Connect with us

Povijesnice

ANTE NAZOR: ŠTO O RATU U BOSNI I HERCEGOVINI KAŽU POVIJESNI IZVORI

Published

on

Na znakovit datum, 29. studenoga 2017, u Haagu je, kao zadnja u mandatu privremeno uspostavljena Međunarodnog kaznenog suda za područje bivše Jugoslavije, pročitana drugostupanjska presuda šestorici Hrvata za događaje u Bosni i Hercegovini u razdoblju od siječnja 1993. do travnja 1994: Jadranku Prliću, Bruni Stojiću, Valentinu Ćoriću, Slobodanu Praljku, Milivoju Petkoviću i Berislavu Pušiću. Tom je presudom spomenutoj šestorici hrvatskih dužnosnika zapravo u najvećem dijelu potvrđena prvostupanjska presuda iz 2013, u kojoj su optuženi na ukupno 111 godina zatvora. No samo izricanje presude, a sada možemo reći i cjelokupni rad takva suda, obilježio je junački i moralni čin hrvatskoga generala Slobodana Praljka, koji je s prijezirom odbio odluku sudaca da je ratni zločinac i život pod takvom, nepravedno mu nametnutom stigmom.

Osnivanje spomenutoga MKSJ-a u Haagu načelno sam, a sad vidim i naivno, smatrao civilizacijskim iskorakom, kao upozorenje da će počinitelji ratnih zločina biti kažnjeni, ne pomišljajući da će tumačenje zapovjedne odgovornosti biti ovako široko. Na kraju, nakon što se na spomenutom Haškom sudu nije proveo postupak protiv vrha JNA i KOS-a u predmetu Vukovar, nakon što srpskom generalu (JNA/VRS) Mladiću nije suđeno za zločine u Hrvatskoj (uostalom, kakva je to pravda kad se osudi „izvođač radova“, a njegovo djelo – Republika Srpska – ostane netaknuta), nakon lakrdije s četničkim vojvodom Šešeljem, nakon maltretiranja nevinih ljudi koji su privedeni kao zločinci, a potom nakon višegodišnjega boravka u zatvoru pušteni, bez prave isprike (ne mislim samo na besramno suđenje generalima Gotovini i Markaču), nakon što se Beogradu pomoglo sakriti cjelovitu istinu o ulozi tadašnjega srbijanskog vodstva u zločinima u BiH te nakon što je 29. studenoga 2017, nakon trinaest godina (!) trajanja postupka, izrečena ovakva drugostupanjska presuda šestorici Hrvata, može se primijetiti golem raskorak između želje da se „individualizacijom krivnje kazne počinitelji zločina i zadovolji pravda, kako bi žrtve dobile moralnu zadovoljštinu“ i načina na koji se to provodilo. Zapravo, i sama činjenica da MKSJ nema mandat za određivanje uzroka rata u Hrvatskoj i BiH (tko je započeo rat, tko je agresor?!) pokazuje da su u pravu bili oni koji su od početka rada toga suda upozoravali na narodnu izrijeku o „pravu i pravdi“.

Vijenac Haag

Na nepravedan sadržaj drugostupanjske presude šestorici Hrvata priopćenjem je reagiralo i Predsjedništvo Hrvatskog narodnog sabora BiH, upozorivši pritom na moguće dalje posljedice: „Ukoliko se već odlučilo koristiti tezu o udruženome zločinačkom pothvatu (UZP), odgovorno tvrdimo kako su se sva tri navedena vida UZP u istoj ili većoj mjeri mogla i trebala primijeniti i na civilna i vojna rukovodstva Bošnjaka u BiH te ostalih država koje su na različite načine bile uključene u rat u BiH. Stoga ponavljamo kako je UZP apsurdna optužba i ideološko-politički konstrukt izmišljen zbog toga jer Tužiteljstvo nije raspolagalo konkretnim dokazima i činjenicama na osnovu kojih bi bilo moguće utvrditi pojedinačnu i individualnu krivnju optuženih dužnosnika HZ/HR HB i zapovjednika HVO-a. (…) Duboko potreseni gestom generala Praljka, ali svjesni i političke odgovornosti prema hrvatskom narodu i državi Bosni i Hercegovini, posebno upozoravamo na mogućnost da se UZP kao očiti ideološko-politički konstrukt pokuša iskoristiti kao argument za nastavak višegodišnje kontinuirane prakse pravnog i političkog nasilja nad Hrvatima u BiH, odnosno, prakse kršenja i oduzimanja ustavnih, institucionalnih i političkih prava Hrvatima u BiH koju provode zastupnici bošnjačko-bosanskih unitarističkih, majorizacijskih, hegemonističkih i šovinističkih politika potpomognuti određenim predstavnicima međunarodne zajednice u BiH. Sve njih podsjećamo kako su Hrvati u BiH konstitutivan narod. Konstitutivnost Hrvata je zapisana u Daytonskom sporazumu i Ustavu BiH, te potvrđena višekratnim odlukama Ustavnog suda BiH.“

Okretanje teza

Ovakvom presudom šestorici Hrvata za događaje u BiH, koja sugerirajući udruženi hrvatski zločinački pothvat potpuno ignorira povijesne činjenice, spomenuti Haški sud zapravo je presudio sam sebi. Pritom nitko objektivan i ozbiljan ne negira da su i pripadnici hrvatskih snaga počinili zločine nad pripadnicima drugih naroda, što je sramotno i što je za osudu. No, pravda se ne može postići nepravednim presudama ljudima koji zločin nisu počinili, niti su ga planirali ili zapovjedili, samo zato da bi se zadovoljila politička odluka da treba kazniti i nekoga od „visokih dužnosnika“ s hrvatske strane. Hrvatska zajednica Herceg-Bosna osnovana je, u skladu s odredbama Ustava BiH, iz nužde u razdoblju kad središnja vlast u BiH nije mogla zaštititi hrvatski narod od velikosrpske agresije. Jednako tako, Hrvatska republika Herceg-Bosna osnovana je u skladu s planovima međunarodne zajednice o unutarnjoj podjeli BiH (o razlozima njezina osnivanja i njezinu djelovanju vidi: Jadranko Prlić, Prilozi za povijest Hrvatske republike Herceg Bosne, Mostar, 2017). Zahvaljujući Hrvatima BiH je na referendumu stekla uvjete za priznanje, a Hrvati i Hrvatska najzaslužniji su što se BiH uspjela obraniti od velikosrpske agresije. Taj hrvatski obrambeni, a potom i oslobodilački pothvat Haški sud ne spominje, a ističe samo razdoblje od siječnja 1993. do travnja 1994, koje nije moguće razumjeti bez spoznaje o događajima iz prethodnog razdoblja.

Višegodišnja medijska kampanja o zločinima Hrvata u BiH i odgovornosti hrvatskoga vodstva za „pogrešnu“ politiku prema BiH razlog je što i danas u dijelu hrvatske javnosti postoji snažna percepcija o negativnoj ulozi Hrvatske i Hrvata u ratu u BiH. Umjesto teze „da je drugostupanjska presuda šestorici Hrvata konačan epilog pogrešne hrvatske, odnosno Tuđmanove – HDZ-ove politike u BiH“, kako su to ovih dana prokomentirali neki političari, nameće se zaključak da je ona epilog dužeg razdoblja specijalnog rata protiv Hrvatske i Hrvata u BiH tijekom kojega su u medijski prostor ubačene brojne laži, dezinformacije i poluistine, a prešućeno je mnogo toga.

Svaki zločin treba osuditi, a njegove počinitelje kazniti – neovisno o njihovoj nacionalnoj i vjerskoj pripadnosti, te izraziti sućut prema svim nevinim žrtvama u ratu u RH i BiH, no činjenica je da su zločini nad Hrvatima u BiH uglavnom medijski prešućeni ili umanjivani, iako nisu bili ništa manje brojni ni rasprostranjeni od onih za koje se optužuju Hrvati. Istina je da su zločini koje su počinili pripadnici hrvatskih postrojbi u Ahmićima i Stupnom Dolu te zatvaranje i protjerivanje Bošnjaka-muslimana na pojedinim područjima BiH pod nadzorom hrvatskih snaga privukli veliku pozornost politike, medija i međunarodnog Tribunala u Haagu, za razliku od zločina koje su počinili pripadnici Armije BiH nad Hrvatima u Trusini (istoga dana kad je počinjen i zločin u Ahmićima) i drugim naseljima u općini Konjic, Doljanima (općina Jablanica), Gornjem Vakufu, Bugojnu i okolnim naseljima (Gračanica, Vučipolje…), Dusini, Šušnju i drugim naseljima u općini Zenica, Zavidovićima, Kiseljaku (Žepče), Kiseljaku kraj Sarajeva, Varešu, Kaknju i okolici, Vitezu i okolnim naseljima (Križančevo Selo, Buhine kuće, Brdo – Zabilje, Bobaši…), Busovači i okolici, Novom Travniku i okolnim naseljima (Rastovci, Zenepići…), Travniku i okolnim naseljima (Maljine, Čukle, Dolac…), Uzdolu i Hudutskom (općina Prozor), Gračanici, Fojnici i okolnim naseljima (Polje Šćitovo, Ostružnica…), čak i u Grabovici, duboko iza linije bojišta, na teritoriju pod kontrolom Armije BiH (općina Mostar), dijelu Mostara, i drugim naseljima. Prema podacima iz izvora „najmanje sedam puta više civila Hrvata i zarobljenih pripadnika HVO-a ubili su ‘neki’ pripadnici ABiH, nego što su ‘neki’ pripadnici HVO-a ubili civila Muslimana – Bošnjaka i zarobljenih pripadnika ABiH“, a isti omjer navodi se i kod međusobnog protjerivanja.

Prešućeno je i u hrvatskoj javnosti malo poznato čak i ubojstvo osmero hrvatske djece u Vitezu, među koje je 10. lipnja 1993, oko 20.45 sati, pala mina kalibra 120 mm ispaljena iz smjera položaja Armije BiH na prostor zaštićen od snajpera, na kojem su se redovito igrala djeca, hrvatska i muslimansko-bošnjačka. Toga dana nije bilo nijednog muslimansko-bošnjačkog djeteta. Videosnimke toga ubojstva, koje je snimila lokalna TV Vitez, ni jedna inozemna TV-kuća nije htjela objaviti… (Srećko Stipović, Terorizam bez kazne – stradanje Hrvata Lašvanske doline, 1992–2014, Vitez, listopad 2014.)

Koliko ljudi u Hrvatskoj zna za sudbinu srednjo­bosanske Kate Šoljić, Hrvatice Anice Jurić iz Kovača, kojoj su pripadnici Armije BiH na Sv. Antu 1993. naočigled ubili supruga i tri sina? Jednako tako, u medijima se malo govorilo o zatvaranju i protjerivanju Hrvata na područjima pod vlašću Bošnjaka-Muslimana, a tijekom rata bošnjačko-muslimanske vlasti uspostavile su 331 logor i zatvor, u kojima je bilo zatočeno 14.444 Hrvata, od čega su 10.346 bili civili, a 4098 vojnici. Od toga broja 632 logoraša i zatvorenika su ubijena, a njih 50 okrutno je pogubljeno na ritualan način. Nije se isticao ni podatak, koji je također zanemario Haški sud, da je s područja pod kontrolom HVO-a prognano i izbjeglo 52.000 Bošnjaka, a da je s područja pod kontrolom ABiH prognano i izbjeglo 172.000 Hrvata. S „hrvatskih područja“ otišlo je 9,12%, s „muslimanskih područja“ 43,10%, a sa „srpskih područja“ 47,40% od ukupnog broja prognanih i raseljenih osoba u BiH.

Navedeno vodi zaključku da su u hrvatskom medijskom prostoru, kad je riječ o BiH, svjesno prevladavale informacije o žrtvama jednog naroda kako bi se politika vodstva drugog naroda – Hrvata – mogla prikazati kao zločinačka. Naglašavam da ovo govorim kao osoba koja smatra da je velikosrpska politika glavni uzrok stradanja u Hrvatskoj i BiH te kao osoba koja je vjerovala u mogućnost zajedničkoga hrvatsko-muslimanskog otpora zajedničkom agresoru u BiH. Nakon svega, samo iskreno suočavanje vodstva svakoga konstitutivnog naroda u BiH sa zločinima koje su počinili pripadnici postrojbi vlastitih oružanih snaga može osigurati mirnu budućnost u BiH, čiji stanovnici trebaju živjeti jedni uz druge.

Konstruiranje hrvatske krivnje

Činjenica je i da bi većina odluka, odnosno objašnjenja odluka Žalbenoga vijeća kojim se opravdava teza o UZP-u, pala u svakoj ozbiljnijoj znanstvenoj raspravi. Stoga je tvrdnja da je udruživanje Hrvata u Hrvatsku zajednicu / republiku Herceg-Bosnu zločinačke naravi, kao i pomoć koju je pritom pružilo hrvatsko vodstvo, za Hrvate neprihvatljiva i uvredljiva. Budući da ovdje nema dovoljno prostora za cjelovitu i detaljnu raščlambu, samo ću se osvrnuti na neke navode iz priopćenja Tužiteljstva nakon proglašenja drugostupanjske presude. Primjerice, da je „Žalbeno vijeće potvrdilo zaključke Raspravnog vijeća da su ključni članovi tadašnjeg čelništva Hrvatske, uključujući predsjednika Franju Tuđmana, ministra obrane Gojka Šuška i Janka Bobetka, visokog generala Hrvatske vojske, dijelili zločinački cilj da etnički očiste bosanske muslimane i doprinijeli ostvarivanju tog cilja“. Ta netočna teza temelji se na necjelovito prikazanim izvorima, posebice na selektivno prikazanim transkriptima razgovora iz Ureda predsjednika. U zaključcima o tadašnjoj „pogrešnoj“ politici hrvatskoga vodstva prema BiH vidljivo je da Haško tužiteljstvo, kao i dio političara i povjesničara u Hrvatskoj, koji ni danas ne smatraju da je za raspravu o sadržaju transkripata iz Ureda predsjednika potrebno pročitati barem neke od njih, potpuno zanemaruje sadržaj razgovora između hrvatskoga predsjednika Tuđmana i predsjednika bošnjačko-muslimanskog dijela Predsjedništva BiH Alije Izetbegovića, u kojima je on zastupao ultimativan i isključiv stav da će BiH „biti građanska država ili će biti građanski rat“! O tome govore brojni izvori objavljeni u novoj knjizi Miroslava Tuđmana, Druga strana Rubikona – politička strategija Alije Izetbegovića (Zagreb, 2017).

Fokusirajući se uglavnom na predsjednika Tuđmana i traženje krivnje Hrvatske, mnogi su „zaboravili“ da se korijeni Izetbegovićeve doktrine nalaze u njegovoj Islamskoj deklaraciji, koju je napisao 1969–1970. Za njega su nacionalni interesi nelegitimni u višenacionalnoj BiH te se zbog toga uporno zalagao za jednu, unitarnu Bosnu i Hercegovinu, bez tri konstitutivna naroda i bilo kakvih entiteta na nacionalnoj osnovi.

Jednako tako, Tužiteljstvo je u priopćenju istaknulo da je zajednički cilj sudionika UZP-a bio „preuzimanje kontrole nad teritorijem u BiH“ kako bi se „omogućilo ujedinjenje hrvatskog naroda u Hrvatskoj i BiH“ te da je zbog toga, između ostaloga, u navedenim općinama „prisilno raseljena desetina hiljada bosanskih Muslimana“, od siječnja 1993. do travnja 1994. No takvoj tezi suprotstavlja se pitanje kako je Žalbeno vijeće moglo zanemariti činjenicu da su upravo Hrvati pristali na sve prijedloge unutarnje podjele BiH, kao i da su potpisali Washingtonski i Daytonski sporazum, što izravno negira spomenutu tvrdnju Tužiteljstva. I sam pogled na memorandume i pečate Hrvatske zajednice, a poslije i republike Herceg-Bosne, na kojima se uvijek na početku nalazi naziv države – „Bosna i Hercegovina“, a potom naziv zajednice/republike Herceg-Bosne, govori o ciljevima hrvatskoga vodstva. Činjenica da naziva države Bosne i Hercegovine nema na memorandumima i pečatima Republike Srpske, jasno pokazuju kakve su namjere bile srpskoga vodstva u BiH, i upozoravaju da ih nije primjereno poistovjećivati s politikom hrvatskoga vodstva.

Izvori govore drukčije

Također, dok se govori o prisilno raseljenim muslimanima, prešućuje se podatak da su u istom razdoblju pripadnici Armije BiH i mudžahedini na području Središnje Bosne, koje se prema planu međunarodne zajednice trebalo naći u hrvatskoj provinciji, protjerali više od 150.000 Hrvata i ubili 1051 Hrvata, od toga 121 dijete. Zar to nije UZP, zar nije očigledna namjera Armije BiH da spomenuto područje osvoji i etnički očisti od Hrvata, o čemu svjedoče izvori o sastancima i planovima zapovjedništva Armije BiH, te provedba i ciljevi operacije „Neretva ‘93“?

Oružani sukob između Hrvata i Bošnjaka-Muslimana u BiH nije moguće objektivno ni cjelovito prikazati ako se ne razumije što je rat, odnosno ako se zanemaruju vojni i sociološki aspekti rata. Sukladno tomu, američki vojni povjesničar Charles R. Shrader u svojoj knjizi Muslimansko-hrvatski građanski rat u srednjoj Bosni – vojna povijest 1992–1994. (Zagreb, 2004) zaključio je da su „ključne činjenice o muslimansko-hrvatskom sukobu na tom području temeljito iskrivljene zbog raznih ideologijskih, političkih i društvenih i osobnih interesa“, da su rijetki koji su pisali ili govorili o tom sukobu, posebice novinari, „bili dovoljno osposobljeni ili spremni činjenično stanje analizirati i o njemu točno izvještavati“ te da „svatko tko zna išta o vojnim pitanjima (i o dokazima) nikad ne bi zaključio da su Hrvati započeli sukob u središnjoj Bosni“, odnosno da je „ICTY pogrešno presudio da je postojao veliki plan etničkog čišćenja tog područja od Muslimana“, jer je „zapravo bilo sasvim obratno“. Uostalom, omjer snaga Armije BiH i HVO-a u središnjoj Bosni bio je znatno u korist Armije BiH – od 6:1 do 9:1, posebice nakon što se na području Travnika, Bugojna, Zenice i u Lašvanskoj dolini do kraja 1992. našlo najmanje 70.000 Bošnjaka – Muslimana protjeranih s teritorija pod kontrolom srpskih snaga, koje je trebalo zbrinuti i osigurati im krov nad glavom (Slobodan Praljak, Pomoć RH Muslimansko-Bošnjačkom narodu i Armiji BiH tijekom 1991.–1995., Zagreb, lipanj 2007).

Shrader drži da je vrlo rano, „već u jesen 1992, muslimansko vodstvo u Sarajevu donijelo strategijsku odluku o pokretanju rata protiv Hrvata, zato što su oni bili slabiji od Srba”, a pritom se poziva na izjave prvoga načelnika Glavnog stožera Armije BiH generala Sefera Halilovića i njegovu knjigu Lukava strategija (Sarajevo, 1997). U prilog tomu govori i podatak da je zapovjednik Armije BiH Sefer Halilović već potkraj prosinca 1992. u Sarajevu, u sjedištu Prvog korpusa u Ulici Danijela Ozme, na sastanku zapovjednika Armije BiH održao govor te uzviknuo: „Naš barjak će se viti u Pločama!“ (Slavko Zelić, HVO u obrani Sarajeva 1992/3, ZG–Mostar). Dakle, izvori jasno pokazuju da je Armija BiH imala planove za napad na Hrvate i HVO prije siječnja 1993, odnosno razdoblja u kojem je, prema tvrdnji Haškoga suda, počela provedba hrvatskoga UZP-a!

U tom kontekstu treba spomenuti da tvrdnja iz priopćenja Haškoga tužiteljstva da su dijelovi Hrvatske vojske „direktno sudjelovali u sukobu u Bosni i Hercegovini“ prešućuje činjenicu da oni nisu angažirani u BiH radi promjene granica i pripajanja dijela teritorija Hrvatskoj, kao srpske snage u RH, nego radi obrane hrvatskih područja i autonomne jedinice unutar BiH, prvo od agresije srpskih snaga na BiH, a potom od napada brojčano nadmoćnijih snaga Armije BiH, čiji je cilj bio izlazak na more te eliminacija Hrvata iz središnje Bosne i područja uz Neretvu. S obzirom na to da u razdoblju koje Haško tužiteljstvo uzima kao sporno (siječanj 1993–travanj 1994) broj angažiranih dragovoljaca i snaga iz HV-a u BiH, u sukobu s bošnjačko-muslimanskim postrojbama, koje su popunjavali i mudžahedini pridošli iz raznih islamskih država, nikada nije bio veći od 1400, maksimalno 1800 ljudi (ako se ne gleda samo pješaštvo na liniji), i laicima je jasno da te snage nisu bile dovoljne ni za kvalitetnu obranu, a kamoli za agresiju na drugu državu.

O tome zašto je došlo do sukoba Armije BiH i HVO-a mišljenja se razlikuju, iako cjelovito pregledani izvori nedvojbeno pokazuju da je hrvatska politika prema BiH bila jasna u pokušaju zaštite hrvatskoga naroda, ne dovodeći u pitanje međunarodno priznate granice te države. Na kraju, politika tadašnjega hrvatskoga vodstva prema BiH, odnosno prema drugim narodima u BiH, bez koje Bosna i Hercegovina ne bi opstala kao država, može se prikazati kroz govor ratnog ministra obrane Gojka Šuška, Hrvatima iz BiH, na skupu u Livnu: „Vi niste pomogli ni hrvatskom narodu u Herceg-Bosni, ni hrvatskoj republici koja je matica svih Hrvata, ako Musliman u Livnu i Srbin u Mostaru ne bude imao ista prava kao i Hrvat, jer to je samo garancija da će Hrvat u Sarajevu i Hrvat u Banjaluci i Hrvat u Zenici imati svoja prava. I ako oni prema nama učine zločin, onda dokažimo da nas ni vjera, ni civilizacijska tekovina nije uputila na to i neće dozvoliti da im uzvraćamo istom mjerom.“

To je bila politika hrvatskog vodstva i Hrvata prema BiH!

dr. sc. Ante Nazor/Vijenac

facebook komentari

Advertisement
Comments

Povijesnice

Kako je Jugoslavija predala Italiji hrvatski grad Rijeku i dio Jadranske obale

Published

on

Idis Turato

Kraljevina SHS (Jugoslavija) i Kraljevina Italija sklopile su 1924. ugovor kojim je teritorij Rijeke de facto i de jure prodan Italiji, u kojoj je na vlasti bio fašizam. Tako je Jugoslavija, davno prije uspostave NDH, bila ta koja je prodala našu obalu Italiji.

Tako je izvan Hrvatske, davno prije II. svjetskog rata, ostala: cijela Istra, Cres, Lošinj, Lastovo, Palagruža i gradovi Zadar i Rijeka. Svi ti teritoriji prestali su biti dio Italije njenom kapitulacijom 8. rujna 1943. godine, dvije godine prije završetka II. svjetskog rata, kada Talijani odlaze iz hrvatskih krajeva.

Na današnji dan 1924. službeno je ratificiran ugovor kojim je grad Rijeka pripao Italiji. Taj ugovor sklopile su Kraljevina SHS (Jugoslavija) i Kraljevina Italija u Rimu i njime je teritorij Rijeke de facto i de jure prepušten Italiji. U prethodnom razdoblju Rijeka je bila čak i nezavisna država, nazvana Slobodna Država Rijeka, no talijanski su fašisti preuzeli vlast i na kraju je riječko područje ipak izgubilo nezavisnost i priključeno je Italiji.

O kojem se točno području radilo? Granica Italije i SHS postavljena je na rijeku Rječinu, tako da Sušak nije pripadao Italiji. Granica je na sjever išla oko Drenove i zatim opet na jugozapad prema Kantridi. Od Kantride pa do Preluka Rijeku je s ostatkom talijanskog teritorija u Istri spajao uski priobalni koridor, širok samo nekoliko stotina metara.

Takvo razdvajanje Rijeke od njenog prirodnog zaleđa imalo je katastrofalne posljedice za gospodarstvo. Naime, u Kraljevini SHS (od 1929. zvanoj Kraljevina Jugoslavija) razvijan je Sušak kao odvojena luka, konkurentska Rijeci. Riječka luka doživjela je velik pad prometa, jer nije mogla normalno komunicirati sa zaleđem koje je pripadalo drugoj državi.

Prodaja obale Italiji od strane međunarodne zajednice počela 1915. godine

Što se tiče ostatka hrvatske obale, veliki dijelovi obale su već davno prije uspostave NDH ‘prodani’ Italiji. Uvelike, to je djelo je to jugoslavenskog (srbijanskog) političara Nikole Pašića koji se još za vrijeme I. svjetskog rata složio da Italija okupira velike dijelove hrvatske obale, s time da i Srbija dobije izlaz na hrvatsko more. Pri tome se oslanjao na tajni Londonski sporazum iz 1915. kojim su saveznici (Velika Britanija i Francuska) obećali Italiji velike dijelove hrvatske obale ako ‘promijeni stranu’ i uđe u rat protiv Austro-Ugarske.

Londonskim ugovorima je Italiji obećana praktički cijela hrvatska obala Jadrana osim podvelebitskog kanala.

Zato je već u studenom 1918. talijanska vojska okupirala sa desetinama tisuća vojnika Zadar, Šibenik, Skradin, Hvar, Vis, Korčulu, Mljet, Lastovo, Pag i druge jadranske otoke, te veliki dio hrvatske obale. Zatim je zauzela i kopneni dio Dalmacije do Knina, koji je bio obećan Italiji Londonskim ugovorom. Za svaki slučaj Talijani su okupirali više hrvatskog teritorija nego što im je pripadalo po odredbama spomenutog ugovora, te ga podijelili u tri okupacijske zone.

Jugoslavija prodala Italiji i fašistima dio Dalmacije i Primorja

Sve je uređeno Rapallskim ugovorom 1920. godine.

Prije početka pregovora Velika Britanija i Francuska izvršile su snažan diplomatski pritisak na obje zainteresirane strane (Italija i Jugoslavija – SHS). Osobito su upozorile jugoslavensku stranu (dio delegacije bio je ministar vanjskih poslova Hrvat Ante Trumbić) da će Kraljevina Italija, u slučaju da se dogovor o granici ne postigne, dobiti otvorene ruke. Pritisak o ustupcima na jugoslavensku delegaciju vršen je i iz Beograda od strane velikosrba i Karađorđevića jer se radilo o teritoriju na kome nije živjelo pravoslavno stanovništvo. Cilj Srba, kao dijela strane koja je pobijedila u I. svjetskom ratu, je bio da što prije konsolidira državu i ‘ugrabljene’ teritorije koje su smatrali ratnim plijenom kao: Hrvatsku, Bosnu i Hercegovinu, Vojvodinu i Crnu Goru (Makedoniju i Kosovo je Srbija već ranije okupirala za Balkanskih ratova).

Tako je izvan Hrvatske, davno prije II. svjetskog rata, ostala: cijela Istra, Cres, Lošinj, Lastovo, Palagruža i gradovi Zadar i Rijeka. Svi ti teritoriji prestali su biti dio Italije njenom kapitulacijom 8. rujna 1943. godine, dvije godine prije završetka II. svjetskog rata.

Izvor: narod.hr

“Prodaja Dalmacije”, Rapallski ugovor, Rimski ugovori. Kronološka istina

facebook komentari

Continue Reading

BiH

Očajnički apeli Hrvata Središnje Bosne: Međunarodna zajednica nijema na stradanja Hrvata i agresiju muslimanskih snaga

Published

on

By

Smišljena politika iscrpljivanja civilnog pučanstva, koju sustavno provodi muslimanska strana gdje god je to u mogućnosti, i u Novom Travniku je pokazala svoje zločinačko lice. Tako već mjesecima civilno pučanstvo živi bez električne energije, bez vode, lijekova, goriva odjeće, obuće, a i bez hrane. Uzalud se nadajući da će na taj način oslabiti obranu ovih prostora, muslimanska strana licemjernim ponašanjem, potpisujući sve dogovore, a ne provodeći u djelo nijedan, još uvijek ne pokazuje spremnost za uspostavu mira na ovim prostorima, dio je pisma Marka Vidaka, ratnog načelnika općine Novi Travnik upućeno svjetskim medijskim kućama čiji su novinari boravili u Središnjoj Bosni za vrijeme opsade 1993. godine. Vidakovo pismo objavljujemo povodom 26. obljetnice utemeljenja Zbornog područja HVO-a Vitez.

Povodom 26. obljetnice utemeljenja Zbornog područja HVO-a Vitez, Dnevnik.ba objavljuje pismo  Marka Vidaka, ratnog načelnika općine Novi Travnik, poslano svim svjetskim medijskim kućama čiji su novinari bili u opkoljenoj Središnjoj Bosni 1993. godine.  Vidak u pismu iz prosinca 1993. apelira  na predstavnike svjetskih medijskih kuća i  međunarodnih organzacija i institucija da pomoć u hrani i lijekovima UNHCR, UNICEF i Međunarodni Crveni križ nisu dostavljali u hrvatske prostore u Središnjoj Bosni, nego ih neprestano zaobilazili, a ono namijenjeno Hrvatima u Lašvanskoj dolini, slali Bošnjacima u Zenicu, Sarajevo i druge gradove.

Vidakovo pismo pod nazivom „Ratne slike iz Novog Travnika“ u nastavku pročitajte u cijelosti:

„Novi Travnik je općina u Lašvanskoj kotlini čije se pučanstvo već godinu i pol  herojski bori protiv muslimansko-mudžahedinskog agresora za njene hrvatske prostore.

Posljedice te agresije, koja ima i elemente vjerskog rata, što se gotovo uvijek zaboravlja istaći, su veliki broj mrtvih i ranjenih osoba, veliki broj razorenih i oštećenih civilnih objekata, uništene crkve, etničko čišćenje, te velike patnje civilnog pučanstva, prouzročene sedmomjesečnom blokadom ovih prostora od strane muslimanskih snaga.

Smišljena politika iscrpljivanja civilnog pučanstva, koju sustavno provodi muslimanska strana gdje god je to u mogućnosti, i u Novom Travniku je pokazala svoje zločinačko lice.  Tako već mjesecima civilno pučanstvo živi bez električne energije, bez vode, lijekova, goriva odjeće, obuće, a i bez hrane. Uzalud se nadajući da će na taj način oslabiti obranu ovih prostora, muslimanska strana licemjernim ponašanjem, potpisujući sve dogovore, a ne provodeći u djelo nijedan, još uvijek ne pokazuje spremnost za uspostavu mira na ovim prostorima.

Dugotrajna blokada svih vrsta, pa i informativna, kao i očita naklonjenost svjetskih čimbenika, omogućava muslimanskoj strani da, još uvijek nekažnjeno, vrši nasilje nad hrvatskim pučanstvom. Vaše prisustvo je zbog svega toga za nas dragocjeno i molimo Vas da pravu istinu o stanju na ovim prostorima prenesete svijetu.

Priredili smo Vam, sa željom da vam donekle olakšamo posao, i ove „Ratne slike iz Novog Travnika“.

One su samo nijemo i  rekli bismo, statistički hladno svjedočenje o stradanju građana ove općine. Sve suze, jauci, jecaji, sve neprospavane noći i beskrajna tuga, ali isto tako i odlučnost da se obrani svoj dom, nisu mogli stati u ove riječi. No, na njih nipošto ne zaboravite, molimo vas, sve ovo prenesite svojim informativnim kućama. Na tom ćemo vam biti duboko zahvalni.

Na dijelu  općine Novi Travnik, koji je pod nadzorom HVO-a, trenutno se nalazi 16.298 prognanika (od toga 9.076 djece dobi do 14 god) i 14.667 domicilnih pučana ( od toga 7.848 djece dobi do 14 god ).

***

Najveći broj prognanika pristigao je na našu općinu u mjesecu lipnju, kao posljedica snažne muslimanske ofenzive na hrvatske prostora Srednje Bosne. Izbjegli su bez ičega, spašavajući jedino život, pa su trenutno bez zimske odjeće i obuće, a i bez hrane jer su se međunarodne humanitarne organizacije oglušile na brojne apele za pomoć, koje smo u više navrata upućivali na adresu Međunarodnog komiteta Crvenog križa, Visokog komesarijata UN-a za izbjeglice, UNICEF-a i drugih međunarodnih organizacije koje djeluju na prostorima Bosne i Hercegovine. Nije nevažno istaći da je većina njih svoje djelovanje usmjerila prema prostorima na kojima živi muslimansko pučanstvo, zaobilazeći u startu, hrvatsko pučanstvo u Srednjoj Bosni.

***

Međunarodni komitet Crvenog križa humanitarnu pomoć nije dovezao u Novi Travnik od 29. srpnja, zadnjih sedam mjeseci to je učinio samo jedanput i to navedenog datuma 29. srpnja.

***

Visoki komesarijat  UN za izbjeglice (UNHCR) je posljednji put dovezao u pomoć u Novi Travnik za hrvatsko pučanstvo 12. i 13. listopada. Nezadovoljni smo i količinama i asortimanom dopremljene pomoći jer nam se dopremaju nedovoljne količine brašna i ulja, velike količine graha i leće, vrlo male količine deterdženta i sapuna za rublje. Već mjesecima UNHCR ne dovozi u Novi Travnik mesne prerađevine, niti prerađevine od povrća, mlijeka u prahu, tjesteninu, šećer, sol.

A hrana stiže u skladišta u Zenicu. Tako je muslimanski „Radio Sarajevo“ objavio podatak da je u vremenu od 24.11.-2.12 u Zenicu stiglo 877 tona humanitarne pomoći, a  od toga 844 tone hrane i da je njena raspodjela izgledala ovako: 159 tona Zenici, 109 tona Travniku, 58 tona Kiseljaku i Žepču 42 tone. Navodno je 15 općina u Srednjoj Bosni dobilo pomoć. Vrlo je čudno kako od tih 877 tona pristigle pomoći niti gram nije dodijeljen hrvatskom pučanstvu u Novom Travniku.

Dok UNICEF uopće ne odgovaran a brojne apele za pomoć djeci Novog Travnika posebice prognanoj, koja su bosa i gola jer zbog blokade ovih prostora nismo u mogućnosti nabaviti ništa, djelatnici engleske humanitarne organizacije Feed The Children (Nahranimo djecu) pomažu mališanima u Novom Travniku u okviru svojih mogućnosti, na čemu smo im zahvalni.

***

Ljudi su gladni, oslabljenog zdravlja (posebice starije osobe i mala djeca) posebno su ugrožene trudnice koje u ovakvim teškim stresnim situacijama i zbog nepravilne ishrane sve češće na svijet donose mrtvu djecu. Postotak mrtvorođene djece na ovoj regiji (Lašvanskoj) je vrlo visok, što je krajnje zabrinjavajući podatak (po nekim informacijama kreće se između 8 i 9 %).

Inače se u Novom Travniku, u dispanzeru u vrlo teškim uvjetima, bez vode, el. energije , uz svjetlost uljanica (svijeće nemamo) rađaju djeca. Do sada je tu rođeno  110 beba.

Cjepiva za djecu, niti za novorođenčad u Novom Travniku uopće nemamo. Novorođenčad se cijepe samo protiv TBC, a sva ostala cjepiva nedostaju, pa zbog toga postoji realna opasnost od obolijevanja djece od zaraznih bolesti, kao što su difterija, veliki kašalj, krzamak, dječja paraliza i brojne druge bolesti.

***

Kod djece i starijih osoba, zbog gladovanja, veću se se, pored znakova pothranjenosti, pojavile i različite vrste hipovitaminoza, a evidentirani su slučajevi promjena na koži, otoka potkoljenice, ragada na usnicama. Vrlo česti su i slučajevi različitih stomačnih tegoba.

***

Zbog značajnog pada imuniteta, posebice kod starijih osoba i djece postoji opasnost od epidemije gripe većih razmjera, jer lijekova niti cjepiva nema, a niti vitamina niti uvjeta za liječnje i ozdravljenje. Ovo ističemo zbog činjenice da su u Novom Travniku, zbog velikog broja prognanika stanovi prenapučeni. Ima slučajeva da se u jednom stanu nalazi više obitelji (2, a negdje i 3) pa uvjeta za održavanje osobne i opće higijene, pogotovo kad nema vode i el. energije, gotovo da i nema.

***

Nedostatak goriva paralizirao je komunalnu službu, grad je često zatrpan smeđem, pa i to bitno pogoršava ionako loše sanitarno-higijenske uvjete života. Zbog nedostatka goriva nemoguće je osigurati dovoljno količine ogrijeva, jer se sječa drveta i dovoz ne mogu izvršiti po planiranoj dinamici. Mnogi naši sugrađani zbog toga borave u hladnim stanovima i pored najbolje volje da im pomognemo.

***

Zbog nedostatka el. energije, koje u Novom Travniku nema od 30 .svibnja, te zbog nedostatka goriva sa radom je , početkom srpnja prestala gradska pekara koja je opskrbljivala kruhom oko 40 tisuća ljudi, te kuhinja za prognanike. Nikada za ove namjene od međunarodnih organizacije nismo dobili gorivo, iako ga ove organizacije za iste namjene osiguravaju pekarama i distributerima kruha u Sarajevu i Zenici.

***

Vode u Novom Travniku za dio grada pod nadzorom HVO- a nema od 26. kolovoza, kada je muslimanska strana presjekla dotok vode u selu Opara.

Po vodu pučanstvo mora ići u prigradska naselja  i do sada je 30 ljudi poginulo, a više ih je teže i lakše ranjeno od snajpera ili od granata.

***

Granatiranje isključivo civilnih objekata u Novom Travniku je često. U tim napadima do sada je oštećeno oko 700 civilnih objekata, od toga oko 200 objekata je potpuno razoreno.

Više desetina osoba je poginulo, a nekoliko stotina ranjeno. Stradale su i čitave obitelji. Muslimanski snajperisti ubijaju trudnice i djecu i djeluju isključivo rasprkavajućim streljivom. Zločinačke namjere muslimanskog agresora potvrđuje i činjenica da su nedavno na crte oko Novog Travnika iz Zenice dovedeni članovi streljačke ekipe i djeluju svakodnevno po gradu.

***

Posljedica muslimanske agresije na općinu Novi Travnik je i etničko čišćenje. Tako je etnički očišćeno 14 čisto hrvatskih sela, dok je iz 13 mješovitih hrvatsko-muslimanskih sela protjerano hrvatsko pučanstvo. Protjerano je između 7 i 8 tisuća Hrvata. Ovdje je značajno napomenuti da su iz sela Torine (mješovito hrvatsko-muslimansko selo) još puno prije otvorene muslimanske agresije na našu općinu, pod pritiskom mudžahedina, iseljene sve hrvatske obitelji. Dvije katoličke župe u općini Novi Travnik potpuno su iseljene župa Rostovo i Pećine. Crkve su demolirane i u njima su Muslimani zatvarali stoku.

Dvije katoličke župe su djelomično iseljene – Novi Travnik i Rankovići. Sve matične crkvene knjige iz crkve u Pećinama su nestale, a u ovom selu je zabilježen i stravičan slučaj skrnjavljenja grobova i iskopavanja mrtvaca. U to su se 27. kolovoza u Gornjim Pećinama mogli uvjeriti i predstavnici UNPROFOR-a. Tog dana su sa župnikom župe Rankovići don Ilijom Miškićem i gosp. Ivanom Ramljakom otišli u Gornje Pećine sa namjerom da pronađu matične crkvene knjige, koje je , pred naletom muslimanskih snaga na ovo selo zakopao gosp. Ramljak. Knjige nisu pronađene jer ih je muslimanski agresor vjerojatno pronašao i uništio. Zatim su otišli na mjesno groblje kako bi gosp. Ramljak posjetio grob u koji je 22. lipnja sahranio poginulog sina i stričevića. Našli su otkopan grob, iščupane i bačene križeve, a mrtvih tijela u grobu nije bilo. Muslimanski zločinci su ih iskopali i odnijeli u nepoznatom smjeru.

***

U Novom Travniku škole ne rade. Od 5 osnovnih škola, koliko ih je prije početka rata bilo na općini Novi Travnik, samo su dvije na teritoriju pod nadzorom HVO-a i jako su oštećene.

Preostale tri u selima Opara, Trenica i Vodovod su pretvorene u muslimanske vojarne. Isto tako je i zgrada Srednjškolskog centra u Novom Travniku pretvorena u službeno sjedište Štaba muslimanskih snaga, a tu je i zatvor u kojem se muče i ispituju uhićenih Hrvati prije odvođenja u zatvore u Travniku i Zenici. U ispitivanju i mučenju posebno se ističe Sabahudin Viso, koji je po profesiji novinar.”

 

Dnevnik.ba /Hrvatsko nebo

facebook komentari

Continue Reading