, vječnim i vječitim političkim „tatom“ svih „ugroženih Srba“ u Hrvatskoj.
Čuda se dakle, događaju – rijetko, ali se ipak događaju.

Pupovac i Plenković se, naime, nisu se složili oko kolektivne stigmatizacije hrvatskoga naroda vezano za nedavne slučajeve nasilja u Đevrskama i Uzdolju a čija su meta bili tamošnji Srbi.

Naime, dr. sc. Milorad Pupovac u zakrabuljenim nasilnicima (s fantomkama na glavama) vidi sve nas Hrvate koliko god nas ima, baš kao da svaki od tih 3.874.321 Hrvata (iliti „ustaša“ – koliko nas je bilo po popisu 2011. godine), iz dana u dan juriša na svoje susjede srpske nacionalnosti s palicama, štapovima, željeznim šipkama i ostalim rekvizitima u rukama (za sada „srbosjeci“ ne rade, ali nikad se ne zna…).

Za njega mi Hrvati ostajemo i dalje ono što smo uvijek bili: esktremisti, nasilnici, „ustaše“ etc, etc., i, on nam to bez ikakvoga kompleksa i zadrške sipa u lice ima već više od 27 godina, različitim povodima (a i bez povoda) u različitim oblicima i na razno-razne načine.

Za njega je Republika Hrvatska samo novi izdanak NDH i svi smo potencijalna opasnost, ne samo za Srbe nego i za sve druge. To je njegova „vizija“ Hrvata i hrvatske države, ne od jučer, nego od kad je počeo javno istupati. I koliko god se mi trudili pronaći nekog sličnog njemu na hrvatskom političkom nebu, neće nam to uspjeti.
Ono što je Svetozar Pribićević jako dobro znao prije više od 80 godina (da Srbima u Hrvatskoj budućnosti nema bez demokratskog sporazuma s Hrvatima i uvažavanja njihovih interesa kao većinskog naroda), našem Miloradu još uvijek nije stiglo u sivu moždanu koru.

On (Milorad) je jedan, jedinstven i neponovljiv kao političar i to u onom najnegativnijem smislu, kao destruktivac i prljav igrač (kad smo već kod toga, moram napomenuti da ja dotičnog „gospodina“ promatram isključivo kroz prizmu političara i da me uopće ne zanima kao čovjek niti mi je namjera, ne daj Bože, na njega ići s bilo kakvim osobnim diskvalifikacijama, pogotovu ne uvredama).

Dakle, Milorad Pupovac se od početka svoga javnog nastupanja (prosinca 1991. godine, u okviru „Srpskog demokratskog foruma“, pa dalje preko SNV-a i SDSS-a) bavi političkom diverzijom i destrukcijom, odnosno, pokušajima opstrukcije i rastakanja hrvatske države.

Taj prljavi specijalni rat u kojemu ne bira sredstva odvija se pred našim očima već gotovo tri desetljeća i tu je doista bilo svega i svačega. Neću sad na ovom mjestu ponavljati sve ono što je u tom smislu poduzimao Milorad kako bi nas oblatio, oklevetao, kompromitirao i ponizio pred svijetom, kako bi pokvario odnose između Srba i Hrvata, niti ću se baviti usputnim epizodama njegovih brojnih degutantnih performansa u Saboru i izvan njega – a čiji su ciljevi bili isto to –, neću spominjati ni huškačko pisanje tjednika ‘Novosti’ koji je pod njegovom upravljačkom palicom, samo ću podsjetiti da je izmišljao „ugroženost Srba“ u Hrvatskoj i u vrijeme krvave velikosrpske agresije i nakon nje, onda kad ama baš nikakvoga razloga za to nije imao, pa kako neće sad, kad mu skupina primitivaca i nasilnika da za takvo što povoda?

Milorad je „ugrožen“ oduvijek. Čak i od kriške limuna. Vjerojatno i od vremenskih prilika, plime, bure, juga, da ne spominjemo bljeskove i oluje.

„Ugroženo“ je jednako tako i onih 6-8% Srba u Hrvatskoj koji ga uporno biraju za svoga političkog predstavnika zadnjih 25 godina, dok onih preostalih preko 90% (i nešto više) pripadnika ove manjine koja ne izlazi na izbore ili glas poklanja nekom drugom – nitko ne pita za mišljenje!? Oni nisu važni. Jer, Miloradu i društvu iz SNV-a i SDSS-a ta je „ugroženost“ strategija, politički program i sredstvo reketarenja hrvatskih vlasti, od 1990. godine do danas.

Zato su ga ne bez razloga i prozvali „etnobiznismenom“, a tim ga je pridjevom počastio i sam ljevičarski predsjednik dr. Ivo Josipović (jednom prigodom kad mu je ovaj stao na žulj). I sasvim mu je svejedno koliko će njegovih sunarodnjaka izaći na izbore…10.000, 500, 200, 50…važno je da ga opet biraju, pa opet, opet, opet…i tako u nedogled. Njemu ta ratoborna manjina treba, jer bez njih ne bi bio ono što jeste. Kao što treba i Dejanu Joviću, Borislavu Miloševiću i ostalima iz te branše.

Za Milorada Pupovca ne postoji velikosrpska agresija. Ni srpski masovni zločini „ne postoje“.To je „fikcija“ i „izmišljotina“ nas „ustaša“. Postoje samo „ugroženi Srbi“, njihova prava, njihove žrtve, njihova „patnja“ i njihov interes.

Svaki njihov zločin (pa i masovni nad žiteljima Vukovara, Borova Naselja, Škabrnje, Široke Kule, Baćina, Joševice, Kostrića, Skele, Struge Banske, Petrinje, Majura, Balinaca, Četekovca, Saborskog, Sotina, Lovasa, zločin na Ovčari i u Veleprometu itd., itd.), samo su „pojedinačni incidenti“ za koje je „kriv politički vrh SAO Krajine“, a ne oni koji su etnički čistili Hrvatsku 90-ih i masovno ubijali, dok su naši uvijek „masovni“, „organizirani“, „sustavni“, pa i kad su u pitanju samo indicije da je na nekom području tijekom rata od naših snaga ubijen neki Srbin.

I naravno, sve to Milorad potom vezuje za Jasenovac i tim lažnim mitom tuče kao teškom artiljerijom (da se poslužim njihovim izrazom), nemilice i bespoštedno. On odavde, Vučić, Šešelj, Vulin, Dačić i srpski popovi odande (iz Srbije i s političkih tribina u Jasenovcu).

I s tim i takvim Miloradom i bratijom koja ga okružuje, Andrej Plenković je kao premijer sklopio savez, na sramotu i štetu svih nas, samoga sebe, pa u konačnici i svih građana iz redova srpske manjine u Hrvatskoj koji su lojalni građani i grade sebi i svojoj djeci budućnost u ovoj zemlji.

Ne znam je li premijer konačno toga svjestan i hoće li mu Bog otvoriti oči (možda će oni povremeni odlasci na svete Mise u katedralu ipak pomoći?), ali bilo bi jako dobro da se to dogodi – zbog svih nas.

Jer u svemu tomu, za hrvatsku je državu, hrvatski narod i građane koji žele živjeti normalno u Lijepoj našoj sasvim svejedno kako će na kraju završiti političari Andrej Plenković, Milorad Pupovac ili bilo tko drugi iz tog kruga.
Ali, nije i ne može nam biti svejedno što će biti s nama, ovom zemljom i našom zajedničkom budućnošću.

Kad kažem: „s nama“, mislim na sve Hrvate, ali i građane drugih nacionalnosti, kojega goda da su podrijetla, vjere, svjetonazora ili boje kože. Na sve one koji u Hrvatskoj vide svoju Domovinu i žele joj dobro.

Zlatko Pinter

 

Karamarko: Ne ponaša li se manipulator Milorad Pupovac upravo prema memorandumskom obrascu?

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Komentar

Hebrang: ‘Do danas nije otkopano ni jedan posto svih grobišta’

Objavljeno

na

Objavio

Andrija Hebrang, razlog sporosti otkrivanja zločina komunističke vlasti tijekom Drugog svjetskog rata i poraća vidi u tome što su do danas sve vlade bile većinom komunističke.

– U prvoj hrvatskoj vladi 1990. jedino ja nisam bio član Saveza komunista nikada. U zadnjem predsjedništvu HDZ-a u kojem sam bio 2009. bio sam jedini koji nije nikad bio član Saveza komunista. To je razlog zbog čega se grobišta ne otkopavaju i zbog čega se priča razvlači, istaknuo je Hebrang u izjavi za Direktno.hr, prenosi hrsvijet.net

Podsjetio je kako su oni koji su se bavili tom temom u Hrvatskoj pronašli, a postoje i dokumenti i policijski izvještaji koji to potvrđuju, više od 940 lokaliteta koje treba otkopati.

– Do danas nije otkopano ni jedan posto, kaže Hebrang.

Tvrdi kako je od samih početaka hrvatske neovisnosti postojao jak otpor u pronalaženju istine.

– Godine 1990. Franjo Tuđman oformio je saborsku komisiju koja je otkopala 1163 tijela na Maceljskoj gori i onda neslužbeno prestala s radom. Osobe iz komisije primale su prijetnje, nisu smjele o toj temi nastupati u javnosti. I tih 1163 jadnika, njihove kosti su 20 godina zaboravljene i nespomenute bile u crnim vrećama i ležale na tavanu patologije Medicinskog fakulteta u Zagrebu. Nakon 20 godina smo ih pokopali u Macelju i napravili zavjetnu crkvicu pokraj tog najvećeg hrvatskog groba, podsjeća Hebrang.

Dodaje kako je komisiju službeno ukinuo Ivica Račan 2000. godine i da se po tom pitanju ništa nije događalo sve do 2011. godine.

– Tad sam u Saboru uspio progurati zakon o osnivanju Ureda o otkrivanju komunističkih zločina. Prvo smo se počeli baviti Gračanima jer smo tamo točno znali lokalitete zahvaljujući higijeničaru pokojnom Miroslavu Haramiji. Njega su, naime, 1945. komunisti angažirali da dezinficira grobove pobijenih nakon rata. Haramija je 1991. godine objavio u jednim dnevnim novinama svoj brižno čuvani popis grobišta, ali ni sljedećih 20 godina nije zakopana lopata s ciljem otkopavanja i ljudskog zbrinjavanja posmrtnih ostataka, podsjeća Hebrang.

Podsjeća i na zabrane u režiji Zorana Milanovića.

-Učinili smo to tek mi u organizaciji navedenog Ureda i to nam je bio posljednji posao. Naime, za vrijeme postojanja Ureda uspjeli smo istražiti samo tri lokaliteta, u jednom od njih bile su kosti maloljetnih osoba, i onda nam je vlada Zorana Milanovića zabranila rad i ukinula Ured”, kaže Hebrang i dodaje da nije bolje stanje ni danas.

Tvrdi kako je osobno premijeru Andreju Plenkoviću dao program i objasnio gdje se što nalazi.

– Sad su oni počeli s otkopavanjem, ali u tajnosti kako bi sakrili bilo kakvu priču o tome. Dakle, ni s ovim otkopavanjem nije se dogodilo ništa jer to nije ni jedan promil od ukupno ubijenih, a nije otkopano ni jedan posto svih grobišta, kaže Hebrang, prenosi hrsvijet.net.

 

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari