Pratite nas

Ne cijepim najmlađeg sina i on je najzdraviji od moje četvero djece

Objavljeno

na

Nedavno objavljena odluka Ustavnog suda da odbije preispitati ustavnost obveznog cijepljenja djece u RH izazvala je puno rasprava. Riječ je o osjetljivoj i teškoj temi koja zahtijeva biti osvijetljena s više strana, pa na i pro et contra način. Zato smo odlučili objaviti dva teksta: onaj dr. med. Roka Čivljaka, specijalista infektologije i predsjednika Podružnice Zagreb Hrvatskog katoličkog liječničkog društva, koji je o obaveznom cijepljenju progovorio na afirmativan način. Drugi tekst je onaj naše kolumnistice Nikoline Nakić, majke četvoro djece, koja je protivnikom obaveznog cijepljenja djece i to nakon negativnog iskustva o kojem je pisala i u ovom tekstu. Namjera nam je da ova dva teksta budu naš prilog javnoj raspravi o spomenutom pitanju koja će uskoro započeti i, nadamo se, biti konstruktivna jer je riječ o zdravlju naše djece.

Svjedoci smo sve učestalijih i glasnijih roditeljskih odbijanja da cijepe svoju djecu. Unatoč zastrašivanjima- novčanim kaznama od dvije tisuće kuna (za svako odbijeno cjepivo), prijetnjama CZSS-a za zanemarivanje djeteta i da neće moći upisati djecu u vrtić, pa čak i zatvorskim kaznama, desilo se nešto što državni aparat nije očekivao – roditelji su zbili redove, povezali se i u svojoj odluci su čvršći nego ikad. Zatražili su pomoć Hrvatske udruge za promicanja prava pacijenata  koja je Ministarstvu zdravlja uputila dopis  s nekoliko vrlo pametnih  pitanja koja su smatrali važnim i odredila rok do kojeg očekuju odgovore. Pred nama je  javna rasprava od koje očekujemo da se oglasi struka – nadamo se ovaj put slobodno, otvoreno i bez straha, jer smo i previše puta bili svjedoci  šaputanja u pedijatrijskim ordinacijama o istini o kojoj se šuti iz straha od gubitka ugleda i licence. Hrabri liječnici koji su se ipak odlučili progovoriti imali su, nažalost, prilike iskusiti kako je to kad odlučiš izreći istinu kontra struje.

Zahtjev da cijepljenje postane fakultativno nije hrvatska izmišljotina – mnoge europske zemlje nemaju obavezno cijepljenje – to su  Ujedinjeno Kraljevstvo, Njemačka, Austrija, Švicarska, Švedska, Finska, Norveška, Danska, Estonija, Litva, Irska, Island, Nizozemska, Luksemburg, Cipar i Španjolska. Interesantno je da se u tim zemljama nije pojavio  pobol djece, nema strašnih epidemija, a ako se u manjem obimu i pojave zanimljivo je da ne potječu iz divljeg soja nego od cijepljene djece koja se razbole odmah nakon bolesti protiv koje su se cijepili (nedavno smo imali prilike pročitati iskustvo hrvatskog paraolimpijca Mihovila Španje koji je priznao da se razbolio od dječje paralize devet dana nakon što je protiv te bolesti-cijepljen.) Također je zanimljiv podatak da se u posljednjoj epidemiji zaušnjaka u Švicarskoj razboljelo 75 %  – cijepljene djece!

Prije nekoliko dana svi su mediji  donijeli bombastičnu vijest da je Ustavni sud RH presudio da roditelji MORAJU cijepiti djecu. Sasvim je zgodno da je ocjenu ustavnosti 2008. zatražila jedna udruga, da je trebalo proći punih 6 godina da se presuda donese, i  sasvim zgodno i prigodno, sud je presudio upravo u trenutku prije no što će krenuti javna rasprava. Slučajnost? Teško.

Pobornici obaveznog cijepljenja pozivaju se na Zakon o zaštiti pučanstva od zaraznih bolesti. Kako su međunarodne konvencije iznad nacionalnih legislativa, tako su pobornici obaveznog cijepljenja iz UN Konvencije o pravima djeteta upotrijebili rečenicu  koja upućuje na „pravo na dostupnu zdravstvenu zaštitu“ nespretno je preformuliravši kao „pravo na zdravlje“.  Ne postoji pravo na zdravlje već  „pravo na dostupnu zdravstvenu zaštitu najvišeg mogućeg standarda“ – obratite pažnju – pravo na dostupnost se ne može pretvoriti u pravo na nametanje usluge.

Interesantno je također da su i zemlje koje podržavaju fakultativno cijepljenje koristile navode iz te iste Konvencije, koji kažu: „Konvencija ne krnji ulogu roditelja – naprotiv oni odlučuju što je najbolji djetetov interes. Vlade pojedinih stranaka Konvencije dužne su roditeljima osigurati potporu kako bi oni mogli osigurati skrb.“

Javna rasprava je između ostaloga potrebna da se konačno progovori o nuspojavama cjepiva koje se ne prijavljuju i o kojima se šuti. Na sav glas se govori  o iskorjenjivanju nekad smrtonosnih bolesti (o tome ću malo kasnije), a šuti se o sve većem broju autoimunih i degenerativnih bolesti, prave epidemije autizma, alergija i ADHD-a.

Nije nevažna ni moralno etička strana. 87 % stanovnika RH izjasnilo se katolicima i ne znam u kojoj mjeri im je poznat podatak da se u popriličan broj cjepiva stavljaju diploidne ljudske stanice iz abortiranih fetusa. Još je 2005. Papinska akademija za život osudila tu praksu i objavila popis  proizvođača cjepiva na kojem uvjerljivo prednjači  MERCK. No oni nisu jedini.

Kad je moja djevojčica s godinu dana primila Priorix (belgijsko Glaxovo „pročišćeno” cjepivo protiv ospica, zaušnjaka i rubeole) nakon tri dana dobila je upalu uha. Nakon još tri dana ona je nestala – povukla se u svijet autizma u kojem se i dan danas nalazi. Prestala me gledati u oči, nestale su prve riječi, i otišla je u svijet u koji ja ne mogu doprijeti. Kad već o Priorixu pričamo, poznat je slučaj malog Talijana Valentina Bocce koji je s 14 mjeseci cijepljen Priorixom, naglo potonuo u autizam i presudom talijanskog suda od Ministarstva zdravstva dobio 112 000 eura odštete (trenutno traže 800 000 tisuća odštete u građanskoj parnici). Američki sudovi također isplaćuju milijunske odštete zauvijek oštećenoj djeci. Sama sam razgovarala s desetinama roditelja malih autista. Kad čuješ jednu priču, čuo si ih sve.

Ne cijepim svog najmlađeg sina. Vjerovali ili ne, to mi je predložila njegova pedijatrica. Kako mi je on četvrto dijete, mogu raditi usporedbe, i vjerujte mi na riječ da je on moje najzdravije dijete. U svojih 13 mjeseci nijednom nije bio bolestan, čak ni šmrkav, unatoč činjenici  da ima braću i sestru u školskim i vrtićkim kolektivima. Da se čovjek zamisli!

Vratimo se sada na glavni argument pristaša obaveznog cijepljenja. Kažu da je cijepljenje potpuno iskorjenilo nekad  fatalne bolesti. Kažu, kad bismo u Hrvatskoj dopustili roditeljima da odlučuju, vrlo brzo bi nam se vratile sve te bolesti. Jedna druga, treća, peta, jedna strašnija od druge, tjeraju strah u kosti. Tu se radi o pukom zastrašivanju. U nijednoj zemlji koje sam poviše nabrojala nije došlo do povratka smrtonosnih bolesti i smrti male djece.

Kad promatramo dvadeseto stoljeće i pad pobola, neosporan je pad bolesti. No zaboravljamo najbitnije parametre – bolju i dostupniju zdravstvenu skrb (antibiotici!!!), bolju higijenu, obilniju i raznovrsniju prehranu, pa čak i masovnu upotrebu hladnjaka ako hoćete. Te se činjenice ispuštaju iz vida, a nikako se ne bi smjele ignorirati.

Naišla sam na vrlo zanimljivo poljsko istraživanje. Grafikonom je prikazan mortalitet od difterije kroz cijelo 20. stoljeće. Smrtnost se brojčano počela pratiti 1920. Kad je nakon par godina uvedeno cjepivo protiv difterije smrtnost je izrazito naglo porasla. Smrtnost je polako padala (uzimanjem u obzir nepravedno zanemarenih gorenavedenih parametara) – pazite, istim tempom. Nije bilo naglog pada, krivulja je padala jednakim ritmom sve do kraja stoljeća kada se bolest gotovo u potpunosti iskorijenila.

Graph-Diphtheria-Cases-Germany

Ne mogu ne spomenuti i cjepivo Gardasil, koje se ne nalazi u obaveznom kalendaru cijepljenja, no koje se šakom i kapom preporučuje našim sedmašicama kao nešto što će ih zaštititi od HPV-a tj raka grlića maternice. Cjepivo je nedovoljno testirano, učinak je najblaže rečeno diskutabilan, a nuspojave strašne. Paraliza, plućna embolija, smrt. Tolike su djevojke umrle da je japanska vlada odlučila povući svoju preporuku dok se cjepivo pošteno ne ispita. S druge strane, naše se djevojke po školama uvjerava da se radi o potpuno bezopasnom cjepivu bez ikakavih nuspojava (ovo znam iz prve ruke).

Da zaključim. Dopustite znanosti da bude kritična. Dopustite struci  da bez straha iznese svoje mišljenje – baš kao što je to učinio dr Sladoljev i pretrpio strašna ljudska i profesionalna maltretiranja. Čovjek koji je cijeli radni vijek posvetio cjepivima rekao je sljedeće, citiram ga u potpunosti:

Masovna primjena cjepiva „eskalirala“ je pedesetih godina 20. stoljeća kada su poboli od zaraznih bolesti statistički već dosegli minimum. Cijepljenje nije promijenilo baš ništa u statistici usporavanja zaraznih bolesti. Promatrajući krivulje pobola, na njima ne možete uočiti trenutak kada se započelo s rutinskim cijepljenjima! Po mojem mišljenju, smanjenju pobola pridonijele su više druge stvari, poput higijene, sanitacije voda, ishrane i – možda masovne primjene hladnjaka. U zapadnim i sjevernim europskim zemljama gdje se cijepljenje samo preporuča ali nije obavezno, izbile su zadnjih godina mini-epidemije dječjih bolesti pa su se farmaceutske industrije slavodobitno požurile to objasniti posljedicom smanjenog cijepljenja. Začudno, pokazalo da su oboljela djeca bila mahom cijepljena. Kod zaušnjaka u omjeru čak 9:1! Iz dostupnih podataka isto je naknadno utvrđeno i za druge zaraze. Pobolijevaju cijepljeni kao i necijepljeni, prvi čak i više.

U svijetu su, međutim, dramatično porasle autoimune bolesti i autizam. Prije pedeset godina bile su rijetke i gotovo nepoznate. Sada su u svačijem “dvorištu”.  Autizam je u Americi imao pojavnost od 1 na 10,000 djece u 50-im godinama, da bi ustrajno rastao i 2013. g. dosegao od 1 na 50. Očito smo nečim gadno izmijenili novodobni „zdravstveni pejzaž“. Čime?

Kad znanost prestane biti kritična, ona prestaje biti znanost, a postaje ekonomija. Ekonomiju vodi isključivo profit.

Ne tražim od vas da propitujete štetnost ili korisnost cjepiva. Neka to učini struka, ali neka to učini istinoljubivo, bez straha i u potpunoj slobodi.

Ono što želim da se propituje jest pravna opravdanost zakidanja nečije slobode.

TO nikada nemojte prestati propitivati!

Nikolina Nakić | Bitno.net

facebook komentari

Sponzori
Komentiraj

Politika

Medijsko žalovanje za “posljednjim mohikancem Partije” koji je napustio Most

Objavljeno

na

Objavio

Odlazak Vlahe Orepića iz kluba Mosta u dijelu medija prikazan je kao nacionalna katastrofa. U tom duhu Večernji list odmah je na naslovnici ocijenio da je Most “teško uzdrman” i da će se vjerojatno “utopiti na desnici”.[1]

Ovo mišljenje u većoj mjeri odražava svjetonazorske preferencije ovog glasila, nego mogućnost točnog predviđanja budućih događaja, jer su Most prije Orepića napustili Miroslav Šimić i Ivan Kovačić, te glavni savjetnik i po mnogima stvarni kreator ove stranke Ivica Relković. Međutim, Most nije nestao, piše Branimir Tomljenović/Hrsvijet.net

Zbog toga, iskazana žalost za Orepićevim odlaskom iz Mosta nije dobronamjerna briga za sudbinom ove stranke ili profiliranjem trećeg puta u hrvatskom političkom životu, nego izraz počasti upućen Orepiću za ono što je napravio dok je bio ministar unutarnjih poslova iz kvote Mosta.

U oba slučaja kada je bio ministar, Orepić je djelovao u Vladama koje su ocijenjene kao desne ili radikalno desne, te je zato smatran jedinim ljevičarom u vrhu vlasti nakon poraza SDP-a na parlamentarnim izborima.

Upravo ova okolnost, odnosno spoznaja da je Orepić SDP-ovac nakon SDP-a, odnosno “Posljednji Mohikanac Partije”, omogućili su mu značajnu medijsku podršku. Najočitiji primjer za to bio je članak radikalno lijevog portala Telegram, u kojem je navedeno da je upravo Orepić bio razlog što je HDZ prekinuo suradnju s Mostom i okrenuo se HNS-u:

“Kamen smutnje bio je, na razini principa, što je Most imperativno zahtijevao i dobio resor ministarstva unutarnjih poslova, a na planu funkcioniranja Vlade što je na čelu tog prevažnog (za HDZ, u njegovu samorazumijevanju, odlučujućeg) ministarstvu bio, kao i u prethodnoj Vladi, stameni mostovac Vlaho Orepić. U svom resoru nije dozvoljavao hadezeovske kadrovske kombinatorike i osobna mešetarenja, unatoč nezamislivim pritiscima. Striktno se držao propisa i zakonskih normi, kao “pijan plota”. I, što je najgore, povremeno je davao intervjue, u kojima je istupao veoma odrješito i samosvjesno.”[2]

Orepićevim “protivljenjem hadezeovskim kadrovskim kombinatorikama i osobnim mešetarenjima” faktično je zadržana struktura MUP-a iz vremena Ranka Ostojića. Zbog toga je u lijevim medijima Orepić i pohvaljen te ocijenjen “stručnim”.

Orepićevim “protivljenjem hadezeovskim kadrovskim kombinatorikama i osobnim mešetarenjima” faktično je zadržana struktura iz vremena SDP-ovog Ranka Ostojića.[3]  Orepićevim odlaskom otišli su Ostojićevi kadrovi, odnosno otišao je i Ranko Ostojić koji je do tada faktički vodio ovo ministarstvo.[4] Zato, nisu točni napisi prema kojima je aktualni ministar unutarnjih poslova Davor Božinović smijenio Ostojićeve i Orepićeve ljude,[5]jer Orepićevih ljudi nije bilo. Postojali su samo Ostojićevi ljudi koje je sačuvao Orepić.[6]

Dosljedno ovoj Orepićevoj ulozi SDP-ovog spavača u Mostu jasno je ne samo zašto Večernji list i Telegram iskazuju zahvalnost za ono što je učinio Orepić dok je bio u Mostu, nego i stvarni razlog Orepićevog odlaska iz Mosta.

Orepić nije otišao iz Mosta jer se posvađao s Nikolom Grmojom ili zato što je odjednom shvatio kako je Božo Petrov prethodno bio u Hrastu. Orepić je napustio Most, jer svoj posao zadržavanja SDP-ove kadrovske strukture u MUP-u odradio onoliko koliko je mogao, te je od svojih nalogodavaca dobio častan otpust i kratkotrajni odmor prije upućivanja na novu dužnost.

Pitanje je samo hoće li Grmoja i Petrov sada, kad se pokazalo pravo Orepićevo lice, to napokon shvatiti. Za učenje nikad nije kasno. Potrebna je samo dobra volja.

Branimir Tomljenović/Hrsvijet.net

 

facebook komentari

Nastavi čitati

Kolumne

Kako kupiti najskuplje zrakoplove i još zaraditi dosta novaca!?

Objavljeno

na

Objavio

Strateško partnerstvo (II)

Kako kupiti najskuplje zrakoplove i još zaraditi dosta novaca? Moguće je, moguće, samo je pitanje kako se dogovara i tko dogovara strateško partnerstvo. Osnovno je pitanje, želi li netko strateško partnerstvo uopće, a ako želi, s kim ga želi.

Prije dva tjedna Hrvatska danas objavila je o tome što je zapravo strateško partnerstvo kod odabira borbenih zrakoplova i tko je u stvarnosti hrvatski strateški partner i u čemu se može očitovati to strateško partnerstvo. Taj Dan D se bliži, Hrvatska ima tri relevantne ponude, američku – s novim, skupim i najboljim zrakoplovima koji daju stratešku vojnu prednost za sljedećih 20 godina i izraelsku, te švedsku, malo jeftiniju, a u medijima spominjanu kao zadovoljavajuću.

Pišu: Ante Rašić i Neven Pavelić

No, najskuplja ponuda može biti ujedno i najjeftinija, točnije s njome se može vrlo lijepo zaraditi.

Priča prva

Negdje sredinom rujna u uvalu Martinšćica uplovio je ratni brod USNS Trenton iz sastava Američke ratne flote, točnije logistički brod Šeste flote na remont. Remont tog broda zove se strateško partnerstvo i zasigurno nije jeftin ali vjerojatno ni jedini koji će doći u Viktor Lenac na remont, ne samo Viktor Lenac već u skoro svako operativno osposobljeno brodogradilište u Hrvatskoj. Činjenica da je Američka ratna flota najbrojnija ratna flota na svijetu, a da je hrvatska brodogradnja jedna od najcjenjenijih u svijetu uz činjenicu da su obadvije zemlje prijateljske i članice NATO saveza otvara put ka ostvarivanju gospodarske suradnje, povećanju broja uposlenih i doprinosi punjenju državne blagajne. Otvaranje, točnije ugovaranja ovakvih poslova upravo je ono što je jedan od osnovnih parametara prilikom nabavke novih zrakoplova. Naplatom PDV-a, na obavljene radove velikim dijelom bi se otplatila godišnja rata za te zrakoplove, a da se ne računaju ostali benefiti ostvareni tom suradnjom.

Priča druga

Zrakoplovna baza Udbina, nastala za vrijeme SFRJ, svojevremeno je trebala biti okosnica razvoja Udbine i okolice. Danas je ta baza zapuštena, prepuštena korovu, a Udbina postaje grad duhova i staraca. Jedna, samo jedna pametna glava u Hrvatskoj trebala je već taj potencijal ponuditi SAD ili NATO na upravljanje i Udbina bi procvjetala. Zrakoplovna baza u Udbini treba biti strateški vojni objekt ne samo Hrvatske, već svih njenih saveznika.

Jedan borbeni zrakoplov opslužuje stotinjak ljudi, a eskadrila broji 24 ratna i desetak servisnih zrakoplova. Ta masa od nekoliko tisuća ljudi, treba negdje živjeti i to većina s obiteljima, negdje se hraniti i negdje provoditi slobodno vrijeme. Sve to su investicije, sve je to dohodak koji ide u blagajnu države, hrvatske države. Smještena uz najmoderniju prometnicu, blizu Jadranskog mora i Zagreba Udbina bi bila projekt višestruko veći od cijene koštanja borbenih zrakoplova.

Priča treća

Remontni zavod u Velikoj Gorici nije namijenjen niti predviđen za 12 zrakoplova ali mogao bi biti i centralni zavod za remont i održavanje na ovom dijelu Europe za NATO i njene saveznike.

Priča četvrta – energetika

Svi su vidjeli, bilo je na televiziji, Donaldu Trumpu stalo je do LNG terminala na Krku. Stalo je i EU. Hrvatskoj treba termoelektrana, baulja se s neinteligentnim rješenjima – Plomin 2 i 3, TE Peruća. Pametno rješene je velika TE na plin, tamo gdje ga ima, a to je LNG terminal.

Time se ubijaju još dvije muhe – jednim udarcem, jednostavno se ugase za zdravlje štetne TE Plomin na ugljen i TE na mazut koja zagađuje Rijeku.

Hrvatska želi otkupiti MOL-ove dionice, zašto to ne bi učinio strateški partner? Pa zato i postoje strateški partneri.

Priča peta – industrija

Hoćete radna mjesta – sisačka željezara čeka, autoindustrija? Zašto ne, i to rješava strateški partner.

Ante Rašić i Neven Pavelić

Strateško Partnerstvo I dio

 

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori

Podržite nas

Podržite našu novu facebook stranicu jednom sviđalicom (like). Naša izvorna stranica je uslijed neviđene cenzure na facebooku blokirana.

Komentari