Pratite nas

Kolumne

Ne daj se, Ingrid, paćen’ce naša!

Objavljeno

na

Ajme men’, vapila je Ingrid-Mara oblačeći krem đemperić i navlačeći treće najlonke jer su joj se dvoje rasparale od loše namontiranih noktića (mater joj milu fašističku, pomislila je Mare ljuto u sebi, ne će mi, Tite mi, naplatit drugi put dvista kunića, šunja priskupa, i napo navučenoga trećega para izvadila rašpicu).

[ad id=”93788″]

Živčano gratajući puknuti nokat, zastala je, bacila rašpicu i brzo počela kopat po torbi: di san ga stavila, ajme men’ Nenad će me se odreć! Iz torbe su ispale još jedne rezervne bičve, 26 stickova dokumenata nabrzihen pospremljenih iz Rankovićevih fajlova, tri-četiri ruža, lak za nokte (zlu ne tribalo), rezervne balerinke, set šminke, dvi kopče za kosu i na dnu niki zgužvan papir. Ned’lje ti vaik je zadnje ono što mi triba, pomislila je Mare živčano grebuć po goloj bedri i pušući u šiške koje su letale vamo-tamo. Odmotala je papir, stavila ga isprid sebe i marljivo počela čitati. Da joj se gujica ne zaledi, nastavila je paralelno navlačit najlonke.

Milankaaaaaaa, oj, Milankaaaaaa, dozivala je unezvireno drugar’cu iz garderobe na Iblerovu. Milanka je ćirnila na vrata i rekla ono što bi uobičajeno rekla u take nervozne dane: Mare, izgledaš ka mladica! Mare je viknila: kako ti vaik znaš što triba reć? A kako, talenat, moja Mare, talenat, nisan džabe bila pcikijatru tajnica, svašta se tamoka dalo naučit iz raznih struka i stručica, moja Mare, isfućkala je Milančica, zadovoljno gledajuć svoje (zaslužene mukotrpnim radom) podočnjake prid ogledalon, praveći duck face za novi selfie.( Ingriiidddd, a ne Mare, đavli te nosali, koliko ti puta triba reć kad smo u službenin prostorijan, čulo se iz sobička.) Nikad ne znaš, ako kome bude dosadno, a ovo će, kaže Zloćkić (odmilnica za Zorana, op. a.), potrajat, da barenko Dragovana oli Peđu razveselin kakvon slikicon, pomislila je Milanka i opalila još par selfića: bičva s podvezicon, štikla, opružena i zgrčena nogica, nožni prsti u crnoj čipkastoj bičvi (za fetišiste, Peđicu i Ranka). Ingrid-Mare je navukla konačno suknjetak i cipeliše i sva uspuvana mumljala i čitala, mumljala napamet i bacala joko jope na papir. Što je tebi? Što učiš? Pantiš? Oli ne ćemo frknit zanavik večeras, Milanka će začuđeno, a i narad’le smo se, dragi Bog zna, kad san se ono Porfiriju ispovid’laBoga ne spominji ovdi, jel jasno, Ingrid ju škičeći prikine u sićanju na ‘mukotrpan’ minuli rad.

Uostalon, Zoki je reka – nema Boga. I to ti je amen. Ovi, ne amen, vengo – točka. Buljeći u papir, frkala je nervozno šiške i kosu vezivala u repić. Milanka baci joko na papir. Sićan se toga, učili smo mi Pitagorin teorem na matematici. Ingrid pristane mumljat. Štos učila?!? Pa ote trokute i to… ne sićan se formula, ali san jemala pet, cvrkutala je Milančica. Nu, mogla bi selfie s timen načinit pa poslat budućen ministru financija, more bit da bi me pozva za savitnicu kad vidi kako se uslikivan s trokutin. Daj vamo otaj papir, Milančice, unezvireno je siktala drugar’ca Ingrid.  Ne dan, uslikat ću se, ček! Daj papir, ubit će me drug Stazić, ludačo! Jemaš li ti imalo pameti?!? Opaaa, ko bi reć da je Nenad taki vražji pa ti je dava instrukcije iz matematike, aaaa, aj priznaj! Ingrid!!! Navlačeći sljedeću suknju jerbo ona prva se bojon ‘tukla’ s perlama na đemperiću, Ingrid joj je rekla – slušaj, ovo je konspirativno, ali tebi ću reć jerbo znan da si povjerljiva i neš nikome reć. Drug Stazić mi je sve lipo natipća i isprinta u 6 primjeraka jerbo sam mu rekla da ne znan koju ću torbu uzest (a 6 mi paše uz ove boje, razumiš) pa da se ne dogodi da zaboravin, i ovo moran naučit.

A ja bidna, trč nokti, trč frizerka, trč nova robica, trč vamo trč tamo, nisan stigla i sad učin. To ću ja večeras govorit u Saboru. Zato se s otin ne smiš uslikat, razumiš, jerbo oni fašisti mogu to iskoristit kontra nas. Razumiš? Reć da je sve bija dogovor brez spontanosti. A mora bit spontano. Pa jel kojoj još istipća, Milančica nije mogla sakrit, bidna, iako blida ka kreč od spomenutih fašista, žensku ljubomoru. Ma nije, ne brini, meni je jerbo mandatar malo više govori engleski, pa ako zapnen na hrvackon, da mogu lipo na engleskon. Na njemu malkoc brže mislin, el… rekla je samouvjereno Mare.  A štoš o trokutin govorit? Ma jok, blesačo. To ti nije trokut vengo, vengo, ček, zaboravi… da ćirnen, a ned’lje ti – piramida. I masovni. Ko je masovni, Milanki zacakliše oke? Đavli te nosali, ček, ne masovni, vengo piše – masoni. Unda je krivo natipća, zaključi Milanka ovlaš popravljajuć flizuru. Krivo? A? Što ću sad, neba ti. Di je drug Stazić?

Vidila san ga s 387 papira kako oda hodnikon gori-doli i uči nešto napamet, ono sa sastanka znaš di ga je odred’lo da nas on predstavi. Nako staložen, lip i šesan, s onon muški spuštenon nosinon i zgodnin tilon, Milanka će, vrteći bisernu ogrlicu među prstiman. Ingrid nije dočekala vidit njezinu obamrlost na spomen druga Stazića jer je već manitala hodnikon i zvala ga Nešoooo, Nešoooo diko dis vrazi ti se sriće načupali – jel piše masoVni oli masoni? Milanka me udavi. Masoni, dušo, masoni, dat ću ti ja masovnoga malo poslin ako to odradiš kako triba, jes naučila?  A dašta ćeš vengo dat – nos, pokušala se našalit Mare, češkajuć se po najlonkama oko zglobova. I zamislila sebe ka Šteficu Cvek i zgodnog druga Stazića kako ju nosa iz sabornice u tigrastim gaćama. Otra još malo ponovit.

17.04.2015., Zagreb - Ingrid Anticevic Marinovic izazvala je pozornost fotoreportera i zastupnika proljetnom odjevnom kombinacijom. Photo: Patrik Macek/PIXSELL

Photo: Patrik Macek/PIXSELL

Ingrid je bila uzbuđena ka prid prvi nastup kad je pivala u školskom zboru ‘Konjuh planinom’ prid cilin cilcijatin Centralnim komiteton grada Zadra nakon što je pobijedila na natjecanju najlipših pijonirki u svome selu u zadarskom zaleđu i zarekla se prid slikon druga Tita – a nakon što je odgledala ‘Vuka samotnjaka’ i svatila da more pisat Mile, a more i Hund, i odluč’la zauvik raskrstit sa seljačkon Marom i postat skandinavska zavodnica – Ingrid.

‘Konjuh planina’ je pripomogla u finalnoj odluci. Čut ćete me fašisti, bodrila je sebe u sabornici prije nego što će progovorit, nakon što joj je drug Stazić, nakon svoje 45.679. replike među kojima je čak podučija saborske zastupnike i što je google, konačno dao rič i mignija okon da lipo izgleda. I progovorila je. Vidila je zaprepaštenje na mandatarovu licu, smij Petrova i Karamarka i cile desnice u sabornici, i bilo joj je jasno da je svojima priskrbila još jednu u nizu pobjeda! Mavala je Stazićevin papiron i vikala, ulažući u to vikanje više Maru vengo Ingrid i svaku ovcu s pašnjaka babe joj Mare, piramide, piramide (umalo joj izlet’li Milankini trokuti), masoniii, masoniii, i svima je bilo jasno kako Ingrid zna više od drugih. Jednostavno – Ingrid zna. Nenadovo lice odavalo je nevjericu, ali i sitno zadovoljstvo što joj nisu pukle bičve.

Znala je to Ingrid. I svima im je rekla – ja znam! I cili svit je u tom trenu svatija kako Ingrid ima, ne samo plavo joko, vengo i Svevideće joko. Pa nek se svi frigaju od muke!Duboko uzdahnuvši, zaključila je – da san tila, mogla san postat i  Severina!

EPILOG: Ja san zaključila, slušajuć ju, kako je čisti partijski gubitak druga Stazića, koji je od nje načinija esdepejovu mučen’cu, stavit u oporbu. Njega, Ingrid i Peđicu-našeg Jetija, triba stavit u specijalnu Vladu. Dat im stotinjak papira za naučit i jemat ćemo dream-team koji more kad nauči, komodno, s Mesićem u drugu turu posjeta Sjevernoj Koreji. Mislin kako ni onaj manijak tamo nikad nije okusija tako odan trojac. I svi stanu u istu rupicu. Bez guranja. Nevjerojatno.

Uglavnon, u petak je proteklo očekivano, ali i dugoočekivano. Pratila san sve, a ne moš zaobić ništa i nikoga. Slušala zapinjenoga Bagu, zaprepaštene live medije izborom ministara branitelja i ministra kulture (izbor je čak i mene zatekao, ali vrlo ugodno) na koji su sručili u gotovo simfonijskom naletu sve moguće pederske i antifa, antižene, antimuiško, antifamilija, etc… platforme i bušotine, voditelje, nov’nare, pera i perca, mitraljeze, trombone, Waltera, Mirka, Slavka i Prleta i Tihog, a usput raspeli, baš u te dane, priteći Z1 gašenjem na par dana, g. Bujanca i g. Juriča (koji je samo četnike nazva četnicima, a što se ne smi jer im moraš reć – lojalci ili pravoslavci ili bilo što, al tu ‘ona’ o različitosti ne iđe), čiji je grij što je pušća pisme koje pozivaju na klanje, a koje su pivali niki bradati popovi? Najavilo popis agresora i popis izdajnika pa zacviliše, majci, mišići, što domaći, što stranjski: hoš Frljić, hoš Tomić, hoš Peđica; Rankan šizi ka i Kosoruša po fejsbuku i twitteru o nikoj ‘kolaboracijskoj vladi’ što je jasan znak da je zbilja reinkarnacija Ostoje Rankovića, a esdepeovci šalju g. Tepeša u ‘onu stvar’ usrid srice Sabora. Ovo su početci topničkih dnevnika. Ja van kažen, bit će smija.

M.Pavić

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Onima koji se ne boje istini pogledati u lice, sve je jasno. Barbari su odavna već u Gradu

Objavljeno

na

Objavio

Do toga smo došli! Vatrena oluja morala je gotovo progutati Notre Dame, najčuveniju francusku crkvu i jednu od prstohvata najpoznatijih na svijetu, kako bismo uopće počeli barem stidljivo govoriti o beskonačnoj seriji vandalskih napada na francuske crkve, lavini koju kao da nitko ni ne pokušava zaustaviti.

Posve svejedno tko je izazvao taj požar, teroristi, huligani ili crkveni miševi, plamen je konačno bacio svjetlo na uporno potiskivane statistike o preko tisuću svjesno oskvrnutih crkava širom Francuske samo u posljednjih nekoliko mjeseci – o pljačkama, paleži, razbijanju, obavljanju nužde na svetim mjestima.

Prije samo mjesec dana gorjela je i druga najveća pariška crkva, Saint Sulpice, dokazano podmetnut požar. Reakcija? Gotovo nikakva. Sve u ime lažne političke korektnosti. Tko stoji iza svega toga?

 

Onima koji se ne boje istini pogledati u lice, sve je jasno. Barbari su odavna već u Gradu. I ne, ne dižem time glas protiv milijuna afričkih i azijskih muslimana koji su pristigli posljednjih nekoliko desetljeća u Francusku i druge države. Oni su također žrtve, piše Ivan Hrstić / Večernji list

Uostalom, nije ovo prvi put da se Notre Dame mora obnavljati. Muslimana u Francuskoj nije ni bilo kad su bijesne rulje krajem 18. stoljeća rušile i pljačkale crkve, kad su revolucionari žedni krvi pokrenuli val dekristijanizacije, zabranjivali javnu molitvu i uvodili zamjenske univerzalne religije.

No, zato su itekako javno pogubljivali svećenike, a nije bilo pošteđeno niti 28 kipova kraljeva Judeje, koji su skinuti sa zapadne fasade Notre Dame i javno im odrubljene kamene glave.

Nakon restauracije monarhije restaurirane su i crkve, pa tako i pariška katedrala, no serija revolucija itekako je ostavila traga na današnje francusko društvo, koje provodi najrigidniji sekularizam među velikim kršćanskim nacijama, onakav kakav mnogi zazivaju i u Hrvatskoj.

Danas se tako liju stvarne i lažne suze nad zgarištem katedrale, obećavaju milijarde eura i zaklinje se u obnovu jednog od najvećih simbola Francuske, sve to zbiva se uz dosljedno prešućivanje da je zapravo u pitanju jedan od najvećih materijalnih simbola ni manje ni više nego – kršćanske Francuske i Europe, simbol kršćanima i svim baštinicima kršćanske kulture, bez obzira bili vjernici ili ne.

Katedrala se tu svodi na Lidlovu reklamu s prepoznatljivim obrisom crkve na Santoriniju, ali s retuširanim križem, da ne bi nekoga uvrijedio. Naravno, ne mislim da netko mora biti kršćanin da bi osjetio tugu za Notre Dame, kao što ni ja ne moram biti budist da bih tugovao za Budom iz Bamijana.

No, oni koji nad zgarištem Notre Dame liju krokodilske suze za veličanstvenom građevinom, ali ne i za onim što i koga ona predstavlja, nisu mnogo bolji od oni kojima “lijepe crkve lijepo gore” i zgražaju se nad svotama obećanima za obnovu. A drugovi su po oružju onih koji su pokrenuli taj uništavački cunami na Orijentu koji je u ime lažne ljubavi prema Bogu prebrisao na tisuće neprocjenjivih i nezamjenjivih povijesnih spomenika.

Ono što se događa u Francuskoj za sada je samo suspregnuti sukob niskog intenziteta kojeg vlasti i mediji sustavno pokušavaju gurnuti pod tepih, ali zapravo je uvježbavanje reprize te zore ikonoklasta koja je s praskom osvanula na Levantu i sasvim sigurno će pokušati zapaliti i Zapad.

Nakon propasti ISIL-a opasnost nije nestala, naprotiv, “fundamentalisti” su samo utvrdili davnu lekciju, da je imperij lakše rušiti iznutra nego izvana. Nekad Rimsko carstvo, a danas novi imperij – Europska unija, koja boluje od istih kobnih boljki samozadovoljnih i bogatih – od gubitka identiteta, od sebičnog zadržavanja vlastitog položaja po svaku cijenu, od uporne amnezije u kojoj nepovratno blijede krvavo plaćene lekcije iz minulih tisućljeća.

Valja se prisjetiti, Rimsko carstvo nisu srušili barbari izvana, već iznutra, oni koji su pušteni unutar njegovih granica i desetljećima u njemu nemirno živjeli bez ikakve mogućnosti ili želje za prilagodbom.

Granice se otvaraju između ostaloga i kako bi se uz pomoć milijuna novopridošlih obračunalo s nacionalnim državama i religijama, ne mareći pritom za moguće katastrofalne posljedice.

Ne reagiramo li, morat ćemo se pomiriti s tim da ponovno dolazi vrijeme kripto kršćanstva, kako što se tiče religije, tako i njezinih univerzalnih vrijednosti koje su prihvatili i oni koji vjeru ne žive, ali shvaćaju njezine civilizacijske vrijednosti.

Da, granice moraju ostati otvorene, valja i otvorena srca prihvaćati ono najbolje od kulturnog i genetskog nasljeđa širom svijeta, no, one moraju biti raširene samo onoliko koliko se realno može asimilirati bez dugoročnih posljedica koje će nas i još jednom vratiti stotinama godina unazad.

Ivan Hrstić / Večernji list

 

Ivica Šola: Islamisti su učenici Francuske revolucije

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Što dalje s Notre-Dame? Ili putem Krista ili putem Aje Sofije!

Objavljeno

na

Objavio

Pariški vatrogasci koji su ugasili požar

Kad nas napusti netko nam blizak, roditelj, prijatelj, brat ili neka javno poznata, draga nam osoba koja je osvajala naša srca umijećem i vještinom, kao Dražen u igri s loptom ili Oliver popularnom pjesmom, shvatimo kako je u trenu nestao dio našeg života za kojeg smo cijelo vrijeme podrazumijevali da je tu i da će tu biti zauvijek. U tom podrazumijevanju možda i nismo primjećivali koliko nam znače, koliko je lijepo da su s nama, koliko nas ispunjavaju radošću. Tim je veća praznina kad odu…

Nije drukčije ni kad je posrijedi baština, bila ona duhovna ili materijalna. Jer baština je ostavština neprekinutog lanca naših predaka, sačuvana tako što je baš svaki u tom slijedu potvrdno odgovorio na pitanje je li ju vrijedno prenijeti dalje. To pitanje ne može izbjeći ni karika lanca koja se danas kuje. Što ćemo odgovoriti?

Humanizmom protiv Boga

Pariška katedrala Notre-Dame nesumnjivo je fascinantan primjer materijalne ostavštine nadahnute kršćanskim duhom prožetim Duhom Svetim. Tko li je uopće u ono doba takvo što mogao zamisliti, tko projektirati, tko financirati, tko gradnju organizirati, konačno i tko izgraditi takvo velebno zdanje uzevši u obzir ondašnje tehnološke mogućnosti?

Tko li se tada mogao vinuti do tih visina ako se nije uspinjao s namjerom, ne da zamijeni Boga, nego da ga zagrli i preda mu se u ruke? Da stvorenje pokaže Stvoritelju kako je i ono sposobno stvarati čudesa. Iako zna da to Njemu ne treba, jer Rođenome u štalici ne smeta ni nutrina najskromnije kapelice da se ukaže pod prilikama kruha i vina. Ali njemu, stvorenju stvorenu na Njegovu sliku i priliku, to itekako treba, kao što djetetu treba pohvaliti se pred roditeljem.

I sada, 800 godina kasnije, kad je veličanstvena crkva u jednome danu dobrim dijelom nestala u vatri, spoznaje se kako ju ne će biti moguće obnoviti tako da bude navlas kakva je bila, i to u vrijeme kad se čovjek dovinuo takvim tehnološkim čudesima poput, primjerice, trodimenzionalnog pisača. Jer nema više takvih hrastova, nema više takvih majstora,… No, je li baš to glavna prepreka na zahtjevnom putu obnove ili je ipak više do manjka pouzdanja u Onoga s čijom se pomoći zdanje izgradilo?

Napokon, je li to uopće moguće učiniti u vremenu koje doba nastajanja Notre-Dame i drugih, ne samo graditeljskih, temelja zapadne civilizacije, vidi mračnim? A s kakvom li je onda to svjetlošću naše vrijeme obasjano? Tko mu svjetlo nosi?

Koje stoljeće poslije izgradnje katedrale Notre-Dame čovjek je odlučio krenuti svojim putem, udaljiti se od Boga, emancipirati se od tog strpljivog, ali prezahtjevnog “tiranina”, cinično nazvavši svoju putešestviju humanizmom. Cinično, jer ono što ga čini humanim, različitim od animalnog, ogleda se upravo u odnosu prema Bogu, u slobodi da Ga ljubi, a ne ignorira. Pokazat će se to u punini kad na valu prosvjetljenja svjetlom nekog čudnog sjaja, evo baš u Francuskoj, čovjek izgubi sve osim razuma i pokaže zvjersku ćud.

U velikom povijesnom prevratu, majci svih revolucija, ne će se zaustaviti samo na obeščašćenju katedrale Notre-Dame niti u prenamjeni bezbrojnih crkava u konjušnice. Razvalit će i pretvoriti u priručni kamenolom benediktinsku opatiju u Clunyju, tu kolijevku Europe, onakve kakvu ju još uvijek, istina sve slabije, prepoznajemo, mjesto gdje je pod geslom “ora et labora” (moli i radi) rad, dotad “privilegij” tek robova i ratnih zarobljenika, oslobođen srama.

Nesmiljeno će ga izvrgnuti ruglu vodeći se geslom – ne moli i kradi! Jer iza gordih, zvučnih riječi – sloboda, jednakost, bratstvo – odzvanjao je tek tup i prazan odjek samovolje, mržnje sazdane na zavisti i lažne bliskosti utemeljene na himbenoj, i danas popularnoj maksimi – ljubi što daljnjega svoga, a bližnjega prezri! I u što će se onda to izroditi, nego u nesmiljenu pljačku, a što je po prilici i bio glavni motiv nekih, barem onih bistroumnijih revolucionara.

No, nisu stali na pljački i na ponekoj giljotinom odrubljenoj kraljevskoj, a potom i revolucionarnoj glavi, kako to romantično prikazuje današnje humanističko školstvo. Pokolj u pokrajini Vandeji, razmjera koji mirišu na suvremenim rječnikom rečeno – genocid, predstavljao je prvi takve vrste nad onima spremnima umrijeti s križem u ruci. Završna dionica autostrade humanističkih genocida popločene kršćanskim lubanjama započet će 150 godina kasnije nedaleko austrijskog mjestašca Bleiburga. Tek potom će humanisti humanizirati metode obračuna.

Da, uzrok požara su radovi na obnovi! Samo obnovi čega?

Katedrala Notre-Dame je dugih osam stoljeća ostala pošteđena kobnih naleta vatre, što prirodnog porijekla, što uslijed namisli zlog ljudskog srca. Preživjevši onaj “mračni” vijek, a potom i “svijetlo” revolucionarno doba, vatrena ju je buktinja, ironično, zahvatila baš u vrijeme koje jako drži do najviših sigurnosnih standarda (mada džabe sva tehnika ako ju nadziru ostoje rankovići poljudski), vrijeme u kojem se puno toga zna.

Tako se od samoga početka znalo kako je požar posljedica radova na obnovi. Nagađanja o tome je li riječ o radovima na obnovi katedrale, ili možda onima na obnovi, odnosno zamjeni stanovništva, ili ipak pregnućima na obnovi ozbiljno narušenog jedinstva francuskog društva u paničnoj potrazi za nekim kohezijskim elementom, ubrzo je prekinula umirujuća vijest.

Mada istražitelji zbog sigurnosnih razloga još nisu kročili na lice mjesta, a što ih nije spriječilo da najave kako će istragu voditi pod pretpostavkom da se radi o nesretnom slučaju, uzrok je identificiran kao najvjerojatnije kratki spoj. A što drugo (makar, ne bi li globalno zatopljenje zvučalo politički korektnije)?

Naravno, i ta mogućnost teoretski postoji, slično kao što postoji mogućnost i da je ženi koja javlja da ne će doći na dogovoreni randevu doista pukla cijev u stanu, pa od spoja, čak ni kratkog, ne bude ništa. No, samo dvije opcije se doimlju uistinu vjerojatnima – da je u pitanju islamski terorizam ili da je posrijedi zbijanje redova zbog nezavidnog političkog položaja francuske vladajuće oligarhije.

Doduše, islamisti možda jesu sposobni za kakav ograničeni palež poput onoga u crkvi Svetog Sulpicija, inače drugoj po veličini u Parizu, podmetnut mjesec dana prije požara u Notre-Dame, ili za akciju poput one Pakistanca koji je u potrazi za boljim životom navratio u baziliku u St. Denisu gdje se nalaze grobnice francuskih kraljeva, pa malo razbijao. Potom se, slijedeći pravnički savjet humanista, branio kako ne razumije francuski pravni sustav (pa gdje ga ne će tako savjetovati kad samo čini ono što je i njima drago – dekonstruira mit!).

Islamisti su, dalje, kadri i zaklat’ kakvog katoličkog svećenika za vrijeme euharistije, smucati se sa zapaljivim sredstvima u blizini katedrale poput tri muslimanke nekoliko dana prije požara, i prouzročiti još glavninu od približno tisuću “kratkih spojeva” u francuskim crkvama lani, ali upriličiti takav spektakl na mjestu najposjećenijeg nacionalnog spomenika, teško je vjerovati da su sposobni,… osim ako im netko u tome nije pomogao… Jer Francuska, čije najznamenitije crkve danas čuvaju vojnici s dugim cijevima (od koga li ih samo čuvaju, tko će ga znati, mada znakovito je kako je vjerska struktura neposrednog im okruženja sve više nalik onoj oko srpskih svetinja na Kosovu), u teškoj je krizi i vapi za žarom ognjišta koje bi ju okupilo.

Što Europa može naučiti od Hrvata?

Dramatični događaji oko plamteće katedrale ponudili su, kako to u takvim prilikama biva, i poneki štiklec vrijedan zapažanja. Jedan se mladić silno čudio kako to da je trebalo toliko vremena da se požar ugasi očekujući valjda da postoji neki klik mišem koji vatru instant gasi. A one koji su to, stavivši glave u oganj, naposljetku i učinili, odlikovao je francuski predsjednik.

Zanimljivo, među više od stotinu pripadnika pariške vatrogasne postrojbe jedva da se mogla nazrijeti neka izvorno neeuropska fizionomija. Tek jedna tamnoputa prilika iz Afrike ili kojeg prekomorskog departmana, dočim iz mediteranskih afričkih zemalja vatrogasaca ni za lijeka. Uglavnom postava nimalo nalik francuskoj nogometnoj reprezentaciji. Pa kako to?

Mnoge je iznenadila vijest da je najveću dragocjenost katedrale, Kristovu krunu, spasio kapelan javne vatrogasne postrojbe, ponajviše stoga što u sekularnoj državi takva funkcija uopće i postoji. Jer kad bi u tim redovima obitavao kakav militantni, bezbožni humanist ili na boga pozivajući islamist, vjerojatno bi se dotični već našao zbog toga uvrijeđenim, pa nošen vjetrom u leđa humanističkih medija na sekularnim sudovima elegantno razriješio pitanje kapelana u vatrogastvu.

No, tamo gdje se izlaže pogibelji i žrtvuje za zajednicu, takvi iz nekog razloga baš i ne hrle. Mada, kad je žrtva u pitanju, mora se priznati kako ni oni nisu posve jednaki. I dok se bezbožni humanisti u čuvanju vlastite glave vode prokušanom praksom dobrovoljnog darivanja tuđe krvi, njihovi prirodni koalicijski partneri i saveznici, islamisti, spremni su žrtvovati vlastiti život, ali samo ako pritom oduzmu više nevjerničkih.

Ne ulazeći u uzroke i uzročnike požara u Notre-Dame, nema dvojbe da se glavnina muslimanskog svijeta u Europi tom događaju radovala, bez obzira na traljave gebelsovske foto-montaže, plasirane s ciljem da se takvo gledište prikaže kao podmetanje muslimanima. Ipak, da se, kad je o islamskom terorizmu riječ, ne radi tek o djelima radikalnih pojedinaca, već o masovno podržanoj pojavi, svjedoči popularnost koju takvi pojedinci uživaju u paralelnom islamskom društvu u Europi.

Tako se nakon masakra u pariškoj koncertnoj dvorani sa preko stotinu žrtava, jedan od egzekutora skrivao u briselskoj četvrti Molenbeeku, pretežito napučenoj muslimanima. Kako tvrdi Douglas Murray u knjizi “Čudna smrt Europe”, profesor u jednoj tamošnjoj srednjoj školi mu je potvrdio ono što je realistima odavno jasno – 90% učenika slavilo je terorista kao heroja u rangu nogometne ili estradne zvijezde.

Hrvatima je takva situacija dobro poznata, jer ono što je Molenbeek Bruxellesu danas, to je Knin bio Hrvatskoj sve do ’95, uvijek spreman ugristi ruku koja ga hrani. Kako uči povijest, ta mudra učiteljica, situacija se mogla rasplesti na tri načina – ili da došljaci pristanu postati ono što nisu (što ih je više, to je ovaj scenarij manje izgledan) ili da ono što nije bilo njihovo prisvoje ili da sami odu među svoje (a za to im obično treba pomoć). Hrvati se, a i neki drugi, Sarajlije primjerice, dobro sjećaju koliko su odahnuli kad se taj čvor, ne bez plaćenog danka u krvi, napokon razmrsio na posljednji način.

Osim iskustva neprijateljski raspoloženog stranog tijela u vlastitim njedrima, Hrvati imaju i višestoljetno iskustvo življenja pored muslimana. Poučan je pokušaj jednog hrvatskog zapovjednika da za rata devedesetih osigura mir razgovarajući s muslimanskim kolegom, i prije nego što su sporadična međusobna neprijateljstva buknula u otvoreni rat. Hrvat je zaveden jednom kratkotrajnom povijesnom epizodom dobrohotno ustvrdio kako nema smisla da se tuku budući su obojica ionako Hrvati. Musliman mu je iskreno i precizno odgovorio – ja možda ne znam što sam ja, možda ne znam ni što si ti, ali znam da nas dvojica nismo isto. Na isto je osuđen i europski pokušaj da od uvezenih muslimana napravi Europljane.

Samo se treba sjetiti …

Zgodno je primijetiti i kako prenamjene znamenitih, izvorno kršćanskih bogomolja kroz povijest odražavaju snagu pojedine civilizacije. Tako je veličanstvena carigradska bazilika posvećena Svetoj mudrosti, Aja Sofija, oko tisuću godina bila kršćanska crkva, da bi nakon osmanlijskog osvajanja bila pretvorena u džamiju.

Međutim, vodeća muslimanska sila nakon nekoliko vjekova liježe u bolesničku postelju uslijed čega, prateći pad njezine moći, Aja Sofija postaje muzej. Evo, sad novi turski sultan najavljuje kako će ju opet učiniti džamijom. Slično je kroz najsjajnije vjekove kršćanske povijesti katedrala Notre-Dame bila katolička crkva, u trenutcima velikog pada trpjela je obeščašćenje, da bi danas više služila kao neformalni muzej, spomenik, atrakcija za fotografiranje dokonih turista, nego prostor za slavljenje Boga. Ima li zapravo većeg svetogrđa nego na mjestu stvorenom za pokloniti se Bogu biti usredotočen na vlastiti lik? A ta narcisoidnost zacijelo nalazi najpotpuniji izraz u takozvanom selfiju (moguća zamjenska hrvatska riječ sebič, s tvrdim č, prilično uvjerljivo odražava narav tog čina).

Oguglavši na Boga i potpuno se oslonivši na razum, zapadni čovjek ubrzano gubi i njega. Ne prepoznaje ni toliko očite znakove izvanjske ugroze da ih njezini promotori i protagonisti više ni ne kriju. Štoviše, toliko je atrofirao duhom da poseže za karikaturalnom inačicom naturalizma špiljskog divljaka. Samo, dok se ovaj borio protiv oluja, munja i gromova ponizno se klanjajući zlim dusima, moderni se poganac, zbacivši Boga s prijestolja i zamijenivši ga čovjekom, bori protiv klimatskih promjena bahato zahtijevajući spas od čovjeka, naravno nekog drugog čovjeka, uglavnom političara.

Iako stanje teške obamrlosti Zapada ne ulijeva neku nadu, ako ništa drugo, sad je barem Orban na njegovoj strani. Naime, manje je poznato kako su za opsade Carigrada Turci angažirali glasovitog graditelja topova tog vremena, Mađara imenom Orban, da im sagradi ogroman top kojem naposljetku nisu odoljele ni stamene carigradske zidine, a što je odredilo daljnju sudbinu Aje Sofije.

Ipak, kršćanski zapad još uvijek ima i jačih aduta,… čak i danas. Samo ih se treba sjetiti… E, da ih se sjetiti… Recimo, onih kojih su se kršćani sjetili za bitke kod Lepanta, koje će se za dvije godine navršiti 450. godišnjica (e sad, hoće li humanisti dopustiti i da se obilježi ili će ju u svom dobrom znanom stilu prešutjeti, druga je priča), kad su im izgledi za uspjeh bili slabiji nego danas. Već su se tada, naime, morali boriti protiv dva protivnika – krivovjerne guje sa sjevera iznutra, već tada svesrdno podržane od prevrtljive Francuske, što je u konačnici učinilo dobar komad srednje Europe laganim plijenom sad već 13-stoljetnog napasnika s istoka.

U tom prisjećanju možda pripomogne spoznaja kako, dok čas odlaska bliskih mu ljudi čovjek ne bira, od Stvoritelja darovanom mu slobodom ipak sâm bira hoće li izgnati iz svog života Onoga bez kojeg sloboda nije Sloboda, spas nije Spas, a ni sigurnost nije Sigurnost. Nego su sve to tek varljiva utočišta iz marketinške ponude zemaljskih bogova, koja čas jesu, i, kad se čovjek tomu najmanje nada, odjednom to više nisu.

Grgur S. / Kamenjar.com

 

Ivica Šola: Islamisti su učenici Francuske revolucije

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari