Pratite nas

Kolumne

Ne budimo danas daleko od samih sebe i od svojega duhovnog traženja – primimo Isusa

Objavljeno

na

Otajstvo Božića koje danas slavimo dira nas tako snažno, jer se radi o otajstvo Božje blizine i otajstvu Božjeg dolaska među nas ljude. Doista je neizrecivo i iz naše i iz njegove perspektive, bilo da promatramo čin i način, cilj i učinke. Utjelovio se i rodio kao čovjek tako da je s nama podijelio naš ljudski život, s ciljem da nama udijeli svoj božanski. Čudesno je ovo otajstvo po kojemu je Božje svjetlo zasjalo svim ljudima, a Bog je postao vidljiv svim krajevima zemlje.

Otajstvo je to kojim je Bog progovorio tako glasno i jasno po svome Sinu da je bilo nemoguće ne čuti njegov glas. Zato nam Božja riječ danas jasno poručuje da je Isus Krist ne samo nemoćno dijete u Betlehemskoj štalici, nego je moćna Očeva Riječ po kojoj je sve stvoreno. Nije samo Sin Marijin, nego je Jedinorođenac Očev, pun milosti i istine. Nije samo potrebno ljudsko biće oko kojega skrbe Marija i Josip, nego je vječni i neprolazni Bog od čije punine svi mi primismo i to milost na milost.

Stanimo danas pred zadivljujuću ljubav Božju koja je bila tako velikodušna i maštovita prema nama ljudima kad je izabrala roditi se kao čovjek. Zahvalimo Bogu što nas je na tako jednostavan i neobičan način obasuo svojom puninom darujući nam se u ograničenoj ljudskoj naravi svoga utjelovljenoga Sina. Doista, ovaj događaj Božje prisutnosti i objave nije bio tek trenutak prošlosti, nego je Bog došao da trajno osposobi čovjeka u svakom vremenu i prostoru za ovu nebesku viziju, za život u svjetlu i za slušanje glasa Božjega. Zato je stvarnost rođenja našega Gospodina Isusa Krista događaj koji se tiče i nas danas i našega života u zajedništvu s Bogom. Nasušna nam je potreba raspoložiti se ponovno pred otajstvom Betlehemskog Djeteta koje nas tako tiho i skromno, tako nježno i snažno poziva da se otvorimo Bogu širinom i dubinom svoga bića.

Jer kako bismo sami primili od njegove punine, neophodno je da sa svoje strane napravimo pomak prema njemu. Njegov čudesni ‘dvokorak’, korak i Boga i čovjeka, prema nama nam je primjer i poticaj. Ako je on bio spreman za nas poniziti se svodeći se na mjeru čovjeka, kako bi nas obdario nebeskim obiljem, zar mi smijemo ostati udaljeni od njega lišavajući sebe takvoga dara? Ako se on nije ustezao postati čovjekom, zar mi smijemo otezati ili odbiti dar božanskoga života? Ako njemu nije bilo sporno dati nama ispraznima i praznima od svoje punine, zar se mi smijemo zadovoljiti životom bez njegova milosnog života? Ako se on nije ljubomorno držao svoga, niti je pridržao sebi ništa od onoga što on jest, zar se mi trebamo ljubomorno držati samo sebe i uzeti od njega samo što nam se prohtije? Ako on nije pravio računicu kad se davao nama, zar mi sebi smijemo priuštiti računicu dok ga primamo? Ako on nije dopustio da ga ljudska narav ograniči, pa i kad ju je primio kao svoju, zar mi smijemo dopustiti sebi da nam ljudska narav bude prepreka i ograničenje na putu prema njemu? Ako Bog uspijeva dati nam cijeloga sebe u ljudskom tijelu svoga utjelovljenoga Sina, zar ćemo mi drsko i sebeljubno odbiti ponuđeni dar milosti ili ga primiti tek u zanemarivim količinama? Ako se Bog nije strašio prekoračiti granicu vremena, zar ćemo se mi strašiti prijeći onu vječnost? Ako Bog nije odbio zakoraknuti u prostor zemlje, zar ćemo se mi zaustaviti pred onom neba?

Ne budimo danas daleko od samih sebe, od svojega duhovnog traženja i ne bježimo od iskonskih potreba svojega života. Primimo Isusa – Božje svjetlo za svjetlo svoga duha, te u svom umu oblikujemo Božje riječi koje su plod njegove svete prisutnosti na prosvjetljenja našeg uma. Ne budimo danas siromasi duha i srca, jer nas je Bog stvorio i odredio da primamo od njegove punine, kako nas uči sveti Ivan u današnjem evanđeoskom odlomku dok razmišlja i sam o otajstvu utjelovljene Riječi. Zar možemo i smijemo živjeti ne tražeći stvarno Božju puninu za svoj život, kao da nas može obogatiti ono izvanjsko što s nama propada? Ne gušimo u sebi i ne dopustimo da netko u nama uguši ovu najuzvišeniju i najdragocjeniju potrebu da Boga do kraja spoznamo i da ga u punini primimo, a s Isusom je to postalo tako jednostavno. Jer on je konačno progovorio našim ljudskim jezikom, svakom čovjeku razumljivim i dostupnim. Po njemu koji je prihvatio poput svakoga od nas imati majku na zemlji, svatko od nas može sada imati Oca na nebu. On koji je jedno ljudsko biće zvano najtoplijom ljudskom riječi: Mama, naučio nas je reći Bogu onu najljepšu nebesku riječ: Oče. Prihvaćajući naš život utkao je svoje svjetlo u našu ljudskost i postao svjetlo ljudima. Postajući krhkim i ranjivim čovjekom, bio mu je cilj izliječiti našu krhkost i učiniti neprolaznom našu prolaznost. Ulazeći u vrijeme, jamac nam je trajne, vječne budućnosti. Postao je bespomoćno dijete ljudsko, kako bi nama podario moć da budemo djeca Božja. Prihvatio je biti nijemo ljudsko stvorenje, da mi nikad više ne budemo nijemi pred Bogom. Učinio se ovisnim od ljudi, kako bi nama pokazao put neovisnosti koji ovisi o spoznaji Boga kao Oca.

Poklonimo se stoga danas Bogu neizmjerne ljubavi koji nam je dao svoga Sina u kojem je punina milosti i istine. Neka Isus, Svjetlo Božje koje prosvjetljuje svakog čovjeka prosvijetli i naša srca istinom i ljubavlju. Neka nam danas prodre do svijesti da smo primili neizmjernu moć, moć da budemo djeca Božja. I budimo to što jesmo živeći sukladno neizmjernome daru Božjemu, već sada na zemlji na kojoj nas je Bog obdario puninom milosti po svome Sinu. Prigrlimo čvrsto Isusa u naručje svoga srca i živimo s njime, jer samo po njemu možemo doći do vječnosti u kojoj nam nitko više neće moći ugroziti ni umanjiti ovo zajedništvo koje je po njemu na zemlju dalo plodove istinske punine. Njemu, našemu Gospodinu i utjelovljenome Bogu koji je došao da nas obdari svojom puninom, neka je svaka čast i slava već sada ovdje na zemlji, kao i u nebu gdje ćemo ga skupa s Ocem i Duhom Svetim hvaliti i slaviti po sve vijeke vjekova. Amen.

dr. don Ivan Bodrožić/Bitno.net

facebook komentari

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Uloga Dejana Jovića u Vučićevu pohodu na Hrvatsku

Objavljeno

na

Objavio

Dejan Jović nije, kako se to svojedobno smatralo, tek jedan od najmoćnijih Srbalja na svijetu. On je, naime, rabeći tu svoju moć, ugrađenu gotovo kao gonik za provedbu novoga velikosrpskog memoranduma, ostvario zavidan pa dosad gotovo i nezamisliv političko-diplomatski uspjeh u Hrvatskoj.

Svojedobno otpisani Josipovićev savjetnik pozicionirao se na nekoliko ključnih mjesta u Zagrebu. Na Fakultetu političkih znanosti odgaja mlade ljude – politologe, upućuje ih u tajne i umijeće vođenja politike na području međunarodnih odnošaja dok istodobno usmjerava i njihov budući rad.

S mjesta člana uredništva časopisa „Politička misao“ razvija i širi svoje neoboljševičke ideološke teorije o hrvatskom identitetu kao konstruktu nastalom tek u Domovinskom ratu, koji navodno onemogućuje afirmaciju srpskoga identiteta, iza čega se zapravo skriva pokušaj teoretskoga opravdavanja velikosrpske politike i svih zlosilja što su ih u ime te politike počinili Srbi tijekom 20. stoljeća u Hrvatskoj.

U inozemnim krugovima je poznati i kao savjetnik stanovite britanske obavještajne ustrojbe „Economist Intelligence Unit“, što  mu, uz doista stvarnu moć, pokadšto omogućuje i krinkom premazan utjecaj na političke događaje u Hrvatskoj.

Nedvojbeno je Dejan Jović sudjelovao i u nedavnoj diplomatskoj operaciji dovođenja srbijanskoga predsjednika Aleksandra Vučića u Hrvatsku, što je javno demonstrirao u prostorima nekadašnje hrvatske grčko-iztoične crkve, koje je sebi danas prisvojila srbijanska državna crkvena organizacija – t. zv. Srpska pravoslavna crkva.

Zahvalan na sjajno odrađenom poslu i prigodi koju mu je pružio, srbijanski predsjednik je ubrzo iskoristio prigodu, a kao svojevrsnu zahvalu Joviću, na poprilično je vješt način, ovaj put tek u zagrebačkom okruženju, opetovao svoju velikosrpsku politiku na takav način da je ona, umjesto jedinstvena hrvatskoga otpora, proizvela nove i međusobne hrvatske prijepoe koji ne prestaje ni nakon Vučićeva odlaska iz Hrvatske.

Dok se taj dobro osmišljeni Jovićev učinak, nakon početnoga rasplamsavanja počeo polagano stišavati, hrvatsku je javnost zapljusnuo neugodan zahtjev Srbalja za autonomijom u Hrvatskoj, što ga je preko Pupovčeva t. zv. Srpskoga narodnog vijeća uputio Aleksandar Vučić Zagrebu.

U nešto više od desetak zahtjeva, a Dejan Jović zna da se radi o protuustavnim zahtjevima, Srbija pokušava od Hrvatske iznuditi ono što je velikosrpska politika na čelu s Miloševićem i JNA pokušavala ostvariti tijekom devedesetih godina agresijom i okupacijom trećine hrvatskoga državnog teritorija.

Neusklađene političke reakcije Pantovčaka i Markova trga na neumjesne i nezajažljive zahtjeve Srbalja rezultat su smišljene Jovićeve operacije, čiji je cilj podjelama oslabiti hrvatsku pregovaračku poziciju, a dugoročnim održavanjem kaosa i međusobnih napetosti postupno stvarati ozračje koje bi na vlast u Hrvatskoj trebalo dovesti poželjnu političku garnituru Srbiji ili kako to Jović voli kazati nove generacije identitetom neopterećenih Hrvata.

U oživljavanju velikosrpskih aspiracija bivši je Josipovićev savjetnik i „mudri“ profesor međunarodnih odnosa, pozicijom koju očito neizravno umije rabiti, mogao utjecati i na zamrzavanje odluke hrvatskih vlasti o nabavi borbenih zrakoplova F-16 od Izraela, čime je polučio više političkih ciljeva – od dobivanja vremena za naoružavanje srbijanske vojske, preko odluka susjednih država da im u sklopu air-polica nebo nadziru Talijani i Grci, a ne Hrvati pa sve do složenijih političkih operacija, poput nastavka demonizacije hrvatskoga naroda, kako je to izložbom o Jasenovcu u UN-u, nedavno načinila aktualna srbijanska vlast.

Jovićev diplomatski uspjeh od sad će se mjeriti ubrzavanjem europskih koraka Srbije prema Bruxellesu, dominacijom nad Hrvatskom i pokušajima da se umjesto pozicioniranja na uspravnici Baltik Jadran Hrvatska sve više veže uz Balkan.

 Uostalom, premda manje razvidno pokazuje to i dovođenje turskoga predsjednika Erdogana u Zagreb te nespretni diplomatski pothvati u Teheranu i Sočiju, u kojima je, zbog velikosrpskih političkih ciljeva, savjetodavne prste mogao imati i profesor. Fakulteta političkih znanosti Dejan Jović.

Ivan Svićušić

facebook komentari

Nastavi čitati

Kolumne

Silvana Oruč Ivoš: Pupovac priprema temelj za neko novo odcjepljenje i opravdanje za agresiju!

Objavljeno

na

Objavio

Pupovac ultimativno zahtjeva i naglašava da se „moraju“ uvesti manjinske samouprave, odnosno novi teritorijalni ustroj.

Najnoviji medijski istupi Milorada Pupovca, a čiji se karakter može tumačiti i kao ucjenjivački, najbolje govore o nužnosti promjene izbornog zakona koji se odnosi na izbor manjinskih zastupnika, a koji, ovakav kakav je otvora prostor za ucjene većinskog naroda.

Jer notorni Pupovac, a to je postalo razvidno nakon posjeta srbijanskog predsjednika Vučića Hrvatskoj, po mišljenje ide u Beograd. „Ne moraš baš za svaki zakon da glasaš, Milorade” poručio je javno Vučić Pupovcu u Vrginmostu i pokazao da je Milorad obični potrčko.

Pred Vučićem šuti, a Hrvatima bi naređivao

No, koliko je god Pupovac jadan i mali pred srbijanskim predsjednikom, u kontaktu s hrvatskim političarima pretvara se u gramzivu goropadnicu. Njemu je sve dopušteno i on se sve usudi. Iako Hrvatska ima osigurana manjinska prava kao malo koja europska država, Pupovac mrtvo hladno traži još.

Zaključci koje je Srpsko narodno vijeće usvojilo na Velikoj skupštini, a koji su potom upućeni Vladi, idu prema stvaranju još većih podjela između manjinskog srpskog naroda i hrvatske većine. Oni, sasvim sigurno, nisu slučajni, posebno ako ih se promatra u kontekstu ranijih poteza i izjava čelnika srpske manjine, a koji se otvoreno stavljaju u ulogu produžene velikosrpske ekspoziture u Hrvatskoj. Skandalozna je i sramotna teza koju Pupovac gura da je položaj srpske manjine pogoršan posljednjih godina.

Pupovac u tom dokumentu traži elektrifikaciju sela u kojima živi srpsko stanovništvo, pravo na obnovu u ratu razorenih i uništenih kuća, kao i stambeno zbrinjavanje za one koji su ostali bez stanarskih prava. No, nije mu na pamet palo da milijunska sredstva koja traži i dobiva za Novosti kako bi vrijeđao većinu i politički djelovao, preusmjeri za elektrifikaciju ili obnovu kuća, koje su u agresiji na Hrvatsku srušili njegovi sunarodnjaci. Među kojima je, recimo i to, bilo i najbližih članova Pupovčeve obitelji.

Pupovčevi kadrovi

Pupovac ignorira krizu u državi i od Vlade dekretom traži da se “aktivno provodi politika zapošljavanja pripadnika srpske zajednice“, kao da je riječ o povlaštenoj kasti. Dnevno i veliki broj Hrvata iseljava iz Hrvatske, a Pupovac mrtvo-hladno traži uhljebljivanje svojih kadrova. Kako bi još niz godina vladao i manipulirao srpskom manjinom.

No, kad smo već kod toga, bilo bi zanimljivo analizirati koliki je broj svojih kadrova Pupovac uspio ugurati na funkcije po ministarstvima i javnim poduzećima?! Mnogi bi se jako iznenadili.

U zahtjevima ide Pupovac i na ideološke pozicije pa traži prestanak poricanja zločina nad Srbima u NDH. Vjerojatno se ne smiju ni poricati krivotvorene brojke kojima deklarirani četnici godinama mašu kako bi dokazali genocidnost Hrvata.

No, žrtve Srba i velikosrpske politike mudri Pupovac ne spominje, a nije mu pravo ni to da se napokon ekshumiraju jasenovačke žrtve jer po svim dosadašnjim materijalnim dokazima i svjedočanstvima, moglo bi se dogoditi da se k’o kula od karata uruši još jedan dobro smišljen srpski mit.

Ipak, u tim Pupovčevim zahtjevima najskandalozniji je onaj u kojem SNS zahtijeva da „institucije srpske zajednice, posebno SNV i Zajedničko vijeće općina (ZVO), moraju dobiti status manjinskih samouprava, u skladu s njihovim posebnim osnivačkim izvorištima – dokumentima s međunarodnim karakterom, Erdutskim sporazumom i Pismom namjera”.

Erdustki sporazum prestao je vrijediti u siječnju 1996.

Dakle, iako je riječ o dokumentima s jasno ograničenim vremenskim trajanjem – u Erdutskom sporazumu se vrlo jasno navodi da postoji prijelazno razdoblje od dvanaest mjeseci za ostvarenje ciljeva koji su u njemu navedeni, a predviđena je i mogućnost produljenja za još dvanaest mjeseci ako to zatraži bilo koja strana u sporazumu, a prestao je vrijediti u siječnju 1996. – Pupovac ultimativno zahtijeva i naglašava da se „moraju“ uvesti manjinske samouprave, odnosno novi teritorijalni ustroj.

Koje bi onda Pupovac i klika tumačili kao temelj za neko novo odcjepljenje i opravdanje za agresiju!

SNS-u očito nije dovoljno to što su Srbi zastupljeni u svim predstavničkim tijelima, lokalnim upravama i samoupravama gdje živi srpska manjina. Istodobno Hrvati u Srbiji nemaju ni minimum minimuma kada su u pitanju manjinska prava.

Opet mu smetaju Markač i Gotovina

Pupovac se naravno nije usudio svom šefu Vučiću reći da u tom smislu nešto poduzme. Ali zato je hrabro konstatirao kako je oslobađajuća presuda u Haagu generalima Gotovini i Markaču dovela do povećanja netolerancije prema Srbima i ugroze njihovih prava, antisrpskog sentimenta.

Iako je o odnosima srpske manjine i većinskoga hrvatskog naroda netolerantan, jedino Pupovac i ekipa oko njega i upravo oni – svojim etnobiznisom, opravdavanjem velikosrpske agresije na Hrvatsku i sadašnjom huškačkom retorikom – dovode do eventualnog antisrpskog sentimenta.

Silvana Oruč Ivoš / Hrvatsko Slovo

UCJENA U TRINAEST TOČAKA

 

Mladen Pavković: Što to traže Pupovčevi Srbi?

facebook komentari

Nastavi čitati