Pratite nas

Analiza

Nazvati vlastitu zemlju klerofašističkom nije govor mržnje, a reći da je Danijela Trbović Srpkinja jest?

Objavljeno

na

Naprednim snagama u Demokratskoj Narodnoj Republici Hrvatskoj usta su u posljednje vrijeme puna optužbi za famozni govor mržnje. Baš poput žabe koja je vidjela kako konja potkivaju pa je i sama digla nogu tako su se i oni poveli za zapadnim neoliberalnim trendom pa sada sve učestalije upiru prstom u neistomišljenike tvrdeći da su njihove riječi govor mržnje.

klerofasizamPosljednji takav primjer je onaj predsjednice Zajednice žena Katarina Zrinski Primorsko-goranske županije, Rosande Mijolović Dukić, koja je kao svoj Facebook profilu 26. prosinca 2014. 20:28 u napisala sljedeći status: ‘Zanimljivo da sučeljavanje vodi Danijela Trbović (koja ne voli sve što je hrvatsko i prijavila bi generala Gotovinu) i bivša partnerica Olivera Frljića koji pljuje po Hrvatskoj? Zar nema nijednog voditelja na HRT-u koji je Hrvat? Evo i Stankovića koji ne obećava dobro i pravedno sučeljavanje? Možda jedino Josipović zna sva pitanja koja će se postavljati?? Kolinda ne daj se i budi onakva dama kakvu smo te naučili gledati!! Gadljivo je gledati TV koju plaćamo a vode je Srbi!!’

U 21:55 istog dana uslijedio je novi status gospođe Mijolović Dukić koji glasi: ‘Danijela Trbović dijeli crvene kockice!! Zanimljivo da nisu plave?? Eto toliko o sučeljavanju!! Crvena voditeljica koja mrzi Hrvatsku i koja je ovo sučeljavanje pretvorila u cirkus koji mi plaćamo a da nas nitko nije pitao dali želimo nju za voditeljicu? Imamo li mi pravo na barem jednog voditelja (koji nije protiv Hrvatske) ako plaćamo pristojbu kao i onih 5% Srba koji su večeras imali svoje voditelje?? Prva stvar koju bih učinila kad bih ja bila na vlasti!! Srušila bi crvenu televiziju da nikada više Srbi u mojoj Hrvatskoj ne harače po mojim svetinjama!! ‘

Zbog gore navedenoga izborni stožer aktualnog predsjednika Ive Josipovića podnio je prijavu Državnom izbornom povjerenstvu (DIP) uz napomenu kako se radi o ‘teškim oblicima govora mržnje, diskriminaciji po nacionalnoj i po osnovi političkog opredjeljenja, zastrašivanju birača i općenito o metodama i retorici koja nije primjerena nigdje i nikome.’ Rosanda Mijolović Dukić na to je reagirala novim statusom na Facebooku u kojem je objavila da joj je netko hakirao Facebook profil i postavio u njeno ime status koji se ‘protivi njenim ljudskim, vjerskim i moralnim svjetonazorima.’

Skeptik u meni ipak nekako misli da se ovdje radi o ni o kakvom hakiranju – a na to me upućuje i mišljenje nekih informatički pismenijih ljudi od mene koji kažu kako je vrlo malo vjerojatno da se takvo što dogodilo – dok ‘gramatički nacist’ ima potrebu sjesti i plakati nad očajnom uporabom interpunkcije u dva gore citirana statusa, ma tko god da stvarno stoji iza njih. No to je sada zapravo manje važno od samog sadržaja statusa. Istina, napisano u njima radikalno je za moj ukus te definitivno ne suviše politički inteligentno ali možemo li ovdje doista govoriti o govoru mržnje? Je li govor mržnje reći da bi Danijela Trbović prijavila generala Gotovinu? Nije, a to dokazuje i njen vlastiti odgovor na pitanje bi li ga prijavila postavljeno devet mjeseci prije njegovog uhićenja 2005. godine: ‘Ja bih ga prijavila bez ikakvog dvoumljenja, jer zakon treba poštovati. Nismo se borili da bi netko bio iznad zakona. Pametan zna čemu služi pojas. Jest da smo ‘od stoljeća sedmog’ tu, ali što se tiče EU-a, sami smo se doveli u ovu situaciju. Prijavila bih ga zbog građanske dužnosti, a ako bi i dali novac, deset posto bih dala u humanitarne svrhe, a ostalo bih sebi humanitarno donirala.’ Kako se može govorom mržnje proglasiti ono što je netko sam izjavio?

Je li govor mržnje implicirati – jer to u statusima Rosande Mijolović Dukić nigdje nije izravno rečeno – da je Danijela Trbović Srpkinja? Nije – bez obzira na to koje nacionalnosti ona bila. Žele li nam ovime iz stožera Ive Josipovića poručiti da je biti Srbin samo po sebi sramota pa je stoga, u skladu s time, uvredljivo nekoga nazvati tim imenom? Je li onda Ivo Josipović sa svojim promicanjem regionalne suradnje i tolerancije zapravo samo licemjer ili jednostavno nesposoban izabrati za suradnike u kampanji ljude koji stvarno razumiju njegove stavove?

Isto tako, je li govor mržnje tvrditi da je Danijela Trbović bivša partnerica Olivera Frljića? Nije jer su istinitost te tvrdnje oboje u više navrata poduprli vlastitim izjavama o svojoj vezi za neke od hrvatskih časopisa o poznatim osobama. Široj javnosti dobro poznati Frljićevi projugoslavenski stavovi nisu, doduše, dokaz da i Danijela Trbović razmišlja na isti način, ali obzirom na to da su neko vrijeme zajedno dijelili kućanstvo svakako su indikativni.

Dovesti uopće u pitanje sposobnost Danijele Trbović za vođenje sučeljavanja između predsjedničkih kandidata također ne bih prozvala govorom mržnje već, štoviše, racionalnim argumentom. Istina, ne zbog njene nacionalnosti – jer, ruku na srce, ne postoji niti jedan objektivan argument kojim bi se moglo braniti da osoba srpske nacionalnosti ne može biti kvalitetan TV voditelj – već zbog onoga čime se voditeljica inače bavi. Karijeru je izgradila prvo kao suvoditeljica glazbene emisije Hit Depo da bi potom preuzela voditeljstvo nad licenciranim kvizom Najslabija karika te nad talk show emisijom mozaičnog karaktera Osmi kat. Njeno iskustvo u vođenju emisija političke tematike je – nula. Ima li onda smisla, od svih novinara na HRT-u koji to iskustvo imaju, zadatak vođenja predsjedničke debate povjeriti njoj? I ne baš. Gdje je tu, dakle, govor mržnje?

Govorom mržnje također je proglašena objava na Facebooku predsjednika varaždinske organizacije Mladeži HDZ-a Igora Borovca koja glasi: ‘Pronać onih 76 glasova za lignju i dostavit mi njihova imena i prezimena najkasnije do 9.1.’ od koje se predsjednička kandidatkinja HDZ-a Kolinda Grabar Kitarović javno ogradila. Istini na volju ova izjava u sebi ima elemente prijetećeg i nipošto nije primjerena retorici jedne demokratske zemlje u kojoj se poštuje različitost političkog mišljenja niti njenom autoru imalo služi na čast no jasno možemo vidjeti da ni druga strana na nju nije sasvim imuna.

Podsjetimo tim povodom na primjer Facebook grupe Ja ne mrzim o kojoj smo već pisali, a koja je osnovana u znak potpore pomoćniku ministra branitelja Bojanu Glavaševiću nakon što je snažnu buru izazvala njegovo impliciranje da hrvatski branitelji nemaju PTSP jer ga, eto, nemaju ni Srbi (što je, usput rečeno, pogrešno – radi se samo o tome da im ga Srbija kao država ne priznaje). Grupi se pridružila čitava plejada dušebrižnika koji ‘ne mrze’. Oni su prepuni ljubavi i tolerancije – što će reći, drugim riječima, da svi oni koji se s njihovim mišljenjem ne slažu nisu. Branitelji mrze. Njihovi pristaše mrze. Katolici mrze. Desničari mrze. Svi oni koji nisu antifašisti su fašisti –a zna se kako se s njima postupa. Ako ništa drugo, blokirat će im se pristup dotičnoj Facebook grupi, čak i ako pišu sasvim uljudno. Iza sladunjavih fraza o ljubavi, toleranciji i demokraciji zapravo se krije grupa ljudi koja otvoreno iskazuje mržnju prema svojim neistomišljenicima. Smeta li takvo što Ivi Josipoviću i njegovim suradnicima? Ne. Čak naprotiv, upravo on osobno pružio je toj grupi potporu, i to javnim Facebook statusom objavljenim 4. studenoga prošle godine, a koji glasi:

‘Na Facebook stranici Ja ne mrzim tisuće je poziva na strpljivost, toleranciju i razumijevanje. Javili su se ljudi koji žele poštivanje demokratskih prava i institucija. Upravo je objavljen i poziv Bojana Glavaševića na poštovanje i razumijevanje prema onim braniteljima, najtežim invalidima domovinskog rata, koji njega ne razumiju. Hrvatska treba razgovora, treba strpljivi dijalog.’ Cinik u meni bi sada rekao – da, samo do onda dok se slažete sa svakim slovom napisanim u toj grupi, potom će vam izbrisati komentar, a vas blokirati kako ne bi svojom herezom kršili ljubav i harmoniju koje tamo vladaju. Ali to, naravno, nije mržnja i to nije za osudu. To je podupiranje mišljenja naprednih snaga.

Isto tako, Ivo Josipović i njegovi istomišljenici ne smatraju da je za osudu kandidatkinju za predsjednicu države, gospođu koja je uz to izgradila respektabilnu karijeru prvo kao ministrica vanjskih poslova, a potom kao veleposlanica Republike Hrvatske u Sjedinjenim Američkim Državama te kao pomoćnica glavnog tajnika NATO-a, nazvati Barbikom. Poznato je, naime, da se taj naziv koristi za šupljoglave plavokose žene koje osim atraktivnog izgleda nemaju ama baš ništa drugo za ponuditi. No takvo što, eto, nije uvredljivo nikome, a kamoli da bi netko išao cendrati o govoru mržnje, kao što nikome nije uvredljivo ni kada, u sličnom tonu, bivši hrvatski veleposlanik u Vatikanu dobar dojam kojeg na sugovornika ostavlja Kolinda Grabar Kitarović proglasi ‘manekenskim mentalitetom.’ Je li jedna ženka udruga u Hrvatskoj digla na noge zbog toga i barem ga pecnula po prstićima zbog seksizma? Naravno, nije.

No dobro, realno gledano, i ‘Barbika’ i ‘manekenski mentalitet’ zapravo su benigni primjeri. Ono što puno više bode oči je, recimo slikovna usporedba braniteljskog prosvjeda u Savskoj s Ku Klux Klanom, a koju je na svom Facebook profilu 11. prosinca objavio Marko Rakar, poduzetnik i bloger, inače jedan od istaknutijih članova izbornog tima Ive Josipovića. Ku Klux Klan ozloglašena je rasistička organizacija koja otvoreno iskazuje rasnu mržnju pa čak i nasilje, pa je time svaka usporedba s njima u najmanju ruku neprimjerena. Je li takvo što itko od liberalno nastrojenih dušebrižnika proglasio govorom mržnje? Pogađate, nije.

Nitko nije govorom mržnje proglasio ni komentar vlasnika portala index.hr, Matije Babića, gdje on, također u svom Facebook statusu, kaže: ‘Glogoški, gdje si postavio šator kad je tvoj premijer Ivo Sanader organizirao pljačku pozivajući se na iste stvari na koje se danas pozivaš ti – vjeru, branitelje i domovinu? Nigdje? Čekaj, pljačka Hrvatske nije te smetala, dok ju je provodila tvoja zločinačka organizacija? Sanaderov odnos prema ‘domovinskom ratu’ nije te natjerao na logorovanje u Savskoj? Kad kažeš da tebi i tebi sličnima trebao biti zahvalni za Hrvatsku, donekle si u pravu. Vama koji ste jučer na vlast doveli Sanadera a sutra ćete Karamarka, sitnim marionetama HDZ-a, možemo biti zahvalni za ovakvu bijednu, klerofašističku, opljačkanu i iscijeđenu Hrvatsku. Budimo iskreni oko onog što uplašena civilizirana Hrvatska o vama glasnima i naoružanima zapravo misli: vi niste ponos, vi ste sramota Hrvatske.’

Govor mržnje očito nije svoju vlastitu zemlju nazvati klerofašističkom. Štoviše, izraz ‘klerofašisti’ hrvatski ljevičari nerijetko koriste kako bi njime omalovažili katolike u ovoj zemlji, što se smatra slobodom govora pa čak i humorom, i nikome ne pada na pamet takvo izražavanje osuditi te one koji ga primjenjuju optužiti za nekakvu mržnju po religijskoj osnovi. Nitko ne dovodi u pitanje ni stavljanje Domovinskog rata u navodnike čime se implicira – barem ako pretpostavimo da je Matija Babić upoznat s temeljima pravopisa hrvatskog jezika – da takav rat zapravo nije postojao i da se radilo o nekakvom ‘građanskom ratu’, a ne o agresije Srbije na Hrvatsku. Osobno smatram da je takvo što puno uvredljivije nego skrenuti pažnju na činjenicu da je Danijela Trbović Srpkinja. Bezobrazno je i vrijeđati branitelje nazivajući ih nečijim marionetama jer se time neizravno poručuje kako se radi o tupavim ljudima koji nisu u stanju sami formulirati vlastiti stav, a ni nazivanje HDZ-a zločinačkom organizacijom, bez obzira na presudu Ivi Sanaderu, ne spada baš u ono što bi nazvali politički korektnim govorom. Je li se itko zbog toga pobunio i pokrenuo hajku na famozni govor mržnje? Jasno, nije.

Protiv govora mržnje napredne lijeve snage nisu se pobunile ni nakon oštrog nastupa SDP-ovog zastupnika u Saboru Nenada Stazića 2. siječnja ove godine u sklopu kojeg je predsjedničku kandidatkinju Kolindu Grabar Kitarović optužio za duboke i čvrste veze s ‘lopovskom skupinom i pljačkaškom organizacijom.’ Unatoč grijesima HDZ-a koji su, bez ikakve sumnje, itekako nezanemarivi, pomalo je smiješno da nekakve moralne priče o krađi i nepotizmu plasira pripadnik stranke kojoj pripada, na primjer, jedna Marina Lovrić Merzel. No na stranu sada to. Zanimljivije je opaziti da nitko ni ne pomišlja spomenuti govor mržnje zbog toga jer se jednu osobu – u ovom slučaju Kolindu Grabar Kitarović – vrlo izravno optužuje za kriminal, i to bez ikakvih dokaza. Stazić bi ipak trebao znati da su u demokratskim zemljama u kojima se primjenjuju principi rimskog prava svi oni koje sud neprikosnoveno nije proglasio krivima automatski smatra nevinima. No ono očito ima potrebu izigravati suca, porotu i krvnika sve u jednome – što kod SDP-ovaca, Ive Josipovića i njihovih pristaša očito prolazi bez problema.

Ako će netko i reći da Stazićeve optužbe i nisu tako strašne, teško da takvo što objektivno može tvrditi za sve ono što je izjavio varaždinski psihijatar Nenad Horvat za hrvatske branitelje na vlastitom Facebook profilu. Između ostalog ovo: ‘Šteta što 1945. nije dulje potrajala jer se onda ne bi dogodila 1990’ te nazivanje prosvjeda branitelja, invalida Domovinskog rata, ‘domoljubljem na četiri kotača… s pogonom na klerofašizam.’ Osim što su njegove izjave same po sebi u najmanju ruku krajnje bezobrazne, ono što ovdje još više zapanjuje je spoznaja da je Horvat po zanimanju psihijatar koji u svojoj svakodnevnoj praksi kao vlastite pacijente liječi upravo mnogobrojne branitelje koji boluju od PTSP-a i koje muči invaliditet. Zamislite da, recimo, deklarirani pristaša nacizma radi kao liječnik čiji pacijenti su Židovi ili da simpatizer Ku Klux Klana liječi crnce. Je li netko zbog gore spomenutih izjava podignuo prijavu protiv doktora Horvata optužujući ga za govor mržnje? Jasno, nije. Štoviše, osnovana je Facebook grupa potpore dotičnome patetična naziva Svi smo mi dr. Nenad Horvat. Ako želite pročitati sadržaje koji se u toj grupi objavljuju, to ne možete učiniti. Naime, grupa je samo nekoliko dana bila vidljiva javnosti, a potom su je njeni osnivači, nakon što se u nju usudilo javiti nekoliko osoba koje ne podupiru stavove doktora Horvata, u potpunosti uklonili od očiju javnosti. Valjda također u ime tolerancije, ljubavi i demokracije.

Kada Nenad Horvat, Nenad Stazić, Matija Babić i njima slični napadaju neistomišljenike često se služeći i vrlo oštrim rječnikom to onda nije govor mržnje već ‘demokratsko pravo na mišljenje’, a kada svoje mišljenje o njima izuste pripadnici tzv. desne političke opcije onda to naglo postaje govorom mržnje i podupiranjem netolerancije. Teško je ne opaziti dvostruke kriterije koji ovdje vladaju. Osobno nisam pretjerana pobornica pozivanja na govor mržnje i smatram da se o njemu u strogo smislu može govoriti samo kod pozivanja na nečije ubojstvo ili na nasilje nad drugom osobom, a da je motivirano njenom nacionalnošću, rasom, vjerskom ili spolno orijentacijom te nekim drugim sličnim čimbenikom. Međutim, zadovoljilo bi me već i saznanje da makar sve mjerimo istim metrom, odnosno da ne primjenjujemo različita mjerila za različite ljude ovisno o tome jesu li nekome politički podobni ili ne. Tada više ne možemo govoriti o demokraciji već isključivo o totalitarizmu i nasilnom nametanju vlastitog političkog stava kao ispravnog, što je duboko pogrešno. U demokraciji, naime, ne postoje pravo i pogrešno mišljenje – a to je lekcija koju hrvatska ljevica očito još nije uspjela svladati.
Izvor :Fizzit.net

facebook komentari

Sponzori
Komentiraj

Analiza

Njemačke oružane snage ne isključuju raspad Europske unije

Objavljeno

na

Objavio

Njemačke oružane snage polaze od mogućnosti raspada Europske unije u sljedećih dvadesetak godina, proizlazi iz internog strateškog dokumenta u koji je imao uvid tjednik Der Spiegel.

Kako prenosi Der Spiegel u najnovijem broju, Bundeswehr u svojoj studiji “Strateška prognoza 2040” donosi nekoliko mogućih scenarija razvoja situacije na europskom kontinentu.

Jedan od scenarija nosi naslov “EU u raspadu i reakcija Njemačke” koji polazi od “višestrukih konfrontacija” i raspada postojećeg sustava vrijednosti.

“Proširenje EU je zaustavljeno, mnoge članice su napustile zajednicu, a Europa je izgubila na globalnoj konkurentnosti”, stoji u ovom scenariju.

Pritom autori studije, koja je jedan od priloga razmišljanjima o budućnosti Bundeswehra, ne polaze isključivo od sukoba unutar EU kao glavnom razlogu raspada sustava vrijednosti.

“Kaotična, stihijska i sve konfliktnija globalna situacija dramatično je promijenila sigurnosno-političko okružje za Njemačku i Europu”, stoji u dokumentu.

Kao daljnje moguće scenarije budućnosti europskog kontinenta autori predviđaju povratak sukoba na liniji istok-zapad pri čemu se predviđa samoizolacija nekih istočnih članica EU te čak priključenje nekih članica “istočnom bloku”.

“Kod nekih EU partnera je moguće približavanje državno-kapitalističkom modelu po uzoru na Rusiju”, stoji u studiji.

Iza ovih “simulacija” stoje znanstvenici Bundeswehr akademije.

facebook komentari

Nastavi čitati

Analiza

Dr. sc. Dubravko Ljubić: Stručna analiza Istanbulske konvencije – odgovornost vladajućih

Objavljeno

na

Objavio

 Istanbulska konvencija

U posljednje vrijeme svjedočimo sve žučnijim i bučnijim raspravama oko potrebe žurnog ratificiranja Konvencije Vijeća Europe o sprječavanju i borbi protiv nasilja nad ženama i nasilja u obitelji, kolokvijalno zvanom još i Istanbulskom konvencijom.

Najčešće se rasprave svode na navijačku debatu pri čemu se argumentacija za ili protiv svodi na nabrajanje zemalja koje su spomenutu Konvenciju ratificirale, bez ulaženja u sadržaj normativnog uređenja koji bi trebao postati djelom pravnog poretka Republike Hrvatske, kao suvremene i suverene ustavne države.

Sam naziv ovog međunarodnog ugovora upućuje na plemenitu ideju o nužnosti zaštite nježnijeg spola te obitelji kao nukleusa društvene zajednice. Samo bi, blago rečeno, nerazuman čovjek mogao imati nešto protiv zaštite koja bi se prema nazivu same Konvencije trebala pružati njezinim adresatima, odnosno subjektima i objektima nasilja kao nedvojbeno nedopuštenog socijalnog ponašanja koje uz društvenu osudu zaslužuje i kaznenopravnu sankciju.

Hrvatska je u oblasti sprječavanja nasilja nad ženama normativno uzorna država

Uprkos uvriježenom stajalištu koje se provlači kroz javni prostor, a na temelju kojega se naša zemlja doživljava pravnom neuređenom, na normativnoj razini smo glede promatrane materije uzoriti. Naš Ustav u čl. 3., jednakost, ravnopravnost spolova, te vladavinu prava utvrđuje najvišim vrednotama ustavnog poretka i temeljem za tumačenje Ustava.

Ljubic Dubravko

Nadovezujući se na ovu stožernu ustavnu odredbu, čl. 14. st. 1. Ustava određuje kako svatko u Republici Hrvatskoj ima prava i slobode, neovisno o njegovom spolu, dok je na temelju odredbe čl. 61. st. 1. obitelj pod osobitom zaštitom države. Nasilje pak, kao fizički ili psihički napad na život i tijelo, prevenira se i prohibira kroz Kazneni zakon te Zakon o zaštiti od nasilja u obitelji na način imanentan demokratski razvijenim europskim državama.

Ujedno, ovdje treba napomenuti kako je ulaskom u Europsku uniju u pravni sustav naše zemlje ušla Povelja temeljnih ljudskih prava EU koja u glavi III razrađuje načelo jednakosti, pri čemu se zabranjuje diskriminacija po društveno relevantnim osobinama kao što su spol, genetičke osobine i seksualna orijentacija (čl. 21/1). Poveljom se također jamči ravnopravnost muškaraca i žena na svim područjima, uključujući zapošljavanje, rad i plaću, čime se ne sprječava poduzimanje mjera koje u biti predstavljaju povlastice podzastupljenom spolu.

Također, na temelju glave I Povelje u naš ustavnopravni sustav ulazi i ljudsko dostojanstvo kao kategorija koja jamči svakome poštivanje tjelesnog i duhovnog integriteta, pa samim time predstavlja pravnu osnovu za zabranu nasilja bilo koje vrste.

Ne sprječava se socijalni darvinizam aktima kao što je Istanbulska konvencija

Ovdje cijenim potrebnim opetovano naglasiti dostatnost uređenja promatrane materije na normativnoj razini, jer će se u društvu uvijek pojaviti netko tko smatra kako se odnosi među ljudima mogu rješavati putem socijalnog darvinizma utemeljenog na isključivom pravu fizički jačeg ili društveno moćnijeg.

Neprestano će svoju animalnu prirodu neki ministri, župani, veleposlanici ili obični smrtnici manifestirati kroz ne prihvaćanje činjenice kako premlaćivanje bračne družice, potomstva ili roditelja nije društveno prihvatljiva anti-stres terapija. Također, siva brojka kriminaliteta u konkretnom slučaju će uvijek biti velika, ne zbog manjkavosti zakonodavnih rješenja, već zbog iracionalnih i emotivnih razloga zbog kojih zlodjela počinjena unutar četiri zida, odnosno u lažnoj sigurnosti doma, žrtve i njihova okolina ponekad tretiraju na pogrešan način.

Dakle, analizirajući domaći pravni sustav može se zaključiti kako na normativnoj razini i nema posebne potrebe za uvođenje dodatne regulative.

Istanbulska konvencija je prilog hiper-normiranosti

Ujedno, hiper-normiranost nikada nije bila izvor konzistentnosti pravnog sustava. Hrvatska, slijedeći svoje uljudbene domete, odavno je zemlja u kojoj je bilo koji oblik nasilja društveno neprihvatljiv.

Istanbulska konvencija

S druge strane, u 21. stoljeću na europskom kontinentu teško je zamisliva opstojnost društva u kojem bi se prihvaćalo nasilje kao metoda rješavanja međusobnih odnosa između ljudi. Poglavito to vrijedi za članice EU, gdje se zapravo zadnji bastion diskriminacije uklonio u Liechtensteinu 1990. godine kad je u toj kneževini ženama priznato jednako biračko pravo.

Stoga se osnovanim čini postaviti pitanje, čemu Istanbulska konvencija uopće služi, poglavito imajući u vidu kako u svom uvodu promatrana Konvencija upućuje na njezinu utemeljenost na sadržaju niza međunarodnih dokumenata kao što su: Konvencija za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, Europska socijalna povelja, Konvencija o suzbijanju trgovanja ljudima, Konvencija o zaštiti djece od seksualnog iskorištavanja i seksualnog zlostavljanja, Preporuka o zaštiti žena od nasilja, Preporuka o standardima i mehanizmima ravnopravnosti spolova, Preporuka o ulozi žena i muškaraca u sprječavanju i rješavanju sukoba i izgradnji mira, Međunarodni pakt o građanskim i političkim pravima, Međunarodni pakt o gospodarskim, socijalnim i kulturnim pravima, Konvencija UN o ukidanju svih oblika diskriminacije žena, Opća preporuka br. 19 o nasilju nad ženama, Konvencija UN o pravima djeteta, Konvencija UN o pravima osoba s invaliditetom, Rimski statut Međunarodnog kaznenog suda te Ženevska konvencija o zaštiti civilnih osoba za vrijeme rata.

Sumnju u ciljeve Istanbulske konvencije izaziva svojevrsni međunarodni centralni komitet GREVIO

Potpuno je utemeljeno ovdje izraziti sumnju u svrhovitost usvajanja još jedne konvencije o sprječavanju nasilja nad ženama i u obitelji, budući da su pobrojani međunarodni dokumenti do sada učinkovito regulirali uređenje društvenih odnosa koje isključuje silu ili nasilje.

Stoga, što je u ovom međunarodnom dokumentu toliko važno i koje su to okolnosti koje bi upravo sada opravdavale njegovo donošenje?

Promatrajući normativni dio Konvencije, on u svom sadržaju s obzirom na naziv zapravo ne donosi ništa spektakularnog i progresivnog u problematiku koju obrađuje, osim možebitne novine sadržane u nemogućnosti stavljanja rezervi na njezin bitan sadržaj te osnutka svojevrsnog centralnog komiteta međunarodnih stručnjaka (GREVIO) kao nadzornog mehanizma provođenja Konvencije, koji bi valjda trebao upozoravati tijela domicilnih državnih vlasti kako batina ipak nije izašla iz raja.

Iz uvoda Konvencije proizlazi kako su države članice Vijeća Europe: “Osuđujući sve oblike nasilja nad ženama i nasilja u obitelji; prepoznajući da je ostvarenje ravnopravnosti žena i muškaraca ključni element u sprječavanju nasilja nad ženama; prepoznajući da je nasilje nad ženama manifestacija povijesno nejednakih odnosa moći između žena i muškaraca, koji su doveli do dominacije nad ženama i diskriminacije žena od strane muškaraca te do sprječavanja punog napretka žena; prepoznajući strukturalnu narav nasilja nad ženama kao rodno utemeljenog nasilja te da je nasilje nad ženama jedan od ključnih socijalnih mehanizama kojim se žene prisilno stavlja u podređen položaj u odnosu na muškarce; prepoznajući, s velikom zabrinutošću, da su žene i djevojčice često izložene teškim oblicima nasilja kao što su nasilje u obitelji, seksualno uznemiravanje, silovanje, prisilni brak, zločini počinjeni u ime takozvane “časti” i sakaćenje ženskih spolnih organa, koji predstavljaju tešku povredu ljudskih prava žena i djevojčica i glavnu zapreku postizanju ravnopravnosti žena i muškaraca; prepoznajući stalna kršenja ljudskih prava tijekom oružanih sukoba koja pogađaju civilno stanovništvo, posebno žene, u obliku široko rasprostranjenog ili sustavnog silovanja i seksualnog nasilja te mogućnost porasta rodno utemeljenog nasilja tijekom i nakon sukoba; prepoznajući da su žene i djevojčice izložene većem riziku rodno utemeljenog nasilja nego muškarci; prepoznajući da nasilje u obitelji nerazmjerno pogađa žene te da muškarci također mogu biti žrtve nasilja u obitelji; prepoznajući da su djeca žrtve nasilja u obitelji, uključujući i kao svjedoci nasilja u obitelji; u težnji za stvaranjem Europe bez nasilja nad ženama i nasilja u obitelji”, odlučile dodatno odrediti međunarodne standarde zaštite od nasilja.

Vijeće Europe ovom Konvencijom države članice svodi na barbarska društva

Čitajući citirani tekst, teško se oteti dojmu kako Vijeće Europe svoje države članice drži barbarskim društvima u kojima je većina stanovništva neprestano izložena torturama neprihvatljivim u civiliziranim zajednicama. Ili drugim riječima, kolijevka civilizacije se preko noći pretvorila u socijalnu noćnu moru, gdje zločini obični ili oni ratni svakodnevno uzimaju svoj krvavi danak, a sve to zbog nepostojanja zakonske regulative koja bi zabranom deliktnog ponašanja pridonijela prevenciji kriminaliteta.

Neupućenom bi se putniku namjerniku, koji po prvi put krstari Europom, nakon čitanja uvoda Konvencije moglo činiti kako je ovdje Danteov pakao izašao na površinu u punini svih svojih devet krugova. Međutim, ma koliko se zapravo uvredljivim i šokantnim može smatrati uvod Konvencije, njen pravi smisao otkriva se tek analizom manjeg dijela njezinih uzgrednih odredaba.

Tekst same Konvencije uglavnom prati njezinu osnovnu svrhu što bi trebala biti zaštita žena od svih oblika nasilja te potreba sprječavanja, progona i uklanjanja nasilja nad ženama i nasilja u obitelji te potreba suzbijanja svih oblika diskriminacije žena i promicanja njihove pune ravnopravnosti s muškarcima, čineći to na uobičajeni deklaratorni konvencijski način.

Gdje se skriva prava svrha Konvencije?

Gender

Međutim, prava svrha cijele parade zapravo postaje razvidna po analizi čl. 3. Konvencije u kojem se daju operativne definicije određenih pojmova. Tako je “nasilje nad ženama” svako djelo rodno utemeljenog nasilja koje ima za posljedicu ili će vjerojatno imati za posljedicu tjelesnu, seksualnu, psihičku ili ekonomsku štetu ili patnju žena, uključujući prijetnje takvim djelima, prisilu ili namjerno oduzimanje slobode, bilo da se pojavljuju u javnom ili privatnom životu. Potom se daje i definicije pojma “rod” koji označava društveno oblikovane uloge, ponašanja, aktivnosti i osobine koje određeno društvo smatra prikladnima za žene i muškarce, te pojma “rodno utemeljenog nasilja nad ženama” kojim se označava nasilje usmjereno na ženu zbog toga što je žena ili koje nerazmjerno pogađa žene, pri čemu pojam “žene” uključuje i djevojčice mlađe od 18 godina.

S tim u vezi Konvencija u čl. 6; 12. i 14. nadalje propisuje da će države uključiti rodne perspektive u provedbu i procjenu učinka odredaba ove Konvencije te promicati učinkovitu provedbu politika ravnopravnosti žena i muškaraca te osnaživanje žena, te poduzeti potrebne mjere za promicanje promjena u društvenim i kulturnim obrascima ponašanja žena i muškaraca s ciljem iskorjenjivanja predrasuda, običaja, tradicija i svih drugih postupanja u praksi koja se temelje na ideji manje vrijednosti žena ili na stereotipnim ulogama žena i muškaraca.

Nametanje ideološke sadržine Konvencije u obrazovne sustave država potpisnica

Spol

Ujedno, Konvencija državama utvrđuje obvezu poduzeti potrebne korake kako bi nastavne materijale o pitanjima kao što su ravnopravnost žena i muškaraca, nestereotipne rodne uloge, uzajamno poštovanje, nenasilno rješavanje sukoba u osobnim odnosima, rodno utemeljeno nasilje nad ženama i pravo na osobni integritet, prilagođeno razvojnim sposobnostima učenika, uključile u redovni nastavni plan i program i na svim razinama obrazovanja, zatim u neformalnim obrazovnim okruženjima, sportskim i kulturnim okruženjima, u okruženjima za provođenje slobodnog vremena te u medijima.

Službeno obrazloženje konteksta Konvencije glasi: “Termin rod, utemeljen na postojanju dva spola, muškom i ženskom, pojašnjava da postoje i društveno konstruirane uloge, ponašanja, aktivnosti i atributi koje određeno društvo smatra primjerenim za žene i muškarce. Tako određene društvene uloge ili stereotipi proizvode neželjene ili štetne prakse i pridonose da se nasilje nad ženama smatra prihvatljivim. Kako bi se prevladale takve rodne uloge, Konvencija uokviruje iskorjenjivanje predrasuda, običaja, tradicija i ostalih praksi koje se temelje na ideji inferiornosti žena ili na stereotipnim rodnim ulogama kao opću obvezu za sprječavanje nasilja. Stoga Konvencija poziva na rodno razumijevanje nasilja nad ženama i obiteljskog nasilja kao osnove za sve mjere za zaštitu i potporu žrtvama. To znači da se ti oblici nasilja moraju rješavati u kontekstu prevladavajuće neravnopravnosti žena i muškaraca, postojećih stereotipa, rodnih uloga i diskriminacije žena kako bi se adekvatno odgovorilo na složenost ovog fenomena. Termin “rod” prema ovoj definiciji nije zamišljen kao zamjena za termine “žena” i “muškarac” koji se rabe u Konvenciji”.

Teorijska i pravna definicija nasilja, pojava nove kategorije – rodnoga nasilja

Enciklopedistički gledano, riječ nasilje dolazi od riječi sila, i označava odnos između dviju strana u kome jedna strana uporabom ili samom prijetnjom upotrebe sile utječe na drugu stranu. Nasilje može biti fizičko, koje se sastoji u namjernom nanošenju tjelesnih ozljeda; zatim emocionalno ili psihičko nasilje koje se očituje kao verbalni ili neverbalni oblik nanošenja ozljeda nečijoj psihi; odnosno seksualno kao specifičan oblik fizičkog nasilja učinjenog kroz neželjeni seksualni kontakt. Nasilje može biti i strukturalno kao posljedica neodgovarajuće ili nepostojeće akcije države. Upravo kad bi čovjek pomislio da je nasilje nedvojbeno jedinstven pojam s nekoliko pojavnih oblika, u tekstu Konvencije se javlja neko posebno, rodno, nasilje, koje je zapravo novokomponirana ispraznica, utvrđena dogmom znanstveno nedokazanih teza, oformljena radi ostvarivanja ideoloških ciljeva, pri čemu pod pojmom ideologije podrazumijevam sklop ideja koje uključuju način na koji pojedinac ili grupa gledaju na svijet. Na kraju cijele priče ispada kako je cjelokupni tekst Istanbulske konvencije krinka izrađena u svrhu nametanja svim članicama Vijeća Europe određenog svjetonazora, pri čemu zaštita žena i obitelji ima tek sekundarni karakter.

Zlouporaba međunarodnih institucija za promoviranje manjinskog svjetonazora

Nažalost, izgleda kako su u konkretnom slučaju međunarodne institucije uporabljene za promoviranje ali i nametanje nedvojbeno manjinskog svjetonazora ogrnutog u plašt političke korektnosti, zaboravljajući pri tome kako politička korektnost nije ništa drugo nego jednoumlje kojem je izvorište iz državne propagande izmaknuto na globalnu razinu. Time je izigrana i temeljna uloga međunarodnih ugovora, shvaćenih kao slobodno izraženo suglasje volja usmjereno ka postizanju dopuštenih pravnih učinaka. Kamuflažno inzistiranje na nasilnom uvođenju svjetonazora bez prethodne društvene rasprave o njegovom sadržaju, zapravo je nasilje nad integralnom slobodom shvaćenom kao istovremenom slobodom države, društva i pojedinca.

Istanbulskom konvencijom se pokušava nametnuti dogmatska rodna ideologija

Svjetonazor o kojem se ovdje radi u sociologiji se određuje terminom rodne ideologije. Navedeni izričaj označava skup ideja, očekivanja i djelatnosti koje su proizašle iz feminizmatrećeg vala, odnosno koje su vezane uz ustanove osnovane u svrhu izučavanja i promicanja feminizma i LGBTIQ aktivizma. Ta ideologija počiva na dogmi da je spol puka društvena i zakonska klasifikacija bioloških karakteristika koja dijeli osobe na samo dvije kategorije na osnovu genitalija i reproduktivnih funkcija, te je kao društveni konstrukt osnova diskriminacije i neravnopravnosti među ljudima. Izlaz iz tako zasnovane diskriminacije i neravnopravnosti naznačena ideologija vidi kroz koncept “roda” koji određuje društvene uloge muškarca i žene ali prema vlastitom izboru i predstavlja samostalno individualno određenje izražavanja identiteta koje potvrđuje, negira i nadilazi spolno određene i socijalno formirane uloge muškaraca i žena u društvu. Pobornici rodne ideologije zalažu se za temeljiti redizajn ljudskog društva gdje bi se čovjeka oslobodilo od “heteronormiranosti”, to jest od kulturalnog programiranog ponašanja kao “muško” ili kao “žensko”.

Američki kritičari rodnu ideologiju nazivaju „kulturnim marksizmom“

Kritičari sadržaja rodne ideologije, poglavito oni iz redova konzervativaca u SAD, opisanu ideju pak označavaju sintagmom “kulturni marksizam”. Neovisno o tome, početkom 21. stoljeća akcije koje promoviraju rodnu ideologiju, i pored ozbiljnijih protivljenja, bivaju ugrađene u brojne zakone i političke agende širom svijeta, čineći ovu ideologiju predmetom najvećih javnih prijepora. Najuočljivije posljedice rodne ideologije razvidne su iz zakonodavne djelatnosti na temelju koje se omogućuje homoseksualcima svoje zajednice registrirati pod imenom “brak”, uz mogućnost adopcije djece. U SAD-u, zemlji gdje je rodna ideologija i nastala krajem 20. stoljeća, do kolovoza 2014. godine je 13 saveznih država donijelo zakone kojima se dopuštaju homoseksualni brakovi. Drugih 40 saveznih država usvojilo je pak odredbe kojima se priznavanje statusa braka zajednicama homoseksualaca zabranjuje. Od toga su u 31 saveznoj državi, na temelju ustavnih narodnih referenduma, takve prohibitivne odredbe unesene u državne ustave. Dakle, čak je većina sastavnica u državi u kojoj je rodna ideologija nastala, tu ideologiju odbacila putem neposrednog demokratskog izjašnjavanja građana.

Istanbulska konvencija je u suprotnosti s hrvatskim ustavom

O sociološkim aspektima rodne ideologije već je u javnom prostoru mnogo toga napisano, pa bih se stoga nastavno zadržao na ustavnopravnoj komponenti nepodobnosti Istanbulske konvencije za akt ratifikacije.

Republika Hrvatska Ustavom je definirana kao demokratska država hrvatskog naroda u etničkom i političkom smislu utemeljena na vladavini prava. U demokracijama politička vlast jest podređena uspostavljenim ustavnim ograničenjima. U njima se promjene događaju na način kako je to određeno ustavom neovisno o pragmatičnim željama i volji suverena ili vladajuće parlamentarne većine. Demokracija jest zaštita društva od totalitarizama svih vrsta. Ustav priječi politici pretvarati se u pravni poredak i na taj način izolirati se i alijenirati od društvenog okruženja. Ustav uređuje način borbe za vlast predstavnika konkurentnih društvenih skupina kako njihova kreativnost u zastupanju posebnih interesa ne bi prekoračila ustavne granice. Svaki ustavnopravni poredak utemeljen je na načelu ustavnosti i zakonitosti. Prema načelu ustavnosti svi zakoni moraju biti usklađeni s ustavom, dok normativna djelatnost mora imati svoje ishodište u ustavnim institutima ili u zakonodavnoj delegaciji. Vladavina prava pak zahtijeva ujedno da ustav i pravni poredak koji iz njega proizlazi imaju određen sadržaj.

Zakoni se ne smiju pisati na temelju ideologije

U pravnom poretku, utemeljenom na vladavini prava, zakoni moraju biti opći i jednaki za sve, a zakonske posljedice trebaju biti izvjesne za one na koje će se zakon primijeniti. Ujedno, zakonske posljedice moraju biti primjerene legitimnim očekivanjima adresata u svakom konkretnom slučaju, u kojemu se zakon na njih neposredno primjenjuje.

Zbog navedenog, zakoni se ne smiju pisati na temelju ideologija, jer je to odlika totalitarnih sustava. Zakoni moraju sadržavati određenja koja su prihvaćena konsenzusom, a u slučaju njegovog izostanka onda na temelju većinskog mnijenja usvojenog nakon provedene javne rasprave. Propisi s izrazito ideološkim karakterom ne mogu biti sastavnica ustavnopravnog poretka u demokratskim državama.

Istanbulsku konvenciju Hrvatske ne može ratificirati bez ustavnih promjena

S druge strane, Istanbulska konvencija i formalno ne može biti ratificirana bez prethodnih Ustavnih promjena. Ustav Republike Hrvatske, kao ni prethodno spomenuta Povelja temeljnih ljudskih prava EU, ne poznaje pojam “rod”, odnosno kako je već ranije istaknuto poznaje kao ustavne kategorije isključivo spol i ravnopravnost spolova. Dok se u naš Ustav ne uvede kao ustavna kategorija i pojam roda, Istambulska konvencija u dijelu prakticiranja rodne ideologije jest neustavna. Pojašnjenja radi ističem da je još u prvoj ustavnosudskoj rješidbi na svijetu (Marbury v. Medison (1803.)) Vrhovni sud SAD-a istaknuo kako se zakonom ne može propisivati sadržaj koji nema pravnu osnovu u Ustavu ili za kojeg ustav zakonodavcu ne daje izričitu zakonodavnu delegaciju. U slučaju konflikta između ustava i zakona, neposredno se mora primijeniti Ustav. Svi, pa samim time i zakonodavac, se moraju držati Ustava jer je Ustav iznad svakog zakonskog akta.

Njemačka ustavna praksa

Nadalje, s tim u vezi Njemački savezni ustavni sud u odluci (BVerfGE 111,307) Würdigung, izrazio je stajalište prema kojemu se konvencijsko pravo, kao i odluke međunarodnih sudova iz domene temeljnopravne sfere, tumače u okvirima metodološki dopuštenog tumačenja zakona. Opći ili pojedinačni akti nastali izvan domaćeg pravnog poretka ne mogu se primjenjivati automatizmom, bez prethodne ocjene njihove koherentnosti s višim, ustavnim pravom.

Propisi niže pravne snage od ustava se neće primjenjivati ukoliko njihovo djelovanje na nacionalni poredak ima za posljedicu narušavanje balansa uspostavljenog unutar temeljnopravne sfere, odnosno destruktivno utječe na uravnoteženi sustav ljudskih prava utvrđen normom ustavnog ranga. Utjecaj konvencijskog prava ovdje se ograničava na razinu pomoćnog sredstva za tumačenje dometa, sadržaja i značaja temeljnih prava sadržanih u Ustavu.

Istanbulska konvencija je u suprotnosti s temeljnim postavkama demokracije

Slijedom svega iznijetoga, opetovano želim naglasiti kako u demokratskim zemljama normativa se ne može temeljiti na ideologijama, jer se to kosi s temeljnim postavkama demokracije. Zakonodavna rješenja ne smiju nametati ljudima način razmišljanja ili stil života jer zakonodavac za takvo djelanje nema ovlaštenje. Pod krinkom plemenitih ciljeva nametati ideološka rješenja u obrazovni sustav, sport ili kulturu, u direktnoj je opreci s ustavnim pravom i dužnošću roditelja brinuti se i odlučivati o obrazovanju svoje djece (čl. 63/1 Ustava RH).

Vlada i saborski zastupnici moraju ozbiljno razmisliti u što se upuštaju eventualnom potporom Istanbulskoj konvenciji

Slijedom izrečenog, svi oni koji će možebitno u Saboru dizati ruke za ratifikaciju ove Konvencije moraju biti svjesni svoje odgovornosti, odnosno moraju biti svjesni činjenice kako u pravni poredak uvode norme koje nisu usuglašene s Ustavom Republike Hrvatske. Također, oni moraju biti svjesni da poslije toga nema drugog tijela koje bi njihov propust moglo ispraviti. Naime, naš Ustavni sud (rješenja U-I-825/2001; te U-I-1583/2000, U-I-559/2001.) izrazio je stajalište kako nije nadležan ocjenjivati suglasnost međunarodnih ugovora neposredno s Ustavom, dok je u odnosu na zakone o potvrđivanju međunarodnih ugovora, njegova nadležnost ograničena jer ne obuhvaća ocjenu suglasnosti s Ustavom materijalnog sadržaja samoga međunarodnog ugovora koji je sastavni dio takvog zakona. Ovakvo stajalište nedvojbeno ima za posljedicu opstojnost odredaba međunarodnih ugovora u našem ustavnopravnom poretku kao sadržajno jedinih općih akata koji ne podliježu kontroli ustavnosti. Postojanje pravnih pravila u ustavnopravnom sustavu koja ne podliježu klasičnoj hijerarhiji propisa i koja su još k tome izuzeta ispod ingerencije ustavnog sudovanja, ne pridonosi koherentnosti i konzistentnosti ustavnopravnog poretka. Hoće li se opisana praksa Ustavnog suda mijenjati, stvar je nagađanja. Do trenutka promjene ustavnosudske prakse dužnost je svakoga upozoriti na društvenu štetu koja bi ishitrenim odlukama ovdje mogla nastupiti.

Preventivno je nužno odustati od ratifikacije Istanbulske konvencije

Istambulska konvencija trenutno nije ni formalno niti materijalno spremna ući u ustavnopravni poredak Republike Hrvatske bez prethodno izvršenih ustavnih promjena i bez prethodno provedene javne rasprave o njezinom sadržaju, uključujući ovdje i možebitno provođenje referenduma kao oblika neposredne demokracije.

Stoga preventivno odustajanje od ratifikacije Istambulske konvencije u ovom trenutku cijenim nužnim i oportunim. Ishitreno uvođenje rodne ideologije, kao modela uređenja društvenih odnosa, osim što uz postojeći sustav osnovnih normi i na njima uspostavljenoj legislativi ni na koji način ne će doprinijeti većoj zaštiti žena i obitelji, zbog svog šarlatanskog i neznanstveno uspostavljenog sadržaja može u budućnosti postati ishodištem socijalnih devijacija sa ozbiljnim i teško popravljivim posljedicama.

Recepcija međunarodnih ugovora nije olimpijska disciplina u kojoj moraš biti brži kako bi bio bolji od drugoga. Pametna vlast u pravni poredak svoje zemlje preuzet će samo one pravne standarde glede čijeg sadržaja ne postoji ozbiljan prijepor u društvu, odnosno one odredbe koje nedvojbeno doprinose društvenom progresu. Odgovorna vlast u pravni poredak ne će uvoditi normativu koja je u koliziji sa temeljnim postulatima utvrđenim u najvišem pravno-političkom aktu svoje države, koji kao takav neminovno predstavlja deskripciju društvene sadašnjice i projekciju njene budućnosti. Svako suprotno djelanje predstavljalo bi ugrozu za ostvarenje nacionalnih interesa.

dr. sc. Dubravko Ljubić / HKV

Karolina Vidović Krišto za Kamenjar: Tri su ključna aspekta zašto je Istanbulska konvencija neprihvatljiva

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari