Pratite nas

Kolumne

Ne budimo danas daleko od samih sebe i od svojega duhovnog traženja – primimo Isusa

Objavljeno

na

Otajstvo Božića koje danas slavimo dira nas tako snažno, jer se radi o otajstvo Božje blizine i otajstvu Božjeg dolaska među nas ljude. Doista je neizrecivo i iz naše i iz njegove perspektive, bilo da promatramo čin i način, cilj i učinke. Utjelovio se i rodio kao čovjek tako da je s nama podijelio naš ljudski život, s ciljem da nama udijeli svoj božanski. Čudesno je ovo otajstvo po kojemu je Božje svjetlo zasjalo svim ljudima, a Bog je postao vidljiv svim krajevima zemlje.

Otajstvo je to kojim je Bog progovorio tako glasno i jasno po svome Sinu da je bilo nemoguće ne čuti njegov glas. Zato nam Božja riječ danas jasno poručuje da je Isus Krist ne samo nemoćno dijete u Betlehemskoj štalici, nego je moćna Očeva Riječ po kojoj je sve stvoreno. Nije samo Sin Marijin, nego je Jedinorođenac Očev, pun milosti i istine. Nije samo potrebno ljudsko biće oko kojega skrbe Marija i Josip, nego je vječni i neprolazni Bog od čije punine svi mi primismo i to milost na milost.

Stanimo danas pred zadivljujuću ljubav Božju koja je bila tako velikodušna i maštovita prema nama ljudima kad je izabrala roditi se kao čovjek. Zahvalimo Bogu što nas je na tako jednostavan i neobičan način obasuo svojom puninom darujući nam se u ograničenoj ljudskoj naravi svoga utjelovljenoga Sina. Doista, ovaj događaj Božje prisutnosti i objave nije bio tek trenutak prošlosti, nego je Bog došao da trajno osposobi čovjeka u svakom vremenu i prostoru za ovu nebesku viziju, za život u svjetlu i za slušanje glasa Božjega. Zato je stvarnost rođenja našega Gospodina Isusa Krista događaj koji se tiče i nas danas i našega života u zajedništvu s Bogom. Nasušna nam je potreba raspoložiti se ponovno pred otajstvom Betlehemskog Djeteta koje nas tako tiho i skromno, tako nježno i snažno poziva da se otvorimo Bogu širinom i dubinom svoga bića.

Jer kako bismo sami primili od njegove punine, neophodno je da sa svoje strane napravimo pomak prema njemu. Njegov čudesni ‘dvokorak’, korak i Boga i čovjeka, prema nama nam je primjer i poticaj. Ako je on bio spreman za nas poniziti se svodeći se na mjeru čovjeka, kako bi nas obdario nebeskim obiljem, zar mi smijemo ostati udaljeni od njega lišavajući sebe takvoga dara? Ako se on nije ustezao postati čovjekom, zar mi smijemo otezati ili odbiti dar božanskoga života? Ako njemu nije bilo sporno dati nama ispraznima i praznima od svoje punine, zar se mi smijemo zadovoljiti životom bez njegova milosnog života? Ako se on nije ljubomorno držao svoga, niti je pridržao sebi ništa od onoga što on jest, zar se mi trebamo ljubomorno držati samo sebe i uzeti od njega samo što nam se prohtije? Ako on nije pravio računicu kad se davao nama, zar mi sebi smijemo priuštiti računicu dok ga primamo? Ako on nije dopustio da ga ljudska narav ograniči, pa i kad ju je primio kao svoju, zar mi smijemo dopustiti sebi da nam ljudska narav bude prepreka i ograničenje na putu prema njemu? Ako Bog uspijeva dati nam cijeloga sebe u ljudskom tijelu svoga utjelovljenoga Sina, zar ćemo mi drsko i sebeljubno odbiti ponuđeni dar milosti ili ga primiti tek u zanemarivim količinama? Ako se Bog nije strašio prekoračiti granicu vremena, zar ćemo se mi strašiti prijeći onu vječnost? Ako Bog nije odbio zakoraknuti u prostor zemlje, zar ćemo se mi zaustaviti pred onom neba?

Ne budimo danas daleko od samih sebe, od svojega duhovnog traženja i ne bježimo od iskonskih potreba svojega života. Primimo Isusa – Božje svjetlo za svjetlo svoga duha, te u svom umu oblikujemo Božje riječi koje su plod njegove svete prisutnosti na prosvjetljenja našeg uma. Ne budimo danas siromasi duha i srca, jer nas je Bog stvorio i odredio da primamo od njegove punine, kako nas uči sveti Ivan u današnjem evanđeoskom odlomku dok razmišlja i sam o otajstvu utjelovljene Riječi. Zar možemo i smijemo živjeti ne tražeći stvarno Božju puninu za svoj život, kao da nas može obogatiti ono izvanjsko što s nama propada? Ne gušimo u sebi i ne dopustimo da netko u nama uguši ovu najuzvišeniju i najdragocjeniju potrebu da Boga do kraja spoznamo i da ga u punini primimo, a s Isusom je to postalo tako jednostavno. Jer on je konačno progovorio našim ljudskim jezikom, svakom čovjeku razumljivim i dostupnim. Po njemu koji je prihvatio poput svakoga od nas imati majku na zemlji, svatko od nas može sada imati Oca na nebu. On koji je jedno ljudsko biće zvano najtoplijom ljudskom riječi: Mama, naučio nas je reći Bogu onu najljepšu nebesku riječ: Oče. Prihvaćajući naš život utkao je svoje svjetlo u našu ljudskost i postao svjetlo ljudima. Postajući krhkim i ranjivim čovjekom, bio mu je cilj izliječiti našu krhkost i učiniti neprolaznom našu prolaznost. Ulazeći u vrijeme, jamac nam je trajne, vječne budućnosti. Postao je bespomoćno dijete ljudsko, kako bi nama podario moć da budemo djeca Božja. Prihvatio je biti nijemo ljudsko stvorenje, da mi nikad više ne budemo nijemi pred Bogom. Učinio se ovisnim od ljudi, kako bi nama pokazao put neovisnosti koji ovisi o spoznaji Boga kao Oca.

Poklonimo se stoga danas Bogu neizmjerne ljubavi koji nam je dao svoga Sina u kojem je punina milosti i istine. Neka Isus, Svjetlo Božje koje prosvjetljuje svakog čovjeka prosvijetli i naša srca istinom i ljubavlju. Neka nam danas prodre do svijesti da smo primili neizmjernu moć, moć da budemo djeca Božja. I budimo to što jesmo živeći sukladno neizmjernome daru Božjemu, već sada na zemlji na kojoj nas je Bog obdario puninom milosti po svome Sinu. Prigrlimo čvrsto Isusa u naručje svoga srca i živimo s njime, jer samo po njemu možemo doći do vječnosti u kojoj nam nitko više neće moći ugroziti ni umanjiti ovo zajedništvo koje je po njemu na zemlju dalo plodove istinske punine. Njemu, našemu Gospodinu i utjelovljenome Bogu koji je došao da nas obdari svojom puninom, neka je svaka čast i slava već sada ovdje na zemlji, kao i u nebu gdje ćemo ga skupa s Ocem i Duhom Svetim hvaliti i slaviti po sve vijeke vjekova. Amen.

dr. don Ivan Bodrožić/Bitno.net

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Nenad Piskač: Dvije babice, kilavo dijete

Objavljeno

na

Objavio

Tijekom kampanje za ratifikaciju rodne ideologije krinke su pale. Ono što je važnije od razgolićena maškaranja odnosi se na činjenicu kako je opravdani dugogodišnji gnjev hrvatskoga naroda dosegnuo točku vrenja. Narod je spreman za promjene. Pitanje je – tko će zasjesti na novi val (politički) još nezaživljenoga demokršćanstva, protiv kojega se režim bori rukama i nogama ne bi li hrvatski demokršćanin ostao u pelenama, ili u najboljem slučaju na razini folklora. Zagrijavanje je počelo s haaškom presudom od 29. studenoga 2017., Praljkovom formulom i bočicom, a četiri mjeseca kasnije došlo je do ključanja uz pomoć Plenkovićeva nametanja nepotrebne Istanbulske konvencije. Ona je kruna svih politika proteklih 18 godina. Te politike godinama su raskrinkavali nerežimski novinski komentatori i biskupske poruke, piše Nenad Piskač/HKV

Usred za promjene sazrjele situacije pojavile su se dvije odvojene, gotovo istodobne referendumske inicijative. Prva hoće referendumom odbaciti Istanbulsku konvenciju. Druga hoće po drugi put referendumom uvesti promjene u trulo izborno zakonodavstvo. Očito je riječ o fenomenu rogova u vreći. Nedvojbeno je kako Istanbulsku konvenciju treba odbaciti. Nedvojbeno je kako treba promijeniti izborno zakonodavstvo. Budući da režim nema namjeru odustati od ratifikacije Istanbulske konvencije, a niti ima namjeru dubinski urediti izborno zakonodavstvo (Hrvatska kao jedna izborna jedinica!), referendum je jedino preostalo demokratsko sredstvo promjena.

Prema jedinstvu otpora odnarođenoga režima

Obje referendumske inicijative potječu iz katoličkih (laičkih) krugova. Računaju na opravdani gnjev hrvatskih državljana. Taj se opravdani gnjev ne bi smio razvodniti, niti je on ičije privatno vlasništvo. Obje inicijative računaju na isti dio izbornoga tijela i na isti Zakon o referendumu. Međutim, na teren izlaze svaka za se, umanjujući jedna drugoj šanse za uspjeh. Je li riječ o različitim političkim koncepcijama ili o osobnim animozitetima, ne znam. Ali znam da je Željka Markić odbacila referendumsko pitanje o Istanbulskoj konvenciji prije negoli je sama objavila referendumsko pitanje o kozmetici izbornoga zakonodavstva. To je najava referendumskoga rata! Rascjep koji vodi u nigdinu.

Inicijativa referenduma o Istanbulskoj konvenciji naslanja se na politički rad stranke Hrast Ladislava Ilčića. Njemu je najveći dio stranke svojedobno okrenuo leđa budući da je stranku prikrpao Karamarkovom HDZ-u na jedan, blago rečeno, vrlo neobičan način o kojemu sam svojedobno pisao. Ilčić je Hrast sveo na jednoga zastupnika u Saboru. Plenković je prihvatio Hrast kao nepotrebnu prtljagu. Njemu demokršćanstvo nije ni u peti.

Inicijativa referenduma o promjeni izbornoga zakonodavstva naslanja se na prethodni referendum s istom temom, koji je propao zbog velikoga otpora režima – jedinstva ondašnje (i sadašnje) vlasti i oporbe, ali ne i samo zato. Željka Markić jest probitačna i sposobna, ali i sve više nepopularna u demokršćanskome krugu, što je tema za poseban osvrt. Svoj zvjezdani trenutak nije iskoristila, ili prepoznala, na vrijeme.

Protiv promjene izbornoga zakonodavstva iste su one političke snage koje su bile za ratifikaciju Istanbulske konvencije. Dakle, ukupan politički poredak. I to je jedan od razloga zbog kojega treba inzistirati na jedinstvu otpora režimu, a ne na međusobnom podmetanju klipova pod kotače. I osobnom „leadershipu“, kako bi rekla Kolinda Grabar-Kitarović.

Kako olakšati posao režimu…

Nije daleko od istine, s druge strane, da su Markićeva i Ilčić, „lideri“ koji više tvrdoglavo zapovijedaju negoli što nude. Zajednička im je karakteristika da nemaju cjeloviti, nacionalni, program. Oboje, istina, imaju velike ambicije. Oboje bi ušli u politički ring bez političkoga programa, izgrađene stranačke infrastrukture i izbornih rezultata – skrivajući se iza referenduma. Oboje jašu na katoličkome valu, na stajalištima većine hrvatskoga naroda. I oboje svoje dosadašnje uspjehe mogu zahvaliti HDZ-u (i volonterima!). Doduše, ne Plenkovićevom, već onom od ranije.

Mogli su napraviti i više, da su slušali ritam objektivne politike, čitali „znakove vremena“, znali posadašnjiti kršćanski sustav vrijednosti, da su reagirali na vrijeme, da su prigušili apetite i kalkulacije, te stvarali bazu za politički iskorak, dakle, da su išli u širinu i otvarali se, umjesto što su se zatvorili u male elitističke klubove. Oboje, dakako, imaju i uspjeha, koje treba priznati, ali oni nisu vječna moneta. Markićeva referendum o braku, Ilčić ulazak u vlast. I to je sve. Referendum o braku ubrzo je režim zakonodavstvom razvodnio, a ulazak u vlast pokazao se neučinkovitim.

I političkom lajbeku je jasno da se u okolnostima u kojima se Hrvatska danas nalazi ne smije istodobno pokrenuti dva zasebna referenduma s dvije organizacijske platforme okrenute prema istom izbornom tijelu. Jer u startu olakšava posao odnarođenom režimu. Zakonodavno je, dakako, takvo što dopušteno, ali, je li sve što zakon dopušta istodobno i pametno? Dakle, treba napraviti prioritet.

Kako je jednako važan prioritet promjena katastrofalnoga izbornoga zakonodavstva – koji je duboko pustio korijenje, kao i izlazak iz Istanbulske konvencije – prije negoli duboko pusti korijene, zdrava pamet nalaže da se oba prioriteta moraju rješavati u dogovoru dvije inicijative. U zajedništvu. Ne u suparništvu. Može se istodobno pripremiti i održati više referenduma jednoga organizacijskoga odbora, ako im je cilj više opće dobro. Šanse za uspjeh veće su ako se organizacijski osmisli i provede jedna zajednička inicijativa o dva istodobna referendumska pitanja, koji, zbog uštede, racionalna država u pravilu raspisuje isti dan.

Zajedništvo i stručnost, ili trošenje nacionalne energije

U ovom je trenutku jasno da bi pitanje Istanbulske konvencije, zbog nedavne ratifikacije s pratećom „javnom raspravom“, izvuklo više državljana na referendum negoli tema izbornoga zakonodavstva koja je medijski i politički nepripremljena. Obje teme u sinergiji postigle bi vjerojatno bolji uspjeh, negoli dvije istodobne, od kojih se jedna inicijativa već izjasnila da ona druga ima besmisleno referendumsko pitanje.

Veća je šansa da obje teme referenduma poluče uspjeh, ako budu pripremane s jedne organizacijske platforme, a referendumi budu provedeni istoga dana. Nije u pitanju nikakav bauk – više referenduma u istome danu provodi npr. Švicarska. Trebale bi to znati i obje naše inicijative.

Logično je onda pitanje, čemu dvije usporedne referendumske inicijative. Izgleda kako one vode u logiku „podijeli pa vladaj“, to će reći – u neuspjeh ili polovičan uspjeh, jer je dobitna kombinacija „glave skupa“. Izmišljanje tople vode s dva referenduma s dvije odvojene inicijative moglo bi roditi kilavo dijete, pomutnju, dezorijentaciju i gubljenje nacionalne energije. Zato predlažem inicijatorima jedne i druge inicijative, ako nije kasno i ako kola već nisu otišla nizbrdo, da sjednu za stol i dogovore jedan, sveobuhvatan referendumski zahvat, zakonodavno neoboriv, da pozovu relevantne stručnjake za pojedina prateća pitanja, a ne da opravdani gnjev naroda egoistički svojataju svaka za sebe. Državljani kojima se inicijative obraćaju, moraju znati da iza svakoga referendumskoga pitanja stoje ozbiljni stručnjaci, a ne parcijalni interesi.

Zajedništvo i stručnost bili bi zorni pokazatelji da su začetnici obje inicijative bitno drukčiji od čimbenika aktualnoga režima. Bio bi to izraz odgovornosti i jedinstva. Jer eventualni neuspjeh, među ostalim, inicijatore će svesti na demokršćanski vjerodostojnu razinu „viteza“ Reinera. A hrvatski narod ostat će bez nade – što je sa stajališta nacionalne politike neoprostivo.

Dvije referendumske inicijative, osim toga, pokazuju kako unutar demokršćanskoga kruga postoje frakcije koje se međusobno nadmeću (jedna kao liječi „uzroke“, a druga „posljedice“) i ne mogu se ni oko čega dogovoriti, čak i prije negoli je demokršćanska Hrvatska izašla iz političkih pelena i polučila nekakav ozbiljan izborni rezultat. Hrvatska nema nijednu demokršćansku stranku na razini izbornoga legitimiteta. Režim već godinama održava takvo stanje i priželjkuje cijepanje, dijeljenje, razvodnjavanje demokršćanski orijentiranoga biračkoga tijela. Baš onakvo mrvljenje kakvo se očitovalo atomizacijom braniteljske populacije ili pravaške scene. Stara formula „podijeli pa vladaj“, promijenila je oblik – razgradi pa vladaj.

Nenad Piskač/HKV

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

UCJENOM DO MOĆI

Objavljeno

na

Objavio

Dugonajavljivani infrastrukturni projekt od posebne važnosti za Republiku Hrvatsku, ali i za gotovo sve zemlje u regionu krenuo je s “mrtve točke”. Jučerašnjim potpisivanjem ugovora između Hrvatskih cesta i konzorcija kineskih tvrtki trebala bi uskoro započeti gradnja velelebnog Pelješkog mosta. Dok mnogobrojni ljudi u Hrvatskoj i dobronamjernici u BiH pokušavaju razumjeti način financiranja ovog projekta i mole dragog Boga da se sve izrealizirana u dogovorenim rokovima, dio političke javnosti, one bošnjačke, u BiH opet osporava nastojanja RH da svoj teritorij, poveže cestovnom komunikacijom, valjda želeći tako i u ovom izuzetno važnom i politički vrućem periodu na sebe skrneuti pozornost.

Zapravo, prema brojnim političkim analitičarima, potenciranje problema tamo gdje ne bi trebao realno biti, jeste pokušaj preusmjeravanja cjelokupnog političkog djelovanja na odnose Republike Hrvatske i Bosne i Hercegovine., Ne oosporno je  kako  Republika Hrvatska treba sa susjednom BiH o tomu razgovarati i pokušati riješiti sporna pitanja, ali na ovaj način, “zakuhavanjem,” on se zasigurno neće moći riješiti, jer je očito da rješavanje ovog problema bošnjačka politika u BiH, uvjetuje rješavanjem i drugih pitanja, koja nemaju nikakve veze s Pelješkim mostom.

Stanje se na Balkanu zaoštrilo. Svugdje gori. Odnosi Hrvatske i Srbije dosegnuli su dno dna, Srbija i Kosovo ratuju vjekovima, pravi mir u Bosni i Hercegovini je svjetlosnim godinama daleko, mjeren u pravom smislu riječi. Iskrenih kontakata nema, jedino možda poneki u gospodarskom smislu. Onom interesnom, ili, kod običnih malih ljudi, koji žele živjeti u pravo žele mostove.

Okolnosti i borba za vlast otežavaju cijelu situaciju, jer bi izbori u BiH trebali biti ove godine, a Izborni zakon, čija se promjena još uvijek, očekuje, dovodi do toga da je sve u statusu quo. U takvoj situaciji, bošnjački političari u Pelješkom mostu vide prigodu za ucjenjivanje kako bi postigli ono što žele.

Bošnjaci sebi, zapravo, sami daju za eksluzivno pravo, da o svemu oni mogu odlučivati, pa se, evo, ovih dana svi bore za tobože interese Bosne i Hercegovine ,pa  je i u slučaju Pelješkoga mosta,  u suštini  pitanje prave političke moći koju žele postići potenciranjem ovoga problema. Ne, samo u odnosu prema Hrvatskoj, nego i međusobno. Njihova potreba za eskluzivističkim pravom u procesu odlučivanja u BiH sada je dosegla kulminaciju, poglavito jer Hrvati traže izmjenu Izbornog zakona, koja bi vjeorjatno onemogućila pokušaj Željka Komšića da glasovima drugih zauzme poziciju Hrvata u  Predsjedništvu BiH. Koliko je, najblaže rečeno, ružno iskorištavati infrastrukturne projekte za svoje interesne apetite, govori i činjenica da narod u BiH, onaj bošnjački, gledajući televizijske programe i čitajući novinska izvješća, zapravo ne može shvatiti samu političku retoriku, koja govori kako se most ne može graditi a “da nas nitko ništa ne pita”. Ta u pitanju je most. Potreba za sve ljude, a neriješena pitanja oko politike trebala bi biti raspravljana na drugom mjestu  i na druge načine. No, vratimo se na Pelješki most.

Što je stvarni razlog protivljenju bošnjačkih političkih stranaka kada je u pitanju gradnja Pelješkoga mosta? Svi se politički analitičari slažu da su većinom političari na Balkanu skloni bogaćenju i želji da u što kraćem periodu sa što manje rada postignu što više političke i svake druge vrste moći, a to se najbrže postiže kroz novac. Gradnja Pelješkoga mosta donosi i mogućnost projekata koji donose brzu, svježu i konkretnu “lovu”. A želja nekih političkih i poslovnih krugova bliskih nekim bošnjačkim političkim strankama željela bi izgraditi u neumskom akvatoriju teretnu luku u koju bi uplovljavali nosači aviona i supertankeri. No, prema riječima stručnjaka to je nemoguće ne zbog politike nego zbog prirode, ali netko to očito ne zna ili ne želi znati.

Često smo svjedoci da u trenucima kada čovjeku udari veliki novac u glavu, onda jednostavno od silnih brojki ne vidi niti “prst pred okom”, i onda nastaju “kuršlusi” i problemi. Možda će se, ovih dana, kao i mnogo puta do sada, među bošnjačkim političkim stranka u BIH, roditi neki umjereniji političar koji će znati da pitanje Pelječkog mosta može biti sjajna prilika za Bošnjake i njihovo gospodarstvo. Živi bili pa vidjeli.

Anto Pranjkić

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati