Connect with us

Politički rentgen

Ne daj Bože rata dok nam je Milanović Vrhovni zapovjednik OSRH!

Objavljeno

on

..Svjedočili smo koji je Milanovićev stav prema protokolarnim povijesnim baštinama Hrvatske i potpuno je apsurdno, van njegovog deklariranog habitusa, da danas tako grčevito brani protokolarnu, ceremonijalnu bojnu na čelu s brigadirom Burčulom. Od kakvog je to vehementnog nacionalnog interesa da brigadir Burčul, vojnik s osebujnim ratnim putem i hrpom „medalja časti“, koje su dijeljene šakom i kapom, bude na čelu povijesne ceremonijalne bojne dva i pol mjeseca duže ili kraće?…..

Piše: Kazimir Mikašek-Kazo

„Ideja Pokémon serijala temelji se na hobiju skupljanja kukaca, popularnoj razonodi u kojoj je tvorac Pokémona, Satoshi Tajiri, uživao kao dijete. Tajirijeva formula prošla je u Japanu te je ubrzo prilagođena 1998. za američko tržište, puštanjem videoigara Pokémon Red i Pokemon Blue.

Ove igre dopuštale su igračima da pohvataju, skupljaju i treniraju stotinu neobičnih bića, poznatih kao Pokémoni, i jedne protiv drugih koriste u borbama povećavajući njihovu snagu. Ti bi Pokémoni zatim evoluirali u snažnije Pokémone, istodobno učeći snažnije napade. Pokémoni nikada ne umiru u bitkama, samo oslabe, ponekad do granice da se onesvijeste – ovo je za Tajirija bilo veoma osjetljiva tema, jer nije htio popuniti svijet igara s još “besmislenog nasilja”.

Dvanaestogodišnji dječak 1991., u jeku velikosrpske agresije na Hrvatsku, nije mogao skupljati Pokemone, jer ih jednostavno nije bilo. Da ih je tada bilo, itekako bi bilo plemenito skupljati Pokemone, kao suštu suprotnost „besmislenom nasilju“, jer i to bi bio neki dječji doprinos Domovinskom ratu!

U to vrijeme nije bilo Nintenda, prvi Atari bio je užasno skup, a mobiteli kao cigle težili su više od jednog kilograma. Dvanaestogodišnji dječak, osobito ako je bio blizu prve crta bojišnice, mogao je samo s velikim strahom u nekom tamnom podrumu ili skloništu osluškivati bombardiranje svog grada ili sela i moliti se Bogu da mu se otac vrati živ s bojišnice. Mnogi dvanaestogodišnjaci, mlađi i nešta stariji od njih, imali su privilegiju da ih roditelji pošalju u izbjeglištvo dok traje okrutni rat, koji je sijao strah i ostavljao traume djeci kao najosjetljivijoj skupini.

Tih presudnih godina za Hrvatsku nije bilo Pokemona, ali je bilo usisavača i druge elektroničke opreme za šverc i preprodaju. Dok su neka djeca sa zebnjom provodila život u skloništima, ili su daleko od svog doma u izbjeglištvu žudila za svojim dvorištem, neki zreli „hrabri ljudi“ ( a bilo ih je prilično), smatrali su da Domovinski rat nije njihov rat, a predsjednik Tuđman nije njihov predsjednik. Osim što se nikada nisu javili u dragovoljačke postrojbe, nikada nisu ispunili niti svoju mobilizacijsku obvezu odraslih punoljetnih muškaraca.

Poznato je da je ministar Gojko Šušak bio vrlo blag prema svakom obliku dezerterstva i poznato je da je svatko tko se nije osjećao sposoban pod oružjem braniti Hrvatsku mogao vrlo lako otkloniti obvezu opće mobilizacije uz pomoć političkih i inih veza. Poznato je da ratnom ministru Gojku Šušku na prvoj crti bojišnice nisu bile potrebne kukavice, jer hrabrih Hrvata i Hrvatica, onih koji su vjerovali u slobodnu Hrvatsku i onih koji su vjerovali u raspad Jugoslavije bilo je jako, jako puno.

Gojku Šušku bili su potrebni hrabri i zdravi Hrvati, a takvih je bilo jako puno, čak i previše!
Mnogi su se u Domovinski rat uključili od prve sekunde, a mnogi nakon priznanja Hrvatske kada je Hrvatska postala međunarodna realnost. Bili su uključeni na raznorazne osobne i društvene načine pomažući Domovinskom ratu prikupljanjem novčane i materijalne pomoći, kroz Karitas, kulturno umjetničke grupe, kroz udomljavanje izbjeglica, novinarskim radom, skladanjem domoljubnih pjesama i diplomatskim aktivnostima ako su bili blizu politike, a nadasve svojim molitvama uz krunicu koja je postala simbol slobode.

Bilo je i onih koji su demonstrativno napustili Hrvatski državni sabor kada se glasalo o hrvatskoj neovisnosti i raskidu svih državno pravnih sveza s bivšom Jugoslavijom! Bilo je onih koji su zagovarali neki novi konfederalni status Hrvatske u nekoj novoj jugoslavenskoj zajednici! Tuđman ih je prepoznao spriječivši državni udar 1994. Ti i slični njima, molili su Boga da Milošević pristane na plan Z-4, a da je pristao Hrvatska danas, bez ikakve sumnje, ne bi postojala.

Postojala bi neka nova konfederalna Jugoslavija. Ti isti konfederalisti i jugonostalgičari , 2000. su preuzeli Hrvatsku na oba sveta hrvatska brda započevši tako nemilosrdan obračun, prvo s hrvatskim generalima, a zatim s Domovinskim ratom i braniteljima svjedočeći protiv njih na Haškom sudu tajno i javno kao prvoklasni veleizdajnici.

Sudac Meron presudio je tim veleizdajnicima, oslobađajućom presudom Gotovini i Markaču za udruženi zločinački poduhvat, čime je konačno predsjednik Tuđman pobijedio „detuđmaniste“. Ili se to samo čini, jer danas svjedočimo da „detuđmanisti“ žele biti veći od Tuđmana?

Kojoj grupaciji od tih „malo hrabrih ljudi“ ili „malo hrabrih kukavica“ pripada aktualni predsjednik Milanović? Nema pisanih tragova da se Milanović bilo kada sukobio s konfederalistima i jugonostalgičarima! Nije li aktualni predsjednik i Vrhovni zapovjednik OSRH s Pantovčaka izbacio vrhovnika svih vrhovnika Franju Tuđmana, te ga zajedno s velikanima hrvatske povijesti praktički bacio u ropotarnicu te iste povijesti, poručivši da s Milanovićem počinje nova povijest Hrvatske? Nije li on sljednik bivšeg mentora Ivice Račana i svog današnjeg mentora Stjepana Mesića?

Nije li on sljednik CKSK i druga Tita? Nije li on pokazao prijezir prema braniteljima HOS-a i prema njihovoj nadgrobnoj ploči? Nije li on pokazao prijezir prema svim naslijeđenim protokolarnim baštinama prigodom svoje inauguracije, dozvolivši čisti masakr nad hrvatskom himnom na svom „privatnom tulumu“?

Možebitno dezerterstvo, kukavičluk ili političke zablude svakom se mogu oprostiti samo ako se ispovijeda i to prizna. Ponekad čak ni to nije javno nužno, ako se čovjek promjeni i svojim djelima se trudi svjedočiti da je drugačiji. Od predsjednika Milanovića vidimo samo kontinuitet pakla kojega nam je javno obećao, a njegovo javno djelovanje svodi se na proizvodnju raskola između dva brda, jer valjda jedino tako vidi svoju šansu za zadržavanje i rast popularnosti. Da bi stvarao razdor potreban mu je razlog, a kada objektivnog razloga nema on ga izmisli.

Svjedočili smo koji je Milanovićev stav prema protokolarnim povijesnim baštinama Hrvatske i potpuno je apsurdno, van njegovog deklariranog habitusa, da danas tako grčevito brani protokolarnu, ceremonijalnu bojnu na čelu s brigadirom Burčulom. Od kakvog je to vehementnog nacionalnog interesa da brigadir Burčul, vojnik s osebujnim ratnim putem i hrpom „medalja časti“, koje su dijeljene šakom i kapom, bude na čelu povijesne ceremonijalne bojne dva i pol mjeseca duže ili kraće?

Kako to da je Milanoviću preko noći protokol i ceremonija postala važnija od života? Ako je Milanović, preko lika i djela brigadira Burčula odlučio bildati mišiće i braniti braniteljsku čast, onda je izabrao potpuno krivu osobu. Milanović opetovano, kao u slučaju njegove kandidatkinje za predsjednicu Vrhovnog suda Zlate Đurđević, protuustavno i protuzakonito stvara razdor, tražeći naslovnice u mainstream medijima kao moralna vertikala hrvatskog društva.

Bilo jugo, bura, šiloko il’ tramontana, Milanoviću je to sve ista strana!? I ne daj Bože rata, dok nam je na čelu onaj koji će skupiti „malo hrabrih ljudi“ ili „malo hrabrih kukavica“ za obranu Hrvatske! Milanovićeve vjetrove u glavi, s drugog brda potrebno je samo ignorirati! Ako mu bude dosadno, danas za razbibrigu ima sofisticiranu verziju Pokemona!

Kazimir Mikašek-Kazo

MORH: Milanović je 1991. imao 25 godina, zašto se nije dobrovoljno prijavio u rat?

Što vi mislite o ovoj temi?

Oglasi
Komentiraj
Advertisement

Komentari