Connect with us

Kolumne

‘NDH – ustaška država’

Objavljeno

on

Dokumentarci na HTV-u

U četvrtom nastavku HTV-ove nizanke o Nezavisnoj državi Hrvatskoj izneseno je i nekoliko važnih podataka koji zaslužuju poseban osvrt. Pravnik Vladimir Đuro Degan istaknuo je kao jedan od temeljnih problema složenu etničku strukturu „ustaške države“, u kojoj je od šest milijuna stanovnika čak 1.845.000 pripadalo srpskoj „manjini“.

Većina Srba živjela je na prostoru Bosne i Hercegovine, u kojoj su bili najbrojniji narod (43-44% ukupne populacije). U tadašnjim okolnostima, bilo je gotovo nemoguće očekivati da će Srbi pokorno prihvatiti novi režim, tim prije što su mnogi od njih smatrali da je već uspostavom Banovine 1939. godine Hrvatima napravljen prevelik „ustupak“. Od tada je prošlo osamdeset godina i neke pouke mogle su se izvući, pa ipak i danas, u samostalnoj Hrvatskoj, postoje čudaci koji zagovaraju rješavanje hrvatskih geostrateških problema „pridruživanjem“ čitave BiH (ili barem hrvatsko-muslimanske Federacije?!) No, danas je etnička struktura tako zamišljene tvorevine još složenija!

Uzmemo li u obzir posljednji popis stanovništva, u demokratskoj inačici NDH živjelo bi 7,8 milijuna stanovnika – 4,3 milijuna u Hrvatskoj i 3,5 milijuna u BiH. Iako bi Hrvati zadržali status većinskog naroda, udio Srba (1,3 milijuna) i Muslimana-Bošnjaka (1,8 milijuna) i dalje bi bio prevelik za uspostavu nekakve suvisle države. Osim toga, Muslimani sebe (više) ne smatraju Hrvatima (ili Srbima), nego zasebnim, samosvojnim narodom! Popisi stanovništva iz 1991. i 2013. godine ne ostavljaju nikakvu sumnju glede tog opredjeljenja, a onima koji bi i dalje „kroatizirali“ najbrojniji narod u BiH preporučujemo da na youtube-u poslušaju pjesmu Muje Aganovića, posvećenu popisu stanovništva: „Ja sam Bošnjak, vjera mi je islam, jezik bosanski…“!

NDH vs Banovina

„Bez volje Italije i Njemačke ustaše nikad ne bi došle na vlast.“ (dr. Hrvoje Klasić, povjesničar)

Klasić je u pravu kada tvrdi da su ustaše na vlast doveli Talijani i Nijemci, ali tek kad im je propala kombinacija s Vlatkom Mačekom. Kad smo već kod toga, sama od sebe nameće se usporedba „Mačekove“ Banovine i „Pavelićeve“ NDH. „Ustaška država“ bila je znatno veća (98.000 četvornih kilometara) od Banovine Hrvatske (65.000 km2). Po riječima samog poglavnika Ante Pavelića: – Hrvatska nezavisna država već danas jest veća negoli što je ikada u povijesti bila.“ („NDH – Vanjska politika“, peti nastavak) Kako je do toga došlo?

NDH je na osnovi hrvatskog povijesnog prava svojatala čitav prostor današnje Bosne i Hercegovine, što je, čak i za ono vrijeme, bilo pretjerano, pogotovo uzmemo li u obzir šaroliku etničku strukturu. Za razliku od pravaških i ustaških tlapnji, neosporni vođa hrvatskog naroda dr. Vladko Maček bio je kudikamo prizemniji, pa je za Banovinu tražio (i dobio) samo prostore na kojima su Hrvati tada bili većinski narod. Mnogi mu danas osporavaju zasluge tvrdnjom da status Banovine Hrvatske nije bio nedvosmisleno potvrđen od strane Beograda, da su neka hrvatska područja ostala izvan njenih granica, da nije stvorio potpuno neovisnu državu… Iste prigovore mogu uputiti i Anti Paveliću! Svi koji tako djetinjasto razmišljaju morali bi prvo proučiti relevantnu literaturu, primjerice, kapitalno djelo Ljube Bobana „Maček i politika Hrvatske seljačke stranke 1928.-1941.“, pa tek onda prigovarati. Maček je u tadašnjim okolnostima ostvario maksimum koji se mogao dobiti bez nasilja i rata. Da je bilo više vremena, uskoro bi došlo do stvaranja „Banovine Slovenije“, pa bi se tako Jugoslavija vratila na „tvorničke postavke“, odnosno Kraljevinu Srba, Hrvata i Slovenaca.

HSS-ovci nisu bili naivni dudeki kakvima ih se često prikazuje; kako bi spriječili teror i namjere velikosrpskih krugova da ponište sporazum Cvetković-Maček, „seljaci“ su pristupili osnivanju i jačanju paravojnih postrojbi, prvo Seljačke, a zatim i Građanske zaštite. Da bi sve to ostvario Maček je morao glumiti odanost Jugoslaviji i Karađorđevićima, u čemu je bio vrlo uspješan. Sve u svemu, u granicama Banovine okupilo se devedeset posto Hrvata na ovim prostorima, što je, uz stvaranje neovisne države, najveći hrvatski uspjeh u 20. stoljeću!

Za razliku od Mačeka, Pavelić je bio prisiljen pristati na sve prohtjeve svojih pokrovitelja u Rimu i Berlinu, poput „predaje“ Dalmacije Talijanima, što je izazvalo sporove i u samom ustaškom pokretu. Mnogi hrvatski neprijatelji i dan-danas tvrde kako su Hrvati s oduševljenjem pozdravili dolazak fašista, iako ta teza počiva na vrlo klimavim temeljima. Hrvati su već imali dobre karte na stolu (to jest – Banovinu), pa zašto bi onda riskirali novo „miješanje“, s nesigurnom nadom da će dobiti još bolje karte?! Vodstvo HSS-a dobro je znalo da će u slučaju raspada Jugoslavije Talijani tražiti Dalmaciju, i zbog toga su učinili sve što su mogli da kraljevina ipak opstane kao nekakav štit od talijanskih pretenzija. Isto vrijedi i za običan narod, kome su se talijanski okupatori vrlo brzo popeli na glavu! Da je netko u to vrijeme mogao organizirati referendum među Hrvatima, s pitanjem koju bi državu radije prihvatilli – već postojeću Mačekovu Banovinu (s čitavom Dalmacijom i hrvatskim dijelom BiH), ili Pavelićevu NDH (bez većeg dijela Dalmacije, s čitavom BiH), većina ljudi izabrala bi… što???

Banovina Hrvatska i Slobodna država Irska

Hrvatska televizija nedavno je prikazala dvodijelni dokumentarac o irskoj borbi za nezavisnost (HTV-EBU, 17. 9. 2021.), čiji ćemo sadržaj ukratko prepričati. Nakon neuspjeha „Uskrsnog ustanka“ 1916. godine, mnogi Irci ponadali su se da će, po završetku Prvog svjetskog rata, od vlade u Londonu dobiti veća nacionalna prava. Kad su se očekivanja izjalovila, započeo je novi ustanak, ili, bolje rečeno, gerilski rat protiv Engleza i njihovih podivljalih paravojnih postrojbi. U prvo vrijeme Irci su imali uspjeha, te dobili međunarodnu podršku i simpatije, no, vrlo brzo, britanska vlada poslala je vojna pojačanja i mornaricom potpuno blokirala otok, te tako onemogućila dostavu prijeko potrebnog oružja. Krajem 1921. postalo je jasno da Irci gube rat, pa su vođe ustanka poslale izaslanstvo u London sa zadatkom da pregovara o mirovnim uvjetima. Izaslanici su se suočili s nepopustljivim Englezima i bili prisiljeni potpisati nepovoljan mirovni ugovor.

Prema njegovim odredbama, uspostavljena je „Slobodna država Irska“, koja je i dalje ostala u sastavu Britanskog imperija, a njeni dužnosnici bili su obvezni položiti prisegu odanosti engleskom kralju, što je među irskim domoljubima izazvalo zaprepaštenje. Najgore od svega, prostor sjeverne Irske („Ulster“) ostao je i dalje u sastavu Ujedinjenog kraljevstva, što i danas, nakon Brexita, izaziva probleme u odnosima EU-a i UK-a. Mnogi Irci nisu htjeli ni čuti za tako ponižavajuće uvjete, pa je nakon povratka pregovarača došlo do izbijanja građanskog rata, koji je završio pobjedom umjerene, nagodbenjačke struje. Irska je punu neovisnost stekla tek nakon Drugog svjetskog rata, 1949. godine, ali je njena hrabra borba za slobodu inspirirala mnoge potlačene narode diljem Europe i Britanskog carstva.

Dakle, dogodilo se upravo ono čega su se Englezi pribojavali! Nije isključeno da su se i tadašnje vođe hrvatskog naroda, Stjepan Radić i Vladko Maček, u svojim težnjama za slobodom i demokracijom, nadahnjivali upravo irskim primjerom. Neosporno je da postoje mnoge sličnosti između Slobodne države Irske i Banovine Hrvatske; ključna je razlika u tome što su Hrvati, iako kratkotrajno, postigli daleko bolje granice od Iraca!

Dinko Pejčinović/HKV

Što vi mislite o ovoj temi?

Advertisement

Komentari